Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: ‘Umjesto da vladaju, oni prose milost’

Objavljeno

na

Prateći samo najvažnije signale aktualnih nacionalnih događaja, ako će čovjek ozbiljno, dubinski zarezati ispod njihove slike u javnosti, nužno se izlaze riziku poistovjećivanja s gunđalom kome baš ništa ne valja. Ali, vrijeme je takvo da je taj, pa i još veći rizik nužno preuzeti ako se hoće odgovoriti minimalnim kriterijima novinarstva.

Uz sve ostalo, tijekom zadnjih dvadesetak dana, što kroz raspravu u uredu Predsjednice, što preko Svjetskih igara mladih, pa do zasjedanja rukovodstva Hrvatskog svjetskog kongresa i njihovih javno promoviranih stavova, u prvi plan je ponovo došlo hrvatsko iseljeništvo.

S tugom moram reći, analizirajući dostupno, da je politička sintagma “hrvatsko iseljeništvo” sadržajno prerasla u stadij obične floskule.

Evo zašto.

Analiza javno dostupnih zaključaka sa zasjedanja i rasprava kod Predsjednice svodi se na to da povratnici iz iseljeništva u Hrvatskoj imaju prilagodnih i svih drugih problema. Od viška administracije, nekonkurentnih formalnih uvjeta poslovanja, zapuštenosti sustavnog odnosa prema poslovnoj inicijativi, do stalnih apela i očekivanja da država nešto učini s tim u svezi.

Naglašavam ovdje jednu riječ – apeli.

Državi.

I naglašavam da se na taj skup nije trebalo pozivati povratnike, jer baš svi problemi koje su oni mogli istaći su tipični za većinu ljudi u Hrvatskoj.

Svjetske igre mladih ne mogu po definiciji biti ni loše ni beskorisne. I nije to zbog toga jer se mladi Hrvati iz cijeloga svijeta druže, upoznaju fizički i iskustveno svoju pradomovinu te ostvaruju međusobne osobne veze i odnose.

Iako je i to bitno.

Takve igre bi bile zgodne da se i ne radi o Hrvatima. Jednostavno, upoznavanje i zabava ljudi je lijepo, odnosno lijepa. U ostalom, bolje igra nego rat, zabava nego poprijeki pogledi.

Te igre servisiraju stotine ljudi, ulažu se obavezno prilični resursi, dio administracije se uz sve oko iseljeništva profesionalno bavi time, pa je kao i u svemu u što država ulaze resurse nužno postaviti konačno pitanje ostvarene svrhovitosti i konačnog političkog cilja.

Jer, što god država radi, svaki cilj je po definiciji – politički.

Inače je neopravdan, a ako nije jasan politički cilj, može biti i podmukla, skrivena i opasna namjera.

Što je politički cilj tih igara?

Pokazati da Hrvat iz Australije smije doći u Hrvatsku?

I da se ta razina predstavi kao postignuće zajedničke težnje za stvaranjem hrvatske države?

Ako je to, a jest po dometima, za takvu sljubljenost iseljeništva i države nije trebalo proliti kap krvi.

Hrvatski svjetski kongres, a nije to prvi put, traži da se poveća broj zastupnika iz iseljeništva i kao minimalnu mjeru predlažu izjednačavanje s brojem zajamčenih mandata hrvatskih Srba!?

Stvarno se čovjek mora pitati, jesu li ti ljudi normalni i imaju li minimum svijesti i znanja pod tim zvučnim nazivom, o tome – tko su!?

Koga ili što predstavljaju!

Naime, u njihovim dokumentima piše da predstavljaju sve hrvatske iseljeničke udruge diljem svijeta, a to bi značilo da u organizacijskom smislu zapravo čine reprezentaciju oko tri milijuna Hrvata od kojih su gotovo svi izravno ili u drugoj i trećoj generaciji sljedbenici oko 2,8 milijuna Hrvata koje su antihrvatski režimi tijekom XX. stoljeća ili protjerali ili potakli na iseljavanje.

Hrvatski svjetski kongres dakle od samostalne države koja se ustavno odredila državom hrvatskog naroda traži, moli, blamira se moljakajući isti status s Pupovcem i njegovim pajdašima koji potpisuju taj epski progon i pogrom.

Ne znam shvaćaju li da to što traže, traže od Milorada Pupovca.

Ni više ni manje, jer on je vlast.

Državnim nakaradnim rješenjima on je preuzeo državu koja pripada njima.

I razgovori kod Predsjednice, i Svjetske igre mladih a pogotovo zasjedanje Hrvatskog svjetskog kongresa samo potvrđuju da je i iseljeništvo, kao i država danas, posve na folklornoj razini definiranja statusa milijuna Hrvata izvan zemlje, te da niti ne pomišljaju pozabaviti se jednim jedinim temeljnim problemom – obavezne ustavne integracije tih ljudi u državni poredak.
U državu.

Čudi me da u uredu Predsjednice ne shvaćaju razliku između folklora i političkih floskula i elementarne nužnosti, pogotovo što znam da su ih ozbiljni ljudi upozoravali na to, primjerice Nikola Štedul u programskim pismima i zato što danas u Hrvatskoj jedino Kolinda Grabar-Kitarović daje kakvu takvu nadu da se s njom o tome može razgovarati.

Ne može naime Hrvat, gdje god bio, pristajati na to da izgubi izravni instrument upravljanja svojom državom, da ga prepusti bilo kome, pa onda pristajati na moljakanje za mrvice, umjesto da sam odlučuje o sebi.

Zahtjev za više iseljenika u Saboru je smijurija, koja se može usporediti sa svojevremenim pokušajem usvajanja Zakona o iseljeništvu. To je pristajanje na proglašavanje drugačijim, a to po prirodi realnih odnosa u današnjoj Hrvatskoj čini idealan poligon raznim Klasićima i Markovinama da to drugačiji drže pod stalnim presingom ustaštva i fašizma.

Zaboga, nije iseljenik medvjed ili vuk, to je hrvatski državljanin koji ima svoju državu, ima ustavna prava, ima povijesna prava, ima sve važeće svjetske konvencije i pravni poredak u Europi, koji mu jamči – potpuno ostvarivanje političkih prava.
A jedini put za to je izborni zakon koji će to omogućiti svakom Hrvatu na jednak način, pri čemu mora nestati politička podjela na nekakve iseljene i tuzemne Hrvate.

Ta podjela, u kakav ju god celofan upakirali, znaci ni više ni manje nego čistu suglasnost s pogubnim posljedicama antihrvatskih politika.

Svi ovi događaji koje smo naveli otprilike znače kao da čovjeka smjestimo u nešto što se naziva zgrada, nema prizemlja i prvoga kata, a on je na drugom katu u zraku i ljulja ga egzistencijalno svaki maestral.

Pristajući na to nikada se ne može ništa promijeniti, niti se sa zahtjevima iz toga položaja nešto vrijedno može ostvariti.
Pristajući na to pristaje se na nepolitički status, a bez političkog statusa ne može se govoriti o pravima.

Samo o milostinji i to od onoga tko te je izbacio iz tvoga doma i moliš ga da ti dobaci komadić tvoga kruha kroz prozor, prihvaćajući to kao sudbinu.

To je sraman status, takvo pristajanje je izravno protivno i ljudskoj i božjoj prirodi.

To je domet mede u cirkusu s kojim se ljudi slikaju, dragaju ga, ali između njih trajno ostaju čelične šipke.

Između današnje hrvatske državne politike i iseljenih Hrvata i danas stoje čelične ograde koje su izgradili režimi prve Jugoslavije i Titove Jugoslavije, samo za razliku od odnosa tih režima prema Hrvatima izvan tih ograda, postoji više vrata za dodire i kontakte, i, ne šalju se ubojice na njih.

Sve ostalo, ono esencijalno, a to su politička prava, je potpuno isto.

Tim ljudima treba vratiti ta prava.

A oni to moraju tražiti.

Jedino to.

Jer, hrvatsko iseljeništvo ima instrument, to je sadašnjih pola milijuna izbornih glasova, a pripadajućih i trenutno neostvarivih vise od dva milijuna, koji neće nikoga moliti, nego će biti odlučujući za formiranje državne vlasti i uređenje države.

Na to imaju pravo, to je bit stvari.

Jedino na taj način, s takvim zahtjevom i to ne samo prema državnim institucijama Republike Hrvatske, nego i prema međunarodnim pravnim institucijama, Hrvat izvan Hrvatske dolazi u poziciju utjecati na stranačke političke programe, na izborne liste, na afirmaciju znanja, poštenja, valjanosti, jedino na taj način može utjecati na formiranje vlasti.
Jedino na taj način i samo preko izbornog zakonodavstva može ostvariti svoje osnovno pravo, odlučivati a ne moliti.

Odlučivati o statusu Milorada Pupovca, a ne moliti ga kao kriterij hrvatske države.

Dok se god tako ne bude ponašao Hrvatski svjetski kongres bit će u funkciji održavanja izrazito štetne političke floskule i služit će s jedne strane navodnim državotvorcima za slikanje i obmanu, a s druge strane onima koji su ih prognali, kao ustaška fatamorgana u političkoj pustinji.

Marko Ljubić/Narod.hr

Galerija: Završene su IV. Hrvatske svjetske igre – najveće amatersko sportsko natjecanje Hrvata iz cijelog svijeta

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca!?

Objavljeno

na

Objavio

Strateško partnerstvo (II)

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca? Moguće je, moguće, samo je pitanje kako se dogovara i tko dogovara strateško partnerstvo. Osnovno je pitanje, želi li netko strateško partnerstvo uopće, a ako želi, s kim ga želi.

Prije dva tjedna Hrvatska danas objavila je o tome što je zapravo strateško partnerstvo kod odabira borbenih zrakoplova i tko je u stvarnosti hrvatski strateški partner i u čemu se može očitovati to strateško partnerstvo. Taj Dan D se bliži, Hrvatska ima tri relevantne ponude, američku – s novim, skupim i najboljim zrakoplovima koji daju stratešku vojnu prednost za sljedećih 20 godina i izraelsku, te švedsku, malo jeftiniju, a u medijima spominjanu kao zadovoljavajuću.

Pišu: Ante Rašić i Neven Pavelić

No, najskuplja ponuda može biti ujedno i najjeftinija, točnije s njome se može vrlo lijepo zaraditi.

Priča prva

Negdje sredinom rujna u uvalu Martinšćica uplovio je ratni brod USNS Trenton iz sastava Američke ratne flote, točnije logistički brod Šeste flote na remont. Remont tog broda zove se strateško partnerstvo i zasigurno nije jeftin ali vjerojatno ni jedini koji će doći u Viktor Lenac na remont, ne samo Viktor Lenac već u skoro svako operativno osposobljeno brodogradilište u Hrvatskoj. Činjenica da je Američka ratna flota najbrojnija ratna flota na svijetu, a da je hrvatska brodogradnja jedna od najcjenjenijih u svijetu uz činjenicu da su obadvije zemlje prijateljske i članice NATO saveza otvara put ka ostvarivanju gospodarske suradnje, povećanju broja uposlenih i doprinosi punjenju državne blagajne. Otvaranje, točnije ugovaranja ovakvih poslova upravo je ono što je jedan od osnovnih parametara prilikom nabavke novih zrakoplova. Naplatom PDV-a, na obavljene radove velikim dijelom bi se otplatila godišnja rata za te zrakoplove, a da se ne računaju ostali benefiti ostvareni tom suradnjom.

Priča druga

Zrakoplovna baza Udbina, nastala za vrijeme SFRJ, svojevremeno je trebala biti okosnica razvoja Udbine i okolice. Danas je ta baza zapuštena, prepuštena korovu, a Udbina postaje grad duhova i staraca. Jedna, samo jedna pametna glava u Hrvatskoj trebala je već taj potencijal ponuditi SAD ili NATO na upravljanje i Udbina bi procvjetala. Zrakoplovna baza u Udbini treba biti strateški vojni objekt ne samo Hrvatske, već svih njenih saveznika.

Jedan borbeni zrakoplov opslužuje stotinjak ljudi, a eskadrila broji 24 ratna i desetak servisnih zrakoplova. Ta masa od nekoliko tisuća ljudi, treba negdje živjeti i to većina s obiteljima, negdje se hraniti i negdje provoditi slobodno vrijeme. Sve to su investicije, sve je to dohodak koji ide u blagajnu države, hrvatske države. Smještena uz najmoderniju prometnicu, blizu Jadranskog mora i Zagreba Udbina bi bila projekt višestruko veći od cijene koštanja borbenih zrakoplova.

Priča treća

Remontni zavod u Velikoj Gorici nije namijenjen niti predviđen za 12 zrakoplova ali mogao bi biti i centralni zavod za remont i održavanje na ovom dijelu Europe za NATO i njene saveznike.

Priča četvrta – energetika

Svi su vidjeli, bilo je na televiziji, Donaldu Trumpu stalo je do LNG terminala na Krku. Stalo je i EU. Hrvatskoj treba termoelektrana, baulja se s neinteligentnim rješenjima – Plomin 2 i 3, TE Peruća. Pametno rješene je velika TE na plin, tamo gdje ga ima, a to je LNG terminal.

Time se ubijaju još dvije muhe – jednim udarcem, jednostavno se ugase za zdravlje štetne TE Plomin na ugljen i TE na mazut koja zagađuje Rijeku.

Hrvatska želi otkupiti MOL-ove dionice, zašto to ne bi učinio strateški partner? Pa zato i postoje strateški partneri.

Priča peta – industrija

Hoćete radna mjesta – sisačka željezara čeka, autoindustrija? Zašto ne, i to rješava strateški partner.

Ante Rašić i Neven Pavelić

Strateško Partnerstvo I dio

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Esad Hećimović bio je savjest Bošnjaka – muslimana, takvoga više među njima nema

Objavljeno

na

Objavio

Bosansko-hercegovački muslimani više nemaju novinara formata pokojnog Zeničana Esada Hećimovića – ili ja barem za takvoga među njima ne znam.

Ovaj pošteni i časni čovjek, diplomirani filozof i sociolog, novinar – istraživač, publicist, dobitnik brojnih nagrada, novinar godine (2011., u izboru Nezavisnih novina), profesionalac koji je istinu uvijek stavljao na prvo mjesto, otišao je nažalost, prerano, u travnju 2017. godine, u svojoj 54. godini života.

Koja je bila njegova motivacija da se uopće upusti u ovako opasan, rizičan posao?

Jednostavno, pripadao je krugu razumnih i racionalnih pro-zapadno orijentiranih bosansko-hercegovačkih muslimana i kao takav smatrao je da su radikalni islamisti došli oteti mu Bosnu i Hercegovinu. Njegovu domovinu u kojoj je svakomu muslimanu po svemu bliži susjed (ma koje vjere i nacije bio) od došljaka iste vjere iz dalekog svijeta.

I on je od njih pokušao braniti svoju Bosnu i Hercegovinu razumom i istinom, pisanom i izgovorenom riječju.

Nije se libio uhvatiti se u koštac i s najzahtjevnijim i najosjetljivijim temama, kao što su, primjerice, one vezane za zločine mudžahedina u srednjoj Bosni. U svojoj knjizi Garibi – Mudžahedini u B i H 1992-1999. (prvo izdanje: Zenica 2006.), on je ovu temu otvorio, istražio, dokumentirao i iznio javnosti bez ikakvoga kolebanja i predomišljanja, iako je ne rijetko bio suočen s ozbiljnim pritiscima pa i prijetnjama smrću od onih koji su ovu istinu nastojali po svaku cijenu skriti.

„U toku aprila 1993. godine, mudžahedini su izveli niz oružanih akcija koje su najavile početak novog oružanog sukoba. U području srednje Bosne je u martu 1993. godine zarobljen prvi direktor Visokog saudijskog komiteta u B i H, Abdul Hadi Al Gahtani. Na putu za Mehuriće, vozač je pogrešno skrenuo na punkt HVO-a. ‘Bio sam tada dva mjeseca u logoru HVO-a u Busovači. Tu smo maltretirani i zlostavljani na sve moguće načine. Mnogo su nas tukli, a jednog brata su i ubili. Poslije dva mjeseca došlo je do razmjene i ja sam razmijenjen’, rekao je Al-Gahtani. To je bio samo jedan od humanitaraca u zatvoru HVO-a u Busovači, ali Al Gahtani je imao posebno važnog prijatelja. Njegovo ime je bilo Abu Maali i slovio je kao jedan od zapovjednika mudžahedina u srednjoj Bosni. U zatvoru HVO-a na Kaoniku kod Busovače, do sredine aprila 1993. godine, bilo je najmanje 13 osoba arapske nacionalnosti.

Mudžahedini su u jutarnjim satima 15. aprila 1993. Napravili zasjedu na lokalnom putu, koji je iz Zenice, pored ograde željezare, vodio i naselje Pobrežje i Tetovo.“ (GaribiMudžahedini u B i H 1992-1999.; str. 13.; istaknuo: Z.P.; Vidi: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Esad_Hecimovic_Garibi_Mudzahedini_u_BiH_1992_1999.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.)

U nastavku autor opisuje zarobljavanje lokalnog zapovjednika HVO-a Živka Totića, pri čemu su ubijena četiri vojnika iz njegove pratnje i jedan slučajni prolaznik – svjedok događaja.

Poslije otmice, na lice mjesta došli su civilni i vojni istražni organi Armije B i H i HVO-a. Istragu je vodila Vojna bezbjednost 3. korpusa Armije B i H i tim Centra službi bezbjednosti. Oni su navodno „utvrdili“ da im nije poznato tko su otmičari, niti gdje se nalazi oteti Totić, iako to nije bilo prvi put, jer su ranije u Travniku oteta četiri časnika HVO-a na sličan način. Neposredno nakon tog događaja i ovako obavljene „istrage“, časnici Promatračke misije EZ-a dobili su dva identična pisma na arapskom jeziku u kojima se zahtijevalo da se iz svih zatvora HVO-a u B i H puste svi strani državljani, prijeteći kako će ako im se ne udovolji, pobiti taoce.

„Upozoravamo vas da su ova braća iz stranih zemalja došla da umru kao mučenici na Allahovom putu i da to neće biti posljednja operacija. To će biti početak serije operacija džihada i mučeničkih akcija“, pisalo je među ostalim u pismu. (isto; istaknuo: Z.P.)

Slijedi Hećimovićev opis formalne „potrage“ za otmičarima koju su vodile bošnjačko-muslimanske vojne vlasti na području između Zenice i Kaknja. Nakon što su pronašli vozilo otmičara, vidjeli su naoružane strance arapskog podrijetla, ali su kasnije izjavili kako su to bili „humanitarci“. Ovih „humanitaraca“ (koji su ubijali i otimali ljude) bilo je na području sela Babino, Arnauti, Puhovac i Radinovići i to još od ljeta 1992. godine, što je vojnim i civilnim vlastima B i H bilo jako dobro poznato, kao što su znali i da nije riječ o humanitarcima, nego mudžahedinskim džihad-ratnicima. Na tom je području ne slučajno nastala i Sedma muslimanska brigada Armije B i H. Sve su to znale i lokalne vlasti i europski promatrači, ali se ništa nije poduzimalo. Nakon izbijanja sukoba između HVO-a i Armije B i H, mudžahedini su se premjestili iz svojih baza u planinskom dijelu, u zgradu poduzeća „Vatrostalna“ u selu Podbrežje. Totić je na kraju razmijenjen za 13 mudžahedina („humanitaraca“), a istraga nikad nije nastavljena, niti su otkriveni i kažnjeni oni koji su ga oteli i ubili četiri njegova vojnika.

„Prekidanje ove istrage, omogućilo je nove nekažnjene zločine počinjene nad Hrvatima u području Travnika od juna do oktobra 1993. godine“, piše Hećimović na str. 14. (istaknuo: Z.P.)

Autor zatim opisuje napade Armije B i H na područje Guče Gore, odnosno, na hrvatski dio sela (u ranu zoru 8. lipnja u 3,30 sati) i progon civila i likvidacije koje su potom uslijedile, a napadnuta je i zauzeta i katolička crkva. Crkva je oskvrnavljena, a sam čin oskvrnavljenja sniman je kamerom i ta je video kaseta kasnije korištena kao promo-materijal u prikupljanju donacija po islamskim zemljama za džihad u Bosni. (isto; str. 15-17.; istaknuo: Z.P.)

Susret u Zenici: Alija Izetbegović u rujnu 1995. sastao se u Zenici s mudžahedinskim vođama i međunarodnim teroristima Abu el Ma’alijem, Anwarom el Shabanom i drugima (na slici se vidi i general Armije BiH Sakib Mahmuljin) (Izvor za fotografiju: https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/nevjerojatno-bakir-kao-i-alija-izetbegovic-tvrdi-da-su-mudzahedine-doveli-hrvati/6555240/)

 

Hećimovićeva knjiga prepuna je podataka i detaljnih opisa, tako da se čitajući je dobiva prava slika onoga što se događalo u srednjoj Bosni. Fascinira njegovo poznavanje različitih mudžahedinskih skupina i njihovih vođa, kao i analiza djelovanja džihadista, bilo da su svoje operacije provodili samostalno ili u sklopu „Armije B i H“.

Otmice su bile uobičajena strategija mudžahedina i one su vršene iz razloga uzimanja talaca ili jednostavno likvidacije zarobljenika. Ne rijetko, zaustavljali su pripadnike Armije B i H i „otimali“ im zarobljene vojnike HVO-a ili hrvatske civile i ubijali ih. Nitko za to nije odgovarao, pa čak ni neposredni zapovjednici postrojbi Armije B i H u kojima su se ovakve stvari događale. Čitatelj se ne može oteti dojmu da su te „otmice“ išle tako glatko, kao da su unaprijed dogovorene i režirane.

Iz materijala koji je za sobom ostavio Esad Hećimović, potpuno je razvidno:

  1. Da su mudžahedini od početka imali povlašten položaj i da su vojne i civilne bošnjačko-muslimanske vlasti imale prema njima krajnje blagonaklon stav, a otvorenu potporu su im pružali Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici

2.Nakon početka oružanih sukoba HVO-a i Armije B i H, mudžahedini djeluju s Armijom B i H, a neke skupine se i formalno uključuju u ustroj brigada Armije B i H (Sedma brigada u sastavu 3. korpusa itd.)

3.Bošnjačko-muslimanske vojne i civilne vlasti ne samo da nisu kažnjavale masovne zločine mudžahedina i vlastitih vojnika nad civilima i zarobljenicima, nego su naprotiv, takve slučajeve zataškavali, pa čak i kad su vršena ubojstava – egzekucije nad 10, 15, 30, 50 ili više žrtava.

4.Muslimani-bošnjaci i danas negiraju da su se vršila ritualna odsijecanja glava žrtvama (na taj barbarski način pogubljeno je 400 Hrvata u srednjoj Bosni), iako za brojne slučajeve postoje audio-vizualne snimke, fotografije, izjave očevidaca, dokumenti itd.

5.Iz raspoloživih činjenica i dokaza sasvim je jasno kako su radikalni islamistički pokreti iz Saudijske Arabije, Irana, Sirije i drugih zemalja bili glavni podupiratelji islamizacije B i H (kako financijski, tako i u pogledu organiziranih slanja mudžahedina koji su u B i H stizali kao „humanitarci“)

To što ni jedan muslimanski zločin (a činili su ih ne samo mudžahedini nego i pripadnici „Armije B i H“ samostalno ili u suradnji s njima), sramota je današnjeg civiliziranog svijeta.

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273 godine. Pogledamo li razmjere zločina, tek onda postaje jasno kolika je i kakva to nepravda.

Za ubojstvo 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni (od čega 1.088 civila!), za 632 Hrvata ubijena u logorima (kojih su Bošnjaci imali ukupno 331 – kroz njih je prošlo 14.444 registrirana logoraša), za 172.000 protjeranih Hrvata (s područja pod kontrolom „Armije B i H“), 8,5 godina zatvora! Eto, to je prava mjera „pravde“ koju „demokratski i civilizirani svijet“ preko UN-a provodi!

Esad Hećimović učinio je sve kako bi istina o svemu što se događalo u B i H ugledala svjetlo dana, ali ono što je naročito porazno jeste da je i Republika Hrvatska na sve to ostala slijepa i gluha.

On je jako dobro znao kakvu opasnost za samu Bosnu i Hercegovinu predstavlja radikalni islamski ekstremizam koji je i danas na djelu u ovoj zemlji.

Vitez Herceg Bosne, junak Domovinskog rata, časni hrvatski general Slobodan Praljak na haškom je sudištu govorio ISTINU koju je zastupao i Esad Hećimović. Njih dvojica borili su se za istu Bosnu i Hercegovinu – svaki na svoj način.

Razumijemo li mi Hrvati to?

I imamo li pravo odustati od istine…sad kad nam je potrebnija nego ikada?

 

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari