Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: U Thompsonovim pjesmama nema kompromisa s antivrednotama

Objavljeno

na

Na Šalati je u subotu na večer bila umjetnost. Bio je čovjek, umjetnik, njegov narod, tisuće ljudi u kolonama, koji su došli izraziti pripadnost i svijest o svojoj pripadnosti.

Pogrešno je govoriti da su te tisuće ljudi prvenstveno došli izraziti ljubav, bilo kakav specifičan ljudski emotivni osjećaj, iako su ga izražavali tijekom koncerta, uz svaku riječ, pjesmu, melodiju, uz svaki zvuk sjajnog kalvijaturista, gitarista, bubnjara ili na valovima glasa Marka Perkovića Thompsona.

Umjetnička poruka je uvijek zahtjev, zamolba za identifikacijom, pripadnošću, a ne incidetnom reakcijom, kako se trendovi protiv ljudske pripadnosti već zabrinjavajuće dugo vremena i sa zabrinjavajućom nasilnošću pokušavaju nametnuti.

Pripadnost je svojstvena čovjeku, bez nje ga nema, niti bez nje može imati svoju – osobnost.

Nema osobnosti bez pripadnosti. Bez simbolike nema čovjeka, a s Thompsonom stupaju kolone stotina tisuća snažnih osoba, koje u svojoj pripadnosti potvrđuju, a ne gube svoju vrijednost i iskazuju javno svijest o tome – da osobno vrijede. I,on im to pokazuje, rekao bih i nudi, zato nije prolaznik, niti performer, nego vrhunski umjetnik. Na tim valovima pripadnosti i potrage plovila je i ljubav, i to u golemim količinama, prkos, otpor, pobjednička narav, suočavanje s križom i trpljenjem, zapravo sve što ljudi donose izraziti na takvim komunikacijskim susretima, jer koncert je masovna komunikacija tisuća ljudi. Međutim, i tu moram istaći jednu specifičnu dimenziju Thompsonovoga nastupa, jer, iako njegove pjesme, stihove, s njim pjevaju tisuće ljudi, nikako se ne može stvoriti dojam, kakav se počesto, što namjerno što neznalački promeće, da je to jedan glas, a sve što je jedno nužno je izvan osobnosti, bezbojno, bezidejno, bezlično i dakle – bezvrijedno.

Ne.

Za Thompsonov koncert ne treba droga

Zajednička pjesma tisuća i Thomspona je upravo izraz tisuća osobnosti koje su prepoznale – stvarnu vrijednost i iskazuju ju otvoreno, bez straha, punoga duha i uma. Figurativno, slušati Thompsona i pjevati s njim, predati se autentičnoj opojnosti pjesme, ne zahtjeva prethodno ispijanje alkohola, niti opijenost bilo kakvoga izvanestetskog tipa, kao što je to postao zapravo popratni pokret iza rocka koji je Thomspon uzdigao na neslućene, ali bitno drugačije visine izvan postojećih stereotipa, s kriterijima koji snažno odbijaju – bilo kakvu opijenost izvan obične, svakodnevne, identitetske, duhovne i ljudske.

Za Thomsponov koncert ne treba droga.

Thompson

Nju svaka melodija, riječ, ambijentalna poruka isključuju po definiciji.

Marko Perković je vrhunski umjetnik.

On nije zabavljač koji ljudima nudi zabavu, on izaziva suočavanje čovjeka sa samim sobom.

To je ta razlika, ta golema razlika između njega i dominirajuće glazbene scene u Hrvatskoj, ali i one pretežite u svijetu.

On svojim slušateljima ne nudi iluziju, niti im pjeva pjesmu o nekakvim fikcijama, nekakvim nejasnim idealima ili vizijama, nema u njegovoj pjesmi ničega banalnoga, on ih ne vara nečim što nije duboko u njihovim srcima, umovima, u njihovome duhu i duši, nego im nudi samopotvrdu upravo toga svega što nose sobom.

Od prvoga susreta s roditeljima, bakom, didovima nakon rođenja, od prvih socijalnih stečevina, od prvih stečenih vrednota i navika. Razlika između prilično agresivnih trendova koje nameće duboko kontrolirani i još dublje kontaminirani mainstream s Bog zna kakavim ciljevima suvremenim generacijma i ovoga što nudi i traži istodobno Marko Perković je u tome, što on zna tko je.

I ne boji se toga.

Zna da je to polazište svake stvarne vrijednosti.

Thompson pjeva o realnim uspomenama

On se javno ispovijeda na svakome svome koncertu, ljudi to vole jer im olakašva pristup njima samima, oslobađa ih Thompson coverokova nejasnoga okruženja i strahova od suočavanja, ne boje se suočavanja sa sobom pogotovo u kontekstu ili čak sudaru sa zahtjevima više ili manje agresivnim i isključivim, koji im nude navodnu alternativu, lice koje nestaje u izmaglici ili nekoj nejasnoj viziji.

Nekakvu osobnost bez – lica.

Marko Perković radi sve suprotno.

On pjeva o svojim realnim uspomenama, svjestan da je njegov život sastavni dio priče hrvatskoga čovjeka, a onda i čovjeka uopće, jer bitne razlike nema, on pjeva bez straha i kompleksa o svome svijetu, pjeva mu, zahvaljuje mu, ponosi se svojom ljubavi prema didu, sinu, djeci, supruzi, domovini, suborcima, Bogu. Tu ljubav se može gotovo osjetiti fizički u njegovome glasu, melodiji njegovih pjesama, u njegovim stihovima. Tu neistine nema. Njemu je to dio identiteta, on inspiraciju za svoje pjesme traži upravo u tim korijenskim obilježjima svjestan korijenske trajnosti i univerzalnosti svakoga čovjeka i neprolaznosti upravo tih vrednota, a tisuće ljudi diljem Hrvatske ga slijede, ne kao nekakvoga vođu, lidera, jer on ni načemu tome ne inzistira, jer on samo piše, sklada i pjeva.

Thompson je dio identiteta svoje publike, primjer Hrvatske koja zna da je tu, traži se i pokazuje da je živa i moćna, te MPTporučuje da je samo pitanje dana kad će postati kriterij života u ovoj zemlji. On se nikada nije ni pokušao prilagoditisvakome odustajući od sebe.

Zato nije svačiji.

Zato ga virtualni svijet osporava, jer je nastao na nekritičkoj prilagodbi, a stvarni voli.

Ti ljudi na njegovim koncertima, iako komuniciraju u masi, pjevaju zajedno punim glasom, nikada, ni u jednome trenutku ne postaju masa bez osobnoga identiteta, jer pjesme koje on izvodi i poruke koje šalje – duboko su osobne i suočavaju svakoga tko ga sluša sa sobom samim.

Te pjesme ne traže i ne pretpostavljaju bijeg od samoga sebe, nego upravo suprotno.

Povrat sebi, traže da se čovjek prigrli sam u svoj svojoj nesavršenosti, kako bi mogao prigriliti brata pored sebe. Thomspon je žestoka umjetnička kritika umjetne savršenosti.

Ja za snažniji smisao umjetničke poruku ne znam.

Thompsonovog izazova i primjera se boje samo nesigurni i nesretni ljudi

Tko ne voli njegovu pjesmu o didu, nema dida ili pokušava pobjeći od njega bojeći se svojih korijena i identiteta; tko ne voli Thompsonovu pjesmu „Sine moj“, boji se sebe, ili nije bio sin iako je rođen da bi bio, ili nema sina, nastojeći pobjeći od svoje sudbine, ili opravdati svoju sebičnost i strah od odgovornsoti i ljubavi; tko ne osjeća duboku poetiku u Thomposnovoj pjesmi „Samo je ljubav tajna dvaju svjetova“, ne zna što je ljubav; žena koja ne uzdrhti na te stihove i nježan pjevačev glas s kojima ih dijeli sa svijetom, nije voljena, niti ispunjena, niti je muškarac koji u tome ne prepozna smisao svoga postojanja- cjelovit muškarac. Niti može biti istinski kršćanin koji ne razumije tajnu vječne ljubavi i tajnu dvaju svijetova. Thompsonovog izazova i primjera se boje samo nesigurni i nesretni ljudi, ljudi bez identiteta i snage osobnosti s kojom se smiju i mogu suočiti sa svojom nesavršenošću. U tim pjesmama nema ni malo osude, još manje presude, pa ih se nitko ne treba bojati, izuzev ako se ne boji sebe.

Njegove pjesme nude pristup nesavršenima, nude im zagrljaj, ali ne i popust ispod snažnih uporišta poetskih i MPTduhovnih vrednota. U Thompsonovim pjesmama nema kompromisa s tim antivrednotama.

To je neprilagođavanje publici o kojoj sam govorio.

Marka Perkovića ne razumiju i boje ga se ljudi kojima svojim nastupima uzdrma ili protrese savjest, koje natjera na sumnju s kojom se ne mogu nositi, ne podnose ga ljudi kojima je zaborav izbor, a usamljenost sudbina. Bez obzira koliko usamljenih ljudi živjelo u Zagrebu, skupljalo se različitim povodima, od New Yorka do Berlina, od Tokija do Melburnea, nikada masa ne može odagnati usmaljenost ili strah, jer ako je netko usamljen, nesiguran, bježi od svoje osobnosti, masa mu ne može pomoći.

Samo samopotraga, suočavanje i jasna identifikacija.

Jer to nije isključivo, to je uvjet uključenja u društvo.

Nesiguran čovjek sveden na potrošača na koncertima, na skupovima traži ono što nije i nikada to neće naći. Kad se pogleda u zrcalu, ostane sam. Tako se rađa mržnja, jer je uvijek posljedica straha i nesigurnosti, uzaludnoga traženja i slutnje da nešto ne valja, ali i izbjegavanja nužnosti potražiti to što ne valja i susresti se s tim.

Razlika između zabave i umjetnosti je u tome što umjetnost suočava ljude s trajnim nesavršenostima, ljepotama i vrednotama, a zabava ih prikriva i zamagljuje ako je sama sebi cilj.

Marko Perković je suprotnost masovnoj potrošnji.

On sebe poštuje, pa poštuje i ljude kojima pjeva.

Pjesme je usmjerio vrijednostima koje su ga označile

Svoje pjesme je zato mogao usmjerititi vrijednostima koje su ga označile, zato u njegovim prekrasnim baladama Vjetar s Dinarepjeva o vjetrovima s Dinare, ne boji se kao mainstream nadriliterati pozivati se na legende, mitove, na vuke i hajduke, zato je opjevao svoga dida i svoju Svilaju, zato je moguće da je od obrade narodne pjesme s Kupresa stvorio univerzalnu odu, koju u duhu nose stotine tisuća ljudi, koji o Kupresu nemaju pojma i nikada ne bi znali za njega, da se nisu susreli s pjesmom „Moj Ivane“. Nema zornijega dokaza da univerzalna kultura, univerzalni i praktični svemir kojemu pripadamo kao ljudi, počiva na stvarnim vrijednostima i elementima, milijrdama atoma kao što je Kupres i njegov Ivan. Nema bez toga univerzalne kulture, niti kulture bez oslonca uživotu.

Niti narodno blago, bilo to vrhunska umjetnost kao Gotovčeva operna arija, bilo to folklorni zapis kao Moj Ivane, može dobiti novu snagu, opstati i nametnuti se u mijenama svijeta, bez nove, autentične obrade, kakvu je Hrvatskoj ponudio Thompson, dajući novi život i trajanje vrhunskim vrednotama utiskujući im i svoj biljeg.

Thompsonova ponuda je unikatna i zato vrijedi.

I to je njegova vrhunska umjetnička vrijednost.

Thompson je redefinirao i unaprijedio rock glazbu dajući joj svoj pečat, svoju dimenziju, o kojoj je otužno i smiješno čitati pamflete baždarenih kritičara, koji se ne usuđuju iskoračiti iz davno zadatih pravaca i kriterija, kao da je svijet definiran jednom za svagda, ili, kao da ga je moguće uopće istrgnuti iz njegovih prasiksonskih vrednota. Bježeći od toga, kritičari najčešće od rocka rade – bezvrijednu zabavu, bili ili ne svijesni toga.

A nije tako ni nastala, niti mu je ikada to bila istinska dimenzija i vrijednost.

U oba slučaja su pristupi Thomposnovoj umjetnosti osuđeni na propast ili na bezvrijedno tendenciozni štivo, Boga pitaj čime rukovođeno. Najčešće neznanjem, ali i strahom na temelju neznanja. To je onaj bijeg od sebe, o kojemu sma govorio u prednjem dijelu teksta.

Ako je prvotni rock pokret bio izazvan nužnošću iskoraka iz zadatih okvira i inspiriran razbijanjem nametnutih okova, kako je onda moguće Thomsponovu glazbu svrstavati u nekakve okvire, kad je ona svakim elementom snažno izvan tih okvira koji se godinama valjaju glazbenom produkcijom i kopne na incidentnu narav i performansku razinu netalentiranih zgubidana koji nisu ni na razini zabavaljača, iako rok nikada ni nije bio esencijalno namjenjen zabavi nego filozofiji ljudske samopotrage.

Thompson čovjeka vraća kući

Thompsonov rock počiva na istinskim vrijednotama i ovaj put za razliku od eventualnih prvotnih otpora, prkosa i buntovništva, prkosan je, buntovan i poziva na otpor prema nametnutim lažnim vrednotama koje je neke čak i rock pokret donio na globalnim trendovima, a od kojih su nekada rockeri pokušavali pobjeći, inicirajući globalni pokret otpora.

Thompsonov rock je svojstven njegovim sinovima pobjede, dakle – ne bijega.

To bježanje je moralo negdje završiti, a tko to netko nije shvatio, nije mogao ostati autentičan rocker po stilu i MPT2sadržaju. Rušeći okove, njegova vrijednost nije bila niti je mogla opstati na nastavku rušenja, nego na stvranju. A stvaranja bez relanih i praiskonskih ljudskih uporišta – nema.

To Thompson zna, a tisuće nazovi glazbenika, samozvanih rockera i prolaznika umjetničkim ili još bolje paraumjetničkim svijetom jednostavno ne zna i ne shvaća.

Zato on vrijedi, on je vrhunski umjetnik, oni nisu uopće umjetnici.

Thomspon vraća svojom poezijom i glazbom čovjeka – kući.

Ne razara ga, nego razara svojim porukama ono što ga razara.

Zato on može autentičnim rokom predstaviti i najdublju molitvu, zato je primjereno i posve prirodno da na njegovoj sceni Biskup govori „Maranatha“, jer niti bi on bio umjetnik niti biskup biskup, da ih nema na ovakvom kocertu i potvrdi ljudskoga duha. Zato je prirodno da se ljudi pronalaza u njegovim pjesamama, ne ruše, nego stvaraju. Svi zajedno.

Razlika između umjetničkoga koncerta Marka Perkovića Thomposna na Šalati i masovne zabave kakve gledamo kao namentute uzore svakoga dana je upravo u tome što se s umjetnikom ljudi pronaze i vraćaju sebi, napajaju se samopouzdanjem,a na zabavama se prazne.

Marko Ljubić/HKV

VIDEO – Tisuće ‘baklji’ na Thompsonovom koncertu na Šalati

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Još nisu shvatili da je politika Velike Srbije poražena

Objavljeno

na

Objavio

Glasovi koji s istoka dopiru do Hrvatske pokazuju da se u srbijanskoj politici prema Hrvatima već skoro dva stoljeća ništa nije promijenilo.

Ono što nam danas poručuju ministri iz Beograda ima prizvuk poruka iz Načrtanija Ilije Garašanina, dokumenta čija je glavna poruka – do istrage naše ili vaše. Prevedeno na suvremeni hrvatski jezik to bi značilo do nestanka vašeg ili našeg, piše Ante Gugo / Večernji list

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća srbijanski političari krenuli su u suludu avanturu kojoj je cilj bio ostvarenje velikosrpske ideje pokrenute u spomenutom Načrtaniju, a kasnije razrađeno u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Riječ je o političkom nacrtu po kojem su svi Srbi trebali živjeti u jednoj državi.

Cijena tog suludog nacionalističkog velikosrpskog projekta bila je više od 100 tisuća mrtvih u ratovima koje su njegovi kreatori pokrenuli zbog ostvarenja sna o Velikoj Srbiji.

Iako vojno poraženi zbog čudnog odnosa zapadnih sila prema pokretačima najvećih ratnih zločina u suvremenoj Europi nakon Hitlera, nositelji te zločinačke politike nikad nisu bili i stvarno poraženi. Da jesu nikad se ne bi moglo dogoditi da predsjednik Srbije postane Aleksandar Vučić, politički učenik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

Vučića će povijest zapamtiti po izjavama kako će Glina uvijek biti srpska zemlja, te da za svakog mrtvog Srbina treba pobiti stotinu Muslimana. Kulminacija odbijanja priznavanja poraza velikosrpske politike došla je ovih dana iz usta srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina.

Nakon što je tijekom posjeta hrvatskog saborskog izaslanstva Skupštini Srbije ratni Zločinac Vojislav Šešelj u zgradi parlamenta gazio hrvatsku zastavu i vrijeđao naše političare, po incidentnoj retorici poznat ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin najavio je svoj dolazak na komemoraciju u Jasenovcu.

Iz Vlade Republike Hrvatske poručeno je kako ne bi bilo dobro da po izazivanju incidenata poznat političar dođe na komemoraciju. Vulin je odgovorio da o njegovu dolasku u Hrvatsku ne može odlučivati nitko iz Hrvatske nego samo vrhovni zapovjednik Vojske Srbije.

Takvu uvredu nije bilo moguće prešutjeti i nakon samo nekoliko sati srbijanski ministar obrane proglašen je nepoželjnom osobom. Sve ovo uglavnom je poznato, ali podsjetio sam na to zbog uvoda u malo ozbiljniju analizu. Hrvatska je, naime, već dugo u situaciji da mora trpjeti uvrede iz Srbije.

Naša zemlja je samo mali djelić velikog svjetskog geostrateškog mozaika. Kao članica NATO saveza uživa podršku i zaštitu moćnih svjetskih sila, ali ima i određene obveze. Nije nikakva nepoznanica kako NATO ne želi da Srbija bude pod potpunim ruskim utjecajem jer bi to unosilo dodatni nemir u ovaj dio Europe.

Problem posebno postaje izražen nakon jačanja rusko-turskog savezništva. To dovodi do kompliciranja političkih prilika u Bosni i Hercegovini. Hrvatska ima ustavnu obvezu prema Hrvatima u BiH. Dakle, vodeći vanjsku politiku domovina osim o interesima Republike Hrvatske mora voditi računa i o interesima Hrvata u BiH.

Prečesto se hrvatsku Vladu optuživalo za podložničku politiku prema Europskoj uniji i NATO savezu, ali oni koji su glasni u takvim kritikama nikad ne nude alternative. Oni nikad ne kažu kako ostvariti hrvatske nacionalne interese bez onih koji praktično upravljaju suvremenim svijetom.

Koliko bi se Hrvatska osjećala sigurno bez potpore NATO-a i EU u okruženju u kojem srbijanski ministar poručuje da će vrhovni zapovjednik Vojske Srbije odlučiti kada će on doći u Hrvatsku ili dok u Italiji postoji Uprava Zadra u izbjeglištvu koju financira talijanski parlament?

Kakva bi bila budućnost Hrvata u BiH kad za njih ne bi mogla skrbiti Hrvatska koja iza leđa ima EU i NATO? Kritičari hrvatske Vlade nikad ne odgovaraju na ova pitanja. Treba li biti posebno mudar kako bi se moglo odgovoriti na pitanje kome je najviše u interesu da Hrvatsku odmakne od EU i NATO saveza? Jasno je kao dan da je to igra u Srbiji, odnosno u sjedištima sila koje u ovom trenutku stoje iza države koja se još uvijek nije pomirila s vojnim i političkim porazom koji joj je nanijela Hrvatska u Domovinskom ratu.

Srpskim političarima nije u interesu pričati o novijoj povijesti jer oni su svjesni da su tu na skliskom tlu. Njima je draže pričati o malo daljoj povijesti jer tu su teorije koje su nam oni nametnuli kroz godine svoje hegemonije u doba komunističke Jugoslavije.

Oni bi i danas pričali o logoru u Jasenovcu, ali ne bi pričali o tome da se 1941. godine Srbija bila prva država u Europi koja je objavila da je očišćena od Židova. Potpredsjednica srbijanske Vlade poručuje kako u Jasenovcu postoje ustaški simboli, aludirajući na znakovlje HOS-a iz Domovinskog rata, ali ne govori ništa o službenoj rehabilitaciji četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata, Draže Mihailovića.

Ta ista gospođa Zorana Mihajlović osuđuje izjavu hrvatskog premijera Plenkovića zbog toga što je jasno rekao kako je Srbija bila agresor na Hrvatsku. To je samo još jedan u nizu dokaza koji nam govore kako se srpska politička elita do danas nije odrekla svoje velikosrpske politike.

U interesnim sukobljavanjima velikih sila Hrvatska ne može i ne smije ostati sama na političkoj vjetrometini. To bi morali imati na umu svi oni koji pomišljaju na kritiziranje hrvatsko proeuropske politike.

Oni koji su danas tako gorljivo protiv hrvatske odgovorne politike prema Europskoj uniji i NATO savezu rade u najboljem interesu onih koji Hrvatsku ne žele gledati na političkoj i zemljopisnoj karti Europe.

Iz Srbije dopiru glasovi da bi njihova Vlada mogla odgovoriti na proglašenje Aleksandra Vulina nepoželjnom osobom u Hrvatskoj. Kažu da bi oni isto mogli uzvratiti prema dvojici hrvatski ministara, Krstičeviću i Medvedu.

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević u Domovinskom ratu bio je zapovjednik Četvrte gardijske brigade, a Tomo Medved jedan od zapovjednika Prve gardijske brigade. Da su htjeli, ta dvojica generala došla bi im 1995. godine.

Ante Gugo / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dva referenduma za konačnu pobjedu Crkve nad Partijom

Objavljeno

na

Objavio

U nedjelju 22. travnja obilježili smo 28. obljetnicu obnove hrvatskog višestranačja. Važna je to obljetnica jer je nakon prvih slobodnih višestranačkih izbora od 1938. poneka sunčeva zraka ipak pronašla put do ljudi i razbila komunistički mrak.

Ali tek poneka jer nije dugo trebalo da se krhko višestranačje pretvori u duopol najvećih stranaka proizašlih iz Komunističke partije. Hrvatski komunisti prebjegli su u HDZ, a jugoslavenski su ostali u SDP-u. Tu počinju i završavaju sve razlike između ovih dviju stranaka.

Jedni su uspješno uspostavili monopol na domoljublje, a drugi na ljudska i građanska prava. Jedni tek 2018. otkrivaju glasovanje po savjesti, a drugi još uvijek ne mogu probaviti drukčije mišljenje i slobodu medija. U pitanjima zapošljavanja stranačkih kadrova i jačanja svojih povlastica bratski se dogovore.

Prošla su skoro tri desetljeća, a Partija je ista. Kumrovečke škole više nema, ali stranačke političke akademije i organizacije mladih te negativna selekcija u seniorskim kategorijama odrađuju besprijekoran posao. No proboj protestnih opcija i lomovi koje je izazvala ratifikacija Istanbulske konvencije pokazuju da je duopol opasno načet. A dokrajčiti bi ga mogla Crkva preko dvaju referenduma.Prvi je onaj o promjeni izbornog sustava za koji će se prikupljati potpisi 13. – 27. svibnja.

Nije tajna da aktualni sustav favorizira velike stranke – ponajviše HDZ – i da bi predloženim izmjenama plavi dio Partije najviše izgubio. Budući da sama inicijativa dolazi iz njihova biračkog bazena, otpor i opstrukcije ugrožene nomenklature su zajamčeni. Crkva bi u ovom slučaju mogla odigrati važnu ulogu odluči li se, manje ili više suptilno, podržati novo višestranačje u kojemu će Sabor biti reprezentativniji, birači moćniji, a Hrvatska spašena od ocvalog duopola koji je zemlju doveo do sadašnjeg stanja. Istinabog, sve ovo dolazi u nezgodno vrijeme jer su se crkvene strukture prilično oštro suprotstavile HDZ-ovoj vlasti oko Istanbulske konvencije i sad bi sasvim sigurno rado zakopale ratnu sjekiru na neko vrijeme.

Kao kod svih velikih odluka javlja se kušnja – staviti u prvi plan svoj interes ili interes naroda. Valjati se i dalje u istom blatu s Partijom ili ponovno biti Stepinčeva Crkva koja je s narodom bila jedno tijelo. Sad je prilika da se Kaptol konačno iskobelja iz poraznog odnosa s političkim establišmentom i pomogne politički osnažiti građane. To bi stvorilo preduvjete za dugoročno vrijednosno oblikovanje društva bez poruka s oltara za koje od dva zla glasovati, što bi ugledu Crkve samo koristilo.

Pomoć stiže i od onih od kojih bi se najmanje nadali. Čelnici lijevih oporbenih stranaka sve češće spominju reviziju Vatikanskih ugovora, a nedavno su iznijeli i ideju referenduma. Sjajna ideja jer bi tako konačno potonuli u potpunu irelevantnost. Prezreni od radnika i seljaka čije su interese u više navrata izdali, napušteni od manjinaca kojima je dobro s aktualnom vlasti i zasjenjeni od Andreja Plenkovića u borbi za ženska prava, ovim bi referendumom suzili svoje biračko tijelo na militantne sekulariste i mrzitelje Crkve. Premalo za izborni rezultat vrijedan spomena.

Zamka koju Kaptol mora izbjeći leži u činjenici da, zahvaljujući bezidejnoj ljevici koja igra na najniže strasti dijela birača, HDZ opet ima priliku ispasti zaštitnik Crkve i vjernika. Bijeg pod Plenkovićeve skute zbog Vatikanskih ugovora, čija revizija izvjesno pada na referendumu za koji ustavni stručnjaci nisu uvjereni da se uopće može održati, bila bi velika pogreška.

Crkva se nema zašto bojati ni jednog ni drugog referenduma. Dapače, oni su joj prilika da zajedno s narodom konačno pobijedi Partiju.

Mate Mijić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati