Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Uzroci problema na HRT-u i hitne obveze Sabora

Objavljeno

na

 Prilog dubinskoj raspravi o HRT-u

Usprkos trudu Brune Kovačevića, vršitelja dužnosti ravnatelja programa, s najavama nove jesenske sheme HRT-a, bit je uznemiravajućih stvari rekao glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić-Kazo: „Večerašnje je predstavljanje bilo veoma uspješno, što potvrđuje i činjenica da se odazvao velik broj gostiju.

Studio 10 bio je popunjen do posljednjega stolca, iz čega se vidi zanimanje poslovnih partnera za naš rad“.

Kazimiru Bačiću je popunjenost stolica ključni kriterij vrijednosti onoga što radi. Po istom principu kao negdašnjem uredniku „Vjesnika“ kome su suradnici u redakciji zabrinuto govorili da ne valja to što rade, da je to debakl novinarstva, a on im rekao da ga zanima samo što misli glavni čitatelj – centralni komitet.

Urednik „Vjesnika“ je znao tko odlučuje, kome duguje svoju poziciju, čemu je duguje i kome se mora svidjeti to što radi. Zna i Kazimir Bačić. Tada je sustav počivao na opojnoj iluziji samoupravljanja, danas počiva na još pugubnijoj europskoj iluzionističkoj paradigmi na crti gramšijevštine – javnome vlasništvu i nepersonaliziranom upravljanju. Tako ni Kazo nije slučaj, nego – sindrom na HRT-u kao i u društvu u cjelini, a to daje temeljno sadržajno obilježje novoj jesenskoj i svakoj drugoj shemi. Jer uzvanici su pozivani prema kriteriju institucionalnog ali i podzemnog utjecaja na zaštitu postojećih pozicija na HRT-u i u društvu, a ne po kriteriju poticanja razvoja i izvrsnosti.

Dovoljno je pogledati tko su bili.

I još važnije – tko nije bio uzvanik.

U Kovačevićevim promotivnim porukama puno je pogrješnih putokaza, koji raspravu o bitnim pitanjima i krucijalnim odnosima svode na najnižu razinu površnosti. Nigdje nikada, nitko neće pronaći neovisnu, stručnu i usporedivu, te u konačnicu mjerljivu ocjenu proizvoda HRT-a, niti je Kovačević spomenuo taj princip, ako isključimo usporedbu gledanosti s televizijama jugoistočne Europe. A taj kriterij jednostavno – ne valja.

Kako se troše milijarda i dvjesta milijuna kuna kad imamo proizvod kakav imamo i gdje su analize koje pokazuju što netko postiže i što bi sve mogao postići s tolikim novcima da su uvjeti upravljanja i organizacije – drugačiji, bolji? Kompletna usmjerenost države i javnosti se svodi na to jesu li sredstva utrošena zakonski i statutarno, prema pravilnicima, te je li onaj tko je nadležan donosio odluku ili nije, a nigdje i nikada se ne analizira stvarni rezultat. Nisu zakoni, pravilnici i statuti sami sebi svrha, niti bi smjeli biti osmišljeni da bi omogućili loš rad i pokriće za – neznanje i namjerne devijacije.

A jesu u slučaju HRT-a.

Nikada nitko u Saboru nije raspravljao o stanju na HRT-u

Nikada nitko nije u Saboru raspravaljao o stanju na HRT-u, a da je imao pred sobom detaljnu analizu recimo, koliko ljudi sudjeluje u proizvodnji jedne informativne jedinice programa koji gledamo, usporedivo s proizvodnjom iste te jedinice u uspješnoj ili konkurentskoj komercijalnoj televiziji, ili usporedno s tim podatcima sa sličnih državnih radio-televizija koje služe kao uzor u svijetu.

Nema Sabor niti zastupnici pojma koliko stalno uposlenih na HRT-u dnevno proizvodi ili kreira nekakvih potrebnih sadržaja, gdje završavaju ti kreirani sadržaji i ima li ih uopće, ima li ih dovoljno i mjerljivo prema broju plaćenih sati rada i ljudi koji primaju plaće, koliko ljudi u ovome trenutku zapravo iz različitih razloga ne radi ništa, koliko je takvih pod neslužbenom cenzurom, koliko se ljudi udvaja na jednome funkcionalnom radnom mjestu, ima li slučajeva da troje ljudi prima plaću za jednu proizvodnu mjeru primjerenu radnim mogućnostima jednoga čovjeka i slično?

Zašto vlasnik, Sabor Republike Hrvatske, a dužan je to izbornome tijelu koje ga je ovlastilo i obvezalo, ne objavi podatak koliko je ljudi zapošljeno na HRT-u recimo od 2000. godine do danas, je li to i u kakvoj vezi s ukupnom ponudom programskih proizvoda, koliko su ti ljudi donijeli Hrvatskoj – novih informacija i kakve kvalitete?

Tišina.

Mrak.

Ravnateljstvo HRT-a o tim stvarima nikada ne izlazi s detaljnim analizama, niti vlasnik o tome raspravlja. Niti to traži.

Kako je to moguće?

HRT-om se danas zakonski upravlja na vrlo složen način, pravim labirintom odgovornosti i nadležnosti. Od saborskoga Odbora, preko Sabora, Programskoga vijeća, Nadzornoga odbora do ravnateljstva HRT-a, a u samoj HRT postoji čitav niz podlabirinata kojima je svrha izbjeći odgovornost ili prikriti neprofesionalizam, ali i raditi trajni pritisak na nekolicinu još uvijek živih autentičnih novinara u njihovim programima. Sustav o kojemu se odluke donose na pet razina i na pet različitih pozicija nadležnosti osuđen je na neuspjeh i propast, a odgovornost nužno depersonalizirana, time i svedena na minimum i izložena svim mogućim devijacijama, izrazito je nefunkcionalan, te počiva na – paralelnim utjecajima.

U labirintima se uvijek najbolje snalaze šišmiši.

Upravljanje HRT-om – kao nekada u SOUR-ima

Upravljanje HRT-om danas je ekvivalent upravljanja nekadašnjim SOUR-ima, gdje je za svaku odluku bilo desetine lažnih zakonskih stepenica, a stvarnu odluku je prenosio telefonski uređaj iz – komiteta.

Zato je svako novo ruho HRT-a nebitno, bitne su figurativno rečeno gaće, koje godinama nitko ne presvlači, a prema njima se gleda higijenski standard jedne organske cjeline.

U takvom sustavu upravljanja, funkcionalno upravljanje je onemogućeno.

I zato HRT-u kvalifikacijskom smislu – godinama propada izložen neodgovornosti, mediokritetstvu, nesolidnostima, podzemnim i prljavim utjecajima i cenzurama svih tipova, a novinarstvo postaje – gola i to najprimitivnija propaganda.

Što znači Kovačevićeva najava dolaska „novih lica“ u jesensku shemu i na program, kad nitko nema pojma jesu li ta nova lica samo maske za stare ili još lošije sadržaje,niti ima bilo kakve relevantne analize gdje su bila, odakle su došla i što su radila ta – nova lica?

Što će nekome novo lice ako će igrati po starim pravilima?

Bit stvari je u činjenici da vlasnik, Republika Hrvatska, mora jasno znati, a nakon toga i reći – što točno želi postići i dobiti od HRT-a, a ne kako Plenković, kad ga se nešto upita o HRT-u ili HINA ističe, da se ne želi mješati u autonomiju medija.

Te Plenkovićeve riječi nisu naivnost i neznanje, nego svojevrsni bezobrazluk iza koga se skriva – ciljani skriveni utjecaj na kreiranje i modeliranje društvenoga raspoloženja korištenjem HRT-a, izvan jasnih nacionalnih ciljeva. Jer ti ciljevi koje on kao država mora i znati i istaći nisu svedivi na autonomiju novinarstva, kao štonisu znanstveni ciljevi svedivi na autonomiju sveučilišta ili kulturne politike na autonomiju kazališta, ili HAVC-a. Ne radi investitor neku tvornicu da bi nakon izgradnje i utroška novaca pitao radnike – idemo se dogovoriti, ili vi mi recite što ćemo proizvoditi. Valjda utemeljitelj ima cilj prije nego je donio bilo kakvu odluku. Autonomija se odnosi na modele postizanje ciljeva, a ciljeve uvijek i svugdje određuje onaj tko – plaća.

Neće vlasnik podučavati inženjera kako će raditi svoj posao, ali neće ni inženjer vlasniku zadavati ciljeve. Na tome počiva suvremeni uspješni svijet.

Naglašavam ovdje još jednu bitnu stvar koja se u Hrvatskoj potpuno zanemaruju, a u ovome slučaju eklatantno na HRT-u i odnosu prema HRT-u. Modeli ostvarivanja ciljeva moraju biti, ne stvar nagodbe ili prilagodbe najnižim kvalifikacijskim standardima, nego – primjene najviših standarda.

Navešću neke primjere navodne autonomije, odnosno teške zlouporabe uredničkih nadležnosti.

Primjeri „uredničke prosudbe“

Nazad nekoliko dana u Europskom domu akademik Paar je u ime skupine više od stotinu relevantnih akademca i u ime HAZU prezentirao tzv. Crvenu knjigu, kritike na ponuđeni uputnik reforme školstva koji je izradila Jokićeva skupina. U jeku javnih rasprava o reformi obrazovanja, nije moglo biti relevantnijega i aktualnijega događaja. HRT je poslao ekipu da poprati događaj, ali su nakon pet minuta, prije nego su raspremili opremu, na telefonski poziv pred prepunom dvoranom – napustili Europski dom.

Posljedica je da hrvatska javnost nije ništa doznala o tome.

Drugim riječima, nije se dogodilo.

Drugi primjer je obrazloženja HRT-a da je odluka da se tjekom obilježavanja Dana pobjede ne obavijesti javnost o velikom narodnom skupu u Podstrani između Omiša i Splita, s preko dvadeset tisuća nazočnih, stvar uredničke prosudbe i nadležnosti.

Maja SeverTreći je primjer od nazad par godina, kada HRT u svim svojim informativnim emisijama nekoliko minuta slikom i tonom šalje u javnost informaciju o Pupovcu i nekolicini sudrugova s nekakve navodne komemoracije žrtvama ustaškoga režima, a istodobno se potpuno prešuti skup s deset tiusća nazočnih iz Macelja koji je predvodio kardinal Josip Bozanić, s mise za konkretne i sigurno utvrđene hrvatske žrtve komunističkog režima.

I to je urednička prosudba.

Konačno primjer sa super svježim povodom. S obzirom da je Maja Sever po tko zna koji put agitacijom njenih aktivisitičkih kompanjona izgurana u prvi plan javnosti kao nekakva žrtva progona, podsjetimo se na njen profesionalizam i njeno novinarstvo. Iz prve ruke. Na sjednici saborskog Odbora za medija, koju je Sever pratila kao izvjestiteljica HRT-a, novinarka urla i uz pljesak odobrava divljačko ponašanje jednoga istomišljenika iz HND-a pred očima više od pedeset nazočnih i dvadesetak saborskih zastupnika, dakle vlasnika HRT-a, većinom iz aktualne saborske većine.

O kakvoj to objektivnosti onda govorimo i smijemo li zamisliti kakva je slika i izvještaj išao s te sjednice koju je takva Maja Sever pratila kao profesionalac?

I vuk pojeo magare.

Sve su to uredničke prosudbe, ali zbog nevjerojatnih slabosti sustava i kriterija, umjesto da ti urednici dobiju trenutne otkaze, što je univerzalni standard u profesionalnom novinarstvu, oni su, s jedne strane zaštićeni formalnim standardima i navodnom autonomojim, a s druge strane, i danas rade slične ili hijerarhijski više poslove. O tome govorimo, to su konkretni primjeri devijacija na koje upozoravam.

Zato su bitni standardi, kriteriji, pravila ponašanja i stalni mjerljivi i argumentirani nadzor, na temelju kojega se i razgovara i odlučuje. Ti kriteriji ne mogu biti autonomija Maje Sever. Niti bilo koga uposlenoga na HRT-u. Niti ih može uspostavljati i propisivati SNV, GONG, bilo tko u Hrvatskoj pored postojeće – hrvatske države.

Inače se odnosi u društvu svode na stanje vučjega čopora, a takve rezultate i imamo.

Vlasnik, u ovome slučaju Sabor Republike Hrvatske, vladajuća većina, je odgovorna za pravila ponašanja u društvu.

Država propisuje okvire najviših postojećih standarda, to je njena obveza, a ne čuvati zatečeno stanje koje ne valja, radi stvaranja lažne javne idile i mira.

Krajnje vrijeme da Sabor provjetri kriterije kako se i na temelju čega (re)pozicioniraju urednici, redakcije, nova i stara lica…

NU2

Krajnje je vrijeme da vlasnik, odnosno Sabor konačno postavi pitanje i provjetri kriterije kako se i na temelju čega pozicioniraju i repozicioniraju urednici, redakcije, nova i stara lica, na temelju kojih vrijednosnih kriterija je netko dobio emisiju a netko drugi nije, ili ju je izgubio, zašto se favoriziraju novinari opće prakse, a HRT ima stotine novinara raznoga profila i specijalnosti, zašto Togonal ili Smrtić vode emisiju u ekonomskim pitanjima i ispadaju smiješni, a negdje na četvrtom programu čuči sjajni Željko Kardum, tko to i na temelju čega selekcionira?

Zašto, kad Kovačević kaže da imaju svoje široke i kvalitetne kadrovske resurse nemamo deset urednika Otvoreno, dvadeset urednika Dnevnika, dvadest urednika „Teme dana“ po stručnim preferencijama i deset voditelja brandiranih emisija kao što je Nedjeljom u 2, zašto se favorizira organska privatizacija termina i emisija, usprkos neviđenim promašajima velike većine poznatih urednika i voditelja, i usprkos tome što uistinu HRT ima kvalitetnih ljudi koji nikada ne dobiju šansu. Pa davidimo i internu konkurenciju, natjecanje u izvrsnosti, a ne u poslušnosti, različite pristupe, različite goste i ponudu, umjesto nekritičkoga i podaničkog monopola kojemu godinama svjedočimo?

Jedino tako se radi programski iskorak.

I stječe respekt.

Te kriterije neće nametnuti onaj tko je nastao njima nasuprot, nego mora – odgovoran vlasnik.

I to nije mješanje u autonomiju, to je univerzalno pravilo dobroga gospodara.

To ne bi smjelo biti stvar unutarnje volje uposlenika na HRT-u, njihovoga rukovodstva, nego obvezujući model koji mora nametnuti vlasnik, jer drugačije nikada neće postići dostizanje vrhunskih informativnih standarda u HRT-u. Tu se mora poći od posve novoga Zakona o HRT-u. A vlasnik to neće, jer bi na taj način prije svega desetine privatnih utjecaja bilo onemogućeno i bili bi oduzeti sitni feudi desetinama tipova u i oko politike; uposlenici i upravljačka hijerarhija na HRT ne želi, ali i ne smije, jer nije nastala na znanju nego utjecajima iz vana pa mora po mišljenje negdje izvan Prisavlja; što trajno generira uništenje kvalitete, izolaciju vrhunskih novinara i potencijala, te proizvodi izuzetno loš programski sadržaj. Sve dok je tako, dok je ozakonjena neodgovornosti i nefunkcionalno upravljanje sustavom, nedostatak kvalitete prikrivat će se nategnutim statističkim podatcima, najčešće izvan svake racionalne relevantnosti uspoređujući se s televizijima jugoistočne Europe.

Nitko zdrava razuma ne ravna svoj status prema lošijima od sebe.

Nametanje vrhunskih standarda nije miješanje u novinarstvo.

Upravo suprotno.

Ti standardi ga omogućavaju.

Hrvatski Sabor mora odmah pitati i dobiti odgovore pred očima javnosti o nekoliko krucijalnih elemenata djelovanja HRT-a, koja je bilo imperativ očekivati od Plenkovića i njegove saborske većine, s obzirom na njegove programske najave i polazišta o načinima upravljanja i primjeni europskih standarda u hrvatskom društvu.

To je pitanje Plenkovićeve vjerodostojnosti, ako je više uopće pristojno tu riječ spominjati uz ovo čemu svjedočimo mjesecima.

Kako se postaje i napreduje do statusa urednika, komentatora, tko su producenti, koliko ih ima uspredivo s proizvodnjama programa u uspješnim televizijama i na radio postajama, što rade, kako se dodjeljuju i na temelju čega koeficijenti plaće, je li netko i kada razmotrio mogućnost da je natječajni uvjet o iskustvu od deset godina na mjestu urednika zapravo vrlo mogući dokaz počinjene štete, a ne kvalitete?

Konačno, smije li biti poslovna tajna ili zaštita osobnih podataka, informacija o pojedinačnim plaćama na HRT-u, dodatnim povlasticama i svemu što ti ljudi koriste u stvaranju programa koje gledamo, pogotovo s pozicije da im je to sve zajamčila država. Ljudi su prinuđeni plaćati bez obzira na kvalitet isporučenoga proizvoda i bez ikakvoga ekspertnoga ili relevantnoga jamstva da će dobiti vrhunski proizvod?

To je ponižavajuće.

Kako hrvatski narod može znati da je ispravno plaćati pedeset, stotinu i dvije stotine kuna obvezne pretplate, a nema stručnu elaboraciju vrijednosti onoga što dobije, ili, nema nikakvu mogućnost dobiti neupitnu deklaraciju na proizvodu koji kupuje?

Političke inicijative moraju počivati na tim saznanjima, pa je i dalje otvoreno pitanje na temelju čega je MOST jedno vrijeme pokušavao inicirati raspravu o pristojbi.

Ne znati te podatke, je izvorište sustavne prijevare i to mora prestati.

To bi moralo biti središnje pitanje i samoga poslovanja HRT-a, pogotovo interesa državne revizije, a ne samo je li netko zakonski prema lošim zakonima, trošio novac ovako ili onako.

Ništa bez dubinske analiza na HRT-u

Sabor bi najhitnije morao osigurati sredstva i međunarodni natječaj za izbor relevantnoga nositelja dubinske analize djelovanja i funkcioniranja HRT-a po svim elementima poslovanja i djelovanja, s naglaskom na kadrovske potencijale i model upravljanja informativnim procesima. Bez toga je svaka rasprava besmislena, a bez nalaza dubinske analize s relevantnim međunarodnim potpisom, HRT će sve više, ako je to uopće moguće, postajati banalni propagandni i manipulacijski servis, utočište stotina propagandista i mediokriteta s nesagledivim posljedicama za opće stanje duha i društvene klime u Hrvatskoj.

U svakom odgovornom upravljanju koje počiva na profesionalnim stručnim analizama odlučuje se meritokratski, stručno i na temelju ekspertiza a ne samoupravno i pukim nadglasavanjem. Uvjet za demokratsko odlučivanje je – znanje i puna relevantna informiranost. A nadglasavanje nije demokracija, iako sliči na nju. To je posebno opasno u Hrvatskoj, još uvijek teško inficiranoj sindromom i mentalnim zloduhom samoupravljanja, zloćudnim prividom iza koga se krila epohalna komunistička manipulacija.

Kovačević, Bačić i rukovodstvo HRT niti imaju neovisnu ekspertnu analizu, niti im je pala na pamet, niti bi na temelju nje mnogi među njima uopće radili na HRT, a na žalost niti su ju u ozakonjenom sustavu upravljanja dužni imati, niti se trude ispraviti te nedostatke, niti tko to od njih traži.

Sve izrečeno je usmjereno prvenstveno vlasniku.

Hrvatskoj državi.

Saboru.

Vladajućoj većini.

Ali i svim klubovima zastupnika koji mogu ovo pitanje otvoriti prilikom početka svake sjednice Sabora, a šute. Ili neće, ili ne znaju.

Uvesti neovisne ekspertize

Kako spriječiti urušavanje profesije, prevladavanje neodgovornog i neznalačkog odlučivanja u Saboru, profesionalni diletantizam u programima HRT-a, namjerno propagandističko i navijačko ponašanje u sustavu odlučivanja o HRT-u, destrukciju?

Personalizacijom upravljačke odgovornosti.

Jedino tako.

Za spas novinarstva na HRT-u, a time i prilike na pristojno informiranje hrvatskoga naroda Sabor mora nametnuti obavezu neovisnih ekspertiza kako pojedinačnoga rada novinara i urednika na HRT-u, tako i programske cjeline. Najisplativije moguće ulaganje u ovome trenutku na HRT-u je obavezno izdvajanje koliko god milijuna kuna bude trebalo, da svaki rad u svakome trenutku, a zakonski obavezno periodično i godišnje, bude ocjenjen ekspertizom neovisnoga i tajnoga ocjenjivača.

Nitko u razumno uređenom i funkcionalnom sustavu ne bismio biti izuzet iz stručnoga ocjenjivanja rezultata rada, prema univerzalno usvojenim kriterijima, a ne samovolji nekoga tko je slučajno na poziciji, niti bi itko smio ocjenjivati sam svoj rad. To je civilizacijski incident s razornim posljedicama.

Jer, ako Kazo bude mjerio, uspjesi će biti udarnički, s prebacivanjem norme od tristo posto, jer će mjerači biti i ostati Kosor, Mikulić, Brkić, Jandroković, Josipović, Pusić, Bandić, Plenković i kompanija, koji smisao novinarstva vide u nepostavljanju pitanja, točno onako kakvo je bilo nazad trideset godina. A to je smrt – informiranja.
I društva.

Marko Ljubić / HKV

Marko Ljubić: Ima li dnevni kaos u Hrvatskoj – svrhu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Prašina oko Konvencije

Objavljeno

na

Objavio

Čemu tolika prašina oko dokumenta koji se bavi zaštitom žena i djece od nasilja?

Čemu to natražnjačko desničarsko plašenje naroda rodnom teorijom koja spol odvaja od roda kao društvenog konstrukta?

Samo lažu narodu da u Republiku Hrvatsku ulazi na velika vrata, kako ti zatucani konzervativci kažu, opasna pseudoznanost koja čovjeka tretira kao plastelin, a dječake i djevojčice zlostavlja za njihovu dob neshvatljivim za djecu “rodnim određenjem”, pa ako dečko želi biti ili se osjeća kao curica, to može postati i obrnuto.

Da će se s djecom eksperimentirati. Zar nema važnijih tema za ovu državu od te Istanbulske konvencije?

Na žalost, ti “zatucani” su u pravu, Istanbulska konvencija, pod krinkom zaštite žene od nasilja zapravo je posve određena vrsta antropološke revolucije koja je, orvelovskom zloporabom jezika, izravni napad na znanstvenu istinu o čovjeku, na obitelj, na jake identitete općenito; naciju, religiju, obitelj, a prije svega na – zdrav razum.

Portugal je, što se vrijednosti i konfesionalne pripadnosti tiče, zemlja veoma slična Hrvatskoj, i po mentalitetu, i po vrijednostima. Kako “napredni” tvrde da “nazadni” lažu o učincima tzv. Istanbulske konvencije, evo kako to upravo izgleda u Portugalu, pa i Italiji, koja je također ratificirala Istanbulsku, a također je slična Hrvatskoj.

Portugalsko iskustvo

Portugal sve donedavno nije imao nikakvu legislativu glede promjene spola. No, ovih je dana njihov parlament sa 109 glasova “za” usvojio zakon o promjeni spola.

Usput, sintagma “promjena spola” je laž, spol, kromosomi i geni ne mogu se mijenjati, može se mijenjati samo fenotip, vanjski izgled, dodavanjem grudi, odstranjivanjem i dodavanjem penisa i slično.

Bit perverzije ovog zakona jest ta da već sa 16 godina nakon psihijatrijski utvrđenog “poremećaja rodnog identiteta”, bez savjetovanja s medicinom, strukom, jednostavnom osobnom odlukom, karikirano, dovoljno je otići kod javnog bilježnika, a ne endokrinologa.

Zastupnica stranke CDS – PP Vania Dias da Silva javno je upozorila na opasne posljedice zakona kojima se maloljetnicima na volju dopušta donošenje tako delikatne i dalekosežne odluke izjavivši: “Šesnaestogodišnjaci se ne mogu ženiti i udavati, ne smiju voziti automobil, ne smiju kupovati ili piti alkohol, pa onda ne bi trebali imati pravo donositi takve odluke s teškim i definitivnim posljedicama za njih.” Portugal ovdje u zakonodavstvu slijedi primjer zemalja “istanbulki” poput Belgije, Norveške, Danske…

U Italiji je pak odobrena uporaba tablete od strane Talijanske farmakološke agencije (AIFA) kojom pubertetlije koji imaju problema s rodnim identitetom (rodna disforija) mogu blokirati funkciju – rad testisa ili jajnika, retardirajući (ne)željeni razvoj sekundarnih spolnih karakteristika.

Inače, Američko pedijatrijsko društvo protivi se tome da se takvim lijekovima klince tretira prije završetka puberteta jer tijekom puberteta priroda stvari nerijetko sama izbalansira. Ali, eto, agresivni rodnoteorijski lobiji (registrirano već više od sedamdeset rodnih trans, inter, neutro…, rodnih identiteta odvojenih od spola, pa biološki spol postaje relikt prošlih vremena) svoju petljanciju počinju već od djece i pubertetlija.

LGBTIQ lobiji, snažni i agresivni, uz pomoć pomodnih politika idu rješavati svoje poremećaje koje zdravstvena organizacija naziva “rodna disforija”, tako da od svog poremećaja naprave normu za sve, pa nasrću, i kod nas, već na vrtiće, ali i na sveučilišta, na znanost koja pokušava tom ludilu stati na kraj.

LGBTIQ lobiji postaju tako nova inkvizicija koja želi spriječiti znanstvena istraživanja.

Reket i zastrašivanje

Posljednji takav brutalan napad LGBTIQ udruga dogodio se u SAD-u na znanstvenike prestižnog Sveučilišta Johns Hopkins.

U njihovoj interdisciplinarnoj studiji pod naslovom “Seksualnost i spol: rezultati biološke, psihološke i društvene znanosti (dostupno ovdje: https://www.thenewatlantis.com/publications/number-50-fall-2016) znanstvenici, kad je rodna ideologija i homoseksualna propaganda u pitanju, jasno kažu kako ne postoje gotovo nikakvi znanstveni egzaktni dokazi o tome da se ljudi rađaju kao homoseksualci, kao transrodni, kao…

HRC (Human rights campain), jedna od najsnažnijih američkih nevladinih udruga za biseksualna, transrodna, interseksualna, queer… prava, zatražio je od Sveučilišta Johns Hopkins da se ogradi od tog znanstvenog istraživanja te javno zaprijetio tužbama i kažnjavanjem sveučilišta rušenjem rejtinga.

Znanstvenici, posvuda po svijetu, popuštaju pred ovim reketom i zastrašivanjem, pa se umjesto bavljenja znanošću mnogi utječu političkoj korektnosti i autocenzuri kako bi izbjegli etiketiranja, progon, čak i otkaze.

Hrvatska je usvajanjem Istanbulske ušla u red “naprednih zemalja”. Čestitam! No, prste dalje od moje djece.

Ivica Šola / Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nenad Piskač: Dvije babice, kilavo dijete

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom kampanje za ratifikaciju rodne ideologije krinke su pale. Ono što je važnije od razgolićena maškaranja odnosi se na činjenicu kako je opravdani dugogodišnji gnjev hrvatskoga naroda dosegnuo točku vrenja. Narod je spreman za promjene. Pitanje je – tko će zasjesti na novi val (politički) još nezaživljenoga demokršćanstva, protiv kojega se režim bori rukama i nogama ne bi li hrvatski demokršćanin ostao u pelenama, ili u najboljem slučaju na razini folklora. Zagrijavanje je počelo s haaškom presudom od 29. studenoga 2017., Praljkovom formulom i bočicom, a četiri mjeseca kasnije došlo je do ključanja uz pomoć Plenkovićeva nametanja nepotrebne Istanbulske konvencije. Ona je kruna svih politika proteklih 18 godina. Te politike godinama su raskrinkavali nerežimski novinski komentatori i biskupske poruke, piše Nenad Piskač/HKV

Usred za promjene sazrjele situacije pojavile su se dvije odvojene, gotovo istodobne referendumske inicijative. Prva hoće referendumom odbaciti Istanbulsku konvenciju. Druga hoće po drugi put referendumom uvesti promjene u trulo izborno zakonodavstvo. Očito je riječ o fenomenu rogova u vreći. Nedvojbeno je kako Istanbulsku konvenciju treba odbaciti. Nedvojbeno je kako treba promijeniti izborno zakonodavstvo. Budući da režim nema namjeru odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije, a niti ima namjeru dubinski urediti izborno zakonodavstvo (Hrvatska kao jedna izborna jedinica!), referendum je jedino preostalo demokratsko sredstvo promjena.

Prema jedinstvu otpora odnarođenoga režima

Obje referendumske inicijative potječu iz katoličkih (laičkih) krugova. Računaju na opravdani gnjev hrvatskih državljana. Taj se opravdani gnjev ne bi smio razvodniti, niti je on ičije privatno vlasništvo. Obje inicijative računaju na isti dio izbornoga tijela i na isti Zakon o referendumu. Međutim, na teren izlaze svaka za se, umanjujući jedna drugoj šanse za uspjeh. Je li riječ o različitim političkim koncepcijama ili o osobnim animozitetima, ne znam. Ali znam da je Željka Markić odbacila referendumsko pitanje o Istanbulskoj konvenciji prije negoli je sama objavila referendumsko pitanje o kozmetici izbornoga zakonodavstva. To je najava referendumskoga rata! Rascjep koji vodi u nigdinu.

Inicijativa referenduma o Istanbulskoj konvenciji naslanja se na politički rad stranke Hrast Ladislava Ilčića. Njemu je najveći dio stranke svojedobno okrenuo leđa budući da je stranku prikrpao Karamarkovom HDZ-u na jedan, blago rečeno, vrlo neobičan način o kojemu sam svojedobno pisao. Ilčić je Hrast sveo na jednoga zastupnika u Saboru. Plenković je prihvatio Hrast kao nepotrebnu prtljagu. Njemu demokršćanstvo nije ni u peti.

Inicijativa referenduma o promjeni izbornoga zakonodavstva naslanja se na prethodni referendum s istom temom, koji je propao zbog velikoga otpora režima – jedinstva ondašnje (i sadašnje) vlasti i oporbe, ali ne i samo zato. Željka Markić jest probitačna i sposobna, ali i sve više nepopularna u demokršćanskome krugu, što je tema za poseban osvrt. Svoj zvjezdani trenutak nije iskoristila, ili prepoznala, na vrijeme.

Protiv promjene izbornoga zakonodavstva iste su one političke snage koje su bile za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Dakle, ukupan politički poredak. I to je jedan od razloga zbog kojega treba inzistirati na jedinstvu otpora režimu, a ne na međusobnom podmetanju klipova pod kotače. I osobnom „leadershipu“, kako bi rekla Kolinda Grabar-Kitarović.

Kako olakšati posao režimu…

Nije daleko od istine, s druge strane, da su Markićeva i Ilčić, „lideri“ koji više tvrdoglavo zapovijedaju negoli što nude. Zajednička im je karakteristika da nemaju cjeloviti, nacionalni, program. Oboje, istina, imaju velike ambicije. Oboje bi ušli u politički ring bez političkoga programa, izgrađene stranačke infrastrukture i izbornih rezultata – skrivajući se iza referenduma. Oboje jašu na katoličkome valu, na stajalištima većine hrvatskoga naroda. I oboje svoje dosadašnje uspjehe mogu zahvaliti HDZ-u (i volonterima!). Doduše, ne Plenkovićevom, već onom od ranije.

Mogli su napraviti i više, da su slušali ritam objektivne politike, čitali „znakove vremena“, znali posadašnjiti kršćanski sustav vrijednosti, da su reagirali na vrijeme, da su prigušili apetite i kalkulacije, te stvarali bazu za politički iskorak, dakle, da su išli u širinu i otvarali se, umjesto što su se zatvorili u male elitističke klubove. Oboje, dakako, imaju i uspjeha, koje treba priznati, ali oni nisu vječna moneta. Markićeva referendum o braku, Ilčić ulazak u vlast. I to je sve. Referendum o braku ubrzo je režim zakonodavstvom razvodnio, a ulazak u vlast pokazao se neučinkovitim.

I političkom lajbeku je jasno da se u okolnostima u kojima se Hrvatska danas nalazi ne smije istodobno pokrenuti dva zasebna referenduma s dvije organizacijske platforme okrenute prema istom izbornom tijelu. Jer u startu olakšava posao odnarođenom režimu. Zakonodavno je, dakako, takvo što dopušteno, ali, je li sve što zakon dopušta istodobno i pametno? Dakle, treba napraviti prioritet.

Kako je jednako važan prioritet promjena katastrofalnoga izbornoga zakonodavstva – koji je duboko pustio korijenje, kao i izlazak iz Istanbulske konvencije – prije negoli duboko pusti korijene, zdrava pamet nalaže da se oba prioriteta moraju rješavati u dogovoru dvije inicijative. U zajedništvu. Ne u suparništvu. Može se istodobno pripremiti i održati više referenduma jednoga organizacijskoga odbora, ako im je cilj više opće dobro. Šanse za uspjeh veće su ako se organizacijski osmisli i provede jedna zajednička inicijativa o dva istodobna referendumska pitanja, koji, zbog uštede, racionalna država u pravilu raspisuje isti dan.

Zajedništvo i stručnost, ili trošenje nacionalne energije

U ovom je trenutku jasno da bi pitanje Istanbulske konvencije, zbog nedavne ratifikacije s pratećom „javnom raspravom“, izvuklo više državljana na referendum negoli tema izbornoga zakonodavstva koja je medijski i politički nepripremljena. Obje teme u sinergiji postigle bi vjerojatno bolji uspjeh, negoli dvije istodobne, od kojih se jedna inicijativa već izjasnila da ona druga ima besmisleno referendumsko pitanje.

Veća je šansa da obje teme referenduma poluče uspjeh, ako budu pripremane s jedne organizacijske platforme, a referendumi budu provedeni istoga dana. Nije u pitanju nikakav bauk – više referenduma u istome danu provodi npr. Švicarska. Trebale bi to znati i obje naše inicijative.

Logično je onda pitanje, čemu dvije usporedne referendumske inicijative. Izgleda kako one vode u logiku „podijeli pa vladaj“, to će reći – u neuspjeh ili polovičan uspjeh, jer je dobitna kombinacija „glave skupa“. Izmišljanje tople vode s dva referenduma s dvije odvojene inicijative moglo bi roditi kilavo dijete, pomutnju, dezorijentaciju i gubljenje nacionalne energije. Zato predlažem inicijatorima jedne i druge inicijative, ako nije kasno i ako kola već nisu otišla nizbrdo, da sjednu za stol i dogovore jedan, sveobuhvatan referendumski zahvat, zakonodavno neoboriv, da pozovu relevantne stručnjake za pojedina prateća pitanja, a ne da opravdani gnjev naroda egoistički svojataju svaka za sebe. Državljani kojima se inicijative obraćaju, moraju znati da iza svakoga referendumskoga pitanja stoje ozbiljni stručnjaci, a ne parcijalni interesi.

Zajedništvo i stručnost bili bi zorni pokazatelji da su začetnici obje inicijative bitno drukčiji od čimbenika aktualnoga režima. Bio bi to izraz odgovornosti i jedinstva. Jer eventualni neuspjeh, među ostalim, inicijatore će svesti na demokršćanski vjerodostojnu razinu „viteza“ Reinera. A hrvatski narod ostat će bez nade – što je sa stajališta nacionalne politike neoprostivo.

Dvije referendumske inicijative, osim toga, pokazuju kako unutar demokršćanskoga kruga postoje frakcije koje se međusobno nadmeću (jedna kao liječi „uzroke“, a druga „posljedice“) i ne mogu se ni oko čega dogovoriti, čak i prije negoli je demokršćanska Hrvatska izašla iz političkih pelena i polučila nekakav ozbiljan izborni rezultat. Hrvatska nema nijednu demokršćansku stranku na razini izbornoga legitimiteta. Režim već godinama održava takvo stanje i priželjkuje cijepanje, dijeljenje, razvodnjavanje demokršćanski orijentiranoga biračkoga tijela. Baš onakvo mrvljenje kakvo se očitovalo atomizacijom braniteljske populacije ili pravaške scene. Stara formula „podijeli pa vladaj“, promijenila je oblik – razgradi pa vladaj.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati