Komentar
Marko Ljubić: Tri kolone Jasenovačkog procesa
Tri kolone u Jasenovcu svojevrsni su sudski proces protiv hrvatskog naroda.
Prva, ona Pupovac-Kraus kolona je tužitelj, državni, a ne građanski tužitelj, i oni progone po službenoj dužnosti, iako izgledaju kao otpadnici ili subverzivci.
Druga kolona je nevjerodostojni svjedok KGK, nešto kao Puhovski u Haagu, koga tužitelj nagovori na svjedočenje optužbe, on/ona zna da je sve to vrlo dvojbeno, ali ipak svjedoči u izdvojenom terminu, kako bi na taj način poslala neku poruku, iako nitko živ ne razumije kakvu.
Treća kolona je sud. Oni presuđuju, a izvode u obrazloženju presude kao ključne dokaze svjedočanstva straha. Po današnjem rječniku glavnog tužitelja Srbina Pupovca – svjedočanstva refleksne i proizvedene ugroženosti.
Nije sud kako bi priličilo suvremenom sudstvu i pravu, koristio dokaze ovlaštenih i stručnih forenzičara i istražitelja, nego su dramski umjetnici interpretirali dijelove svjedočanstava nekadašnjih zatočenika jasenovačkog logora, Helene Pachl Mandić i Erwina Millera.
Pogotovo se u cijeli ambijent i kvalificiranost tog neprekidnog gotovo stoljetnog procesa, u kome se svake godine donosi presuda, pa opet naredne godine javno obnavlja, sadržajno i vjerodostojnošću uklapa svjedočanstvo bivše kažnjenice Helene Pachl Mandić, čiji su pročitani ulomci o dojmovima uzeti kao ključni dokaz.
Svjedočila je ta kažnjenica o strahu kad je vidjela Maksa Luburića nakon hapšenja, zatim Ljubu Miloša i ustaše u Jasenovcu, svjedočila je o užasu hladnoće zimi i vrućine ljeti, neudobnosti stočnih vagona i zabrinutosti za svoje “drugarice”.
Bila je prijestupnica protiv zakona države u ratu, jer se bavila zabranjenim komunističkim radom, koji je bio poznat u tim uvjetima nešto kao današnje terorističke ćelije. Postavljali su bombe na javnim mjestima i organizirali, te izvršavali atentate na dužnosnike režima.
Pa ih je bilo strah kad ih uhvate. I trpjeli su u zatvoru. I gledali mrske ustaše licem u lice.
Sudac Plenković sa svojim vijećem, cijelom Vladom, stoga je malčice ublažio zahtjev Pupovac-Kraus-Habulin tužitelja, koji traže smrtnu kaznu hrvatskoj državi kao službenom počinitelju u ime hrvatskog naroda. Presuda je neograničena robiju. Ne doživotna, nego vremenski neograničena, a suđenje se ima obnavljati svake godine.
U obrazloženju presude, kažnjeniku je ponuđena nada ako se preodgoji, svirala mu je omiljena pjesma, a sudska straža bila je u omiljenim mu odorama. Tužitelju je ponuđena nada obećanjem da će se u narednom razdoblju približiti stavovi. Nevjerodostojnoj svjedokinji, onoj drugoj koloni, KGK, ostavljena je prilika da razmisli o novom suđenju. Pitat ćete, a gdje su branitelji? Svjedoci obrane? E, takvih nema na tom suđenju.
Jer, istraga, obrana, branitelji su sastavnice sudskih procesa demokratskih država i slobodnih naroda. Ovdje je većinski narod okrivljenik, a suđenje je slika i prilika baš po svemu procesima prosrpskog komunističkog režima.
Zato će istraga, obrana, svjedoci i branitelji moći pristupiti sudu tek kada se ozakone rigorozne kazne za lažno svjedočenje, lažnu optužbu i nevaljalog sudca. Ako se do tada neograničena kazna ne pretvori u smrtnu, komentirao je Marko Ljubić na svom facebook profilu
Što vi mislite o ovoj temi?
Komentar
Predrag Peđa Mišić: Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i uhitite ratne zločince i silovatelje
U IME UBIJENOG GRADA
Mislio sam, vjerovao, nadao se da je to završena priča.
Osuđen kao i mnogi drugi zbog razbijene ploče s ćiriličnim natpisom na policijskoj postaji sad već davne 2014.
Grad je polako počeo disati, nakon svih nedaća, nesreća, zločina srbočetnika koje su se dogodile.
Tisuće ubijenih, silovanih i prognanih.
Ustavni sud donosi skandaloznu odluku. Znamo tko bira suce.
Ne poštujući volju građana, ne poštujući žrtvu.
Kad vam je toliko stalo do zaštite manjina, pa poštujte volju istih.
Kao pripadnik srpske nacionalne manjine ja osobno i većina mojih sunarodnjaka odričemo se svih ustavnih prava kao manjina.
Ne stavljajte nam teret koji ne želimo. Ne želim suživot, želim život.
Grad koji se u zadnjih nekoliko godina pretvorio u mjesto ugodnog življenja na čelu sa Ivanom Penavom i Marijanom Pavličekom svojim nakaradnim zakonima vraćate u 91.
Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i pohapsite ratne zločince i silovatelje. Pustite nas u ime Boga da živimo.
Pohapsite zločince sa Ovčare, Škabrnje……
Krijući se iza nakaradnog zakona ubijate ovaj narod po tko zna koji put.
Zatočili ste ionako ubijen grad u vaše zakone.
Ali nemojte misliti da će vam proći.
Niti jedno slovo niti jedna ploča neće biti postavljena.
Čak mislim da ste svjesni toga na ovaj način prikrivate vaše prljave rabote, pokradene milijarde kuna.
Krast možete novac. Dušu ovog napaćenog krvlju natopljenog grada nećete.
NIKADA VIŠE “GLAVU DOLE RUKE NA LEĐA”
Nama ste mladost uzeli. Mojoj Dunji i drugoj djeci nećete
PENAVA: Sa zebnjom gledam što će se dogoditi ako dođe do erupcije nezadovoljstva građana
Što vi mislite o ovoj temi?
Komentar
Predsjednica o povijesnom finalu SP-a: Bila sam iznimno ponosna. Svijet je prepoznao jedinstvo hrvatske reprezentacije
Suzdržanost je dobra za diplomaciju, ali tog dana, tamo na stadionu, pokazala sam i podijelila svoje osjećaje, i osjećaje naše momčadi. Toga me nije sram. Hrvatska u tom finalu nije samo ‘izgubila’, inače ne volim tu riječ, a posebno u ovom slučaju, jer momci su osvojili drugo mjesto i za nas ostali pobjednici.
Uvijek kad sam na tribinama i navijam za našu nacionalnu vrstu, nosim dres, a tako je bilo i u Moskvi u svečanoj loži. To sam najavila i domaćinima i Fifi i nitko nije prigovarao zbog toga, baš suprotno. Dresom sam, između ostalog, našim reprezentativcima željela poručiti: ‘Momci, vjerujem u vas i vašu pobjedu’.
Dramatičan finale, nabijen emocijama gledala sam iz svečane lože u društvu ruskog predsjednika Vladimira Putina, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i šefa Fife Giannija Infantina. Čini mi se da je i za njih kao i za mene Hrvatska bila glavna priča Svjetskog prvenstva, zbog našeg jedinstva i timskog duha.
Tijekom utakmice bili smo dobro i složno društvo.
Predsjednik Macron i ja čestitali smo jedan drugome na golovima. Doista je prevladao sportski duh.
Tog smo dana inače općenito svi bili pomalo nervozni.
Utakmica je bila poput tobogana smrti, i nakon nje bili smo istovremeno i tužni i ponosni. Jer malo tko je vjerovao da ćemo uopće ući u finale, a na kraju Hrvatska je bila ta zemlja koja je obilježila prvenstvo, rekla je predsjednica za Jutarnji list.
Sjećam se brojnih detalja – na jutarnjem charter letu za Moskvu snimili smo poruku na ruskom jeziku i pozvali ruske navijače da navijaju za Hrvatsku. Sa mnom su putovali i suprug i djeca na naš vlastiti račun. Nakon službenog susreta s Putinom u popodnevnim satima sam uspjela otići do hotela u kojem je odsjela reprezentacija i tamo sam porazgovarala i s izbornikom Dalićem.
Ja osobno, a vjerujem i svi Hrvati diljem svijeta, osjećali su ogroman ponos nakon ove utakmice jer su naši igrači, osim talenta i sportskog duha, pokazali kako se voli svoja zemlja, a svoja srca ostavili su na terenu. I kakav god rezultat bio na kraju, kad ovako srčano i pošteno igrate, na kraju slavite sa svojim narodom.
Sjećam se da su mi tamo dolje na terenu, kad je krenula svečanost podjele medalja, igrači prilazili tužnih lica. Kroz glavu mi je prošlo da smo neopravdano tužni jer u istom trenutku cijela Hrvatska je slavila njihovo postignuće. Nije se bez razloga diljem svijeta pronijela izreka: ‘Francuzi su osvojili Svjetsko prvenstvo, a Hrvati srca cijeloga svijeta’ pronijela se širom svijeta.
Protokol je nalagao da se krene na pobjednički podij, a onda je krenuo pljusak, kao da su i nebesa proplakala. U tom trenutku gledam Luku Modrića, u rukama drži pokal za najboljeg igrača svijeta, ali u očima mu vidim da bi ga odmah zamijenio za momčadski pokal koji je otišao Francuzima. Kao pravi sportaši, iako su osvojili srebro u najpopularnijem sportu na svijetu, igrači se nisu mogli veseliti porazu.
Zamolila sam Putina, Macrona i Infantina da odemo u svlačionice čestitati objema ekipama. Nakon one famozne kiše na terenu još su nas Francuzi zalili šampanjcem. Skandirali su ‘Croatie, Croatie’.
Bila sam iznimno ponosna. Svijet je prepoznao jedinstvo hrvatske reprezentacije, skromne i ponizne igrače koje je njihov izbornik vodio kao tim, što je na ovom prvenstvu prevladalo nad momčadima koje su se sastojale od pojedinačnih zvijezda.
Igrači su pokazali da nije bitno što smo mala zemlja i da sve možemo ako nam profesionalnost, poniznost i izgaranje za svoju zemlju postanu prioritet i nesporna vrijednost.
Možda nismo dovoljno dobro iskoristili uspjeh naših nogometaša kao zemlja. Iako Hrvatsku ne treba gledati samo kroz sport jer ona je mnogo više od toga, u Rusiji smo pokazali koliko smo posebni i to je bio dobar trenutak da shvatimo kako je krajnji trenutak da počnemo pričati o sebi i predstavljati se onako kako je primjereno i potrebno, a ne onako kako to žele drugi.
Stoga sam okupila neke od naših ponajboljih stručnjaka kako bismo pronašli najbolji način stvaranja prepoznatljivog imidža kojim bismo ojačali svoju poziciju u odnosu na druge države i u međunarodnim odnosima u cijelosti, a posebno u odnosu na one države koje su nam izravni konkurenti u područjima u kojima se želimo isticati. Smatrala sam kako moramo iskoristiti trenutak svjetskog interesa i pozitivnih dojmova za Hrvatsku koje imamo nakon Svjetskog prvenstva u nogometu.
U svim susretima, od onih sa svjetskim državnicima do ‘običnih’ ljudi na ulici, shvatila sam koliko je naš nastup na Svjetskom prvenstvu pomogao da percepcija o Hrvatskoj bude pozitivna. Taj uspjeh i sve druge uspjehe, ne samo sportaša, moramo pretvarati u trajnu pozitivnu sliku i graditi vlastito samopouzdanje.
Dan zajedništva, ponosa i sreće u znak sjećanja na nogometni uspjeh
