Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: U Thompsonovim pjesmama nema kompromisa s antivrednotama

Objavljeno

na

Na Šalati je u subotu na večer bila umjetnost. Bio je čovjek, umjetnik, njegov narod, tisuće ljudi u kolonama, koji su došli izraziti pripadnost i svijest o svojoj pripadnosti.

Pogrešno je govoriti da su te tisuće ljudi prvenstveno došli izraziti ljubav, bilo kakav specifičan ljudski emotivni osjećaj, iako su ga izražavali tijekom koncerta, uz svaku riječ, pjesmu, melodiju, uz svaki zvuk sjajnog kalvijaturista, gitarista, bubnjara ili na valovima glasa Marka Perkovića Thompsona.

Umjetnička poruka je uvijek zahtjev, zamolba za identifikacijom, pripadnošću, a ne incidetnom reakcijom, kako se trendovi protiv ljudske pripadnosti već zabrinjavajuće dugo vremena i sa zabrinjavajućom nasilnošću pokušavaju nametnuti.

Pripadnost je svojstvena čovjeku, bez nje ga nema, niti bez nje može imati svoju – osobnost.

Nema osobnosti bez pripadnosti. Bez simbolike nema čovjeka, a s Thompsonom stupaju kolone stotina tisuća snažnih osoba, koje u svojoj pripadnosti potvrđuju, a ne gube svoju vrijednost i iskazuju javno svijest o tome – da osobno vrijede. I,on im to pokazuje, rekao bih i nudi, zato nije prolaznik, niti performer, nego vrhunski umjetnik. Na tim valovima pripadnosti i potrage plovila je i ljubav, i to u golemim količinama, prkos, otpor, pobjednička narav, suočavanje s križom i trpljenjem, zapravo sve što ljudi donose izraziti na takvim komunikacijskim susretima, jer koncert je masovna komunikacija tisuća ljudi. Međutim, i tu moram istaći jednu specifičnu dimenziju Thompsonovoga nastupa, jer, iako njegove pjesme, stihove, s njim pjevaju tisuće ljudi, nikako se ne može stvoriti dojam, kakav se počesto, što namjerno što neznalački promeće, da je to jedan glas, a sve što je jedno nužno je izvan osobnosti, bezbojno, bezidejno, bezlično i dakle – bezvrijedno.

Ne.

Za Thompsonov koncert ne treba droga

Zajednička pjesma tisuća i Thomspona je upravo izraz tisuća osobnosti koje su prepoznale – stvarnu vrijednost i iskazuju ju otvoreno, bez straha, punoga duha i uma. Figurativno, slušati Thompsona i pjevati s njim, predati se autentičnoj opojnosti pjesme, ne zahtjeva prethodno ispijanje alkohola, niti opijenost bilo kakvoga izvanestetskog tipa, kao što je to postao zapravo popratni pokret iza rocka koji je Thomspon uzdigao na neslućene, ali bitno drugačije visine izvan postojećih stereotipa, s kriterijima koji snažno odbijaju – bilo kakvu opijenost izvan obične, svakodnevne, identitetske, duhovne i ljudske.

Za Thomsponov koncert ne treba droga.

Thompson

Nju svaka melodija, riječ, ambijentalna poruka isključuju po definiciji.

Marko Perković je vrhunski umjetnik.

On nije zabavljač koji ljudima nudi zabavu, on izaziva suočavanje čovjeka sa samim sobom.

To je ta razlika, ta golema razlika između njega i dominirajuće glazbene scene u Hrvatskoj, ali i one pretežite u svijetu.

On svojim slušateljima ne nudi iluziju, niti im pjeva pjesmu o nekakvim fikcijama, nekakvim nejasnim idealima ili vizijama, nema u njegovoj pjesmi ničega banalnoga, on ih ne vara nečim što nije duboko u njihovim srcima, umovima, u njihovome duhu i duši, nego im nudi samopotvrdu upravo toga svega što nose sobom.

Od prvoga susreta s roditeljima, bakom, didovima nakon rođenja, od prvih socijalnih stečevina, od prvih stečenih vrednota i navika. Razlika između prilično agresivnih trendova koje nameće duboko kontrolirani i još dublje kontaminirani mainstream s Bog zna kakavim ciljevima suvremenim generacijma i ovoga što nudi i traži istodobno Marko Perković je u tome, što on zna tko je.

I ne boji se toga.

Zna da je to polazište svake stvarne vrijednosti.

Thompson pjeva o realnim uspomenama

On se javno ispovijeda na svakome svome koncertu, ljudi to vole jer im olakašva pristup njima samima, oslobađa ih Thompson coverokova nejasnoga okruženja i strahova od suočavanja, ne boje se suočavanja sa sobom pogotovo u kontekstu ili čak sudaru sa zahtjevima više ili manje agresivnim i isključivim, koji im nude navodnu alternativu, lice koje nestaje u izmaglici ili nekoj nejasnoj viziji.

Nekakvu osobnost bez – lica.

Marko Perković radi sve suprotno.

On pjeva o svojim realnim uspomenama, svjestan da je njegov život sastavni dio priče hrvatskoga čovjeka, a onda i čovjeka uopće, jer bitne razlike nema, on pjeva bez straha i kompleksa o svome svijetu, pjeva mu, zahvaljuje mu, ponosi se svojom ljubavi prema didu, sinu, djeci, supruzi, domovini, suborcima, Bogu. Tu ljubav se može gotovo osjetiti fizički u njegovome glasu, melodiji njegovih pjesama, u njegovim stihovima. Tu neistine nema. Njemu je to dio identiteta, on inspiraciju za svoje pjesme traži upravo u tim korijenskim obilježjima svjestan korijenske trajnosti i univerzalnosti svakoga čovjeka i neprolaznosti upravo tih vrednota, a tisuće ljudi diljem Hrvatske ga slijede, ne kao nekakvoga vođu, lidera, jer on ni načemu tome ne inzistira, jer on samo piše, sklada i pjeva.

Thompson je dio identiteta svoje publike, primjer Hrvatske koja zna da je tu, traži se i pokazuje da je živa i moćna, te MPTporučuje da je samo pitanje dana kad će postati kriterij života u ovoj zemlji. On se nikada nije ni pokušao prilagoditisvakome odustajući od sebe.

Zato nije svačiji.

Zato ga virtualni svijet osporava, jer je nastao na nekritičkoj prilagodbi, a stvarni voli.

Ti ljudi na njegovim koncertima, iako komuniciraju u masi, pjevaju zajedno punim glasom, nikada, ni u jednome trenutku ne postaju masa bez osobnoga identiteta, jer pjesme koje on izvodi i poruke koje šalje – duboko su osobne i suočavaju svakoga tko ga sluša sa sobom samim.

Te pjesme ne traže i ne pretpostavljaju bijeg od samoga sebe, nego upravo suprotno.

Povrat sebi, traže da se čovjek prigrli sam u svoj svojoj nesavršenosti, kako bi mogao prigriliti brata pored sebe. Thomspon je žestoka umjetnička kritika umjetne savršenosti.

Ja za snažniji smisao umjetničke poruku ne znam.

Thompsonovog izazova i primjera se boje samo nesigurni i nesretni ljudi

Tko ne voli njegovu pjesmu o didu, nema dida ili pokušava pobjeći od njega bojeći se svojih korijena i identiteta; tko ne voli Thompsonovu pjesmu „Sine moj“, boji se sebe, ili nije bio sin iako je rođen da bi bio, ili nema sina, nastojeći pobjeći od svoje sudbine, ili opravdati svoju sebičnost i strah od odgovornsoti i ljubavi; tko ne osjeća duboku poetiku u Thomposnovoj pjesmi „Samo je ljubav tajna dvaju svjetova“, ne zna što je ljubav; žena koja ne uzdrhti na te stihove i nježan pjevačev glas s kojima ih dijeli sa svijetom, nije voljena, niti ispunjena, niti je muškarac koji u tome ne prepozna smisao svoga postojanja- cjelovit muškarac. Niti može biti istinski kršćanin koji ne razumije tajnu vječne ljubavi i tajnu dvaju svijetova. Thompsonovog izazova i primjera se boje samo nesigurni i nesretni ljudi, ljudi bez identiteta i snage osobnosti s kojom se smiju i mogu suočiti sa svojom nesavršenošću. U tim pjesmama nema ni malo osude, još manje presude, pa ih se nitko ne treba bojati, izuzev ako se ne boji sebe.

Njegove pjesme nude pristup nesavršenima, nude im zagrljaj, ali ne i popust ispod snažnih uporišta poetskih i MPTduhovnih vrednota. U Thompsonovim pjesmama nema kompromisa s tim antivrednotama.

To je neprilagođavanje publici o kojoj sam govorio.

Marka Perkovića ne razumiju i boje ga se ljudi kojima svojim nastupima uzdrma ili protrese savjest, koje natjera na sumnju s kojom se ne mogu nositi, ne podnose ga ljudi kojima je zaborav izbor, a usamljenost sudbina. Bez obzira koliko usamljenih ljudi živjelo u Zagrebu, skupljalo se različitim povodima, od New Yorka do Berlina, od Tokija do Melburnea, nikada masa ne može odagnati usmaljenost ili strah, jer ako je netko usamljen, nesiguran, bježi od svoje osobnosti, masa mu ne može pomoći.

Samo samopotraga, suočavanje i jasna identifikacija.

Jer to nije isključivo, to je uvjet uključenja u društvo.

Nesiguran čovjek sveden na potrošača na koncertima, na skupovima traži ono što nije i nikada to neće naći. Kad se pogleda u zrcalu, ostane sam. Tako se rađa mržnja, jer je uvijek posljedica straha i nesigurnosti, uzaludnoga traženja i slutnje da nešto ne valja, ali i izbjegavanja nužnosti potražiti to što ne valja i susresti se s tim.

Razlika između zabave i umjetnosti je u tome što umjetnost suočava ljude s trajnim nesavršenostima, ljepotama i vrednotama, a zabava ih prikriva i zamagljuje ako je sama sebi cilj.

Marko Perković je suprotnost masovnoj potrošnji.

On sebe poštuje, pa poštuje i ljude kojima pjeva.

Pjesme je usmjerio vrijednostima koje su ga označile

Svoje pjesme je zato mogao usmjerititi vrijednostima koje su ga označile, zato u njegovim prekrasnim baladama Vjetar s Dinarepjeva o vjetrovima s Dinare, ne boji se kao mainstream nadriliterati pozivati se na legende, mitove, na vuke i hajduke, zato je opjevao svoga dida i svoju Svilaju, zato je moguće da je od obrade narodne pjesme s Kupresa stvorio univerzalnu odu, koju u duhu nose stotine tisuća ljudi, koji o Kupresu nemaju pojma i nikada ne bi znali za njega, da se nisu susreli s pjesmom „Moj Ivane“. Nema zornijega dokaza da univerzalna kultura, univerzalni i praktični svemir kojemu pripadamo kao ljudi, počiva na stvarnim vrijednostima i elementima, milijrdama atoma kao što je Kupres i njegov Ivan. Nema bez toga univerzalne kulture, niti kulture bez oslonca uživotu.

Niti narodno blago, bilo to vrhunska umjetnost kao Gotovčeva operna arija, bilo to folklorni zapis kao Moj Ivane, može dobiti novu snagu, opstati i nametnuti se u mijenama svijeta, bez nove, autentične obrade, kakvu je Hrvatskoj ponudio Thompson, dajući novi život i trajanje vrhunskim vrednotama utiskujući im i svoj biljeg.

Thompsonova ponuda je unikatna i zato vrijedi.

I to je njegova vrhunska umjetnička vrijednost.

Thompson je redefinirao i unaprijedio rock glazbu dajući joj svoj pečat, svoju dimenziju, o kojoj je otužno i smiješno čitati pamflete baždarenih kritičara, koji se ne usuđuju iskoračiti iz davno zadatih pravaca i kriterija, kao da je svijet definiran jednom za svagda, ili, kao da ga je moguće uopće istrgnuti iz njegovih prasiksonskih vrednota. Bježeći od toga, kritičari najčešće od rocka rade – bezvrijednu zabavu, bili ili ne svijesni toga.

A nije tako ni nastala, niti mu je ikada to bila istinska dimenzija i vrijednost.

U oba slučaja su pristupi Thomposnovoj umjetnosti osuđeni na propast ili na bezvrijedno tendenciozni štivo, Boga pitaj čime rukovođeno. Najčešće neznanjem, ali i strahom na temelju neznanja. To je onaj bijeg od sebe, o kojemu sma govorio u prednjem dijelu teksta.

Ako je prvotni rock pokret bio izazvan nužnošću iskoraka iz zadatih okvira i inspiriran razbijanjem nametnutih okova, kako je onda moguće Thomsponovu glazbu svrstavati u nekakve okvire, kad je ona svakim elementom snažno izvan tih okvira koji se godinama valjaju glazbenom produkcijom i kopne na incidentnu narav i performansku razinu netalentiranih zgubidana koji nisu ni na razini zabavaljača, iako rok nikada ni nije bio esencijalno namjenjen zabavi nego filozofiji ljudske samopotrage.

Thompson čovjeka vraća kući

Thompsonov rock počiva na istinskim vrijednotama i ovaj put za razliku od eventualnih prvotnih otpora, prkosa i buntovništva, prkosan je, buntovan i poziva na otpor prema nametnutim lažnim vrednotama koje je neke čak i rock pokret donio na globalnim trendovima, a od kojih su nekada rockeri pokušavali pobjeći, inicirajući globalni pokret otpora.

Thompsonov rock je svojstven njegovim sinovima pobjede, dakle – ne bijega.

To bježanje je moralo negdje završiti, a tko to netko nije shvatio, nije mogao ostati autentičan rocker po stilu i MPT2sadržaju. Rušeći okove, njegova vrijednost nije bila niti je mogla opstati na nastavku rušenja, nego na stvranju. A stvaranja bez relanih i praiskonskih ljudskih uporišta – nema.

To Thompson zna, a tisuće nazovi glazbenika, samozvanih rockera i prolaznika umjetničkim ili još bolje paraumjetničkim svijetom jednostavno ne zna i ne shvaća.

Zato on vrijedi, on je vrhunski umjetnik, oni nisu uopće umjetnici.

Thomspon vraća svojom poezijom i glazbom čovjeka – kući.

Ne razara ga, nego razara svojim porukama ono što ga razara.

Zato on može autentičnim rokom predstaviti i najdublju molitvu, zato je primjereno i posve prirodno da na njegovoj sceni Biskup govori „Maranatha“, jer niti bi on bio umjetnik niti biskup biskup, da ih nema na ovakvom kocertu i potvrdi ljudskoga duha. Zato je prirodno da se ljudi pronalaza u njegovim pjesamama, ne ruše, nego stvaraju. Svi zajedno.

Razlika između umjetničkoga koncerta Marka Perkovića Thomposna na Šalati i masovne zabave kakve gledamo kao namentute uzore svakoga dana je upravo u tome što se s umjetnikom ljudi pronaze i vraćaju sebi, napajaju se samopouzdanjem,a na zabavama se prazne.

Marko Ljubić/HKV

VIDEO – Tisuće ‘baklji’ na Thompsonovom koncertu na Šalati

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari