Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Uklanjanjem spomenika HOS-ovcima, Jasenovac je vraćen mitskoj Srbiji

Objavljeno

na

Jedanaest HOS-ovaca kojima je podignut spomenik u Jasenovcu imaju nacionalni značaj i baština su hrvatskoga naroda, jer su poginuli braneći uz ostalo i spomen-područje Jasenovac od srpskih okupatorskih postrojbi.

Branili su Jasenovac od – zla.

Treba reći da je srpska okupacija Jasenovca devedeset i prve bila izravno ruganje žrtvama Jasenovca, koliko ih god bilo, isto kao što je ruganje tim stvarnim žrtvama njihovo posmrtno umnožavanje i besramna licitacija njima. Žrtva se ne poštuje čineći zlo.

HOS-ovci su oslobađajući Jasenovac i umirući za njega zapravo iskazivali poštovanje i žrtvama Jasenovca.

Uklanjanjem spomenika HOS-ovcima iz Jasenovca, Jasenovac je vraćen mitskoj Srbiji, a otet po tko zna koji put njegovim stvarnim žrtvama. Mitskoj političkoj Srbiji, zlu koje ga je okupiralo devedeset i prve, a zloupotrijebilo i zloupotrebljava gotovo više od sedamdeset godina. Danas naročito.

Dakle, nije bit stvari sam spomenik ili njegovo uklanjanje.

Problem su posljedice očitoga višednevnoga, a zapravo višemjesečnoga i višegodišnjega poigravanja i zastrašujuća slika pred očima hrvatskoga naroda o svakodnevnom urušavanju države koja se branila krvlju tisuća mladića. HOS-ovci su tada branili pravo hrvatskoga naroda na upravljanje svojom slobodom, a danas ih se odriče – država u ime naroda.

Ili je nestalo naroda, ili država nije ono za što je utemeljena?

Odgovor je jednostavan i jasan kao dan.

Lako je ukloniti spomenik hrvatskom junaku, jer će njegovi suborci pristati na sve, u interesu, makar  nejasnom i u magli, hrvatskoga naroda, ali kako ukloniti agresora iz državnoga poretka u koji se infiltrirao nakon vojnoga poraza i presudno utječe na kreiranje hrvatske države i društva?

To je bitno pitanje.

A na njega Plenković nije dao odgovor.

Ni HDZ.

Zar je netko očekivao da će progoni kojima svjedočimo pogotovo od 2000. godine, zastati na nekom pojedinačnom slučaju, na Thompsonu, na Bojni Čavoglave, na tu i tamo nekom dragovoljcu, zar je netko smio i pomisliti da je sveopća histerija o ustašluku, o fašističkoj guji u hrvatskim njedrima – prolazna činjenica ili incident s ograničenim vremenom trajanja, te da su ljudi, ponajprije oni na vrhu države kao Mesić i Josipović, zatim Vesna Pusić, te cijela armija nadripovjesničara, antifa civilnjaka, neki izolirani neokomunistički zanesenjaci i borci makar i protiv fantomskog fašizma, ili da su milijarde kuna i eura utrpani u taj pokret da bi zastao dok ne pokori Hrvatsku?

Kakva neodgovornost države i nacionalnih politika!

To je izuzetno precizno, dugoročno i detaljno osmišljen projekt s kojim se ne mogu boriti tu i tamo neki HOS-ovac, neki dragovoljac, neki alternativni medij, neki novinar ili neka minorna strančica.

Niti se tome mogu usprotiviti svi branitelji zajedno, jer da bi stotine tisuća dragovoljaca i ratnih veterana Republike Hrvatske mogli ponovno biti snaga kao što su bili, recimo, u Oluji – moraju imati ideju predvodnicu, rukovodstvo kojemu vjeruju.

A to danas nemaju.

Ovaj događaj sa spomenikom u Jasenovcu je to pokazao.

Ljudi koji godinama vode kampanje protiv fašizma i ustašluka u Hrvatskoj rade ozbiljan i smrtonosan posao, njihova ideja nije bitka protiv fašizma, niti je njima cilj skloniti nekakav spomenik koji vrijeđa nečije fantomske ili stvarne uspomene.

Niti ih zanimaju uređeni standardi i ujednačeni kriteriji.

Njihov stvarni cilj je Hrvatska.

Onih deset posto iz kurikula koji se odnose na identitet i um hrvatskoga naroda.

Jer, ako je nešto što je Pavelić kompromitirao trajno zloćudno, usprkos svoje civilizacijske rehabilitacije u oslobodilačkom ratu hrvatskog naroda, hoćemo li onda doći na teren da u Hrvatskoj pojam Srbin bude zabranjen jer ga je kompromitirala Srbija kroz razdoblje od gotovo stotinu godina pred hrvatskim narodom svakim svojim postupkom te devedesetih pred cijelim civiliziranim svijetom s manje više istim ljudima u današnjem SDSS-u, SNV-u ili SPC-u koji su personalizirali tu kompromitaciju?

Postavlja se danas nužno pitanje –  ako je već bilo iz nekih državno opravdanih razloga nužno ili bar razumno ukloniti spomenik HOS-ovcima, koji su to razlozi i što je Vlada odlučila postići s tim uklanjanjem spomenika dragovoljcima oslobodilačkoga rata hrvatskoga naroda protiv srpske agresije?

To je bitno.

A znamo li nešto?

Veze nitko nema.

Svi nešto čekaju, a ovo što se navodi kao razlozi je – uvredljivo.

A ništa se niti može u ovakvim okolnostima postići, niti postoji prostora u ovakvoj političkoj konstelaciji u Saboru, u HDZ-u, u državnim institucijama, u društvenim institucijama, u civilnom sektoru, u državnim medijima, u mainstream medijima, za realno i razumno očekivanje neke koristi od uklanjanja spomenika poginulim dragovoljcima.

HDZ je mogao postići stotinu dogovora s ljudima u udrugama, mogao je silovitim pumpanjem snage ucjenjivača, utjecajem medija i nekakvim fantomskim obećanjima umiriti ljude, uspavati ih i skloniti ploču, može Plenković to predstaviti kao vrhunski pregovarački uspjeh, ali on je u ovime potrošio i zadnju rezervu povjerenja, iscijedio je Medveda, Krstičevića i Kuščevića do zadnje kapi krvi i – što će dalje?

Čekati novu ucjenu svoga koalicijskog partnera Milorada Pupovca pa opet pregovarati i trubiti da je važna stabilnost.

Koja stabilnost?

Stabilnost njegove vlasti.

Ako Plenković misli da je uspjeh državne politike nagovoriti dobronamjerne HOS-ovce na kompromis, onda je Hrvatska u gadnim problemima, jer nikada nitko, čak i najnerazumniji u redovima dragovoljaca koji su zalagali život za Hrvatsku nije strepio pred neprijateljem, ali jest respektirao i u konačnici slušao razumne riječi ljudi koje su poštovali, koje su upozoravale da je nešto bitno i popustiti u interesu Hrvatske.

Ljudi su bili spremni i na najteže kompromise, pa i na poniženja, jer su vjerovali.

A danas ne vjeruju.

Kako zaštititi ili osigurati taj nacionalni interes u zakonskim okvirima na koje presudno utječu ljudi koji su figurativno i stvarno ubijali HOS-ovce, pucali na hrvatsku slobodu i nikada se nisu toga odrekli. Dapače, to štite utjecajem i snagom države u koju su pucali,  i dan danas čekaju signal Beograda, njihovih nekadašnjih šefova, što im je činiti.

Nikako u ovakvom državnom poretku.

Zato jedini razuman razlog uklanjanja spomenika HOS-ovcima može biti radikalna promjena državnoga poretka radi preventivnoga uklanjanja svih prijetnji i ucjena realno neprijateljskih politika i njihovih nositelja, a signala o tome nema niti realnih izgleda. Zato je ovaj čin potpuni, vrlo vjerojatno konačni pad HDZ-a.

Marko Ljubić Dnevno.hr/ Projekt Velebit

Velimir BUJANEC: RAT IZGUBLJEN U MIRU…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MORH/ T. Brandt

Zbog sve boljih odnosa države Hrvatske i države Izraela nisu u zemlji i oko nje svi sretni. Naprotiv, neki među nama i oko nas ne kriju iznenađenje, pa i razočaranje.

Izrael su, kao važnog međunarodnog igrača, koji presudno utječe i na SAD, određeni krugovi huškali na Hrvatsku. Jer, kako Izrael može biti prijatelj s jednom profašističkom državom?

Odnosi dviju država zaista su bili opterećeni sudbinom Židova u vremenu NDH. Pojedini izraelski aktivisti kao Efraim Zuroff, veliki prijatelj naših „antifašista“, koji se nada da Europa Hrvatskoj neće oprostiti Oluju dok on Srbiji oprašta Srebrenicu, panično traga za ostacima ustaštva i preživjelim nacistima, a i pojedinci u Hrvatskoj, kao Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina, opterećen negativnim emocijama, sjećanjima i predrasudama, nikako ne želi zajedno s predstavnicima vlasti na službene komemoracije.

Svoj prilog nepovjerenju dali su i bivši predsjednici Hrvatske Stipe Mesić i Ivo Josipović denuncijanski trabunjajući u Tel Avivu o još živoj ustaškoj zmiji, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Srbija u svojoj difamacijskoj strategiji igra na kartu progona Židova (i Srba) u Hrvatskoj, a da se nikada tamo ne spominje, recimo, Nedićev Judenfrei.

Početkom devedesetih KOS je organizirao rušenje židovskoga groblja u Zagrebu kako bi se to onda podmetnulo novoj državi.

Određene probleme predstavlja još uvijek neriješeno pitanje povratka židovske (ali ne samo židovske) imovine oduzete što u vrijeme NDH, što u vrijeme Jugoslavije.

No, srećom, kao da je to mučno razdoblje optužbi i dokazivanja iza nas, barem što se tiče službene Hrvatske i službenog Izraela. Nema u Hrvatskoj političara ni političke stranke koja se nije odredila prema Pavelićevu režimu i izrazila žaljenje zbog stradanja Židova.

Pomoć hrvatskih kanadera pri gašenju požara u Izraelu djelovala je kao poticaj stvaranju jednog novog prijateljstva.
Ne treba zanemariti ni privatno-poslovne veze, primjerice Jakova Sedlara ili Dragana Primorca.

Onda je došla kupnja borbenih zrakoplova koje smo vidjeli za proslave Oluje zajedno s izraelskom i američkom delegacijom.

Na zgražanje Aleksandra Vučića i na njegovu usporedbu Oluje s holokaustom reagirala je vrlo oštro Julija Koš iz Židovskog informativno-edukacijskog centra.

Povrijedilo ju je izjednačavanje holokausta kao plana uništenja jednog naroda s akcijom Hrvatske vojske da „reintegrira stranom vojnom agresijom i civilnom oružanom pobunom okupirani teritorij“, što je na taj način, kako ona navodi, definirano i presudama međunarodnih sudova.

I Izrael i Hrvatska trpe, doduše ne u istoj mjeri, neprijateljsko okruženje i to je još nešto što ih povezuje. Povezuju ih, ne treba idealizirati, i politički, vojni i trgovinski interesi. Postoji i jedan mali rizik, a zove se izlaganje međunarodnom terorizmu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Zajednički let hrvatskog i izraelskog pilota u MiG-u 21

 

 

Politički i vojni vrh na Plesu obišao izraelske zrakoplove koji će na obljetnicu Oluje preletjeti Knin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

PISKAČ: Karamarkov ‘probni balon’ prekinuo je zasluženi odmor Mirka Galića

Objavljeno

na

Objavio

Početkom kolovoza hadezeovac Tomislav Karamarko dao je bezazleni intervju u tjedniku 7dnevno najavljen na naslovnoj stranici porukom – vraćam se. U intervjuu nema ničega novoga. Uglavnom je riječ o poznatim dijagnozama naše svakodnevne glupe perspektive o kojima godinama pišu „ustaše“, „narodni neprijatelji“, „marginalne skupine“ i „populisti“. Nejasno je iz intervjua kamo se Karamarko navodno vraća, na vrh HDZ-a – što je čisto gubljenje vremena, ili se nudi za nacionalnog vođu – što je pak pretenciozno budući da za takvo što nije ponudio nacionalni program.

Na reakciju uvijek budnoga režima nije trebalo dugo čekati. Politički magazin Obzor Večernjega lista od subote 11. kolovoza 2018. objavio je tekst Mirka Galića na pune tri stranice pod nadnaslovom „Povratak otpisanih“ i naslovom „Karamarko se nudi za vođu ‘prave desnice’: treba li nam novo utapanje u prošlosti?“. Hrvatska je već utopljena u prošlosti jugoljevice i to je ključan razlog ovome tekstu.

Vjesnik socijalističkoga saveza i bard nelustrirane Hrvatske

Iako je Karamarkov intervju probni balon i svojevrsna provokacija režimu, odlučeno je da poredak mora djelovati preventivno, odmah i sad, te suzbiti „negativnu tendenciju“. Nije problem u intervjuu na kojega Galić intervenira, već u tomu što Karamarko ima uvid u to kako jugokomunizam u Hrvatskoj funkcionira iznutra. Pa, prema tome možebitno zna i kako ga se i kojim alatima može demontirati. Osim toga, opasan je i zbog ovoga navoda: „Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima“. Citat je gola istina.

Režim je za reakciju odabrao medij i autora. Večernjak je preuzeo ulogu Vjesnika Socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske, poznatu u godinama agitpropovanja poslije „oslobođenja“. Mislim na oba „oslobođenja“ – ono od 8. svibnja 1945. i ono od 3. siječnja 2000., nakon kojega je odnarođeni režim Galića inkluzivirao i poslao u ofenzivu oslobođenja HRT od hrvatstva.

Mirko Galić (r. 1948.) nije od jučer. On je od prekjučer! Režimski novinar Socijalističke Republike Hrvatske formatiran je na revolucionarnim tradicijama „Fakulteta političkih nauka“ (diplomirao 1969.). Taj je faks partijska „fabrika“ za proizvodnju „društvenopolitičkih radnika“ jugokomunističkoga smjera. Ulaznica u pravovjerni intelektualni proletarijat.

Od godine 2000. Galić je sedam godina bio šef HRT-a. Baš te godine počela je čistka urednika i novinara koji su na HRT-u dobili medijski rat protiv agresora. Poslije čišćenja HRT-a kao zaslužno „staro željezo“ (M. Galić) postao je diplomatom „bolje prošlosti“ od „Tuđmanova režima“ (isto). Kad je isteklo uhljebljenje na HRT-u i u Parizu, Galić je 2013. pronašao novo. Bio je savjetnikom Ivice Todorića u Agrokoru. Najbolji mu je savjet bio da vlastitoga sina zaposli u Agrokoru.

Opće je poznato da režimlije nikad ne odu u zasluženu mirovinu. Galićeve su usluge visoko cijenjene u strogo kontroliranim režimima. On je stup nelustrirane Hrvatske. Bard. U lustriranoj ne vjerujem da bi se snašao. Tržište rada u Hrvatskoj je namijenjeno samo za niže klase. Nelustrirana je viša i povlaštena. U nju spada i „intelektualni proletarijat“.

Galić nije skrenuo s puta

Uređivao je sve i svakoga. Sad bi uređivao tko se smije, a tko ne baviti politikom. Zaslužio je mirovinu, no, još je aktivan sedamdesetogodišnjak i čini se da će dosegnuti dugovječne perspektive Budimira Lončara i Josipa Manolića. Duboka država ne angažira bardove intelektualnoga proletarijata zbog sitnica, osim kod krivih procjena. Ta, oni znaju prenositi stavove donesene gore i pretočiti ih dolje i to na takav način da prikriju totalitarni karakter crvene buržoazije gore i bijedu intelektualnog proletarijata smještenoga između onih gore i onih dolje. A oni gore procijenili su da im je Karamarko dodatna opasnost poslije svih šokova „mekih ustaških udara“ što ih zadesiše tijekom ovoga ljeta, zbog kojih moraju raditi i na godišnjem odmoru, a moguće i pripremiti izvanredne izbore, da se spasi što se spasiti može pred najezdom „marginalnih skupina“. Karamarko je ovdje poslužio i kao pokazni primjer što čeka one koji se namjeravaju suprotstaviti poretku na demokratskim izborima. Valjak „revoljucije“ (Tito) gazi sve osim svojih. Pa i njih kad „skrenu s puta“. Galić nije skrenuo.

Zanat gaženja i valjanja političkoga terena u Hrvatsku je instalirao još 1937. neumrli generalni sekretar Partije, Josip Broz. Agitpropovski zanat daje i učeniku i profesoru i partiji i režimu u cjelini osjećaj da su bog i batina prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mirko Galić je u svojoj društvenopolitičkoj karijeri bio i bog i batina intelektualnoga proletarijata. Iz njegova uratka uperena protiv Karamarka proviruje više batina negoli bog. Je li ga režim angažirao za toliko i toliko nečega po kartici, ili je riječ o osobnoj umirovljeničkoj inicijativi ne znam, no svi znaju da on volonter nikad nije bio, niti ima takvih pretenzija. Osim, ako nije dragovoljno sudjelovao na omladinskim radnim akcijama.

U Jugi se nije zalagao za hrvatsku državnu samostalnost, već za ravnopravnost naroda i narodnosti, republika i pokrajina unutar jednopartijske „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. U Tuđmanovom desetljeću balansirao je tako da se ne zamjeri starom totalitarnom poretku, niti novom – demokratskom. Sad je pak doktor demokracije. Njegovo je najplodnije doba došlo s 3. siječnjem 2000. kad je dao svoj nemjerljivi prinos novoj etapi državnoga etatizma, protiv kojega se navodno borio još u Danasu zajedno s medijskim prvoborcima jugoslavenske ideje. Uskoro će vjerujem dobiti i nagradu za životno djelo, ako već nije – što je puno izglednija mogućnost, koju nisam provjeravao jer me ne zanima ni lik, niti djelo.

Galić je živi dokaz da je Hrvatska utopljena u prošlost. Premda on misli da će se Hrvatska utopiti ako na političku scenu umjesto Plenkovića ispliva Karamarko. Galić je preventivno zabrinut za Plenkovićevu sudbinu. I treba biti. Njegov je politički pad postao razvidnim nacionalnim interesom. To su skužili i u hadezeu, a onda i „navijači hrvatske nogometne reprezentacije“.

Uzbuna najvišeg „stepena“: Hrvati se u Hrvatskoj hoće baviti politikom!

Kakav god bio, Karamarko ne spada u plemenito potomstvo komunističko feudalnih obitelji Plenkovića, Milanovića, Milića, Todorića, Galića, Josipovića i drugih znanih i neznanih. Nezamjenjivi su ne zato što je riječ o monarhističko-komunističko-revolucionarnome nasljednom pravu, već zato što je u Hrvatskoj izostala obična civilizirana lustracija otaca, koju je svojedobno sramežljivo najavio Karamarko uhićenjem Josipa Boljkovca. Spriječivši lustraciju nelustrirani su na velika vrata uveli nacionalnu frustraciju. Frustraciju umjesto lustracije u društvo mogu uvesti samo odnarođene strukture.

Nelustriranci, a ne Karamarko, doveli su državu u nigdinu. Nikako im nije jasno, vidljivo je iz Galićeva agitpropovanja, da unatoč svemu poduzetome postoje Hrvati koji još nisu ubijeni u pojam. Daju čak i intervjue zaobilazeći medijski intelektualni proletarijat.

U tekstu je autor demonstrirao sve značajke profesije. Svi koji se suprotstavljaju poretku, ili bi mu se mogli suprotstaviti u bilo kom obliku, svi su oni – trajno sumnjivi. To je polazište, premda Karamarko ne iznosi nikakav nacionalni ili stranački program kako bi se nametnuo za novoga stranačkoga ili nacionalnoga lidera. Galić, međutim, reagira kao da su obje opcije izgledne. Koja frka u redovima poretka! Sama najava mogućega povratka u politiku, koja je (barem u ovom trenutku) više provokacija negoli ponuda, dovoljna je za uzbunu najvišega „stepena“.

Uteg starog željeza utapa Hrvatsku

Iz teksta Mirka Galića ispada, međutim, kako je Karamarkov intervju neobično važan, gotovo programatski. Iako je riječ o krivoj procjeni, Galić nemilosrdno ismijava, omalovažava, relativizira i na svaki mogući način nastoji ogaditi eventualni Karamarkov politički angažman. Galiću je stalo prije svega da se ovaj ne angažira u HDZ-u, jer HDZ trenutno ima odličnoga predsjednika, kao što ga je imao i u Sanaderu i u Kosorovoj. Jedino je Karamarko bio loš. I Tuđman, dakako. Ne branim Karamarkove politike, niti sam s njima upoznat, ali branim njegovo pravo da se bavi politikom.

Vidljivo je čak i u vrhu HDZ-a kako je Karamarkova stranačka alternativa – Plenković, puno lošija i od najlošijega izdanja Karamarka. Galić međutim, upozorava Karamarka, plaši narod, izmišlja doskočice i parole, reciklira stare misaone sklopove. Jako mu je stalo od Karamarka napraviti dežurno strašilo.

Čega sve tu nema!? Pogledajmo samo uvod teksta (ostatak pročitajte sami). Misleći da opisuje Karamarka, Galić zapravo govori o sebi: „već viđeno uvijek vrijedi manje od neviđenoga“; „staro željezo“, „Tuđmanovo je vrijeme u tom smislu prošlo“ i tako dalje. Uvod završava starom komunističkom soclogikom želudca: „Kad politika siđe u nove katove i dođe do čovjekova želuca, sve postaje moguće“. Autor ne shvaća da se komunisti više ne bave podilaženjem želučanim enzimima širokih narodnih masa, već homić zanimacijom.

Mirko Galić spada u red jugoslavenski orijentirane medijske scene, aktivne i u demokratskim okolnostima samostalne Hrvatske u kojoj je uspostavila paralelni političko-hranidbeni lanac sreće. Osim njega tipični su predstavnici Tomislav Jakić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, pok. Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Karlito Pilsel, Branko Mijić, Žarko Puhovski… S cijelom tom plejadom „starog željeza“ Hrvatska je potopljena u prošlost. Galićevu „analizu“ Karamarkova intervjua ne treba stoga uzeti previše srcu i pameti, a može se fino probaviti ako se pročita kao besplatna reklama Karamarku u sezoni kiselih krastavaca.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari