Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Tko kleči pred briselskim zlatnim teletom ni Trump mu ne može pomoći

Objavljeno

na

Hrvatska danas podsjeća na Izraelce nakon izlaska iz Egipta. Elita kleči pred teletom europskog mainstreama, prinosi mu darove, žrtvuje mu sudbinu svojih generacija, a tele k’o tele šuti, dok ispod njega većinom – Nijemci viču. Uplašena elita zato baca pogled prema Sinaju, da se Mojsije – Kolinda vrati. A poslali ju i bez štapa.

Nije danas ključno pitanje što će predsjednica donijeti iz Poljske, bitno je s čim je otišla pred Trumpa. Od toga ovisi što će donijeti.

Godinama se nedostatak jasnih, utemeljenih, prihvatljivih i mjerljivih nacionalnih politika i komplementarnih nacionalnih interesa pokriva – integracijama. A ključni argument u obrani svakog političkog postupka, pogotovo nečinjenja je – viša sila, nužda.

I, onda se ta integracija ritne nogom, pa razbije previše priljubljenu bradu.

Nužnost, u Hrvatskoj se utjecaji tzv. velikih sila, Europe, Amerike, Rusije prihvaćaju slijeganjem ramenima, naglasi se tu i tamo „ tako je to“, „nije vrijeme“, „znate li s kim imamo posla“, a naciji se baci pod noge zanimacija, potiču se strasti i sukobi, održavanjem agentura i radikalnih skupina u hrvatskom slučaju antife i Pupovčevih Srba, za stvaranje javnog kaotičnoga stanja u svakome trenutku kada je to potrebno. Rijetkima u takvim trenutcima pada na pamet da se neopravdano i tragično zanemaruje naciju koja je posve sama, usprkos svih postojećih interesa tih velikih sila, praktično goloruka pobijedila u Domovinskom oslobodilačkom ratu; da ju se danas plaši tužibabama i da je to samo po sebi – perverzno.
To je isto kao imati Stipu Miočića, a prijetiti nasilnicima Tvrtkom Jakovinom.

Stvaraju se sile od Slovenaca, Srba, Bošnjaka, Junker postaje bog otac, Merkelica svemogući Bruce, a ugojeni birokrati Europske komisije – sveci. Pravac je više nego prirodan i jasan, konzistentan do kraja, jer se ništa drugo ni ne može očekivati od mediokriteta u državnoj politici koja održava i podržava niz Soroševih apostola na svim ključnim pozicijama javnoga i društvenog poretka u Hrvatskoj, koji vjeruju da su ti nesretnici istina i život, predstavljajući ih kao – moć, a svoju nemoć kao jedinu mogućnost.

Kome je Pupovac moćan, Junker mu je bog.

A narod – sredstvo.

U nedostatku svojih izvornih i jasnih politika, platformi, ciljeva i rješenja ponavlja se do besvijesti nekakav argument da je ovo dvadeset i prvo stoljeće, ističe se kao kanon da smo dio europskih vrednota, da slijedimo europski put, iako rijetko tko pita koji je to put, kamo vodi, od kakvih je pločica načinjen i kakve su posljedice toga putovanja za hrvatski narod.
Veliča se nevidljivo, a vidljivo je nakaza do nakaze, od genderizma, nagonskih devijacija, do afirmacije pobačaja, koje uništavaju same temelje europskih naroda i civilizacije. I, sve to lijepo klapa, dok se to europsko zlatno tele ne ritne i mlatne svoje poklonike u – zube, kao u slučaju s arbitražom, te tisuću puta do sada kad su u pitanju potpuno legitimni hrvatski nacionalni zahtjevi prema Srbiji ili u BiH.

Što u tom slučaju?

Tragikomično je bilo slušati ovih dana hrvatske političare koji su do sada isključivo i slijepo slijedili svaki mig baš svakoga birokrata u Bruxellesu ili bilo gdje po europskim prijestolnicama, da nama nitko ništa ne može nametnuti, da u slučaju arbitraže sa Slovenijom imamo odluku hrvatskog Sabora, da smo u tome jedinstveni, slika se hadezeovce, esdepeovce, mostovce, a sve se prisnaži – anketom među nekolicinom savudrijskih ribara.

Problem granice na moru se zapravo predstavi kao životno pitanje tih pedesetak ribara, kojih, kad je sezona lista, kako jedan od njih kaže, bude i do stotinjak.

Koliki deficit kulture državnosti i svijesti o svome integritetu uopće u Hrvatskoj postoji i koliko se upravo taj deficit ciljano reproducira, dovoljno je vidjeti samo kratkim pregledom informativnih televizijskih emisija prošlih dana. Nigdje nitko nije ni pokušao ponuditi mikrofon i kamere Hrvatu iz Iloka, iz Donjeg Miholjca, iz Bjelovara, iz Zadra ili s Prevlake, i prenijeti što misli o situaciji nakon objave arbitraže, nakon javnoga stava EK i Njemačke.

U Hrvatskoj je to izvorište problema.

Jednostavno potiče se svijest da je Dubrovnik pitanje Dubrovčana, da je Istra isključivo pitanje Ideesovih Istrijana, da je Slavonija isključivo slavonsko pitanje, polako se eliminira i nestaje ono integrativno- svehrvatsko. I, to je ako ozbiljno analiziramo zapravo temeljni ciljani projekt navodne decentralizacije koja se javno gura, a koja je u državni poredak uvedena izbornim zakonom s deset izbornih jedinica i dvije posebne, ključna matrica uz posrbljenu lijevo-liberalnu ideologiju, razaranja današnje Hrvatske.

Plenković je kompletan svoj politički program sudbinski vezao za – europske stečevine, kriterije, pravila i postignuća. I, nositelj tih stečevina Njemačka, ritnula ga nogom u bradu.

Dogodi mu se usred puta da mu upravo personifikacija te Europe u koju se zaklinje i koju naciji i javnosti, te oponentima predstavlja kao neupitnu vrednotu i uzor, kristalno jasno kaže da pravo nije pravo, da standardi mogu biti ovakvi ili onakvi, da argumenti vrijede u jednom a ne vrijede u drugom slučaju, te da je – sila iznad svega.

Što sada?

Može li sada napraviti zaokret od 180 stupnjeva?

Kako?

Tko će mu vjerovati, a povjerenje mu treba kao zrak?

Namjerava li natrpati državni zrakoplov samoproglašenim lumenima, povesti predsjednika Sabora Jandrokovića, ministra policije Božinovića, prošvercati nekako Šeksa, povesti i Brkića i Grbina radi čelične šake ili hrvanja, pa u Bruxelles. A istodobno dati mig netom prisvojenim višegodišnjim medijskim plaćenicima svih vlada, vlasti i navodnih politika, da razvijaju atmosferu zgroženosti zbog pokvarenih Slovenaca, bešćutnih briselskih birokrata, bezobrazne Merkel, pokušavajući naciju integrirati na žrtvoslovnoj patetici, uz provlačenje epohalnoga ufanja da su Sjedinjene Države i Velika Britanija rekle da je – problem sa Slovenijom bilateralne naravi. Pa onda moliti Boga da Kolinda nekako u pol sata s Trumpom nešto skemija.

Hrvatska povijest, tko ju je htio bar letimično pogledati ukazuje da su ufanja u Amerikance, Engleze, Nijemce, najčešće krvavo stajala hrvatski narod i plaćena strašnim cijenama. Jedini put kad se u svojoj povijesti nismo uzdali u njih, zapravo u nikoga do svoga naroda, ostvarili smo – samostalnu Hrvatsku i natjerali cijeli svijet na respekt.
Jer smo pokazali da možemo sami i da to jako dobro znamo.

Tad su nam i Amerikanci i Nijemci postali prijatelji.

Neozbiljno je kao argument post festum za nekakve razgovore sa Slovencima i pogotovo Nijemcima, ili Europskom komisijom pozivati se na odluku Sabora o istupanja iz arbitraže, jer nitko među njima nema razloga vjerovati da odluka Sabora nije – promjenjiva. Tako je do sada uvijek bilo, zašto ne bi i danas? Ne treba imati iluzija da bilo tko u Europi tko se očitovao stavom o hrvatsko-slovenskom prijeporu nije znao za odluku Sabora o istupanju iz arbitražnoga procesa.

Svi su znali.

Ne treba imati iluzija da je to za bilo koga izvan Hrvatske bilo kakav argument.

Jer, nije.

Iz više razloga.

Prvo, današnje europske politike s izuzetkom nekolicine država koje pokušavaju naći svoj autentični nacionalni i ujedno integrativni europski put s tim kao polazištem, jednostavno ne polaze od izvornoga suvereniteta, niti legitimiteta naroda. Merkel i Macron predvode Europu – elite kojoj parlamenti služe kao kulisa. To je esencija Plenkovićevoga legendarnoga mainstreama s kojim je opčinio intelektualce u stranci kao što je Brkić, jer nisu stigli potražiti prijevod i objašnjene toga pojma. U tom smislu nema mjesta za respekt nacionalnih parlamenata, niti ima respekta prema nečemu što bi eventualno narod na izborima ili na referendumu odlučio.

To je zaostalo, populizam.

Sjetite se Plenkovićevoga mišljenja o Cameronovom Brexitu koga je napao drvljem i kamenjem. Zato je smijurija pozivati se na odluke Sabora i istodobno na europske politike. Jedno s drugim sadržajno nemaju veze.

Drugo, zašto bi netko u Europi respektirao stav tipova koji velikom većinom obnašaju državne funkcije u Hrvatskoj danas, kad su baš svi na izravan ili neizravan način sudionici donošenja čitavoga niza kontradiktornih odluka o rješavanju spora sa Slovenijom, koje su dovele – do ovakve situacije.

Isti ljudi.

Promijenili su deset puta mišljenje, deset puta su različito glasovali, na tome su izgradili današnje političke karijere i statuse. Zašto očekivati da neće i jedanaesti put?

Treće, očekivati od Kolinde Grabar-Kitarović da s Trumpom nešto postigne je krajnji očaj sam po sebi. Čak i ako postigne to će biti više plod stjecaja okolnosti nego osmišljene ideje ili platforme iza koje stoji – usuglašena politika u Hrvatskoj.

Dok se cijeli svijet nastoji bar na minutu približiti stvarnim kreatorima nove svjetske slagalice i predložiti im kao prirodnu sastavnicu njihovih slagalica svoj interes i izgrađenu razvojnu politiku s nacionalnim interesima, Kolinda Grabar-Kitarović bi trebala u teško i osobno izborenom produžetku uz neprijateljstvo hrvatskoga mainstreama i prema njoj i pogotovo prema Trumpu, žicati od Trumpa da nam pomogne izvući se iz nevolja koje smo sami zakuhali.

Tko će nam pomoći riješiti unutarnje probleme, tko sa Srbijom epohalne nacionalne zadaće, tko s Bošnjacima i Srbima u BiH?

Da Kolinda razapne šator pred Bijelom kućom i logoruje nakon što se potroši američki interes za plinski terminal s kojim se loptamo najmanje deset godina?

Partnerima treba ponuditi pripremljene projekte, s neupitnim potpisom čvrste i moćne domaće politike. Tek tada se razgovara o suradnji, partnerstvu, tek tada se respektira i male zemlje, tek tada se ne mora – žicati.

A gdje su ti projekti?

Da im ponudimo Dejana Jovića i njegovu „Političku misao“ koja blamira trkeljanjem o Karamarku ostatke ostataka znanosti, da im ponudimo Klasića, Pusića nakon što su zabranili ANTIFE, da im izvezemo Jokića ili Radu Borić, sigurno bi dobila odlične preporuke američke veleposlanice?

Imamo ih na bacanje, ali nitko ih neće.

Da je Trumpu Hrvatska u vidokrugu političke pozornosti, da ima ozbiljne planove s ovakvom Hrvatskom, u golemome broju smijenjenih veleposlanika koje su zamijenili ljudi od Trumpovog povjerenja, smijenio bi i aktualnu američku veleposlanicu u Zagrebu. Nije ni primijetio da postoji, iako joj je karijeru snažno obilježio antitrumpovski američki establišment i sve je postigla realizirajući upravo njihove političke ciljeve i namjere. Njena diplomatska aktivnost u Hrvatskoj manje više svodi se na žestoku potporu pupovičizaciji, sorošizaciji i antifašizaciji Hrvatske što u puno slučajeva uveliko predstavlja potpunu opozicijsku politiku državi domaćinu na unutarnjim pitanjima i krajnje nepoštivanje diplomatskih standarda i elementarne pristojnosti. Žena je potpuna antiteza Trumpa, a nije ju zamijenio.

Zašto?

Jer ga po svemu Hrvatska ne interesira.

Trump je prije svega Amerikanac i praktičan čovjek, koji radi samo ono što se uklapa u njegovu viziju američkih interesa i pragmatičnih rješenja. Zašto bi Trump sad spašavao Hrvatsku od zločeste Europe ili Slovenije? Može li ga Kolinda Grabar-Kitarović uvjeriti da za svoje ideje ima nužno potrebnu kritičnu potporu Plenkovićeve vlade, da ne spominjem ostale politike?

Teško.

Trump kao pragmatičan čovjek, može i investirati u Kolindu Grabar-Kitarović i to nam je jedini most otvaranja ozbiljne suradnje s Trumpovom Amerikom, uz to što je i golema opasnost, jer je antitrumpovska histerija u Hrvatskoj između ostaloga i zbog djelovanje američke veleposlanice brutalnija nego u Americi, pa uopće nije sigurno da će koncept nacionalne politike koju personalizira predsjednica sutra vrijediti.

Treba se zato okrenuti trajnome rješenju.

Jedini način rješenja i ovoga, ali i svih sličnih problema, koji će se nizati kao na tekućoj vrpci i nižu se godinama, jest – vratiti se Tuđmanu. To svi govore, svi se vraćaju najčešće njegovim pogrješnim odlukama i politikama, a ovo je prilika da se vratimo onome Tuđmanu kojega valja trajno zadržati kao nacionalni simbol.

Tuđmanu izvornom suverenistu.

To znači umjesto iluzija hrvatskome narodu odmah, nužno i istinito ponuditi poštenim informiranjem jasan uvid u stanje državnih politika, uvid u status hrvatske državnosti u zemlji i svijetu, ponuditi nekoliko temeljnih pravaca razvoja koje su razvijene zemlje u sličnim prigodama koristile i dokazale se uspješnim, prestati muljati i trkeljati o članstvu u asocijacijama kao vrhunaravnim ciljevima i pokrivati se mutnim vrednotama i njima trovati hrvatsko društvo, a to članstvo predstaviti samo kao dobru i izglednu mogućnost, te – pozvati narod na potporu.

S potpuno novim ljudima, jer većini aktualnih nitko ništa ne vjeruje.

Marko Ljubić / Narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Mit o razjedinjenoj zemlji

Objavljeno

na

Objavio

U Vukovaru je u koloni koračalo šezdeset tisuća ljudi iz svih krajeva, usprkos proteklih dvadeset šest godina od velike tragedije, kvalifikacijsku utakmicu nogometne reprezentacije gledao je prepun Maksimir i još 1,5 milijun televizijskih gledatelja, povratak dvojice generala iz Haaga dočekalo je prije pet godina milijun Zagrepčana, za neovisnost države glasovalo je više od devedeset posto birača, za prirodnu definiciju braka izjasnilo se blizu osamdeset posto izišlih na referendum, za proglašenje Stepinca svecem, kad bi se organizirao jedan takav referendum, bilo bi sto posto katolika…

Hrvatska je, dakle, u nekim temeljnim vrijednostima i emocijama, bez obzira na stranačke simpatije i antipatije, homogena nacija kao malo koja u zemlja u svijetu.

Mit o zemlji nepomirljivih suprotnosti nastaje temeljem polemika medijski eksponiranih i ideološki preopterećenih pojedinaca, skupina i skupnica, kao i temeljem neke vrste specijalnog rata u obliku umjetnog podgrijavanja i proizvodnje neprijateljstava na matrici antifašisti-fašisti, ustaše-partizani i slično.

Jedno objektivno istraživanje, koje još nitko nije proveo, pokazalo bi da građani ove zemlje u visokoj mjeri imaju podjednako snažnu distancu prema oba, kako se to kaže, totalitarna režima i prema njihovoj političkoj ostavštini, ili naprosto te mrtve epohe povijesti žele zaboraviti.

Hrvatska je ujedinjena u domoljublju i otporu agresiji, u kršćanskim vrijednostima i poštivanju Crkve, u solidarnosti prema ugroženima, u brizi za bolju budućnost djece i za sudbinu države, ujedinjena je, nažalost, i u siromaštvu.

S ovakvom slikom Hrvatske zacijelo se ne bi složili, primjerice Igor Mandićili Dubravka Ugrešić, za koje je domoljublje utočište hulja, hrvatska država promašeni, hipernacionalistički projekt i reetablirana NDH, kao što se ne bi složili ni neki drugi kritičari svega postojećeg, koji zapravo, svjesno ili nesvjesno, pod oblandom lažnog individualizma i kozmopolitizma govore, pišu i djeluju na crti velikosrpske promidžbe, koja je prethodila Vukovaru i koja traje sve do dana današnjeg.

Za njih su kuna, zastava, grb, branitelji, vjernici, navijači, hadezeovci, vlast i narod uopće samo simboli, odnosno poluge „ustaškog nacionalizma“, sve je oko njih nepodnošljivo fašističko, jer im je nepodnošljiva nova politička stvarnost stvorena raspadom Jugoslavije i neuspjehom Miloševićeva projekta.

No, ovakav tip, nazovimo mišljenja, ne može se smatrati dijelom „podijeljene Hrvatske“, već više devijacijom.

Postoji, međutim, jedna ozbiljna podjela, podjela na narod i na političku klasu, koja je od naroda sve otuđenija, koja mu se obraća od prigode do prigode, od izbora do izbora, od kolovoza do kolovoza, ili od studenoga do studenoga, koja na vapaje „još nitko nije suđen za zločine“ odgovora šutnjom, tetošeći usto otrovnu neprijateljsku propagandu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari