Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Uporišta i opasne posljedice političke srbizacije Hrvatske – I. dio

Objavljeno

na

Otvaranjem pitanja nužnih promjena izbornoga sustava u Republici Hrvatskoj, po tko zna koji put se nametnulo pitanje međunarodnih ugovora koje je poptisala Republike Hrvatska s pobunjenim Srbima prilikom mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, a nakon toga, navodno na tom pravnom i političkom temelju, pristupnih pregovora i sporazuma s Europskom unijom.

Više sam puta upozoravao u svojim kolumnama na činjenice koje ukazuju da prije svih današnje političke i društvene institucije pod nazivom srpske institucije i stranke u Hrvatskoj, vode politiku, osmišljavaju ciljeve i definiraju interese, te njihovo ostvarivanje kao – „druga strana“ u Republici Hrvatskoj.

Druga, opasna i zločesta strana!

A to izravno znači neprihvaćanje pripadnosti prve strane. Prva strana u ovom slučaju je – Republika Hrvatska i njeni ustavni temelji.

Sam pojam druga strana potječe iz pojma „strane“ u Erdutskom sporazumu, a odnosi se na pobunjene Srbe i Republiku Hrvatsku, prve kao jednu, drugu kao drugu stranu u sporu, kojemu je svjedočila međunarodna zajednica potpisima Petere Galbraitha, veleposlanika SAD u Republici Hrvatskloj u to vrijeme i posrednika UN-a Thorvalda Stoltenberga.

U Hrvatskoj je danas u javnome diskursu, ali i u političkom poretku, usprkos deklarativnim stavovima državnih dužnosnika koji se tu i tamo junače putem neformalnih izjava, najčešće i tada pogrješnih i besmislenih, na društvenim mrežama, posve potisnuta priroda „spora“, te podložna svakojakim interpretacijama upravo zato što je značaj tadašnjih događaja potisnut iz fokusa javnosti.

Srbija i Pupovac preko tzv. antifašista nameću teme iz Drugoga svjetskog rata

Srbija i Pupovac preko tzv. antifašista u Hrvatskoj nametnuli su teme iz Drugog svjetskog rata u središte pozornosti, s militantnim nasrtajaima na svakoga tko pokuša osporiti bez obzira koliko racionalno i dokumentirano bilo koju antifa ili komunističko-jugoslavensku dogmu, jugoslavensku upravo kao okvirnu formu u koju se ponovo otvoreno preoblači srpska agresivnost, kako je to sjajno uočila Višnja Starešina.

Valja pri tome naglasiti da „spor“ nije bio bilo kakav mirnodopski, civilni ili prijepor oko nekoga ljudskog ili manjinskog prava. Spor se odnosio na ratni odnos, na ratom okupirani teritorij, protjerano stanovništvo, sravnjen Vukovar i destine hrvatskih gradova i sela, teške zločine, koje je, ostvarujući genocidnim radnjama prema kasnijoj presudi stalnoga međunarodnoga suda u Haagu, proširenje srpskih državnih granica na međunarodno priznate prostore Republike Hrvatske, provodila Srbija i većina Srba u Hrvatskoj i BiH. Dakle, nije se radilo o stranama u sporu oko srušene bukve.

Zašto naglašavam što znači ovo „spor“ i značenje pojma „strane“ prilikom potpisivanja Erdutskog sporazuma?

Da bih naglasio polazište dviju „strana“, jer je danas 2017. godina, to što se dogodilo je povijest koja posve bitno i praktično presudno utječe interpretacijom i implikacijama toga sporazuma na političke prilike današnje Hrvatske, pri čemu se gotovo potpuno istisnulo iz pretežite javnosti i političkog diskursa – što su u tom trenutku predstavljale dvije“strane“. Strane bi morale baštiniti polazišta i imati predznak koji su stekle u tom trenutku, trenutku potpisivanja toga sporazuma, a polazište je prema presudi najviše pravne institucije suvremenoga svijeta ICJ-a bilo status žrtve i agresora, okupirani i okupator, ili zakonski, zločinac i žrtva.

Srbija i Srbi su bili zločinac, okupator i agresor

Srbija i Srbi su bili zločinac, okupator, agresor, a Hrvatska i hrvatski narod žrtva, pa kasnije – pobjednik!

Pupovac

To polazište je potpuno izgubljeno tijekom dvadeset i dvije godine, negdje usput, a od svega su ostale samo – strane pod međunarodnim ugovorom.

Pupovac je uz golemu pomoć otvorenih petokolonaških elemenata u hrvatskim politikama, institucijama, medijima, u sveučilišnoj i akademskoj zajednici, zatim u civilnim agenturama nametnuo polazište strane u ostvarivanju prava „strana“, što znači trajnoga principa neprihvaćanja uključenja u stranu koju čini Republika Hrvatska s pozicije odgovornosti, a ističući samo prava koja pripadaju Srbima okupljenima oko današnjih srpskih institucija u Hrvatskoj koje on personificira, a predvodi SPC. Dakle, u zahtjevima, stavovima, političkom djelovanju i pravima – Pupovac i njegovi pobočnici su ostvarili status pravne i političke „strane“, a toga statusa nema na poziciji preuzimanja odgovornosti za „spor“ koji se rješavao Erdutskim sporazumom.

Jer da ima, a ako se već inzistira na pojmu „strana“ u nekom sporazumu, onda mora imati i mora se biti dosljedan, bilo bi posve prirodno da „strana“ koju je međunarodno pravo označilo kao zločinca, snosi odgovornost za zlo koje je počinila.

Pa bi primjerice bilo zakonski konzistentno i politički imperativ da umjesto da se bave zahtjevima i pravima srpskoj „strani“ u Hrvatskoj, ta strana zakonski, politički, materijalno i moralno odgovara za zla koja baštini kao – „strana“. Kad već hoćeš biti strana – onda budi kako treba!

Bolesna nacionalna memorija

Pa bi Pupovac umjesto novca iz državnoga proračuna „druge strane“ sa svojim Srbima, petstotinjak godina udruženo plaćao stotinjak milijardi eura odštete za štete počinjene Hrvatskoj i hrvatskom narodu, zalažući svu privatnu imovinu ili bi od Srbije koju slijede u političkom pravcu, jednostavno tražili da isto onako kako ih je namagarčila devedesete i gurnula u zločin, sad kao država srpskog naroda pred svijetom prezume plaćanje šteta za to što je „srpska strana“ učinila. To bi bilo upravo potrebno razdoblje za materijalnu edukaciju i iskorjenjivanje iz srpskih generacija posljedica stoljetne proizvodnje zla i bolesne nacionalne memorije.

To bi bilo konzistentno zastupanje načela i pozicija „strana“.

Jer, ako se Pupovac i njegovi politički Srbi u Hrvatskoj tako grčevito drže Erdutskog sporazuma, valjda im je jasno da u njemu stoji i obveza obnove i pomoći povratnicima, te preuzimanja odgovornosti za činjenice koje su prethodile sporazumu i rješavnju „spora“. Ne odnosi se to valjda samo na jednu stranu, pogotovo na stranu koja je trpjela štete i s čije strane dolaze prognanici i žrtve!? I na stranu pobjednika!

Zašto je danas toliko bitno podsjetiti hrvatski narod, javnost i državnu politiku, poziciju i opoziciju na pojmove „strana“?

Koliko je bitno pokazuje situacija da danas Milorad Pupovac i stranka tada pobunjene strane u tom sporu drže kontrolni paket dionica hrvatske države, dakle „druge strane“ kako je to sjajno napisala Višnja Starešina. Drže ga i kontroliraju, u, i za, ime i interes stvarnoga gospodara – Republike Srbije.

Je li dakle ondašnji i povijesni Erdutski sporazum danas živa politička, pravna i društvena materija, ima li status važećega međunarodnoga pravnoga akta i ima li, te smije li imati, takve posljedice na politički poredak Republike Hrvatske?

Ni ludilu!

Evo zašto.

Prvo, taj sporazum uopće nije bio polazište jamstava srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj, kako to danas Pupovac uz pomoć klasične pete kolone i prevladavajućega mainstreama u Hrvatskoj histerično nameće vrišteći o međunarodnim obvezama, uz gotovo potpunu šutnju hrvatske državne politike okovane pred održavanjem jadnih stranačkih i grupnih interesa glasovima trojice plus jednoga političkog Srbina i nekolicine profesionalnih povlaštenika etničkoga karaktera. Taj se sporazum kako smo i rekli u svojih četrnaest točaka isključivo odnosio na prijelazno razdoblje u kojemu se srpske okupatorske snage, prije svega novosadski korpus vojske tadašnje Jugoslavije morao povući s okupiranih područja, zatim razdoblje uključivanja toga područja u državni poredak Republike Hrvatske, osiguranje zaštite povratnicima, među kojima su u devedest i devet postotnoj većini bili ne – Srbi, odnosno Hrvati i ostali, normalizacija života, ali nije ni u čemu isključivao potpuno uredovanje Republike Hrvatske kao suverne države na svome državnom teritoriju, ili uvjetovao to uredovanje obaveznom suglasnošću – druge strane.

Pobunjeni Srbi danas ultimativno zahtijevaju što im padne na pamet

SNVDanas imamo situaciju da strana pobunjenih Srba doslovno ultimativno zahtijeva što joj god padne na pamet uredujući svim aspektima državnoga i društvenoga života te pogotovo društvenih, etičkih i civilizacijskih standarda u Hrvatskoj s isključive pozicije, nastavljajući se na dokazane krivotovorine zajedničke povijesti, te otvoreno nastojeći krivotvoriti prirodu rata u Hrvatskoj služeći se samom hrvatskom – državom kao prirodnim pravom!

Prijevara se pozivanjem na „međunarodni ugovor“ i međunarodne norme na koje se danas poziva Pupovac, SNV, SPC a na temelju njihovih insajderskih stečevina i „prava druge strane“, i država Srbija u međunarodnim odnosima, promeće u stečeno pravo i neupitno polazište upravo na temeljima urušavanja cijeloga međunarodnoga poretka koji otvoreno ne samo zbog hrvatske državne pasivnosti ignorira pravnu normu ICJ-a, na kojoj se temelji taj međunarodni poredak. Danas se ta politička realnost reflektira kao smrtonosna činjenica aktualnoga političkoga poretka, ali i sveopće budućnosti Republike Hrvatske i hrvatskog naroda.

Zbog toga se Pupovac i Srbija tako grčevito drže Erdutskog sporazuma.

A pravni temelj manjinskih prava srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj međunarodno su zajamčena sasvim drugim dokumentom.

To je pismo predsjednika Tuđmana Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija prije produžetka mandata tadašnjih međunarodnih snaga i uprave Podunavlja pod ravnanjem američkoga generala Kleina, koje je predsjednik Tuđman poslao uz izričiti zahtjev da se prijelazno razdoblje ima ograničiti na još jednu godinu, iskazujući otvorenu namjeru da nakon toga Republika Hrvatska vojnim putem integrira to područje u svoj državni poredak. Točno pod tim uvjetima produžen je mandat Kleinovoj upravi.

Erdutski 2

U pismu predsjednika Tuđmana Vijeću sigurnosti u siječnju 1997. godine nema ni spomena o „stranama“ niti se to pismo odnosi na pojam pobunjenih Srba kao nekakve „druge strane“, nego na –srpsku nacionalnu manjinu integriranu u politički poredak Republike Hrvatske.

To Pupovcu i Srbiji ne odgovara i nikada se ne pozivaju na to pismo kao na temeljni dokument i međunarodno jamstvo koje je Republika Hrvatska dala hrvatskim Srbima kao – nacionalnoj manjini.

Zašto?

Jer to pismo ne polazi od dva politička realiteta na kojima zbog svojih imperijalnih namjera inzistira i Srbija i njena satelitska struktura u Hrvatskoj.

Jer to pismo ne polazi od srpske konstitutivnosti u Republici Hrvatskoj,

Jer to pismo kao državni i međunarodno-pravni akt ne polazi od pobunjenih Srba kao političke legalne činjenice u naknadnoj političkoj infrastrukturi Republike Hrvatske, niti im izuzev oprosta za sudjelovanje, a ne za zločine, u nasrtaju na Hrvatsku, jamči bilo što. Hrvatska na temelju toga pisma- jamstva nužno mora pojam srpske nacionalne manjine vratiti lojalnim Srbima a iz političkog života trajno isključiti bivše i današnje nositelje agresije, vojne i političke, jer oni mogu biti strana samo za kazneni progon i sadnju krumpira ako nisu činili zločine.

Legalizacija srpskih imperijalnih ciljeva u Hrvatskoj

SAnu2

I, konačno, jer to pismo utjelovljuje jamstva pobjednika rata za slobodu hrvatskog naroda, poraženoj strani, koja ima uživati status nacionalne manjine, kao i sve ostale manjine u Republici Hrvatskoj, te, posvome značenju označava suverenost hrvaskoga većinskoga naroda kao nositelja tih jamstava, svima, pa i svim pripadnicima srpske nacionalne manjine koji priznaju i prihvaćaju Republiku Hrvatsku i njene ustavna temeljne određenja. Naglašavam ovdje da je polazište „druge strane“ u političkom životu današnje Hrvatske i činjenica da Srbi ne prihvaćaju mogućnost da im većinski narod jamči politička prava, nego isključivo inzistiraju na ozakonjem monopolu i činjenici da oni sami sebi jamče kao druga ili partnerska strana prema Republici Hrvatskoj taj – status u Republici Hrvatskoj!

A to na međunarodnoj ravni namjeravaju osigurati i ingerencijama Beograda nad hrvatskim unutarnjim pitanjima upravo pripremljenom svesrpskomm deklaracijom.

Zbog toga Pupovac pod manjinskim pravima inzistira na doslovnom prebrojavanju državnih i javnih funkcija, od vrha do dna države, s pripadajućim presudnim utjecajem na sve što se tiče prava hrvatskih državljana srpskoga etničkog podrijetla. I zbog toga mu je životno bitan ovakav izborni sustav, a upravo zbog toga je smrtonosan za državnost hrvatskoga naroda, jer posve legalizira srpske imperijalne ciljeve u Hrvatskoj, njihovo osporavanje čini nezakonitim, ali i omogućuje srpskim agenturama, ucjenjenim petokolonašima te poglavito međunarodnim interesima, korištenjem legalne srpske destrukcije, slabljenje i potpuno modeliranje državnosti hrvatskoga naroda do modeliranja njegovoga identiteta primjerice – aktualnom Jokićevom reformom obrazovanja.

To je posve klasičan skriveni konfederalni element u državnome porektu Republike Hrvatske i ima isti značaj kao i sadržaj Z-4.

To je bit stvari.

Marko Ljubić/HKV

* Nastavak elaboracije o nužnosti i modelu spriječavanja političke srbizacije Hrvatske čitajte sutra na večer.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari