Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Uzroci problema na HRT-u i hitne obveze Sabora

Objavljeno

na

 Prilog dubinskoj raspravi o HRT-u

Usprkos trudu Brune Kovačevića, vršitelja dužnosti ravnatelja programa, s najavama nove jesenske sheme HRT-a, bit je uznemiravajućih stvari rekao glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić-Kazo: „Večerašnje je predstavljanje bilo veoma uspješno, što potvrđuje i činjenica da se odazvao velik broj gostiju.

Studio 10 bio je popunjen do posljednjega stolca, iz čega se vidi zanimanje poslovnih partnera za naš rad“.

Kazimiru Bačiću je popunjenost stolica ključni kriterij vrijednosti onoga što radi. Po istom principu kao negdašnjem uredniku „Vjesnika“ kome su suradnici u redakciji zabrinuto govorili da ne valja to što rade, da je to debakl novinarstva, a on im rekao da ga zanima samo što misli glavni čitatelj – centralni komitet.

Urednik „Vjesnika“ je znao tko odlučuje, kome duguje svoju poziciju, čemu je duguje i kome se mora svidjeti to što radi. Zna i Kazimir Bačić. Tada je sustav počivao na opojnoj iluziji samoupravljanja, danas počiva na još pugubnijoj europskoj iluzionističkoj paradigmi na crti gramšijevštine – javnome vlasništvu i nepersonaliziranom upravljanju. Tako ni Kazo nije slučaj, nego – sindrom na HRT-u kao i u društvu u cjelini, a to daje temeljno sadržajno obilježje novoj jesenskoj i svakoj drugoj shemi. Jer uzvanici su pozivani prema kriteriju institucionalnog ali i podzemnog utjecaja na zaštitu postojećih pozicija na HRT-u i u društvu, a ne po kriteriju poticanja razvoja i izvrsnosti.

Dovoljno je pogledati tko su bili.

I još važnije – tko nije bio uzvanik.

U Kovačevićevim promotivnim porukama puno je pogrješnih putokaza, koji raspravu o bitnim pitanjima i krucijalnim odnosima svode na najnižu razinu površnosti. Nigdje nikada, nitko neće pronaći neovisnu, stručnu i usporedivu, te u konačnicu mjerljivu ocjenu proizvoda HRT-a, niti je Kovačević spomenuo taj princip, ako isključimo usporedbu gledanosti s televizijama jugoistočne Europe. A taj kriterij jednostavno – ne valja.

Kako se troše milijarda i dvjesta milijuna kuna kad imamo proizvod kakav imamo i gdje su analize koje pokazuju što netko postiže i što bi sve mogao postići s tolikim novcima da su uvjeti upravljanja i organizacije – drugačiji, bolji? Kompletna usmjerenost države i javnosti se svodi na to jesu li sredstva utrošena zakonski i statutarno, prema pravilnicima, te je li onaj tko je nadležan donosio odluku ili nije, a nigdje i nikada se ne analizira stvarni rezultat. Nisu zakoni, pravilnici i statuti sami sebi svrha, niti bi smjeli biti osmišljeni da bi omogućili loš rad i pokriće za – neznanje i namjerne devijacije.

A jesu u slučaju HRT-a.

Nikada nitko u Saboru nije raspravljao o stanju na HRT-u

Nikada nitko nije u Saboru raspravaljao o stanju na HRT-u, a da je imao pred sobom detaljnu analizu recimo, koliko ljudi sudjeluje u proizvodnji jedne informativne jedinice programa koji gledamo, usporedivo s proizvodnjom iste te jedinice u uspješnoj ili konkurentskoj komercijalnoj televiziji, ili usporedno s tim podatcima sa sličnih državnih radio-televizija koje služe kao uzor u svijetu.

Nema Sabor niti zastupnici pojma koliko stalno uposlenih na HRT-u dnevno proizvodi ili kreira nekakvih potrebnih sadržaja, gdje završavaju ti kreirani sadržaji i ima li ih uopće, ima li ih dovoljno i mjerljivo prema broju plaćenih sati rada i ljudi koji primaju plaće, koliko ljudi u ovome trenutku zapravo iz različitih razloga ne radi ništa, koliko je takvih pod neslužbenom cenzurom, koliko se ljudi udvaja na jednome funkcionalnom radnom mjestu, ima li slučajeva da troje ljudi prima plaću za jednu proizvodnu mjeru primjerenu radnim mogućnostima jednoga čovjeka i slično?

Zašto vlasnik, Sabor Republike Hrvatske, a dužan je to izbornome tijelu koje ga je ovlastilo i obvezalo, ne objavi podatak koliko je ljudi zapošljeno na HRT-u recimo od 2000. godine do danas, je li to i u kakvoj vezi s ukupnom ponudom programskih proizvoda, koliko su ti ljudi donijeli Hrvatskoj – novih informacija i kakve kvalitete?

Tišina.

Mrak.

Ravnateljstvo HRT-a o tim stvarima nikada ne izlazi s detaljnim analizama, niti vlasnik o tome raspravlja. Niti to traži.

Kako je to moguće?

HRT-om se danas zakonski upravlja na vrlo složen način, pravim labirintom odgovornosti i nadležnosti. Od saborskoga Odbora, preko Sabora, Programskoga vijeća, Nadzornoga odbora do ravnateljstva HRT-a, a u samoj HRT postoji čitav niz podlabirinata kojima je svrha izbjeći odgovornost ili prikriti neprofesionalizam, ali i raditi trajni pritisak na nekolicinu još uvijek živih autentičnih novinara u njihovim programima. Sustav o kojemu se odluke donose na pet razina i na pet različitih pozicija nadležnosti osuđen je na neuspjeh i propast, a odgovornost nužno depersonalizirana, time i svedena na minimum i izložena svim mogućim devijacijama, izrazito je nefunkcionalan, te počiva na – paralelnim utjecajima.

U labirintima se uvijek najbolje snalaze šišmiši.

Upravljanje HRT-om – kao nekada u SOUR-ima

Upravljanje HRT-om danas je ekvivalent upravljanja nekadašnjim SOUR-ima, gdje je za svaku odluku bilo desetine lažnih zakonskih stepenica, a stvarnu odluku je prenosio telefonski uređaj iz – komiteta.

Zato je svako novo ruho HRT-a nebitno, bitne su figurativno rečeno gaće, koje godinama nitko ne presvlači, a prema njima se gleda higijenski standard jedne organske cjeline.

U takvom sustavu upravljanja, funkcionalno upravljanje je onemogućeno.

I zato HRT-u kvalifikacijskom smislu – godinama propada izložen neodgovornosti, mediokritetstvu, nesolidnostima, podzemnim i prljavim utjecajima i cenzurama svih tipova, a novinarstvo postaje – gola i to najprimitivnija propaganda.

Što znači Kovačevićeva najava dolaska „novih lica“ u jesensku shemu i na program, kad nitko nema pojma jesu li ta nova lica samo maske za stare ili još lošije sadržaje,niti ima bilo kakve relevantne analize gdje su bila, odakle su došla i što su radila ta – nova lica?

Što će nekome novo lice ako će igrati po starim pravilima?

Bit stvari je u činjenici da vlasnik, Republika Hrvatska, mora jasno znati, a nakon toga i reći – što točno želi postići i dobiti od HRT-a, a ne kako Plenković, kad ga se nešto upita o HRT-u ili HINA ističe, da se ne želi mješati u autonomiju medija.

Te Plenkovićeve riječi nisu naivnost i neznanje, nego svojevrsni bezobrazluk iza koga se skriva – ciljani skriveni utjecaj na kreiranje i modeliranje društvenoga raspoloženja korištenjem HRT-a, izvan jasnih nacionalnih ciljeva. Jer ti ciljevi koje on kao država mora i znati i istaći nisu svedivi na autonomiju novinarstva, kao štonisu znanstveni ciljevi svedivi na autonomiju sveučilišta ili kulturne politike na autonomiju kazališta, ili HAVC-a. Ne radi investitor neku tvornicu da bi nakon izgradnje i utroška novaca pitao radnike – idemo se dogovoriti, ili vi mi recite što ćemo proizvoditi. Valjda utemeljitelj ima cilj prije nego je donio bilo kakvu odluku. Autonomija se odnosi na modele postizanje ciljeva, a ciljeve uvijek i svugdje određuje onaj tko – plaća.

Neće vlasnik podučavati inženjera kako će raditi svoj posao, ali neće ni inženjer vlasniku zadavati ciljeve. Na tome počiva suvremeni uspješni svijet.

Naglašavam ovdje još jednu bitnu stvar koja se u Hrvatskoj potpuno zanemaruju, a u ovome slučaju eklatantno na HRT-u i odnosu prema HRT-u. Modeli ostvarivanja ciljeva moraju biti, ne stvar nagodbe ili prilagodbe najnižim kvalifikacijskim standardima, nego – primjene najviših standarda.

Navešću neke primjere navodne autonomije, odnosno teške zlouporabe uredničkih nadležnosti.

Primjeri „uredničke prosudbe“

Nazad nekoliko dana u Europskom domu akademik Paar je u ime skupine više od stotinu relevantnih akademca i u ime HAZU prezentirao tzv. Crvenu knjigu, kritike na ponuđeni uputnik reforme školstva koji je izradila Jokićeva skupina. U jeku javnih rasprava o reformi obrazovanja, nije moglo biti relevantnijega i aktualnijega događaja. HRT je poslao ekipu da poprati događaj, ali su nakon pet minuta, prije nego su raspremili opremu, na telefonski poziv pred prepunom dvoranom – napustili Europski dom.

Posljedica je da hrvatska javnost nije ništa doznala o tome.

Drugim riječima, nije se dogodilo.

Drugi primjer je obrazloženja HRT-a da je odluka da se tjekom obilježavanja Dana pobjede ne obavijesti javnost o velikom narodnom skupu u Podstrani između Omiša i Splita, s preko dvadeset tisuća nazočnih, stvar uredničke prosudbe i nadležnosti.

Maja SeverTreći je primjer od nazad par godina, kada HRT u svim svojim informativnim emisijama nekoliko minuta slikom i tonom šalje u javnost informaciju o Pupovcu i nekolicini sudrugova s nekakve navodne komemoracije žrtvama ustaškoga režima, a istodobno se potpuno prešuti skup s deset tiusća nazočnih iz Macelja koji je predvodio kardinal Josip Bozanić, s mise za konkretne i sigurno utvrđene hrvatske žrtve komunističkog režima.

I to je urednička prosudba.

Konačno primjer sa super svježim povodom. S obzirom da je Maja Sever po tko zna koji put agitacijom njenih aktivisitičkih kompanjona izgurana u prvi plan javnosti kao nekakva žrtva progona, podsjetimo se na njen profesionalizam i njeno novinarstvo. Iz prve ruke. Na sjednici saborskog Odbora za medija, koju je Sever pratila kao izvjestiteljica HRT-a, novinarka urla i uz pljesak odobrava divljačko ponašanje jednoga istomišljenika iz HND-a pred očima više od pedeset nazočnih i dvadesetak saborskih zastupnika, dakle vlasnika HRT-a, većinom iz aktualne saborske većine.

O kakvoj to objektivnosti onda govorimo i smijemo li zamisliti kakva je slika i izvještaj išao s te sjednice koju je takva Maja Sever pratila kao profesionalac?

I vuk pojeo magare.

Sve su to uredničke prosudbe, ali zbog nevjerojatnih slabosti sustava i kriterija, umjesto da ti urednici dobiju trenutne otkaze, što je univerzalni standard u profesionalnom novinarstvu, oni su, s jedne strane zaštićeni formalnim standardima i navodnom autonomojim, a s druge strane, i danas rade slične ili hijerarhijski više poslove. O tome govorimo, to su konkretni primjeri devijacija na koje upozoravam.

Zato su bitni standardi, kriteriji, pravila ponašanja i stalni mjerljivi i argumentirani nadzor, na temelju kojega se i razgovara i odlučuje. Ti kriteriji ne mogu biti autonomija Maje Sever. Niti bilo koga uposlenoga na HRT-u. Niti ih može uspostavljati i propisivati SNV, GONG, bilo tko u Hrvatskoj pored postojeće – hrvatske države.

Inače se odnosi u društvu svode na stanje vučjega čopora, a takve rezultate i imamo.

Vlasnik, u ovome slučaju Sabor Republike Hrvatske, vladajuća većina, je odgovorna za pravila ponašanja u društvu.

Država propisuje okvire najviših postojećih standarda, to je njena obveza, a ne čuvati zatečeno stanje koje ne valja, radi stvaranja lažne javne idile i mira.

Krajnje vrijeme da Sabor provjetri kriterije kako se i na temelju čega (re)pozicioniraju urednici, redakcije, nova i stara lica…

NU2

Krajnje je vrijeme da vlasnik, odnosno Sabor konačno postavi pitanje i provjetri kriterije kako se i na temelju čega pozicioniraju i repozicioniraju urednici, redakcije, nova i stara lica, na temelju kojih vrijednosnih kriterija je netko dobio emisiju a netko drugi nije, ili ju je izgubio, zašto se favoriziraju novinari opće prakse, a HRT ima stotine novinara raznoga profila i specijalnosti, zašto Togonal ili Smrtić vode emisiju u ekonomskim pitanjima i ispadaju smiješni, a negdje na četvrtom programu čuči sjajni Željko Kardum, tko to i na temelju čega selekcionira?

Zašto, kad Kovačević kaže da imaju svoje široke i kvalitetne kadrovske resurse nemamo deset urednika Otvoreno, dvadeset urednika Dnevnika, dvadest urednika „Teme dana“ po stručnim preferencijama i deset voditelja brandiranih emisija kao što je Nedjeljom u 2, zašto se favorizira organska privatizacija termina i emisija, usprkos neviđenim promašajima velike većine poznatih urednika i voditelja, i usprkos tome što uistinu HRT ima kvalitetnih ljudi koji nikada ne dobiju šansu. Pa davidimo i internu konkurenciju, natjecanje u izvrsnosti, a ne u poslušnosti, različite pristupe, različite goste i ponudu, umjesto nekritičkoga i podaničkog monopola kojemu godinama svjedočimo?

Jedino tako se radi programski iskorak.

I stječe respekt.

Te kriterije neće nametnuti onaj tko je nastao njima nasuprot, nego mora – odgovoran vlasnik.

I to nije mješanje u autonomiju, to je univerzalno pravilo dobroga gospodara.

To ne bi smjelo biti stvar unutarnje volje uposlenika na HRT-u, njihovoga rukovodstva, nego obvezujući model koji mora nametnuti vlasnik, jer drugačije nikada neće postići dostizanje vrhunskih informativnih standarda u HRT-u. Tu se mora poći od posve novoga Zakona o HRT-u. A vlasnik to neće, jer bi na taj način prije svega desetine privatnih utjecaja bilo onemogućeno i bili bi oduzeti sitni feudi desetinama tipova u i oko politike; uposlenici i upravljačka hijerarhija na HRT ne želi, ali i ne smije, jer nije nastala na znanju nego utjecajima iz vana pa mora po mišljenje negdje izvan Prisavlja; što trajno generira uništenje kvalitete, izolaciju vrhunskih novinara i potencijala, te proizvodi izuzetno loš programski sadržaj. Sve dok je tako, dok je ozakonjena neodgovornosti i nefunkcionalno upravljanje sustavom, nedostatak kvalitete prikrivat će se nategnutim statističkim podatcima, najčešće izvan svake racionalne relevantnosti uspoređujući se s televizijima jugoistočne Europe.

Nitko zdrava razuma ne ravna svoj status prema lošijima od sebe.

Nametanje vrhunskih standarda nije miješanje u novinarstvo.

Upravo suprotno.

Ti standardi ga omogućavaju.

Hrvatski Sabor mora odmah pitati i dobiti odgovore pred očima javnosti o nekoliko krucijalnih elemenata djelovanja HRT-a, koja je bilo imperativ očekivati od Plenkovića i njegove saborske većine, s obzirom na njegove programske najave i polazišta o načinima upravljanja i primjeni europskih standarda u hrvatskom društvu.

To je pitanje Plenkovićeve vjerodostojnosti, ako je više uopće pristojno tu riječ spominjati uz ovo čemu svjedočimo mjesecima.

Kako se postaje i napreduje do statusa urednika, komentatora, tko su producenti, koliko ih ima uspredivo s proizvodnjama programa u uspješnim televizijama i na radio postajama, što rade, kako se dodjeljuju i na temelju čega koeficijenti plaće, je li netko i kada razmotrio mogućnost da je natječajni uvjet o iskustvu od deset godina na mjestu urednika zapravo vrlo mogući dokaz počinjene štete, a ne kvalitete?

Konačno, smije li biti poslovna tajna ili zaštita osobnih podataka, informacija o pojedinačnim plaćama na HRT-u, dodatnim povlasticama i svemu što ti ljudi koriste u stvaranju programa koje gledamo, pogotovo s pozicije da im je to sve zajamčila država. Ljudi su prinuđeni plaćati bez obzira na kvalitet isporučenoga proizvoda i bez ikakvoga ekspertnoga ili relevantnoga jamstva da će dobiti vrhunski proizvod?

To je ponižavajuće.

Kako hrvatski narod može znati da je ispravno plaćati pedeset, stotinu i dvije stotine kuna obvezne pretplate, a nema stručnu elaboraciju vrijednosti onoga što dobije, ili, nema nikakvu mogućnost dobiti neupitnu deklaraciju na proizvodu koji kupuje?

Političke inicijative moraju počivati na tim saznanjima, pa je i dalje otvoreno pitanje na temelju čega je MOST jedno vrijeme pokušavao inicirati raspravu o pristojbi.

Ne znati te podatke, je izvorište sustavne prijevare i to mora prestati.

To bi moralo biti središnje pitanje i samoga poslovanja HRT-a, pogotovo interesa državne revizije, a ne samo je li netko zakonski prema lošim zakonima, trošio novac ovako ili onako.

Ništa bez dubinske analiza na HRT-u

Sabor bi najhitnije morao osigurati sredstva i međunarodni natječaj za izbor relevantnoga nositelja dubinske analize djelovanja i funkcioniranja HRT-a po svim elementima poslovanja i djelovanja, s naglaskom na kadrovske potencijale i model upravljanja informativnim procesima. Bez toga je svaka rasprava besmislena, a bez nalaza dubinske analize s relevantnim međunarodnim potpisom, HRT će sve više, ako je to uopće moguće, postajati banalni propagandni i manipulacijski servis, utočište stotina propagandista i mediokriteta s nesagledivim posljedicama za opće stanje duha i društvene klime u Hrvatskoj.

U svakom odgovornom upravljanju koje počiva na profesionalnim stručnim analizama odlučuje se meritokratski, stručno i na temelju ekspertiza a ne samoupravno i pukim nadglasavanjem. Uvjet za demokratsko odlučivanje je – znanje i puna relevantna informiranost. A nadglasavanje nije demokracija, iako sliči na nju. To je posebno opasno u Hrvatskoj, još uvijek teško inficiranoj sindromom i mentalnim zloduhom samoupravljanja, zloćudnim prividom iza koga se krila epohalna komunistička manipulacija.

Kovačević, Bačić i rukovodstvo HRT niti imaju neovisnu ekspertnu analizu, niti im je pala na pamet, niti bi na temelju nje mnogi među njima uopće radili na HRT, a na žalost niti su ju u ozakonjenom sustavu upravljanja dužni imati, niti se trude ispraviti te nedostatke, niti tko to od njih traži.

Sve izrečeno je usmjereno prvenstveno vlasniku.

Hrvatskoj državi.

Saboru.

Vladajućoj većini.

Ali i svim klubovima zastupnika koji mogu ovo pitanje otvoriti prilikom početka svake sjednice Sabora, a šute. Ili neće, ili ne znaju.

Uvesti neovisne ekspertize

Kako spriječiti urušavanje profesije, prevladavanje neodgovornog i neznalačkog odlučivanja u Saboru, profesionalni diletantizam u programima HRT-a, namjerno propagandističko i navijačko ponašanje u sustavu odlučivanja o HRT-u, destrukciju?

Personalizacijom upravljačke odgovornosti.

Jedino tako.

Za spas novinarstva na HRT-u, a time i prilike na pristojno informiranje hrvatskoga naroda Sabor mora nametnuti obavezu neovisnih ekspertiza kako pojedinačnoga rada novinara i urednika na HRT-u, tako i programske cjeline. Najisplativije moguće ulaganje u ovome trenutku na HRT-u je obavezno izdvajanje koliko god milijuna kuna bude trebalo, da svaki rad u svakome trenutku, a zakonski obavezno periodično i godišnje, bude ocjenjen ekspertizom neovisnoga i tajnoga ocjenjivača.

Nitko u razumno uređenom i funkcionalnom sustavu ne bismio biti izuzet iz stručnoga ocjenjivanja rezultata rada, prema univerzalno usvojenim kriterijima, a ne samovolji nekoga tko je slučajno na poziciji, niti bi itko smio ocjenjivati sam svoj rad. To je civilizacijski incident s razornim posljedicama.

Jer, ako Kazo bude mjerio, uspjesi će biti udarnički, s prebacivanjem norme od tristo posto, jer će mjerači biti i ostati Kosor, Mikulić, Brkić, Jandroković, Josipović, Pusić, Bandić, Plenković i kompanija, koji smisao novinarstva vide u nepostavljanju pitanja, točno onako kakvo je bilo nazad trideset godina. A to je smrt – informiranja.
I društva.

Marko Ljubić / HKV

Marko Ljubić: Ima li dnevni kaos u Hrvatskoj – svrhu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Utakmica u Moskvi je završena – vrijeme je za šutnju

Objavljeno

na

Objavio

Sve utakmice jednom završe i dođe vrijeme poslije njih. U fokusu je doček hrvatskih nogometaša u Zagrebu. Planira se izražavanje zahvalnosti veličanstvenim mladićima. Ne znam koliko će oni sami odlučivati o tome, je li im preostale snage za to i imaju li volje za to, konačno, oni su ispričali svoju priču, vrijeme je za druge, za one koji imaju moć pokazati to što oni vide i to kako razumiju ispričanu priču.

Ne znam hoće li doček i iskazivanje počasti pobjednicima biti ista priča, na istim valovima i s istim tonovima mladića, koji su milijardama ljudi na Zemlji pričali o svojoj Hrvatskoj. Meni se čini da je nabolja priča, vjerojatno i napribližniji ton onome što su naši momci govorili uoči i nakon utakmica, a ovo je vrijeme nakon utakmice – poniznost i šutnja.

Šutnja svih koji smo svjedočili njihovom govoru na športskom terenu, ali i kroz njihove živote kojima su se probijali na završnu utakmicu u Moskvi. Ima trenutaka kad je šutnja najsnažniji govor.

Pogotovo kad svoju počast trebaju i žele iskazati svi oni kojima je Moskva bila daleko i nedostupna, kojima će i Zagreb biti nedostupan zbog posve zemnih razloga. A duhom su mjesec dana, pa i cijeli život s hrvatskim mladićima, ovim ili nekim prijašnjim.

Ja se sjećam nekoliko takvih trenutaka i želim ih se upravo sad prisjetiti.

Nazad nekoliko godina, kad je papa Benedikt XVI. pohodio Zagreb, fascinantna je bila višeminutna šutnja u molitvi zahvalnosti desetaka tisuća ljudi na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Desetci tisuća ljudi su klečali i molili u tišini. Nije bilo snažnijega i glasnijega govora u novijoj povijesti Zagreba i Hrvatske.

Ja sam siguran da nema prikladnijega načina iskazivanja zahvalnosti, s jedne strane Daliću, Modriću Rakitiću, Mandžukiću, Ćorluki, Kramariću, Lovrenu i njihovim kolegama iz reprezentacije, a s druge strane Onome tko ih je vodio cijelim životom do ovih trenutaka i bdio nad njima, upravo po njihovim riječima u trenutcima najvećega slavlja, od dočeka i višeminutne šutnje s molitvom zahvalnosti. Puno je prikladniji za ispravno iskazivanje zahvalnosti od rukopisa hrvatske države i institucija, eventualni poziv Katoličke Crkve hrvatskom narodu na molitvu zahvalnosti, i to na jednome zbornom mjestu, s prikazom veličine i dubine osjećaja svoga naroda. Da se šutnja udruži u glas do nebesa. Molim se da bude takvoga dočeka i zahvalnosti. To nije ograničeno vremenom, vjerujem da bi takvo iskazivanje zahvalnosti s oduševljenjem prihvatili svi Dalićevi mladići.

Zašutjeti pred veličanstvenim

Pred velikim događajima najrječitija je šutnja.

Najviše govori o stvarnoj poniznosti čovjeka pred veličanstvenim.

Tako dođe u životu kolumnista trenutak kad je najbolja kolumna ona koju se ne usudi napisati. Kad je najbolja riječ ona koju se ne izrekne, jer ne postoji još uvijek, a ipak je živa i tu negdje, kad je najbolji komentar onaj koga ostavi čitateljima na slobodan izbor po svome duhu, jer svi sve vidimo, čujemo i doživljavamo. Zato je vrijeme za šutnju.

Događalo mi se zašutjeti pred veličanstvenim.

Prvi put u lipnju 1992. godine, kad sam zajedno s Ivanom Bagarićem i njegovim kolegom Kolakom, te s pokojnim velikim hrvatskim književnikom i novinarom Petrom Milošom i prijateljem Predragom Barbarićem Gagom jutro nakon završetka borbi za oslobođenje doline Neretve, nakon završetka operacije „Lipanjske zore“ ušao u Mostar s namjerom napisati priču o doživljenom i viđenom.

Zastao sam pred kataklizmom koju sam doživio i odustao od pisanja, jer riječi nisu bile dostojne viđenoga.

Te slike je trebalo ostaviti na miru, prepustiti šutnji.

Davnašnja mostarska priča naizgled nema nikakve veze s ovim trenutkom, trenutkom neposredno poslije utakmice finala svjetskog prvenstva u nogometu, kad naša Hrvatska stoji pred cijelim svijetom, ponosna i velika, istinski nepobjediva i nadmoćna svim silama, silama koje su i gradile ovaj svijet u kojemu živimo, ali ga i razarale, kao one slike iz Mostara toga lipanjskog jutra.

Stoji naša Hrvatska.

Stoji, a ne kleči, jer kleči samo pred Bogom kome je ponizna i kome se jedino klanja. Dvojici se ne može klanjati, zato ti mladići stoje pred svijetom. I mi svi s njima, bez obzira gdje se nalazili.

Stoje ti mladići predočima cijeloga svijeta, pred milijardama ljudi, u najgledanijem televizijskom prijenosu svih vremena. I zato su pobjednici, nema nikakve sumnje, jer su tu došli isključivo svojim radom, mukom, željom, voljom, svojom radošću i izborom, svojom odlučnošću i vjerom i posve sigurno rukopisom Svevišnjega, koji je to sve vidio i odlučio im je pružiti ruku. Nevidljivu kao i riječ, koja ne postoji za ovakvu kolumnu, ali je tu, i živa je. I to svatko tko vjeruje, zna i osjeća tu ruku.

Svijetu i narodima, svome narodu, ti mladići su prenijeli, važnu poruku.

Upravo tu poruku, ja mislim da kolumnist ne smije komentirati.

To je najviši izraz poštovanja.

Svi već znademo kako je završila utakmica.

I svi ćemo tražiti poruku u tome čemu smo svjedočili.

I svačija je ispravna i točna.

Ljepota slike

Kako je god završila rezultatski utkamica, to je s razlogom i to neće utjecati na poruku, niti može umanjiti veličanstvenu ljepotu slike, kojoj smo svjedočili. Tu sliku valja pamtiti, taj trenutak i sve što mu je prethodilo nositi u srcu, o tom nizu događaja, jer ova slika nije nastala u trenutku niti slučajno, slika je to nastajala kroz stoljeća s milijunima nevidljivih poteza kistom. Ovome čudesnom događaju kojemu svjedočimo mjesec dana neprekinuto valja kad se ushit utiša posvetiti najviše domete ljudskoga znanja, istraživanja, promišljanja i konačno – naći u tim događajima razloge i smisao svoga svakodnevnoga djelovanja i ponašanja. Nikada ne ostati ležati, uvijek ustati i uvijek stajati. I samo pred jednom veličinom klečati, a nije od ovoga svijeta, iako je tu i živa, među nama. To je hrvatski narod oduvijek znao pronaći, tu istinu, a kad je lutao u svome traženju, nestajalo ga je. Ali, uvijek je postojalo svjetlo, koje je negdje bliže ili dalje odbijalo nestati u mraku i pred mrakom, i uvijek su ga izabrani u hrvatskom narodu vidjeli i raznosili od čovjeka do čovjeka, od doma do doma. Vatre su uvijek gorjele, baš kao i Lipanjske zore s početka ovoga zapisa ili kao šutnja tisuća na Trgu sa Svetim Ocem.

Ili kao tisuće na kiši s Markom Perkovićem Thompsonom na istom Trgu, satima se ne razilaze i prkose vremenu, koji s njim pjevaju pjesme iz svlačionice naših mladića nakon njihovih športskih pobjeda.

Neće večerašnji športski rezultat trenutno iznaći riječ koju treba reći.

Zato ju se ne smije izmišljati,niti pokušati nuditi, svi ju mi osjećamo.

I upravo tom riječju koje nema, a postoji, klanjajmo se veličini svoga naroda.

Mislim da je to poruka, koju je nevidljivi, a živi izbornik, koji je izabrao Zlatka Dalića i njegove mladiće već davno, te poslao preko njih poruku za sve nas, kad ih je od djetinjstva u različitim okolnostima redom izabrao i obilježio za ovaj trenutak. Naši mladići su svoju priču prenijeli, ispričali su je na veličanstven način, a nama ostaje potraga za njenim razumijevanjem.

I šutnja.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Sinovi Oluje protiv djece komunizma

Objavljeno

na

Objavio

Stotinjak tisuća populista, mahom marginalaca, doći će u ponedjeljak na Trg bana Jelačića da bi pozdravili svoju momčad s vrha Svijeta. Samo stotinjak tisuća!? Ma četiri milijuna populista, mahom marginalaca, već danima bodri, slavi, podupire uspon hrvatske nogometne momčadi na vrh Svijeta.

Ona šačica elitnih, jedva desetak tisuća njih, ali dobro umreženih, koji u potpunosti kontroliraju cijeli hrvatski sustav, na ozbiljnim su mukama. Kako spriječiti širenje opakog populizma? Jer probuđeni narod je opasan za lažnu elitu. Jer vidi. Jer osjeti da može. I jer je spreman odbaciti okove i izaći iz ropstva.

Samonikli vođa

Što mogu vidjeti ti razbuđeni populisti u uspjehu Dalićeve nogometne momčadi? Iznad svega mogu vidjeti gotovo neiscrpan hrvatski potencijal koji uz pravo vodstvo daje vrhunski rezultat, u svjetskim razmjerima, prema svjetskim mjerilima. Vrhunski nogomet je danas kompleksni spoj talenta, rada, organizacije, vodstva i biznisa.

Nacionalna nogometna reprezentacija u tome je usporediva s nacionalnom vladom, Zlatko Dalić s Andrejem Plenkovićem. I već tu počinju drastične razlike. Zlatko Dalić je rođeni, samonikli vođa, koji je taj svoj talent brusio i u uspjeh pretvarao sam, često nasuprot sustavu, i svaku je svoju višu stepenicu morao zaraditi prethodnim rezultatom. Andrej Plenković je rođeni, nasljedni upravitelj koji nikada nije ni bio u prilici dokazivati se mjerljivim rezultatom i njime se izboriti za svoju šansu. Njega je “mreža” nosila s pozicije na poziciju.
Dalić zna da rezultat ne može postići bez tima, da taj rezultat nije potpun bez potpore naroda, i uspio je stvoriti onu čarobnu formulu zajedništva u višem cilju – između izbornika, igrača i naroda u kojoj jedni druge nose i podupiru. I koja onda eksplodira kroz rezultat. Plenković je izučeni majstor gušenja slobode, kreativnosti i potencijala, koji uvijek nastoji pokazati da je on taj koji je najpametniji, koji je iznad svih, koji zna najbolje, koji upravlja svojim podanicima postavljajući ih i smjenjujući po svojoj volji, koji nas još samo mora naučiti da mislimo njegovom, a ne svojom glavom.

Dalić svoj uspjeh gradi na izvrsnosti svojih igrača, obogaćenoj emocijom i ponovno probuđenim nacionalnim zanosom. A svi su oni slobodni mladi ljudi, neovisni, uspješni, bez obaveza prema lokalnim partijskim komesarima, formirani u zapadnom sustavu vrijednosti, ali i sa snažnim nacionalnim nabojem. To je zapravo generacija sinova Oluje, kojoj je na čvrsti nacionalni korijen usađena europska nadgradnja. Plenković svoj tim slaže, ili mu ga slažu, na načelu ovisnosti o “mreži” i na kriterijima osrednjosti i nesposobnosti, uz prikriveni uvjet – pripadnosti staroj komunističkoj upravljačkoj nomenklaturi.

Oni su generacija sinova i kćeri jugoslavenskog komunizma, zamaskirani europskim floskulama i ugrađeni u hrvatski sustav na svim razinama. Plenković je samo proizvod i paradigma tog sustava, izgrađenog na “plenkovićima”. Dalić je individualac u službi pobjede nacionalne nogometne momčadi. Plenković je dijete sustava, u službi njegova održanja. Dalić svoj uspjeh gradi s narodom, Plenković nasuprot narodu. Dalić tako očito voli svoj narod. Plenković tako očito prezire narod. A i boji ga se.

Umreženi mediokriteti

Zbog svih tih dubinskih razlika, Hrvatska je na vrhu svijeta u nogometu. I na dnu Europe prema gospodarskim pokazateljima. Dakako da odgovornost za to nije samo na Plenkoviću, pa niti najviše na njemu. On je ipak tek privremeni čelni epifenomen trulog klijentelističkog sustava koji drži Hrvatsku gospodarski i društveno zarobljenom u starim okvirima komunističke Jugoslavije.

Vrijednost uspjeha Zlatka Dalića i nogometne reprezentacije je u tome što pokazuje koliko Hrvatska može i gdje bi mogla biti da država, društvo, gospodarstvo, kultura, sport i dalje nisu zarobljenici tih desetak tisuća umreženih mediokriteta, koji mogu zadržati svoje pozicije samo gušenjem slobode, kreativnosti, individualnosti i nadasve – gušenjem nacionalnog identiteta i ponosa. Ta probuđena vjera u sebe i snaga zajedništva su ono od čega strepe trule i lažne elite. Pa u šest tramvaja na Trgu bana Jelačića, u pet poslijepodne radnim danom, ima više hrvatske elite nego s obje strane Markova trga.

Strah od uspješne nogometne reprezentacije lažne elite već godinama nastoje sustavno ugušiti: od Jovanovićeva “isušivanja močvare” do pravog specijalnog rata s ciljem destabilizacije Dalićeve momčadi. U trenutku slavlja specijalci se na trenutak povuku, i nastoje ući u šator pobjednika. Ali jugo-voodoo borci samo mijenjaju metu. Nova meta je narod. Populisti i marginalci. Tako slušam ovih dana vječitog analitičara kako strahuje da bi uspjeh nacionalne nogometne vrste mogao biti opasan zbog mogućeg bujanja populizma. Psihologinja općeg spektra prigovara hrvatskim navijačima da – glasno viču. Umjesto da navijaju šapćući.

Atmosfera tako podsjeća na onu 1989., kada se vidjelo da se jedan poredak ruši jer se potpuno potrošio. I atmosfera uoči dočeka hrvatske nogometne vrste tako podsjeća na onaj koncert Prljavog kazališta sa 100 tisuća ljudi na tadašnjem Trgu Republike. Bila je to poruka da je i narod spreman za promjene. Laganini la pa-pa – kako bi to rekao pjesnik Š. Vrsaljko.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Na današnji dan održan je legendarni koncert Prljavog kazališta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori