Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: U Thompsonovim pjesmama nema kompromisa s antivrednotama

Objavljeno

na

Na Šalati je u subotu na večer bila umjetnost. Bio je čovjek, umjetnik, njegov narod, tisuće ljudi u kolonama, koji su došli izraziti pripadnost i svijest o svojoj pripadnosti.

Pogrešno je govoriti da su te tisuće ljudi prvenstveno došli izraziti ljubav, bilo kakav specifičan ljudski emotivni osjećaj, iako su ga izražavali tijekom koncerta, uz svaku riječ, pjesmu, melodiju, uz svaki zvuk sjajnog kalvijaturista, gitarista, bubnjara ili na valovima glasa Marka Perkovića Thompsona.

Umjetnička poruka je uvijek zahtjev, zamolba za identifikacijom, pripadnošću, a ne incidetnom reakcijom, kako se trendovi protiv ljudske pripadnosti već zabrinjavajuće dugo vremena i sa zabrinjavajućom nasilnošću pokušavaju nametnuti.

Pripadnost je svojstvena čovjeku, bez nje ga nema, niti bez nje može imati svoju – osobnost.

Nema osobnosti bez pripadnosti. Bez simbolike nema čovjeka, a s Thompsonom stupaju kolone stotina tisuća snažnih osoba, koje u svojoj pripadnosti potvrđuju, a ne gube svoju vrijednost i iskazuju javno svijest o tome – da osobno vrijede. I,on im to pokazuje, rekao bih i nudi, zato nije prolaznik, niti performer, nego vrhunski umjetnik. Na tim valovima pripadnosti i potrage plovila je i ljubav, i to u golemim količinama, prkos, otpor, pobjednička narav, suočavanje s križom i trpljenjem, zapravo sve što ljudi donose izraziti na takvim komunikacijskim susretima, jer koncert je masovna komunikacija tisuća ljudi. Međutim, i tu moram istaći jednu specifičnu dimenziju Thompsonovoga nastupa, jer, iako njegove pjesme, stihove, s njim pjevaju tisuće ljudi, nikako se ne može stvoriti dojam, kakav se počesto, što namjerno što neznalački promeće, da je to jedan glas, a sve što je jedno nužno je izvan osobnosti, bezbojno, bezidejno, bezlično i dakle – bezvrijedno.

Ne.

Za Thompsonov koncert ne treba droga

Zajednička pjesma tisuća i Thomspona je upravo izraz tisuća osobnosti koje su prepoznale – stvarnu vrijednost i iskazuju ju otvoreno, bez straha, punoga duha i uma. Figurativno, slušati Thompsona i pjevati s njim, predati se autentičnoj opojnosti pjesme, ne zahtjeva prethodno ispijanje alkohola, niti opijenost bilo kakvoga izvanestetskog tipa, kao što je to postao zapravo popratni pokret iza rocka koji je Thomspon uzdigao na neslućene, ali bitno drugačije visine izvan postojećih stereotipa, s kriterijima koji snažno odbijaju – bilo kakvu opijenost izvan obične, svakodnevne, identitetske, duhovne i ljudske.

Za Thomsponov koncert ne treba droga.

Thompson

Nju svaka melodija, riječ, ambijentalna poruka isključuju po definiciji.

Marko Perković je vrhunski umjetnik.

On nije zabavljač koji ljudima nudi zabavu, on izaziva suočavanje čovjeka sa samim sobom.

To je ta razlika, ta golema razlika između njega i dominirajuće glazbene scene u Hrvatskoj, ali i one pretežite u svijetu.

On svojim slušateljima ne nudi iluziju, niti im pjeva pjesmu o nekakvim fikcijama, nekakvim nejasnim idealima ili vizijama, nema u njegovoj pjesmi ničega banalnoga, on ih ne vara nečim što nije duboko u njihovim srcima, umovima, u njihovome duhu i duši, nego im nudi samopotvrdu upravo toga svega što nose sobom.

Od prvoga susreta s roditeljima, bakom, didovima nakon rođenja, od prvih socijalnih stečevina, od prvih stečenih vrednota i navika. Razlika između prilično agresivnih trendova koje nameće duboko kontrolirani i još dublje kontaminirani mainstream s Bog zna kakavim ciljevima suvremenim generacijma i ovoga što nudi i traži istodobno Marko Perković je u tome, što on zna tko je.

I ne boji se toga.

Zna da je to polazište svake stvarne vrijednosti.

Thompson pjeva o realnim uspomenama

On se javno ispovijeda na svakome svome koncertu, ljudi to vole jer im olakašva pristup njima samima, oslobađa ih Thompson coverokova nejasnoga okruženja i strahova od suočavanja, ne boje se suočavanja sa sobom pogotovo u kontekstu ili čak sudaru sa zahtjevima više ili manje agresivnim i isključivim, koji im nude navodnu alternativu, lice koje nestaje u izmaglici ili nekoj nejasnoj viziji.

Nekakvu osobnost bez – lica.

Marko Perković radi sve suprotno.

On pjeva o svojim realnim uspomenama, svjestan da je njegov život sastavni dio priče hrvatskoga čovjeka, a onda i čovjeka uopće, jer bitne razlike nema, on pjeva bez straha i kompleksa o svome svijetu, pjeva mu, zahvaljuje mu, ponosi se svojom ljubavi prema didu, sinu, djeci, supruzi, domovini, suborcima, Bogu. Tu ljubav se može gotovo osjetiti fizički u njegovome glasu, melodiji njegovih pjesama, u njegovim stihovima. Tu neistine nema. Njemu je to dio identiteta, on inspiraciju za svoje pjesme traži upravo u tim korijenskim obilježjima svjestan korijenske trajnosti i univerzalnosti svakoga čovjeka i neprolaznosti upravo tih vrednota, a tisuće ljudi diljem Hrvatske ga slijede, ne kao nekakvoga vođu, lidera, jer on ni načemu tome ne inzistira, jer on samo piše, sklada i pjeva.

Thompson je dio identiteta svoje publike, primjer Hrvatske koja zna da je tu, traži se i pokazuje da je živa i moćna, te MPTporučuje da je samo pitanje dana kad će postati kriterij života u ovoj zemlji. On se nikada nije ni pokušao prilagoditisvakome odustajući od sebe.

Zato nije svačiji.

Zato ga virtualni svijet osporava, jer je nastao na nekritičkoj prilagodbi, a stvarni voli.

Ti ljudi na njegovim koncertima, iako komuniciraju u masi, pjevaju zajedno punim glasom, nikada, ni u jednome trenutku ne postaju masa bez osobnoga identiteta, jer pjesme koje on izvodi i poruke koje šalje – duboko su osobne i suočavaju svakoga tko ga sluša sa sobom samim.

Te pjesme ne traže i ne pretpostavljaju bijeg od samoga sebe, nego upravo suprotno.

Povrat sebi, traže da se čovjek prigrli sam u svoj svojoj nesavršenosti, kako bi mogao prigriliti brata pored sebe. Thomspon je žestoka umjetnička kritika umjetne savršenosti.

Ja za snažniji smisao umjetničke poruku ne znam.

Thompsonovog izazova i primjera se boje samo nesigurni i nesretni ljudi

Tko ne voli njegovu pjesmu o didu, nema dida ili pokušava pobjeći od njega bojeći se svojih korijena i identiteta; tko ne voli Thompsonovu pjesmu „Sine moj“, boji se sebe, ili nije bio sin iako je rođen da bi bio, ili nema sina, nastojeći pobjeći od svoje sudbine, ili opravdati svoju sebičnost i strah od odgovornsoti i ljubavi; tko ne osjeća duboku poetiku u Thomposnovoj pjesmi „Samo je ljubav tajna dvaju svjetova“, ne zna što je ljubav; žena koja ne uzdrhti na te stihove i nježan pjevačev glas s kojima ih dijeli sa svijetom, nije voljena, niti ispunjena, niti je muškarac koji u tome ne prepozna smisao svoga postojanja- cjelovit muškarac. Niti može biti istinski kršćanin koji ne razumije tajnu vječne ljubavi i tajnu dvaju svijetova. Thompsonovog izazova i primjera se boje samo nesigurni i nesretni ljudi, ljudi bez identiteta i snage osobnosti s kojom se smiju i mogu suočiti sa svojom nesavršenošću. U tim pjesmama nema ni malo osude, još manje presude, pa ih se nitko ne treba bojati, izuzev ako se ne boji sebe.

Njegove pjesme nude pristup nesavršenima, nude im zagrljaj, ali ne i popust ispod snažnih uporišta poetskih i MPTduhovnih vrednota. U Thompsonovim pjesmama nema kompromisa s tim antivrednotama.

To je neprilagođavanje publici o kojoj sam govorio.

Marka Perkovića ne razumiju i boje ga se ljudi kojima svojim nastupima uzdrma ili protrese savjest, koje natjera na sumnju s kojom se ne mogu nositi, ne podnose ga ljudi kojima je zaborav izbor, a usamljenost sudbina. Bez obzira koliko usamljenih ljudi živjelo u Zagrebu, skupljalo se različitim povodima, od New Yorka do Berlina, od Tokija do Melburnea, nikada masa ne može odagnati usmaljenost ili strah, jer ako je netko usamljen, nesiguran, bježi od svoje osobnosti, masa mu ne može pomoći.

Samo samopotraga, suočavanje i jasna identifikacija.

Jer to nije isključivo, to je uvjet uključenja u društvo.

Nesiguran čovjek sveden na potrošača na koncertima, na skupovima traži ono što nije i nikada to neće naći. Kad se pogleda u zrcalu, ostane sam. Tako se rađa mržnja, jer je uvijek posljedica straha i nesigurnosti, uzaludnoga traženja i slutnje da nešto ne valja, ali i izbjegavanja nužnosti potražiti to što ne valja i susresti se s tim.

Razlika između zabave i umjetnosti je u tome što umjetnost suočava ljude s trajnim nesavršenostima, ljepotama i vrednotama, a zabava ih prikriva i zamagljuje ako je sama sebi cilj.

Marko Perković je suprotnost masovnoj potrošnji.

On sebe poštuje, pa poštuje i ljude kojima pjeva.

Pjesme je usmjerio vrijednostima koje su ga označile

Svoje pjesme je zato mogao usmjerititi vrijednostima koje su ga označile, zato u njegovim prekrasnim baladama Vjetar s Dinarepjeva o vjetrovima s Dinare, ne boji se kao mainstream nadriliterati pozivati se na legende, mitove, na vuke i hajduke, zato je opjevao svoga dida i svoju Svilaju, zato je moguće da je od obrade narodne pjesme s Kupresa stvorio univerzalnu odu, koju u duhu nose stotine tisuća ljudi, koji o Kupresu nemaju pojma i nikada ne bi znali za njega, da se nisu susreli s pjesmom „Moj Ivane“. Nema zornijega dokaza da univerzalna kultura, univerzalni i praktični svemir kojemu pripadamo kao ljudi, počiva na stvarnim vrijednostima i elementima, milijrdama atoma kao što je Kupres i njegov Ivan. Nema bez toga univerzalne kulture, niti kulture bez oslonca uživotu.

Niti narodno blago, bilo to vrhunska umjetnost kao Gotovčeva operna arija, bilo to folklorni zapis kao Moj Ivane, može dobiti novu snagu, opstati i nametnuti se u mijenama svijeta, bez nove, autentične obrade, kakvu je Hrvatskoj ponudio Thompson, dajući novi život i trajanje vrhunskim vrednotama utiskujući im i svoj biljeg.

Thompsonova ponuda je unikatna i zato vrijedi.

I to je njegova vrhunska umjetnička vrijednost.

Thompson je redefinirao i unaprijedio rock glazbu dajući joj svoj pečat, svoju dimenziju, o kojoj je otužno i smiješno čitati pamflete baždarenih kritičara, koji se ne usuđuju iskoračiti iz davno zadatih pravaca i kriterija, kao da je svijet definiran jednom za svagda, ili, kao da ga je moguće uopće istrgnuti iz njegovih prasiksonskih vrednota. Bježeći od toga, kritičari najčešće od rocka rade – bezvrijednu zabavu, bili ili ne svijesni toga.

A nije tako ni nastala, niti mu je ikada to bila istinska dimenzija i vrijednost.

U oba slučaja su pristupi Thomposnovoj umjetnosti osuđeni na propast ili na bezvrijedno tendenciozni štivo, Boga pitaj čime rukovođeno. Najčešće neznanjem, ali i strahom na temelju neznanja. To je onaj bijeg od sebe, o kojemu sma govorio u prednjem dijelu teksta.

Ako je prvotni rock pokret bio izazvan nužnošću iskoraka iz zadatih okvira i inspiriran razbijanjem nametnutih okova, kako je onda moguće Thomsponovu glazbu svrstavati u nekakve okvire, kad je ona svakim elementom snažno izvan tih okvira koji se godinama valjaju glazbenom produkcijom i kopne na incidentnu narav i performansku razinu netalentiranih zgubidana koji nisu ni na razini zabavaljača, iako rok nikada ni nije bio esencijalno namjenjen zabavi nego filozofiji ljudske samopotrage.

Thompson čovjeka vraća kući

Thompsonov rock počiva na istinskim vrijednotama i ovaj put za razliku od eventualnih prvotnih otpora, prkosa i buntovništva, prkosan je, buntovan i poziva na otpor prema nametnutim lažnim vrednotama koje je neke čak i rock pokret donio na globalnim trendovima, a od kojih su nekada rockeri pokušavali pobjeći, inicirajući globalni pokret otpora.

Thompsonov rock je svojstven njegovim sinovima pobjede, dakle – ne bijega.

To bježanje je moralo negdje završiti, a tko to netko nije shvatio, nije mogao ostati autentičan rocker po stilu i MPT2sadržaju. Rušeći okove, njegova vrijednost nije bila niti je mogla opstati na nastavku rušenja, nego na stvranju. A stvaranja bez relanih i praiskonskih ljudskih uporišta – nema.

To Thompson zna, a tisuće nazovi glazbenika, samozvanih rockera i prolaznika umjetničkim ili još bolje paraumjetničkim svijetom jednostavno ne zna i ne shvaća.

Zato on vrijedi, on je vrhunski umjetnik, oni nisu uopće umjetnici.

Thomspon vraća svojom poezijom i glazbom čovjeka – kući.

Ne razara ga, nego razara svojim porukama ono što ga razara.

Zato on može autentičnim rokom predstaviti i najdublju molitvu, zato je primjereno i posve prirodno da na njegovoj sceni Biskup govori „Maranatha“, jer niti bi on bio umjetnik niti biskup biskup, da ih nema na ovakvom kocertu i potvrdi ljudskoga duha. Zato je prirodno da se ljudi pronalaza u njegovim pjesamama, ne ruše, nego stvaraju. Svi zajedno.

Razlika između umjetničkoga koncerta Marka Perkovića Thomposna na Šalati i masovne zabave kakve gledamo kao namentute uzore svakoga dana je upravo u tome što se s umjetnikom ljudi pronaze i vraćaju sebi, napajaju se samopouzdanjem,a na zabavama se prazne.

Marko Ljubić/HKV

VIDEO – Tisuće ‘baklji’ na Thompsonovom koncertu na Šalati

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Utakmica u Moskvi je završena – vrijeme je za šutnju

Objavljeno

na

Objavio

Sve utakmice jednom završe i dođe vrijeme poslije njih. U fokusu je doček hrvatskih nogometaša u Zagrebu. Planira se izražavanje zahvalnosti veličanstvenim mladićima. Ne znam koliko će oni sami odlučivati o tome, je li im preostale snage za to i imaju li volje za to, konačno, oni su ispričali svoju priču, vrijeme je za druge, za one koji imaju moć pokazati to što oni vide i to kako razumiju ispričanu priču.

Ne znam hoće li doček i iskazivanje počasti pobjednicima biti ista priča, na istim valovima i s istim tonovima mladića, koji su milijardama ljudi na Zemlji pričali o svojoj Hrvatskoj. Meni se čini da je nabolja priča, vjerojatno i napribližniji ton onome što su naši momci govorili uoči i nakon utakmica, a ovo je vrijeme nakon utakmice – poniznost i šutnja.

Šutnja svih koji smo svjedočili njihovom govoru na športskom terenu, ali i kroz njihove živote kojima su se probijali na završnu utakmicu u Moskvi. Ima trenutaka kad je šutnja najsnažniji govor.

Pogotovo kad svoju počast trebaju i žele iskazati svi oni kojima je Moskva bila daleko i nedostupna, kojima će i Zagreb biti nedostupan zbog posve zemnih razloga. A duhom su mjesec dana, pa i cijeli život s hrvatskim mladićima, ovim ili nekim prijašnjim.

Ja se sjećam nekoliko takvih trenutaka i želim ih se upravo sad prisjetiti.

Nazad nekoliko godina, kad je papa Benedikt XVI. pohodio Zagreb, fascinantna je bila višeminutna šutnja u molitvi zahvalnosti desetaka tisuća ljudi na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Desetci tisuća ljudi su klečali i molili u tišini. Nije bilo snažnijega i glasnijega govora u novijoj povijesti Zagreba i Hrvatske.

Ja sam siguran da nema prikladnijega načina iskazivanja zahvalnosti, s jedne strane Daliću, Modriću Rakitiću, Mandžukiću, Ćorluki, Kramariću, Lovrenu i njihovim kolegama iz reprezentacije, a s druge strane Onome tko ih je vodio cijelim životom do ovih trenutaka i bdio nad njima, upravo po njihovim riječima u trenutcima najvećega slavlja, od dočeka i višeminutne šutnje s molitvom zahvalnosti. Puno je prikladniji za ispravno iskazivanje zahvalnosti od rukopisa hrvatske države i institucija, eventualni poziv Katoličke Crkve hrvatskom narodu na molitvu zahvalnosti, i to na jednome zbornom mjestu, s prikazom veličine i dubine osjećaja svoga naroda. Da se šutnja udruži u glas do nebesa. Molim se da bude takvoga dočeka i zahvalnosti. To nije ograničeno vremenom, vjerujem da bi takvo iskazivanje zahvalnosti s oduševljenjem prihvatili svi Dalićevi mladići.

Zašutjeti pred veličanstvenim

Pred velikim događajima najrječitija je šutnja.

Najviše govori o stvarnoj poniznosti čovjeka pred veličanstvenim.

Tako dođe u životu kolumnista trenutak kad je najbolja kolumna ona koju se ne usudi napisati. Kad je najbolja riječ ona koju se ne izrekne, jer ne postoji još uvijek, a ipak je živa i tu negdje, kad je najbolji komentar onaj koga ostavi čitateljima na slobodan izbor po svome duhu, jer svi sve vidimo, čujemo i doživljavamo. Zato je vrijeme za šutnju.

Događalo mi se zašutjeti pred veličanstvenim.

Prvi put u lipnju 1992. godine, kad sam zajedno s Ivanom Bagarićem i njegovim kolegom Kolakom, te s pokojnim velikim hrvatskim književnikom i novinarom Petrom Milošom i prijateljem Predragom Barbarićem Gagom jutro nakon završetka borbi za oslobođenje doline Neretve, nakon završetka operacije „Lipanjske zore“ ušao u Mostar s namjerom napisati priču o doživljenom i viđenom.

Zastao sam pred kataklizmom koju sam doživio i odustao od pisanja, jer riječi nisu bile dostojne viđenoga.

Te slike je trebalo ostaviti na miru, prepustiti šutnji.

Davnašnja mostarska priča naizgled nema nikakve veze s ovim trenutkom, trenutkom neposredno poslije utakmice finala svjetskog prvenstva u nogometu, kad naša Hrvatska stoji pred cijelim svijetom, ponosna i velika, istinski nepobjediva i nadmoćna svim silama, silama koje su i gradile ovaj svijet u kojemu živimo, ali ga i razarale, kao one slike iz Mostara toga lipanjskog jutra.

Stoji naša Hrvatska.

Stoji, a ne kleči, jer kleči samo pred Bogom kome je ponizna i kome se jedino klanja. Dvojici se ne može klanjati, zato ti mladići stoje pred svijetom. I mi svi s njima, bez obzira gdje se nalazili.

Stoje ti mladići predočima cijeloga svijeta, pred milijardama ljudi, u najgledanijem televizijskom prijenosu svih vremena. I zato su pobjednici, nema nikakve sumnje, jer su tu došli isključivo svojim radom, mukom, željom, voljom, svojom radošću i izborom, svojom odlučnošću i vjerom i posve sigurno rukopisom Svevišnjega, koji je to sve vidio i odlučio im je pružiti ruku. Nevidljivu kao i riječ, koja ne postoji za ovakvu kolumnu, ali je tu, i živa je. I to svatko tko vjeruje, zna i osjeća tu ruku.

Svijetu i narodima, svome narodu, ti mladići su prenijeli, važnu poruku.

Upravo tu poruku, ja mislim da kolumnist ne smije komentirati.

To je najviši izraz poštovanja.

Svi već znademo kako je završila utakmica.

I svi ćemo tražiti poruku u tome čemu smo svjedočili.

I svačija je ispravna i točna.

Ljepota slike

Kako je god završila rezultatski utkamica, to je s razlogom i to neće utjecati na poruku, niti može umanjiti veličanstvenu ljepotu slike, kojoj smo svjedočili. Tu sliku valja pamtiti, taj trenutak i sve što mu je prethodilo nositi u srcu, o tom nizu događaja, jer ova slika nije nastala u trenutku niti slučajno, slika je to nastajala kroz stoljeća s milijunima nevidljivih poteza kistom. Ovome čudesnom događaju kojemu svjedočimo mjesec dana neprekinuto valja kad se ushit utiša posvetiti najviše domete ljudskoga znanja, istraživanja, promišljanja i konačno – naći u tim događajima razloge i smisao svoga svakodnevnoga djelovanja i ponašanja. Nikada ne ostati ležati, uvijek ustati i uvijek stajati. I samo pred jednom veličinom klečati, a nije od ovoga svijeta, iako je tu i živa, među nama. To je hrvatski narod oduvijek znao pronaći, tu istinu, a kad je lutao u svome traženju, nestajalo ga je. Ali, uvijek je postojalo svjetlo, koje je negdje bliže ili dalje odbijalo nestati u mraku i pred mrakom, i uvijek su ga izabrani u hrvatskom narodu vidjeli i raznosili od čovjeka do čovjeka, od doma do doma. Vatre su uvijek gorjele, baš kao i Lipanjske zore s početka ovoga zapisa ili kao šutnja tisuća na Trgu sa Svetim Ocem.

Ili kao tisuće na kiši s Markom Perkovićem Thompsonom na istom Trgu, satima se ne razilaze i prkose vremenu, koji s njim pjevaju pjesme iz svlačionice naših mladića nakon njihovih športskih pobjeda.

Neće večerašnji športski rezultat trenutno iznaći riječ koju treba reći.

Zato ju se ne smije izmišljati,niti pokušati nuditi, svi ju mi osjećamo.

I upravo tom riječju koje nema, a postoji, klanjajmo se veličini svoga naroda.

Mislim da je to poruka, koju je nevidljivi, a živi izbornik, koji je izabrao Zlatka Dalića i njegove mladiće već davno, te poslao preko njih poruku za sve nas, kad ih je od djetinjstva u različitim okolnostima redom izabrao i obilježio za ovaj trenutak. Naši mladići su svoju priču prenijeli, ispričali su je na veličanstven način, a nama ostaje potraga za njenim razumijevanjem.

I šutnja.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Sinovi Oluje protiv djece komunizma

Objavljeno

na

Objavio

Stotinjak tisuća populista, mahom marginalaca, doći će u ponedjeljak na Trg bana Jelačića da bi pozdravili svoju momčad s vrha Svijeta. Samo stotinjak tisuća!? Ma četiri milijuna populista, mahom marginalaca, već danima bodri, slavi, podupire uspon hrvatske nogometne momčadi na vrh Svijeta.

Ona šačica elitnih, jedva desetak tisuća njih, ali dobro umreženih, koji u potpunosti kontroliraju cijeli hrvatski sustav, na ozbiljnim su mukama. Kako spriječiti širenje opakog populizma? Jer probuđeni narod je opasan za lažnu elitu. Jer vidi. Jer osjeti da može. I jer je spreman odbaciti okove i izaći iz ropstva.

Samonikli vođa

Što mogu vidjeti ti razbuđeni populisti u uspjehu Dalićeve nogometne momčadi? Iznad svega mogu vidjeti gotovo neiscrpan hrvatski potencijal koji uz pravo vodstvo daje vrhunski rezultat, u svjetskim razmjerima, prema svjetskim mjerilima. Vrhunski nogomet je danas kompleksni spoj talenta, rada, organizacije, vodstva i biznisa.

Nacionalna nogometna reprezentacija u tome je usporediva s nacionalnom vladom, Zlatko Dalić s Andrejem Plenkovićem. I već tu počinju drastične razlike. Zlatko Dalić je rođeni, samonikli vođa, koji je taj svoj talent brusio i u uspjeh pretvarao sam, često nasuprot sustavu, i svaku je svoju višu stepenicu morao zaraditi prethodnim rezultatom. Andrej Plenković je rođeni, nasljedni upravitelj koji nikada nije ni bio u prilici dokazivati se mjerljivim rezultatom i njime se izboriti za svoju šansu. Njega je “mreža” nosila s pozicije na poziciju.
Dalić zna da rezultat ne može postići bez tima, da taj rezultat nije potpun bez potpore naroda, i uspio je stvoriti onu čarobnu formulu zajedništva u višem cilju – između izbornika, igrača i naroda u kojoj jedni druge nose i podupiru. I koja onda eksplodira kroz rezultat. Plenković je izučeni majstor gušenja slobode, kreativnosti i potencijala, koji uvijek nastoji pokazati da je on taj koji je najpametniji, koji je iznad svih, koji zna najbolje, koji upravlja svojim podanicima postavljajući ih i smjenjujući po svojoj volji, koji nas još samo mora naučiti da mislimo njegovom, a ne svojom glavom.

Dalić svoj uspjeh gradi na izvrsnosti svojih igrača, obogaćenoj emocijom i ponovno probuđenim nacionalnim zanosom. A svi su oni slobodni mladi ljudi, neovisni, uspješni, bez obaveza prema lokalnim partijskim komesarima, formirani u zapadnom sustavu vrijednosti, ali i sa snažnim nacionalnim nabojem. To je zapravo generacija sinova Oluje, kojoj je na čvrsti nacionalni korijen usađena europska nadgradnja. Plenković svoj tim slaže, ili mu ga slažu, na načelu ovisnosti o “mreži” i na kriterijima osrednjosti i nesposobnosti, uz prikriveni uvjet – pripadnosti staroj komunističkoj upravljačkoj nomenklaturi.

Oni su generacija sinova i kćeri jugoslavenskog komunizma, zamaskirani europskim floskulama i ugrađeni u hrvatski sustav na svim razinama. Plenković je samo proizvod i paradigma tog sustava, izgrađenog na “plenkovićima”. Dalić je individualac u službi pobjede nacionalne nogometne momčadi. Plenković je dijete sustava, u službi njegova održanja. Dalić svoj uspjeh gradi s narodom, Plenković nasuprot narodu. Dalić tako očito voli svoj narod. Plenković tako očito prezire narod. A i boji ga se.

Umreženi mediokriteti

Zbog svih tih dubinskih razlika, Hrvatska je na vrhu svijeta u nogometu. I na dnu Europe prema gospodarskim pokazateljima. Dakako da odgovornost za to nije samo na Plenkoviću, pa niti najviše na njemu. On je ipak tek privremeni čelni epifenomen trulog klijentelističkog sustava koji drži Hrvatsku gospodarski i društveno zarobljenom u starim okvirima komunističke Jugoslavije.

Vrijednost uspjeha Zlatka Dalića i nogometne reprezentacije je u tome što pokazuje koliko Hrvatska može i gdje bi mogla biti da država, društvo, gospodarstvo, kultura, sport i dalje nisu zarobljenici tih desetak tisuća umreženih mediokriteta, koji mogu zadržati svoje pozicije samo gušenjem slobode, kreativnosti, individualnosti i nadasve – gušenjem nacionalnog identiteta i ponosa. Ta probuđena vjera u sebe i snaga zajedništva su ono od čega strepe trule i lažne elite. Pa u šest tramvaja na Trgu bana Jelačića, u pet poslijepodne radnim danom, ima više hrvatske elite nego s obje strane Markova trga.

Strah od uspješne nogometne reprezentacije lažne elite već godinama nastoje sustavno ugušiti: od Jovanovićeva “isušivanja močvare” do pravog specijalnog rata s ciljem destabilizacije Dalićeve momčadi. U trenutku slavlja specijalci se na trenutak povuku, i nastoje ući u šator pobjednika. Ali jugo-voodoo borci samo mijenjaju metu. Nova meta je narod. Populisti i marginalci. Tako slušam ovih dana vječitog analitičara kako strahuje da bi uspjeh nacionalne nogometne vrste mogao biti opasan zbog mogućeg bujanja populizma. Psihologinja općeg spektra prigovara hrvatskim navijačima da – glasno viču. Umjesto da navijaju šapćući.

Atmosfera tako podsjeća na onu 1989., kada se vidjelo da se jedan poredak ruši jer se potpuno potrošio. I atmosfera uoči dočeka hrvatske nogometne vrste tako podsjeća na onaj koncert Prljavog kazališta sa 100 tisuća ljudi na tadašnjem Trgu Republike. Bila je to poruka da je i narod spreman za promjene. Laganini la pa-pa – kako bi to rekao pjesnik Š. Vrsaljko.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Na današnji dan održan je legendarni koncert Prljavog kazališta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori