Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Tko je i gdje živi Plenkovićev „hrvatski čovjek“?

Objavljeno

na

Stvoriti sustav sveukupne nacionalne legitimacije svakoga zakonodavnoga mandata

Rasprava u hrvatskom Saboru o rezultatima rada hrvatske države prema obvezama iz Zakona o iseljeništvu, asocira na puno zgoda.

Primjerena usporedba s tom raspravom bila bi usporedba s razgovorima, raspravama, svađama i prijeporima četvorice suputnika u autu, koji se voze autocestom za Split, a sva pitanja se svode na to voze li većom ili manjom brzinom, gdje će stati na kavu, na ručak, jesu li natočili dovoljno goriva, je li klima dobro podešena, kakvu će glazbu slušati, smije li se pušiti u autu, telefonirati pri vožnji, jesu li suputnici vezani sigurnosnim pojasevima i gdje eventualno čeka policija?

Posve je normalno da jedino o tome mogu razgovarati kad su već u autu, kad auto vozi, kad su na autocesti za Split. Naravno da im neće pasti na pamet kad su već tu gdje jesu – jesu li uopće trebali ići za Split, jer bi to pitanje otvorilo mogućnost da nisu ni trebali ići, te da rade potpuno pogrešan posao a da im stvarne obaveze trpe ili interesi ostaju nezadovoljeni i da oni i njihove obitelji, firme i zajednica zbog nepotrebnog putovanja, što se god više trude biti bolji, zapravo imaju sve veću štetu.

S tim pitanjem se nije lako suočiti, a razuman čovjek bi morao prije nego pođe na takav put.

A to bi bilo zapravo ispravno i relevantno pitanje u Saboru, zakonodavnom domu i uz donekle status predsjednice Republike, jedinom tijelu koje izražava suverenitet hrvatskoga naroda. Naglašavam ovo – hrvatskog naroda, jer taj pojam i taj sadržaj u državotvornom smislu ne trpi podjele, razlike u stupnju državnosti, niti s pozicije državljanstva i državljana može biti manjih i većih, jačih i slabijih državljana, niti manjih ili većih političkih prava s tim u svezi. To nije samo hrvatski ekskluzivitet, to je univerzalna vrijednost i ideal civiliziranoga svijeta.

Donošenje zakona jednih državljana o drugima, znači – da državljani imaju različiti status, da su jedni zakonodavci, drugi nisu, da državljani zakonodavci nude zaštitu državljanima nezakonodavcima umjesto da im vrate zakonodavni status. To se među ljudima zove geto, a modernim političkim rječnikom rečeno – to je isključivost.

Pogrešan put

Ne može se naime držati normalnim, pa to čak i zakonima, ali i ustavnim rješenjima potvrditi, da postoje dva reda vrijednosti hrvatskih državljana, nižih i viših, pa onda jednima dati pravo raspravljati o njihovim obavezama prema onima drugima. Iako ni Milas, ni Božo Ljubić, ni Šuker, ni Petrov, ni Grmoja, ni Bulj, ni Lovrinović, ni Hajduković koje sam uočio u raspravi osobno nisu oteli Anti u Busovači njegovo političko pravo, ali dužni su mu ga vratiti. Svaki od njih, sve dok ne shvati da raspravaljajući o tome kako zadovoljiti njegove interese, a bez da on može odlučivati posve ravnopravno sa svim ostalim hrvatskim državljanima o svakome mandatu zakonodavnoga doma Republike Hrvatske, pa i njihovima, ali i mandatima SDP-a, IDS-a, HNS-a, HSS-a ili o pravima nacionalnih manjina; jednostavno neovlašteno raspravlja o njegovim interesima.

Zato je tragikomično gledati i slušati raspravu o tome je li Milas sa svojim uredom uspio uraditi ovoliko ili onoliko, pomoći veći ili manji broj kulturnih, znanstvenih, športskih i inih organizacija među Hrvatima izvan Republike Hrvatske, nadmudrivati se tko je više uradio, neka ranija ili ova vlada, a bez da ikome živu padne na pamet da je to možda – pogrešan put.

Milasovi ljudi se mogu ubiti radeći, ali će umjesto stvarne integracije hrvatskoga naroda u jednu cjelinu, s ovakvim političkim ciljevima državne politike samo zapravo stvoriti dimnu zavjesu koja će načiniti iluziju i prikriti stvarno udaljavanje prekograničnih Hrvata i njihovo zamrzavanje na vrlo udaljenim točkama od matice naroda.

Što je dakle činiti?

Za početak, valja se jednom za svagda riješiti teških zabluda, koje su ostale kao plod namjernoga i ciljanoga ispiranja nacionalne memorije milijunima ljudi tjekom polustoljetne diktature i uništenja hrvatskoga državotvornoga potencijala u zemlji, te refleksa nesigurnosti i sumnjičavosti prema milijunima Hrvata izvan Hrvatske koje su antihrvatski režimi, posebno polustoljetni jugoslavenski komunizam, podmuklo kriminalizirali stvarajući stereotip o njima kao o opasnim ljudima sa sumnjivim političkim i civilizacijskim identitetom. Upravo taj stereotip je ponajvažniji razlog otpora hrvatskih državnih politika vratiti tim ljudima ono što im pripada prema svim standardima civliziranoga demokratskoga svijeta. I upravo naa tom stečenom i minuciozno izazvanom refleksu kreirana je i vođena dvadesetogodišnja antihrvatska kampanja s vrlo razornim posljedicama o zlim Hercegovcima u suvremenoj Hrvatskoj, čiji je usklik bio – vratite nam Srbe, uzmite si Hercegovce.

Treba zato jasno reći da ondje gdje nema minimuma mogućnosti ostvarivanja svoje nacionalne državnosti, nužno nestaje i hrvatskoga naroda, a opstanak jednoga naroda uvijek je određen i njegovim životnim prostorom. To je siguran povijesni pravac, pogotovo u situaciji kad formirana nacionalna država s prostornom komponentom, vrata upravljanja nacionalnom državnošću polovici svoga raseljenoga naroda drži zatvorenim. Institucionalna državnost je nužno vezana za teritorij, pa je utoliko i državnost Hrvata u BiH u okviru te države neodrživa bez realnog prostornog identiteta, kao što je neodrživa ukupna hrvatska državnost bez takve državnosti u BiH. Bez ostvarivanje minimuma državnosti putem političkih prava bez obzira na državne granice, nema opstanka ni nacionalnoga identiteta snažno rasljenih naroda, pogotovo kad je ta raseljenost plod višestoljetne podčinjenosti tuđim državama i namjernog uništavanja demografske komponente državnosti.

Zato je bitno:

Prvo, Republika Hrvatska kao nacionalna država prvenstveno zbog same sebe, dakle u realnom smislu zbog izravnoga interesa državljana Republike Hrvatske u Hrvatskoj danas, pojedinačno od Konavala do Krapine, od Iloka do Pazina, ima interes na sve načine pomoći i trajno stabilizirati održavanje političke i državne suverenosti Hrvata u BiH, te njihovoga biološkoga opstanka i demografskoga razvoja na BH prostorima. Umjesto pojma državljani u ovome slučaju se ne može koristiti pojam – građani. Tu komponentu hrvatske nacionalne državnosti nije moguće ojačati zbog golemoga pritiska na životni prostor i biološki potencijal hrvatskoga naroda u BiH, bez najuže integracijske političke veze s cjelokupnim hrvatskim narodom u – političkom Zagrebu.

Nužnost integracije

Bez te integracije neće opstati ni Hrvati u BiH, a bez njih neće opstati ni ovakva Hrvatska, pa ni hrvatski narod u budućnosti. Sve dok Ante iz Busovače ne bude jedan kritični djelić Istre, a Mladen iz Rovinja jedan kritični djelić hrvatske Busovače, Hrvatska je – neobranjiva i osuđena na propast.

A to može i mora osigurati samo državno-politički poredak Republika Hrvatske izbornim sustavom.

Drugo, temeljni preduvjet za opstanak hrvatskoga naroda jest njegova nedjeljiva i potpuno integrirana državnost. Državnost zakonski ili ustavno ne može biti oslonjena samo na jedan veći ili manji dio naroda, jer državnost nije selektivna kategorija niti se može selektivno primjenjivati. Svaka selekcija političkih prava, što je sinonim za ostvarivanje državnosti, je izraz podčinjvanja i neslobode. U interesu svakoga naroda svijeta je da njegova država u temelje svoje legitimnosti uvrsti doslovno svakoga državljanina, te da to bude armatura njenoga postojanja i razvoja. Polovična armatura državne građevine znači i polovičnu otpornost na oluje, zemljotrese, udare svih vrsta, a tek s cjelovitom i potpuno armiranom državnošću, znači s ugrađenim političkim pravima svih državljana, moguće je isplanirati optimalan broj katova nacionalne zgrade. Katovi zgrade u ovome slučaju su borba za svjetlo svijeta, odnosno – Plenkovićevim riječima rečeno, za razvoj, stabilnost, sigurnost, obnovu i blagostanje. Ukoliko je slabija armatura, a u današnjem slučaju stanje državne građevine Republike Hrvatske zbog katastrofalnoga izbornoga sustava i ustavnih rješenja stoji na manje od jedne petine potrebne čelične armature, utoliko su ispraznije riječi i politički programi razvoja Hrvatske. Običan maestral ih može poremetiti, a Hrvatska je od svoga utemeljenja izložena, kako unutarnjim, tako i izvanjskim nasrtajima.

Zbog toga je arhitektu Plenkoviću danas nužno postaviti pitanje je li mu zgrada stabilna i koliko visoku može izgraditi na ovakvim temeljima, kad se jasno deklarira u Saboru interesima njenih stanara kako on kaže – hrvatskoga čovjeka?

Upravitelj građevine koji je protiv ugrađivanja najsnažnije raspoložive armature u temlje i nosive zidove je, ili lud, ili namjerno nanosi štetu vlasniku. Vlasnik državnosti je hrvatski narod, upravitelj je postojeća politička struktura.

Izborni sustav je najvažniji osigurač nacionalne državnosti

Treće, državni poredak koji počiva na deset izbornih jedinica u Hrvatskoj, uz još jednu izbornu jedinicu koja separira i diskriminira polovicu hrvatskog naroda samim svojim postojanjem, a ne brojem mandata koliki god on bio, kako se najčešće pogrešno i uskostranački predstavlja, te još jednu koja tu diskriminaciju koristi za implementaciju stranih interesa u potpuno rascjepkano i sve udaljenije državno tijelo Republike Hrvatske, a sve u ovakvim realnim i prije svega geopolitičkim i povijesnim okolnostima; tempirana je bomba. Takav državni poredak ne uvažava realnost, opasnosti po nacionalnu državnost, jako slabi sigurnosne mogućnosti države i jako pogoduje nastavku povijesnih pretenzija prije svega srpskom i nikada posve isključenom talijanskom imperijalizmu, te neoosmanskim ambicijama u BiH, koje rukovodstvo Bošnjaka ni ne skriva i ne smije ih se podcjenjivati pogotovo u sinergiji ili savezima sa srpskim interesima u globalnom preslagivanju. Izborni sustav je najvažniji osigurač nacionalne državnosti. Zbog toga je u takvim okolnostima iznimno bitno, zapravo egzistencijalno, stvoriti sustav sveukupne nacionalne legitimacije svakoga zakonodavnoga mandata, jer je to jedino jamstvo koncentracije nacionalnih interesa u zakonodavnom tijelu države.

Hrvatskom narodu na području Republike Hrvatske egzistencijalni je interes politička integracija Hrvata iz BiH u Geopolitikanacionalni državni poredak. Hrvati u BiH svoju hrvatsku nacionalnu državnost ostvaruju točno onoliko koliko ostvaruju suvereniteta na području BiH, a to izravno ovisi od toga koliko su integrirani u državne i političke temelje jedinstvene hrvatske nacionalne državnosti. Jer bosansko-hercegovačke nacionalne državnosti nema, niti je smije biti. Koliko god na taj način dobivaju Hrvati u BiH jer imaju snažniju Republiku Hrvatsku kao oslonac, jednako toliko dobivaju Hrvati u Hrvatskoj, jer imaju snažno uporište u upravljanju zajedničkom državnošću na prostoru Bosne i Hercegovine koja je neraskidiva geopolitička cjelina s Republikom Hrvatskom. Ili je blagoslov ili smrtna opasnost, ovisno o hrvatskoj političkoj mudrosti u osmišljavanju državnoga poretka.

Nužno je reći da puna hrvatska nacionalna državnost u BiH ne može imati utemeljenje u političkom Sarajevu, nego isključivo u političkom Zagrebu, pri čemu je opet nužno istaknuti da to nije negacija zajedničke države Bosne i Hercegovine, nego jedini način njenoga konstitutivnoga opstanka, što jest u strateškom hrvatskom nacionalnom interesu.

Četvrto, jedini neagresivni, civiliziran i politički posve univerzalno prihvatljiv način integracije cjelokupnoga hrvatskoga naroda jest – izborni sustav i odlučivanje svih državljana o hrvatskoj nacionalnoj državnosti. Jedini. Postoje i drugi načini, ali oni su svi ili neuspješni ili nasilni, dakle neprihvatljivi.

Vozimo li pravom cestom

Jer državljanstvo jest ili nije, ne može biti iseljeno ili tuzemno, domaće ili strano, polovično ili tročetvrtinsko. Ne može jedan državljanin o drugome bez njegove suglasnosti donositi zakon, pa bez njegovoga političkoga legitimiteta ili narodski rečeno blagoslova onda odlučivati što mu je učinio, je li to dovoljno, dobro, loše, može li se bolje više i treba li uopće!?

A upravo to imamo danas u Hrvatskoj, to je temelj djelovanja Milasovoga ureda.

Zato je to tragikomično.

Republika Hrvatska, da bi njen zakonodavni dom mogao biti izraz punoga suvereniteta cjelokupnoga hrvatskoga naroda, a zakone jednoga naroda ne bi smio donositi nitko bez toga legitimiteta, niti mogu biti potpuni i suvereni bez njega, jednostavno mora postaviti pitanje danas – ljudi moji vozimo li mi pravom cestom?

A ne vozimo.

Tisuće je živih primjera za to.

Pa se onda vratiti na polazište i početi od početka.

A na početku uvijek bijaše – Riječ.

Riječ je ustavna regulacija temelja, a temelji su kako bi Plenković rekao – ljudi.

Kako se i Plenković javno potpuno slaže s tim da su hrvatski ljudi temelj svega, primjereno bi bilo da milijunima hrvatskih državljana, toj živoj esencijalnoj armaturi, vrati temeljno političko pravo i osigura jednakost u njegovome ostvarivanju, pa da tako postigne potpuni državni legitimitet Sabora, a onda i vlasti. Prvenstveno svoje. Jer jedino na taj način njegova izjava, da su u središtu njegove politike hrvatski ljudi imala bi pokriće. Inače je sve drugo ili muljaža ili nasilje.

Nije nacionalno relevantno pitanje i pogotovo to nije nimalo bitno za ostvarivanje državnosti jednoga naroda, koliko će ljudi iz Metkovića, Varaždina, Požege ili Virovitice biti u Saboru, odnosno na izbornim listama, a pogotovo nije nikakvo jamstvo statusu Hrvata u BiH, Argentini, Srbiji ili Mađarskoj to što će u Saboru biti neki tamošnji Hrvat. Bitno je da svaki saborski mandat mora imati legitimitet cijeloga hrvatskoga naroda i svakoga toga Hrvata, da mora biti ponuđen cijelome narodu na provjeru, kako bi se izbjeglo biranje istrijanstva, dalmatinstva, slavonstva, a postiglo izbor hrvatstva bez kojega ništa od navedenoga nije – hrvatsko.

A mora biti.

To onda znači i političku odgovornost za ostvarivanje integralne nacionalne politike a ne lokalnih interesa počesto posve suprotnih nacionalnim. Lokalni se interesi uređuju tek nakon uređivanja nacionalne arhitekture i odgovarajućim zakonskim poretkom, kako bi uopće mogli imati čvrst sadržaj i čvrst državni oslonac i izbjegli destruktivnu alternativu. To je usporedivo s kralježnicom, i nogama i rukama. Slaba i bolesna kralježnica nužno paralizira ruke i noge, zdrava im daje i snagu i humanu svrhovitost. Tek tako se može ostvariti potpuna armatura nacionalne državne građevine i planirati izgradnja visokih katova za vidokrug potreban za usporedbu i natjecanje za svijetlo svijeta s okružjem i konkurencijom.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijačić: Povjesničari moraju stati u zaštitu svoga dostojanstva

Objavljeno

na

Objavio

Nema kraja srpskim lažima na račun Hrvatske. Prije samo nekoliko dana, čelnik Srba u RH Milorad Pupovac, u Sisku je sudjelovao na komemoraciji tzv. dječjim žrtvama navodnoga ustaškoga logora. Rekao je da je to bio, po broju žrtava, najveći i najzloglasniji dječji logor u NDH, da je kroz njega prošlo oko 7000 djece, a svako treće ili četvrto dijete u tome je logoru umrlo i ondje pokopano. Pupovac je u nastavku istaknuo da su okupljeni došli odati počast toj djeci, ali i zahvalnost ljudima iz Siska, Zagreba, cijele Hrvatske, aktivistima Crvenoga križa, a prije svega humanitarki Dijani Budisavljević, koji su spašavali djecu logoraše od sigurne smrti.

Povijest je odavno utvrdila da je to što Pupovac priča običan povijesni falsifikat i kleveta Hrvatske i hrvatskoga naroda. Vlasti NDH poslije poznate Bitke na Kozari pokupile su ostavljenu djecu po šumama i pustopoljinama Bosne budući da su ustanici protiv NDH doživjeli težak poraz i mnogi stradali. Lani je dr. Nikica Pavić s Hrvatskoga instituta za povijest objavio i znanstveni rad o tome u kojemu dokumentirano navodi kako ne postoje dokazi o tome da je Prihvatilište za djecu u Sisku bilo logor o kakvome sada Pupovac priča i da su u tome Prihvatilištu djeca zapravo spašavana. Djeca ostavljena u šumi, teško bolesna i izgladnjela spašavana su nakon izravne direktive poglavnika Ante Pavelića da se angažiraju sve moguće zdravstvene i humanitarne službe.

Dijana Budisavljević, koju Pupovac ističe u pozitivnome kontekstu, surađivala je s vlastima NDH bez kojih ne bi mogla ništa, a po tvrdnjama dr. Barića, njezina je uloga u cijeloj priči predimenzionirana. I vlasti NDH dale su joj zahvalnicu za taj rad. Dakle djeca su liječena, hranjena i udomljavana. Mnogi spašavatelji te djece i sami su se razboljeli od zaraznih bolesti tijekom skrbi, a jedna je časna sestra i preminula. Jasno je, mnoga su djeca uslijed svega što su preživjela bila neizlječiva i velik broj ih je umro, oko 25 posto od broja pristigle. Neki su umrli tijekom liječenja i u zagrebačkim bolnicama, ali su svejedno uvršteni, što su nedavno utvrdili istraživači Vukić i Leljak, na jasenovački popis žrtava na kojemu su i danas kao poruga stvarnoj povijesti koju nitko ne uklanja.

Ne postoji dokaz da je ijedno dijete ubijeno

Dakle priča se može postaviti i ovako: NDH je mogla ostaviti djecu po šumama i bespućima i sva bi pomrla te ju možda, u tome slučaju, danas nitko ne bi prozivao ni okrivljavao za stradanje te djece. Ali budući da stvarna slika NDH nije ono što uporno podvaljuju jugoslavenska historiografija i Milorad Pupovac, NDH je spasila 75 posto djece. Postoje mnogi dokazi o očajničkoj skrbi da se djeca spase, a ne postoji ni jedan dokaz da je i jedno dijete ubijeno. Svejedno, u očima Milorada Pupovca nema olakotne okolnosti, za njega je to bio dječji ustaški logor.

Koliko god bilo sablasno da jedan u povijesnome smislu neobrazovani dužnosnik arbitrira, to je od njega zapravo i očekivano jer on čitavu svoju političku karijeru vulgarno laže i vrijeđa. Pogledajte samo koliko je puta lagao u posljednjih desetak dana. Najprije je s konferencije za novinare poslao u javnost grubu laž da su Srbi 90-ih na trgovima morali potpisivati izjave o lojalnosti. Nitko ne zna za takve pojave niti ih on može dokazati. Ali ni premijer ni predsjednica nisu reagirali na te gnusne laži protiv RH, ravne onim njegovima iz 90-ih da je prekršteno 11 tisuća pravoslavne djece.

Izmišljeni atentat

Par dana poslije izmislio je atentat na sebe na zagrebačkome Dolcu, a kad se ispostavilo da je čovjek na njega bacio krišku limuna jer mu se svojedobno nabacivao ženi, niti se Pupovac zastidio, niti su oni koji su dramatično stali uz njega pljujući po vlastitome narodu, predvođeni dakako Plenkovićem, rekli ni a. Nakon toga, događa se ova predstava u Sisku. Ove godine, koliko se može razabrati iz novinskih izvješća, Pupovac se čak nije usudio ni reći da su vlasti NDH u “dječjem logoru” u Sisku ubijale djecu, tek je spomenuo da je ondje svako četvrti dijete umrlo i pokopano. Da je čestit i savjestan čovjek, mogli bismo ga pitati: Pa što onda ne zahvališ Paveliću i vlastima na činjenici što su spasili tri četvrtine djece?

Naravno, suludo je takvo logički postavljeno pitanje uputiti nekome tko je beznadno zarobljen u velikosrpskoj političkoj ideji. Ono, pak, što zaprepašćuje jest činjenica da je Plenkovićeva Vlada poslala izaslanicu na tu velikosrpsku provokaciju. Bila je to ministrica Nada Murganić, i inače već prepoznata kao Plenkovićeva podrepašica. U ime Plenkovića ona je bila pokroviteljica prljave laži. Teško da itko može niže pasti. U ime predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića bio je potpredsjednik Furio Radin.

Izdaja hrvatskih interesa

Ne moraju, naravno, Plenković, Murganić, Jandroković, Radin ni drugi poznavati povijest, ali moraju znati tko to zna. Ako su hrvatski istraživači i povjesničari utvrdili stvarne činjenice, onda je pitanje zašto se oni ne priklanjaju znanstvenicima i zašto pristaju na velikosrpsku historiografiju te da Pupovac tumači sve što se događalo. Jedini je odgovor da su oni pristali na izdaju hrvatskih interesa.

Konačno, zar nije vrijeme da reagiraju i hrvatski povjesničari. Ovih je dana jedan potpuno primitivni političar, čelnik HNS-a Ivan Vrdoljak, zastupao tezu da se eliminira povijest iz srednjih strukovnih škola, a da se profesori povijesti prekvalificiraju. Isto je govorila i ministrica Blaženka Divjak, što je doprinijelo sumraku pameti u ovoj državi jer pretpostavljaju da je hrvatska mladost toliko glupa da ju ništa ne treba zanimati nego uska struka od koje će živjeti.

Dakle Vrdoljak i Divjak eliminirali bi povijest, a ono malo što bi od nje ostalo, tumačio bi cijeloj naciji Milorad Pupovac. Povjesničari, kad već ne će korumpirani anacionalni političari, moraju ustati u zaštitu svoga dostojanstva, svoje struke i napokon, svoje domovine. Ne ustanu li, dogodine će Plenković biti pokrovitelj na proslavi četničkoga ustanka u Srbu.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Mile Prpa: EU – Melting pot ili tragedija naroda

Objavljeno

na

Objavio

EU i globalizacija

Da će EU, šireći se na cjelokupni prostor europskih država, dovesti, kroz globalizaciju ili još lokalnije – euglobalizaciju do stravičnih razmjera da su počeli mesti (nestajati) cijeli narodi, koji odlaze s područja svojih milenijskih država i teritorija, to nitko nije predvidio, osim možda onih tajnih (masonskih društava) koji vrlo snažno, i recimo mudro, razmišljaju o globalizaciji kao njihovom cilju.

Ostvaruje se njihov vjekovni san da nestanu nacionalne specifičnosti, da se u Europi ugasi multietičnost, multijezičnost, multi kultura, multi konfesija i sve ono što mnoge narode čini prepoznatljivim s njihovim povijesnim, milenijskim identitetom.

Na tu opasnost davno su reagirali euskeptici, koji nisu smjeli i nije im dopušteno da taj skepticizam iznose u stream medijima, već na ponekom portalu, u ponekom klubu, uglavnom njihov glas je zataškan.

Široki krug slojeva naroda (množ.) po cijeloj Europi još nemaju spoznaju što im se događa.

EU postaje crna rupa ukoju upadaju i nestaju mali europski narodi, prioritetno iz balkanskih zemalja, bez obzira jesu li u sastavu EU ili ne.

EU

Nova karta Europe koju je izradio kartograf te češki lingvist i matematičar Jakub Marian otkriva u kojim je europskim državama velik broj ljudi odlučio preseliti se i živjeti u inozemstvu.

Na vrhu te liste nalazi se Bosna i Hercegovina, za vratom joj pušu Albanija, Makedonija, Portugal, Crna Gora i Moldavija, no tu je i – Hrvatska.

Iz tih je zemalja vodeći se podacima iz 2015. emigrirala gotovo petina tamo rođenog stanovništva.

Najveći broj odselio se iz Bosne i Hercegovine. Oko 1,6 milijuna ljudi rođenih u toj zemlji živi u inozemstvu što je 43.3 posto – pet posto više od iduće zemlje na popisu – Albanije.

Deset država s najvećim brojem ljudi koji su se odlučili odseliti iz rodnog kraja i trenutno žive u inozemstvu

Bosna i Hercegovina – 43.3 posto (1,3 milijuna)

Albanija – 38.8 posto (1 mijun)

Makedonija – 24.8 posto

Portugal – 22.3 posto

Crna Gora – 22.1 posto

Srbija 900.000

Moldavija – 21.8 posto

Hrvatska – 20.4 posto (u to je uključen i ratni egzodus)

Litva- 18.9 posto

Rumunjska – 17.5 posto”

(Napomena, ti su podaci relativni,radi se o procjeni, također jer je taj proces još ubrzan iz godine u godinu, dovodeći do nestanka i tragedije cijelih balkanskih naroda. Podaci su relativni i baziraju se na procjenama.A stvarno su možda još tragičniji)

Što se to događa sa starim kontinentom Europom?!?

Globalizacija je učinila svoje, oduzela im je i njihovo domaće tržište, a na petsto milijunskom tržištu EU ne mogu biti konkurentni. Bogati zapadnjaci pokupovali su (za nikakve novce ) preko domaće političke mafije, sve najvrijednije gospodarske, bankarske i druge vrijednosti. Zapadna, gospodarski razvijenija Europa nakon što ih je gospodarski opljačkala, poput kakvog vrtloga usisava u sebe i njihovu inteligenciju, ali i mišiće (radnu snagu). Cijele pokrajine su opustjele u tim državama.

Ovdje moram napomenuti, da će neinformirani reći da se dobivaju sredstva, po raznim osnovama, iz EU, za razvoj tih država. Kad se generalno sve sagleda radi se o mrvicama, u usporedbi s onim što je globalizacijom tim državama oteto.

Nigdje nema demografske obnove, sve je krenulo nizbrdo i ubrzano nestaju najstariji europski narodi, a tom nestanku je kumovao i politički liberalizam u tim državama. Bolesno strančarenje dovelo je do masovne korupcije i lopovluka, ali i do masovnog beznađa kod svojih naroda. Umjesto demokratskih, te države su se pretvorile u klijentalističke države, što otvara širom vrata korupciji, a mafije u tim državama sežu da najviših državnih tijela. Na meti su državni, regionalni i lokalni proračuni. Po principu krade se (uzima se) tamo gdje se ima što uzeti.

Posebno se treba akcentirati na korumpirana pravosudna tijela u tim državama. U tim tijelima vlada anarhija, korupcija, bezvlašće, kriminal i sl. Sve je to dobra podloga za nepovratni egzodus cijelihnaroda. Po tom pitanju je Hrvatska posve poseban slučaj u negativnom smislu.

Koje su to „duhovne“ sile koje tjeraju pojedine narode na masovna iseljenja sa svojih milenijskih ognjišta i dovođenja u tzv. melting pot. (Melting pot] (engl.: lonac za taljenje), ideja da se multietničko društvo integrira tako da se od kulture svake etničke skupine uzme ponešto kako bi se uspostavila zajednička kultura i identitet te što čvršća međusobna povezanost.

Štoviše, te iseljeničke mase idu iz domaćeg dužničkog ropstva u strano ropstvo, gdje za šaku dolara prodaju svoje znanje i intelegenciju, a posebno i za još manju šačicu dolara, i cijelodnevni rad prodaju mišiće, radništvo (fizikalce).

Ti trendovi su snažno krenuli i nije ih moguće više zaustaviti, a kamo li okrenuti u drugom pravcu.

Ako pogledamo s druge strane, što to sve znači zapadnoj bogatoj Europi. Po onoj staroj izreci da u svakom zlu ima i poneko dobro, ali i obrnuto – da u svakom dobru ima i poneko zlo.

Treba otvoreno reći da te imigracije u zapadnu Europu mijenjaju njenu duhovnu sliku na gore. Uz azilante druge rase i mentaliteta porijeklom iz brojnih islamskih i crnačkih država, stvara se i dijaspora jugoistočnog dijela Europe.

Pojavljuje se snažni politički segment tzv. “tigrove kože”. To će reći da se određene skupine pristiglih vanjskih naroda, vanjskih kultura i stranog mentaliteta posebno koncentrariraju kao džepovi, koji poput tigrove kože premrežuju te bogate države.

Ti ljudi, sada već narodi, donose im svoje frustracije, svoje ideologije, svoje konfesije, svoju kulturu, svoje duhovno naslijedstvo, svoje običaje, a u konačnici i svoj fizički izgled i stil oblačenja.

Sve to čini vrlo zapaljivi materijal koji bi dobrano hranio veliki građanski rat u Europi, gdje bi svatko pucao na svakoga. Gdje bi nastao najveći kaos u cijeloj evropskoj i i svjetskoj povijesti.

Majka tog kaosa, i njen najveći kreator je politika gospođe Angele (ili Anđela) Merkel koja će ostati u povijesti, tada već “razorene” Europe. Njena politika je stvorila podloge i za vjerske, ideološke, rasne i svake druge sukobe koje u doglednoj budućnosti prijete Europi. Volio bih da to ne bude tako, ali svi parametri ukazuju na kretanje događaja u tom pravcu.

SSSR se preselio na zapad i sad se zove EU

Europa u tom svom Melting potu ne može slijediti Ameriku. Amerika nema nacionalne korijene, u njoj su gotovo svi došljaci. Europa ima duboke milenijske nacionalne korijene i u njih se ne bi smjelo dirati, jer to je fitilj za veliku eksploziju.

Živimo u svijetu u kojemu svako zlo nasrće na nas, zlo koje nas zauvijek želi uništiti.

To je zlo još agresivnije ako napada plemenitog čovjeka. Prešućivanje je jedan od najgorih oblika napada na plemenitog čovjeka. (Codex moralis Croaticum)

Poniznost naroda je prvi znak gubitka slobode, a oholost političara najavljuje diktaturu. (Codex moralis Croaticum).

Mile Prpa / HKV

 

 

Stranke vlade Angele Merkel doživjele težak poraz u Bavarskoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari