Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Uporišta i opasne posljedice političke srbizacije Hrvatske – I. dio

Objavljeno

na

Otvaranjem pitanja nužnih promjena izbornoga sustava u Republici Hrvatskoj, po tko zna koji put se nametnulo pitanje međunarodnih ugovora koje je poptisala Republike Hrvatska s pobunjenim Srbima prilikom mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, a nakon toga, navodno na tom pravnom i političkom temelju, pristupnih pregovora i sporazuma s Europskom unijom.

Više sam puta upozoravao u svojim kolumnama na činjenice koje ukazuju da prije svih današnje političke i društvene institucije pod nazivom srpske institucije i stranke u Hrvatskoj, vode politiku, osmišljavaju ciljeve i definiraju interese, te njihovo ostvarivanje kao – „druga strana“ u Republici Hrvatskoj.

Druga, opasna i zločesta strana!

A to izravno znači neprihvaćanje pripadnosti prve strane. Prva strana u ovom slučaju je – Republika Hrvatska i njeni ustavni temelji.

Sam pojam druga strana potječe iz pojma „strane“ u Erdutskom sporazumu, a odnosi se na pobunjene Srbe i Republiku Hrvatsku, prve kao jednu, drugu kao drugu stranu u sporu, kojemu je svjedočila međunarodna zajednica potpisima Petere Galbraitha, veleposlanika SAD u Republici Hrvatskloj u to vrijeme i posrednika UN-a Thorvalda Stoltenberga.

U Hrvatskoj je danas u javnome diskursu, ali i u političkom poretku, usprkos deklarativnim stavovima državnih dužnosnika koji se tu i tamo junače putem neformalnih izjava, najčešće i tada pogrješnih i besmislenih, na društvenim mrežama, posve potisnuta priroda „spora“, te podložna svakojakim interpretacijama upravo zato što je značaj tadašnjih događaja potisnut iz fokusa javnosti.

Srbija i Pupovac preko tzv. antifašista nameću teme iz Drugoga svjetskog rata

Srbija i Pupovac preko tzv. antifašista u Hrvatskoj nametnuli su teme iz Drugog svjetskog rata u središte pozornosti, s militantnim nasrtajaima na svakoga tko pokuša osporiti bez obzira koliko racionalno i dokumentirano bilo koju antifa ili komunističko-jugoslavensku dogmu, jugoslavensku upravo kao okvirnu formu u koju se ponovo otvoreno preoblači srpska agresivnost, kako je to sjajno uočila Višnja Starešina.

Valja pri tome naglasiti da „spor“ nije bio bilo kakav mirnodopski, civilni ili prijepor oko nekoga ljudskog ili manjinskog prava. Spor se odnosio na ratni odnos, na ratom okupirani teritorij, protjerano stanovništvo, sravnjen Vukovar i destine hrvatskih gradova i sela, teške zločine, koje je, ostvarujući genocidnim radnjama prema kasnijoj presudi stalnoga međunarodnoga suda u Haagu, proširenje srpskih državnih granica na međunarodno priznate prostore Republike Hrvatske, provodila Srbija i većina Srba u Hrvatskoj i BiH. Dakle, nije se radilo o stranama u sporu oko srušene bukve.

Zašto naglašavam što znači ovo „spor“ i značenje pojma „strane“ prilikom potpisivanja Erdutskog sporazuma?

Da bih naglasio polazište dviju „strana“, jer je danas 2017. godina, to što se dogodilo je povijest koja posve bitno i praktično presudno utječe interpretacijom i implikacijama toga sporazuma na političke prilike današnje Hrvatske, pri čemu se gotovo potpuno istisnulo iz pretežite javnosti i političkog diskursa – što su u tom trenutku predstavljale dvije“strane“. Strane bi morale baštiniti polazišta i imati predznak koji su stekle u tom trenutku, trenutku potpisivanja toga sporazuma, a polazište je prema presudi najviše pravne institucije suvremenoga svijeta ICJ-a bilo status žrtve i agresora, okupirani i okupator, ili zakonski, zločinac i žrtva.

Srbija i Srbi su bili zločinac, okupator i agresor

Srbija i Srbi su bili zločinac, okupator, agresor, a Hrvatska i hrvatski narod žrtva, pa kasnije – pobjednik!

Pupovac

To polazište je potpuno izgubljeno tijekom dvadeset i dvije godine, negdje usput, a od svega su ostale samo – strane pod međunarodnim ugovorom.

Pupovac je uz golemu pomoć otvorenih petokolonaških elemenata u hrvatskim politikama, institucijama, medijima, u sveučilišnoj i akademskoj zajednici, zatim u civilnim agenturama nametnuo polazište strane u ostvarivanju prava „strana“, što znači trajnoga principa neprihvaćanja uključenja u stranu koju čini Republika Hrvatska s pozicije odgovornosti, a ističući samo prava koja pripadaju Srbima okupljenima oko današnjih srpskih institucija u Hrvatskoj koje on personificira, a predvodi SPC. Dakle, u zahtjevima, stavovima, političkom djelovanju i pravima – Pupovac i njegovi pobočnici su ostvarili status pravne i političke „strane“, a toga statusa nema na poziciji preuzimanja odgovornosti za „spor“ koji se rješavao Erdutskim sporazumom.

Jer da ima, a ako se već inzistira na pojmu „strana“ u nekom sporazumu, onda mora imati i mora se biti dosljedan, bilo bi posve prirodno da „strana“ koju je međunarodno pravo označilo kao zločinca, snosi odgovornost za zlo koje je počinila.

Pa bi primjerice bilo zakonski konzistentno i politički imperativ da umjesto da se bave zahtjevima i pravima srpskoj „strani“ u Hrvatskoj, ta strana zakonski, politički, materijalno i moralno odgovara za zla koja baštini kao – „strana“. Kad već hoćeš biti strana – onda budi kako treba!

Bolesna nacionalna memorija

Pa bi Pupovac umjesto novca iz državnoga proračuna „druge strane“ sa svojim Srbima, petstotinjak godina udruženo plaćao stotinjak milijardi eura odštete za štete počinjene Hrvatskoj i hrvatskom narodu, zalažući svu privatnu imovinu ili bi od Srbije koju slijede u političkom pravcu, jednostavno tražili da isto onako kako ih je namagarčila devedesete i gurnula u zločin, sad kao država srpskog naroda pred svijetom prezume plaćanje šteta za to što je „srpska strana“ učinila. To bi bilo upravo potrebno razdoblje za materijalnu edukaciju i iskorjenjivanje iz srpskih generacija posljedica stoljetne proizvodnje zla i bolesne nacionalne memorije.

To bi bilo konzistentno zastupanje načela i pozicija „strana“.

Jer, ako se Pupovac i njegovi politički Srbi u Hrvatskoj tako grčevito drže Erdutskog sporazuma, valjda im je jasno da u njemu stoji i obveza obnove i pomoći povratnicima, te preuzimanja odgovornosti za činjenice koje su prethodile sporazumu i rješavnju „spora“. Ne odnosi se to valjda samo na jednu stranu, pogotovo na stranu koja je trpjela štete i s čije strane dolaze prognanici i žrtve!? I na stranu pobjednika!

Zašto je danas toliko bitno podsjetiti hrvatski narod, javnost i državnu politiku, poziciju i opoziciju na pojmove „strana“?

Koliko je bitno pokazuje situacija da danas Milorad Pupovac i stranka tada pobunjene strane u tom sporu drže kontrolni paket dionica hrvatske države, dakle „druge strane“ kako je to sjajno napisala Višnja Starešina. Drže ga i kontroliraju, u, i za, ime i interes stvarnoga gospodara – Republike Srbije.

Je li dakle ondašnji i povijesni Erdutski sporazum danas živa politička, pravna i društvena materija, ima li status važećega međunarodnoga pravnoga akta i ima li, te smije li imati, takve posljedice na politički poredak Republike Hrvatske?

Ni ludilu!

Evo zašto.

Prvo, taj sporazum uopće nije bio polazište jamstava srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj, kako to danas Pupovac uz pomoć klasične pete kolone i prevladavajućega mainstreama u Hrvatskoj histerično nameće vrišteći o međunarodnim obvezama, uz gotovo potpunu šutnju hrvatske državne politike okovane pred održavanjem jadnih stranačkih i grupnih interesa glasovima trojice plus jednoga političkog Srbina i nekolicine profesionalnih povlaštenika etničkoga karaktera. Taj se sporazum kako smo i rekli u svojih četrnaest točaka isključivo odnosio na prijelazno razdoblje u kojemu se srpske okupatorske snage, prije svega novosadski korpus vojske tadašnje Jugoslavije morao povući s okupiranih područja, zatim razdoblje uključivanja toga područja u državni poredak Republike Hrvatske, osiguranje zaštite povratnicima, među kojima su u devedest i devet postotnoj većini bili ne – Srbi, odnosno Hrvati i ostali, normalizacija života, ali nije ni u čemu isključivao potpuno uredovanje Republike Hrvatske kao suverne države na svome državnom teritoriju, ili uvjetovao to uredovanje obaveznom suglasnošću – druge strane.

Pobunjeni Srbi danas ultimativno zahtijevaju što im padne na pamet

SNVDanas imamo situaciju da strana pobunjenih Srba doslovno ultimativno zahtijeva što joj god padne na pamet uredujući svim aspektima državnoga i društvenoga života te pogotovo društvenih, etičkih i civilizacijskih standarda u Hrvatskoj s isključive pozicije, nastavljajući se na dokazane krivotovorine zajedničke povijesti, te otvoreno nastojeći krivotvoriti prirodu rata u Hrvatskoj služeći se samom hrvatskom – državom kao prirodnim pravom!

Prijevara se pozivanjem na „međunarodni ugovor“ i međunarodne norme na koje se danas poziva Pupovac, SNV, SPC a na temelju njihovih insajderskih stečevina i „prava druge strane“, i država Srbija u međunarodnim odnosima, promeće u stečeno pravo i neupitno polazište upravo na temeljima urušavanja cijeloga međunarodnoga poretka koji otvoreno ne samo zbog hrvatske državne pasivnosti ignorira pravnu normu ICJ-a, na kojoj se temelji taj međunarodni poredak. Danas se ta politička realnost reflektira kao smrtonosna činjenica aktualnoga političkoga poretka, ali i sveopće budućnosti Republike Hrvatske i hrvatskog naroda.

Zbog toga se Pupovac i Srbija tako grčevito drže Erdutskog sporazuma.

A pravni temelj manjinskih prava srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj međunarodno su zajamčena sasvim drugim dokumentom.

To je pismo predsjednika Tuđmana Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija prije produžetka mandata tadašnjih međunarodnih snaga i uprave Podunavlja pod ravnanjem američkoga generala Kleina, koje je predsjednik Tuđman poslao uz izričiti zahtjev da se prijelazno razdoblje ima ograničiti na još jednu godinu, iskazujući otvorenu namjeru da nakon toga Republika Hrvatska vojnim putem integrira to područje u svoj državni poredak. Točno pod tim uvjetima produžen je mandat Kleinovoj upravi.

Erdutski 2

U pismu predsjednika Tuđmana Vijeću sigurnosti u siječnju 1997. godine nema ni spomena o „stranama“ niti se to pismo odnosi na pojam pobunjenih Srba kao nekakve „druge strane“, nego na –srpsku nacionalnu manjinu integriranu u politički poredak Republike Hrvatske.

To Pupovcu i Srbiji ne odgovara i nikada se ne pozivaju na to pismo kao na temeljni dokument i međunarodno jamstvo koje je Republika Hrvatska dala hrvatskim Srbima kao – nacionalnoj manjini.

Zašto?

Jer to pismo ne polazi od dva politička realiteta na kojima zbog svojih imperijalnih namjera inzistira i Srbija i njena satelitska struktura u Hrvatskoj.

Jer to pismo ne polazi od srpske konstitutivnosti u Republici Hrvatskoj,

Jer to pismo kao državni i međunarodno-pravni akt ne polazi od pobunjenih Srba kao političke legalne činjenice u naknadnoj političkoj infrastrukturi Republike Hrvatske, niti im izuzev oprosta za sudjelovanje, a ne za zločine, u nasrtaju na Hrvatsku, jamči bilo što. Hrvatska na temelju toga pisma- jamstva nužno mora pojam srpske nacionalne manjine vratiti lojalnim Srbima a iz političkog života trajno isključiti bivše i današnje nositelje agresije, vojne i političke, jer oni mogu biti strana samo za kazneni progon i sadnju krumpira ako nisu činili zločine.

Legalizacija srpskih imperijalnih ciljeva u Hrvatskoj

SAnu2

I, konačno, jer to pismo utjelovljuje jamstva pobjednika rata za slobodu hrvatskog naroda, poraženoj strani, koja ima uživati status nacionalne manjine, kao i sve ostale manjine u Republici Hrvatskoj, te, posvome značenju označava suverenost hrvaskoga većinskoga naroda kao nositelja tih jamstava, svima, pa i svim pripadnicima srpske nacionalne manjine koji priznaju i prihvaćaju Republiku Hrvatsku i njene ustavna temeljne određenja. Naglašavam ovdje da je polazište „druge strane“ u političkom životu današnje Hrvatske i činjenica da Srbi ne prihvaćaju mogućnost da im većinski narod jamči politička prava, nego isključivo inzistiraju na ozakonjem monopolu i činjenici da oni sami sebi jamče kao druga ili partnerska strana prema Republici Hrvatskoj taj – status u Republici Hrvatskoj!

A to na međunarodnoj ravni namjeravaju osigurati i ingerencijama Beograda nad hrvatskim unutarnjim pitanjima upravo pripremljenom svesrpskomm deklaracijom.

Zbog toga Pupovac pod manjinskim pravima inzistira na doslovnom prebrojavanju državnih i javnih funkcija, od vrha do dna države, s pripadajućim presudnim utjecajem na sve što se tiče prava hrvatskih državljana srpskoga etničkog podrijetla. I zbog toga mu je životno bitan ovakav izborni sustav, a upravo zbog toga je smrtonosan za državnost hrvatskoga naroda, jer posve legalizira srpske imperijalne ciljeve u Hrvatskoj, njihovo osporavanje čini nezakonitim, ali i omogućuje srpskim agenturama, ucjenjenim petokolonašima te poglavito međunarodnim interesima, korištenjem legalne srpske destrukcije, slabljenje i potpuno modeliranje državnosti hrvatskoga naroda do modeliranja njegovoga identiteta primjerice – aktualnom Jokićevom reformom obrazovanja.

To je posve klasičan skriveni konfederalni element u državnome porektu Republike Hrvatske i ima isti značaj kao i sadržaj Z-4.

To je bit stvari.

Marko Ljubić/HKV

* Nastavak elaboracije o nužnosti i modelu spriječavanja političke srbizacije Hrvatske čitajte sutra na večer.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Eksplozija muškosti kod ‘vatrenih’ dobitak je za žene

Objavljeno

na

Objavio

Prošle godine nije baš zapaženo prošla vijest u ispravljanju jedne, kažu, (nogometne) nepravde. Poznato je da su zarade vrhunskih nogometaša ogromne.

Nije čudno, tu su milijarde ljudi po cijeloj kugli zemaljskoj koji gledaju, na što se onda, po naravi stvari, lijepe sponzori, reklame, televizijska prava, sve skuplje ulaznice, prodaja dresova, suvenira… Pošteno zarađeno.

No onda se umiješala politika, glasne feministice i ukazale kako je velika nepravda što muškarci nogometaši zarađuju znatno više od žena. Na to je odmah reagirala Norveška i izjednačila primanja muških i ženskih reprezentativaca i reprezentativki, na što je odmah sličnim prijedlogom išao i jedan bivši talijanski ministar.

Norvežani su išli s obrazloženjem kako ženska nogometna reprezentacija globalno i europski ostvaruje veće uspjehe od muške, što je točno. No istom logikom i Talijani svojim reprezentativkama trebali spustiti plaću jer drastično lošije kotiraju od muških kolega.

Feminizirani muškarac

Nisam protiv pozitivne diskriminacije, dapače, pa i u ovom slučaju, ali jednakost i jednakopravnost spolova stjerana do bizarnosti poprima dvostruku dimenziju po muškarca.

Prva je da se samim činom što si muškarac moraš osjećati krivim ako, zasluženo, više zarađuješ, jer samim tim “diskriminaraš”, čak i kad igraš nogomet. Druga dimenzija, a radi se o kulturološkoj klimi, koja je posljedica te, da se muškarac, ako se želi iskupiti mora – feminizirati.

Još 2015. godine u medijima taj sam proces opisao ovako. Prije desetak godina u Francuskoj je jedna knjiga uzburkala žestoke rasprave.

Radi se o djelu Èrica Zemmoura pod naslovom “Prvi spol” u kojoj se iznosi snažna teza: Ako muškarac želi uspjeti, mora postati žena. Prema Zemmourau, u moru stereotipa o potlačenoj i diskriminiranoj ženi u zadnjih pedesetak godina dogodio se sasvim suprotan proces.

Dok feministice kriče mašući statistikama o prevlasti muškarca, društvo se feminiziralo, ženske vrijednosti postale su dominantne: Intuicija ispred razuma, konsenzus nasuprot autoritetu, konzumerizam ispred proizvodnje, emocije ispred razbora, izgledanje i pokazivanje ispred bivstvovanja, tolerancija ispred konflikta, pri čemu se pod konfliktom ne misli na oružani sukob, na fizičko nasilje.

Dok je feminizam sedamdesetih godina tražio da žene budu kao muškarci, da rade kao muškarci, danas je obrnuto, radi se o tome da muškarci usvoje ženske vrijednosti. Žena više nije spol, već društveni ideal. Tako i muškarac koji želi uspjeti mora usvojiti dominantne ženske vrijednosti, feminizirati se, pa i u smislu izgleda i odnosa prema vlastitom tijelu, od depilacije preko “kvarcanja”.

Ovaj proces prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi “Društvo bez očeva”, društva u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan.

Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do “zaključka” da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, “očevi”, odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, “ubiti oca”, muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola i ratnika.

Tako se od hijerarhijskog modela društva koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam u kojem je “zabranjeno zabranjivati”, dočim je svaki autoritet sumnjiv, represivan.

Muškarac i društvo se sve više feminiziraju, a, kako upozorava i Zemmourau, “da biste uspjeli morate postati žena” i uklopiti se u društvo kojim vlada ” feminily correct”.

Nerazumna jednakopravnost

Kada sam to izrekao 2015. godine dobio sam pismo jedne naše istaknute feministice (pismo je privatno pa nije etično iznositi ime) u kojem ona pristojno i pametno osporava moja, a zapravo razmišljanja dva citirana autora.

Sva argumentacija ove žene vrti se oko principa jednakosti, pa slijedom toga i jednakopravnosti. No to uopće nije u pitanju, dapače, jednakopravnost žene i muškarca je vrijednost za koju se svim razumom treba zalagati, osim kada postane nerazumna.

Da je tada, kada sam to pisao, bilo ovo svjetsko nogometno prvenstvo, ne bih gospođi ništa odgovarao već ju samo pitao gleda li Hrvatsku na SP-u u Rusiji?

To je suprotno od onog što su izrekli Zemmour i Mitscherlich o muškarcu i očevima i sukladnom procesu na Zapadu. Nas 40 muških je ovdje, rekao je u četvrtak Dalić. Subašić koji bi igrao i jednom nogom, eksplozija snage, htijenja i borbenosti, jednom riječju muškosti, koja se nikada ne predaje. Pravi muški!

A onda dovode, poput Vide i Modrića, djecu na teren, pokazujući na istom terenu kao muškarci i snagu i roditeljsku brigu i nježnost. Obitelj i domovina, za to igramo. Takav “zastarjeli” tip muškaraca i očeva ne bi trebao smetati, to su arhetipovi muškosti i očinstva, i najveći dobitak upravo za – žene.

U borbi za ravnopravnost ne smiju se brisati (prirodne) razlike. To osiromašuje jednako muškarca, kao i ženu, cijelu kulturu. Pa i nogomet.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori