Connect with us

Komentar

Marko Ljubić: Trudnica Čavajda zaslužuje žestoku kaznu, a ne potporu

Objavljeno

-

Isjecak/

Ovih dana imamo tipičan slučaj, trudnicu Čavajdu, koji po reakcijama i načinu predstavljanja u javnosti te fokusiranosti na tako predstavljen izbor i ponuđeno, gotovo prisilno svrstavanje, zorno govori o katastrofalno pogrešnom pristupu problemima.
Trudnica Čavajda je uz pomoć militantnih tzv. ljudskopravaških aktivista i političara istoga profila (Tomašević) uspjela sa zastrašujućom namjerom i idejom klasičnog usmrćivanja djeteta u svojoj utrobi, pretvarajući majčinski problem i poziciju realne žrtve, usmrćivanje svoga djeteta prometnuti u vrlinu ljudskog i pogotovo ženskog prava.

Značaj slučaja gospođe Čavajda je upravo u tome što pitanje pobačaja kao ljudskog prava, ili s druge strane borbe protiv pobačaja formulirane kroz borbu za život, uz slogane da život počinje od začetka, prokazuje kao potpuno pogrešan teren ove borbe, a stvari i pitanje svodi na ono što jest – na medicinski slučaj.

Borci, hodači, molitelji i svi oni koji godinama društvenim akcijama zagovaraju život od začeća i pravo na život nesvjesno ili svjesno zalaze u genijalno postavljenu zamku još tamo od šezdesetih godina prošlog stoljeća, zamku Marcuseovih postrevolucionarnih aktivističkih i političkih inicijativa i pokreta da se sve ideje transformacije i promjene društva, koliko god bile sablazne i zastrašujuće u svojoj biti trebaju nametnuti kao pravo izbora, dakle sadržaj ljudskih sloboda, s tim i prava. Na tom području je gotovo nemoguće bilo što, koliko god bilo jezivo, osporiti, jer nema većega ideala od ljudskog prava na izbor i slobodu.

To pravo je i sa znanstvenog, a pogotovo religijskog stajališta neprikosnoveno. Konačno, temelj kršćanske teologije je Božje stvaranje čovjeka na svoju sliku i priliku s pravom čovjeka na potpuno slobodan izbor. Sloboda izbora je temeljni Božji biljeg u čovjeku.

Kršćani vjeruju da je uz slobodu izbora Bog čovjeku dao i 7 darova, među kojima su razum, mudrost, znanje. Smisao slobode izbora se potpuno gubi ili kompromitira ukoliko se zanemaruje ili potiskuje ovih sedam darova.

Znanje, znanost kao dar na kome uz vjeru počiva ljudska specifičnost na Zemlji, koja razlikuje čovjeka od životinja i biljaka ne smije i ne može biti u suprotnosti sa slobodom izbora. Bio netko vjernik ili ne, vjerovao u to da je znanje Božji dar ili ne, ako se smatra pripadnikom ljudskog društva, zajednice morao bi poštivati znanje i znanost, koje je kroz povijest sazrijevanja ljudskog društva danas institucionalizirano. Postoje institucije i ljudi osposobljeni i ovlašteni za tumačenje svega s čim se suočavamo osobno ili kao zajednica.

Problem u slučaju trudnice Čavajda, koja koristi potencijalno majčinstvo za izazivanje empatije, kako bi ubila samu bit pojma majke, je u tome što polazi od društveno nedopustivog. Njen osjećaj i potreba slobode izbora, ili kako skloni joj aktivisti tumače “prava koje joj pripada kao ženi” potpuno ignorira i prkosi stavovima, činjenicama i znanjima institucija i ljudi ovlaštenih za tumačenje. Čavajda, aktivističke udruge koje zagovaraju pobačaj kao ljudsko pravo i političari kao Tomašević, te skloni im mediji ultimativno traže od znanosti i znanja povlačenje pred individualnim pravom na slobodan izbor, zahtijevajući od države da to nametne i ozakoni.

To ni jedna država nikada ne bi smjela uraditi.

A morala bi samo na temelju viđenog do sada, hladno, racionalno i odlučno osuditi, podvrgnuti žurnom kaznenom postupku i teško sankcionirati trudnicu koja opovrgava stavove najviših znanstvenih autoriteta i namjerava ubiti dijete u svojoj utrobi. U svakom drugom slučaju slučaj Čavajda bi bio opasan, zastrašujući presedan, koji izravno u društvene odnose uvodi kaos i umjesto prava na slobodan izbor – pravo jačega. Kad govorim o “pravu jačega” govorim o odnosima u javnom i političkom prostoru, koje ljudi često nejasno i neopipljivo doživljavaju, ali, radi lakšeg razumijevanja o čemu se radi potrebno je reći da po istom modelu svaki vozač sutra može i treba pregaziti staricu koja sporo prelazi pješački prijelaz i uhvati ju crveno na prijelazu. Jer svojom nemoći osporava pravo vozača na prolaz.

Vrhunski medicinski autoriteti danima tvrde da ne mogu potvrditi da dijete u Čavajdinoj utrobi ima zloćudni tumor, jer se to bez biopsije ne može pouzdano potvrditi, a uz to, isključivo koristeći najviša dostignuća znanosti tvrde da čak ako beba i ima zloćudni tumor, šanse za izlječenje nakon poroda su i do trideset posto.
Pitanje zastupnicima tzv. prava žene na izbor ali i cijeloj Hrvatskoj je: Bi li počinili samoubojstvo kad bi im liječnici dijagnosticirali bolest i šanse izlječenja na trideset posto?

Ne bi.

Ljudi bi se uhvatili za šansu od jedan posto, a golema većina ljudi i za vjeru u čudo i bez ikakve znanstvene projekcije.
Govori li to dovoljno o čemu se radi kod trudnice Čavajda i zastrašujućih poruka i akcija potpore?

Ovaj slučaj je upozorenje i promotorima borbe za život, pogotovo bezbrojnim sljedbenicima i simpatizerima aktivista “za život”.
Pobačaj nije ljudsko pravo, niti je pravo žene raspolaganja svojim tijelom. Ženino pravo izbora završava u trenutku seksualnog čina. Nakon toga se isključivo može govoriti o drugom, tuđem životu na koji nitko više ne bi smio imati pravo. I tu činjenicu imperativno mora jamčiti i štititi država.

Kada i ukoliko dođe do zdravstvenih komplikacija trudnice, dakle žene, u tom slučaju ne može o ishodu komplikacija donositi odluku ni žena, ni aktivističke udruge, ni politike, ni grupe za pobačaj, ni grupe za život. O tome konačnu odluku donosi medicina, inače nam ne treba. Države to moraju ozakoniti.

Dakle, teška je zabluda i izgubljena bitka za čovječanstvo nadvikivati se s Čavajdama ili Veljačama o pravima žena, ili s Tomaševićem i Benčić o ljudskim pravima kad je pobačaj u pitanju, a pogotovo u slučaju Čavajda, kad je usmrćivanje porodom u pitanju.

Pitanje pobačaja je jedino medicinsko pitanje i jedino se na tom terenu o njemu može konstruktivno razgovarati s ishodima po volji znanosti, ljudskosti i Boga.

Zato valja s jedne strane jasno staviti do znanja pokretima i frontmenima sablaznih “ljudskih prava” da granica postoji i da će se prema njima možda početi primjenjivati neka drugačija “ljudska prava”, bar jednako razumno opravdana kao i ono što zagovaraju, pa bi posljedice mogle biti jako bolne, a s druge strane frontmenima borbe za život da od toga ne rade paradu koja postaje sama sebi svrha ili scena za proizvodnju raznih Ilčića, Zekanovića ili Markićki, društvenih gurua koji pozivaju ljude “drumom”, a problemi marširaju “šumom”.

Samo doprinose kaosu i nesnalaženju ljudi, namjernim ili nenamjernim izborom potpuno pogrešnog pristupa problemu, potičući održavanje beskonačnih “borbi” čija je jedina konačnost u tome da oni osobno kontroliraju reakcije ljudi, a počesto i profitiraju od toga, dok se Čavajde događaju i brutalno šire “područje sloboda”.

Marko Ljubić/facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari