Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Važna pitanja koja se nameću nakon ratifikacije IK

Objavljeno

na

Istanbulska konvencija u Hrvatskoj je nakon usvajanja ostavila otvorenim nekoliko jako važnih pitanja, a prve rekacije su ukazale na nekoliko važnih namjera i pokušaja usmjeravnja događaja nakon usvajanja konvencije u Saboru

Građanska inicijativa „Istina o Istanbulskoj“ na čelu s Kristinom Pavlović najavila je prikupljanje potpisa za organiziranje nacionalnog referenduma o otkazivanju Istanbulske konvencije. Znakovito je da je HTV istoga trenutka prihvatila tu inicijativu kao relevantan događaj vrijedan emisije Otvoreno, iako i ptice na grani znaju da se oko Istanbulske konvencije ništa nije moglo provući bez – odobrenja vlasti.

HDZ je u Saboru demonstrirao duboku podjelu na temeljnom vrijednosnom pitanju, pa je četrnaest glasova protiv Konvencije uz jedan suzdržani i dva koja su se uopće odbila izjašnjavati (zastupnici HDZ-a iz BiH), usprkos orkestriranim porukama iz rukovodstva stranke, i sa strane protivnika Konvencije, i sa strane pristaša na čelu s Plenkovićem, Jandrokovićem i ponosnim vitezom jeruzalemskim Reinerom, i time otvorio posve sigurno unutarnju borbu do eliminacije ili jednih ili drugih. Jer, imena ljudi koji su se opredijelili za otpor uvođenju Konvencije u formalno-pravni poredak Republike Hrvatske uveliko su značajnija od samoga broja glasova, pa je jasno da je tzv. kredibilna težina ove četrnaestorice pred hrvatskim narodom višestruko veća i važnija od cijeloga ostaloga rukovodstva, ali i svih ostalih saborskih zastupnika zajedno, što stranka kojoj bi elementarni interes morao biti, čak i po krajnje sebičnoj logici, ne potonuti, zadržati priključak sa svojim biračkim tijelom i narodom, nikako ne smije zanemariti i likovati nad pobjedom nad tih četrnaestero.

Jer to vrlo lako može biti ili smrt stranke, ili poraz trenutnoga rukovodstva.

Simbolika pljeska

Pogotovo ako tu pobjedu simbolički hrvatski narod zapamti, a morat će i hoće, slikom i tonom pljeska SDP-a, GLAS-a i sličnih, koju je prenosila HTV-a u vjerojatno najgledanijem prijenosu iz Sabora nakon povijesnih devedesetih, a najširi slojevi naroda, stotine tisuća ljudi doživjeli kao suparničku ili čak neprijateljsku potporu predsjedniku HDZ-ove vlade Plenkoviću, koja je postala vladom upravo njihovom voljom i povjerenjem nasuprot pljeskačima, a s druge strane, kao provokativnu eskalaciju razularene nadmoći nad desetinama tisuća ljudi koji su se okupljali u Zagrebu i Splitu, te desetinama i stotinama tisuća onih koji se nisu okupljali, ali su bili u najmanju ruku uz poruke svoje Katoličke crkve, koja usprkos šeprtljavosti u nekim trenutcima – nije ostavljala dvojbi. Taj pljesak ima golemu simboliku, nešto kao i slika u trenutku izlaska Zlatka Hasanbegovića za govornicu, kada kamera krajičkom objektiva hvata Plenkovića kako prilično užurbano skače sa svoga mjesta i napušta saborsku dvoranu.

Mnogi će reći kako je Plenković ponižen na taj način.

Ja sam siguran da se on ne osjeća tako.

Jer da u takvim kategorijama taj čovjek razmišlja, a usprkos tome što u politici, pogotovo državnoj, s visokim ulozima i odgovornostima, počesto ljudi moraju u ime ideala trpjeti kompromise, pa i određena javna poniženja osobne naravi, nikada mu ne bi nekoliko dana prije toga u navodnim višesatnim razgovorima ministrica Blaženka Divjak u televizijske kamere i mikrofone slala poruke da se razgovori nastavljaju, da je uvjerena da će se pronaši rješenje, te da ona nema što dodati jer je – svoje rekla i od toga ne odstupa.

Trunke sumnje nakon tih riječi ne bi u normalnim okolnostima trebalo biti – tko se to mora kome prilagođavati u razgovorima koji će se nastaviti, kao što ne bi trebalo biti ni trunke sumnje nakon tih riječi – tko je tu stvarna moć.

Ispada logički – Blaženka Divjak!

A je li to tako?

Sumnjam.

Dva sasvim suprotna Plenkovića

Naime, čisto neutralno i iz neke izvanjske perspektive, Plenkovićevo inzistiranje, pa ratifikacija Konvencije može ukazivati na državnički karakter toga čovjeka, koji je u stanju zbog svojih vizija i državničkih, te nacionalnih interesa riskirati svoju trenutnu političku poziciju i donijeti nepopularnu odluku nasuprot najdubljih osjećaja hrvatskoga naroda, što ga predstavlja čovjekom s kojim se ne može računati na pritiske ili nametanje volje nasuprot njegovoj. Tako je reagirao i kad je obračunao s Mostom. S druge strane, kad takvoga navodnoga državnika i odlučnoga čovjeka javno ucjenjuje ministrica iz stranke koja u ovome trenutku bez Plenkovićeve volje doslovno ne vrijedi ništa, kojoj su izbori smrtonosni sa sigurnim krahom i posve sigurnom eliminacijom iz državnih politika, postaje jasno da nešto duboko ne štima. Jer to su dva sasvim suprotna Plenkovića. S obzirom da je stvarno riskirao s Istanbulskom konvencijom, a s druge strane dopušta da mu se bez ikakvoga rizika navodno natura njemu neprihvatljivo kadroviranje i upravljanje obrazovnom reformom, koje je započelo eliminacijom Dijane Vican i ima posve prepoznatljiv slijed, jasno je kao dan – da je ovo što radi Blaženka Divjak, Plenkovićeva, a ne Vrdoljakova politika.

Da Divjak samo provodi ono što Plenković želi.

Taj model stvaranja privida „teških kompromisa“ je posve tipičan za njega i posve banalna finta pred HDZ-ovim članstvom, a još više pred hrvatskim narodom.

Prozirne petparačke igre s navodno spasonosnim kompromisima su abeceda Plenkovićeve politike od prvoga dana.
Sjetimo se samo Pupovca i njegovih eskapada.

Sasvim sigurno slijedom takvih javnih političkih posrnuća i poniženja, Milorad Pupovac ne bi više puta prije toga mogao politički nekažnjeno javno reći i poručiti izravno Plenkoviću i HDZ-u, ali i hrvatskom narodu, da je vrijeme za pokazivanje odlučnosti prema hrvatskim braniteljima prošlo, da je bilo – jučer, da je iscurilo njegovo strpljenje, sasvim sigurno mu Milorad Pupovac ne bi ni sekunde bio koalicijski saveznik nakon što u Saboru kaže da je Hrvatska propustila povjesnu priliku već 1991. godine i slične stvari. Bilo je pri tome više nego jasno da Pupovac mrtav hladan poručuje zastupnicima i hrvatskom narodu sa saborske govornice, kao sudionik hadezeove vladajuće većine pred televizijskim kamerama, da je Hrvatska 1991. godine teško pogriješila, da današnje nevolje potječu iz te godine, a nema nikakve sumnje da govori o uspostavljanju samostalne države, da govori o otporu srpskoj agresiji i u biti javno u oči cijeloj Hrvatskoj proglašava presudnim grješkama najslavnije odluke hrvatske politike i postignuća hrvatskoga naroda. Jer današnja Hrvatska 1991. godinu po tome pamti i samo takvo značenje može imati ta godina u nacionalnoj memoriji.

A Pupovac to s državne pozicije vladajućega – proglašava pogrješkom!

Bila je to i poruka HDZ-u, jer HDZ je tada predvodio hrvatski narod i to je zapravo još jedino što je toj stranci preostalo kao neupitna vrijednota koju joj nitko ne može osporiti, pa se nužno postavlja pitanja – zna li to Milorad Pupovac nešto više o najavljenom Plenkovićevome usmjeravanju stranke i Hrvatske, od goleme većine članova HDZ-a i hrvatskoga naroda, kad tu simboliku i vrijednosna izvorišta HDZ-a proglašava pogrješkama.

Plenković se ne osjeća ni ponižen ni poražen.

Sasvim suprotno.

Preuzimanje HDZ-a

On je izvan svake sumnje krenuo u proces potpunoga preuzimanja HDZ-a s posve suprotnih pozicija izvorišnim programskim načelima stranke, čišćenja HDZ-a od njegovih izvorišta i od ostataka nacionalne simbolike iz vremena uspostavljanja države, čime se stvara ključna pretpostavka za potpuno usmjeravanje, kako on kaže, a u biti redefiniranje samoga smisla postojanja države i državnosti. Da bi se to uspjelo, mora se pokidati baš sve veze s devedeset prvom i slavnim godinama nacionalnoga ponosa i samosvijesti. Istanbulska konvencija mu je poslužila za to, a finte o njegovim „ogorčenim“ višesatnim ili višednevnim „borbama“ s Blaženkom Divjak, Ivanom Vrdoljakom ili Miloradom Pupovcom i Furiom Radinom – su petparačka priča za gluhe i glupe.

Oni su istomišljenici.

Iako hrvatski narod u ovome trenutku ne može imati neupitno povjerenje u ljude koji su se u HDZ-u usprotivili Plenkoviću, iz puno razloga, ponajprije zbog toga što nitko ni u njihovim istupima odavno ne vidi niti može vidjeti cjelovitu i jasnu viziju rješavanja najvažnijih i temeljnih državno-političkih pitanja hrvatskoga naroda, pa čak niti konture te vizije ili slutnje nekakvoga sigurnijega pravca, u ovome trenutku je jasno da bi oni mogli značajno pripomoći u zaustavljanju procesa zastrašujućega urušavanja državnosti i cijeloga društva. Isto tako, iako su u mnogim pitanjima većina tih ljudi spremni prihvatiti Plenkovićeve vizije, ponajprije sve one koje Katolička Crkva nije javno jasno naznačila kao nekršćanske, a gotovo sve su takve, ti ljudi će prvom prigodom doći pod udar Plenkovića i njegovih satelita u stranci, te izvanjskih specijalaca, zbog kojih je angažirao „stručnjake“kao što je Macan sa svojim medijskim satelitima, ali i dugogodišnjim specijalcima u državnim institucijama, prije svega u pravosuđu.

Pravac djelovanja

Pravac djelovanja Plenković je dao naslutiti, a preko koga drugoga nego preko Jandrokovića, koji je otpočeo kampanju protiv Stiera, pa je jasno da će se ići na pojedinačni odstrijel, računajući na nesuglasnost pa i međusobna neprijateljstva, te suprostavljene ambicije ostalih – „neposlušnika“.

Reći ćete da je to ipak u ovome trenutku unutarnje pitanje HDZ-a?

Jest.

Međutim, to pitanje će u značajnoj mjeri utjecati na razvoj stvari s Hrvatskom, s doslovno svim društvenim, a nakon toga vrlo brzo i osobnim pitanjima i naroda i stotina tisuća ljudi.

Mečka je pred vratima svakome Hrvatu, a njena rika je onaj pljesak u sabornici.

I sumanuta kampanja tjekom rasprava o Istanbulskoj konvenciji.

Toliko se izrazito opasan i destruktivan sustav antivrednota, toliko institucionaliziran i razgranat, ucjepio u sve najvažnije niše hrvatskoga društva i javnoga, te državno-političkoga poretka, da je vrijeme za bilo kakvo sektašenje, za bilo kakav javni ili politički avanturizam i pokušaje iskorištavanja golemoga gnjeva hrvatskoga naroda za svoje petparačke spomenike i osobnu slavu, kako bi Pupovac rekao – iscurilo.

Nema ga.

A svaki pokušaj na tom pravcu je – jednako destruktivan i opasan, pa u konačnici i u koaliciji s tom golemom destrukcijom. Sve što se u ovome trenutku separatno pokuša, a nije usuglašeno u krugu stotina, stotina najumnijih hrvatskih ljudi, što ne počiva na aksiomu da ovu državu treba temeljito mijenjati a nepopravljati na periferiji, sve što se pokreće kako bi se uskim skupinicama i dokazano neuspješnim strančicama, liderčićima i grupacijama tijekom zadnjih godina popravio ugled, rejting ili pozicija u hrvatskom narodu, a njih predstavilo kao nove i jedine mesije ili spasitelje – koalicija je ne samo s Plenkovićem, nego i s Pupovcom, s Vrdoljakom, s Vesnom Pusić, s antifa udrugama i sumanutim krugom raspojasanih militantnih antihrvatskih struktura, godinama pripremanih za konačan udar na stečevine – devedeset prve.

Suho zlato za nositelje antihrvatskoga poretka

Kristina Pavlović ima zasluge u organizaciji otpora Istanbulskoj konvenciji, vrlo vjerojatno još jako puno ljudi njenoga profila, od udovica i braniteljskih udruga, do civilnih udruga i udrugica, strančica kao što je Ilčićev HRAST, ali – njena inicijativa o referendumu protiv Istanbulske konvencije u ovome trenutku suho je zlato za nositelje antihrvatskoga poretka. Pri tome ne mogu nikako pozitivnim ocjeniti niti njenu naizglednu plemenitu namjeru, jer ne može biti plemenita namjera iza koje se na krajnje nestručnom, nepromišljenom i krajnje sebičnome polazištu pokušava posve privatizirati toliko željeni i očekivani pokret otpora hrvatskoga naroda.

Ono što smo gledali na zagrebačkim ulicama i na splitskoj Rivi, nikako nije stvar umijeća i znanja, kredibiliteta i hrabrosti samo Kristine Pavlović, niti bilo koje osobe iz organizacijskoga kruga pojedinačno, nego je to iskaz tisuća silnica i raspoloženja koje tisućeljudi stvaraju i podupiru godinama u Hrvatskoj. Događaji kojima smo svjedočili nastajali su mukotrpno godinama, zato ih se ne smije potrošiti uzalud. Naime, isticanje te inicijative bez najšire moguće konsultacije u Hrvatskoj, jamči nastavak iscrpljivanja sa specijalcima Plenkovićevoga poretka narednih nekoliko mjeseci, jamči otvorene sukobe za prevlast u borbi za postprosvjedne zasluge, jamči rasplinjavanje nacionalne energije i težak fijasko, koji će biti proporcionalan nacionalnim očekivanjima u prilično presudnim trenutcima.

Mnogi u tome prepoznaju, opravdano ili ne rukopis skupinica nastalih mrvljenjem i sektaškim sukobima oko prvotne inicijative HRAST, odnosno konkretno danas – rukopis Ladislava Ilčića. Bilo tako ili ne, taj dojam koji se istoga trenutka formirao u javnosti je – poguban i morao bi biti upozoravajući za odgovorne i čestite političare i aktiviste.

Prosvjedni potencijal i odlučnost desetina tisuća ljudi je plemenita vrjednota i zato ju treba njegovati i razvijati kao dragocjenost cijeloga naroda i doslovno svakoga tko na bilo koji način može i želi pomoći da se taj golemi val i pokret kanalizira i usmjeri u pravac na kojemu će izazvati najbolje rezultate. Prvi korak na tom pravcu je – znati što tko može uraditi i isticati svijest da je časno makar i vodu nositi u tom pokretu. Jedini potencijalno ključan i spasonosan pravac usmjeravanja ovoga nacionalnoga pokreta nije referendum protiv Istanbulske konvencije, jer ona je posljedica, a ne uzrok poremećaja. Uzrok je degenerativni državni poredak koji počiva na još degenerativnijemu izbornome sustavu koji je producirao 110 saborskih zastupnika, a koji su podigli ruku nasuprot prilično izvjesnoj volji velike većine hrvatskoga naroda, čime se izražava duboka nelegitimnost same države. Zato je nužan referendum o radikalnoj promjeni ustavnih temelja izbornoga zakonodavstva. A to ne može kreirati grupica ljudi istaknutih na pozornicama prosvjeda, jer jednostavno to ne znaju uraditi – nego stotine najpamentijih ljudi u Hrvatskoj koji su osposobljeni za dijagnosticiranje, osmišljavanje i definiranje, i problema i rješenja.

Osmišljeni proces razaranja

Ne smije se zanemariti da je Hrvatska u ovim trenutcima izložena iznimno osmišljenome procesu razaranja, s nevjerojatno puno nevidljivih a vrlo razornih silnica, da kreatori toga nisu banalni SDP-ovci koji neinteligentno plješču u sabornici časteći se trenutkom likovanja nad hrvatskim narodom kao pijanci kad se dočepaju rakije nakon dugotrajne prisilne apstinencije, niti je kreator toga opskurna skupina oko Radojke Borić, nego puno, puno ozbiljniji a nepoznati i nevidljivi ljudi, čije djelovanje nikada nije prekinuto još od prije uspostave samostalne države, od trenutaka kad su analitički centri znali da slijedi raspad Jugoslavije i da je potrebna nova strategija pokoravanja hrvatskoga naroda.

S takvim se centrima i umovima prosvjednici u ovome trenutku nose.

I s takvima se Kristina Pavlović ne zna boriti, niti ih može pobijediti.

A to se mora postići nakon buđenja hrvatskoga naroda.

Iz takvih umova je primjerice nastao posve prešućeni u Hrvatskoj međunarodni certifikacijski centar istine u suvlasništvu GONG-a i Lekovićevoga HND-a, Faktograf, koji s jedne strane Juru Vujića bez da trepne klevetnički proglašava ruskim špijunom bez straha za posljedice, a sutra će kao i GREVIO ili Ženska mreža u Hrvatskoj, biti jedini ovlašteni tumači ženskih prava, obiteljskih vrjednota i prava ili istine pred – sudom. Takvih centara i centrića u Hrvatskoj već sada ima desetine u svim najvažnijim strukturama upravljanja javnim procesima i njih se ne može istisnuti, isključiti, onemogućiti i spriječiti u metastaziranju – bez najširega pokreta koji će predvoditi i simbolizirati najbolji umovi hrvatskoga naroda i bez eliminacije uzroka takvih metastaza. Uz to, taj pokret je nužno izdići iznad svake postojeće stranke i civilne udruge, jer ni jedna nema dovoljnu apsorpcijsku moć rasplamsati sve nacionalne potencijale, a sve mogu i trebaju biti sa svješću o svojim potencijalima-njegove ponosne sastavnice.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Sama činjenica da se Komšić kandidirao kao predstavnik hrvatskog naroda bošnjački je zločin nad Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

Probija uši i unosi ratni strah šutnja Svjetske zajednice na bošnjačko frontovsku, Izetbegovićevo- Komšićevu prijetnju ratom i uništenja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Predizborno vrijeme za listopadske izbore 2018. pokazuje bošnjačku opredjeljenost za nastavak, ili početak novog rata na beha područjima, napose protiv hrvatskog naroda do konačnog njihova istrijebljenja sa bosanskohercegovačkih protora.

Medijska agresija na hrvatski narod ne prestaje sve od zaustavljanja rata u Daytonu, no napose je snažno prijeteča u ovo predizborno vrijeme, koje je obilježeno bošnjačkim planom realiziranjem ratnog cilja muslimanske Armije BiH čiji pripadnik je bio Željko Komšić, današnji ratni huškač i glavni realizator tog budućeg opasnog cilja. Agresiju na hrvatski narod Komšić, kao produžena ruka Izetbegovića i Suljagića, više i ne umotava ni u kakve političke, diplomatske, omote već je direktno izgovara kako bi doprla do svakog Bošnjaka, koji kada sutra poslije izbora krene u najavljeni i pripremljeni rat ne bi mogao, i ne bi smio reči, nisam spreman i nisam znao.

Kao vojnik zločinačke muslimanske Armije, a kako bi zadržao ljiljan oko vrata, taj prvi bošnjački kandidat za člana beha Predsjedništva, Komšić se prihvatio zadatka nastavka agresije na hrvatski narod, budući da u tome ima ratno iskustvo, iste one kakvu je provodio u vrijeme muslimanske agresije na Hrvate tijekom građansko vjerskog beha rata za teritotij.

Nikada od završetka beha sukoba predizborno vrijeme nije bilo tako otvoreno ratno, prijeteče Hrvatima kao što je ovo pred listopadske izbore 2018. Komšić predsjednik jednog ogranka bošnjačke Stranke Demokratske Acije, koji se krije pod imenom Demokratski front, svu svoju predizbornu retoriku, znanje i umiječe, usmjerava protiv Hrvata, njihova prava, njihove suverenosti i njihovog biološkog nestanka na beha područjima.

Toliko otvoreno udara da ovu izbornu kampanju čini pripremom za rat, u kojoj je čak i Svjetsku zajednicu ušutkao i stjerao u mišju rupu. Sada kada ga je Izetbegović naoružao za ono „nedaj Bože” a to je nedaj pravo Hrvatima i rasčisti jednom zauvijek sa njima, Komšić priprema muslimane Bošnjake da se prihvate tog oružja, krenu za njim, i počnu ga koristiti za ono za što je proizvedeno i namijenjeno.

Rast vojne industrije u bošnjačkoj Bosni i Hercegovini danas je viši od svih drugi privrednih grana, i to je dovoljno ohrabrenje Komšiću da isilovski zaprijeti svim nemuslimanima u Bosni i Hercegovini, posebno hrvatskom narodu. Zbog toga su svi njegovi predizborni skupovi po kojima ga prate, prepričavaju oni Hrvati koji se zamaskirani nađu na njima, mudžahedini, vehabije, isilovci dugi brada i kratkih hlaća, njegovi nekadašnji suborci iz redova terorističke Armije Bosne i Hercegovine, obilježeni jedino ratnim prijetnjama hrvatskom narodu. Nigdje ni riječi o ekonomiji, pomirenju, suživotu, toleranciji.

I što je Svjetska zajednica šutljivija i prepadnutija pred tom najavom etničko vjerskog rata, Komšić i oni koji ga prate, kao i oni koji su ga poslali na izvršenje tog zločinačkog zadatka su glasniji, ratobojniji, i spremniji na posao kojeg planiraju poslije 7. listopada 2018 . u naveliko zelenoj i turciziranoj Bosni i Hercegovini. Svaki, ama baš svaki njegov skup obilježen je govorom i patološkom mržnjom prema Hrvatima. Zbog toga je ovo predizborno vrijeme, Komšićevo ratno vrijeme, i nije teško zamisliti kako se ponašao prema hrvatskim žrtvama u vrijeme kad je armija kojoj je pripadao etnički i vjerski čistila hrvatske prostore.

To je toliko nabijeno mržnjom, prijetnjama, da svi njegovi predizborni skupovi izgledaju isti, bez obzira gdje ih održavao, jer bez obzira na mjesto publika je ista, pripadnici muslimanske ABiH, vehabije, mudžahedini, arapi, isilovci.

Komšić više i ne krije svoje, i onih koji ga opremili i poslali na zadatak, zločinačke namjere prema hrvatskom narodu, i one su iste kao što su bile i njegovog vrhovnog vojnog zapovjednika Alije Izetbegovića, muslimanska unitarno centralističko zelena Bosna i Hercegovina, kao što je danas njegovo Sarajevo.

Sama činjenica da se Komšić kandidirao kao predstavnik hrvatskog naroda bošnjački je zločin nad hrvatskim narodom, jer kandidatura vojnika protivničke vojske koji se u ratu borio protiv Hrvata je moguća samo u ovako ustrojeno nemogućoj Bosni i Hercegovini. I umjesto da taj zločin odmah u najavi zaustavi Svjetska zajednica je šutjela i šuti, zbog toga što je na muslimanskoj strani i što joj i nije do mira u toj „krčmi pogašenih svjetla”, spomeniku turskog danka u krvi kojeg čuvaju i na sve moguće načine vraćaju na te prostore Komšić i njegove muslimanske komšije.

Komšićeva ratna retorika je kontinuitet muslimanske politike čistog nacionalnog i vjerskog teritorija kakav je u svim islamskim zemljama svijeta. Na putu do tog cilja ratnik muslimanske Armije namjerava, ako bude izabran u Predsjedništvo, a bit će budući da iza njega stoji cijeli bošnjački narod i vjerske vođe, ukinuti konstitutivnost Hrvata, što bi bio veliki korak ka islamskoj Bosni i Hercegovini.

Plaće taj muslimanski vojnik što beha Hrvate ne može dekonstitutivizirati samo jedan bošnjački član, jer on je kaže Komšić manjina u beha Predsjedništva, i eto zato se kandidira kako bi Bošnjaci bili u večini i tako donosili sve odluke ne obaziruči se na druge beha narode. Njima ionako, prijeti muslimanski vojnik , treba ukinuti suverenost i konstitutivnost, jer samo tako Bosna i Hercegovina može biti čisti muslimanski entitet u Europi.

Ukinuti konstitutivnost Hrvatima direktan je Komšićev poziv Bošnjacima na rat protiv njih. Zna taj Komšić kao prvi bošnjački kandidat za tročlano nacionalno beha Predsjedništva da se ta izborena sloboda Hrvata ne može ničim drugim dokinuti, osim nastavkom rata i njihovim progonom iz Bosne i Hercegovine, i stoga je sve svoje snage, i onih koji su ga kandidirali, usmjerio u tom pravcu.

Komšićeve ratne prijetnje hrvatskom narodu nastavak je onog udruženog muslimanskog pothvata što ga radio u ratu, u muslimanskoj agresiji na Hrvate, i etnička čiščenja koja su proveli svugdje kamo je prošla Komšićeva zločinačka ABiH, napose kroz prostore Središnje Bosne. Stoga je posebno ratoboran i pun mržnje prema hrvatskom narodu u mjestima Središnje Bosne, koji su preživjeli vrijeme genocida i konfesiocida Komšićeve armije.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik’

Objavljeno

na

Objavio

Sličnosti s kultom ličnosti

Tek je svršetkom prošloga tjedna postalo malo mrzlije, ali su vatre bile zapaljene već u srijedu kada se sastao Hrvatski sabor da u jesenskom roku ispravi minus dva koliko je bio ocijenjen u prvom polugodištu. Na ispitu opet nije bio dobar jer su se zastupnici ljetos kupali, a Ustav nisu proučili, većina njih i nadalje valjda misli da je Vlada iznad Sabora i da premijer može što hoće, može njima brisati pod, otresati se lijevo i desno, a posebno desno budući da je lijevo neartikulirano i u ovom trenutku bezopasno, sklono ukrcati se na lađu ionako nagnutu ulijevo premda kormilari uvjeravaju mornare (hrvatsku javnost) u suprotno.

Ono u čemu sada živimo zove se politički cušpajz. Kao u lošim restoranima, nikako ne možete pogoditi što vam je servirano u tanjuru kojim plivaju nepoznati sastojci, nekoliko muha i neznatni komadići mesa skriveni ispod neodredljive masne naslage i zelene tekućine himbe, ego tripica i sirovoga krumpira prekrivenog bruxelleskim vrhnjem.

Potpuno arhaično i u nevrijeme, potpuno neshvatljivo nakon tolikih (ipak) godina demokracije u Hrvatskoj, pred našim se očima stvorio kult ličnosti u okrilju tzv. umjerenoga desnog centra. Takav „pravac“ hrvatske politike ne drži vodu niti je ikada u hrvatskoj povijesti, od doba knezova ili kraljeva u vrijeme Hrvatskoga kraljevstva dugo trajao, jer hrvatsko biće jednostavno ne podnosi nasilje i arogantne vladare koji nisu u dosluhu s narodom.

Politički cušpajz vjerno slijedi i medijski. Budući da je u subotu bilo loše vrijeme i nisam mogao visjeti na pročelju kuće osiguran konopcem niti se penjati po lojtrama niti obavljati završne poslove u vrtu, u kišom zalivanom danu pozorno sam pročitao više dnevnih novina, od korica do korica, štono riječ. Nakon tog intelektualnog napora zažalio sam što onaj spomenuti konopac nisam stavio oko vrata nego oko pasa: takvu kakofoniju u subotnjim brojevima tiskanih dnevnika teško je preživjeti. I nije više riječ o različitim mišljenjima, o multi-kulti akrobacijama, o krupnim i sitnim ubodima u hrvatsko tijelo, nego o posvemašnjem kaosu gdje profesionalnost kleči na koljenima, a kojekavi diletantni izriču svoja „stajališta“ tako niske razine da komentari koje čujem na autobusnim stajalištima imaju puno više životnosti i istinitosti nego rečeni u dnevnicima (tjednike uglavom ne čitam). Naravno da postoje iznimke, ali o njima sve znamo, pa se ne moram posebno ispričavati.

Potraga za srpskim zločincima nije prioritet

Tema tjedna je svakao bila neuspješna višedesetljetna potraga za srpskim zločincima, koji u samostalnoj hrvatskoj državi žive ugodno, kao što su u nesamostalnoj fiktivnoj socijalističkoj Hrvatskoj živjeli komunistički zločinci, pa i oni nastavili ugodno živjeti u modernoj, demokratskoj (?) RH uvjereni i uvjeravani da im se ništa ne će dogoditi jer su potomke na vrijeme instalirali u stranke i vlasti, a ako je tko počeo talasati istoga su trena uz pomoć medija prebacivali pozornost na Nezavisnu državu Hrvatsku i plašili hrvatsku vlast da će ju proglasiti ustaškom i to prenijeti europskim i prekooceanskim medijima. Takva je politika dobro funkcionirala, a i nadalje funkcionira bez zastoja. Vlast, makar i naoko desna, vrlo je prestrašena, muca kad ju se pita zašto nije ništa poduzela, tvrdi da nešto i jest, a lijeva vlast u kratkotrajnim pojavljivanjima posve je otvoreno bila blokirala istraživanja komunističkih zločina i iskapanja posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata. Ukinula je ured koji se trebao baviti žrtvama, što je dobro došlo „desnima“ kada su opet zajahali a Ured nisu obnovili, te ga nema.

Sada se ista priča ponavlja sa srpskim zločinima u vrijeme agresije na Hrvatsku. Potraga za srpskim zločincima nije prioritet, vele, imamo drugih problema. Suvremenih, gospodarskih i inih, poraznih reforma, nemojmo se time opterećivati. Osim toga, ako i krenemo, iritirat ćemo SDSS i Pupovca. Onda se, u baš nezgodnom trenutku, pojavio vukovarski gradonačenik Penava i svi su se u vlasti počeli tresti, tumačiti da poduzimaju sve što se može, a ne poduzimaju, počeli su prodavati prozirne floskule o „napadu ulice i ultradesničara“ na Vladu – znači, politizirali su temu koju se politizirati ne smije jer je pravosudna i glede žrtava žrtvoslovna. Da bi tu očitu blamažu koju narod dobro vidi nekako okrenuli u svoju korist, obrnuli su tezu i za politiziranje teme optužili tzv. desnicu.

Arogancija kojom se Plenković obraćao Bruni Esih koja je postavila nekoliko dobrih pitanja na koje nije dobila odgovore, ilustracija je toga straha i podsjeća na anegdotu o slonovima i mravima. Jednostavnije rečeno, riječ je o nasilju nad saborskom zastupnicom, baš u tjednu u kojemu je jedan dan bio posvećen nasilju nad ženama, ali i nasilju nad narodom koji ima ista pitanja i želi odgovore a ne histerične ispade, nad narodom koji više ne može trpjeti izmotavanja i više no očito izbjegavanje da se pohvataju srpski zločinci. Bivši policajac Kajkić postao je bivšim kada je preduboko zaorao i došao do istaknutih ljudi iz SDSS-a. Pridružili su mu se i još mnogi bivši – bivši branitelji – pa tako čitam da i poznatiji Turudić „zna sve o zločinima u zapadnoj Slavoniji“ (ali znade li o zločincima?), odjednom se uz Vukovar pojavljuje i već zaboravljeni Voćin koji ne smije biti zaboravljen – o užasima i masakrima u tom nekad poznatom mjestu kamo su između svjetskih ratova hodočastili i Zagrepčani, čuo sam svjedočenja iz prve ruke svršetkom devedesetih kada sam ondje boravio i razgovarao s preživjelima. Bajići i cvitani nisu čuli, a ako su i čuli nisu imali signal da djeluju, ni iz Lučkog ni s Trga sv. Marka. Ne talasati. Vrijeme će učiniti svoje. I tu je pogrješka, jer vrijeme ne samo da nije „učinilo svoje“, nego su nekažnjavanje zločinaca i bol preživjelih postajali nepodnošljivim i sada smo tu gdje jesmo.

Slučaj Pupovac

Usporedo je potegnut slučaj Pupovac, u Saboru i drugdje, Hrastov zastupnik Zekanović točno je izgovorio riječi o beogradskoj ekspozituri, što je potpisnik ovih redaka u nekoliko navrata odavno analizirao, a nije ni bilo teško. Pupovac je prešao u očekivani protunapad (klerici, branitelji,tajkuni vladaju Hrvatskom), nakon laži usred rata o prekrštavanju djece sada se dosjetio novoj laži o Srbima koji su morali na trgovima potpisivati lojalnost RH, što se nastavlja na slične laži Dejana Jovića o sprječavanju mnogih da izađu na referendum o nezavisnosti hrvatske države – a da jesu, drukčije bi valjda ispalo i mi bismo ostali u Jugoslaviji sa srpskom vojskom i srpskom policijom i Srbima na svim važnijim mjestima, od gospodarstva do komunalija.

Rasprava o Pupovcu u Hrvatskom saboru nije moguća, kažu, bio bi to presedan budući da Sabor nije sudnica. Gdje ima sudnica? Aha, u sudstvu koje je kao i pravosuđe u cjelini velikim uhom okrenuto prema politici od koje dobiva zapovijesti, pa znači i opet ništa od toga. Uz spomenute laži, Pupovac se – znajući za strah svake“ desne“ vlasti – kao i uvijek vratio u NDH da još jednom uzme kovčeg bljutave jugoslavenske historiografije i progovori, primjerice, o “logorima za djecu“.Te je s velikom užitkom opet spomenuo Jastrebarsko. A može to jer su ljudi u Hrvatskoj neinformirani, jer su im glave prane i oprane toliko da mnogi stvarno povjeruju, a ni reakcija iz medija nema. Gdje je tu zapelo istraživačko novinarstvo?

Ovako, bez pouzdanih (i) znanstvenih istraživanja, u svijet se šalje poruka da je jedino Hrvatska od svih zemalja imala logore za djecu. Bilo je i ima o jaskanskom utočištu (bez žice i stražarnica) simpozija i pisanih svjedočanstava o naporima zaslužne Dijane Budisavljević, o trudu časnih sestara (većina iz Slovenije), o djeci ostavljenoj u kozaračkim šumama koja su, bolesna i gladna u velikom broju spašena od smrti, o brizi Alojzija Stepinca kojemu su na suđenju i Jasku pripisali u zlo, isti takvi tužitelji kao što je sada Pupovac. A što su za njih učinili komunisti tj. partizani? Oni su u hrabrom jurišu na dvorac i gospodarske zgrade „oslobodili zarobljenu djecu“, a kada nisu znali što bi s mališanima, ostavili su ih u šumi, na Žumberku i drugdje, pa su djeca i opet morala biti spašavana i dovedena u Jasku… Ne znam je li u razgovoru Stankovića i Pupovca na HTV-u bilo o tome riječi, jer tu emisiju nikada ne gledam, no mogu zamisliti kako je izgledala, kao što znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik.

(Glede HRT-a, gotovo da nigdje nisam mogao pronaći širu informaciju o sastanku Programskoga vijeća koje je „primilo na znanje“ izvješće o radu i poslovanju za 2017., što znači da velikoga jedinstva nije bilo. Za one koji ne znaju, sastav Vijeća je ovaj: Robert Markt, Zorislav Lukić, Ivo Lučić, Neda Ritz, Maja Sever, Nikola Baketa, Ivica Maštruko i Saša Milošević, otprilike.)

Neraskidiva i ljupka romansa Plenkovića i Pupovca nastavlja se, znači, pred očima oduševljenog naroda koji voli ljubavne zaplete, a „desnici“ je dodijeljena uloga zlobnog Grge Čokolina – Hasanbegoviću rola Grge, a Bruni Čokoline, s tim da je i Penavi poručeno kako će se provesti u stranci koja je izrasla iz pokreta za nezavisnu, demokratsku Hrvatsku, već u rodilištu napadnutu svim postojećim oružjem srbizirane JNA i četničkih parapostrojba iznutra, a koje su zajedno počinile strašne zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima, zločine koje je nakon trijumfa Hrvatske vojske trebalo temeljito istražiti i zločince osuditi, a to nije učinjeno na vrijeme – i sada smo tu gdje jesmo, s vlastima koje više-manje nose ime iste stranke izrasle iz istoga pokreta ali s njom i s njim imaju sve manje veze. To jest, ne govorim o stranci u cjelini niti je to moguće, ali zna se.U svemu: s visokoga je mjesta poručeno da postoje veliki i mali Hrvati, da su veliki, znači, za kažnjavanje srpskih zločinaca, a mali nisu mali nego obični Hrvati i katolici koji se ne bi time bavili. Oni su valjda za kulturu zaborava. Tako nekako, glupo, ali se uklapa u cušpajz o kojemu sam govorio. (Za jezični se cušpajz brinu mediji i pristaše zajedničkoga jezika. Tako vidim u tiskovini (subota) neki nevažni intervju, ali značajan po tome što su pitanja novinara na hrvatskom, a odgovori beznačajnika na srpskom. Provjerite, usput pročitajte Ustav. U istom broju ima razgovora sa strancima koji govore engleski ili koji drugi jezik, a njih se prevodi na hrvatski. Zašto?)

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu

Tri moraPremijer koji je na putu da se iz Andreja Zlatoustog pretvori u Tarkvinija Oholog, ima i drugih razloga za mrzovolju, a oni se nalaze na vanjskopolitičkom području . Mogu zamisliti kako se osjećao vidjevši na ekranu sliku iz Bukurešta gdje je Kolinda u kostimu iz „Zvjezdanih staza“ dominirala u muškom sastavu tromorskoga vrha, samosvjesna i svjesna uspješne akcije kojoj su se, dokazujući da razumiju stvari i da je bolje biti unutra nego gledati izvana – pridružili i EU moćnici pa i Juncker osobno. Ta Junckerova nazočnost vjerojatno se bolno dojmila hrvatskoga premijera koji se na spomen Tri mora ćeškao u vidljivoj neugodi, a svakako nije očekivao Junckerovu „izdaju“. Gdje je bio Jakovčić u tom trenutku, ne znam, on je Tri mora popljuvao u startu, ali sada ima drugih problema, pa bi ga uska sveza s Končarom mogla doći glave, makar u prenesenom smislu, jer se više ne radi samo o mešetarenju u hrvatskim okvirima gdje je to moguće dulje i bolje, nego i na međunarodnom planu.

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu, jugonostalgičarsku jer se od regiona oštro okreće prema srednjoj Europi, superueropsku jer se opaki projekt naddržave koja prezire nacionalne države ( to jest srednje i male) naglo topi, a topi se i Macron koji je dojahao na borbi protiv tzv. populizma, pa će i sjahati, vele ankete.

X x x

U Hrvatskoj inače sve ide sporo, užasno puno treba da se razotkriju razni Končari i Jakovčići, vrlo, vrlo dugo traje donošenje zakona. Evo ilustracije: nakon dugih desetljeća napokon se na sjednici Vlade našao konačni prijedlog Zakona o Hrvatskoj matici iseljenika. Bio sam u upravnom odboru Matice negdje početkom stoljeća, nakon pada Račanove vlade, i kao poznati štreber prvo sam pročitao zakon o toj ustanovi. I zgrozio se. Jedan od onih zakona koje smo početkom devedesetih na brzinu retuširali, ali je ostalo štošta iz prošlih vremena. Zahtijevao sam da se to žurno izmijeni. A nije. Zatim sam se opet (u međuvremenu izbrisan) našao u upravnom odboru Matice prije nekoliko godina i, gle vraga, naišao na isti onaj nepromijenjeni zakon. Sada će valjda i Hrvatski sabor blagosloviti novi zakon, nakon skoro tri desetljeća. Pa da i to doživim.

A hoću li doživjeti da hrvatski iseljenici s hrvatskim državljanstvom mogu dopisno (poštom ili elektronički) glasovati na izborima za Sabor, teško je reći. Ili pripadnici hrvatskoga naroda u BiH od kojih većina (ili svi) ima hrvatsko državljanstvo? S tim u svezi crtica o ubodima u hrvatsko tijelo, spomenutim u uvodnom cušpajzu. Naime, evro Bešker, neosporno učen čovjek i dobar novinski pisac, ma renesansna osoba takoreći, sklopio je iz raznih povijesnih izvora priču o sudbini južnoga Tirola i aktualnostima o državljanstvu, ali nije mogao odoljeti da se ne očeće o Hrvate, te zaključio da i Hrvati kao manjina u BiH imaju pravo na dvojno državljanstvo. Manjina. I to u danima kada se hrvatski narod u BiH očajnički bori da – zahvaljujući mogućim i predvidivim izbornim manipulacijama – i doista ne postane manjinom.

Hrvoje Hitrec/HKV

(P. S. Da ne budem neobjektivan: nije sve u recentnoj hrvatskoj politici posve crno, vrlo je dobro što je odbijena pomoć Frontexa na hrvatskim granicama, kao i to što su europarlamentarci iz Hrvatske odbili glasovati protiv Mađarske, to jest Orbana. Nije sve toliko crno ni u medijima, pa u ponedjeljak (nakon onih strahota subotnjih) čitam u jutarnjim novinama sjajan intervju s akademikom Rudolfom, koji ću analizirati u sljedećoj kolumni, posebno zato što govori (i) o jezikoslovlju u punom suglasju s Hrvatskim kulturnim vijećem.)

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari