Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Tko je i gdje živi Plenkovićev „hrvatski čovjek“?

Objavljeno

na

Stvoriti sustav sveukupne nacionalne legitimacije svakoga zakonodavnoga mandata

Rasprava u hrvatskom Saboru o rezultatima rada hrvatske države prema obvezama iz Zakona o iseljeništvu, asocira na puno zgoda.

Primjerena usporedba s tom raspravom bila bi usporedba s razgovorima, raspravama, svađama i prijeporima četvorice suputnika u autu, koji se voze autocestom za Split, a sva pitanja se svode na to voze li većom ili manjom brzinom, gdje će stati na kavu, na ručak, jesu li natočili dovoljno goriva, je li klima dobro podešena, kakvu će glazbu slušati, smije li se pušiti u autu, telefonirati pri vožnji, jesu li suputnici vezani sigurnosnim pojasevima i gdje eventualno čeka policija?

Posve je normalno da jedino o tome mogu razgovarati kad su već u autu, kad auto vozi, kad su na autocesti za Split. Naravno da im neće pasti na pamet kad su već tu gdje jesu – jesu li uopće trebali ići za Split, jer bi to pitanje otvorilo mogućnost da nisu ni trebali ići, te da rade potpuno pogrešan posao a da im stvarne obaveze trpe ili interesi ostaju nezadovoljeni i da oni i njihove obitelji, firme i zajednica zbog nepotrebnog putovanja, što se god više trude biti bolji, zapravo imaju sve veću štetu.

S tim pitanjem se nije lako suočiti, a razuman čovjek bi morao prije nego pođe na takav put.

A to bi bilo zapravo ispravno i relevantno pitanje u Saboru, zakonodavnom domu i uz donekle status predsjednice Republike, jedinom tijelu koje izražava suverenitet hrvatskoga naroda. Naglašavam ovo – hrvatskog naroda, jer taj pojam i taj sadržaj u državotvornom smislu ne trpi podjele, razlike u stupnju državnosti, niti s pozicije državljanstva i državljana može biti manjih i većih, jačih i slabijih državljana, niti manjih ili većih političkih prava s tim u svezi. To nije samo hrvatski ekskluzivitet, to je univerzalna vrijednost i ideal civiliziranoga svijeta.

Donošenje zakona jednih državljana o drugima, znači – da državljani imaju različiti status, da su jedni zakonodavci, drugi nisu, da državljani zakonodavci nude zaštitu državljanima nezakonodavcima umjesto da im vrate zakonodavni status. To se među ljudima zove geto, a modernim političkim rječnikom rečeno – to je isključivost.

Pogrešan put

Ne može se naime držati normalnim, pa to čak i zakonima, ali i ustavnim rješenjima potvrditi, da postoje dva reda vrijednosti hrvatskih državljana, nižih i viših, pa onda jednima dati pravo raspravljati o njihovim obavezama prema onima drugima. Iako ni Milas, ni Božo Ljubić, ni Šuker, ni Petrov, ni Grmoja, ni Bulj, ni Lovrinović, ni Hajduković koje sam uočio u raspravi osobno nisu oteli Anti u Busovači njegovo političko pravo, ali dužni su mu ga vratiti. Svaki od njih, sve dok ne shvati da raspravaljajući o tome kako zadovoljiti njegove interese, a bez da on može odlučivati posve ravnopravno sa svim ostalim hrvatskim državljanima o svakome mandatu zakonodavnoga doma Republike Hrvatske, pa i njihovima, ali i mandatima SDP-a, IDS-a, HNS-a, HSS-a ili o pravima nacionalnih manjina; jednostavno neovlašteno raspravlja o njegovim interesima.

Zato je tragikomično gledati i slušati raspravu o tome je li Milas sa svojim uredom uspio uraditi ovoliko ili onoliko, pomoći veći ili manji broj kulturnih, znanstvenih, športskih i inih organizacija među Hrvatima izvan Republike Hrvatske, nadmudrivati se tko je više uradio, neka ranija ili ova vlada, a bez da ikome živu padne na pamet da je to možda – pogrešan put.

Milasovi ljudi se mogu ubiti radeći, ali će umjesto stvarne integracije hrvatskoga naroda u jednu cjelinu, s ovakvim političkim ciljevima državne politike samo zapravo stvoriti dimnu zavjesu koja će načiniti iluziju i prikriti stvarno udaljavanje prekograničnih Hrvata i njihovo zamrzavanje na vrlo udaljenim točkama od matice naroda.

Što je dakle činiti?

Za početak, valja se jednom za svagda riješiti teških zabluda, koje su ostale kao plod namjernoga i ciljanoga ispiranja nacionalne memorije milijunima ljudi tjekom polustoljetne diktature i uništenja hrvatskoga državotvornoga potencijala u zemlji, te refleksa nesigurnosti i sumnjičavosti prema milijunima Hrvata izvan Hrvatske koje su antihrvatski režimi, posebno polustoljetni jugoslavenski komunizam, podmuklo kriminalizirali stvarajući stereotip o njima kao o opasnim ljudima sa sumnjivim političkim i civilizacijskim identitetom. Upravo taj stereotip je ponajvažniji razlog otpora hrvatskih državnih politika vratiti tim ljudima ono što im pripada prema svim standardima civliziranoga demokratskoga svijeta. I upravo naa tom stečenom i minuciozno izazvanom refleksu kreirana je i vođena dvadesetogodišnja antihrvatska kampanja s vrlo razornim posljedicama o zlim Hercegovcima u suvremenoj Hrvatskoj, čiji je usklik bio – vratite nam Srbe, uzmite si Hercegovce.

Treba zato jasno reći da ondje gdje nema minimuma mogućnosti ostvarivanja svoje nacionalne državnosti, nužno nestaje i hrvatskoga naroda, a opstanak jednoga naroda uvijek je određen i njegovim životnim prostorom. To je siguran povijesni pravac, pogotovo u situaciji kad formirana nacionalna država s prostornom komponentom, vrata upravljanja nacionalnom državnošću polovici svoga raseljenoga naroda drži zatvorenim. Institucionalna državnost je nužno vezana za teritorij, pa je utoliko i državnost Hrvata u BiH u okviru te države neodrživa bez realnog prostornog identiteta, kao što je neodrživa ukupna hrvatska državnost bez takve državnosti u BiH. Bez ostvarivanje minimuma državnosti putem političkih prava bez obzira na državne granice, nema opstanka ni nacionalnoga identiteta snažno rasljenih naroda, pogotovo kad je ta raseljenost plod višestoljetne podčinjenosti tuđim državama i namjernog uništavanja demografske komponente državnosti.

Zato je bitno:

Prvo, Republika Hrvatska kao nacionalna država prvenstveno zbog same sebe, dakle u realnom smislu zbog izravnoga interesa državljana Republike Hrvatske u Hrvatskoj danas, pojedinačno od Konavala do Krapine, od Iloka do Pazina, ima interes na sve načine pomoći i trajno stabilizirati održavanje političke i državne suverenosti Hrvata u BiH, te njihovoga biološkoga opstanka i demografskoga razvoja na BH prostorima. Umjesto pojma državljani u ovome slučaju se ne može koristiti pojam – građani. Tu komponentu hrvatske nacionalne državnosti nije moguće ojačati zbog golemoga pritiska na životni prostor i biološki potencijal hrvatskoga naroda u BiH, bez najuže integracijske političke veze s cjelokupnim hrvatskim narodom u – političkom Zagrebu.

Nužnost integracije

Bez te integracije neće opstati ni Hrvati u BiH, a bez njih neće opstati ni ovakva Hrvatska, pa ni hrvatski narod u budućnosti. Sve dok Ante iz Busovače ne bude jedan kritični djelić Istre, a Mladen iz Rovinja jedan kritični djelić hrvatske Busovače, Hrvatska je – neobranjiva i osuđena na propast.

A to može i mora osigurati samo državno-politički poredak Republika Hrvatske izbornim sustavom.

Drugo, temeljni preduvjet za opstanak hrvatskoga naroda jest njegova nedjeljiva i potpuno integrirana državnost. Državnost zakonski ili ustavno ne može biti oslonjena samo na jedan veći ili manji dio naroda, jer državnost nije selektivna kategorija niti se može selektivno primjenjivati. Svaka selekcija političkih prava, što je sinonim za ostvarivanje državnosti, je izraz podčinjvanja i neslobode. U interesu svakoga naroda svijeta je da njegova država u temelje svoje legitimnosti uvrsti doslovno svakoga državljanina, te da to bude armatura njenoga postojanja i razvoja. Polovična armatura državne građevine znači i polovičnu otpornost na oluje, zemljotrese, udare svih vrsta, a tek s cjelovitom i potpuno armiranom državnošću, znači s ugrađenim političkim pravima svih državljana, moguće je isplanirati optimalan broj katova nacionalne zgrade. Katovi zgrade u ovome slučaju su borba za svjetlo svijeta, odnosno – Plenkovićevim riječima rečeno, za razvoj, stabilnost, sigurnost, obnovu i blagostanje. Ukoliko je slabija armatura, a u današnjem slučaju stanje državne građevine Republike Hrvatske zbog katastrofalnoga izbornoga sustava i ustavnih rješenja stoji na manje od jedne petine potrebne čelične armature, utoliko su ispraznije riječi i politički programi razvoja Hrvatske. Običan maestral ih može poremetiti, a Hrvatska je od svoga utemeljenja izložena, kako unutarnjim, tako i izvanjskim nasrtajima.

Zbog toga je arhitektu Plenkoviću danas nužno postaviti pitanje je li mu zgrada stabilna i koliko visoku može izgraditi na ovakvim temeljima, kad se jasno deklarira u Saboru interesima njenih stanara kako on kaže – hrvatskoga čovjeka?

Upravitelj građevine koji je protiv ugrađivanja najsnažnije raspoložive armature u temlje i nosive zidove je, ili lud, ili namjerno nanosi štetu vlasniku. Vlasnik državnosti je hrvatski narod, upravitelj je postojeća politička struktura.

Izborni sustav je najvažniji osigurač nacionalne državnosti

Treće, državni poredak koji počiva na deset izbornih jedinica u Hrvatskoj, uz još jednu izbornu jedinicu koja separira i diskriminira polovicu hrvatskog naroda samim svojim postojanjem, a ne brojem mandata koliki god on bio, kako se najčešće pogrešno i uskostranački predstavlja, te još jednu koja tu diskriminaciju koristi za implementaciju stranih interesa u potpuno rascjepkano i sve udaljenije državno tijelo Republike Hrvatske, a sve u ovakvim realnim i prije svega geopolitičkim i povijesnim okolnostima; tempirana je bomba. Takav državni poredak ne uvažava realnost, opasnosti po nacionalnu državnost, jako slabi sigurnosne mogućnosti države i jako pogoduje nastavku povijesnih pretenzija prije svega srpskom i nikada posve isključenom talijanskom imperijalizmu, te neoosmanskim ambicijama u BiH, koje rukovodstvo Bošnjaka ni ne skriva i ne smije ih se podcjenjivati pogotovo u sinergiji ili savezima sa srpskim interesima u globalnom preslagivanju. Izborni sustav je najvažniji osigurač nacionalne državnosti. Zbog toga je u takvim okolnostima iznimno bitno, zapravo egzistencijalno, stvoriti sustav sveukupne nacionalne legitimacije svakoga zakonodavnoga mandata, jer je to jedino jamstvo koncentracije nacionalnih interesa u zakonodavnom tijelu države.

Hrvatskom narodu na području Republike Hrvatske egzistencijalni je interes politička integracija Hrvata iz BiH u Geopolitikanacionalni državni poredak. Hrvati u BiH svoju hrvatsku nacionalnu državnost ostvaruju točno onoliko koliko ostvaruju suvereniteta na području BiH, a to izravno ovisi od toga koliko su integrirani u državne i političke temelje jedinstvene hrvatske nacionalne državnosti. Jer bosansko-hercegovačke nacionalne državnosti nema, niti je smije biti. Koliko god na taj način dobivaju Hrvati u BiH jer imaju snažniju Republiku Hrvatsku kao oslonac, jednako toliko dobivaju Hrvati u Hrvatskoj, jer imaju snažno uporište u upravljanju zajedničkom državnošću na prostoru Bosne i Hercegovine koja je neraskidiva geopolitička cjelina s Republikom Hrvatskom. Ili je blagoslov ili smrtna opasnost, ovisno o hrvatskoj političkoj mudrosti u osmišljavanju državnoga poretka.

Nužno je reći da puna hrvatska nacionalna državnost u BiH ne može imati utemeljenje u političkom Sarajevu, nego isključivo u političkom Zagrebu, pri čemu je opet nužno istaknuti da to nije negacija zajedničke države Bosne i Hercegovine, nego jedini način njenoga konstitutivnoga opstanka, što jest u strateškom hrvatskom nacionalnom interesu.

Četvrto, jedini neagresivni, civiliziran i politički posve univerzalno prihvatljiv način integracije cjelokupnoga hrvatskoga naroda jest – izborni sustav i odlučivanje svih državljana o hrvatskoj nacionalnoj državnosti. Jedini. Postoje i drugi načini, ali oni su svi ili neuspješni ili nasilni, dakle neprihvatljivi.

Vozimo li pravom cestom

Jer državljanstvo jest ili nije, ne može biti iseljeno ili tuzemno, domaće ili strano, polovično ili tročetvrtinsko. Ne može jedan državljanin o drugome bez njegove suglasnosti donositi zakon, pa bez njegovoga političkoga legitimiteta ili narodski rečeno blagoslova onda odlučivati što mu je učinio, je li to dovoljno, dobro, loše, može li se bolje više i treba li uopće!?

A upravo to imamo danas u Hrvatskoj, to je temelj djelovanja Milasovoga ureda.

Zato je to tragikomično.

Republika Hrvatska, da bi njen zakonodavni dom mogao biti izraz punoga suvereniteta cjelokupnoga hrvatskoga naroda, a zakone jednoga naroda ne bi smio donositi nitko bez toga legitimiteta, niti mogu biti potpuni i suvereni bez njega, jednostavno mora postaviti pitanje danas – ljudi moji vozimo li mi pravom cestom?

A ne vozimo.

Tisuće je živih primjera za to.

Pa se onda vratiti na polazište i početi od početka.

A na početku uvijek bijaše – Riječ.

Riječ je ustavna regulacija temelja, a temelji su kako bi Plenković rekao – ljudi.

Kako se i Plenković javno potpuno slaže s tim da su hrvatski ljudi temelj svega, primjereno bi bilo da milijunima hrvatskih državljana, toj živoj esencijalnoj armaturi, vrati temeljno političko pravo i osigura jednakost u njegovome ostvarivanju, pa da tako postigne potpuni državni legitimitet Sabora, a onda i vlasti. Prvenstveno svoje. Jer jedino na taj način njegova izjava, da su u središtu njegove politike hrvatski ljudi imala bi pokriće. Inače je sve drugo ili muljaža ili nasilje.

Nije nacionalno relevantno pitanje i pogotovo to nije nimalo bitno za ostvarivanje državnosti jednoga naroda, koliko će ljudi iz Metkovića, Varaždina, Požege ili Virovitice biti u Saboru, odnosno na izbornim listama, a pogotovo nije nikakvo jamstvo statusu Hrvata u BiH, Argentini, Srbiji ili Mađarskoj to što će u Saboru biti neki tamošnji Hrvat. Bitno je da svaki saborski mandat mora imati legitimitet cijeloga hrvatskoga naroda i svakoga toga Hrvata, da mora biti ponuđen cijelome narodu na provjeru, kako bi se izbjeglo biranje istrijanstva, dalmatinstva, slavonstva, a postiglo izbor hrvatstva bez kojega ništa od navedenoga nije – hrvatsko.

A mora biti.

To onda znači i političku odgovornost za ostvarivanje integralne nacionalne politike a ne lokalnih interesa počesto posve suprotnih nacionalnim. Lokalni se interesi uređuju tek nakon uređivanja nacionalne arhitekture i odgovarajućim zakonskim poretkom, kako bi uopće mogli imati čvrst sadržaj i čvrst državni oslonac i izbjegli destruktivnu alternativu. To je usporedivo s kralježnicom, i nogama i rukama. Slaba i bolesna kralježnica nužno paralizira ruke i noge, zdrava im daje i snagu i humanu svrhovitost. Tek tako se može ostvariti potpuna armatura nacionalne državne građevine i planirati izgradnja visokih katova za vidokrug potreban za usporedbu i natjecanje za svijetlo svijeta s okružjem i konkurencijom.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Cementiranje uljepšanoga lica komunizma

Objavljeno

na

Objavio

Manipuliranje poviješću komunističke Jugoslavije

Jutarnji list je 10., 11. i 12. siječnja objavio feljton u tri nastavka uz »50. godišnjicu susreta pape Pavla VI. i jugoslavenskog premijera Mike Špiljka u Vatikanu«, koji zahtijeva makar djelomičan osvrt.

Naime, taj feljton, osim što donosi više netočnosti, zapravo je novi pokušaj ocrnjivanja Katoličke Crkve i katoličkoga klera u Hrvatskoj.

Premda je odmak od 50 godina u povijesnoj znanosti relativno velik, svakako tolik da bi se određeno pitanje moglo obraditi objektivno, i to na temelju barem relevantnijih pisanih izvora svih strana kojih se to pitanje tiče, objavljeni feljton pretežno je svojevrsni nastavak vrlo maštovite jugoslavenske komunističke manipulacije i propagande. Uz ispuštanje tek nekoliko kraćih pasusa taj bi feljton bez ikakvih zadrški mogao biti objavljen u Titovo doba, a Titovo doba i današnje ipak nije isto, osim u stajalištima nekih ljudi koji su ostali zarobljeni u komunističkoj eri.

Više je nego neobično da neki dnevni list u kakvom-takvom demokratskom i pluralnom društvu objavljuje tekst kojim bi se ponosila jugoslavenska komunistička propaganda, kao da komunizma nije sišao s vlasti u tolikim državama, kao da nije sišao s povijesne scene na prostoru nekadašnje države na kojem sada postoji više ni manje nego čak sedam neovisnih država.

U pluralnom društvu nije neobično da postoje ljudi koji zauzimaju takvo stajalište, nije neobično ni da ga žele javno iznositi, ali jest neobično da se daje toliki medijski prostor za propagandu propaloga komunističkoga režima i za afirmiranje danas ipak raskrinkanoga komunističkoga krvnika, diktatora i obmanjivača.

Idealiziranje komunizma

U feljtonu krivnja za loše odnose između jugoslavenskoga komunističkoga režima i Katoličke Crkve dijeli se tako da je Crkva kriva zbog kolaboracije dijela klera s ustašama te zbog toga što je Vatikan pomagao »pri bijegu ustaških dužnosnika«, a jugoslavenska strana kriva je za ateističku komunističku ideologiju u čijem su ozračju »brojni katolički svećenici neposredno nakon rata ubijeni ili poslani u zatvor, a crkvena imovina podliježe zakonima o konfiskaciji i nacionalizaciji«.

Gotovo 30 godina nakon pada komunizma na ovim prostorima u tu jednu rečenicu sažeti svu aroganciju i zločinaštvo komunističkoga režima prema Crkvi, vjeri i vjernicima u Hrvatskoj ne može značiti drugo nego ustrajanje na skrivanju stvarne krivnje i odgovornosti komunističkoga režima za bezbrojna zločinstva.

Objavljivanje takvih stajališta ne može biti drugo negoli u službi da se manipulira i sadašnjim generacijama, osobito mlađima; da se i dalje prikriva stvarno lice komunizma, a predstavlja nestvarno, idealizirano lice.

U feljtonu je iznesena tvrdnja da je posjet predsjednika jugoslavenske vlade Mike Špiljka 10. siječnja 1968. papi Pavlu VI. bio »prvi službeni državni susret premijera jedne socijalističke zemlje s papom«.

Povijesna je činjenica, a tako je objavio i Glas Koncila u broju 2. g. 1968. da je Špiljak bio samo u »privatnoj audijenciji«, a u takvoj, privatnoj audijenciji godinu ranije bio je onodobni predsjednik prezidija Vrhovnoga Sovjeta SSSR-a Nikolaj Podgorni.

Nije jasno čemu bi trebalo služiti uveličavanje i napuhivanje važnosti Špiljkova posjeta papi Pavlu VI. osim ako i to ne služi retuširanju i Jugoslavije i komunizma.

Toj istoj svrsi očito treba poslužiti i tvrdnja u feljtonu tobože iz vatikanskih krugova da je imenovanjem zagrebačkoga nadbiskupa Franje Šepera pročelnikom Kongregacije za nauk vjere »Pavao VI. htio naglasiti svoje uvažavanje ove socijalističke zemlje koja u svijetu ima poseban ugled zbog svoje nezavisne i miroljubive politike«.

A danas je poznato da je ta tobože miroljubiva Jugoslavija imala kampove za uvježbavanje specijalaca, izvjesno je i terorista, koji su odlazili na onodobne fronte i da je pružala zaštitu teroristima.

Potenciranje propagande

Velika pozornost u tom feljtonu posvećena je posjetu Jugoslaviji dekana kardinalskoga zbora kardinala Eugenea Tisseranta te se tim posjetom i kardinalovim izjavama manipulira točno onako kako je to činjeno g 1968., što je bio dovoljan razlog da Glas Koncila o tom posjetu ne objavi ni slovo.

U feljtonu se tako npr. navodi što je kardinal Tisserant navodno rekao o Titu – kao se navodi u feljtonu – »da bi hrvatski svećenici trebali ‘zahvaliti Bogu što je na čelu njihove domovine takva ličnost kao što je Tito’«.

Razumije se da je jugoslavenska propaganda spremno iskoristila naivnost, neinformiranost i pristranost francuskoga kardinala te je danas više nego jasno koliko su ta njegova stajališta daleko od stvarnosti, no zašto se ta propaganda posve nekritički ponavlja i potencira?

Tko je stvarno bio Tito suvremena povijesna znanost, ali i velika većina u Hrvatskoj, znade već jako dobro. A koliko je Tito stvarno želio i njegovao dobre odnose s Katoličkom Crkvom najbolje svjedoče riječi što ih je u ponedjeljak 15. siječnja u Zagrebu na predavanju na poziv Hrvatskoga diplomatskoga kluba iznio nuncij u Njemačkoj nadbiskup Nikola Eterović citirajući zapis Vjekoslava Cvrlje, prvoga predstavnika SFRJ-a pri Svetoj Stolici, nakon potpisivanja Protokola, dakle g. 1968.: »Tito je također upozorio na potrebu praćenja aktivnosti Katoličke Crkve u po-slijekoncilsko vrijeme i istaknuo da treba angažirati sve društveno-političke čimbenike trajno i u potrebnoj mjeri na suzbijanju sve ofenzivnije djelatnosti Crkve koja prelazi crkvene okvire i sve više zadire u društveni život boreći se ponajprije za utjecaj na mladež«.

Ako je diktator rekao da je potrebno »angažirati sve društveno-političke čimbenike trajno i u potrebnoj mjeri«, onda je to moglo značiti samo jedno – novi rat, mobilizaciju, novi snažni progon i Katoličke Crkve i vjere i vjernika u bivšoj državi. Feljton tako cementira uljepšano lice komunizma.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Sve se urotilo protiv “građanske, liberalne, progresivne…“ Hrvatske.

Objavljeno

na

Objavio

I što sad? Sve se urotilo protiv “građanske, liberalne, progresivne…“ Hrvatske. Članovi Šeste ličke su u predinfarktnom stanju. Naime, kaj… Kako je u RH trenutno sve posloženo k’o u kutiji šibica, naši “intelektualni“ proleteri, u nedostatku domaće medijske “robe“, odlučili su bratski pomoći narodima i narodnostima SAD-a. Doznavši da je američki Ante Tomić – u liku Mitchaela Wolffa – napisao knjigu kojom je “dokazao“ da Amerikom upravlja “dementni starac“, skoro pa idiot, našim su se anemičnim i potplaćenim progresivcima zacrvenili obrazi. To je mali korak do President Impeachmenta odnosno opoziva predsjednika.

Trump je već sada, zahvaljujući našmrkanim liberalima, ušao u povijest. O njegovom opozivu odnosno impeachmentu počelo se raspravljati u vrijeme dok on još nije ni bio nominiran za republikanskog kandidata na izborima. Bilo je to čak još u vrijeme dok se nije oglasio ni Hajdukov sociolog Dražen Lalić sa svojom teorijicom amatera psihijatra “Predsjednik populist koji djeluje kao da ga najviše uzrujava položaj na kojem je“. Onda je u Večernjaku osvanuo naslov “Trump je zdrav k’o dren“! Kao da si drenom udario po glavi Lalića, Šerićku, Andabaku, Trkanjca, Krasneca, Bajrušija i ucviljene članove Šeste ličke. ”Idemo dalje!” kako bi to nekada rekao naš dragi Ivo. Rat smo izgubili, ali bitku nismo! Lalić izvlači iz rukava čvrst argument koji podsjeća na zadnji klimavi zub stare babe: “Čak i politički neutralni USA Today o Trumpu kaže: “Nije politički podoban ni da lašti cipele Georgea W. Busha“.

Usput, USA Today je “neutralan“ isto toliko koliko je londonski The Guardian ugledan. Zaista, neutralna zloba prema predsjedniku koji je samo u godinu dana povećao broj zaposlenih na dva milijuna novih radnih mjesta. Dobro, to nije ništa prema Obaminoj administraciji koja je broj onih koji ne rade i primaju socijalnu pomoć doveo do brojke od 46 milijuna. Nezaposlenost u SAD-u je danas na najnižoj mogućoj razini. Ilegalna emigracija je smanjena za 60%, a Trump nije podigao ni zid niti je postavio slovensku žilet žicu.

Trump, nesposoban i “uzrujan“, kako to misli psihić Lalić, ukinuo je oko 800 birokratskih propisa koji su gušili poslovne odnose. Od kad je ”uzrujani“ zavladao Bijelom kućom ukupna vrijednost dionica na burzi jednostavno rečeno je eksplodirala. Dionice su dobile na vrijednosti za 7,800000000000 dolara. Kako bi napisao Borislav Ristić u Večernjaku: “što je jako, jako puno nula.“ za tipa koji ne zna ni laštiti cipele… Možda zaista i ne zna laštiti cipele, ali zna već u prvoj godini svog mandata provesti pragmatičnu poreznu reformu u kojoj je korporativni porez smanjen s 35% na 21%, a porez na prihode malih poduzetnika s 40% na 25%.

Sad se postavlja jedno pitanje: kome “lašti cipele“ naša Vlada koja najavljuje “ludo hrabar“ potez. Negdje, ljeta Gospodnjeg 2020. godine, Vlada će drastično smanjiti PDV s 25% na 24%. Vauuu!!! To se zove gospodarski “ubod komarca“ koju nitko u Lijepoj našoj neće ni osjetiti. Za razliku od američke srednje klase koja itekako osjeća kad se porez na prihod malih firmi spusti s 40% na 25%. A “neutralni“ USA Today neka sazove znanstveni skup o laštenju cipela Donalda Trumpa.

Kad je o Draženu Laliću riječ, izvjesno je kako je njegova analiza Trumpa toliko neutralna koliko i njegove već povijesne analize uspjeha i neuspjeha Hajduka. A što se “uzrujanog“ Trumpa tiče, bojim se da će on i nadalje “generirati još veći kaos“ kako to mudro mudruje Dražen. Nedavno je naša lijeva, uglavnom “smušena i uzrujana elita“, skočila na zadnje noge kad je “skromni i pastoralni“ Trump izjavio da je on “stabilni genije“. Skromno i samozatajno, nema što! No, razmislite malo. Opće je poznata stvar da je “uzrujani“ čak četiri puta bankrotirao, a danas, nakon četiri bankrota, njegova imovina cijeni se na četiri i pol milijarde dolara. Usporedite to s Todorićem, Fižulićem…itd.

U Hrvatskoj bi se na prste moglo nabrojati one koji su nakon stečaja, bankrota i sličnih gospodarskih drama ponovno stali na noge i postali uspješni… da mogli bi se nabrojati na prste čovjeka bez ruku!

Gledam neku večer “Otvoreno“. Gosti su bili posebni savjetnik Predsjednice RH Mate Granić, državna tajnica u MVEP Zdravka Bušić, Josip Klisović iz SDP-a, komentator HRT-a Tihomir Vinković i politički analitičar Marijan Knezović. Izdvajali su se najstariji i najmlađi sudionik u studiju – Mate Granić i Marijan Knezović. Klisović je diplomatski pokušavao plasirati teoriju o fijasku posjete KGK Turskoj i njenog pokušaja da navede Erdogana da podrži promjene izbornog zakona po kojem bi onda Hrvati mogli sami odlučivati tko će biti njihov predstavnik u predsjedništvu BiH. Čista utopija. Alija je “ostavio“ BiH u “amanet“ Turskoj pa je Erdogana baš briga.

Amanet je ipak samo amanet. Srećom, u studiju je sjedio čvrsti obrambeni igrač – naš Mate zvani “Očenašek“. Njegova obrana naše Predsjednice frapantno je sličila obrani naših golmana na Europskom rukometnom prvenstvu. Diplomatskim rječnikom naš Mate je obrisao pod s uplašenim Klisovićem. “Vi lažete, ti lažeš, plasirate laži…“ Možda bi KGK bilo bolje da razmisli kako već po malo umornog Matu zamijeniti svježim snagama. Recimo, Vedranom Rudan. Elokventna Riječanka, isti rječnik, isti dosezi i isti rezultat. S druge strane, Vedrana bi bila ujedno i novo svježe lice, ali koje još živi u endehaziji. Ona bi Erdoganu, onako umiljata i draga, objasnila slavnu povijest SS Handžar divizije i povijesne borbe Muslimana i Hrvata za Vedraninu NDH.

Vjerujem da bi naša Vedrana svojim diplomatskim rječnikom izoštrenim k’o žilet žica imala više uspjeha kod Turaka nego što je KGK imala uz asistenciju legendarnog Mate. No, pustimo prošlost tipa “pola meni, pola tebi i pola Bagi“ i pohvalimo mladog, mudrog i s pravom samouvjerenog Marijana Knezovića. No, po kojem je kriteriju savjetnik KGK Mate Granić, a ne Marijan Knezović to samo Bog zna. Bojim se da te kriterije oko odlaska na Pantovčak može izmijeniti samo Božja providnost. Hrvatska politika sigurno ne… tu nema pomoći.

Imbrem in cribum legere ili skupljati kišu u sito. Uzalud se mučiti.

Pojednostavljeno rečeno, dobivamo novi, suvremeniji Orvelov zakon protiv “govora mržnje“. Za sada jedini u EU imaju takav “spektakularan“ zakon u Njemačkoj. Kako smo mi njemački ”tvrdi saveznici” još iz slavnih vremena “Trojnog pakta“, red je da ih i dalje slijedimo. Pačjim korakom. Pošto u Kaznenom zakonu RH nema ni riječi o uvredama, osim u čl.147. sramoćenju, osim u čl.148, klevetanju, osim u čl.149, onda se samo od sebe nameće potreba donošenjem Lex Mržnja. Od sad će na fejsu cvjetati samo ljubav, tolerancija, blagost i dobrota.

U zadnjoj kolumni citirao sam pok. Predraga Lucića koji je u punoj formi napisao: “Jugoslavija je bila naša EU, sanjali su je najbolji, srušili najgori.“ Amen. Citirao sam i Radu Šerbedžiju koji nas je podučio da je Jugoslavija bila divna zemlja, a onda su je bitange rasturile. Pošto se moja subverzivna kolumna svakog ponedjeljka preko tri do četiri portala plasira na facebooku, postoji mogućnost da postanem “trol“ s imenom i prezimenom. Nema više kritičkog pljuckanja po Predragu Luciću, Radi, Anti Tomiću, Vedrani Rudana, Jakovini, Markovini, Klasiću…pa čak ni po Mati Graniću. Probajte ismijavati novu “rodnu slikovnicu“ i revolucionarni tekst iz iste: Rokovu obitelj čine: Roko, mama Lucija, mama Ines i pas Đuro. Probajte sad nešto napisati protiv Olija Frljića, njegove djevojke i psa Đure. Jutarnji donosi primjer klasičnog govora mržnje: “Trol blatio pokojnog pisca Predraga Lucića“. Dakle trol pod nadimkom Nenogr. napisao je slijedeći mrziteljski tekst: “Predrag Lucić bio je hrvatski redatelj, novinar i književnik.

Izrugivanjem političkih neistomišljenika postigao je zavidan uspjeh kod jugonostalgičara, obožavatelja komunizma i protivnika samostalne Hrvatske. Od ozbiljnih novinarskih djela ne postoji niti jedno za koje bi kulturna kritika dala prolaznu ocjenu“. Mislim da bi ovaj “mrziteljski“ tekst i u Sjevernoj Koreji prošao kao vrijednosni sud. I. Zrinski koji je potpisao ovaj partijsko-komitetski osvrt smatra kako je ono što je napisano o Luciću “očito djelo frustriranog pojedinca koji nije imao hrabrosti nemaštovitu klevetu napisati pod vlastitim imenom i prezimenom…“ Evo ja je sada, pišući ovu kolumnu, potpisujem kao trolovo pravo na vrijednosni sud o onome što je jedan jugonostalgičar i orjunaš radio i pisao u Feralu. Uglavnom, ulazimo u sferu “nemaštovitih kleveta“. Uskoro ćemo dobiti spisak taksativno navedenih ljevičara post moderne ere koje se ne smije “nemaštovito klevetati. Već osjećam da će među takvima sigurno biti Lucić i njegov Jugo EU, Rade i bitange koje su rasturile Jugu, te ”Frljiću ne pakirati” kako je rekla Ljubičica bijela za Tuđmana. Odnosit će se to sigurno i na Ivicu Buljana kao avangardnu perjanicu post modernih performansa kao što su zastave Jugoslavije i SSSR ispred HNK prilikom protesta orjunaša u obrani naziva Trga Maršala Tita.

Kako li će Orvelov zakon riješiti već opjevani post moderni performans kad jedan anonimni subkulturni umjetnik na Rivi polije kantom govana drugog umjetnika i to na subkulturno provokativan način jer ovaj nije bio obaviješten da će sudjelovati u umjetničkom performansu… Naravno, razumije se samo po sebi da će sloboda govora i izražavanja po čl.38. Ustava RH ostati neokrznuta i neprikosnovena. Možda će se čak nekom novelom “Lex mržnja“ i poimence nabrojati objekti slobode govora. Recimo, Thompson, Praljak, general Glasnović, Bujanac, Hasanbegović, Bruna, branitelji, dragovoljci, šatoraši, udovice Domovinskog rata, pa možda i etničke skupine kao Ličani, Imoćani, Hercegovci itd. O njima će slobodno pjevati Mile Kekin.

I evo nas u post modernom društvu cenzure, ili kako je još gore misli Nino Raspudić, auto cenzure. Sad su sve oči uprte u Bernarda Gršića koji će sa predstavnicima nevladinih institucija Orvelov zakon predstaviti javnosti. Važno je da prođe javnu raspravu za koju javnost u pravilu nikada ni ne dozna kad i gdje je održana. Pa da sad vidimo tko će pljuckati po Aci Stankoviću, Branimiru Pofuku, Jeleni Lovrić, Robertu Bajrušiju, onima koji pljuju po Trumpu… Kako će se zakon zvati? Netzwerkdurchsetzungsgesetz! Pragmatični Švabe ne trpe mistifikacije. Možda bi ga trebalo nazvati Zakon za zaštitu države od onih koji su državu stvarali… Skoro da je ime nebitno. Bitno je da će zakonom biti zaštićena kultura i sloboda govora svakog pojedinca. Facebook više neće sam blokirati zaigrane desničare. Sad su tu novi zakon i nevladine udruge. Neka napokon nešto i rade za tu milijardu i nešto kuna koje godišnje usišu iz naših džepova.

Da parafraziram Oscara Wildea: održanje portala i društvenih mreža objašnjivo je Darwinovom teorijom po kojoj – samo najprostiji prežive.

U Frljićevom Jazavcu odnosno u Kerempuhu odigrala se Frljina adaptacija Pirandellove drame “Šest likova traži autora“. Skupilo se tu društvo s komemoracije Predragu Luciću. Ugledni odvjetnici, sve bivši državni tužitelji, bivši ministri i maršalovi obožavatelji. Frljo je, uz ushit Žikista, uprizorio orgističku desničarsku svadbu, konzumira se alkohol, droga i turbo folk. Toga na ljevičarskim svadbama nema. Naročito droge. Dominira katolička i nacionalna ikonografija, čuje se “Za dom spremni“. Sve u svemu to je Frljina metafora današnje Hrvatske. Predstava frljićevski počinje “žestoko“: desni uglednici nose svinjske maske, svira se Thompson, Trg maršala Tita mijenja ime u Trg Ante Pavelića, čuje se sintagma “U ime obitelji“.

Pod tim sloganom odlazi se u javnu kuću, vara ženu, siluje se kurva na povijesnoj zastavi koja započinje bijelim poljem. Tu je i “Hod za život“, invalidske proteze, položaj Srba u metropoli. Srčanom glumom ističe se u predstavi Vili Matula, bivši član CK SKH. Kazalište očito ne zaostaje za filmom. “Ministarstvo ljubavi, Ustav RH… jugonostalgičari u čizmama JNA marširaju zemljom. A Netzwerkdurchsetzungsgesetz se priprema i piše za ognjištare, šatoraše, rigidne desničare, filoustaše i dragovoljce koji se još nisu ubili. Nema više stoke sitnog zuba. Sad su to naoštreni zubi spremni na čvrsti ugriz. Sve pod firmom umjetničkih sloboda, ali s našom lovom.

Film o Vukovaru, Ovčari, Škabrnji, Hudoj jami nećete gledati. Tih projekata i natječaja nema. Ima za “15 minuta Masakr u Dvoru“, 800.000 eura za Ministarsvo ljubavi, Antifašistički festival u Šibeniku, Pupovčeve Novosti… Ali ako treba Hasanbegovića i Bujanca prikazati kao svinje onda novaca ima za kolinje. RH je u ozbiljnom problemu. Godina 1972. se vraća.

Eduard Balladur je rekao: dobro shvaćen problem napola je riješen…
Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari