Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Tko je i gdje živi Plenkovićev „hrvatski čovjek“?

Objavljeno

na

Stvoriti sustav sveukupne nacionalne legitimacije svakoga zakonodavnoga mandata

Rasprava u hrvatskom Saboru o rezultatima rada hrvatske države prema obvezama iz Zakona o iseljeništvu, asocira na puno zgoda.

Primjerena usporedba s tom raspravom bila bi usporedba s razgovorima, raspravama, svađama i prijeporima četvorice suputnika u autu, koji se voze autocestom za Split, a sva pitanja se svode na to voze li većom ili manjom brzinom, gdje će stati na kavu, na ručak, jesu li natočili dovoljno goriva, je li klima dobro podešena, kakvu će glazbu slušati, smije li se pušiti u autu, telefonirati pri vožnji, jesu li suputnici vezani sigurnosnim pojasevima i gdje eventualno čeka policija?

Posve je normalno da jedino o tome mogu razgovarati kad su već u autu, kad auto vozi, kad su na autocesti za Split. Naravno da im neće pasti na pamet kad su već tu gdje jesu – jesu li uopće trebali ići za Split, jer bi to pitanje otvorilo mogućnost da nisu ni trebali ići, te da rade potpuno pogrešan posao a da im stvarne obaveze trpe ili interesi ostaju nezadovoljeni i da oni i njihove obitelji, firme i zajednica zbog nepotrebnog putovanja, što se god više trude biti bolji, zapravo imaju sve veću štetu.

S tim pitanjem se nije lako suočiti, a razuman čovjek bi morao prije nego pođe na takav put.

A to bi bilo zapravo ispravno i relevantno pitanje u Saboru, zakonodavnom domu i uz donekle status predsjednice Republike, jedinom tijelu koje izražava suverenitet hrvatskoga naroda. Naglašavam ovo – hrvatskog naroda, jer taj pojam i taj sadržaj u državotvornom smislu ne trpi podjele, razlike u stupnju državnosti, niti s pozicije državljanstva i državljana može biti manjih i većih, jačih i slabijih državljana, niti manjih ili većih političkih prava s tim u svezi. To nije samo hrvatski ekskluzivitet, to je univerzalna vrijednost i ideal civiliziranoga svijeta.

Donošenje zakona jednih državljana o drugima, znači – da državljani imaju različiti status, da su jedni zakonodavci, drugi nisu, da državljani zakonodavci nude zaštitu državljanima nezakonodavcima umjesto da im vrate zakonodavni status. To se među ljudima zove geto, a modernim političkim rječnikom rečeno – to je isključivost.

Pogrešan put

Ne može se naime držati normalnim, pa to čak i zakonima, ali i ustavnim rješenjima potvrditi, da postoje dva reda vrijednosti hrvatskih državljana, nižih i viših, pa onda jednima dati pravo raspravljati o njihovim obavezama prema onima drugima. Iako ni Milas, ni Božo Ljubić, ni Šuker, ni Petrov, ni Grmoja, ni Bulj, ni Lovrinović, ni Hajduković koje sam uočio u raspravi osobno nisu oteli Anti u Busovači njegovo političko pravo, ali dužni su mu ga vratiti. Svaki od njih, sve dok ne shvati da raspravaljajući o tome kako zadovoljiti njegove interese, a bez da on može odlučivati posve ravnopravno sa svim ostalim hrvatskim državljanima o svakome mandatu zakonodavnoga doma Republike Hrvatske, pa i njihovima, ali i mandatima SDP-a, IDS-a, HNS-a, HSS-a ili o pravima nacionalnih manjina; jednostavno neovlašteno raspravlja o njegovim interesima.

Zato je tragikomično gledati i slušati raspravu o tome je li Milas sa svojim uredom uspio uraditi ovoliko ili onoliko, pomoći veći ili manji broj kulturnih, znanstvenih, športskih i inih organizacija među Hrvatima izvan Republike Hrvatske, nadmudrivati se tko je više uradio, neka ranija ili ova vlada, a bez da ikome živu padne na pamet da je to možda – pogrešan put.

Milasovi ljudi se mogu ubiti radeći, ali će umjesto stvarne integracije hrvatskoga naroda u jednu cjelinu, s ovakvim političkim ciljevima državne politike samo zapravo stvoriti dimnu zavjesu koja će načiniti iluziju i prikriti stvarno udaljavanje prekograničnih Hrvata i njihovo zamrzavanje na vrlo udaljenim točkama od matice naroda.

Što je dakle činiti?

Za početak, valja se jednom za svagda riješiti teških zabluda, koje su ostale kao plod namjernoga i ciljanoga ispiranja nacionalne memorije milijunima ljudi tjekom polustoljetne diktature i uništenja hrvatskoga državotvornoga potencijala u zemlji, te refleksa nesigurnosti i sumnjičavosti prema milijunima Hrvata izvan Hrvatske koje su antihrvatski režimi, posebno polustoljetni jugoslavenski komunizam, podmuklo kriminalizirali stvarajući stereotip o njima kao o opasnim ljudima sa sumnjivim političkim i civilizacijskim identitetom. Upravo taj stereotip je ponajvažniji razlog otpora hrvatskih državnih politika vratiti tim ljudima ono što im pripada prema svim standardima civliziranoga demokratskoga svijeta. I upravo naa tom stečenom i minuciozno izazvanom refleksu kreirana je i vođena dvadesetogodišnja antihrvatska kampanja s vrlo razornim posljedicama o zlim Hercegovcima u suvremenoj Hrvatskoj, čiji je usklik bio – vratite nam Srbe, uzmite si Hercegovce.

Treba zato jasno reći da ondje gdje nema minimuma mogućnosti ostvarivanja svoje nacionalne državnosti, nužno nestaje i hrvatskoga naroda, a opstanak jednoga naroda uvijek je određen i njegovim životnim prostorom. To je siguran povijesni pravac, pogotovo u situaciji kad formirana nacionalna država s prostornom komponentom, vrata upravljanja nacionalnom državnošću polovici svoga raseljenoga naroda drži zatvorenim. Institucionalna državnost je nužno vezana za teritorij, pa je utoliko i državnost Hrvata u BiH u okviru te države neodrživa bez realnog prostornog identiteta, kao što je neodrživa ukupna hrvatska državnost bez takve državnosti u BiH. Bez ostvarivanje minimuma državnosti putem političkih prava bez obzira na državne granice, nema opstanka ni nacionalnoga identiteta snažno rasljenih naroda, pogotovo kad je ta raseljenost plod višestoljetne podčinjenosti tuđim državama i namjernog uništavanja demografske komponente državnosti.

Zato je bitno:

Prvo, Republika Hrvatska kao nacionalna država prvenstveno zbog same sebe, dakle u realnom smislu zbog izravnoga interesa državljana Republike Hrvatske u Hrvatskoj danas, pojedinačno od Konavala do Krapine, od Iloka do Pazina, ima interes na sve načine pomoći i trajno stabilizirati održavanje političke i državne suverenosti Hrvata u BiH, te njihovoga biološkoga opstanka i demografskoga razvoja na BH prostorima. Umjesto pojma državljani u ovome slučaju se ne može koristiti pojam – građani. Tu komponentu hrvatske nacionalne državnosti nije moguće ojačati zbog golemoga pritiska na životni prostor i biološki potencijal hrvatskoga naroda u BiH, bez najuže integracijske političke veze s cjelokupnim hrvatskim narodom u – političkom Zagrebu.

Nužnost integracije

Bez te integracije neće opstati ni Hrvati u BiH, a bez njih neće opstati ni ovakva Hrvatska, pa ni hrvatski narod u budućnosti. Sve dok Ante iz Busovače ne bude jedan kritični djelić Istre, a Mladen iz Rovinja jedan kritični djelić hrvatske Busovače, Hrvatska je – neobranjiva i osuđena na propast.

A to može i mora osigurati samo državno-politički poredak Republika Hrvatske izbornim sustavom.

Drugo, temeljni preduvjet za opstanak hrvatskoga naroda jest njegova nedjeljiva i potpuno integrirana državnost. Državnost zakonski ili ustavno ne može biti oslonjena samo na jedan veći ili manji dio naroda, jer državnost nije selektivna kategorija niti se može selektivno primjenjivati. Svaka selekcija političkih prava, što je sinonim za ostvarivanje državnosti, je izraz podčinjvanja i neslobode. U interesu svakoga naroda svijeta je da njegova država u temelje svoje legitimnosti uvrsti doslovno svakoga državljanina, te da to bude armatura njenoga postojanja i razvoja. Polovična armatura državne građevine znači i polovičnu otpornost na oluje, zemljotrese, udare svih vrsta, a tek s cjelovitom i potpuno armiranom državnošću, znači s ugrađenim političkim pravima svih državljana, moguće je isplanirati optimalan broj katova nacionalne zgrade. Katovi zgrade u ovome slučaju su borba za svjetlo svijeta, odnosno – Plenkovićevim riječima rečeno, za razvoj, stabilnost, sigurnost, obnovu i blagostanje. Ukoliko je slabija armatura, a u današnjem slučaju stanje državne građevine Republike Hrvatske zbog katastrofalnoga izbornoga sustava i ustavnih rješenja stoji na manje od jedne petine potrebne čelične armature, utoliko su ispraznije riječi i politički programi razvoja Hrvatske. Običan maestral ih može poremetiti, a Hrvatska je od svoga utemeljenja izložena, kako unutarnjim, tako i izvanjskim nasrtajima.

Zbog toga je arhitektu Plenkoviću danas nužno postaviti pitanje je li mu zgrada stabilna i koliko visoku može izgraditi na ovakvim temeljima, kad se jasno deklarira u Saboru interesima njenih stanara kako on kaže – hrvatskoga čovjeka?

Upravitelj građevine koji je protiv ugrađivanja najsnažnije raspoložive armature u temlje i nosive zidove je, ili lud, ili namjerno nanosi štetu vlasniku. Vlasnik državnosti je hrvatski narod, upravitelj je postojeća politička struktura.

Izborni sustav je najvažniji osigurač nacionalne državnosti

Treće, državni poredak koji počiva na deset izbornih jedinica u Hrvatskoj, uz još jednu izbornu jedinicu koja separira i diskriminira polovicu hrvatskog naroda samim svojim postojanjem, a ne brojem mandata koliki god on bio, kako se najčešće pogrešno i uskostranački predstavlja, te još jednu koja tu diskriminaciju koristi za implementaciju stranih interesa u potpuno rascjepkano i sve udaljenije državno tijelo Republike Hrvatske, a sve u ovakvim realnim i prije svega geopolitičkim i povijesnim okolnostima; tempirana je bomba. Takav državni poredak ne uvažava realnost, opasnosti po nacionalnu državnost, jako slabi sigurnosne mogućnosti države i jako pogoduje nastavku povijesnih pretenzija prije svega srpskom i nikada posve isključenom talijanskom imperijalizmu, te neoosmanskim ambicijama u BiH, koje rukovodstvo Bošnjaka ni ne skriva i ne smije ih se podcjenjivati pogotovo u sinergiji ili savezima sa srpskim interesima u globalnom preslagivanju. Izborni sustav je najvažniji osigurač nacionalne državnosti. Zbog toga je u takvim okolnostima iznimno bitno, zapravo egzistencijalno, stvoriti sustav sveukupne nacionalne legitimacije svakoga zakonodavnoga mandata, jer je to jedino jamstvo koncentracije nacionalnih interesa u zakonodavnom tijelu države.

Hrvatskom narodu na području Republike Hrvatske egzistencijalni je interes politička integracija Hrvata iz BiH u Geopolitikanacionalni državni poredak. Hrvati u BiH svoju hrvatsku nacionalnu državnost ostvaruju točno onoliko koliko ostvaruju suvereniteta na području BiH, a to izravno ovisi od toga koliko su integrirani u državne i političke temelje jedinstvene hrvatske nacionalne državnosti. Jer bosansko-hercegovačke nacionalne državnosti nema, niti je smije biti. Koliko god na taj način dobivaju Hrvati u BiH jer imaju snažniju Republiku Hrvatsku kao oslonac, jednako toliko dobivaju Hrvati u Hrvatskoj, jer imaju snažno uporište u upravljanju zajedničkom državnošću na prostoru Bosne i Hercegovine koja je neraskidiva geopolitička cjelina s Republikom Hrvatskom. Ili je blagoslov ili smrtna opasnost, ovisno o hrvatskoj političkoj mudrosti u osmišljavanju državnoga poretka.

Nužno je reći da puna hrvatska nacionalna državnost u BiH ne može imati utemeljenje u političkom Sarajevu, nego isključivo u političkom Zagrebu, pri čemu je opet nužno istaknuti da to nije negacija zajedničke države Bosne i Hercegovine, nego jedini način njenoga konstitutivnoga opstanka, što jest u strateškom hrvatskom nacionalnom interesu.

Četvrto, jedini neagresivni, civiliziran i politički posve univerzalno prihvatljiv način integracije cjelokupnoga hrvatskoga naroda jest – izborni sustav i odlučivanje svih državljana o hrvatskoj nacionalnoj državnosti. Jedini. Postoje i drugi načini, ali oni su svi ili neuspješni ili nasilni, dakle neprihvatljivi.

Vozimo li pravom cestom

Jer državljanstvo jest ili nije, ne može biti iseljeno ili tuzemno, domaće ili strano, polovično ili tročetvrtinsko. Ne može jedan državljanin o drugome bez njegove suglasnosti donositi zakon, pa bez njegovoga političkoga legitimiteta ili narodski rečeno blagoslova onda odlučivati što mu je učinio, je li to dovoljno, dobro, loše, može li se bolje više i treba li uopće!?

A upravo to imamo danas u Hrvatskoj, to je temelj djelovanja Milasovoga ureda.

Zato je to tragikomično.

Republika Hrvatska, da bi njen zakonodavni dom mogao biti izraz punoga suvereniteta cjelokupnoga hrvatskoga naroda, a zakone jednoga naroda ne bi smio donositi nitko bez toga legitimiteta, niti mogu biti potpuni i suvereni bez njega, jednostavno mora postaviti pitanje danas – ljudi moji vozimo li mi pravom cestom?

A ne vozimo.

Tisuće je živih primjera za to.

Pa se onda vratiti na polazište i početi od početka.

A na početku uvijek bijaše – Riječ.

Riječ je ustavna regulacija temelja, a temelji su kako bi Plenković rekao – ljudi.

Kako se i Plenković javno potpuno slaže s tim da su hrvatski ljudi temelj svega, primjereno bi bilo da milijunima hrvatskih državljana, toj živoj esencijalnoj armaturi, vrati temeljno političko pravo i osigura jednakost u njegovome ostvarivanju, pa da tako postigne potpuni državni legitimitet Sabora, a onda i vlasti. Prvenstveno svoje. Jer jedino na taj način njegova izjava, da su u središtu njegove politike hrvatski ljudi imala bi pokriće. Inače je sve drugo ili muljaža ili nasilje.

Nije nacionalno relevantno pitanje i pogotovo to nije nimalo bitno za ostvarivanje državnosti jednoga naroda, koliko će ljudi iz Metkovića, Varaždina, Požege ili Virovitice biti u Saboru, odnosno na izbornim listama, a pogotovo nije nikakvo jamstvo statusu Hrvata u BiH, Argentini, Srbiji ili Mađarskoj to što će u Saboru biti neki tamošnji Hrvat. Bitno je da svaki saborski mandat mora imati legitimitet cijeloga hrvatskoga naroda i svakoga toga Hrvata, da mora biti ponuđen cijelome narodu na provjeru, kako bi se izbjeglo biranje istrijanstva, dalmatinstva, slavonstva, a postiglo izbor hrvatstva bez kojega ništa od navedenoga nije – hrvatsko.

A mora biti.

To onda znači i političku odgovornost za ostvarivanje integralne nacionalne politike a ne lokalnih interesa počesto posve suprotnih nacionalnim. Lokalni se interesi uređuju tek nakon uređivanja nacionalne arhitekture i odgovarajućim zakonskim poretkom, kako bi uopće mogli imati čvrst sadržaj i čvrst državni oslonac i izbjegli destruktivnu alternativu. To je usporedivo s kralježnicom, i nogama i rukama. Slaba i bolesna kralježnica nužno paralizira ruke i noge, zdrava im daje i snagu i humanu svrhovitost. Tek tako se može ostvariti potpuna armatura nacionalne državne građevine i planirati izgradnja visokih katova za vidokrug potreban za usporedbu i natjecanje za svijetlo svijeta s okružjem i konkurencijom.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKOJ TREBA KINESKI ZID NA ISTOKU

Objavljeno

na

Objavio

Jučer je konačno (na velika zvona) objavljeno potpisivanje ugovora s kineskim konzorcijem (China Road and Bridge Corporation – CRBC) za gradnju Pelješkog mosta, čime će (ako Bog da i sreća junačka) jedan ozbiljan problem biti riješen.

Bakir Izetbegović (nesretni) koji je umislio da je neki čimbenik na ovim prostorima pomalo ‘ropće, nešto blebeće i Komšić, ali po svemu sudeći Hrvatska se izborila za pravo da na svojoj zemlji gradi ono što želi, što me jako, jako raduje.

Zaigralo mi je srce kad sam ugledao onog Kineza za govornicom, ali onako, iskreno, kao da je naš, iz Zagore ili Dalmacije… Držim palčeve i Kinezima i našoj Vladi (ali ne zaboravljam Istanbulsku konvenciju!) i željno čekam kineske brodove i tehniku na našem moru i obali.

Nadajmo se da ćemo za 3-4 godine zaobilaziti Neum i bh carinu i policiju. Red je da i oni malo ohanu (kako bi se reklo u Sarajevu) i okupaju se koji put u „svome“ moru umjesto da nam danonoćno zaviruju u gepeke i njuškaju oko automobila.

Bravo Vlada, bravo Kinezi, jedan vanjsko-politički i prometni problem manje!

No, ostaje još dosta toga neriješeno, prije svega s našim istočnim susjedima Srbima koji su sve agresivniji i kojih se (nažalost), nećemo tako brzo riješiti (kao Kinezi Mongola) – kad kažem Srba, naravno, ne mislim na sve Srbe, nego samo na onih 80-90% koji podržavaju Vučića, Šešelja, Vulina i velikosrpsku ideologiju, ostalima KAPA DOLJE!

Nešto razmišljam – možda je suviše futuristički, ali ipak – pa se pitam:
Zašto ne bi s Kinezima dogovorili u paketu s Pelješkim mostom i gradnju jednog Hrvatskog zida – po uzoru na onaj njihov Veliki koji je svrstan među svjetska čuda?

Naš ne bi morao biti planetarna atrakcija – a bio bi i bitno kraći (barem desetak puta), samo nek posluži svrsi – pa koliko košta, nek košta!

Kinezi su svoj Zid gradili u 3. stoljeću kako bi se zaštitili od upada barbara (nomadskih mongolskih plemena) i u međuvremenu je (na sreću) izgubio svoj strateški značaj i ostao samo turistička atrakcija, jer barbari su se civilizirali, pa kineski seljaci više ne strahuju od njihovih ataka.

Mi Hrvati, nažalost, nismo takve sreće. Naši barbari s istoka preživljavaju sve mijene, stoljeća i civilizacijske promjene i ostaju istog mentalnog sklopa kao da je još uvijek XIII ili XIV stoljeće.

Čak se čini da su sve nasrtljiviji i bezobzirniji iz godine u godinu. I utoliko bi radikalne mjere zaštite od takve opasnosti, po mome sudu, bile potpuno opravdane i nužne!

Naravno, ako bi se odlučili na gradnju Hrvatskog zida, morali bi smo uzeti u obzir da su se vremena od stoljeća trećeg do danas itekako promijenila i osmisliti i nova tehnička rješenja – primjerice, ugradnja električnih vodova niskog napona (a na nekim mjestima možda i visokog) koji bi služili za odvraćanje onih najnasrtljivijih primjeraka spomenutih barbara (poput Šešelja, Vulina, Vučića, Dačića…)

Konačno, to bih prepustio stručnjacima iz spomenutog kineskog konzorcija koji svakako imaju najbolje rješenje, uz toliko iskustva i nakon svih onih građevinskih zahvata što su ih do sada izveli.

I ne bih se nikako složio s onima koji tvrde kako bi troškovi izgradnje takvog suvremenog „Hrvatskog zida“ na istoku bili visoki.

Najviša je ova cijena koju plaćamo danas, komunicirajući s onima s kojima nikakvog suvislog razgovora nema i ne može ga biti.
Da bi čovjek imao normalne odnose sa susjedom, treba prije svega imati normalnog susjeda, zar ne?

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Aleksandar Vulin proglašen personom non grata u Hrvatskoj! MVEP: ‘Nije dobrodošao u RH do daljnjega’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Svi bi srpski političari potpisali Šešeljevu tvrdnju o ‘veštačkoj hrvatskoj naciji’

Objavljeno

na

Objavio

Trešnje se rascvale i bit će ih više nego banana, ako ne bude mraza kao lani. U prošlom je tjednu cvala i nova ljubav između Hrvatske i Srbije, ma upravo obiteljska atmosfera koja je završila obiteljskim nasiljem kao i obično. Koja je uopće bila svrha putovanja hrvatske saborske delegacije u prijateljsku zemlju s kojom nemamo nikakve račune, teško se domisliti. Ako je riječ o gospodarskoj suradnji, ona ionako postoji i trgovci trguju kao što su činili uvijek u povijesti, pa i u ratovima. Tu zakonodavna hrvatska vlast iliti Hrvatski sabor ionako ne može ni pomoći ni odmoći.

Ako je riječ o pravosuđu, ni tu se saborski i skupštinski manekeni nemaju što dogovarati, budući da je prijateljska zemlja velikodušno preuzela na sebe regionalnu jurisdikciju, koja je po prirodi stvari nadređena nacionalnoj, znači i hrvatskoj. Ako je riječ o nestalim hrvatskim ljudima, braniteljima i civilima koji su ubijeni u srpskoj i srbijanskoj agresiji, i tu se nema što reći jer Srbija zadržava za sebe dokumente i bolničke kartone (Vukovar) da ne bi otkrila koliko je Hrvata masakrirala njezina vojska, s pridruženim četnicima iz Srbije i Hrvatske. Ako je riječ o arhivima iz doba Nezavisne Države Hrvatske, ne samo filmovima nego i arhivima Jasenovca primjerice, i oko toga se nije moglo razgovarati jer je i prije posjeta delegacije rečeno da se radi o „zaštićenom kulturnom dobru, važnom za Srbe i Srbiju“, za Hrvatsku nevažnom.

Koga to još štite Srbi i Srbija, nije se teško domisliti, bit će da štite svoju industriju laži jer bi dokumenti progovorili  skrivenim istinama. Ako je bila namjera razgovarati o stanju hrvatske manjine u Vojvodini, ni tu se nije imalo što reći jer je stanje sve lošije, o čemu svjedoči odvažni Tomislav Žigmanov. Ergo, hrvatska saborska delegacija išla je u Beograd na nepotrebni izlet koji je umjesto roštiljem završio novim uvrjedama upućenim i delegaciji, hrvatskom narodu i simbolima hrvatske države, koji su za vladajuću srbijansku garnituru, prevođenu četnikom Vučićem, crvena (crveno-bijelo-plava) krpa od koje im pada mrak na oči.

Predstava s vrijeđanjem (kao u „Kerempuhu“) bila je očito dogovorena između vlasti i psihopata Vojislava Šešelja da malo prestraše i prodrmaju „ustaše“ i usput se osvete za prosvjede protiv Vučićeva dolaska u Hrvatsku. Naivni hrvatski zastupnici (uz Pupovca koji nikada ne će postati zreli Pribićević iz 1928., a on je ionako u Beogradu svaki vikend) opet su jednom u povijesti otišli u Belgrad i beogradsku Skupštinu, ne znajući valjda da se ondje ništa nije promijenilo niti ne će. A delegacija je bila doista oprezno sastavljena: od ljudi koji se uglavnom nisu jako zamjerili Srbima braneći oružjem svoju domovinu od srpske agresije.

Jedan se član delegacije čak preziva Milošević, pa je i to bilo u podsvijesti, premda Domagoj nema veze sa Slobodanom i Hrvat je. Anka Mrak je valjda nevino neutralna. Dobar je potez što u delegaciji nije bio Pernar, jer voditi Pernara u Beograd znači zazivati vraga i sjećanja na dvadeset osmu kada je dr. Ivan Pernar, narodni zastupnik, upucan s dva metka, od kojih je onaj u grudima nosio do kraja života, no ipak je bolje prošao od Stjepana i Pavla Radića, te Basaričeka.

Da će se zbiti atentat na Radića, znalo se danima prije, a beogradski je tisak (štampa) posve otvoreno pozivao na ubojstvo tadanjega vođe hrvatskoga naroda (a ne samo HSS-a). Atentat je dogovoren između kralja Aleksandra Karađorđevića, Slovenca popa Korošeca i ubojice Račića, koji je patološkli mrzio i ubijao Albance i Hrvate. Na sličan je način vjerojatno dogovoren verbalni atentat 2018., a „osiguranju“ naloženo da bude diskretno i neaktivno. Isti mentalni sklop kao i Račić ima zločinac Vojislav Šešelj koji govori što četnički huškač Vučić misli, a svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela.

Raditi distinkcije između srbijanskih političara, obično je licemjerje i defetizam: svi su oni na istim, Šešeljevim pozicijama, Vulin je ministar blagoslovom Vučića, znači dio izvršne vlasti, pa ne prolaze „analize“ da je u slučaju napada na hrvatsku delegaciju riječ samo o cirkusantu koji je više-manje na margini politike. Svi bi oni, da javno otvore dušu, potpisali Šešeljevu tvrdnju o veštačkoj hrvatskoj naciji kao rimokatoličkom zločinačkom projektu. Ne će to izreći u mikrofon, a tako bi rado. A nije ni potrebno, budući da svakim činom u odnosu na Hrvatsku potvrđuju privrženost starom projektu velike Srbije, kojemu su Hrvati smetnja. Budući da se (još) ne usuđuju oružjem krenuti opet na Hrvatsku, zabavljaju se usmeno i pisano, u tišini bruse noževe i čekaju povoljan trenutak. Vjerojatno ih Vulinova izjava da će doći u Hrvatsku kad hoće odnosno po „zapovedi vojnog komandanta“ nije razveselila, jer brbljavac trči pred rudo i otkriva skrivene zamisli. I ne baš previše skrivene.

U svemu: bilo kakvo pružanje ruke Srbiji, iz bilo kakve pobude i na poticaj bilo koje vanjske sile, besmisleni je azohizam i repriza viđenih predstava iz kojih Hrvati izlaze opečenih prstiju. Hrvatska se treba lišiti naivaca i razumjeti da zveckanje oružjem nije tek „zabava za plašenje ustaša“ nego vrlo realna opasnost koja – uz sličnu militarizaciju Bakirovih junoša – može brže nego što bilo tko misli dovesti do ratne katastrofe na jugoistoku Europe, a naša zemlja biti uvučena u novi nametnuti rat. U taj rat – ne daj Bože da ga bude – Hrvatska jednostavno ne može ući s postojećom petom kolonom, s nelustriranima i amnestiranima, jer ako nam je jednom za divno čudo usprkos tako širokoj i dubokoj petoj koloni uspjelo pobijediti, ne znači da će se i opet tako dogoditi.

Situacija je sada na stanovit način lošija: u ono doba tektonskih promjena u SSSR-u i istočnoj Europi, pada komunizma i preokreta na ovim prostorima koji se munjevito događao, ljubitelji jugoslavenske – znači velikosrpske odnosno na svaki način protuhrvatske opcije u Hrvatskoj bili su psihički, da tako kažem, dotučeni i očajni. Svijet im se srušio. Sada postupaju više-manje racionalno, imaju razrađene strategije, shvatili su da ništa nije izgubljeno, u sedlu su, kontroliraju ne samo duboku nego i plitku državu, hrvatsko-srpska kolacija izvrsno funkcionira, imaju medije i sposobni su eliminirati svakoga tko im stane na put.

Naime, nema ama baš nikakve razlike između Vojislava Šešelja i kolumnista srpskih „Novosti“, „Novog lista“, subotnjih komentatora sličnih tiskovina ili portala – istu mržnju prema svima koji ne misle kao oni bljuju neuvijeno i sustavno, a već spomenuti frljićevski „Kerempuh“ otišao je i korak dalje od Šešelja ubijajući tobože teatarski simbolično ugledne naše suvremenike, što je do detalja imitirani stil beogradskih novina 1928. koje su pozivale na ubojstvo Stjepana Radića. Rečeni današnji mediji i njihovi poslenici, te u ustanovama djelujući D. jovići i ne će pucati, oni su samo huškači kao što je bio Vučić u Glini, oni samo uzimaju na zub i daju ideje, rovareći u svim područjima, od borbe protiv „zaostalih Hrvata“ i pretežitog svjetonazora naroda, krivotvorenja povijesti, podmetanja, puštanja balona o razvrgnuću vatikanskih ugovora, kao i pokušaja da se grijesi ustaškoga režima prošire na cijeli hrvatski naroda, da mu se nametne stara hipoteka protiv koje je prvi ili među prvima ustao upravo Franjo Tuđman.

Hrvatska vlast danas vrlo mlako reagira, kao i jučer. Malo se okuražila i zabranila ulazak Vulinu, ali takvih „persona“ ima još mnogo. Kada sam spomenuo abolirane nisam mislio na baš sve abolirane, ali svakako na one koji su činili zločine, a našli se među aboliranima zbog nedjelovanja hrvatskoga pravosuđa. Ilustracija ima mnogo, a jedna se odnosi i na Šešelja koji je sredinom devedesetih na osječkom sudu bio osuđen na četiri i pol godine zatvora, a 1998. – aboliran. A bolnog li pravosuđa. Zatim su abolirani i neabolirani počeli zauzimati i dužnosti u sudstvu i policiji, pa vjerujem Glavašu kada tvrdi da je neki pomoćnik tužitelja ili što već, bio u agresorskim redovima. S hrvatskim pravosuđem dogodilo se isto što i s Hrvatskom u cjelini, jednostavno je izgubilo energiju, što koriste neprijatelji.

Isto je s Hrvatskim saborom koji je nejedinstven u svjetonazorskim i inim nacionalno krucijalnim pitanjima, za razliku od srbijanske skupštine koja unisono i izvan svake sumnje, bez obzira na stranke i kako se zovu, najvulgarnijim riječima napada zastupnicu Jerkov koja traži da se Šešelj makne iz zgrade i politike. Nadam se da ondje ne će biti pucnjave, makar ne masovne, jer im u skupštini nedostaje Hrvata za tako što, a jedini poslanik i predstavnik Hrvata, sjajni književnik Tomislav Žigmanov mora oprezno živjeti. U javljanju za HTV djelovao je odustno, kao progonjeni jelen za kojim trče psi, vukovi i vučići. Svaka mu čast na hrabrosti u obrani sve manje hrvatske manjine u Vojvodini. Ne tako daleko, u Pečuhu, hrvatska manjina ima sve što želi (dok razni protuhrvatski i protumađarski novinari u Zagrebu sotoniziraju Orbana). Imaju Hrvati u Pečuhu i hrvatsko kazalište, što je lijepo.

Vraćam se na različite persone koje nisu dobile status neželjenih u Hrvatskoj. Jadni brbljavi Vulin ne smije preko granice, ali je zato došao Irinej koji ima izjava i gorih od ministra. Zašto Irineju nije zabranjen dolazak u Hrvatsku ne tek sada, nego nakon što je izvan svake sumnje ustvrdio da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu (kao svojedobno Lajoš), to jest ako nešto slično postoji onda je zapadno od granice Karlobag-Karlovac- Virovitica. Dalmacija, Lika i Slavonija ne spadaju u Hrvatsku, to je neizravno, ali u stvari vrlo izravno rekao prije godinu ili dvije, tri – u Hrvatskoj su se vlasti malo uznemirile, ali počasnu titulu (persona non grata) patrijarh nije dobio. Valjda mora još malo napredovati, sada je za hrvatske vlasti tek u rangu novaka. Pitanje svih pitanja je što uopće radi srbijanska državna Crkva u Hrvatskoj, ona koja je u strašnom času bila duhovna JNA (citiram povjesničarku Štefan). Danas: po uzoru na pravosudnu regionalnu i globalnu srbijansku jurisdikciju, SPC uzima sebi ista prava.

Ovih dana došla je do mene knjiga o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, oko koje (Crkve) sam imao nekih dvojba, ali sada imam sve manje. Za sada citiram: „Trenutačno u Hrvatskoj djeluje SPC, koja nema niti povijesni razlog niti kanonsku osnovu za postojanje kao nacionalna crkva u Hrvatskoj, jer bi zapravo značilo da je RH srpska kolonija.“ Podsjeća se također da je patrijarh Germogen jedini poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu (to jest u prvim minutama poslijeratnog komunističkoga zločinačkog poretka).

Manja i veća medijska (politička) ubojstva

Vrijeđanja u Beogradu, vrijeđanja u Zagrebu s istih pozicija. Za bljujuće medije u Hrvatskoj nema embarga ni stotinu dana (Vučić), u nas je bljuvanje po Hrvatskoj i „konzervativnim“ Hrvatima danonoćno i bez zadrške. Lijevonasađeni i za Jugoslavijom tugujući osobito su zapjenjeni kada misle da ih je tko iz njihovih redova izdao. Tako sam samo čekao kada će početi napad na nanovo osviještenog Prosperova Novaka, koji se bio devedesetih onesvijestio, a onda je valjda proučavajući povijest hrvatske književnosti koja je i opća povijest, osvijestio da se našao u lošem društvu te ga viđamo i u sve boljoj (u nekim vremenima tamnoj) emisiji „Pola ure kulture“.

E, to je prevršilo mjeru, za Novakom je izdana tjeralica. Za egzekutora je izabran Jurica Pavičić koji glede ljudi s prezimenom Novak ima teškoća: nakon što je sada već pokojnoga Slobodana Novaka nazvao kretenom, sada Prosperova Novaka naziva glupanom, to jest pametnim čovjekom koji svjesno izigrava glupana. Ispod svega je užas koji orjunaši osjećaju kada shvate da su im redovi sve više prorijeđeni, plaču kao djeca.

Drugi je primjer pokušaja medijskog ubojstva slučaj prizemnoga napada na Anu Lederer u sedmodnevnom listu koji se bio pojavio iz duboke države, glumeći na dijelu stranica vojujuće hrvatstvo. Ana koju je trijezna Milanovićeva (Pusićkina) ministrica kulture s mukom eliminirala iz HNK Zagreb, mijenjajući čak i zakon, donoseći novi neslužbeno zvan „lex Lederer“, izložena je u rečenom tjedniku do sada rijetko viđenoj torturi, masakru s motornom pilom i tako očitim lažima o njezinu profesionalnom i još više privatnom životu da će ih na sudu biti lako dokazati. No, šteta je učinjena, a tjednik ima dovoljno novaca da se može igrati ljudskim sudbinama. Konotacije su i šire, Ana Lederer je udovica u ratu ubijenog snimatelja Gordana Lederera, pa se medijska svinjarija uklapa u progon i ruganje udovicama branitelja. I još nešto, vrlo važno: udbaški nasrtaj tempiran je u vrijeme kada se Ana Lederer pojavljuje kao ozbiljna kandidatica za pročelnicu zagrebačkoga Ureda za kulturu, pa ju je duboka država opet uzela na zub.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati