Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Uklanjanjem spomenika HOS-ovcima, Jasenovac je vraćen mitskoj Srbiji

Objavljeno

na

Jedanaest HOS-ovaca kojima je podignut spomenik u Jasenovcu imaju nacionalni značaj i baština su hrvatskoga naroda, jer su poginuli braneći uz ostalo i spomen-područje Jasenovac od srpskih okupatorskih postrojbi.

Branili su Jasenovac od – zla.

Treba reći da je srpska okupacija Jasenovca devedeset i prve bila izravno ruganje žrtvama Jasenovca, koliko ih god bilo, isto kao što je ruganje tim stvarnim žrtvama njihovo posmrtno umnožavanje i besramna licitacija njima. Žrtva se ne poštuje čineći zlo.

HOS-ovci su oslobađajući Jasenovac i umirući za njega zapravo iskazivali poštovanje i žrtvama Jasenovca.

Uklanjanjem spomenika HOS-ovcima iz Jasenovca, Jasenovac je vraćen mitskoj Srbiji, a otet po tko zna koji put njegovim stvarnim žrtvama. Mitskoj političkoj Srbiji, zlu koje ga je okupiralo devedeset i prve, a zloupotrijebilo i zloupotrebljava gotovo više od sedamdeset godina. Danas naročito.

Dakle, nije bit stvari sam spomenik ili njegovo uklanjanje.

Problem su posljedice očitoga višednevnoga, a zapravo višemjesečnoga i višegodišnjega poigravanja i zastrašujuća slika pred očima hrvatskoga naroda o svakodnevnom urušavanju države koja se branila krvlju tisuća mladića. HOS-ovci su tada branili pravo hrvatskoga naroda na upravljanje svojom slobodom, a danas ih se odriče – država u ime naroda.

Ili je nestalo naroda, ili država nije ono za što je utemeljena?

Odgovor je jednostavan i jasan kao dan.

Lako je ukloniti spomenik hrvatskom junaku, jer će njegovi suborci pristati na sve, u interesu, makar  nejasnom i u magli, hrvatskoga naroda, ali kako ukloniti agresora iz državnoga poretka u koji se infiltrirao nakon vojnoga poraza i presudno utječe na kreiranje hrvatske države i društva?

To je bitno pitanje.

A na njega Plenković nije dao odgovor.

Ni HDZ.

Zar je netko očekivao da će progoni kojima svjedočimo pogotovo od 2000. godine, zastati na nekom pojedinačnom slučaju, na Thompsonu, na Bojni Čavoglave, na tu i tamo nekom dragovoljcu, zar je netko smio i pomisliti da je sveopća histerija o ustašluku, o fašističkoj guji u hrvatskim njedrima – prolazna činjenica ili incident s ograničenim vremenom trajanja, te da su ljudi, ponajprije oni na vrhu države kao Mesić i Josipović, zatim Vesna Pusić, te cijela armija nadripovjesničara, antifa civilnjaka, neki izolirani neokomunistički zanesenjaci i borci makar i protiv fantomskog fašizma, ili da su milijarde kuna i eura utrpani u taj pokret da bi zastao dok ne pokori Hrvatsku?

Kakva neodgovornost države i nacionalnih politika!

To je izuzetno precizno, dugoročno i detaljno osmišljen projekt s kojim se ne mogu boriti tu i tamo neki HOS-ovac, neki dragovoljac, neki alternativni medij, neki novinar ili neka minorna strančica.

Niti se tome mogu usprotiviti svi branitelji zajedno, jer da bi stotine tisuća dragovoljaca i ratnih veterana Republike Hrvatske mogli ponovno biti snaga kao što su bili, recimo, u Oluji – moraju imati ideju predvodnicu, rukovodstvo kojemu vjeruju.

A to danas nemaju.

Ovaj događaj sa spomenikom u Jasenovcu je to pokazao.

Ljudi koji godinama vode kampanje protiv fašizma i ustašluka u Hrvatskoj rade ozbiljan i smrtonosan posao, njihova ideja nije bitka protiv fašizma, niti je njima cilj skloniti nekakav spomenik koji vrijeđa nečije fantomske ili stvarne uspomene.

Niti ih zanimaju uređeni standardi i ujednačeni kriteriji.

Njihov stvarni cilj je Hrvatska.

Onih deset posto iz kurikula koji se odnose na identitet i um hrvatskoga naroda.

Jer, ako je nešto što je Pavelić kompromitirao trajno zloćudno, usprkos svoje civilizacijske rehabilitacije u oslobodilačkom ratu hrvatskog naroda, hoćemo li onda doći na teren da u Hrvatskoj pojam Srbin bude zabranjen jer ga je kompromitirala Srbija kroz razdoblje od gotovo stotinu godina pred hrvatskim narodom svakim svojim postupkom te devedesetih pred cijelim civiliziranim svijetom s manje više istim ljudima u današnjem SDSS-u, SNV-u ili SPC-u koji su personalizirali tu kompromitaciju?

Postavlja se danas nužno pitanje –  ako je već bilo iz nekih državno opravdanih razloga nužno ili bar razumno ukloniti spomenik HOS-ovcima, koji su to razlozi i što je Vlada odlučila postići s tim uklanjanjem spomenika dragovoljcima oslobodilačkoga rata hrvatskoga naroda protiv srpske agresije?

To je bitno.

A znamo li nešto?

Veze nitko nema.

Svi nešto čekaju, a ovo što se navodi kao razlozi je – uvredljivo.

A ništa se niti može u ovakvim okolnostima postići, niti postoji prostora u ovakvoj političkoj konstelaciji u Saboru, u HDZ-u, u državnim institucijama, u društvenim institucijama, u civilnom sektoru, u državnim medijima, u mainstream medijima, za realno i razumno očekivanje neke koristi od uklanjanja spomenika poginulim dragovoljcima.

HDZ je mogao postići stotinu dogovora s ljudima u udrugama, mogao je silovitim pumpanjem snage ucjenjivača, utjecajem medija i nekakvim fantomskim obećanjima umiriti ljude, uspavati ih i skloniti ploču, može Plenković to predstaviti kao vrhunski pregovarački uspjeh, ali on je u ovime potrošio i zadnju rezervu povjerenja, iscijedio je Medveda, Krstičevića i Kuščevića do zadnje kapi krvi i – što će dalje?

Čekati novu ucjenu svoga koalicijskog partnera Milorada Pupovca pa opet pregovarati i trubiti da je važna stabilnost.

Koja stabilnost?

Stabilnost njegove vlasti.

Ako Plenković misli da je uspjeh državne politike nagovoriti dobronamjerne HOS-ovce na kompromis, onda je Hrvatska u gadnim problemima, jer nikada nitko, čak i najnerazumniji u redovima dragovoljaca koji su zalagali život za Hrvatsku nije strepio pred neprijateljem, ali jest respektirao i u konačnici slušao razumne riječi ljudi koje su poštovali, koje su upozoravale da je nešto bitno i popustiti u interesu Hrvatske.

Ljudi su bili spremni i na najteže kompromise, pa i na poniženja, jer su vjerovali.

A danas ne vjeruju.

Kako zaštititi ili osigurati taj nacionalni interes u zakonskim okvirima na koje presudno utječu ljudi koji su figurativno i stvarno ubijali HOS-ovce, pucali na hrvatsku slobodu i nikada se nisu toga odrekli. Dapače, to štite utjecajem i snagom države u koju su pucali,  i dan danas čekaju signal Beograda, njihovih nekadašnjih šefova, što im je činiti.

Nikako u ovakvom državnom poretku.

Zato jedini razuman razlog uklanjanja spomenika HOS-ovcima može biti radikalna promjena državnoga poretka radi preventivnoga uklanjanja svih prijetnji i ucjena realno neprijateljskih politika i njihovih nositelja, a signala o tome nema niti realnih izgleda. Zato je ovaj čin potpuni, vrlo vjerojatno konačni pad HDZ-a.

Marko Ljubić Dnevno.hr/ Projekt Velebit

Velimir BUJANEC: RAT IZGUBLJEN U MIRU…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Imamo ‘pakao’ koji su nam obećali

Objavljeno

na

Objavio

Maras, Grmoja, Pernar i društvo došli su na svoje. I mediji koji mjesecima organizirano stvaraju atmosferu histerije i kaosa, također. Nije isključeno da ćemo uskoro svjedočiti i fizičkim obračunima u Saboru, kako smo to imali prilike već toliko puta gledati u reportažama iz nekih drugih parlamenata (Gruzije, Turske, Ukrajine, Albanije…).

Oni koji godinama ne rade ništa drugo osim što stvaraju ozračje anarhije i urušavaju institucije države, žanju rezultate svoje destrukcije i zadovoljno trljaju ruke. Moglo bi se reći da stupanj histerije raste progresivno s urušavanjem vodećih oporbenih stranaka čiji čelnici opravdano nezadovoljstvo svoga članstva beskrvnom i jalovom politikom što ju vode, ciljano usmjeravaju kroz Sabor i guraju na ulicu. Uz svesrdnu pomoć medija koji su im udarna snaga.

Dakako, tu dobar dio krivnje snosi i vladajuća stranka koja nije ni sjena nekadašnjeg HDZ-a (iz vremena dr. Franje Tuđmana) i to što oni čine i kako se ponašaju nema nikakve veze sa zaštitom temeljnih nacionalnih interesa, s demokršćanstvom i istinskom demokracijom još manje.

Mogli bismo komotno reći kako naša Hrvatska, nažalost, ima lošu vlast, ali još goru oporbu, a nepostojanje alternative nešto je najpogubnije što može snaći jednu zemlju. U takvoj situaciji otvara se prostor raznim čudacima, marginalcima i redikulima i oni ni krivi ni dužni postaju “čimbenici” na političkoj sceni. Još kad ih se dohvate mediji i njihove performanse i ekscese podignu na razinu “događaja dana”, ludilu kraja nema. I sve loše što se dogodi u ovoj zemlji (uključujući incidente u Saboru, pa i najnovije), ide izravno na njihov mlin.

Teško je ostati suzdržan kad si izložen primitivnim napadima i provokacijama i to od onih koji ti nisu ni za mali prst – kao što je to bilo jučer (16. siječnja 2019.) na saborskoj sjednici vezano za provokaciju ministra Damira Krstičevića. S ljudske strane razumijem ministra Krstičevića i za razliku od mnogih drugih mislim da ta hajka koja po svemu sliči na atmosferu linča nije ozračje u kojemu se može normalno raditi. Ali, i on bi se morao lišiti iluzija da će bilo tko od političkih oponenata ikad uvažiti napore onih na vlasti i poštivati rad, koliko god on koristan za državu bio. Ne treba osuđivati Franka Vidovića, jer taj je nesretnik samo izvršitelj radova koje planira i osmišljava opskurni harlekin, klaun, Gordan Maras. Dovoljna je kazna za svakog čovjeka koji ima zrno zdravog razuma kad sebe svede na potrča takvog lika kao što je Maras. Niže se pasti ne može.

Balkan je ovo, draga moja gospodo, Balkan, mentalni Balkan, baruština u kojoj djeca komunizma i talog društva sustavno i smišljeno urušavaju sve što je stvoreno od 1990. godine do danas. Kad već nisu pobijedili u ratu sa svojim komunistima i četnicima, sad treba udariti “kontru” i poništiti Hrvatsku, urušiti je, osramotiti i poniziti. Od 2000. godine do danas rade to.

Oni koji već mjesecima idu “đonom” na ministra obrane, jako dobro znaju njegove slabe točke. Riječ je o čovjeku koji u rad na jačanju vojske ulaže cijeloga sebe – i to ne čini bez emocija, koje, ponekad, nažalost, nije u stanju do kraja kontrolirati.

I to se onda obilato koristi, pa se “emotivca” tuče još jače, iz svih raspoloživih oruđa, sve dok ne padne pod salvama propagande i odustane od daljnje borbe. Atmosfera hajke u kojoj je dovoljno stvoriti potrebni i poželjni stupanj halabuke kako bi se nekoga natjeralo na odstupanje s dužnosti, metoda je koja je jasno prepoznatljiva još od vlade Tihomira Oreškovića (i slučaja Mije Crnoje), da ne idemo dalje u prošlost.

Nije li ovo što se događa samo ispunjenje one poruke Zorana Milanovića: We’ll give them hell! (Stvorit ćemo im pakao!) što ju je izrekao u razgovoru za RTL na samome kraju 2015. godine, zaprijetivši tako i najavljujući bespoštednu bitku svim sredstvima nakon što su on i SDP izgubili izbore. Tako je dodatno radikalizirao svoj prethodni stav (s početka iste godine) sadržan u prijetećoj sintagmi: “ili mi ili oni“.

Taj boljševički “zloduh” Zokija Milanovića lebdi i danas nad Hrvatskom.

Svjedočili smo i prije i nakon toga raznim pozivima na “uličnu demokraciju”, slušali prijetnje kako će “SDP braniti svoje birače” (Davorko Vidović), gledali paljenja zastava pred središtima stranaka i okupljanja “facebook-revolucionara”, sve do poziva na ulice i borbu izvan institucija sustava – odnosno, na revoluciju (Vlaho Orepić, Krešo Beljak, Radnička fronta itd.), da ne spominjemo eskapade i anarhističke ispade “živozidaša” i njihovog Ivana Pernara u Saboru i izvan njega.

I sve je to, dakako, “legitimno” i “normalno”, čak štoviše, jako “simpatično” i “demokratično”, samo zato što izlazi iz neokomunističko-anarho-liberalnog miljea. Što li bi tek bilo da nasuprot svojim rušilačkim konceptima imaju stvarnu konzervativnu opciju, a ne ovaj bezlični, mlaki i uškopljeni HDZ?

Mediji su napumpali dobar dio javnosti i stvorili dojam kako je nabava borbenih zrakoplova, odnosno, pokušaj realizacije te nabave preko Izraela biti ili ne biti za Hrvatsku!? Naravno da nije tako, a uzme li se u obzir tko je to toliko “zabrinut” za našu obranu i tko najviše laje, stvari su potpuno jasne. Ne daj Bože da od njih ovisi naša obrambena sposobnost. Odavno nas ne bi bilo.

U normalnim zemljama poslovi vojne nabave nisu cirkuske parade, niti se oko toga diže graja, nego se sve odvija po zakonskoj proceduri, unutar Ministarstva obrane i u koordinaciji s državnim vrhom. Kod nas svaka protuha i šarlatan ima “meritorno” mišljenje i uzima sebi za pravo nabacivati se blatom na najviše dužnosnike, javno ih klevetati i prozivati za “kriminal” i “korupciju”. Bez ikakve odgovornosti i potrebe podastiranja bilo kakvih argumenata. Zar Hrvatska vojska tijekom bilo kojeg posla (pa tako i nabave zrakoplovne eskadrile), u svakom trenutku mora udovoljavati medijima i odgovarati na sve njihove insinuacije i izmišljotine? I kako u toj atmosferi uopće normalno funkcionirati i obavljati redovite dužnosti i zadaće?

Tko stvara tu atmosferu histerije i kaosa!?

Politički i medijski šljam koji se poput taloga iz septičke jame podigao i vodi ovu hajku, prljavu harangu, cirkus i sprdačinu! Oni stvaraju atmosferu linča i traže “glavu” ministra obrane!? Jako dobro znamo da ovu našu Hrvatsku ne mogu vidjeti ni na zemljovidu! Pa kako bi onda mogli podnijeti čovjeka koji jača njezinu obranu!? I tu je srž svih nesporazuma i odgovor na pitanje zašto se sve ovo događa!

Njihov je koncept urušavanje Hrvatske, a ne prosperitet i napredak. Njihov su odabir kaos, anarhija i nered – politika “mi ili oni” i stvaranje ozračja “pakla”.

Sasvim logičan, liberalno-komunističko-anarhistički revolucionarni koncept kojemu se Hrvati mogu oduprijeti samo razumnim pristupom stvarnosti i politici…ako su nakon svega što im se događa to uopće u stanju.

Pametnih, razumnih i kompetentnih u našoj politici bit će sve manje, što više prostor budu zauzimali budale, klaunovi i redikuli.

Mi na pomolu neke zdrave konzervativne opcije demokršćanskog profila nemamo, nažalost. I to je jedan od temeljnih uzročnika ovog poražavajućeg položaja u kojemu se nalazimo.

Kad javnom i političkom scenom uz asistenciju medija ovladaju “ljevičari”, “liberali” i anarhisti kakve danas imamo u Saboru i vodećim strankama ovog spektra, to nije samo sumrak demokracije, nego i zdravog razuma.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Što nakon Baraka? Poruka Hrvatskoj je: America first!

Objavljeno

na

Objavio

Kome još nije jasno: Posao s Baracima nije propao zato što bi se stvarno radilo o starim kantama već zato što je ponuda očito bila predobra da bi bila istinita.

Amerikanci jednostavno nisu htjeli riskirati da tržište koje smatraju svojim bude preplavljeno s nekoliko desetaka, možda i stotinjak rabljenih, ali obilato moderniziranih izraelskih F-16, kakvi su idealna ponuda za ratna zrakoplovstva u tranziciji, onima koji bi htjeli F-35, a jedva imaju za najnoviji F-16V.

Naime, takvim zrakoplovstvima F-16 Barak donosi gotovo sve što i F-16V, a jedini minus jest u nešto povećanim troškovima korištenja te manjem broju preostalih sati leta.

No, to uopće nije suštinski nedostatak, jer njihova namjena ionako bi bila tranzicijska – kvantni skok sa zastarjele ruske tehnologije na posve novi sustav kompatibilan svemu najmodernijem u zapadnom obrambenom savezu.

Kao što sam otpočetka govorio, malo tko je u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu ozbiljno vjerovao da će Baraci biti korišteni sljedećih 40 godina, prije su računali s tim da će nakon stjecanja novih kompetencija već nakon 10-15 godina ići u nabavku većeg broja zrakoplova i pomlađivanje flote.

Hrvatska ovim natječajem nije kupovala gole avione, već kompletan sustav, pa su tako krajnje smiješni oni koji su se uhvatili za knjigovodstvenu cijenu tih aviona od 135 milijuna dolara, tvrdeći da je to dokaz da se radi o korupciji.

Nije neobično da natječaji obično propadaju, no obično se to događa kad se naručitelj predomisli, dok je mnogo rjeđe da transfer između savezničkih zemalja na ovakav način dobije crveno svjetlo koje, eto, sada baca novi nezdravi odsjaj na s naše strane zamišljano strateško partnerstvo sa SAD-om i Izraelom.

Podsjetnik je to na činjenicu koje uvijek valja biti svjestan – da i saveznici uvijek u prvom redu gledaju vlastite interese.

A Trump je bio jasan. Kad je podsjetio Europljane da bi trebali trošiti obećanih 2 posto BDP-a na obranu, za njega je to imalo samo jedno značenje: morate platiti punu cijenu NATO saveza – tako što ćete kupovati američko, uključujući avione!

Velika Britanija, Italija, Nizozemska, Turska, Danska, Norveška od početka su u projektu F-35, zbog čega je odavna jasno da je razvoj usporedivog europskog aviona puka iluzija. Macronove žalopojke kako je nedavna belgijska odluka da umjesto Eurofightera ili Dassaultova Rafalea izaberu F-35 “strateški protiv europskih interesa” zapravo su suze nad odavna prolivenim mlijekom.

Francuska i Njemačka teško da imaju snage razviti vlastitu europsku alternativu tako da je vrlo izgledno da će i Luftwaffe uskoro ponovno letjeti na američkim lovcima. Slično je i s novim istočnoeuropskim članicama NATO-a.

Iako su Česi i Mađari u jednom razdoblju pribjegli švedskoj alternativi, gotovo je nemoguće zamisliti da bi na nekom natječaju danas pobijedio SAAB-ov Gripen. Performanse tu nisu bitne već isključivo politička pozadina! U Bugarskoj je Gripen čak osvojio najveći broj bodova, da bi na kraju prije nekoliko dana svejedno bila donesena politička odluka da se ide u nabavku novih F-16V.

I Slovačka je baš nekoliko dana prije toga odlučila kupiti F-16 Block 70. Tko čita znakove vremena, jasno mu je da je to poruka i za Hrvatsku: America first! Pogotovu kad si prije toga primio toliko mnogo američkih donacija.

Dakle, Amerikanci su nas pustili da izgubimo godinu dana na pripremu potpisa ugovora, šaljući nam poruke koje su bile kontradiktorne iz temelja: “snažno su se zalagali” da RH nabavi izraelske F-16, postavljajući istodobno uvjete koji su to u potpunosti onemogućivali. No, jasno je. S natječajem ili bez njega, koji god avion skupio najviše bodova, i za Hrvatsku vrijede ista pravila i u igri je samo F-16. Pitanje samo kakav.

Donacija “s groblja” slična onoj na kakvu su se odlučili Srbi (doduše, s ruskog i bjeloruskog groblja) očito je najmanje izgledna. Postoji mogućnost i da se Hrvatska ukrca u program modernizacije F-16 na koji su se upravo odlučili Grci, no očito je najrealnija mogućnost nabavljanje najnovijih F-16V, samo manji broj letjelica, za početak.

Cijena će i dalje biti za naše prilike astronomska, daleko veća nego za 12 Baraka, pogotovu kad se na to nadoda potpuni logistički paket. No, oporba, koja je “obnovljene” MiG-ove svojedobno dovezla na traktorskim prikolicama, a danas optužuje Vladu i ministra obrane da su ugrozili sigurnost hrvatskog neba, zapravo najviše pridonosi upravo takvom scenariju.

Ovaj natječaj očito je poslužio kao katalizator stava da ne treba gubiti vrijeme na lažno transparentne natječaje tako da sad čekamo “ponudu koja se ne može odbiti”. Pitanje ostaje je li to ponuda koju unatoč tome što je loša nemaš hrabrosti odbiti – ili je pak toliko dobra da bi lud kad bi je odbio.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Jan Ivanjek: Napokon je većina hrvatskog naroda svjesna da su novi lovci nužnost

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari