Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Uzroci problema na HRT-u i hitne obveze Sabora

Objavljeno

na

 Prilog dubinskoj raspravi o HRT-u

Usprkos trudu Brune Kovačevića, vršitelja dužnosti ravnatelja programa, s najavama nove jesenske sheme HRT-a, bit je uznemiravajućih stvari rekao glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić-Kazo: „Večerašnje je predstavljanje bilo veoma uspješno, što potvrđuje i činjenica da se odazvao velik broj gostiju.

Studio 10 bio je popunjen do posljednjega stolca, iz čega se vidi zanimanje poslovnih partnera za naš rad“.

Kazimiru Bačiću je popunjenost stolica ključni kriterij vrijednosti onoga što radi. Po istom principu kao negdašnjem uredniku „Vjesnika“ kome su suradnici u redakciji zabrinuto govorili da ne valja to što rade, da je to debakl novinarstva, a on im rekao da ga zanima samo što misli glavni čitatelj – centralni komitet.

Urednik „Vjesnika“ je znao tko odlučuje, kome duguje svoju poziciju, čemu je duguje i kome se mora svidjeti to što radi. Zna i Kazimir Bačić. Tada je sustav počivao na opojnoj iluziji samoupravljanja, danas počiva na još pugubnijoj europskoj iluzionističkoj paradigmi na crti gramšijevštine – javnome vlasništvu i nepersonaliziranom upravljanju. Tako ni Kazo nije slučaj, nego – sindrom na HRT-u kao i u društvu u cjelini, a to daje temeljno sadržajno obilježje novoj jesenskoj i svakoj drugoj shemi. Jer uzvanici su pozivani prema kriteriju institucionalnog ali i podzemnog utjecaja na zaštitu postojećih pozicija na HRT-u i u društvu, a ne po kriteriju poticanja razvoja i izvrsnosti.

Dovoljno je pogledati tko su bili.

I još važnije – tko nije bio uzvanik.

U Kovačevićevim promotivnim porukama puno je pogrješnih putokaza, koji raspravu o bitnim pitanjima i krucijalnim odnosima svode na najnižu razinu površnosti. Nigdje nikada, nitko neće pronaći neovisnu, stručnu i usporedivu, te u konačnicu mjerljivu ocjenu proizvoda HRT-a, niti je Kovačević spomenuo taj princip, ako isključimo usporedbu gledanosti s televizijama jugoistočne Europe. A taj kriterij jednostavno – ne valja.

Kako se troše milijarda i dvjesta milijuna kuna kad imamo proizvod kakav imamo i gdje su analize koje pokazuju što netko postiže i što bi sve mogao postići s tolikim novcima da su uvjeti upravljanja i organizacije – drugačiji, bolji? Kompletna usmjerenost države i javnosti se svodi na to jesu li sredstva utrošena zakonski i statutarno, prema pravilnicima, te je li onaj tko je nadležan donosio odluku ili nije, a nigdje i nikada se ne analizira stvarni rezultat. Nisu zakoni, pravilnici i statuti sami sebi svrha, niti bi smjeli biti osmišljeni da bi omogućili loš rad i pokriće za – neznanje i namjerne devijacije.

A jesu u slučaju HRT-a.

Nikada nitko u Saboru nije raspravljao o stanju na HRT-u

Nikada nitko nije u Saboru raspravaljao o stanju na HRT-u, a da je imao pred sobom detaljnu analizu recimo, koliko ljudi sudjeluje u proizvodnji jedne informativne jedinice programa koji gledamo, usporedivo s proizvodnjom iste te jedinice u uspješnoj ili konkurentskoj komercijalnoj televiziji, ili usporedno s tim podatcima sa sličnih državnih radio-televizija koje služe kao uzor u svijetu.

Nema Sabor niti zastupnici pojma koliko stalno uposlenih na HRT-u dnevno proizvodi ili kreira nekakvih potrebnih sadržaja, gdje završavaju ti kreirani sadržaji i ima li ih uopće, ima li ih dovoljno i mjerljivo prema broju plaćenih sati rada i ljudi koji primaju plaće, koliko ljudi u ovome trenutku zapravo iz različitih razloga ne radi ništa, koliko je takvih pod neslužbenom cenzurom, koliko se ljudi udvaja na jednome funkcionalnom radnom mjestu, ima li slučajeva da troje ljudi prima plaću za jednu proizvodnu mjeru primjerenu radnim mogućnostima jednoga čovjeka i slično?

Zašto vlasnik, Sabor Republike Hrvatske, a dužan je to izbornome tijelu koje ga je ovlastilo i obvezalo, ne objavi podatak koliko je ljudi zapošljeno na HRT-u recimo od 2000. godine do danas, je li to i u kakvoj vezi s ukupnom ponudom programskih proizvoda, koliko su ti ljudi donijeli Hrvatskoj – novih informacija i kakve kvalitete?

Tišina.

Mrak.

Ravnateljstvo HRT-a o tim stvarima nikada ne izlazi s detaljnim analizama, niti vlasnik o tome raspravlja. Niti to traži.

Kako je to moguće?

HRT-om se danas zakonski upravlja na vrlo složen način, pravim labirintom odgovornosti i nadležnosti. Od saborskoga Odbora, preko Sabora, Programskoga vijeća, Nadzornoga odbora do ravnateljstva HRT-a, a u samoj HRT postoji čitav niz podlabirinata kojima je svrha izbjeći odgovornost ili prikriti neprofesionalizam, ali i raditi trajni pritisak na nekolicinu još uvijek živih autentičnih novinara u njihovim programima. Sustav o kojemu se odluke donose na pet razina i na pet različitih pozicija nadležnosti osuđen je na neuspjeh i propast, a odgovornost nužno depersonalizirana, time i svedena na minimum i izložena svim mogućim devijacijama, izrazito je nefunkcionalan, te počiva na – paralelnim utjecajima.

U labirintima se uvijek najbolje snalaze šišmiši.

Upravljanje HRT-om – kao nekada u SOUR-ima

Upravljanje HRT-om danas je ekvivalent upravljanja nekadašnjim SOUR-ima, gdje je za svaku odluku bilo desetine lažnih zakonskih stepenica, a stvarnu odluku je prenosio telefonski uređaj iz – komiteta.

Zato je svako novo ruho HRT-a nebitno, bitne su figurativno rečeno gaće, koje godinama nitko ne presvlači, a prema njima se gleda higijenski standard jedne organske cjeline.

U takvom sustavu upravljanja, funkcionalno upravljanje je onemogućeno.

I zato HRT-u kvalifikacijskom smislu – godinama propada izložen neodgovornosti, mediokritetstvu, nesolidnostima, podzemnim i prljavim utjecajima i cenzurama svih tipova, a novinarstvo postaje – gola i to najprimitivnija propaganda.

Što znači Kovačevićeva najava dolaska „novih lica“ u jesensku shemu i na program, kad nitko nema pojma jesu li ta nova lica samo maske za stare ili još lošije sadržaje,niti ima bilo kakve relevantne analize gdje su bila, odakle su došla i što su radila ta – nova lica?

Što će nekome novo lice ako će igrati po starim pravilima?

Bit stvari je u činjenici da vlasnik, Republika Hrvatska, mora jasno znati, a nakon toga i reći – što točno želi postići i dobiti od HRT-a, a ne kako Plenković, kad ga se nešto upita o HRT-u ili HINA ističe, da se ne želi mješati u autonomiju medija.

Te Plenkovićeve riječi nisu naivnost i neznanje, nego svojevrsni bezobrazluk iza koga se skriva – ciljani skriveni utjecaj na kreiranje i modeliranje društvenoga raspoloženja korištenjem HRT-a, izvan jasnih nacionalnih ciljeva. Jer ti ciljevi koje on kao država mora i znati i istaći nisu svedivi na autonomiju novinarstva, kao štonisu znanstveni ciljevi svedivi na autonomiju sveučilišta ili kulturne politike na autonomiju kazališta, ili HAVC-a. Ne radi investitor neku tvornicu da bi nakon izgradnje i utroška novaca pitao radnike – idemo se dogovoriti, ili vi mi recite što ćemo proizvoditi. Valjda utemeljitelj ima cilj prije nego je donio bilo kakvu odluku. Autonomija se odnosi na modele postizanje ciljeva, a ciljeve uvijek i svugdje određuje onaj tko – plaća.

Neće vlasnik podučavati inženjera kako će raditi svoj posao, ali neće ni inženjer vlasniku zadavati ciljeve. Na tome počiva suvremeni uspješni svijet.

Naglašavam ovdje još jednu bitnu stvar koja se u Hrvatskoj potpuno zanemaruju, a u ovome slučaju eklatantno na HRT-u i odnosu prema HRT-u. Modeli ostvarivanja ciljeva moraju biti, ne stvar nagodbe ili prilagodbe najnižim kvalifikacijskim standardima, nego – primjene najviših standarda.

Navešću neke primjere navodne autonomije, odnosno teške zlouporabe uredničkih nadležnosti.

Primjeri „uredničke prosudbe“

Nazad nekoliko dana u Europskom domu akademik Paar je u ime skupine više od stotinu relevantnih akademca i u ime HAZU prezentirao tzv. Crvenu knjigu, kritike na ponuđeni uputnik reforme školstva koji je izradila Jokićeva skupina. U jeku javnih rasprava o reformi obrazovanja, nije moglo biti relevantnijega i aktualnijega događaja. HRT je poslao ekipu da poprati događaj, ali su nakon pet minuta, prije nego su raspremili opremu, na telefonski poziv pred prepunom dvoranom – napustili Europski dom.

Posljedica je da hrvatska javnost nije ništa doznala o tome.

Drugim riječima, nije se dogodilo.

Drugi primjer je obrazloženja HRT-a da je odluka da se tjekom obilježavanja Dana pobjede ne obavijesti javnost o velikom narodnom skupu u Podstrani između Omiša i Splita, s preko dvadeset tisuća nazočnih, stvar uredničke prosudbe i nadležnosti.

Maja SeverTreći je primjer od nazad par godina, kada HRT u svim svojim informativnim emisijama nekoliko minuta slikom i tonom šalje u javnost informaciju o Pupovcu i nekolicini sudrugova s nekakve navodne komemoracije žrtvama ustaškoga režima, a istodobno se potpuno prešuti skup s deset tiusća nazočnih iz Macelja koji je predvodio kardinal Josip Bozanić, s mise za konkretne i sigurno utvrđene hrvatske žrtve komunističkog režima.

I to je urednička prosudba.

Konačno primjer sa super svježim povodom. S obzirom da je Maja Sever po tko zna koji put agitacijom njenih aktivisitičkih kompanjona izgurana u prvi plan javnosti kao nekakva žrtva progona, podsjetimo se na njen profesionalizam i njeno novinarstvo. Iz prve ruke. Na sjednici saborskog Odbora za medija, koju je Sever pratila kao izvjestiteljica HRT-a, novinarka urla i uz pljesak odobrava divljačko ponašanje jednoga istomišljenika iz HND-a pred očima više od pedeset nazočnih i dvadesetak saborskih zastupnika, dakle vlasnika HRT-a, većinom iz aktualne saborske većine.

O kakvoj to objektivnosti onda govorimo i smijemo li zamisliti kakva je slika i izvještaj išao s te sjednice koju je takva Maja Sever pratila kao profesionalac?

I vuk pojeo magare.

Sve su to uredničke prosudbe, ali zbog nevjerojatnih slabosti sustava i kriterija, umjesto da ti urednici dobiju trenutne otkaze, što je univerzalni standard u profesionalnom novinarstvu, oni su, s jedne strane zaštićeni formalnim standardima i navodnom autonomojim, a s druge strane, i danas rade slične ili hijerarhijski više poslove. O tome govorimo, to su konkretni primjeri devijacija na koje upozoravam.

Zato su bitni standardi, kriteriji, pravila ponašanja i stalni mjerljivi i argumentirani nadzor, na temelju kojega se i razgovara i odlučuje. Ti kriteriji ne mogu biti autonomija Maje Sever. Niti bilo koga uposlenoga na HRT-u. Niti ih može uspostavljati i propisivati SNV, GONG, bilo tko u Hrvatskoj pored postojeće – hrvatske države.

Inače se odnosi u društvu svode na stanje vučjega čopora, a takve rezultate i imamo.

Vlasnik, u ovome slučaju Sabor Republike Hrvatske, vladajuća većina, je odgovorna za pravila ponašanja u društvu.

Država propisuje okvire najviših postojećih standarda, to je njena obveza, a ne čuvati zatečeno stanje koje ne valja, radi stvaranja lažne javne idile i mira.

Krajnje vrijeme da Sabor provjetri kriterije kako se i na temelju čega (re)pozicioniraju urednici, redakcije, nova i stara lica…

NU2

Krajnje je vrijeme da vlasnik, odnosno Sabor konačno postavi pitanje i provjetri kriterije kako se i na temelju čega pozicioniraju i repozicioniraju urednici, redakcije, nova i stara lica, na temelju kojih vrijednosnih kriterija je netko dobio emisiju a netko drugi nije, ili ju je izgubio, zašto se favoriziraju novinari opće prakse, a HRT ima stotine novinara raznoga profila i specijalnosti, zašto Togonal ili Smrtić vode emisiju u ekonomskim pitanjima i ispadaju smiješni, a negdje na četvrtom programu čuči sjajni Željko Kardum, tko to i na temelju čega selekcionira?

Zašto, kad Kovačević kaže da imaju svoje široke i kvalitetne kadrovske resurse nemamo deset urednika Otvoreno, dvadeset urednika Dnevnika, dvadest urednika „Teme dana“ po stručnim preferencijama i deset voditelja brandiranih emisija kao što je Nedjeljom u 2, zašto se favorizira organska privatizacija termina i emisija, usprkos neviđenim promašajima velike većine poznatih urednika i voditelja, i usprkos tome što uistinu HRT ima kvalitetnih ljudi koji nikada ne dobiju šansu. Pa davidimo i internu konkurenciju, natjecanje u izvrsnosti, a ne u poslušnosti, različite pristupe, različite goste i ponudu, umjesto nekritičkoga i podaničkog monopola kojemu godinama svjedočimo?

Jedino tako se radi programski iskorak.

I stječe respekt.

Te kriterije neće nametnuti onaj tko je nastao njima nasuprot, nego mora – odgovoran vlasnik.

I to nije mješanje u autonomiju, to je univerzalno pravilo dobroga gospodara.

To ne bi smjelo biti stvar unutarnje volje uposlenika na HRT-u, njihovoga rukovodstva, nego obvezujući model koji mora nametnuti vlasnik, jer drugačije nikada neće postići dostizanje vrhunskih informativnih standarda u HRT-u. Tu se mora poći od posve novoga Zakona o HRT-u. A vlasnik to neće, jer bi na taj način prije svega desetine privatnih utjecaja bilo onemogućeno i bili bi oduzeti sitni feudi desetinama tipova u i oko politike; uposlenici i upravljačka hijerarhija na HRT ne želi, ali i ne smije, jer nije nastala na znanju nego utjecajima iz vana pa mora po mišljenje negdje izvan Prisavlja; što trajno generira uništenje kvalitete, izolaciju vrhunskih novinara i potencijala, te proizvodi izuzetno loš programski sadržaj. Sve dok je tako, dok je ozakonjena neodgovornosti i nefunkcionalno upravljanje sustavom, nedostatak kvalitete prikrivat će se nategnutim statističkim podatcima, najčešće izvan svake racionalne relevantnosti uspoređujući se s televizijima jugoistočne Europe.

Nitko zdrava razuma ne ravna svoj status prema lošijima od sebe.

Nametanje vrhunskih standarda nije miješanje u novinarstvo.

Upravo suprotno.

Ti standardi ga omogućavaju.

Hrvatski Sabor mora odmah pitati i dobiti odgovore pred očima javnosti o nekoliko krucijalnih elemenata djelovanja HRT-a, koja je bilo imperativ očekivati od Plenkovića i njegove saborske većine, s obzirom na njegove programske najave i polazišta o načinima upravljanja i primjeni europskih standarda u hrvatskom društvu.

To je pitanje Plenkovićeve vjerodostojnosti, ako je više uopće pristojno tu riječ spominjati uz ovo čemu svjedočimo mjesecima.

Kako se postaje i napreduje do statusa urednika, komentatora, tko su producenti, koliko ih ima uspredivo s proizvodnjama programa u uspješnim televizijama i na radio postajama, što rade, kako se dodjeljuju i na temelju čega koeficijenti plaće, je li netko i kada razmotrio mogućnost da je natječajni uvjet o iskustvu od deset godina na mjestu urednika zapravo vrlo mogući dokaz počinjene štete, a ne kvalitete?

Konačno, smije li biti poslovna tajna ili zaštita osobnih podataka, informacija o pojedinačnim plaćama na HRT-u, dodatnim povlasticama i svemu što ti ljudi koriste u stvaranju programa koje gledamo, pogotovo s pozicije da im je to sve zajamčila država. Ljudi su prinuđeni plaćati bez obzira na kvalitet isporučenoga proizvoda i bez ikakvoga ekspertnoga ili relevantnoga jamstva da će dobiti vrhunski proizvod?

To je ponižavajuće.

Kako hrvatski narod može znati da je ispravno plaćati pedeset, stotinu i dvije stotine kuna obvezne pretplate, a nema stručnu elaboraciju vrijednosti onoga što dobije, ili, nema nikakvu mogućnost dobiti neupitnu deklaraciju na proizvodu koji kupuje?

Političke inicijative moraju počivati na tim saznanjima, pa je i dalje otvoreno pitanje na temelju čega je MOST jedno vrijeme pokušavao inicirati raspravu o pristojbi.

Ne znati te podatke, je izvorište sustavne prijevare i to mora prestati.

To bi moralo biti središnje pitanje i samoga poslovanja HRT-a, pogotovo interesa državne revizije, a ne samo je li netko zakonski prema lošim zakonima, trošio novac ovako ili onako.

Ništa bez dubinske analiza na HRT-u

Sabor bi najhitnije morao osigurati sredstva i međunarodni natječaj za izbor relevantnoga nositelja dubinske analize djelovanja i funkcioniranja HRT-a po svim elementima poslovanja i djelovanja, s naglaskom na kadrovske potencijale i model upravljanja informativnim procesima. Bez toga je svaka rasprava besmislena, a bez nalaza dubinske analize s relevantnim međunarodnim potpisom, HRT će sve više, ako je to uopće moguće, postajati banalni propagandni i manipulacijski servis, utočište stotina propagandista i mediokriteta s nesagledivim posljedicama za opće stanje duha i društvene klime u Hrvatskoj.

U svakom odgovornom upravljanju koje počiva na profesionalnim stručnim analizama odlučuje se meritokratski, stručno i na temelju ekspertiza a ne samoupravno i pukim nadglasavanjem. Uvjet za demokratsko odlučivanje je – znanje i puna relevantna informiranost. A nadglasavanje nije demokracija, iako sliči na nju. To je posebno opasno u Hrvatskoj, još uvijek teško inficiranoj sindromom i mentalnim zloduhom samoupravljanja, zloćudnim prividom iza koga se krila epohalna komunistička manipulacija.

Kovačević, Bačić i rukovodstvo HRT niti imaju neovisnu ekspertnu analizu, niti im je pala na pamet, niti bi na temelju nje mnogi među njima uopće radili na HRT, a na žalost niti su ju u ozakonjenom sustavu upravljanja dužni imati, niti se trude ispraviti te nedostatke, niti tko to od njih traži.

Sve izrečeno je usmjereno prvenstveno vlasniku.

Hrvatskoj državi.

Saboru.

Vladajućoj većini.

Ali i svim klubovima zastupnika koji mogu ovo pitanje otvoriti prilikom početka svake sjednice Sabora, a šute. Ili neće, ili ne znaju.

Uvesti neovisne ekspertize

Kako spriječiti urušavanje profesije, prevladavanje neodgovornog i neznalačkog odlučivanja u Saboru, profesionalni diletantizam u programima HRT-a, namjerno propagandističko i navijačko ponašanje u sustavu odlučivanja o HRT-u, destrukciju?

Personalizacijom upravljačke odgovornosti.

Jedino tako.

Za spas novinarstva na HRT-u, a time i prilike na pristojno informiranje hrvatskoga naroda Sabor mora nametnuti obavezu neovisnih ekspertiza kako pojedinačnoga rada novinara i urednika na HRT-u, tako i programske cjeline. Najisplativije moguće ulaganje u ovome trenutku na HRT-u je obavezno izdvajanje koliko god milijuna kuna bude trebalo, da svaki rad u svakome trenutku, a zakonski obavezno periodično i godišnje, bude ocjenjen ekspertizom neovisnoga i tajnoga ocjenjivača.

Nitko u razumno uređenom i funkcionalnom sustavu ne bismio biti izuzet iz stručnoga ocjenjivanja rezultata rada, prema univerzalno usvojenim kriterijima, a ne samovolji nekoga tko je slučajno na poziciji, niti bi itko smio ocjenjivati sam svoj rad. To je civilizacijski incident s razornim posljedicama.

Jer, ako Kazo bude mjerio, uspjesi će biti udarnički, s prebacivanjem norme od tristo posto, jer će mjerači biti i ostati Kosor, Mikulić, Brkić, Jandroković, Josipović, Pusić, Bandić, Plenković i kompanija, koji smisao novinarstva vide u nepostavljanju pitanja, točno onako kakvo je bilo nazad trideset godina. A to je smrt – informiranja.
I društva.

Marko Ljubić / HKV

Marko Ljubić: Ima li dnevni kaos u Hrvatskoj – svrhu?

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Od manekena do generalnog konzula

Objavljeno

na

Objavio

Voljom Vlade, predsjednice i Odbora za vanjsku politiku, Boris Blažeković postavljen je za generalnog konzula u New Yorku. Mnogi se zapitaše, pa tko je taj Blažeković, kakva mu je biografija, koje su mu zasluge?

Ubrzo je otkriveno nekoliko zanimljivih detalja. Blažeković nema, kao što se u pravilu traži za diplomate, visoku stručnu spremu.

Završo je srednju školu za cestarski promet, stekavši zvanje šofera. Nije završio nikakvu diplomatsku akademiju, niti ima diplomatsko iskustvo. Tek je u Zagrebu pohađao nekakvu londonsku školu za odnose s javnošću, što može biti presudan detalj, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

U mladosti je defilirao modnim pistama kao maneken, poslije je imao i modnu agenciju. Držao je restoran u prostorijama Grada, i to bez dozvole, zbog čega se ganjao po sudu.

Uspio je na listi HNS-a, odnosno „kukuriku koalicije“ postati zastupnikom i voditeljem saborskog izaslanstva u Skupštini NATO pakta. Za tog se mandata nije istakao skromnošću.

Naprotiv, kako manekenima i priliči, bio je najrastrošniji zastupnik, potrošivši u jednoj godini na putovanja čak 190 tisuća kuna.

Bio je glasnogovornikom HNS-a i voditeljem predsjedničke kampanje Vesne Pusić. I eto, sada, u 64. godini života, doživljava svoj politički vrhunac.

Blažeković je na prvim demokratskim izborima glasovao, kako je sam priznao, za HDZ, ali se ubrzo od te stranke oštro distancirao. Dvadest godina samostalnosti nazvao je društvenom devastacijom. Još prije nekoliko mjeseci HDZ i Andreja Plenkovića nazvao je na svojim Facebook stranici lažovima i optužio za govor mržnje.

Od modnog pretvorio se u političkog manekena, pa je po raznim selima i gradovima kao voditelj političke akademije HNS-a propovijedao liberalnu mantru: sloboda pojedinca, što manje države, što više civilnog sektora, totalna privatizacija. Redoviti je sudionik gay-parada.

Protivio se referendumu o braku, a zagovarao je politički dezangažman Hrvatske u odnosu na položaj Hrvata u BiH. Uglavnom, jedan niz stavova koji bitno odudaraju od deklaratornih stavova vladajuće stranke, koja ga je na koncu poslala u SAD zastupati zemlju.

Ma nije važan jedan čovjek, nije važan ni jedan konzul, nije možda važna ni diplomacija od koje država ima korist samo onda kad ne pravi štetu. Ali su važni kriteriji po kojima se pojedinci uspinju na društvenoj ljestvici i zbog kojih cijelo društvo postaje disfunkcionalno.

Kako vidimo na ovom primjeru, nije važno iskustvo ni obrazovanje, nije važan ni moralni profil, nisu važna čak ni politička uvjerenja. Važno je samo pripadanje klanovima i, iznad svega, važna je vlast i politička trgovina koja će je omogućiti.

Hrvatska zajednica u New Yorku pokrenula peticiju protiv imenovanja generalnog konzula

 

Marijan Knezović: Ne znam zašto u SAD ide osoba bez ijedne kvalifikacije, a pritom ga tamo ni ne žele

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Plenkovićev politički atentat na Kolindu

Objavljeno

na

Objavio

Onaj koji je potegao temu ratne odštete kako bi za sebe ostvario trenutnu političku korist, čitavu će ispregovaranu svotu potrošiti na Pupovčeve tri ruke

Na Tuđmana je sletio Vučić. Možda u tome treba tražiti razlog zašto je u Zagrebu nakon jedne umjerene zime pao tako snažan snijeg. Iako snijeg svojom bjelinom sve prekriva, ovoga puta je poslužio kako bi na njemu mnogi ostavili svoje tragove.

Umjesto jedinstvene prilike da se vuku naplati sve ono što nam je nažao učinio, mi smo dobili tor pun posvađanih ovaca, a sve poradi sujete onog koji nas tako sigurno vodi. Iako je o pozivu sve znao, on nije mogao odoljeti prilici u kojoj će macanizirati vlastiti politički rejting i tako uzvratiti predsjednici za njezine opravdane opaske o iseljavanju i muci ovršenih, piše Borislav Ristić / Večernji list

Tako smo bili suočeni sa situacijom u kojoj onaj koji je već duže vrijeme zna za ovaj poziv, uključuje se u njegovo javno miniranje, tako se svjesno zabija autogolove vlastitoj državi. Odmah po najavi posjete premijer Plenković je izašao s tezom kako će on od Srbije tražiti ratnu odštetu, iako ta tema uopće nije bila dogovorena, niti pažljivo pripremljena.

Kao da se radilo o klasičnom duplom pasu s Vučićevim ministrom Vulinom, inače poznatijim kao “tetkino zlato”. On iz Beograda odašilje otrovne strelice kako bi u Zagrebu potakao prosvjede i tako dirigirao hrvatskom desnicom, prizivajući scene koje bi od Vučića napravilo žrtvu, a Hrvatsku prikazalo kao zemlju zaglavljenu u prošlosti. Do sada smo kad god je nekome zatrebala potvrda teze o “ustašizaciji Hrvatske” na sceni imali dežurne “ustaše”. Kad god je ljevici trebao neki ustaša na sceni se pojavljivao Keleminec, ali ovoga puta je drugačije.

Nakon predsjedničine izjave o tome kako joj politiku neće voditi marginalci, misleći na ove dežurne ustaše, gle čuda, u tome se pronašao Đakić, da bi odmah potom jedan desni portal hitno izvijestio kako je predsjednica, spomenuvši “pojedince s ruba političkog spektra”, time uvrijedila branitelje koji su prosvjedovali – iako je njezin savjetnik upravo došao iz tih krugova i u sklopu pripreme za Vučićev posjet komunicirao o tome s 25 braniteljskih udruga.

Dakle, imamo situaciju u kojoj Vulin priželjkuje prosvjede, a na Vulinov poziv odgovara HDZ-ov hvidraš Đakić, napad prenosi jedan desni medij, pa lijevi mediji konačno imaju priliku naslađivati se u situaciji u kojoj desni napadaju svoju Kolindu.

U nastavku imamo priliku gledati napade u kojima Glavašević i Bujanec zagrljeni u duetu pjevaju onu “vukovi se kriju i piju ti vodu”. Jasno je da se ovdje radi o pokušaju da se jedan važan službeni susret na državnoj razini, koji je iniciran da bi se riješili ne samo mučni problemi iz prošlosti, već i oni koji nas čekaju u budućnosti.

Koliko je u hrvatskom nacionalnom interesu gurati ideološke sporove iz prošlosti u prvi plan u trenutku kada nam iz Europske unije stižu poruke da je priznavanje Kosova glavni uvjet koji stoji pred Srbijom za ulazak u EU, što znači da taj proces neće čekati na nas i ne olakšava naša buduća uvjetovanja?

Takvo otezanje u ovom trenutku jedino može biti u interesu Srbije, jer će nam u tom slučaju morati dati manje ustupaka. Zašto bi netko nanosio štetu vlastitoj državi samo zbog sujete i povrijeđenoga ponosa? Kome ne odgovara rješavanje spornih pitanja između Hrvatske i Srbije? Možda onome koji već dugo parazitira na održavanju sukoba Hrvata i Srba? Nema veće traume za anacionalnu ljevicu nego gledati kako nacionalne države uspješno rješavaju probleme koje njihove nadnacionalne utopije i pristupi nikako nisu mogli riješiti.

U tome im pomaže i dio desnice koja od drveta ne vidi šumu i udaranjem po četnicima i ustašama održava jugoslavenski politički privid kao poželjnu alternativu. I za srpsku manjinu u Hrvatskoj ovo je dobra vijest, jer će konačno prestati biti “korisni idiot” ljevice za napad na hrvatsku nacionalnu državu i okrenuti se sebi i rješavanju konkretnih problema kroz institucije hrvatske države.

Dok naši zastupnici udaraju u bubnjeve nacionalnog interesa i ponosa, umjesto sjedenja na “buljama” koje dobro naplaćuju, bilo bi dobro kada bi ponekad uključili i glavu.

Ne postaje se Hrvatom, uostalom, u odnosu na Vučića, već unatoč Vučiću. Dok god se određujemo u odnosu na druge ostajemo pod vlašću drugih i samo slabimo vlastitu poziciju, prepuštajući drugima priliku da poantiraju u svoju korist.

Na posljetku, kako vidimo, umjesto političkog atentata, cijeli ovaj igrokaz pretvara se u samoubojstvo iz zasjede. Jer, već sutra, kada se slegne sva ova medijska prašina i buka, onaj koji je potegao temu ratne odštete kako bi za sebe ostvario trenutnu političku korist, čitavu će ispregovaranu svotu potrošiti na Pupovčeve tri ruke.

 

Potpora humanitarnih udruga hrvatskoj predsjednici Grabar-Kitarović nakon Vučićeva posjeta

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari