Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Uzroci problema na HRT-u i hitne obveze Sabora

Objavljeno

na

 Prilog dubinskoj raspravi o HRT-u

Usprkos trudu Brune Kovačevića, vršitelja dužnosti ravnatelja programa, s najavama nove jesenske sheme HRT-a, bit je uznemiravajućih stvari rekao glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić-Kazo: „Večerašnje je predstavljanje bilo veoma uspješno, što potvrđuje i činjenica da se odazvao velik broj gostiju.

Studio 10 bio je popunjen do posljednjega stolca, iz čega se vidi zanimanje poslovnih partnera za naš rad“.

Kazimiru Bačiću je popunjenost stolica ključni kriterij vrijednosti onoga što radi. Po istom principu kao negdašnjem uredniku „Vjesnika“ kome su suradnici u redakciji zabrinuto govorili da ne valja to što rade, da je to debakl novinarstva, a on im rekao da ga zanima samo što misli glavni čitatelj – centralni komitet.

Urednik „Vjesnika“ je znao tko odlučuje, kome duguje svoju poziciju, čemu je duguje i kome se mora svidjeti to što radi. Zna i Kazimir Bačić. Tada je sustav počivao na opojnoj iluziji samoupravljanja, danas počiva na još pugubnijoj europskoj iluzionističkoj paradigmi na crti gramšijevštine – javnome vlasništvu i nepersonaliziranom upravljanju. Tako ni Kazo nije slučaj, nego – sindrom na HRT-u kao i u društvu u cjelini, a to daje temeljno sadržajno obilježje novoj jesenskoj i svakoj drugoj shemi. Jer uzvanici su pozivani prema kriteriju institucionalnog ali i podzemnog utjecaja na zaštitu postojećih pozicija na HRT-u i u društvu, a ne po kriteriju poticanja razvoja i izvrsnosti.

Dovoljno je pogledati tko su bili.

I još važnije – tko nije bio uzvanik.

U Kovačevićevim promotivnim porukama puno je pogrješnih putokaza, koji raspravu o bitnim pitanjima i krucijalnim odnosima svode na najnižu razinu površnosti. Nigdje nikada, nitko neće pronaći neovisnu, stručnu i usporedivu, te u konačnicu mjerljivu ocjenu proizvoda HRT-a, niti je Kovačević spomenuo taj princip, ako isključimo usporedbu gledanosti s televizijama jugoistočne Europe. A taj kriterij jednostavno – ne valja.

Kako se troše milijarda i dvjesta milijuna kuna kad imamo proizvod kakav imamo i gdje su analize koje pokazuju što netko postiže i što bi sve mogao postići s tolikim novcima da su uvjeti upravljanja i organizacije – drugačiji, bolji? Kompletna usmjerenost države i javnosti se svodi na to jesu li sredstva utrošena zakonski i statutarno, prema pravilnicima, te je li onaj tko je nadležan donosio odluku ili nije, a nigdje i nikada se ne analizira stvarni rezultat. Nisu zakoni, pravilnici i statuti sami sebi svrha, niti bi smjeli biti osmišljeni da bi omogućili loš rad i pokriće za – neznanje i namjerne devijacije.

A jesu u slučaju HRT-a.

Nikada nitko u Saboru nije raspravljao o stanju na HRT-u

Nikada nitko nije u Saboru raspravaljao o stanju na HRT-u, a da je imao pred sobom detaljnu analizu recimo, koliko ljudi sudjeluje u proizvodnji jedne informativne jedinice programa koji gledamo, usporedivo s proizvodnjom iste te jedinice u uspješnoj ili konkurentskoj komercijalnoj televiziji, ili usporedno s tim podatcima sa sličnih državnih radio-televizija koje služe kao uzor u svijetu.

Nema Sabor niti zastupnici pojma koliko stalno uposlenih na HRT-u dnevno proizvodi ili kreira nekakvih potrebnih sadržaja, gdje završavaju ti kreirani sadržaji i ima li ih uopće, ima li ih dovoljno i mjerljivo prema broju plaćenih sati rada i ljudi koji primaju plaće, koliko ljudi u ovome trenutku zapravo iz različitih razloga ne radi ništa, koliko je takvih pod neslužbenom cenzurom, koliko se ljudi udvaja na jednome funkcionalnom radnom mjestu, ima li slučajeva da troje ljudi prima plaću za jednu proizvodnu mjeru primjerenu radnim mogućnostima jednoga čovjeka i slično?

Zašto vlasnik, Sabor Republike Hrvatske, a dužan je to izbornome tijelu koje ga je ovlastilo i obvezalo, ne objavi podatak koliko je ljudi zapošljeno na HRT-u recimo od 2000. godine do danas, je li to i u kakvoj vezi s ukupnom ponudom programskih proizvoda, koliko su ti ljudi donijeli Hrvatskoj – novih informacija i kakve kvalitete?

Tišina.

Mrak.

Ravnateljstvo HRT-a o tim stvarima nikada ne izlazi s detaljnim analizama, niti vlasnik o tome raspravlja. Niti to traži.

Kako je to moguće?

HRT-om se danas zakonski upravlja na vrlo složen način, pravim labirintom odgovornosti i nadležnosti. Od saborskoga Odbora, preko Sabora, Programskoga vijeća, Nadzornoga odbora do ravnateljstva HRT-a, a u samoj HRT postoji čitav niz podlabirinata kojima je svrha izbjeći odgovornost ili prikriti neprofesionalizam, ali i raditi trajni pritisak na nekolicinu još uvijek živih autentičnih novinara u njihovim programima. Sustav o kojemu se odluke donose na pet razina i na pet različitih pozicija nadležnosti osuđen je na neuspjeh i propast, a odgovornost nužno depersonalizirana, time i svedena na minimum i izložena svim mogućim devijacijama, izrazito je nefunkcionalan, te počiva na – paralelnim utjecajima.

U labirintima se uvijek najbolje snalaze šišmiši.

Upravljanje HRT-om – kao nekada u SOUR-ima

Upravljanje HRT-om danas je ekvivalent upravljanja nekadašnjim SOUR-ima, gdje je za svaku odluku bilo desetine lažnih zakonskih stepenica, a stvarnu odluku je prenosio telefonski uređaj iz – komiteta.

Zato je svako novo ruho HRT-a nebitno, bitne su figurativno rečeno gaće, koje godinama nitko ne presvlači, a prema njima se gleda higijenski standard jedne organske cjeline.

U takvom sustavu upravljanja, funkcionalno upravljanje je onemogućeno.

I zato HRT-u kvalifikacijskom smislu – godinama propada izložen neodgovornosti, mediokritetstvu, nesolidnostima, podzemnim i prljavim utjecajima i cenzurama svih tipova, a novinarstvo postaje – gola i to najprimitivnija propaganda.

Što znači Kovačevićeva najava dolaska „novih lica“ u jesensku shemu i na program, kad nitko nema pojma jesu li ta nova lica samo maske za stare ili još lošije sadržaje,niti ima bilo kakve relevantne analize gdje su bila, odakle su došla i što su radila ta – nova lica?

Što će nekome novo lice ako će igrati po starim pravilima?

Bit stvari je u činjenici da vlasnik, Republika Hrvatska, mora jasno znati, a nakon toga i reći – što točno želi postići i dobiti od HRT-a, a ne kako Plenković, kad ga se nešto upita o HRT-u ili HINA ističe, da se ne želi mješati u autonomiju medija.

Te Plenkovićeve riječi nisu naivnost i neznanje, nego svojevrsni bezobrazluk iza koga se skriva – ciljani skriveni utjecaj na kreiranje i modeliranje društvenoga raspoloženja korištenjem HRT-a, izvan jasnih nacionalnih ciljeva. Jer ti ciljevi koje on kao država mora i znati i istaći nisu svedivi na autonomiju novinarstva, kao štonisu znanstveni ciljevi svedivi na autonomiju sveučilišta ili kulturne politike na autonomiju kazališta, ili HAVC-a. Ne radi investitor neku tvornicu da bi nakon izgradnje i utroška novaca pitao radnike – idemo se dogovoriti, ili vi mi recite što ćemo proizvoditi. Valjda utemeljitelj ima cilj prije nego je donio bilo kakvu odluku. Autonomija se odnosi na modele postizanje ciljeva, a ciljeve uvijek i svugdje određuje onaj tko – plaća.

Neće vlasnik podučavati inženjera kako će raditi svoj posao, ali neće ni inženjer vlasniku zadavati ciljeve. Na tome počiva suvremeni uspješni svijet.

Naglašavam ovdje još jednu bitnu stvar koja se u Hrvatskoj potpuno zanemaruju, a u ovome slučaju eklatantno na HRT-u i odnosu prema HRT-u. Modeli ostvarivanja ciljeva moraju biti, ne stvar nagodbe ili prilagodbe najnižim kvalifikacijskim standardima, nego – primjene najviših standarda.

Navešću neke primjere navodne autonomije, odnosno teške zlouporabe uredničkih nadležnosti.

Primjeri „uredničke prosudbe“

Nazad nekoliko dana u Europskom domu akademik Paar je u ime skupine više od stotinu relevantnih akademca i u ime HAZU prezentirao tzv. Crvenu knjigu, kritike na ponuđeni uputnik reforme školstva koji je izradila Jokićeva skupina. U jeku javnih rasprava o reformi obrazovanja, nije moglo biti relevantnijega i aktualnijega događaja. HRT je poslao ekipu da poprati događaj, ali su nakon pet minuta, prije nego su raspremili opremu, na telefonski poziv pred prepunom dvoranom – napustili Europski dom.

Posljedica je da hrvatska javnost nije ništa doznala o tome.

Drugim riječima, nije se dogodilo.

Drugi primjer je obrazloženja HRT-a da je odluka da se tjekom obilježavanja Dana pobjede ne obavijesti javnost o velikom narodnom skupu u Podstrani između Omiša i Splita, s preko dvadeset tisuća nazočnih, stvar uredničke prosudbe i nadležnosti.

Maja SeverTreći je primjer od nazad par godina, kada HRT u svim svojim informativnim emisijama nekoliko minuta slikom i tonom šalje u javnost informaciju o Pupovcu i nekolicini sudrugova s nekakve navodne komemoracije žrtvama ustaškoga režima, a istodobno se potpuno prešuti skup s deset tiusća nazočnih iz Macelja koji je predvodio kardinal Josip Bozanić, s mise za konkretne i sigurno utvrđene hrvatske žrtve komunističkog režima.

I to je urednička prosudba.

Konačno primjer sa super svježim povodom. S obzirom da je Maja Sever po tko zna koji put agitacijom njenih aktivisitičkih kompanjona izgurana u prvi plan javnosti kao nekakva žrtva progona, podsjetimo se na njen profesionalizam i njeno novinarstvo. Iz prve ruke. Na sjednici saborskog Odbora za medija, koju je Sever pratila kao izvjestiteljica HRT-a, novinarka urla i uz pljesak odobrava divljačko ponašanje jednoga istomišljenika iz HND-a pred očima više od pedeset nazočnih i dvadesetak saborskih zastupnika, dakle vlasnika HRT-a, većinom iz aktualne saborske većine.

O kakvoj to objektivnosti onda govorimo i smijemo li zamisliti kakva je slika i izvještaj išao s te sjednice koju je takva Maja Sever pratila kao profesionalac?

I vuk pojeo magare.

Sve su to uredničke prosudbe, ali zbog nevjerojatnih slabosti sustava i kriterija, umjesto da ti urednici dobiju trenutne otkaze, što je univerzalni standard u profesionalnom novinarstvu, oni su, s jedne strane zaštićeni formalnim standardima i navodnom autonomojim, a s druge strane, i danas rade slične ili hijerarhijski više poslove. O tome govorimo, to su konkretni primjeri devijacija na koje upozoravam.

Zato su bitni standardi, kriteriji, pravila ponašanja i stalni mjerljivi i argumentirani nadzor, na temelju kojega se i razgovara i odlučuje. Ti kriteriji ne mogu biti autonomija Maje Sever. Niti bilo koga uposlenoga na HRT-u. Niti ih može uspostavljati i propisivati SNV, GONG, bilo tko u Hrvatskoj pored postojeće – hrvatske države.

Inače se odnosi u društvu svode na stanje vučjega čopora, a takve rezultate i imamo.

Vlasnik, u ovome slučaju Sabor Republike Hrvatske, vladajuća većina, je odgovorna za pravila ponašanja u društvu.

Država propisuje okvire najviših postojećih standarda, to je njena obveza, a ne čuvati zatečeno stanje koje ne valja, radi stvaranja lažne javne idile i mira.

Krajnje vrijeme da Sabor provjetri kriterije kako se i na temelju čega (re)pozicioniraju urednici, redakcije, nova i stara lica…

NU2

Krajnje je vrijeme da vlasnik, odnosno Sabor konačno postavi pitanje i provjetri kriterije kako se i na temelju čega pozicioniraju i repozicioniraju urednici, redakcije, nova i stara lica, na temelju kojih vrijednosnih kriterija je netko dobio emisiju a netko drugi nije, ili ju je izgubio, zašto se favoriziraju novinari opće prakse, a HRT ima stotine novinara raznoga profila i specijalnosti, zašto Togonal ili Smrtić vode emisiju u ekonomskim pitanjima i ispadaju smiješni, a negdje na četvrtom programu čuči sjajni Željko Kardum, tko to i na temelju čega selekcionira?

Zašto, kad Kovačević kaže da imaju svoje široke i kvalitetne kadrovske resurse nemamo deset urednika Otvoreno, dvadeset urednika Dnevnika, dvadest urednika „Teme dana“ po stručnim preferencijama i deset voditelja brandiranih emisija kao što je Nedjeljom u 2, zašto se favorizira organska privatizacija termina i emisija, usprkos neviđenim promašajima velike većine poznatih urednika i voditelja, i usprkos tome što uistinu HRT ima kvalitetnih ljudi koji nikada ne dobiju šansu. Pa davidimo i internu konkurenciju, natjecanje u izvrsnosti, a ne u poslušnosti, različite pristupe, različite goste i ponudu, umjesto nekritičkoga i podaničkog monopola kojemu godinama svjedočimo?

Jedino tako se radi programski iskorak.

I stječe respekt.

Te kriterije neće nametnuti onaj tko je nastao njima nasuprot, nego mora – odgovoran vlasnik.

I to nije mješanje u autonomiju, to je univerzalno pravilo dobroga gospodara.

To ne bi smjelo biti stvar unutarnje volje uposlenika na HRT-u, njihovoga rukovodstva, nego obvezujući model koji mora nametnuti vlasnik, jer drugačije nikada neće postići dostizanje vrhunskih informativnih standarda u HRT-u. Tu se mora poći od posve novoga Zakona o HRT-u. A vlasnik to neće, jer bi na taj način prije svega desetine privatnih utjecaja bilo onemogućeno i bili bi oduzeti sitni feudi desetinama tipova u i oko politike; uposlenici i upravljačka hijerarhija na HRT ne želi, ali i ne smije, jer nije nastala na znanju nego utjecajima iz vana pa mora po mišljenje negdje izvan Prisavlja; što trajno generira uništenje kvalitete, izolaciju vrhunskih novinara i potencijala, te proizvodi izuzetno loš programski sadržaj. Sve dok je tako, dok je ozakonjena neodgovornosti i nefunkcionalno upravljanje sustavom, nedostatak kvalitete prikrivat će se nategnutim statističkim podatcima, najčešće izvan svake racionalne relevantnosti uspoređujući se s televizijima jugoistočne Europe.

Nitko zdrava razuma ne ravna svoj status prema lošijima od sebe.

Nametanje vrhunskih standarda nije miješanje u novinarstvo.

Upravo suprotno.

Ti standardi ga omogućavaju.

Hrvatski Sabor mora odmah pitati i dobiti odgovore pred očima javnosti o nekoliko krucijalnih elemenata djelovanja HRT-a, koja je bilo imperativ očekivati od Plenkovića i njegove saborske većine, s obzirom na njegove programske najave i polazišta o načinima upravljanja i primjeni europskih standarda u hrvatskom društvu.

To je pitanje Plenkovićeve vjerodostojnosti, ako je više uopće pristojno tu riječ spominjati uz ovo čemu svjedočimo mjesecima.

Kako se postaje i napreduje do statusa urednika, komentatora, tko su producenti, koliko ih ima uspredivo s proizvodnjama programa u uspješnim televizijama i na radio postajama, što rade, kako se dodjeljuju i na temelju čega koeficijenti plaće, je li netko i kada razmotrio mogućnost da je natječajni uvjet o iskustvu od deset godina na mjestu urednika zapravo vrlo mogući dokaz počinjene štete, a ne kvalitete?

Konačno, smije li biti poslovna tajna ili zaštita osobnih podataka, informacija o pojedinačnim plaćama na HRT-u, dodatnim povlasticama i svemu što ti ljudi koriste u stvaranju programa koje gledamo, pogotovo s pozicije da im je to sve zajamčila država. Ljudi su prinuđeni plaćati bez obzira na kvalitet isporučenoga proizvoda i bez ikakvoga ekspertnoga ili relevantnoga jamstva da će dobiti vrhunski proizvod?

To je ponižavajuće.

Kako hrvatski narod može znati da je ispravno plaćati pedeset, stotinu i dvije stotine kuna obvezne pretplate, a nema stručnu elaboraciju vrijednosti onoga što dobije, ili, nema nikakvu mogućnost dobiti neupitnu deklaraciju na proizvodu koji kupuje?

Političke inicijative moraju počivati na tim saznanjima, pa je i dalje otvoreno pitanje na temelju čega je MOST jedno vrijeme pokušavao inicirati raspravu o pristojbi.

Ne znati te podatke, je izvorište sustavne prijevare i to mora prestati.

To bi moralo biti središnje pitanje i samoga poslovanja HRT-a, pogotovo interesa državne revizije, a ne samo je li netko zakonski prema lošim zakonima, trošio novac ovako ili onako.

Ništa bez dubinske analiza na HRT-u

Sabor bi najhitnije morao osigurati sredstva i međunarodni natječaj za izbor relevantnoga nositelja dubinske analize djelovanja i funkcioniranja HRT-a po svim elementima poslovanja i djelovanja, s naglaskom na kadrovske potencijale i model upravljanja informativnim procesima. Bez toga je svaka rasprava besmislena, a bez nalaza dubinske analize s relevantnim međunarodnim potpisom, HRT će sve više, ako je to uopće moguće, postajati banalni propagandni i manipulacijski servis, utočište stotina propagandista i mediokriteta s nesagledivim posljedicama za opće stanje duha i društvene klime u Hrvatskoj.

U svakom odgovornom upravljanju koje počiva na profesionalnim stručnim analizama odlučuje se meritokratski, stručno i na temelju ekspertiza a ne samoupravno i pukim nadglasavanjem. Uvjet za demokratsko odlučivanje je – znanje i puna relevantna informiranost. A nadglasavanje nije demokracija, iako sliči na nju. To je posebno opasno u Hrvatskoj, još uvijek teško inficiranoj sindromom i mentalnim zloduhom samoupravljanja, zloćudnim prividom iza koga se krila epohalna komunistička manipulacija.

Kovačević, Bačić i rukovodstvo HRT niti imaju neovisnu ekspertnu analizu, niti im je pala na pamet, niti bi na temelju nje mnogi među njima uopće radili na HRT, a na žalost niti su ju u ozakonjenom sustavu upravljanja dužni imati, niti se trude ispraviti te nedostatke, niti tko to od njih traži.

Sve izrečeno je usmjereno prvenstveno vlasniku.

Hrvatskoj državi.

Saboru.

Vladajućoj većini.

Ali i svim klubovima zastupnika koji mogu ovo pitanje otvoriti prilikom početka svake sjednice Sabora, a šute. Ili neće, ili ne znaju.

Uvesti neovisne ekspertize

Kako spriječiti urušavanje profesije, prevladavanje neodgovornog i neznalačkog odlučivanja u Saboru, profesionalni diletantizam u programima HRT-a, namjerno propagandističko i navijačko ponašanje u sustavu odlučivanja o HRT-u, destrukciju?

Personalizacijom upravljačke odgovornosti.

Jedino tako.

Za spas novinarstva na HRT-u, a time i prilike na pristojno informiranje hrvatskoga naroda Sabor mora nametnuti obavezu neovisnih ekspertiza kako pojedinačnoga rada novinara i urednika na HRT-u, tako i programske cjeline. Najisplativije moguće ulaganje u ovome trenutku na HRT-u je obavezno izdvajanje koliko god milijuna kuna bude trebalo, da svaki rad u svakome trenutku, a zakonski obavezno periodično i godišnje, bude ocjenjen ekspertizom neovisnoga i tajnoga ocjenjivača.

Nitko u razumno uređenom i funkcionalnom sustavu ne bismio biti izuzet iz stručnoga ocjenjivanja rezultata rada, prema univerzalno usvojenim kriterijima, a ne samovolji nekoga tko je slučajno na poziciji, niti bi itko smio ocjenjivati sam svoj rad. To je civilizacijski incident s razornim posljedicama.

Jer, ako Kazo bude mjerio, uspjesi će biti udarnički, s prebacivanjem norme od tristo posto, jer će mjerači biti i ostati Kosor, Mikulić, Brkić, Jandroković, Josipović, Pusić, Bandić, Plenković i kompanija, koji smisao novinarstva vide u nepostavljanju pitanja, točno onako kakvo je bilo nazad trideset godina. A to je smrt – informiranja.
I društva.

Marko Ljubić / HKV

Marko Ljubić: Ima li dnevni kaos u Hrvatskoj – svrhu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Jesmo li kao narod i pojedinačno zreli i spremni i za izvaninstitucionalnu borbu?

Objavljeno

na

Objavio

Nove okolnosti traže nove ljude, nove političke vođe naroda, naroda suočenog s prijetnjom nestanka

Prigodom prve obljetnice smrti predsjednika mr. Mate Bobana otkriven je spomenik u obliku stećka sa stablom potomstva Mate Bobana s jedne strane i s likom vile Svetigorke Hrvatice na pročelju. Spomenik je rad akademskoga slikara Anđelka Mikulića. Na stećku stoji urezan tekst fra Ante Marića:

U KRATKOM ŽIVOTU DICU DICE SVOJE UGLEDAH I MIR NAĐOH NA SVOM PLEMENITOM JA MATE BOBAN SIN STIPANA JURE I MATE MOLEĆI SVETOG STIPANA PRVOMUČENIKA ZA POKOJ NEPOMUĆENI PO TKO ZNA KOJI PUT ZLOTVORI UDARIŠE NA SVE HRVATSKO NAROD HRVATA HERCEG BOSNE PRVAKOM ME UČINI OSNOVASMO HRVATSKU REPUBLIKU HERCEG BOSNU I VOJSKU SLAVNOG HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE KRVLJU NAJBOLJIH HRVATSKIH SINOVA U LJUTIM BOJIMA SAČUVASMO OD SAVE DO SINJEG JADRANA ZEMLJU JEZIK IME SVETO HRVATSKO KATOLIČKO DESNICOM SVOJOM HRVATSKOM NARODU ZLA NE UČINIH RIČI I BILIGA NAJMANJEG PROTIVU HRVATA ZABILIŽIO NISAM VILA SVETIGORKA HRVATICA SVIDOKOM MI NA GROBU I MOJIH VITEZOVA STOJI MRTVE NAS ŠTITI VISOKO DRŽEĆ ŠTIT HRVATA MAČEM ĆE PRIT BUDU LI NAS POPIRALI ZORIT ĆE NAM ZORE ZBRAJAT DANE U VRIME VRIME U VIČNOST ZA BESMRTNI ŽIVOT HRVATSKE ZEMLJE HERCEG BOSNE

Zaista, naša djeca i unuci trebaju ove riječi znati naizust znati i u srca urezati!

„Krvlju najboljih hrvatskih sinova u ljutim bojima sačuvasmo od Save do Sinjeg Jadrana zemlju, jezik, ime sveto, hrvatsko, katoličko“ (…)

Za besmrtni život hrvatske zemlje Herceg Bosne!!!

Hoće li naša djeca znati sačuvati, razgovorima, pregovorima, umijećem mogućeg, u danim okolnostima, u novim vremenima, na istim prostorima, blago koje im očevi označiše svojom krvlju, svojim kostima?

Stoljećima narodi čekaju vođu koji ih je spreman povesti na put ostvarenja snova, u Slobodu. Moderna vremena s novim komunikacijskim kanalima, u novoj, potpuno drugačijoj dimenziji značenja pojmova „neovisnost“, „suverenost“, možda skraćuju taj period na pola ili na četvrt stoljeća, ali je važno da potomci ne izgube dušu duše nacionalne, bitak naroda, svijest o potrebi samobitnosti, samostojnosti, čvrstu nit, poveznicu s precima koji ih zadužiše.

Je li današnji naraštaj hrvatskih političara u BiH sačuvao instinkt za samoodržanjem, prepoznaje li znakove vremena i hoće li, kada opet uskoro bude trebalo, znati stati i ustati? A trebat će! Jer za o(p)stanak nam nisu dostatne deklaracije, prkos i ponos, sjećanja i uspomene, pjesme, tradicija pa ni čuvanje samog jezika kao zadnjeg bitka nacije.

U zrelim nacijama o tomu brinu instituti, vijeća intelektualaca, ratni i politički veterani, a narod kojega su u hodu k Slobodi zaustavili prije nego je prohodao, nema organiziranu misleću logistiku, nema svoj „think tank“, a u BiH ni svoju kakvu-takvu vojsku. Što nam preostaje? Od onih koji su svojim odlukama uveli kršenje mirovnih sporazuma kao pravilo, od onih koji su na najbrutalniji moguću način smijenili stotine hrvatskih političara u BiH, tenkovima „uvodili red“ u bankarski sustav opet samo jednog naroda, od onih koji ni u mirovini ne miruju nego se otvoreno miješaju ne samo u pitanja unutarnjeg uređenja BiH nego se drznu držati lekcije Europskoj Komisiji i euro-parlamentarcima, očekivati da se pospu pepelom i priznaju svoje grijehe, da konačno shvate u kakvoj su to državi „uvodili red“ zadnjih četvrt stoljeća. Oni ne odgovaraju nikomu, osim možda nekim nevidljivim a moćnim svjetskim nad-vladama, sotonskim krugovima kojima odgovara zadržavanje kriznih područja u kojima po potrebi mogu lako izazvati nove sukobe i ratove. Stoga su jadne, čak i navodne hrvatske „javne“ medijske kuće koje Petritschu, Bildtu, Schwarz-Schillingu i Inzku daju toliko medijskog prostora i predstavljaju njihovo mišljenje kao referentno kada čak i bošnjački neupitni intelektualci sami komentiraju zadnje izbore kao nametanje volje brojnijeg naroda malobrojnijem narodu. Na koncu i Miroslav Lajčak, jedini od „visokih predstavnika“ koji se usudi imati drukčije mišljenje, pokazuje nerazumijevanje Daytonskog sporazuma kada kaže da je u slučaju #sejdokomšić prekršen samo duh, ali ne i slovo mirovnoga Sporazuma.

Dobro je da su hrvatski euro-parlamentarci postigli konsenzus, još bolje je što, inače Briselu do kraja odana, trenutna hrvatska vlast i dalje ustrajno brani prava Hrvata u BiH, ne samo na nacionalna nego i na temeljna ljudska prava – birati i biti biran. Dobro je da su i službene strukture katoličke Crkve u BiH suglasne bar kada se govori o minimumu prava Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH. Dobro je što je trenutni vođa Hrvata u BiH, kakogod ga doživljavali i štogod o njemu mislili, proširio krug zajedničkog djelovanja izvan i iznad Hrvatskog Narodnog Sabora, djelujući kao hrvatski politički blok. Još bi bolje bilo kada bi se jedni, drugi i treći uspjeli dogovoriti o konkretnom, jasnom političkom stavu, koji ne bi bio usmjeren protiv nikoga i kojega bi onda branili pod svaku cijenu.

Jesmo li kao narod i pojedinačno zreli i spremni za izvaninstitucionalnu borbu?

Pitanje egzistencije, strah od gubitka ionako teško stečenih pozicija ili običnih poslova, je razumljiv i donekle prihvatljiv argument, bar kada govorimo o Hrvatima službenicima i zaposlenicima ministarstava, agencija, ureda, instituta itsl. u Sarajevu ili Mostaru. Razumjeti je donekle i političke „uhljebe“ koji nisu sposobni ništa drugo raditi kako bi sebi i obitelji osigurali egzistenciju. Ali, dolazi vrijeme kada će biti teško ostati principijelan do kraja i zadržati takve pozicije i pojedinačne beneficije. Jer, znamo već iz prijašnjih iskustava, u slučaju principijelnog stava o ne sudjelovanju u vlasti dok se ne riješi pitanje izbornog zakona, ostavlja se „prazan“ prostor koji će Bošnjaci opet popuniti „lojalnim“ Hrvatima, a takvih se uvijek nađe.

Prva „pragmatičarka“ koja floskulom o „politici kao umijeću mogućeg“ govori upravo o očekivanom egzistencijalnom strahu ili uhljebničkoj paranoji, dosadašnja Čovićeva ministrica obrane BiH, Marina Pendeš je bila (ne)očekivano iznenađena što joj se zamjeri salutiranje nametnutom članu Predsjedništva Komšiću koji je na sporno postrojavanje OS BiH došao umjesto Dodika (koji ne drži do tog Dana, 25. Studenog, valjda obilježavanje ZAVNO BiH?).

Najprije je izjavila: “Politika je umijeće mogućeg, a politika u Sarajevu umijeće političkog preživljavanja, barem što se hrvatskog naroda u BiH, osobito u Središnjoj Bosni, tiče, a takve impulzivne i instant reakcije i blokade nas mogu samo odvesti u veću propast i ponor. Takve smo scenarije već imali i znamo svi kako smo prošli kao narod” – rekla je tada Pendeš a onda se ispričavala brojnim hrvatskim braniteljskim i studentskim udrugama koje su joj zamjerile prerano „legitimiranje“ Komšića kao „našeg člana Predsjedništva“. A sam Komšić je reagirao izjavom, bolje reći prijetnjom Hrvatima Središnje Bosne: „ Ako se ovo nastavi Hrvati u Središnjoj Bosni će biti glavne žrtve“.

Druga „pragmatičarka“ je ministrica vanjskih poslova u Vladi RH, Pejčinović Burić koja je o izboru Komšića i daljnjoj suradnji s njim kao nametnutim „hrvatskim“ članom Predsjedništva BiH, u izjavi za Hrvatski Radio, kazala otprilike da se čudi nekim njegovim izjavama nakon izbora, ali da se nada da će suradnje biti jer je mora biti.

Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković je odmah nakon usvajanja Deklaracije o Hrvatima u BiH, na sastanku Vijeća Europe u Briselu, dobio otvorenu potporu deset europskih zemalja, među kojima su Austrija, Italija, Grčka, Slovačka, Sam Plenković kaže da je kolegama na Europskom vijeću rekao da govori kao najveći zagovornik BiH, “da se nitko nije više zauzeo za napredak BiH prema EU-u i tako ćemo i nastaviti”, te je dodao „Signaliziramo da imamo problem koji se može prilično jednostavno riješiti i da dođe do konsenzusa oko promjene izbornog zakona. Stvar je jasna”, istaknuo je Plenković. A ministrica vanjskih poslova Federica Mogherini je kazala da je priključenje balkanskih zemalja prioritet EU. I ona se slaže da se promjene izbornog zakona u BiH moraju što prije donijeti.

Međutim bit će uzalud i Plenkovićevo ustrajno i argumentiramo zalaganje (ako ništa) bar za povratak na izvorne osnove Daytonskog sporazuma, bit će uzalud i Čovićevo balansiranje između Dodika i Izetbegovića, i „ostajanje na terenu“ kao i eventualni bojkot sudjelovanja u vlasti, ako kao narod nismo spremni dosljedno do kraja braniti svoja nacionalna prava u BiH i na BiH. Ako nismo spremni zbog toga podnijeti nova kažnjavanja političara, i ako treba nove sankcije ionako razbijenom gospodarstvu.

Pravo je dakle pitanje jesmo li kao narod konačno zreli za svaki mogući scenarij pa i izvaninstitucionalni otpor. Jesmo li spremni riskirati pozicije i ako bude trebalo podnijeti načelne ostavke na dobro plaćene funkcije? Jesu li pojedinci spremni prigušiti vlastiti ego i povući se iz politike ako se procjeni da je to jedini način izlaska iz zatvorenog kruga? Ne vjerujte onima koji kažu da nema osoba spremnih preuzeti rizik vođenja naroda do konačne slobode i rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH. Ima ih! I nisu opterećeni ni komunističkom ni kriminalnom prošlošću. I ne boje se! Samo im treba otvoriti vrata, pustiti ih da se predstave narodu i povedu svoj narod iz „ropstva nemila“.

(MM)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa

Objavljeno

na

Objavio

Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

U najranijoj fazi našeg života, kao bebe, mi glasajući se izgovaramo glasove, vokale A, O, U. U drugoj fazi naših govornih početaka počinjemo s spajanjem glasova u slogove. To stvara neizmjerno veselje i zabavu našim roditeljima, starijoj braći i sestrama, bakama i djedovima. Prvi ili među prvim udvojenim slogovima je ma-ma. Oni koji su nam svojim glavama zatvarali pogled i stalno nas poticali na nastavak gugutanja priželjkivali su da „izgovorimo“ ono što bih oni htjeli čuti: ma-ma, ta-ta, ba-ba…)

Nesvjesnost ili svjesnost da smo izgovorili ma-ma i da je to glasanje zainteresirana publika iznad naše kolijevke, razumjela kao da smo dozivali ili imenovali mamu, kontinuirano će potrajati do kraja našeg života. Kad više, kad manje svjesno i smisleno, kad nehotično, kad kao vapaj, mama, majko moja.

Vjerojatno sam vas zbunio s ovim uvodom i ne nalazite smislenosti i razloga spominjanja ove naše ljudske govorne faze.
Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

Ma-ma, mama, majko, majko moja, kako rekoh ostat će nam do kraja života, često ili najčešće kao zazivanje, traženje, naposljetku moljenje, molitvu.

U prvoj kolumni govorio sam o izrađivanju vizualnog, osobnog ili skupnog identiteta kod pripadnika ZENGA (posebne frizure, posebni detalji na odori, znakovlje i sl). Jedan važan detalj nisam spomenuo, pa sada koristim priliku, je krunica.

Naklono ili nenaklono, ljudi nas se sjećaju s krunicom oko vrata, oko epolete naše jakne. Neki su je nosili sa diskrecijom u nekom od brojnih džepova, ali rijetko tko ju nije imao i kad nije znao razloga zašto ju imati uz sebe, a još manje zašto ju ne imati.
Mnogi su s njom umrli. Neki naši poginuli imali su specifično izrađene krunice, pa je to bio bitan detalj kod identifikacije. Pojedinci ju, niti nakon ovoliko godina poraća, nikad više nisu skinuli s vrata. Baš tu, tu ratnu, čudotvornu za koju vjeruju da im je nebrojeno puta pomogla.

Najgora iskustva iz ratnih logora, službeno kao psiholog, čuo sam od prvih naših razmijenjenih zarobljenika, logoraša. Kasnije, bar se tako čini, kao da je blago popustila sva opakost koju čovjek prema čovjeku može napraviti.

U jednom od stotina provedenih psiholoških intervjua s logorašima po njihovoj razmjeni, jedan naš vojnik, logoraš s Manjače, mi priča:

“Već kod vrućeg prijama u logoru ostao sam bez ičega materijalnog što sam imao kod sebe. Među ostalim, krunicu su mi potrgali i bacili. Slijedilo je uništavanje mog dostojanstva. Doslovno su me zgazili, Boga u meni ubili. Zazivao sam u sebi, naglas majku (onu majku s početka ove priče). Kad su me koliko toliko ostavili na miru, ne zaboravljajući mi dati redovnu porciju batina, koristio sam svaku priliku, u početku samo u sebi, moliti se Bogu, Majki Božjoj, Gospi. Upoznavajući logoraše, supatnike, molili bi se u paru. Kako je vrijeme odmicalo i krug molitelja postajao veći, a strah od javnog moljenja manji, molili smo Gospinu krunicu.

Taj obred molitve sve više i više se ponavljao, postajući naša duhovna praksa za koju ni logorski čuvari više nisu marili. Bitnije od toga je što su nam se u molitvi pridruživali i oni koji se prije nisu molili. Zapravo ne znam jesu li bili ateisti, agnostici, vjernici bez prakse, nevažno.
Stotine krunica na spomen obilježju iznad jedne od masovnih grobnica kod Vukovara

Ja sam počeo izrađivati svoju novu krunicu. Koristio sam kamenčiće s poda oblikujući ih u kuglice kad god sam stigao. Najčešće otvorenim dlanom pritiskujući izabrani kamenčić od betonsko tlo staje (logor Manjača bio je napravljen na jednoj farmi).

Rupice na kuglicama sam bušio s ogromnom požrtvovnošću, teškim trudom i domišljatošću, rekao bih inženjerskom kreativnošću i zanatskom vještinom. Pritom nisam osjećao umora ili dosade. Cijeli taj proces imao je smisla. Svaka nova obrađena i probušena kuglica približavala me je cilju. Napraviti svoju novu krunicu. Time sam kratio vrijeme, otklanjao crne misli i pesimizam kojem nitko bar u početku nije uzmogao umaći. Dlanovi su mi u početku bili s podljevima i žuljevima. Kako je vrijeme odmicalo, a broj kuglica se povećavao, žuljevi su nestajali. Paralelno s tim, trud je dobivao smisao, vrijeme prolazilo, a ja sam usprkos svim neprekinutim torturama postajao snažniji.

Kad sam izradio 59 kuglica, za dovršiti krunicu ostalo je napraviti križ. Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa. U njegovu izradu uložio sam sve svoje stečeno znanje i vještinu stečenu u izradi kuglica i puno više od toga. Ima tu puno novih detalja, pa izrada nije prošla bez pokušaja i pogrešaka. Svaki put kada bih pogriješio ili nisam bio zadovoljan, krenuo bih od početka. Na duhovnom planu, svaki neuspjeh u izradi križa, doživljavao sam kao Kristovo padanje pod križem i ponovno ustajanje. Svaki novi početak u izradi novog, približavao me je uspjehu. Interesantno je koliko me to nije frustriralo niti obeshrabrivalo, štoviše, bivao sam strpljiviji i uporniji.

Napokon sam dovršio svoju krunicu, unikatnu, neponovljivu. Mojih osamnaest mjeseci na Manjači je proteklo, razmijenjen sam. Razmjena i moj povratak kući svojoj obitelji je moje uskrsnuće. Ja nisam Isus Krist, ali sam sebi sam dokazao da je moguće opstati usprkos svih bestijalnosti. Ljudska duhovna narav izražena kroz vjerovanje, upornost, davanje smisla svakoj žrtvi, veselje svakoj i najmanjoj pobjedi je prelazak u sasvim novu dimenziju koju do tada nisam imao.”

Trpimir jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari