Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Uporišta i opasne posljedice političke srbizacije Hrvatske – I. dio

Objavljeno

na

Otvaranjem pitanja nužnih promjena izbornoga sustava u Republici Hrvatskoj, po tko zna koji put se nametnulo pitanje međunarodnih ugovora koje je poptisala Republike Hrvatska s pobunjenim Srbima prilikom mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, a nakon toga, navodno na tom pravnom i političkom temelju, pristupnih pregovora i sporazuma s Europskom unijom.

Više sam puta upozoravao u svojim kolumnama na činjenice koje ukazuju da prije svih današnje političke i društvene institucije pod nazivom srpske institucije i stranke u Hrvatskoj, vode politiku, osmišljavaju ciljeve i definiraju interese, te njihovo ostvarivanje kao – „druga strana“ u Republici Hrvatskoj.

Druga, opasna i zločesta strana!

A to izravno znači neprihvaćanje pripadnosti prve strane. Prva strana u ovom slučaju je – Republika Hrvatska i njeni ustavni temelji.

Sam pojam druga strana potječe iz pojma „strane“ u Erdutskom sporazumu, a odnosi se na pobunjene Srbe i Republiku Hrvatsku, prve kao jednu, drugu kao drugu stranu u sporu, kojemu je svjedočila međunarodna zajednica potpisima Petere Galbraitha, veleposlanika SAD u Republici Hrvatskloj u to vrijeme i posrednika UN-a Thorvalda Stoltenberga.

U Hrvatskoj je danas u javnome diskursu, ali i u političkom poretku, usprkos deklarativnim stavovima državnih dužnosnika koji se tu i tamo junače putem neformalnih izjava, najčešće i tada pogrješnih i besmislenih, na društvenim mrežama, posve potisnuta priroda „spora“, te podložna svakojakim interpretacijama upravo zato što je značaj tadašnjih događaja potisnut iz fokusa javnosti.

Srbija i Pupovac preko tzv. antifašista nameću teme iz Drugoga svjetskog rata

Srbija i Pupovac preko tzv. antifašista u Hrvatskoj nametnuli su teme iz Drugog svjetskog rata u središte pozornosti, s militantnim nasrtajaima na svakoga tko pokuša osporiti bez obzira koliko racionalno i dokumentirano bilo koju antifa ili komunističko-jugoslavensku dogmu, jugoslavensku upravo kao okvirnu formu u koju se ponovo otvoreno preoblači srpska agresivnost, kako je to sjajno uočila Višnja Starešina.

Valja pri tome naglasiti da „spor“ nije bio bilo kakav mirnodopski, civilni ili prijepor oko nekoga ljudskog ili manjinskog prava. Spor se odnosio na ratni odnos, na ratom okupirani teritorij, protjerano stanovništvo, sravnjen Vukovar i destine hrvatskih gradova i sela, teške zločine, koje je, ostvarujući genocidnim radnjama prema kasnijoj presudi stalnoga međunarodnoga suda u Haagu, proširenje srpskih državnih granica na međunarodno priznate prostore Republike Hrvatske, provodila Srbija i većina Srba u Hrvatskoj i BiH. Dakle, nije se radilo o stranama u sporu oko srušene bukve.

Zašto naglašavam što znači ovo „spor“ i značenje pojma „strane“ prilikom potpisivanja Erdutskog sporazuma?

Da bih naglasio polazište dviju „strana“, jer je danas 2017. godina, to što se dogodilo je povijest koja posve bitno i praktično presudno utječe interpretacijom i implikacijama toga sporazuma na političke prilike današnje Hrvatske, pri čemu se gotovo potpuno istisnulo iz pretežite javnosti i političkog diskursa – što su u tom trenutku predstavljale dvije“strane“. Strane bi morale baštiniti polazišta i imati predznak koji su stekle u tom trenutku, trenutku potpisivanja toga sporazuma, a polazište je prema presudi najviše pravne institucije suvremenoga svijeta ICJ-a bilo status žrtve i agresora, okupirani i okupator, ili zakonski, zločinac i žrtva.

Srbija i Srbi su bili zločinac, okupator i agresor

Srbija i Srbi su bili zločinac, okupator, agresor, a Hrvatska i hrvatski narod žrtva, pa kasnije – pobjednik!

Pupovac

To polazište je potpuno izgubljeno tijekom dvadeset i dvije godine, negdje usput, a od svega su ostale samo – strane pod međunarodnim ugovorom.

Pupovac je uz golemu pomoć otvorenih petokolonaških elemenata u hrvatskim politikama, institucijama, medijima, u sveučilišnoj i akademskoj zajednici, zatim u civilnim agenturama nametnuo polazište strane u ostvarivanju prava „strana“, što znači trajnoga principa neprihvaćanja uključenja u stranu koju čini Republika Hrvatska s pozicije odgovornosti, a ističući samo prava koja pripadaju Srbima okupljenima oko današnjih srpskih institucija u Hrvatskoj koje on personificira, a predvodi SPC. Dakle, u zahtjevima, stavovima, političkom djelovanju i pravima – Pupovac i njegovi pobočnici su ostvarili status pravne i političke „strane“, a toga statusa nema na poziciji preuzimanja odgovornosti za „spor“ koji se rješavao Erdutskim sporazumom.

Jer da ima, a ako se već inzistira na pojmu „strana“ u nekom sporazumu, onda mora imati i mora se biti dosljedan, bilo bi posve prirodno da „strana“ koju je međunarodno pravo označilo kao zločinca, snosi odgovornost za zlo koje je počinila.

Pa bi primjerice bilo zakonski konzistentno i politički imperativ da umjesto da se bave zahtjevima i pravima srpskoj „strani“ u Hrvatskoj, ta strana zakonski, politički, materijalno i moralno odgovara za zla koja baštini kao – „strana“. Kad već hoćeš biti strana – onda budi kako treba!

Bolesna nacionalna memorija

Pa bi Pupovac umjesto novca iz državnoga proračuna „druge strane“ sa svojim Srbima, petstotinjak godina udruženo plaćao stotinjak milijardi eura odštete za štete počinjene Hrvatskoj i hrvatskom narodu, zalažući svu privatnu imovinu ili bi od Srbije koju slijede u političkom pravcu, jednostavno tražili da isto onako kako ih je namagarčila devedesete i gurnula u zločin, sad kao država srpskog naroda pred svijetom prezume plaćanje šteta za to što je „srpska strana“ učinila. To bi bilo upravo potrebno razdoblje za materijalnu edukaciju i iskorjenjivanje iz srpskih generacija posljedica stoljetne proizvodnje zla i bolesne nacionalne memorije.

To bi bilo konzistentno zastupanje načela i pozicija „strana“.

Jer, ako se Pupovac i njegovi politički Srbi u Hrvatskoj tako grčevito drže Erdutskog sporazuma, valjda im je jasno da u njemu stoji i obveza obnove i pomoći povratnicima, te preuzimanja odgovornosti za činjenice koje su prethodile sporazumu i rješavnju „spora“. Ne odnosi se to valjda samo na jednu stranu, pogotovo na stranu koja je trpjela štete i s čije strane dolaze prognanici i žrtve!? I na stranu pobjednika!

Zašto je danas toliko bitno podsjetiti hrvatski narod, javnost i državnu politiku, poziciju i opoziciju na pojmove „strana“?

Koliko je bitno pokazuje situacija da danas Milorad Pupovac i stranka tada pobunjene strane u tom sporu drže kontrolni paket dionica hrvatske države, dakle „druge strane“ kako je to sjajno napisala Višnja Starešina. Drže ga i kontroliraju, u, i za, ime i interes stvarnoga gospodara – Republike Srbije.

Je li dakle ondašnji i povijesni Erdutski sporazum danas živa politička, pravna i društvena materija, ima li status važećega međunarodnoga pravnoga akta i ima li, te smije li imati, takve posljedice na politički poredak Republike Hrvatske?

Ni ludilu!

Evo zašto.

Prvo, taj sporazum uopće nije bio polazište jamstava srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj, kako to danas Pupovac uz pomoć klasične pete kolone i prevladavajućega mainstreama u Hrvatskoj histerično nameće vrišteći o međunarodnim obvezama, uz gotovo potpunu šutnju hrvatske državne politike okovane pred održavanjem jadnih stranačkih i grupnih interesa glasovima trojice plus jednoga političkog Srbina i nekolicine profesionalnih povlaštenika etničkoga karaktera. Taj se sporazum kako smo i rekli u svojih četrnaest točaka isključivo odnosio na prijelazno razdoblje u kojemu se srpske okupatorske snage, prije svega novosadski korpus vojske tadašnje Jugoslavije morao povući s okupiranih područja, zatim razdoblje uključivanja toga područja u državni poredak Republike Hrvatske, osiguranje zaštite povratnicima, među kojima su u devedest i devet postotnoj većini bili ne – Srbi, odnosno Hrvati i ostali, normalizacija života, ali nije ni u čemu isključivao potpuno uredovanje Republike Hrvatske kao suverne države na svome državnom teritoriju, ili uvjetovao to uredovanje obaveznom suglasnošću – druge strane.

Pobunjeni Srbi danas ultimativno zahtijevaju što im padne na pamet

SNVDanas imamo situaciju da strana pobunjenih Srba doslovno ultimativno zahtijeva što joj god padne na pamet uredujući svim aspektima državnoga i društvenoga života te pogotovo društvenih, etičkih i civilizacijskih standarda u Hrvatskoj s isključive pozicije, nastavljajući se na dokazane krivotovorine zajedničke povijesti, te otvoreno nastojeći krivotvoriti prirodu rata u Hrvatskoj služeći se samom hrvatskom – državom kao prirodnim pravom!

Prijevara se pozivanjem na „međunarodni ugovor“ i međunarodne norme na koje se danas poziva Pupovac, SNV, SPC a na temelju njihovih insajderskih stečevina i „prava druge strane“, i država Srbija u međunarodnim odnosima, promeće u stečeno pravo i neupitno polazište upravo na temeljima urušavanja cijeloga međunarodnoga poretka koji otvoreno ne samo zbog hrvatske državne pasivnosti ignorira pravnu normu ICJ-a, na kojoj se temelji taj međunarodni poredak. Danas se ta politička realnost reflektira kao smrtonosna činjenica aktualnoga političkoga poretka, ali i sveopće budućnosti Republike Hrvatske i hrvatskog naroda.

Zbog toga se Pupovac i Srbija tako grčevito drže Erdutskog sporazuma.

A pravni temelj manjinskih prava srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj međunarodno su zajamčena sasvim drugim dokumentom.

To je pismo predsjednika Tuđmana Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija prije produžetka mandata tadašnjih međunarodnih snaga i uprave Podunavlja pod ravnanjem američkoga generala Kleina, koje je predsjednik Tuđman poslao uz izričiti zahtjev da se prijelazno razdoblje ima ograničiti na još jednu godinu, iskazujući otvorenu namjeru da nakon toga Republika Hrvatska vojnim putem integrira to područje u svoj državni poredak. Točno pod tim uvjetima produžen je mandat Kleinovoj upravi.

Erdutski 2

U pismu predsjednika Tuđmana Vijeću sigurnosti u siječnju 1997. godine nema ni spomena o „stranama“ niti se to pismo odnosi na pojam pobunjenih Srba kao nekakve „druge strane“, nego na –srpsku nacionalnu manjinu integriranu u politički poredak Republike Hrvatske.

To Pupovcu i Srbiji ne odgovara i nikada se ne pozivaju na to pismo kao na temeljni dokument i međunarodno jamstvo koje je Republika Hrvatska dala hrvatskim Srbima kao – nacionalnoj manjini.

Zašto?

Jer to pismo ne polazi od dva politička realiteta na kojima zbog svojih imperijalnih namjera inzistira i Srbija i njena satelitska struktura u Hrvatskoj.

Jer to pismo ne polazi od srpske konstitutivnosti u Republici Hrvatskoj,

Jer to pismo kao državni i međunarodno-pravni akt ne polazi od pobunjenih Srba kao političke legalne činjenice u naknadnoj političkoj infrastrukturi Republike Hrvatske, niti im izuzev oprosta za sudjelovanje, a ne za zločine, u nasrtaju na Hrvatsku, jamči bilo što. Hrvatska na temelju toga pisma- jamstva nužno mora pojam srpske nacionalne manjine vratiti lojalnim Srbima a iz političkog života trajno isključiti bivše i današnje nositelje agresije, vojne i političke, jer oni mogu biti strana samo za kazneni progon i sadnju krumpira ako nisu činili zločine.

Legalizacija srpskih imperijalnih ciljeva u Hrvatskoj

SAnu2

I, konačno, jer to pismo utjelovljuje jamstva pobjednika rata za slobodu hrvatskog naroda, poraženoj strani, koja ima uživati status nacionalne manjine, kao i sve ostale manjine u Republici Hrvatskoj, te, posvome značenju označava suverenost hrvaskoga većinskoga naroda kao nositelja tih jamstava, svima, pa i svim pripadnicima srpske nacionalne manjine koji priznaju i prihvaćaju Republiku Hrvatsku i njene ustavna temeljne određenja. Naglašavam ovdje da je polazište „druge strane“ u političkom životu današnje Hrvatske i činjenica da Srbi ne prihvaćaju mogućnost da im većinski narod jamči politička prava, nego isključivo inzistiraju na ozakonjem monopolu i činjenici da oni sami sebi jamče kao druga ili partnerska strana prema Republici Hrvatskoj taj – status u Republici Hrvatskoj!

A to na međunarodnoj ravni namjeravaju osigurati i ingerencijama Beograda nad hrvatskim unutarnjim pitanjima upravo pripremljenom svesrpskomm deklaracijom.

Zbog toga Pupovac pod manjinskim pravima inzistira na doslovnom prebrojavanju državnih i javnih funkcija, od vrha do dna države, s pripadajućim presudnim utjecajem na sve što se tiče prava hrvatskih državljana srpskoga etničkog podrijetla. I zbog toga mu je životno bitan ovakav izborni sustav, a upravo zbog toga je smrtonosan za državnost hrvatskoga naroda, jer posve legalizira srpske imperijalne ciljeve u Hrvatskoj, njihovo osporavanje čini nezakonitim, ali i omogućuje srpskim agenturama, ucjenjenim petokolonašima te poglavito međunarodnim interesima, korištenjem legalne srpske destrukcije, slabljenje i potpuno modeliranje državnosti hrvatskoga naroda do modeliranja njegovoga identiteta primjerice – aktualnom Jokićevom reformom obrazovanja.

To je posve klasičan skriveni konfederalni element u državnome porektu Republike Hrvatske i ima isti značaj kao i sadržaj Z-4.

To je bit stvari.

Marko Ljubić/HKV

* Nastavak elaboracije o nužnosti i modelu spriječavanja političke srbizacije Hrvatske čitajte sutra na večer.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKOJ TREBA KINESKI ZID NA ISTOKU

Objavljeno

na

Objavio

Jučer je konačno (na velika zvona) objavljeno potpisivanje ugovora s kineskim konzorcijem (China Road and Bridge Corporation – CRBC) za gradnju Pelješkog mosta, čime će (ako Bog da i sreća junačka) jedan ozbiljan problem biti riješen.

Bakir Izetbegović (nesretni) koji je umislio da je neki čimbenik na ovim prostorima pomalo ‘ropće, nešto blebeće i Komšić, ali po svemu sudeći Hrvatska se izborila za pravo da na svojoj zemlji gradi ono što želi, što me jako, jako raduje.

Zaigralo mi je srce kad sam ugledao onog Kineza za govornicom, ali onako, iskreno, kao da je naš, iz Zagore ili Dalmacije… Držim palčeve i Kinezima i našoj Vladi (ali ne zaboravljam Istanbulsku konvenciju!) i željno čekam kineske brodove i tehniku na našem moru i obali.

Nadajmo se da ćemo za 3-4 godine zaobilaziti Neum i bh carinu i policiju. Red je da i oni malo ohanu (kako bi se reklo u Sarajevu) i okupaju se koji put u „svome“ moru umjesto da nam danonoćno zaviruju u gepeke i njuškaju oko automobila.

Bravo Vlada, bravo Kinezi, jedan vanjsko-politički i prometni problem manje!

No, ostaje još dosta toga neriješeno, prije svega s našim istočnim susjedima Srbima koji su sve agresivniji i kojih se (nažalost), nećemo tako brzo riješiti (kao Kinezi Mongola) – kad kažem Srba, naravno, ne mislim na sve Srbe, nego samo na onih 80-90% koji podržavaju Vučića, Šešelja, Vulina i velikosrpsku ideologiju, ostalima KAPA DOLJE!

Nešto razmišljam – možda je suviše futuristički, ali ipak – pa se pitam:
Zašto ne bi s Kinezima dogovorili u paketu s Pelješkim mostom i gradnju jednog Hrvatskog zida – po uzoru na onaj njihov Veliki koji je svrstan među svjetska čuda?

Naš ne bi morao biti planetarna atrakcija – a bio bi i bitno kraći (barem desetak puta), samo nek posluži svrsi – pa koliko košta, nek košta!

Kinezi su svoj Zid gradili u 3. stoljeću kako bi se zaštitili od upada barbara (nomadskih mongolskih plemena) i u međuvremenu je (na sreću) izgubio svoj strateški značaj i ostao samo turistička atrakcija, jer barbari su se civilizirali, pa kineski seljaci više ne strahuju od njihovih ataka.

Mi Hrvati, nažalost, nismo takve sreće. Naši barbari s istoka preživljavaju sve mijene, stoljeća i civilizacijske promjene i ostaju istog mentalnog sklopa kao da je još uvijek XIII ili XIV stoljeće.

Čak se čini da su sve nasrtljiviji i bezobzirniji iz godine u godinu. I utoliko bi radikalne mjere zaštite od takve opasnosti, po mome sudu, bile potpuno opravdane i nužne!

Naravno, ako bi se odlučili na gradnju Hrvatskog zida, morali bi smo uzeti u obzir da su se vremena od stoljeća trećeg do danas itekako promijenila i osmisliti i nova tehnička rješenja – primjerice, ugradnja električnih vodova niskog napona (a na nekim mjestima možda i visokog) koji bi služili za odvraćanje onih najnasrtljivijih primjeraka spomenutih barbara (poput Šešelja, Vulina, Vučića, Dačića…)

Konačno, to bih prepustio stručnjacima iz spomenutog kineskog konzorcija koji svakako imaju najbolje rješenje, uz toliko iskustva i nakon svih onih građevinskih zahvata što su ih do sada izveli.

I ne bih se nikako složio s onima koji tvrde kako bi troškovi izgradnje takvog suvremenog „Hrvatskog zida“ na istoku bili visoki.

Najviša je ova cijena koju plaćamo danas, komunicirajući s onima s kojima nikakvog suvislog razgovora nema i ne može ga biti.
Da bi čovjek imao normalne odnose sa susjedom, treba prije svega imati normalnog susjeda, zar ne?

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Aleksandar Vulin proglašen personom non grata u Hrvatskoj! MVEP: ‘Nije dobrodošao u RH do daljnjega’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Svi bi srpski političari potpisali Šešeljevu tvrdnju o ‘veštačkoj hrvatskoj naciji’

Objavljeno

na

Objavio

Trešnje se rascvale i bit će ih više nego banana, ako ne bude mraza kao lani. U prošlom je tjednu cvala i nova ljubav između Hrvatske i Srbije, ma upravo obiteljska atmosfera koja je završila obiteljskim nasiljem kao i obično. Koja je uopće bila svrha putovanja hrvatske saborske delegacije u prijateljsku zemlju s kojom nemamo nikakve račune, teško se domisliti. Ako je riječ o gospodarskoj suradnji, ona ionako postoji i trgovci trguju kao što su činili uvijek u povijesti, pa i u ratovima. Tu zakonodavna hrvatska vlast iliti Hrvatski sabor ionako ne može ni pomoći ni odmoći.

Ako je riječ o pravosuđu, ni tu se saborski i skupštinski manekeni nemaju što dogovarati, budući da je prijateljska zemlja velikodušno preuzela na sebe regionalnu jurisdikciju, koja je po prirodi stvari nadređena nacionalnoj, znači i hrvatskoj. Ako je riječ o nestalim hrvatskim ljudima, braniteljima i civilima koji su ubijeni u srpskoj i srbijanskoj agresiji, i tu se nema što reći jer Srbija zadržava za sebe dokumente i bolničke kartone (Vukovar) da ne bi otkrila koliko je Hrvata masakrirala njezina vojska, s pridruženim četnicima iz Srbije i Hrvatske. Ako je riječ o arhivima iz doba Nezavisne Države Hrvatske, ne samo filmovima nego i arhivima Jasenovca primjerice, i oko toga se nije moglo razgovarati jer je i prije posjeta delegacije rečeno da se radi o „zaštićenom kulturnom dobru, važnom za Srbe i Srbiju“, za Hrvatsku nevažnom.

Koga to još štite Srbi i Srbija, nije se teško domisliti, bit će da štite svoju industriju laži jer bi dokumenti progovorili  skrivenim istinama. Ako je bila namjera razgovarati o stanju hrvatske manjine u Vojvodini, ni tu se nije imalo što reći jer je stanje sve lošije, o čemu svjedoči odvažni Tomislav Žigmanov. Ergo, hrvatska saborska delegacija išla je u Beograd na nepotrebni izlet koji je umjesto roštiljem završio novim uvrjedama upućenim i delegaciji, hrvatskom narodu i simbolima hrvatske države, koji su za vladajuću srbijansku garnituru, prevođenu četnikom Vučićem, crvena (crveno-bijelo-plava) krpa od koje im pada mrak na oči.

Predstava s vrijeđanjem (kao u „Kerempuhu“) bila je očito dogovorena između vlasti i psihopata Vojislava Šešelja da malo prestraše i prodrmaju „ustaše“ i usput se osvete za prosvjede protiv Vučićeva dolaska u Hrvatsku. Naivni hrvatski zastupnici (uz Pupovca koji nikada ne će postati zreli Pribićević iz 1928., a on je ionako u Beogradu svaki vikend) opet su jednom u povijesti otišli u Belgrad i beogradsku Skupštinu, ne znajući valjda da se ondje ništa nije promijenilo niti ne će. A delegacija je bila doista oprezno sastavljena: od ljudi koji se uglavnom nisu jako zamjerili Srbima braneći oružjem svoju domovinu od srpske agresije.

Jedan se član delegacije čak preziva Milošević, pa je i to bilo u podsvijesti, premda Domagoj nema veze sa Slobodanom i Hrvat je. Anka Mrak je valjda nevino neutralna. Dobar je potez što u delegaciji nije bio Pernar, jer voditi Pernara u Beograd znači zazivati vraga i sjećanja na dvadeset osmu kada je dr. Ivan Pernar, narodni zastupnik, upucan s dva metka, od kojih je onaj u grudima nosio do kraja života, no ipak je bolje prošao od Stjepana i Pavla Radića, te Basaričeka.

Da će se zbiti atentat na Radića, znalo se danima prije, a beogradski je tisak (štampa) posve otvoreno pozivao na ubojstvo tadanjega vođe hrvatskoga naroda (a ne samo HSS-a). Atentat je dogovoren između kralja Aleksandra Karađorđevića, Slovenca popa Korošeca i ubojice Račića, koji je patološkli mrzio i ubijao Albance i Hrvate. Na sličan je način vjerojatno dogovoren verbalni atentat 2018., a „osiguranju“ naloženo da bude diskretno i neaktivno. Isti mentalni sklop kao i Račić ima zločinac Vojislav Šešelj koji govori što četnički huškač Vučić misli, a svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela.

Raditi distinkcije između srbijanskih političara, obično je licemjerje i defetizam: svi su oni na istim, Šešeljevim pozicijama, Vulin je ministar blagoslovom Vučića, znači dio izvršne vlasti, pa ne prolaze „analize“ da je u slučaju napada na hrvatsku delegaciju riječ samo o cirkusantu koji je više-manje na margini politike. Svi bi oni, da javno otvore dušu, potpisali Šešeljevu tvrdnju o veštačkoj hrvatskoj naciji kao rimokatoličkom zločinačkom projektu. Ne će to izreći u mikrofon, a tako bi rado. A nije ni potrebno, budući da svakim činom u odnosu na Hrvatsku potvrđuju privrženost starom projektu velike Srbije, kojemu su Hrvati smetnja. Budući da se (još) ne usuđuju oružjem krenuti opet na Hrvatsku, zabavljaju se usmeno i pisano, u tišini bruse noževe i čekaju povoljan trenutak. Vjerojatno ih Vulinova izjava da će doći u Hrvatsku kad hoće odnosno po „zapovedi vojnog komandanta“ nije razveselila, jer brbljavac trči pred rudo i otkriva skrivene zamisli. I ne baš previše skrivene.

U svemu: bilo kakvo pružanje ruke Srbiji, iz bilo kakve pobude i na poticaj bilo koje vanjske sile, besmisleni je azohizam i repriza viđenih predstava iz kojih Hrvati izlaze opečenih prstiju. Hrvatska se treba lišiti naivaca i razumjeti da zveckanje oružjem nije tek „zabava za plašenje ustaša“ nego vrlo realna opasnost koja – uz sličnu militarizaciju Bakirovih junoša – može brže nego što bilo tko misli dovesti do ratne katastrofe na jugoistoku Europe, a naša zemlja biti uvučena u novi nametnuti rat. U taj rat – ne daj Bože da ga bude – Hrvatska jednostavno ne može ući s postojećom petom kolonom, s nelustriranima i amnestiranima, jer ako nam je jednom za divno čudo usprkos tako širokoj i dubokoj petoj koloni uspjelo pobijediti, ne znači da će se i opet tako dogoditi.

Situacija je sada na stanovit način lošija: u ono doba tektonskih promjena u SSSR-u i istočnoj Europi, pada komunizma i preokreta na ovim prostorima koji se munjevito događao, ljubitelji jugoslavenske – znači velikosrpske odnosno na svaki način protuhrvatske opcije u Hrvatskoj bili su psihički, da tako kažem, dotučeni i očajni. Svijet im se srušio. Sada postupaju više-manje racionalno, imaju razrađene strategije, shvatili su da ništa nije izgubljeno, u sedlu su, kontroliraju ne samo duboku nego i plitku državu, hrvatsko-srpska kolacija izvrsno funkcionira, imaju medije i sposobni su eliminirati svakoga tko im stane na put.

Naime, nema ama baš nikakve razlike između Vojislava Šešelja i kolumnista srpskih „Novosti“, „Novog lista“, subotnjih komentatora sličnih tiskovina ili portala – istu mržnju prema svima koji ne misle kao oni bljuju neuvijeno i sustavno, a već spomenuti frljićevski „Kerempuh“ otišao je i korak dalje od Šešelja ubijajući tobože teatarski simbolično ugledne naše suvremenike, što je do detalja imitirani stil beogradskih novina 1928. koje su pozivale na ubojstvo Stjepana Radića. Rečeni današnji mediji i njihovi poslenici, te u ustanovama djelujući D. jovići i ne će pucati, oni su samo huškači kao što je bio Vučić u Glini, oni samo uzimaju na zub i daju ideje, rovareći u svim područjima, od borbe protiv „zaostalih Hrvata“ i pretežitog svjetonazora naroda, krivotvorenja povijesti, podmetanja, puštanja balona o razvrgnuću vatikanskih ugovora, kao i pokušaja da se grijesi ustaškoga režima prošire na cijeli hrvatski naroda, da mu se nametne stara hipoteka protiv koje je prvi ili među prvima ustao upravo Franjo Tuđman.

Hrvatska vlast danas vrlo mlako reagira, kao i jučer. Malo se okuražila i zabranila ulazak Vulinu, ali takvih „persona“ ima još mnogo. Kada sam spomenuo abolirane nisam mislio na baš sve abolirane, ali svakako na one koji su činili zločine, a našli se među aboliranima zbog nedjelovanja hrvatskoga pravosuđa. Ilustracija ima mnogo, a jedna se odnosi i na Šešelja koji je sredinom devedesetih na osječkom sudu bio osuđen na četiri i pol godine zatvora, a 1998. – aboliran. A bolnog li pravosuđa. Zatim su abolirani i neabolirani počeli zauzimati i dužnosti u sudstvu i policiji, pa vjerujem Glavašu kada tvrdi da je neki pomoćnik tužitelja ili što već, bio u agresorskim redovima. S hrvatskim pravosuđem dogodilo se isto što i s Hrvatskom u cjelini, jednostavno je izgubilo energiju, što koriste neprijatelji.

Isto je s Hrvatskim saborom koji je nejedinstven u svjetonazorskim i inim nacionalno krucijalnim pitanjima, za razliku od srbijanske skupštine koja unisono i izvan svake sumnje, bez obzira na stranke i kako se zovu, najvulgarnijim riječima napada zastupnicu Jerkov koja traži da se Šešelj makne iz zgrade i politike. Nadam se da ondje ne će biti pucnjave, makar ne masovne, jer im u skupštini nedostaje Hrvata za tako što, a jedini poslanik i predstavnik Hrvata, sjajni književnik Tomislav Žigmanov mora oprezno živjeti. U javljanju za HTV djelovao je odustno, kao progonjeni jelen za kojim trče psi, vukovi i vučići. Svaka mu čast na hrabrosti u obrani sve manje hrvatske manjine u Vojvodini. Ne tako daleko, u Pečuhu, hrvatska manjina ima sve što želi (dok razni protuhrvatski i protumađarski novinari u Zagrebu sotoniziraju Orbana). Imaju Hrvati u Pečuhu i hrvatsko kazalište, što je lijepo.

Vraćam se na različite persone koje nisu dobile status neželjenih u Hrvatskoj. Jadni brbljavi Vulin ne smije preko granice, ali je zato došao Irinej koji ima izjava i gorih od ministra. Zašto Irineju nije zabranjen dolazak u Hrvatsku ne tek sada, nego nakon što je izvan svake sumnje ustvrdio da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu (kao svojedobno Lajoš), to jest ako nešto slično postoji onda je zapadno od granice Karlobag-Karlovac- Virovitica. Dalmacija, Lika i Slavonija ne spadaju u Hrvatsku, to je neizravno, ali u stvari vrlo izravno rekao prije godinu ili dvije, tri – u Hrvatskoj su se vlasti malo uznemirile, ali počasnu titulu (persona non grata) patrijarh nije dobio. Valjda mora još malo napredovati, sada je za hrvatske vlasti tek u rangu novaka. Pitanje svih pitanja je što uopće radi srbijanska državna Crkva u Hrvatskoj, ona koja je u strašnom času bila duhovna JNA (citiram povjesničarku Štefan). Danas: po uzoru na pravosudnu regionalnu i globalnu srbijansku jurisdikciju, SPC uzima sebi ista prava.

Ovih dana došla je do mene knjiga o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, oko koje (Crkve) sam imao nekih dvojba, ali sada imam sve manje. Za sada citiram: „Trenutačno u Hrvatskoj djeluje SPC, koja nema niti povijesni razlog niti kanonsku osnovu za postojanje kao nacionalna crkva u Hrvatskoj, jer bi zapravo značilo da je RH srpska kolonija.“ Podsjeća se također da je patrijarh Germogen jedini poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu (to jest u prvim minutama poslijeratnog komunističkoga zločinačkog poretka).

Manja i veća medijska (politička) ubojstva

Vrijeđanja u Beogradu, vrijeđanja u Zagrebu s istih pozicija. Za bljujuće medije u Hrvatskoj nema embarga ni stotinu dana (Vučić), u nas je bljuvanje po Hrvatskoj i „konzervativnim“ Hrvatima danonoćno i bez zadrške. Lijevonasađeni i za Jugoslavijom tugujući osobito su zapjenjeni kada misle da ih je tko iz njihovih redova izdao. Tako sam samo čekao kada će početi napad na nanovo osviještenog Prosperova Novaka, koji se bio devedesetih onesvijestio, a onda je valjda proučavajući povijest hrvatske književnosti koja je i opća povijest, osvijestio da se našao u lošem društvu te ga viđamo i u sve boljoj (u nekim vremenima tamnoj) emisiji „Pola ure kulture“.

E, to je prevršilo mjeru, za Novakom je izdana tjeralica. Za egzekutora je izabran Jurica Pavičić koji glede ljudi s prezimenom Novak ima teškoća: nakon što je sada već pokojnoga Slobodana Novaka nazvao kretenom, sada Prosperova Novaka naziva glupanom, to jest pametnim čovjekom koji svjesno izigrava glupana. Ispod svega je užas koji orjunaši osjećaju kada shvate da su im redovi sve više prorijeđeni, plaču kao djeca.

Drugi je primjer pokušaja medijskog ubojstva slučaj prizemnoga napada na Anu Lederer u sedmodnevnom listu koji se bio pojavio iz duboke države, glumeći na dijelu stranica vojujuće hrvatstvo. Ana koju je trijezna Milanovićeva (Pusićkina) ministrica kulture s mukom eliminirala iz HNK Zagreb, mijenjajući čak i zakon, donoseći novi neslužbeno zvan „lex Lederer“, izložena je u rečenom tjedniku do sada rijetko viđenoj torturi, masakru s motornom pilom i tako očitim lažima o njezinu profesionalnom i još više privatnom životu da će ih na sudu biti lako dokazati. No, šteta je učinjena, a tjednik ima dovoljno novaca da se može igrati ljudskim sudbinama. Konotacije su i šire, Ana Lederer je udovica u ratu ubijenog snimatelja Gordana Lederera, pa se medijska svinjarija uklapa u progon i ruganje udovicama branitelja. I još nešto, vrlo važno: udbaški nasrtaj tempiran je u vrijeme kada se Ana Lederer pojavljuje kao ozbiljna kandidatica za pročelnicu zagrebačkoga Ureda za kulturu, pa ju je duboka država opet uzela na zub.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati