Pratite nas

Komentar

Marko Ljubić: Uhljebom na uhljeba, žetončićem na žetončić

Objavljeno

na

Arhiva

Najprisutnije riječi i sintagme u već prilično dugom predizborno-izbornom razdoblju, koje traje još od prije europarlamentarnih izbora su “duopol HDZ-a i SDP-a”, “srpsko-hrvatska trgovačka koalicija”, te “žetončići”, a paralelno s tim u sami vrh nacionalnog političkog diskursa dospio je i “pijetet prema Vukovaru”, zatim “zastupnici moraju odgovarati onima koji su ih izabrali”, “vratiti državu narodu”, “treći put”, “velika koalicija”, a sve zajedno nosi zajednički nazivnik – promjene.

Tu se sve češće spominju i riječi “suverenitet”, “suverenisti” te nasuprot njih “globalisti”, ali s daleko manjom medijskom snagom i upornošću, izuzev kada je, kao kod pojma suverenisti, taj plašt trebao poslužiti da se djelomično kamufliraju dugogodišnje marginalne i prilično medijsko-politički potrošene i kompromitirane strančice kao konzervativci Marijana Pavličeka (u biti Ruže Tomašić) i hrastovci Ladislava Ilčića. Rijetko tko u namjerno poticanoj kaotičnoj atmosferi razmišlja o sadržaju tih pojmova i sintagmi, a još manje o vjerodostojnosti ljudi koji gotovo dnevno koriste te izraze, ili da bi izrazili kritiku postojećeg stanja, ili da bi se preko tako izrečene kritike predstavili kao poželjna suprotnost tim slabostima, pri čemu se s pozicije kritičara bezuvjetno polazi od vlastite moralne, društvene i političke uzoritosti. Figurativno, dovoljno je vikati da je netko lopov, a odavno je kreirana pogubna društvena atmosfera da je politika lopovluk, prostitucija ili barem uhljebništvo, da bi se očekivalo ultimativno, gotovo militantno povjerenje u toga tko viče. S obzirom na dugogodišnju vladavinu HDZ-a i SDP-a s manjinskim partnerima riječ duopol ima čak i vizualno uporište.

Ako usporedimo poruke SDP-ove političke alternative na ljevici, s porukama HDZ-ove alternative na desnici, veoma je lako uočiti golemu razliku tih kritika, daleko manje ostrašćenosti, pa i mržnje protkane huškačkim i izrazito uvredljivim riječima je na lijevom spektru prema političarima SDP-a, nego na desnom spektru prema političarima HDZ-a. Uočljivo je zatim da su kritike prema SDP-u s lijevog spektra u biti vrlo konzistentne SDP-ovim programskim izvorištima i ciljevima, a u gotovo stopostotnom okviru se odnose na nedovoljno uspješno ostvarivanje zatiranja svakog nacionalno-kršćanskog ili suverenističkog sadržaja ili simbola u hrvatskom društvu. S druge strane, kritike HDZ-a s desnog spektra, kako su se približavali koji izbori, a pogotovo predstojeći parlamentarni krajnje neselektivno se usmjeravaju na cjelokupno članstvo, simboliku i izvorišno-programski sadržaj sa sasvim suprotnih programskih, vrlo često neprijateljskih stajališta, pri čemu je usprkos svim iskustvima ljudi, daleko najopasnije da su SDP i HDZ isti, brat i sestra udbe, kosa i koga već ne. S tih polazišta se zagovaraju promjene.

Istovremeno, nema baš niti jednoga koliko toliko razumnog čovjeka u politici, na tzv. trećem političkom putu, u medijima, među tzv. analitičarima, ali i u narodu, koji političkim grupama tzv. trećeg puta daje izglede na predstojećim izborima osvojiti dovoljan broj zastupničkih mandata s kojim bi mogli imati zakonodavnu većinu, formirati vladu i donositi zakone, bez kojih nema ni promjena, ni razbijanja “duopola”. Uzmimo primjer vukovarskog gradonačelnika Penave. Gotovo da nema razumnog čovjeka na hrvatskom nacionalnom spektru, koji neće poduprijeti njegove, ali nikako samo njegove, zahtjeve da se jednom zauvijek procesuiraju srpski ratni zločini, završi potraga za poginulima u srpskoj agresiji, da se uspostavi puna, primjerena i sadržajno i simbolički hrvatska nacionalna vlast u Vukovaru i oko Vukovara, da se uklone simboli veličanja srpske agresije. S Penavom, rame uz rame idu i protagonisti s desnice kao Hasanbegović ili Zekanović, Glasnović i slični, koji već dugo vremena gotovo u svakom javnom istupu govore o srpsko-hrvatskoj trgovačkoj koaliciji. a stranu elementarno pitanje osobne vjerodostojnosti, jer su sva trojica spomenutih prilikom formiranja Plenkovićeve vlade s MOST-om, ili bili u HDZ-u, ili kao partneri ušli u Sabor na njihovoj listi, ili kao neovisni ih podupirali, te poduprli Vladu i bili dio saborske većine još godinu ili par godina, koju je činio i politički Srbin Pupovac. Iz toga razdoblja pamtimo Pupovčevu poruku o “suhom zlatu”, no tada nitko od njih nije govorio o “srpsko-hrvatskoj trgovačkoj koaliciji”. Što se od tada promjenilo? Ništa bitno, izuzev što je HDZ-u Milorad Pupovac postao važniji, jer su, prvo MOST, a zatim i ova trojica, napustila saborsku većinu.

A bio je konstanta, ustavno-pravna i zakonska kategorija zajedno s ostalim zastupnicima nacionalnih manjina s osam glasova oko svih najvažnijih nacionalnih pitanja, a što je najbitnije, s osam glasova prevage oko pitanja tko će formirati većinu i vladati Hrvatskom. Bio u sastavu većine ili izvan većine srpska politička činjenica u hrvatskom državnom poretku postoji, mora ju se politički uvažavati dok vrijedi postojeći ustav, ili, drugim riječima, zamjenik gradonačelnika Vukovara dok je ovakav državno-politički ustroj zemlje uvijek će biti Srbin, ili Pupovčev, ili još više politički Srbin, koji će zagovarati i štititi stečevine politika srpske agresije. Figurativno, na svakoj nacionalnoj autocesti kojom se putuje ili pokušava putovati k nečemu nacionalnom imamo državni balvan koga štiti državna policija i ne može se bez dobre volje ukloniti taj balvan. Dobru volju jedino možeš nečim platiti.

Da bi se taj balvan mogao ukloniti bez plaćanja i da bi državna policija bila jamstvo da balvana neće biti umjesto da ga štiti, potrebno je ostvariti ustavotvornu većinu ili imati znanja i snage organizirati nacionalni referendum izvan institucija države, kojim će se promjeniti ustav. Zlatko Hasanbegović kaže da mu je, valjda da im je, jer je u sastavu Domovinskog pokreta Miroslava Škore, cilj ostvariti ustavotvornu većinu. Nije rekao – kada?

Penava će, nakon što HDZ u kojemu je postao političar i koga je posve legitimno napustio tražeći vlastiti put ostvarivanja promoviranih ciljeva, ne može, ili ne želi ukloniti taj balvan s nacionalne auto ceste, pokušati sa Škorom, Hasanbegovićem, Zekanovićem i Glasnovićem skloniti srpski politički balvan. Već smo rekli – ne zna se, kada? No ne vidi se ni izbliza u njegovim i njihovim programskim porukama ni odgovor na pitanje kako, a ne vidi se čak ni da to uočavaju. Oni znaju da nešto ne valja, vide balvan, ali nemaju pojma treba li ili ne tu biti, smeta im, osjećaju da bi bilo ugodnije voziti da ga nema, ali niti jednom jedinom rječju nisu rekli što s tim, odakle balvan na cesti i smije li tu biti?

Procesuiranje ratnih zločina, ćirilica u hrvatskim gradovima, simbolika oslobodilačkog Domovinskog rata, simbolika srpskog imperijalizma i agresije, nisu ni vukovarska pitanja, ni slavonsko-baranjska, lička, istarska ili lokalno-regionalna pitanja, iako se materijaliziraju i izazivaju probleme na tim razinama. To su sve elementi državnih politika i baš sve oko toga jest i mora biti pitanje nacionalne politike. Za rješavanje tih pitanja treba imati političku moć, prije toga minimum znanja kako bi se znalo što se i zašto želi, te kako i kada to postići. Bez odgovora na kako i kada, promotori tih ciljeva urušavaju još jedan promotivni stup na kojemu stoje i s kojega traže potporu i povjerenje ljudi, predstavljajući se boljim i drugačijim prvenstveno od HDZ-a, ali i SDP-a. To je mjerljiva i realna odgovornost. Ako Hasanbegović kaže da mu je cilj ustavotvorna većina, ili ako Penava i kompanija kažu da im je cilj procesuiranje ratnih zločina ili uklanjanje spomenika Šoškočaninu, onda trebaju reći kako i do kada to namjeravaju postići, da bi ljudi znali kada mogu očekivati rezultate. Dok god to ne kažu, posve je jasno da skriveno pozivaju hrvatski narod da im da potporu, koja sobom nosi samo njima mjerljivu korist saborskog zastupništva, očekujući da ljudi koji su ih ovlastili za zastupanje imaju strpljenje i ne pitaju – dobro, kad ćete završiti posao?

Političko odlučivanje se usprkos svoj specifičnosti u krajnjem mora svesti na bilo koji drugi svakodnevni segment odlučivanja, a mjerenje efekata političkog rada, na mjerenje efekata svakog rada. U tom poslu, a politika je posao, mora se očekivati rezultat, a ne uloženi trud. Kada nam se pokvari frižider, nećemo pozvati ženu ili muškarca koje volimo da nam to poprave, nego majstora koji to zna popraviti. Između pet poznatih majstora, bez obzira na njihovu simpatičnost izabrat ćemo onoga za koga znamo, tko se dokazao ili tko ima provjerljive reference da zna popraviti frižider. Naša simpatija će biti odlučujuća tek ako imamo dvojicu ili više njih, koji su podjednako dobri. I, nećemo sigurno platiti majstora koji će nam doći, održati predavanje o značaju frižidera u domaćinstvu, neće ni pogledati kvar, a tražit će honorar za svoj dolazak. Natjerat ćemo ga nogom u guzicu ako nam kaže da će nam jednoga dana popraviti frižider, a dolazit će svaki dan i očekivati plaću. Zašto onda imamo gotovo ista takva očekivanja političkih i nacionalnih majstora i zašto pristajemo na takvo popravljanje politika, države i društva?

U svakodnevom životu svi mi ljude koji nam nude nešto što ne mogu ostvariti, za koje po svemu iskustvenom znamo da ne znaju to ostvariti, držimo neozbiljnima. Ako uz to žele od nas izvući korist za to što nam nude, iako i oni i mi znamo da korist nije ekvivalent tome što nude, smatramo ih prevarantima. Jedino nudimo bezuvjetno korist prosjacima, a pokretač za taj postupak je sažaljenje ili milosrdnost, s tim što prosjake ili ugrožene ljude, kojima je potrebna pomoć iz različitih razloga, ne preziremo, smatramo ih dobrim ljudima i imamo moralnu satisfakciju za to što činimo, a moralna satisfakcija počiva na činjenici da prosjak ili čovjek u nevolji ne skriva svoje stanje ili namjere. Razlika između tih ljudi i političara koji skrivaju svoje osobne namjere iza ponuda koje ne mogu ostvariti je golema. Prvi su dobri ljudi, drugi su prevaranti. Ili, političkim rječnikom rečeno uhljebi. Ima u narodu puno izraza za takve, počevši od niškoristi, lezilebovići do kruha bez motike. Postoji također i spremnost ljudi da plate ljude ili čovjeka, koji će imati mogućnost “skresati im u lice” ono što oni sami ne mogu a povremeno, često ili uvijek žele. Skresati u lice samo po sebi ne može biti svrha ili cilj, jer to mogu i ja bez saborske plaće, kao i stotine drugih. U Saboru je cilj donošenje zakona koji određuju naše živote. Za to treba imati mudrosti, znanja i moći.

Vratimo se sada na dupol, srpsko-hrvatsku trgovačku koaliciju, žetončiće, odgovornost prema onima koji su ih izabrali i na promjene. Već smo dokazali da je ovo “srpsko” ustavna i nezaobilazna konstanta dok se ustav ne promjeni. Također je duopol SDP -a i HDZ-a trenutna realnost, jer ne postoji ni minimum uvjeta ili alternativne moći da se to promjeni. Žetončići su također konstanta u Saboru već jako dugo vremena, s obzirom da su izlasci i prelasci iz stranaka već praksa. Ne vidim zašto bi Opačićka bila žetončić zbog izlaska iz SDP-a, a recimo Zekanović ne bi zbog toga što je na listi Plenkovićevog HDZ-a ušao u Sabor, pa postao opozicija. I Opačićka i Zekanović su takvim postupcima iznevjerili one koji su ih izabrali, pri čemu nikakve veze nema to što je Zekanović na listi HDZ-a bio pod imenom koalicijskog partnera HRAST-a. Još eksplicitnija je situacija kod Hasanbegovića, koji je ušao u Sabor na listi HDZ-a i bio član Plenkovićevog HDZ-a. S jedne strane se HDZ napada zbog srpsko-hrvatske trgovačke koalicije, zbog žetončića, a s druge strane se nema rješenja za uklanjanje ovoga “srpske”, a platforma promjena se gradi od žetončića. Gdje je u tome razum, logika i jamstvo da će sad nešto biti bolje i drugačije?

Gotovo dnevno se narod plaši velikom koalicijom, a rodonačelnik te koalicije je bio nazad pet godina MOST, koji sada zajedno s tzv. trećim putem plaši narod upravo svojim izumom. Ističe se s pravom da HDZ i SDP ne žele ozbiljne promjene, da ih oni ni ne mogu ostvariti, a zagovaratelji tih prijeko potrebnih promjena upravo s njima namjeravaju ostvariti promjene. Tko je tu lud!? Kako će Penava prisiliti Plenkovića na promjene sa saborske margine, ako uđe ili pod svojim imenom uvuče nekoga zamjenski u Sabor, ako to nije mogao tjekom šest godina gradonačelnikovanja Vukovarom i s ozbiljnim utjecajem u HDZ-u? O kakvim uhljebima HDZ-a i SDP-a govore pripadnici tzv. trećeg puta, kada je posve jasno da im je jedini opipljivi cilj i namjera sjesti za stol i sudjelovati u preraspodjeli postojeće moći?

Naime, tek ako bi tzv. treći put uspio na birališta dovesti dio od gotovo pedeset posto ljudi koji ne izlaze već dvadeset godina na izbore to bi bio izvorni treći i novi kvalitativni put. Predsjednički izbori na kojima je predvodnik tzv. trećeg puta Miroslav Škoro ostvario potporu od 460 tisuća glasova, pokazali su da ti glasovi ne potječu iz pasivnog izbornog tijela, a razlog tome je činjenica da ih politička ponuda alternative nije dotakla niti uvjerila da se nudi nešto bolje od duopola. Tu je došlo do preraspodjele glasova na nacionalnom i kršćanskom dijelu izbornog tijela, a posljedica je uslijed nemoći i neznanja Miroslava Škore, te histeričnog negativizma prema nacionalno bližoj i srodnijoj konkurenciji, Milanović na čelu države.

S obzirom na tijek političkog djelovanja, načina i sadržaja javne komunikacije, s obzirom na realna očekivanja i pogotovo protagoniste aktualnih politika uoči predstojećih izbora, s obzirom na izrazito nerealna, neutemeljena i besmislena obećanja sadržaja i ciljeva promjena, više je nego izvjesno da u uvjetima opreza zbog epidemije izlaznost na predstojećim izborima bude znatno slabija, a jedini model ostvarivanja bilo kakvog rezultata bude preraspodjela postojećeg izbornog tijela. Na ljevici gotovo da nema izgleda za to, jer nikada i nije bilo bitne disperzije, ta preraspodjela očekuje desnicu. A to je autocesta na kojoj leži ustavni srpski balvan i kojom uspješno vozi ljevica kao pobjednik izbora. Ili, repriza predsjedničkih izbora.

Sa svim posljedicama, gdje figurativno imamo dvojicu majstora ne naročite kvalitete i ne naročito omiljenih i uspješnih, od kojih će jedan odbiti naš poziv za popravak frižidera nazivajući nas klerofašistima, građanima, zatucancima i ustašoidima, a drugi će ipak doći, kako tako će nam popraviti frižider, skupo nam ga naplatiti, gledati i on nas i mi njega s nepovjerenjem. Točno to nam kao izbor nude predstojeći izbori a sve floskule, strahovi i nevolje nabrojane na početku teksta ostaju. Pitat ćete se – ima li onda rješenja i nade da ova zemlja ima uspješnu, dobru i snažnu nacionalnu državu s hrvatskim i kršćanskim okusom i mirisom? Naravno da ima. No tom rješenju se ne može dovesti pokvarenim autom i kupovinom karte za autobus koga nema, ili ako ga ima, koji vozi u suprotnom pravcu od cilja našega putovanja, pa nas iskrca usred pustoši. Prvi korak ka rješenju je biti toga svjestan.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Komentar

Bruna Esih: Što je NHR i jesmo li pogriješili?

Objavljeno

na

Objavio

Iza nedjeljnih izbora i za nas, nedvojbeno, iznimno loših rezultata, nema minute koju nisam posvetila traženju odgovora na pitanje: u čemu smo moguće pogriješili? Svaka misao završi novim pitanjem. Svoja pitanja i odgovore na njih podijelit ću s vama, dragi članovi NHR-a, malobrojni birači i višebrojni simpatizeri, ali i ostali, očito najbrojniji.

1. Ako želiš ostati čovjek, jesi li manje političar?

Otkako sam ušla u politiku (na temelju prijateljstva i zajedničke vizije Hrvatske), slušam (i od prijatelja) kako u njoj prijateljstva nema. Slušam kako se udarci moraju zadavati i primati, jer to „nije ništa osobno“ već uobičajeno, čak priželjkivano, političko ponašanje. Slušam kako nije nužno odabirati ono u što vjeruješ, već ono što ti donosi osobni politički profit, kao i da nije oportuno krčiti trnovit put s onima koji vjeruju u to isto, već s onima s kojima ćeš već dobro utabanim putom lakše stići do mandata. Od ljudi koje sam duboko poštivala, vojnika, generala, profesora i doktora, s njima dijelila stavove, kilometre, stol i tadašnji uspjeh, čula sam kako sam ispravna, ali da su u nevremenu odlučili „politički preživjeti“. Gledala sam čak i suze kad su se pokoji opraštali od nas, slušala isprike koje se teško mogu prepričati, sve do toga da će neki to riješiti sa sobom tako da se „zbog mene ispovjede Bogu“.

Ja ne znam razdvojiti ljudsko od političkog u sebi i molim se da to nikad ne naučim. Ne želim biti bolji političar tako da budem manje čovjek. Ne želim to Hrvatskoj, svojoj djeci ni svom narodu. Naravno, ne želim ni da ih vode ili se grebu za vlast oni koji jesu manje ljudi, a više uspješni političari.
Ipak, na nekom drugom je da vidi i vrednuje tu razliku.

2. Po čemu mjerimo politički uspjeh od neuspjeha?

NHR je na ovim izborima doživio neuspjeh. To je jedini zaključak po svemu što je oku vidljivo i matematičkim izračunom mjerljivo. U politiku jesmo ušli da bismo je pokušali mijenjati, dakako – ne sebe. Za promjenu nečega potrebna je pozicija s koje se to može činiti, pozicija vlasti i moći. Nismo glupi da to ne bismo razumjeli. Dakle, oko cilja se možemo složiti, to je vlast. Problem je u načinu i metodi. Može li se, pitanje je, do vlasti doći tako da ne mijenjaš sebe? Navela sam iznad neke uobičajene metode kojima smo se trebali služiti da bismo joj se približili. Sve ostale iziskuju strpljenje, vrijeme i spremnost na poraze. Logičkog smo i moralnoga stava da uvriježenim metodama za Hrvatsku nećemo postići više od onoga na čemu sada jest. Mnogi su nas pokušali uvjeravati da je nužno odreći se malo moralnog u sebi, biti malo spremniji na kompromis, mora se, kako kažu „zaigrati postojeću igru“, postići cilj, dakle, vlast i s te zauzete pozicije vratiti se svojim uvjerenjima.

Prodati sebe i ono u što vjeruješ i naknadno se vratiti tomu? Ne poznajem nikoga tko je to uspio. Gledam izbliza neke koji su to pokušali, zavedeni dobrom pričom za instant uspjeh, ali su se izgubili po putu uživajući u moći i vlastitome liku. Tako politički uspjeh postaje isključivo uspjeh u službi vlastitoga političkoga dobra, ne dobra za narod, ne dobra za Hrvatsku.

Stoga, nemojte nas žaliti. Daleko smo od cilja, najdalje moguće, matematika to jasno kaže, ali nismo izgubili moralni kompas u sebi. On kaže da smo točno tamo gdje trebamo biti u dugom procesu ozdravljenja Hrvatske. Ne postojimo i ne radimo tek radi uspješnog uroda danas – sjeme je posijano, a žnjeti će ga, ako Bog da, naši mladi članovi, naša djeca i unuci.

3. Što očekuje narod?

Na ovo pitanje još uvijek nemam odgovora. Znam mnoge nemoralne ponuđače koji likuju danas jer smo kažnjeni upravo od onih zbog kojih smo se spremno odrekli spomenutog vlastitog političkog dobra. Istina je, ispada da smo kažnjeni zbog onoga što je narod jednom tražio da budemo – pošteni, nepotkupljivi i beskompromisni.

Sjećam se listopada 2016. kad sam prilikom imenovanja Vlade u kojoj su se kao ministri i ministrice našle osobe koje nije želio ni birao moj narod stala pred kamere i jasno rekla što osjećam. Bilo je to tada uz opće odobravanje naroda, uz pljesak i fanfare, dok sam s druge strane pozivana na razgovore u četiri oka tipa ‘urazumi se i budi pametna’ i na odgovornost od strane najviših institucija. Dvije godine kasnije, kad sam s jednakom odlučnosti i istim uvjerenjima zajedno sa svojim kolegama odbila biti nositeljem nove laži i predstave, isti koji su onomad pljeskali prihvatili su vješto serviranu priču o mom podivljalom i nepopravljivom egu. Taj ego postao je opće mjesto. Govoriti tko smo, što smo, podsjećati ili uvjeravati nije imalo baš nikakvoga smisla, sasvim suprotno – djelovalo je kao krv na morske pse. U frenetičnom ozračju radi stvaranja jedinstva na desnici te istovremene hajke na NHR kao sabotera tog jedinstva, nitko nije želio čuti da su naše odluke donesene zbog pogleda izbliza na mentore i aktere te priče, njihovih stvarnih motiva koje u četiri oka nisu ni najmanje krili, nemoralnih ponuda te ucjena i prijetnji kad se na njih nije pristalo.

Niti u jednom trenutku nismo požalili zbog propuštenog vlastitog političkog dobra, jer nam ta spoznaja pomaže da držimo glavu gore, čak i onda kad prolazimo sva nerazumijevanja i najteže pogrde od onih od kojih to nismo očekivali. Što želi narod možda još ne znamo, ali znamo što mu ne treba, a to je još jedna u nizu lažnih nada. Svjesni svih očitih posljedica, u laži nikada nećemo sudjelovati!

4. Komu smetamo?

Smetamo svima onima koje prema cilju vodi laž i licemjerje. Laž je krotka, prilagodljiva, prihvatljiva svima, ne razlikuje sredstva, ona mami lakoćom postignutog cilja. Porazan je broj onih koji tako funkcioniraju, a svaki se pravda što su i ostali takvi. „Nema mi druge nego biti isti“, otprilike tako zvuči mantra. To tješenje i varanje ide dobro dok se ne pojavi netko tko tako ne želi i ne prihvaća tihi sporazum da bude kao ostali. Taj strši kao jablan među korovom. Treba ga sasjeći na vrijeme, dok većina nije uvidjela da zapravo treba istrijebiti korov.

Smetamo i svima onima koji su nas htjeli kupiti ili prilagoditi svojoj potrebi. Naravno da bismo i mi imali koristi od toga, zadovoljstvo dogovorenim poslom uvijek mora biti obostrano. Kako smo mi tvrdili i osjećali da već imamo sve što nam treba, ponuđači su se redom počeli duriti i opanjkavati nas kao momak kad ga odbije djevojka – em je gadna, em zla, em napuhana.

Spretno su nas zatajili i dojučerašnji istomišljenici stava o pobačaju, koji su preko noći uvidjeli da im je Mostov ili Škorin stav dovoljno prihvatljiv iako je istovjetan HDZ-ovom protiv kojeg su se borili i dijelom na tom stavu za zakonsku zabranu pobačaja (koji otvoreno zagovara samo Desna liga i NHR) izgradili svoj lik, djelo, udruge i medije kojima upravljaju.

Popis likova iz kategorije onih kojima smetamo podugačak je, a kreće se od običnih kukavica i skupljača mrvica do ozbiljnih, opasnih igrača i kreatora političke stvarnosti. Takvima se prilagoditi? Zbog takvih pristati na kompromise? Ako se pod tim misli žrtvovanje vlastitih imena i imena stranke radi tzv. zajedničkog dobra, a jamčim da se misli, to je jedina žrtva na kakvu nismo spremni. Nitko tko se stvarno borio nije se borio za takvu Hrvatsku – tko smo onda mi da izdamo njihove ideale?

5. NHR i Bruna Esih – ‘politički štakori HDZ-a’?

Izbori, kako izgleda, nisu samo za nas prošli loše. Megalomanska očekivanja koja su se izjalovila zbog straha od korone i gospodarske krize, a koji je rezultirao gotovo nezapamćenim brojem glasova za HDZ, (i to od naroda koji četiri godine vodi bitku protiv načina upravljanja istog), kod ponekih su izazvala priličnu frustraciju, pa su naših velebnih 0,5 posto već dan nakon izbora počeli prikazivati kao HDZ-ovu zaslugu. Neki bi rekli da je to više izgledalo kao mlaćenje mrtvog konja, ali oni koji su sudjelovali na čajanki Z1 televizije dobro znaju da nit je konj, nit je mrtav i da istina uvijek nađe svoj put. Toga se i boje. Sjede tako njih trojica i govore kako je Bruna Esih štakorski kandidat, a NHR štakorska stranka na zadatku HDZ-a da odgrize Domovinskom pokretu koji mandat. Zvučalo bi to bijedno i smiješno, kad ne bi bilo tragično i opasno, jer tko prodaje tu priču? Jedan, manje bitan, ali sveprisutan, poznat je po tome da svoju osobu i osobe iz obitelji već desetljećima, po potrebi političkog trenutka, iznajmljuje različitim stranama. Druga dvojica su novinari, kreatori javnog mnijenja nominalne biračke desnice. Oba izravno i transparentno na plaći Pevexa, glavnog financijaša i političkog mentora kampanje DP-a. Tko je onda na zadatku i tko je plaćenik?
HDZ i ostalo demokratsko društvo NHR-u su pomogli otprilike tako da nam u vrijeme ove kampanje gotovo nitko nije otvorio medijski prostor, a ankete nas nisu spominjale niti pod rubrikom ‘ostali’ ili ‘nebitni’. Pisani intervjui bili bi, kao, zatraženi, ali nikad i objavljeni. Nismo pozvani niti na jedno tv sučeljavanje pod izgovorom da nema dovoljno stolica u studiju. Kampanju smo ponijeli vlastitim sredstvima, u iznosu zbog kojeg, da nismo pošteni, bi nas bilo sram. Bilo je nadrealno slušati druge političke opcije kako se baš na televiziji jadaju da ne mogu na televiziju, te kako kampanju vode s vrlo skromnim sredstvima, od svega nekoliko milijuna kuna.

NHR je nastao prije četiri godine koje su bile politički vrlo turbulentne, izazovne i zahtjevne. NHR je stvarao prilike, usmjeravao procese, nije ih čekao servirane. NHR je uvijek imao svoj stav, bez ustezanja, bez straha od posljedica, bez ali. Na početku je bio sam, a pragmatičari su čekali u kojemu će se smjeru situacija odvijati, promatrajući sa sigurne udaljenosti. Kada je prije godinu i pol bilo sasvim jasno da je NHR svojom beskompromisnošću mobilizirao ljude, da je samostalno postao pokret u koji se vjerovalo, započet je ciljani proces njegove dekonstrukcije. Promatrači se aktiviraju, preuzimaju i kormilo i priču i posadu te na brzopoteznom i prokušanom receptu tzv. ujedinjenja desnice, čemu je narod iskreno oduvijek težio, grade nove opcije i pokrete. Neki od njih, hvale se, postoje niti 50 dana. Ali NHR se trebao sam ukloniti i odustati od izborne utrke jer su njegovih trenutnih 0,5 posto opasna sabotaža nečijih izbornih rezultata. „Sad sam ja tu, ukloni se da pobijedim“, je li to smisao demokracije i parlamentarizma?

6. Tko su NHR-ovci, birači NHR-a i jesmo li spremni odustati?

Udari na NHR, izvanjski i unutarnji, nanijeli su nam golemu štetu. Nju trpimo i s njom se nosimo zadnjih godinu i pol dana, ali sada je vrlo mjerljiva u spomenutim izbornim rezultatima. Njih nitko ne može negirati, ignorirati ili bježati od odgovornosti. Ponajmanje ja – moja je odgovornost zapovjedna i stvarna i stavljena je na raspolaganje stranačkim tijelima koja će o njoj odlučivati.

Članovi NHR-a su ljudi kojima sam beskrajno zahvalna i na koje sam iznimno ponosna. To su ljudi od kojih je često svaki, u odnosu na svoju blisku svjetonazorsku okolinu, bio pusti otok, doživljavao nerazumijevanje, osude i verbalne napade. To su ljudi koji su na svojim leđima spremno sa mnom dijelili težinu „golemog ega“. Nisu trebali to činiti, ali jesu… jedni u drugima smo pronalazili snagu, uvijek pred očima imajući isti cilj i iste metode dolaska do njega, bez kompromisa. Biti danas NHR-ovac nije popularno, nije oportuno, gotovo je ilegala, nema za to plaće niti bilo kakve osobne koristi, čisti idealizam. NHR-ovci su ljudi koji su ostajući to što jesu pokazali da imaju kralježnicu, odanost i ratnički duh koji Hrvatskoj treba kao i devedesetih.

Trenutni birači NHR-a su pak ljudi koji se nisu dali omesti niti jednom medijskom i anketnom manipulacijom. Ljudi kojima ne trebaju politički prometnici da bi znali cestu i smjer. To su oni kojima HDZ, nakon svega, nikako nije mogao biti izbor, ali nije im izbor ni bilo kakav generički HDZ – istih stavova, istih metoda, istog biznisa, politike kompromisa i lažnog domoljublja. Bila sam sigurna da takvih ima i naša je dužnost bila staviti se na raspolaganje ljudima koji u suprotnome ne bi imali za koga glasati ili bi svoju građansku dužnost obavili u neskladu sa svojim srcem, razumom i savješću. Pokazalo se da im, u sadašnjim okolnostima, broj nije velik. Ali tim više ti ljudi zaslužuju našu zahvalnost, našu ustrajnost i mukotrpan rad, više i jače nego ikada do sada. Pozivam ih da nam se priključe, jer u njima živi duša pravog NHR-ovca!

Onda, odustajemo li, napisala je Bruna Esih na Facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Evo zašto bošnjačke partije nisu čestitale Plenkoviću

Objavljeno

na

Objavio

HDZ/Fb

Što je stvarni razlog zbog kojeg bošnjački političari „ignoriraju“ izbore u Hrvatskoj. Odgovor je vrlo jednostavan: stvarni razlog je fenomen Komšić.

Sarajevo se nakon parlamentarnih izbora u Hrvatskoj i formalno pretvorilo i politički najnekulturniju sredinu u regiji, a time vjerojatno i u Europi. Naime, predsjedniku HDZ-a i novom/starom premijeru Republike Hrvatske Andreju Plenkoviću niti jedan jedini političar iz Sarajeva nije čestitao. Zoran je to primjer nedoraslosti, nezrelosti i odsustva osnovnih manira kod sarajevskih političara.

Drugi lideri regije su čestitali Plenkoviću i HDZ-u na uvjerljivoj pobjedi na hrvatskim parlamentarnim izborima. HDZ je osvojio 66 mandata u Hrvatskom saboru i bez problema će formirati novu vladu kojoj će BiH biti jedna od najvažnijih vanjskopolitičkih tema.

No, to pretjerano ne dira sarajevske političare. Njih što se tiče, Plenković, Sabor i Vlada RH ni ne postoje. Opasno je takvo zabijanje glave u pijesak i može štetiti kako bošnjačkom narodu tako i državi BiH.

I dok se sarajevski političari pretvaraju da se ništa nije dogodilo, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u čestitci poručuje kako se nada poboljšanju suradnje dviju zemalja.

“Čestitam Andreju Plenković i HDZ na uvjerljivoj pobjedi. Uvjeren sam da imamo prostora za unapređenje odnosa između Srbije i Hrvatske”, objavio je Vučić na službenom Twitteru predsjednika Republike Srbije.

Slovenski premijer Janez Janša čestitao je Plenkoviću i HDZ-u na pobjedi još u nedjelju navečer.

“Čestitke na uvjerljivoj pobjedi Andreju Plenkoviću i HDZ-u”, napisao je Janša nakon objave službenih nepotpunih rezultata u izbornoj noći.

Čestitkama se pridružio i Milorad Dodik, srpski član Predsjedništva BiH. Iz Dodikova ureda priopćeno je kako on vjeruje da će Hrvatska sada dobiti stabilnu vladu koju će voditi Andrej Plenković. Dodao je kako očekuje da će HDZ u predstojećem mandatnom razdoblju u Hrvatskom saboru raditi za dobrobit svih naroda u Hrvatskoj, kao i na poboljšanju položaja Srba, a Plenkovića je pozvao da svoju pobjedničku stranku angažira na promjenama zakona nužnih za održivi povratak Srba, te da omogući svima koji žele da se vrate u svoje prijeratne domove.

„Vjerujem da će suradnja Hrvatske i BiH biti nastavljena uz međusobno uvažavanje, kao i da ćemo unaprijediti naše odnose i intenzivirati dijalog o svim otvorenim pitanjima koja su od obostranog interesa“, napisao je Dodik.

Ne treba ni spominjati da su hrvatski politički predstavnici u BiH uredno čestitali Plenkoviću na pobjedi.

No, što je stvarni razlog zbog kojeg bošnjački političari „ignoriraju“ izbore u Hrvatskoj. Odgovor je vrlo jednostavan: stvarni razlog je fenomen Komšić. Naime, Komšić kao Hrvatima nametnuti politički predstavnik u Predsjedništvu BiH nije prihvatljiv sugovornik doslovno niti jednom jedinom izabranom političaru u Hrvatskoj. Svi ga smatraju prijevarom i podvalom te se ponašaju prema njemu praktično kao nepoželjnoj osobi (persona non grata).

Također, doslovno svi hrvatski političari razumiju mehanizam prijevare preko koje je Komšić ušao u Predsjedništvo a razumiju i što bošnjačka politika namjerava uraditi s domovima naroda. Jasno im je da će se na sljedećim izborima dogoditi poplava guranja „halal-Hrvata“ u skupštine županija s bošnjačkom većinom kako bi se dom naroda do kraja obesmislio, tj. kako bi se legitimne hrvatske političke predstavnike izguralo iz vlasti. Potpuno je bjelodano da će bošnjačka politika na sljedećim izborima u BiH ići na ponavljanje platformaške vlade FBiH i sličnih protuhrvatskih projekata.

K tomu, ni Plenković niti bilo tko drugi relevantan iz Zagreba nije se susretao sa sarajevskim političarima upravo zbog Komšića. Oko fenomena Komšić više nema potrebe za bilo kakvom raspravom.

Sve je to jasno političkim dužnosnicima u Hrvatskoj, a ponajviše premijeru Plenkoviću i predsjedniku Milanoviću i zbog toga nema čestitke Plenkoviću i HDZ-u iz Sarajeva.

Dakle, sarajevska politika, umjesto da gradi dobrosusjedske odnose s Hrvatskom, na koju je sudbonosno usmjerena, radije ustrajava na fenomenu Komšić, koji je ništa drugo do trećerazredna podvala koja je prošla zahvaljujući podršci međunarodnog faktora. Zaboravlja se, pak, da takve podrške ne traju do vijeka, nego imaju vrlo ograničen rok.

Jurica Gudelj/Dnevnik.ba/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari