Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Važna pitanja koja se nameću nakon ratifikacije IK

Objavljeno

na

Istanbulska konvencija u Hrvatskoj je nakon usvajanja ostavila otvorenim nekoliko jako važnih pitanja, a prve rekacije su ukazale na nekoliko važnih namjera i pokušaja usmjeravnja događaja nakon usvajanja konvencije u Saboru

Građanska inicijativa „Istina o Istanbulskoj“ na čelu s Kristinom Pavlović najavila je prikupljanje potpisa za organiziranje nacionalnog referenduma o otkazivanju Istanbulske konvencije. Znakovito je da je HTV istoga trenutka prihvatila tu inicijativu kao relevantan događaj vrijedan emisije Otvoreno, iako i ptice na grani znaju da se oko Istanbulske konvencije ništa nije moglo provući bez – odobrenja vlasti.

HDZ je u Saboru demonstrirao duboku podjelu na temeljnom vrijednosnom pitanju, pa je četrnaest glasova protiv Konvencije uz jedan suzdržani i dva koja su se uopće odbila izjašnjavati (zastupnici HDZ-a iz BiH), usprkos orkestriranim porukama iz rukovodstva stranke, i sa strane protivnika Konvencije, i sa strane pristaša na čelu s Plenkovićem, Jandrokovićem i ponosnim vitezom jeruzalemskim Reinerom, i time otvorio posve sigurno unutarnju borbu do eliminacije ili jednih ili drugih. Jer, imena ljudi koji su se opredijelili za otpor uvođenju Konvencije u formalno-pravni poredak Republike Hrvatske uveliko su značajnija od samoga broja glasova, pa je jasno da je tzv. kredibilna težina ove četrnaestorice pred hrvatskim narodom višestruko veća i važnija od cijeloga ostaloga rukovodstva, ali i svih ostalih saborskih zastupnika zajedno, što stranka kojoj bi elementarni interes morao biti, čak i po krajnje sebičnoj logici, ne potonuti, zadržati priključak sa svojim biračkim tijelom i narodom, nikako ne smije zanemariti i likovati nad pobjedom nad tih četrnaestero.

Jer to vrlo lako može biti ili smrt stranke, ili poraz trenutnoga rukovodstva.

Simbolika pljeska

Pogotovo ako tu pobjedu simbolički hrvatski narod zapamti, a morat će i hoće, slikom i tonom pljeska SDP-a, GLAS-a i sličnih, koju je prenosila HTV-a u vjerojatno najgledanijem prijenosu iz Sabora nakon povijesnih devedesetih, a najširi slojevi naroda, stotine tisuća ljudi doživjeli kao suparničku ili čak neprijateljsku potporu predsjedniku HDZ-ove vlade Plenkoviću, koja je postala vladom upravo njihovom voljom i povjerenjem nasuprot pljeskačima, a s druge strane, kao provokativnu eskalaciju razularene nadmoći nad desetinama tisuća ljudi koji su se okupljali u Zagrebu i Splitu, te desetinama i stotinama tisuća onih koji se nisu okupljali, ali su bili u najmanju ruku uz poruke svoje Katoličke crkve, koja usprkos šeprtljavosti u nekim trenutcima – nije ostavljala dvojbi. Taj pljesak ima golemu simboliku, nešto kao i slika u trenutku izlaska Zlatka Hasanbegovića za govornicu, kada kamera krajičkom objektiva hvata Plenkovića kako prilično užurbano skače sa svoga mjesta i napušta saborsku dvoranu.

Mnogi će reći kako je Plenković ponižen na taj način.

Ja sam siguran da se on ne osjeća tako.

Jer da u takvim kategorijama taj čovjek razmišlja, a usprkos tome što u politici, pogotovo državnoj, s visokim ulozima i odgovornostima, počesto ljudi moraju u ime ideala trpjeti kompromise, pa i određena javna poniženja osobne naravi, nikada mu ne bi nekoliko dana prije toga u navodnim višesatnim razgovorima ministrica Blaženka Divjak u televizijske kamere i mikrofone slala poruke da se razgovori nastavljaju, da je uvjerena da će se pronaši rješenje, te da ona nema što dodati jer je – svoje rekla i od toga ne odstupa.

Trunke sumnje nakon tih riječi ne bi u normalnim okolnostima trebalo biti – tko se to mora kome prilagođavati u razgovorima koji će se nastaviti, kao što ne bi trebalo biti ni trunke sumnje nakon tih riječi – tko je tu stvarna moć.

Ispada logički – Blaženka Divjak!

A je li to tako?

Sumnjam.

Dva sasvim suprotna Plenkovića

Naime, čisto neutralno i iz neke izvanjske perspektive, Plenkovićevo inzistiranje, pa ratifikacija Konvencije može ukazivati na državnički karakter toga čovjeka, koji je u stanju zbog svojih vizija i državničkih, te nacionalnih interesa riskirati svoju trenutnu političku poziciju i donijeti nepopularnu odluku nasuprot najdubljih osjećaja hrvatskoga naroda, što ga predstavlja čovjekom s kojim se ne može računati na pritiske ili nametanje volje nasuprot njegovoj. Tako je reagirao i kad je obračunao s Mostom. S druge strane, kad takvoga navodnoga državnika i odlučnoga čovjeka javno ucjenjuje ministrica iz stranke koja u ovome trenutku bez Plenkovićeve volje doslovno ne vrijedi ništa, kojoj su izbori smrtonosni sa sigurnim krahom i posve sigurnom eliminacijom iz državnih politika, postaje jasno da nešto duboko ne štima. Jer to su dva sasvim suprotna Plenkovića. S obzirom da je stvarno riskirao s Istanbulskom konvencijom, a s druge strane dopušta da mu se bez ikakvoga rizika navodno natura njemu neprihvatljivo kadroviranje i upravljanje obrazovnom reformom, koje je započelo eliminacijom Dijane Vican i ima posve prepoznatljiv slijed, jasno je kao dan – da je ovo što radi Blaženka Divjak, Plenkovićeva, a ne Vrdoljakova politika.

Da Divjak samo provodi ono što Plenković želi.

Taj model stvaranja privida „teških kompromisa“ je posve tipičan za njega i posve banalna finta pred HDZ-ovim članstvom, a još više pred hrvatskim narodom.

Prozirne petparačke igre s navodno spasonosnim kompromisima su abeceda Plenkovićeve politike od prvoga dana.
Sjetimo se samo Pupovca i njegovih eskapada.

Sasvim sigurno slijedom takvih javnih političkih posrnuća i poniženja, Milorad Pupovac ne bi više puta prije toga mogao politički nekažnjeno javno reći i poručiti izravno Plenkoviću i HDZ-u, ali i hrvatskom narodu, da je vrijeme za pokazivanje odlučnosti prema hrvatskim braniteljima prošlo, da je bilo – jučer, da je iscurilo njegovo strpljenje, sasvim sigurno mu Milorad Pupovac ne bi ni sekunde bio koalicijski saveznik nakon što u Saboru kaže da je Hrvatska propustila povjesnu priliku već 1991. godine i slične stvari. Bilo je pri tome više nego jasno da Pupovac mrtav hladan poručuje zastupnicima i hrvatskom narodu sa saborske govornice, kao sudionik hadezeove vladajuće većine pred televizijskim kamerama, da je Hrvatska 1991. godine teško pogriješila, da današnje nevolje potječu iz te godine, a nema nikakve sumnje da govori o uspostavljanju samostalne države, da govori o otporu srpskoj agresiji i u biti javno u oči cijeloj Hrvatskoj proglašava presudnim grješkama najslavnije odluke hrvatske politike i postignuća hrvatskoga naroda. Jer današnja Hrvatska 1991. godinu po tome pamti i samo takvo značenje može imati ta godina u nacionalnoj memoriji.

A Pupovac to s državne pozicije vladajućega – proglašava pogrješkom!

Bila je to i poruka HDZ-u, jer HDZ je tada predvodio hrvatski narod i to je zapravo još jedino što je toj stranci preostalo kao neupitna vrijednota koju joj nitko ne može osporiti, pa se nužno postavlja pitanja – zna li to Milorad Pupovac nešto više o najavljenom Plenkovićevome usmjeravanju stranke i Hrvatske, od goleme većine članova HDZ-a i hrvatskoga naroda, kad tu simboliku i vrijednosna izvorišta HDZ-a proglašava pogrješkama.

Plenković se ne osjeća ni ponižen ni poražen.

Sasvim suprotno.

Preuzimanje HDZ-a

On je izvan svake sumnje krenuo u proces potpunoga preuzimanja HDZ-a s posve suprotnih pozicija izvorišnim programskim načelima stranke, čišćenja HDZ-a od njegovih izvorišta i od ostataka nacionalne simbolike iz vremena uspostavljanja države, čime se stvara ključna pretpostavka za potpuno usmjeravanje, kako on kaže, a u biti redefiniranje samoga smisla postojanja države i državnosti. Da bi se to uspjelo, mora se pokidati baš sve veze s devedeset prvom i slavnim godinama nacionalnoga ponosa i samosvijesti. Istanbulska konvencija mu je poslužila za to, a finte o njegovim „ogorčenim“ višesatnim ili višednevnim „borbama“ s Blaženkom Divjak, Ivanom Vrdoljakom ili Miloradom Pupovcom i Furiom Radinom – su petparačka priča za gluhe i glupe.

Oni su istomišljenici.

Iako hrvatski narod u ovome trenutku ne može imati neupitno povjerenje u ljude koji su se u HDZ-u usprotivili Plenkoviću, iz puno razloga, ponajprije zbog toga što nitko ni u njihovim istupima odavno ne vidi niti može vidjeti cjelovitu i jasnu viziju rješavanja najvažnijih i temeljnih državno-političkih pitanja hrvatskoga naroda, pa čak niti konture te vizije ili slutnje nekakvoga sigurnijega pravca, u ovome trenutku je jasno da bi oni mogli značajno pripomoći u zaustavljanju procesa zastrašujućega urušavanja državnosti i cijeloga društva. Isto tako, iako su u mnogim pitanjima većina tih ljudi spremni prihvatiti Plenkovićeve vizije, ponajprije sve one koje Katolička Crkva nije javno jasno naznačila kao nekršćanske, a gotovo sve su takve, ti ljudi će prvom prigodom doći pod udar Plenkovića i njegovih satelita u stranci, te izvanjskih specijalaca, zbog kojih je angažirao „stručnjake“kao što je Macan sa svojim medijskim satelitima, ali i dugogodišnjim specijalcima u državnim institucijama, prije svega u pravosuđu.

Pravac djelovanja

Pravac djelovanja Plenković je dao naslutiti, a preko koga drugoga nego preko Jandrokovića, koji je otpočeo kampanju protiv Stiera, pa je jasno da će se ići na pojedinačni odstrijel, računajući na nesuglasnost pa i međusobna neprijateljstva, te suprostavljene ambicije ostalih – „neposlušnika“.

Reći ćete da je to ipak u ovome trenutku unutarnje pitanje HDZ-a?

Jest.

Međutim, to pitanje će u značajnoj mjeri utjecati na razvoj stvari s Hrvatskom, s doslovno svim društvenim, a nakon toga vrlo brzo i osobnim pitanjima i naroda i stotina tisuća ljudi.

Mečka je pred vratima svakome Hrvatu, a njena rika je onaj pljesak u sabornici.

I sumanuta kampanja tjekom rasprava o Istanbulskoj konvenciji.

Toliko se izrazito opasan i destruktivan sustav antivrednota, toliko institucionaliziran i razgranat, ucjepio u sve najvažnije niše hrvatskoga društva i javnoga, te državno-političkoga poretka, da je vrijeme za bilo kakvo sektašenje, za bilo kakav javni ili politički avanturizam i pokušaje iskorištavanja golemoga gnjeva hrvatskoga naroda za svoje petparačke spomenike i osobnu slavu, kako bi Pupovac rekao – iscurilo.

Nema ga.

A svaki pokušaj na tom pravcu je – jednako destruktivan i opasan, pa u konačnici i u koaliciji s tom golemom destrukcijom. Sve što se u ovome trenutku separatno pokuša, a nije usuglašeno u krugu stotina, stotina najumnijih hrvatskih ljudi, što ne počiva na aksiomu da ovu državu treba temeljito mijenjati a nepopravljati na periferiji, sve što se pokreće kako bi se uskim skupinicama i dokazano neuspješnim strančicama, liderčićima i grupacijama tijekom zadnjih godina popravio ugled, rejting ili pozicija u hrvatskom narodu, a njih predstavilo kao nove i jedine mesije ili spasitelje – koalicija je ne samo s Plenkovićem, nego i s Pupovcom, s Vrdoljakom, s Vesnom Pusić, s antifa udrugama i sumanutim krugom raspojasanih militantnih antihrvatskih struktura, godinama pripremanih za konačan udar na stečevine – devedeset prve.

Suho zlato za nositelje antihrvatskoga poretka

Kristina Pavlović ima zasluge u organizaciji otpora Istanbulskoj konvenciji, vrlo vjerojatno još jako puno ljudi njenoga profila, od udovica i braniteljskih udruga, do civilnih udruga i udrugica, strančica kao što je Ilčićev HRAST, ali – njena inicijativa o referendumu protiv Istanbulske konvencije u ovome trenutku suho je zlato za nositelje antihrvatskoga poretka. Pri tome ne mogu nikako pozitivnim ocjeniti niti njenu naizglednu plemenitu namjeru, jer ne može biti plemenita namjera iza koje se na krajnje nestručnom, nepromišljenom i krajnje sebičnome polazištu pokušava posve privatizirati toliko željeni i očekivani pokret otpora hrvatskoga naroda.

Ono što smo gledali na zagrebačkim ulicama i na splitskoj Rivi, nikako nije stvar umijeća i znanja, kredibiliteta i hrabrosti samo Kristine Pavlović, niti bilo koje osobe iz organizacijskoga kruga pojedinačno, nego je to iskaz tisuća silnica i raspoloženja koje tisućeljudi stvaraju i podupiru godinama u Hrvatskoj. Događaji kojima smo svjedočili nastajali su mukotrpno godinama, zato ih se ne smije potrošiti uzalud. Naime, isticanje te inicijative bez najšire moguće konsultacije u Hrvatskoj, jamči nastavak iscrpljivanja sa specijalcima Plenkovićevoga poretka narednih nekoliko mjeseci, jamči otvorene sukobe za prevlast u borbi za postprosvjedne zasluge, jamči rasplinjavanje nacionalne energije i težak fijasko, koji će biti proporcionalan nacionalnim očekivanjima u prilično presudnim trenutcima.

Mnogi u tome prepoznaju, opravdano ili ne rukopis skupinica nastalih mrvljenjem i sektaškim sukobima oko prvotne inicijative HRAST, odnosno konkretno danas – rukopis Ladislava Ilčića. Bilo tako ili ne, taj dojam koji se istoga trenutka formirao u javnosti je – poguban i morao bi biti upozoravajući za odgovorne i čestite političare i aktiviste.

Prosvjedni potencijal i odlučnost desetina tisuća ljudi je plemenita vrjednota i zato ju treba njegovati i razvijati kao dragocjenost cijeloga naroda i doslovno svakoga tko na bilo koji način može i želi pomoći da se taj golemi val i pokret kanalizira i usmjeri u pravac na kojemu će izazvati najbolje rezultate. Prvi korak na tom pravcu je – znati što tko može uraditi i isticati svijest da je časno makar i vodu nositi u tom pokretu. Jedini potencijalno ključan i spasonosan pravac usmjeravanja ovoga nacionalnoga pokreta nije referendum protiv Istanbulske konvencije, jer ona je posljedica, a ne uzrok poremećaja. Uzrok je degenerativni državni poredak koji počiva na još degenerativnijemu izbornome sustavu koji je producirao 110 saborskih zastupnika, a koji su podigli ruku nasuprot prilično izvjesnoj volji velike većine hrvatskoga naroda, čime se izražava duboka nelegitimnost same države. Zato je nužan referendum o radikalnoj promjeni ustavnih temelja izbornoga zakonodavstva. A to ne može kreirati grupica ljudi istaknutih na pozornicama prosvjeda, jer jednostavno to ne znaju uraditi – nego stotine najpamentijih ljudi u Hrvatskoj koji su osposobljeni za dijagnosticiranje, osmišljavanje i definiranje, i problema i rješenja.

Osmišljeni proces razaranja

Ne smije se zanemariti da je Hrvatska u ovim trenutcima izložena iznimno osmišljenome procesu razaranja, s nevjerojatno puno nevidljivih a vrlo razornih silnica, da kreatori toga nisu banalni SDP-ovci koji neinteligentno plješču u sabornici časteći se trenutkom likovanja nad hrvatskim narodom kao pijanci kad se dočepaju rakije nakon dugotrajne prisilne apstinencije, niti je kreator toga opskurna skupina oko Radojke Borić, nego puno, puno ozbiljniji a nepoznati i nevidljivi ljudi, čije djelovanje nikada nije prekinuto još od prije uspostave samostalne države, od trenutaka kad su analitički centri znali da slijedi raspad Jugoslavije i da je potrebna nova strategija pokoravanja hrvatskoga naroda.

S takvim se centrima i umovima prosvjednici u ovome trenutku nose.

I s takvima se Kristina Pavlović ne zna boriti, niti ih može pobijediti.

A to se mora postići nakon buđenja hrvatskoga naroda.

Iz takvih umova je primjerice nastao posve prešućeni u Hrvatskoj međunarodni certifikacijski centar istine u suvlasništvu GONG-a i Lekovićevoga HND-a, Faktograf, koji s jedne strane Juru Vujića bez da trepne klevetnički proglašava ruskim špijunom bez straha za posljedice, a sutra će kao i GREVIO ili Ženska mreža u Hrvatskoj, biti jedini ovlašteni tumači ženskih prava, obiteljskih vrjednota i prava ili istine pred – sudom. Takvih centara i centrića u Hrvatskoj već sada ima desetine u svim najvažnijim strukturama upravljanja javnim procesima i njih se ne može istisnuti, isključiti, onemogućiti i spriječiti u metastaziranju – bez najširega pokreta koji će predvoditi i simbolizirati najbolji umovi hrvatskoga naroda i bez eliminacije uzroka takvih metastaza. Uz to, taj pokret je nužno izdići iznad svake postojeće stranke i civilne udruge, jer ni jedna nema dovoljnu apsorpcijsku moć rasplamsati sve nacionalne potencijale, a sve mogu i trebaju biti sa svješću o svojim potencijalima-njegove ponosne sastavnice.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: ‘Smrt fašizmu’, a oko nas sve sami fašisti

Objavljeno

na

Objavio

Ako su ljubitelji Thompsona fašisti, onda su se u Zagrebu, Splitu, Zadru, Osijeku, Slavonskom Brodu… okupile prave SS trupe.

Klinac s hrvatskom zastavicom, držeći mamu za ruku u centru Bruxsellesa diže ljude u kafiću na noge. Opći pljesak. To je prava kroatomanija.

Gotovo su svi oduševljeni malom zemljom koja je izrazito jakim nacionalnim nabojem stigla na korak do nogometnog Olimpa. Osim… malo sutra. Naša draga orijuna, naše antife, naši fol europejci, naši jugonostalgičari, naši praznoglavi ljevičari, naši udbomlati, naše kriptokomunjare, naši urednici sa HRT-a, naši predsjednici stranaka, naša lijeva medijska falanga… ako ih sve nabrojim ode čitav prostor za kolumnu. Dakle, skraćeno naš već dobro znani ‘ološ iz Žikine dinastije’ dočekao je vatrene u dobro pripremljenoj zasjedi. Znaju drugovi i drugarice kako se to radi. Znali su i njihovi preci.

Zemlja je bila u transu. Uz pratnju Migova avion Croatia airlinesa se spuštao u zračnu luku ‘Dr. Franjo Tuđman’. To je već diglo tlak mnogima. “Nesuđeni ratni zločinac“ čije ime nosi naša najveća zračna luka i to još u metropoli. Autobus je gmizao prema Zagrebu, a izvidnica je na fejsu preko “tajnog agenta“ slala paničnu poruku: “Izbacite uljeza iz autobusa!“ Uvijek oprezni i budni Denis Latin, urednik na HTV-u osjetio je miris nacionalizma i ustaštva u otvorenom busu.

Dragocjeni drug informator, nešto kasnije opet rezolutan i nepokolebljiv javlja: “Thompson u autobusu! Doviđenja do idućeg SP!“ Njega tu više nema. On je svoj zadatak obavio, a za Vatrene i doček ga ionako nije briga. Čudi me da je malo zaostao na prozaičnom mjestu urednika. To je čovjek koji je 2014.g. “čestitao“ Hrvatima Oluju ovako: “Svima čestitam Dan pobjede i domovinske pljačke i paleži“. I nakon tako hrabrog i progresivnog istupa ostao i dalje urednik na 4. programu ‘hrvatske’ TV. Već zbog izjave kako Hrvatska ima aerodrom koji jedini u Europi nosi ime ratnog zločinca naš je Denis trebao dobiti nazad i ‘Latinicu’, a zajedno sa Acom Stankovićem i ‘Ćirilicu’.

Iza Denisovog prokazivanja, antife su odmah zdušno skočile na svoje rahitične noge. Liberalni, progresivni uzor onima bez zanimanja i posla, Krešo Beljak nije mogao izdržati. Inače tolerantan, suzdržan skoro pa pastoralan čovječuljak, ovaj puta je otvorio dušu naTwitteru. Čim su kamere ulovile Thompsona u busu, Krešica je, kao svaki lijevi (kako je to nekad lijepo rekao ‘naš drug Tito’) inteljektualac, napisao na fejsu: “Mora mi smeće fašističko dan pokvariti… ali neće, nabijem i njega i sve fašiste!!! Ignore!!!” Naravno, brzo su se ‘klerofašisti’ snašli i drsko objavili na fejsu: “Zamislite da se Beljak umjesto Thompsona vozio s Vatrenima – oni bi sigurno ostali bez medalja!“ Drsko prema zaslužnom drugu…

Ali napredni i progresivni kadrovi nikada ne spavaju. K’o i neprijatelji. Tonči Percan‘poznati’ lijevi inteljektualac piše: “Da, ekstremna desnica i ustaše pokušali su sprovesti mekani državni udar na dočeku repke. Skandal da Vatreni ne idu na primanje Vlade RH ili Kolinde Grabar Kitarović već ukrcavaju u bus proustaškog pjevača. Skandal i udarac za demokratski poredak i kršenje protokola“. I tu je uletio u Tončijevu zamku Krešimir. Ma ne Beljak nego Macan. Jednom dvosmislenom i ironičnom upadicom: “Koji nije uspio…“ Navodno je odmah nakon toga zatražio od Plenkija da ga razriješi s mjesta savjetnika premijera. Fleksibilni desničari ni danas ne znaju zašto. Ljevičari znaju.

Hrvatski političari imaju fobiju od pjevača. Stariji će se sjetiti pok. Vice Vukova koji je zbog slogana “Bog i Hrvati“ morao preko noći nestati iz zemlje. Sad se to očekuje i od MPT-ona. Možda da s njime malo porazgovara psihijatar Nenad Horvat čiju sliku gledam na fejsu kako se druži s Ivom Josipovićem, tipom koji je, usput rečeno, sve ovo već davno prorekao. Ne mislim na drugo mjesto… Da vas podsjetim dr. Neno je još 2014.g, od kad vjerojatno i datira draga uspomena slikanja s Josipovićem, komentirao prosvjed branitelja invalida i njihove slike u invalidskim kolicima te ‘suosjećajno’ napisao: “Domoljublje na četiri kotača… s pogonom na klerofašizam.” Naravno, naš psihić nije propustio priliku roktati i na račun Vatrenih: “Džaba vam drugo mjesto i srebrena medalja kad ste govna, smeće i smradovi…“

Nakon Bleiburga dobili smo Moskvu – novo kultno mjesto “kolektivne memorije hrvatskog naroda“ i “nije srebro sve što sja“. Smrt fašizmu, a oko nas sve sami fašisti. Ako su ljubitelji Thompsona fašisti, onda su se u Zagrebu, Splitu, Zadru, Osijeku, Slavonskom Brodu… okupile prave SS trupe.

Naravno, na štih je došao i notorni ‘lijevi dušobrižnik’ iz 24 sata, Tomislav Klauški: “Nogometna repka napravila je nevjerojatnu promociju Hrvatske u svijetu i stvorila temelje za novo zajedništvo u zemlji. A onda je Thompson sve to pokvario…” daljnje citiranje neslane kobasice našeg Tomislava je gubljenje vremena i prostora.

Međutim, ne spominjem ga zbog ove njegove umotvorine već zbog nečeg drugog. Nakon drugog mjesta u Moskvi jasno je i zadnjem slijepcu (osim psihijatrijskom slučaju iz Varaždina) da je 95% naroda oduševljeno našim igračima. Iako je kristalno jasno da su svi, baš svi, igrači i stručni stožer poklonici MPT, likovi kao što su Klauški, Beljak, Latin, Percan, Jelena Veljača, Vojo Mazzocco… ‘kidišu’ isključivo na pjevača. I zadnjoj budali je jasno da to isto misle i o Daliću, Modriću, Lovrenu, Perišiću, Mandžukiću, Vidi… ali kao i svi opjevani ljevičarski zečevi nemaju hrabrosti režati na repku i igrače. No, nakon prvog poraza ohrabrit će se oni i na to. Međutim, mi koji ih iskreno volimo i cijenimo nećemo ih izdati. Neće Vida uvijek, bećarski obučen, pokazivati prstima slovo V, ”veni, vidi, vici”.

Bilo bi sjajno da Hrvati napokon prevladaju svoje povijesne komplekse koje im je UDB-a i Srbija nabijaju od 1991.g. Inače će ovaj spektakularni uspjeh brzo postati spektakularni fijasko. Fijasko sličan organizaciji dočeka u Zagrebu u režiji Bandića i Dolenčića. Voziti umorne igrače šest sati s aerodroma do Trga Bana Jelačića i nakon toga navijačima i igračima isključiti mikrofone nakon 30 minuta teški je i sramotni fijasko potpuno nedomišljene organizacije dočeka. Tu su igrači i Dalić, kako to kažu u Dalmaciji, malo falili.

Svaki progresivni Hrvat, napredna glumica, još naprednija dizajnerica, pjevačica koja je četiri godine pjevala četnicima zna da je uz malo dobre volje na Trgu trebao pjevati Bajaga, Hladno pivo (barem nitko ne bi bio dehidriran), Lepa Brena u uniformi JNA… i tada bi svi ljevičari bili zadovoljni. Ne bi bilo podjela k’o što ih nije bilo od 1945-1990.g. Ne bi bili zadovoljni jedino ‘klerofašisti’, ali k’o njih šljivi. Vidi se to iz zločestog komentara Marcela Holjevca u 7 Dnevno: “Zato tim ‘veličinama’ koje nam mediji ovih dana predstavljaju kao ‘poznate glumice’, iako sam bolju glumu od one u domaćim serijama vidio u njemačkim pornićima, poznate dizajnerice, poznato bilo što, treba jasno poručiti nekoliko stvari.

Prvo, u pravu ste. To nije vaša Hrvatska. To je naša Hrvatska, ponosna i pobjednička, koja se nikom ne ispričava za svoje pobjede i uspjehe. Vaša je neka druga, gubitnička i poslušnička, s kojom mi ne želimo imati ništa, kao ni s vama.“ Naravno, ne slažem se s Holjevcem. Ovo je direktni atak na bratstvo i jedinstvo. Nadam se da Jelena Veljača nema gdje u Beogradu kupit off-tjednik 7Dnevno. Ona ionako čita samo ‘Politikin zabavnik’.

Kad me već ne služi ljevičarska intuicija onda nije loše citirati uvijek odličnog Borislava Ristića: “Cijeli svijet je zahvaćen kroatomanijom. Svi su čuli za Hrvatsku, samo nas još trebaju pronaći na karti… neki drugi, nakon svjetskog prvenstva nacionalnih država, kažu kako nije dobro ako se ovaj nacionalni naboj i karakter koju je pokazala hrvatska repka promatra samo u uskim nacionalnim okvirima. “Nacionalizam je nešto loše i šovinističko, a Vatrene je izgleda do pobjede vodio internacionalizam.

Valjda su oni za vrijeme intoniranja Lijepe naše u sebi pjevušili ‘Internacionalu’… kako bismo na dočeku svi zajedno zapjevali “Igra rock’n’roll cela Jugoslavija.“ U režiji je Dolenčića mogao zamijeniti i Oliver Frljić. Što nitko ne bi ni primijetio. A kad smo već kod fijaska organizacije dočeka Vatrenih u Zagrebu gdje su organizatori oko 350.000 tisuća ljudi preveli k’o žedne preko vode valja spomenuti i doček naših u Splitu.

Bio je to odlično organiziran doček prepun mladosti na rivi, u okolnim ulicama i na brodicama. To je bio težak, sparan i mračan dan za legendarne splitske orjunaše. Takav nacionalni naboj, toliko sreće može iskazati samo hrvatski naboj koji Splićani nose u sebi. Izvrsna voditeljica, pjevale su se domoljubne pjesme Thompsona, Škore, Bulića… bez preseravanja o ‘umjetničkom’ programu, fajruntu, gašenju svjetla, o Vrsaljkovoj frizuri… Bila je to čista destilirana neposrednost, ljubav prema Vatrenima i domovini. Feralovaca, jugovića i orijunaša nije bilo nigdje ni na vidiku.

Vjerojatno su se tresli od straha u svojim rupama. Čak se ni Dragan Markovina nije oglasio. Pametno, kao da je iz stranke “Pametno“. Zlatko Gall je vjerojatno na vrijeme poslao detaljan izvještaj s ”Thompsonove krađe” koncerta u Zagrebu… koji nije održan.

Tih sam dana vjerovao kako je dočekom u Zagrebu definitivno u Hrvatskoj sahranjena Jugoslavija. Ali mrtvi Jugo-konj se ritnuo zahvaljujući Latinu, Beljaku, Karlauši koja, nakon što su ispljuvala naše nogometaše, samo par dana kasnije pjevala u Makarskoj. Tončiju Percanu, Nenadu Horvatu i Tihani Tomičić iz Novog lista “pola nacije je bilo zgroženo što se uspjeh Vatrenih ukaljao pojavom Thompsona u tako svetom času kao što je bio doček srebrenih…“ Možda je netko iz redakcije Novog lista trebao blago upozorit naivnu i prostodušnu Tihanu na ‘ustašoidnu’ izjavu Zlatka Dalića: “Dok sam ja izbornik, bit će onako kako kažu igrači, a oni su rekli da hoće Thompsona. I ne znam što je u tome pogrešno.

Njegova pjesma “Lijepa li si“ hit je u autobusu na našem putu na stadion, ona je motivacijska injekcija prije istrčavanja iz svlačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira 5% ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95% uz nju slavilo pobjede. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta.“

Tu se Dalić i naša matematičarka Tihana ‘malo’ razilaze. Od svih do sada citiranih jugo-zombija nitko, baš nitko, nije se ni u jednom trenutku usudio citirati Dalića, Modrića, Rakitića, Manđukića… to bi bilo preopasno za njihove zečje duše. No, ovo kmečanje nije pitanje pjesme i MPT-na. To je jugo-recidiv koji negira osnovna građanska prava pjevača kojem nikada ni jednim aktom nije zabranjen javni nastup, koji nikada nije osuđen i koji godinama proživljava klasični linč od strane onih protiv kojih se on četiri godine borio s puškom i gitarom. I što je najvažnije – i pobijedio.

Oni su uvjereni da bi naši momci pronašli inspiraciju slušajući i Josipovićevu “Tokatnu etidu u C-duru“ pod ravnanjem psihijatra Nenada Horvata. Sad pišu da ova reprezentacija nije njihova kad pjeva MPT-on. A isti ti ispratili su je uz onu: “Dabogda sve izgubili“. A sad su se svrstali uz Vučića koji kaže: “Koga još čudi to što su Hrvati slavili uz ustaške pjesme?“ To mi se čini potpuno u redu. Koji četnik bi miran slušao pjesmu koja započinje sa “Za dom spremni“, uzvikom “bando srpski dragovoljci, stići će vas kazna i u Srbiji”. I Vučić ima pravo na taj stav jer je četnik. Ali naši farizeji, naši zečevi svoju nostalgičarsku metaforu pronalaze u MPT. Cinkanje vlastite države im je krvi.

Već drugi dan dočeka novinar AFP-a Peter Murphy je napisao: “Kada napravite odličan PR posao za Hrvatsku na svjetskom prvenstvu, a onda vam se u otvorenom autobusu pojavi ultranacionalistički pjevač.“ Koja je razlika između Petera i Percana? Nikakva. I jedan i drugi smatraju da je doček upropašten. Nismo mi rafinirani Francuzi koji su u čast svojih pobjeda pobili nešto ljudi, popljačkali masu dućana, palili aute i pucali po policiji. Barem tako tvrdi Marcel Holjevac. Ako ne vjerujete desnom ciniku Holjevcu evo nešto konkretnije.

Sedam ubojstava na otvorenom, oko pet stotina silovanja, 845 zapaljenih automobila i 47 orobljenih trgovina. I na sve to bi pristale naše antife samo da se zbrani pjevanje MPT. Kao što sam već napisao, zagrebački doček ipak nije bio rekvijem za Jugoslaviju, ali sam siguran da je splitski bio kraj vlasti njihove legendarne orijune.

No, pročitavši ‘reagovanje’ Aleksandra Vučića (koga čudi što su Hrvati slavili uz ustaške pjesme) te usporedivši ih s reakcijama Beljaka, Sandija Blagonića, Denisa Latina, Tončija Percana, Nenada Horvata, Tihane Tomičić, Ante Tomića, Žarka Puhovskog, Sabine Glasovac i svima već poznatih izluđenih antifa dolazim do jednog žalosnog zaključka: Vučić je čista kamilica, on u normalnoj tuzi što su se njegovi vratili prvi kući vidi u Zagrebu 300 tisuća ustaša kako pjevaju Čavoglave i deru se ZDS i točka. Čitajući Beljaka, Latina, Tomića, Blagonića… vidimo uglavnom proračunske uhljebe koji danonoćno kmeče o fašizaciji Hrvatske, koji nikako ne shvaćaju da Thompson nije pjevač nego “pokret otpora“ protiv mentalnih Jugoslavena. Vučić je stvarno čista kamilica prema tim jugo-kmerima koji su zagadili sve medijske institucije u ‘Levoj njihovoj’.

Javila se i oktroirana bivša premijerka Jadranka Kosor. Mudro nas je podučila o Thompsonu. :“On ne spada među ljude koji ujedinjuju Hrvate.“ Nobela za njenu legendarnu glupost…….Tko to ujedinjuje Hrvate? Kosorica, Beljak, Tomić, Blagonić, Dolenčić, Stazić… jeste li igdje pročitali stav naše Jace o Stazićevoj izjavi kako partizani nisu 1945.g. obavili posao do kraja? Naravno, niste. Vrana vrani oči ne kopa itd. A sad bi se 90 posto nas koji smo za Vatrene i Thompsona trebali ujediniti s 10 posto orjunaša, udbomlata, jugonostalgičara… samo zato jer su oni metastazirali u sve pisane i elektroničke medije pa ih propale političarke uvažavaju vjerujući valjda kako će im se tako preliti malo njihove moći. Malo sutra. Dugo, dugo i uzaludno će to čekati.

Uostalom, crknut ćemo mi, ali crknut ćete i vi… s time da smo mi već sad apsolutni pobjednici. Vi to uostalom i znate, pa zato toliko i režite. Jedina vam je utjeha što patite u finom društvu. Sa Stazićem, Tomićem, Radom, Kapovićem, Beljakom, Blagonićem, Latinom, Percanom, Pilselom, Juricom Pavičićem, Klauškim, Tihanom Tomičić… i nemam više prostora. Mogao bi trošiti tintu do kraja mjeseca nabrajajući ih sve…

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Predsjednice, vrijeme je zagrliti Thompsona pred svojim narodom i cijelim svijetom!

Objavljeno

na

Objavio

Kampanja protiv hrvatskoga naroda i nastavak njegove kriminalizacije

I. Predsjednica, a ne Plenković

Isključivanje mikrofona Marku Perkoviću Thompsonu na pozornici pred stotinama tisuća pripadnika hrvatskoga naroda svih generacija i uzrasta, te pred milijunima gledatelja, koji su putem televizijskih ekrana pratili doček nogometne reprezentacije Hrvatske u Zagrebu, točka je koja, s jedne strane, pokazuje svu brutalnost državnoga režima i njegovih nositelja, a s druge strane granicu, koju nitko ne bi smio prijeći nekažnjeno, i s koje se mora opet i nadam se, jednom zauvijek, početi raščišćavati čitav niz pitanja i sramnih postupaka i događaja, na koje se godinama navikava hrvatski narod kao na nešto – demokratsko i normalno.

A sasvim je suprotno.

Mislim da nema boljega primjera od Marka Pekovića Thompsona, te boljega trenutka, da bi se to pitanje započelo raspravljati i rješavati, prvo, zahtjevom državnim dužnosnicima, a onda sve do građanskoga neposluha i otpora svim civilizacijskim sredstvima protiv urušavanje temeljnih načela na kojima djeluje, ne samo slobodni hrvatski narod, nego i počiva međunarodni poredak civilizacijskoga kruga kojemu i formalno i povijesno pripadamo.

S obzirom na realnost političkoga stanja u državi i u hrvatskome društvu, jasno je kao dan, da se takvo pitanje u ovome trenutku ne može adresirati na vladu Andreja Plenkovića, jer ona, uz to što u presudnim trenutcima jasno pokazuje da pripada anticivilizacijskom krugu, koji promiče anacionalne i antihrvatske vrjednote i načela, izravno ovisi o volji političkog Beograda, te putem čitavoga niza satelitskih institucija i organizacija, pa i kroz osobni politički profil predsjednika Plenkovića, od čitavoga niza moralno, civilizacijski i sadržajno vrlo spornih međunarodnih interesnih centara, to pitanje je za sada, bar s realnom nadom moguće kandidirati – predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović.

Zašto?

Je li ona do sada pokazala da je u stanju do krajnosti iskoristiti svoj realni politički utjecaj i mogućnosti, koje joj pruža funkcija predsjednice, svoju još uvijek postojeću omiljenost i više bih rekao nadu hrvatskoga naroda nasuprot histeričnoga zla koje ne posustaje, svoju poziciju simbola hrvatske državnosti i nositelja izaravnoga suverenističkoga legitimiteta cjelovitoga hrvatskoga naroda zbog modela biranja, u kojemu svi hrvatski državljani sadržajno imaju jednako političko pravo izbora bez podjela i zaprijeka na političke izmišljotine, kao što su dijaspora i građani, te pravodobno i politički snažno javno reagirati u funkciji stvaranja hrvatskome narodu primjerenih vrjednota u javnome i političkom diskursu, te prvenstveno njihove zaštite pod nasrtajima destrukcije i otvorenoga zla?

Nije.

Nije tijekom cijeloga manadata nikada, mimo stalnoga održavanja tinjajuće nade, pokazala čvrstoću, niti svijesto nužnosti i važnosti takvih reakcija, usprkos tu i tamo upozorenjima, više taktičke prirode i bez trajnijega utjecaja u javnosti, na vrlo opasne devijacije. Uvijek bi, kao primjerice uklanjanje Titove biste, ili nakon pisma Pupovcu, uslijedili postupci sračunati na ublažavanje reakcija izrazite i krajnje destruktivne manjine u Hrvatskoj, s teškim kompromisima.

Zašto onda mislim da će sada reagirati?

Ne mislim.

Ni da hoće, ni da neće.

Govorim da, ili skinemo masku, ili predstavimo iskreno lice predsjednice.

Nije vrijeme skrivanja i nejasnoća.

Oboje je dramatično važno, jer, u jednom slučaju hrvatski narod neće imati iluzija, u drugome, ima uporište iz kojega se može početi ponovo graditi valjani društveni poredak, koji će na svim područjima iznjedriti uspjehe, koje su nam priuštili nogometaši.

II. Ustavna obveza predsjednice je onemogućiti progon Thompsona

Mislim da je dužna prije svega, zbog svoga ustavnoga i kako sam već rekao legitimnoga položaja nositelja izravne suverenističke volje hrvatskoga naroda, ali i zbog svoga realnoga utjecaja u hrvatskome narodu, ali i u međunarodnim centrima utjecaja i moći. Realni utjecaj u hrvatskom narodu još uvijek ima, i zbog toga, jer ljudi vjeruju da ima utjecaj u međunarodnim centrima moći.

Konačno, predsjednica je države hrvatskoga naroda, države, kojoj u temeljnim odredbama Ustava stoji:

Da je „Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država“ te da „u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana“, a iz toga izvorišta proizilazi da „sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava“.

Naglašavam ovdje pojmove „jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država“, te slobodu i prava čovjeka iz odredbi, prema kojima se ima tumačiti cjelokupan ustavni poredak Republike Hrvatske, dakle, ne samo svi članci Ustava, te kompletan organizirani i uređeni državni poredak, i vrhunske društvene vrjednote hrvatskoga društva i hrvatskoga naroda. Društvene vrjednote naime ne mogu biti suprotstavljene – narodnim vrjednotama.

Iz navedenih odredbi Ustava posve je vidljivo i razumljivo da vlast pripada u izvornom smislu hrvatskome narodu i zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana, vidljivo je da počiva na demokratskim načelima, koja uvijek afirmiraju načelo većinskoga odlučivanja i interesa, te su ostvarivanja ljudskih prava i sloboda potpuno organski povezani s tim prethodnim izvorištem i načelima.

III. Progon Thompsona progon je nacionalne paradigme i ruganje civilizaciji

Kako je onda moguće da se već davdeset i više godina otvoreno, ne samo u Republici Hrvatskoj, nego i utjecajem paradržavnih struktura, navodnih civilnih i društvenih, te javnih institucija, u konačnici utjecajem s državnih pozicija i nositelja najviših državnih funkcija, politički, a nakon toga i primjenom javnih i državnih funkcija onemogućuju temeljna ljudska prava Marku Perkoviću Thompsonu u čitavome nizu slučajeva, da ta kampanja traje iz godine u godinu sve oštrije i sve više sužava djelovanje ne samo njemu na umjetničkom, stvaralačkom i u konačnici socijalnom području prava na rad i život od svoga rada, nego i stotinama tisuća ljudi, koji iskazuju poštovanje i pripadnost tom svojevrsnom nacionalnom pokretu afrimacije nekih od najvažnijih nacionalnih vrjednota hrvatskoga naroda?

Moguće je zbog toga što se država i njen državni poredak, njena vrijednosna i civlizacijska pravila i standardi, funkcioniranje njenih ključnih institucija od vrha države do najmanjih javnih institucija u lokalnim zajednicama otrgla, ne samo ustavnim načelima i temeljnim vrjednotama hrvatskoga ustava, nego i stavila nasuprot svih relevantnih konvencija kojima je Republika Hrvatska potpisnik i kojima se pred licem hrvatskoga naroda – državni poredak doslovno ruga civilizaciji pozivajući se upravo na nju.

I lomi svome narodu kralježnicu.

Nitko u ovme trenutku ne bi smio šutjeti o tome, niti više ni jedne sekunde tolerirati tu sramnu praksu i necivilizacijsko ponašanje.

A predsjednica republike je dužna reagirati u zaštiti ustava i prava svakoga hrvatskoga državljanina, tim više što je Marko Perković Thompson hrvatski ratni veteran, pripadnik veličanstvene hrvatske oslobodilačke vojske, koja je oslobodila ovu zemlju i ovaj narod, potom je jedan od neprijepornih afirmatora veličanstvenosti te borbe i pobjede, njenih humanističkih i civilizacijskih vrjednota, hrabrosti i poštenja hrvatskoga naroda, afirmator njegovih povijesnih, kulturoloških, identitetskih i univerzalnih vrjednota, na kojima zapravo počivaju – svi narodi svijeta i njhova integracija.

Nepotrebno je ovdje razgovarati ili polemizirati o dojmovima i ukusima, jer se na tome području može uvijek s razlogom voditi polemika s ljudima, koji pod visokim terminološkim frazama mogu upakirati i najbanalniji primitivizam, pa i otvoreno zlo i destrukciju, što bi nas dovelo do nesretnih društvenih kreatura, kao što su mainstream glumice, glumci, umjetnici i znanstvenici najperverznijega soja, skrivajući svoje primitivne porive i mržnju, pod krinkom estetike.

IV. Primitivnom pseudoestetikom protiv Thompsona

Posve je neprimjereno ulaziti u rasparavu s navodnim umjetnicima i ljudima koji manje više zauzimaju upravo cijeli hrvatski službeni, kako javni, tako i društveni establišment i njegov prostor djelovanja u pripadajućim medijima, počevši od nesretne medijske jazbine HRT-a, te izvoditi ih u istu ravan s Markom Perkovićom Thompsonom, jer on ima mjerljivo neusporedivo veći utjecaj, njegove vrijednosne poruke su nemjerljivo prihvaćenije, on je nemjerljivo korisniji za čak i za samu državu i narod mjereno i financijskim dobitcima, jer on stvara, a navedene mizerije uzimaju, on je neusporediv po svakodnevnom reagiranju tržišta i slobodnih ljudi, od svih, ali doslovno svih osporavatelja, od kojih gotovo nitko, ili posve nitko, nikada nije prošao elemenatarni test vrijednosti, konkurentnosti i prihvatljivosti svoga rada, na području kulture, umjetnosti, estrade ili svakovrsnih djelatnosti, koje dodiruju slobodu javnoga stvaralaštva i pozicioniraju ljude i njhovo stvaralaštvo u uvjetima slobode i jednakih šansi za sve.

Ti osporavatelji konačno nisu vrijedni pojedinačnoga spomena, makar se njihovim navodnim gnušanjem, počevši od esteteksih kriterija, koji im nikada nisu ni po čemu pipadali, do političkih, koje nikada nisu testirali pred političkom voljom cjelovitoga hrvatskoga naroda, jedinoga stvarnoga suverena u ovoj zemlji, zagušuje mainstream medijski prostor. Usprkos tome, te ljude silno podupire država, koja bi morala biti preslik, sadržajni i fizički svoga suverena, i nanosi nevjerojatnu štetu, dakle nikako samo Marku Perkoviću Thompsonu, nego i njegovome hrvatskome narodu.
I to ponajboljim njegovim pripadnicma.

Kao u slučaju nogometaša.

I hrvatskih ratnih veterana oslobodilačkoga rata.

Predsjednica republike je nazad nekoliko dana nakon slika sa stadiona u Moskvi, nakon završenoga finala Svjetskog prvenstva, gdje je nekonvencionalno blago rečeno postupala pred kamerama cijeloga svijeta, kojemu se to moglo svidjeti ili ne, na prigovore svome ponašanju odgovorila – ponijele su me emocije.

Meni je taj odgovor duboko ljudski, razumljiv, pa bez obzira slagao se ja s tim što je radila ili ne, moram ga kao čovjek prihvatiti, kao ljudsko i primjereno obrazloženje.

Ali taj odgovor obavezuje.

I zahtjeva stalnost.

V. Predsjedničine emocije ili jednokratna gluma?

Ako su emocije Kolinde Grabar Kitarović ispoljene toliko puta tijekom svjetskog prvenstva, što iz VIP lože, što među publikom, što u svlačionici s nogometašima nakon pobjeda, uistinu iskrene i nisu gluma, onda ju se mora podsjetiti da se emocije ne mogu, niti smiju biti pokazivati – selektivno.

Ne može se istodobno voljeti, veličati i dijeliti radost i tugu s nogometašima, braniteljima, sa svojim hrvatskim narodom, s udovicama iz Domovinskog rata, ugroženima na sve moguće načine, a s druge strane, ne pokazivati ni trunke osjećaja ili senzibilnosti na otvoreni, javni i višegodišnji progon jednoga od simbola svih tih struktura, i to ponajdubljega simbola.

Thompsona.

I stotina tisuća hrvatskih poklonika njegove simbolike i glazbe.

To je pitanje na kome pada vjerodostojnost, na kome se pod pokazano postavljaju mučna pitanja, demonstrirana i obrazložena iskrenost može postati laž i manipulacija, a osjećaji gluma.

Kolinda Grabar Kitarović je, kako sam i naveo već ranije, dužna zaštiti temeljne vrjednote hrvatskoga Ustava u svakom slučaju i bez izuzetka. Prirodno je zbog prirode funkcioniranja složenih sustava upravljanja kao što je državni sustav, da do nje ne mogu doprijeti ni za dest mandata svi slučajevi odstupanja od tih načela. Ali nije prirodno da ne reagira na tako vidljivo, opasno i zloguko nasrtanje i rušenje temeljnih prava vrhunskoga umjetnika, hrvatskoga državljanina, ratnog pobjednika, te stotina tisuća njegovih vrijednosnih poklonika. Reakcijom i zauzimanjem za afirmaciju takvoga čovjeka i njegove slobode, šalje se poruka društvu i njegovim pripadnicima, daje primjer ohrabrenja za one slučajeve koje predsjednica ne može – vidjeti. Šutnjom se šalje poruka za poticanje destrukcije. Ovdje se radi o nužnosti zaštite i uzdizanja na najvišu razinu, sve redom autentičnih predstavnika hrvatskoga naroda, ljudi i generacija bez ikakvih socijalnih, kulturoloških i bilo kakvih generacijskih mrlja na svojomu identitetu, koji ne samo zbog estetskih kriterija, slijede poruke u Thompsonovim pjesmama i iskazuju oduševljene temeljnim identitetskim simbolima svoga naroda u cjelini.

To istinski nacionalni lider, istinski predstavnik svoga naroda mora prepoznavati, osjećati, energično poticati i štititi svim raspoloživim sredstvima.

Inače se lažno predstavlja.

Predsjednica Republike ne može biti ni trenutka vjerodostojna, niti njena priča o tome kako su je u jednome trenutku ponijele emocije pred očima cijeloga svijeta može biti prihvatljiva, ako na isti način uz svu racionalnost i pragmatičnost, te dužnosničku obveznost, na pokaže te iste emocije u ovome slučaju.

VI. Predsjednica se mora oglasiti nakon sramote s potpisom države, na Trgu

Meni je potpuno neshvatljvo da se nije oglasila nakon nevjerojatne sramote na Trgu bana Josipa Jelačića, kojom je državni režim i njegovi nesretni protagnosti pokušao poniziti i ponizio je, cijeli hrvatski narod, šaljući mu neprimjerenu poruku o svojoj povlaštenoj nadmoćnosti i nepripadajućim pravima. To je duboko političko pitanje, prvoga reda važnosti.

To bi morala biti točka na kojoj će Kolinda Grabar Kitarović javno, jasno i glasno, baš kako je u trenutku kada je pozivala, posve nelogično i ničim argumentirano srbijanskoga predsjednika Vučić u Zagreb, nakon izrazito prljave svjetske kampanje njegove države protiv Hrvatske u New Yorku, istaknula da je njena uloga izdići se iznad emocija i zauzeti državnički stav i donositi državničke odluke, u posve drugačijim okolnostima, s vrištećom do neba argumentacijom i izrazitom nužnošću, reagirati državnički i politički, ali i ljudski. Jer i emocije i razum ukazuju na to i daju joj opravdanje bez izgovorene riječi.

Neki će reći zašto to ne ističem kao obvezu predsjednika vlade Andreja Plenkovića?

Ne ističem jer mu ne vjerujem, jer nemam ni jedno jedino uporište za nadu, a ne vjeru.

On je izravno ili ne, posve je svejedno u hijerarhijskom sustavu organizacije tako važnih događaja kao što je bio doček nogometaša iz Rusije, isključio mikrofone, on je nositelj paradigme neslobode hrvatskoga naroda, nositelj udara na njegovu osobnost i identitet, te promotor antivrjednota, među kojima i onih, koje je u svojoj pjesmi Bojna Čavoglave, kao zlo opjevao Marko Perković Thompson pozivajući svoje suborce i narod na obračun sa zlom, i navještajući veličanstvenu pobjedničku slavu dobra. S Plenkovićem su te antivrjednote pod ruku i ne smije ih se gledati kao prisilu, nego kao njegov izbor.

S takvima se ne razgovara o ovim pitanjima.

Hrvatska država je supotpisnica najvažnijih konvencija o zaštiti ljudskih prava, prvenstveno one UN-a iz 1948. godine i one Vijeća Europe iz 1950. godine, odlukom hrvatskog Sabora ratificirane su te Konvencije, te čitav niz protokola i nadopuna. Te Konevencije su armatura međunarodnoga poretka koji neupitno jamče slobodu čovjeka, pravo na slobodan rad i javno djelovanje.

VII. Sloboda javnoga nastupa je nacionalno, a ne lokalno pitanje!

Ne može i nije nigdje sloboda čovjeka u bilo kojoj oraganiziranoj državi, pitanje o kojemu odlučuje bilo tko ispod razine – nacionalne države. Ne može lokalni funkcioner u Splitu, Zagrebu, Osijeku, Puli ili bilo gdje u Hrvatskoj, pod jurisdikcijom Republike Hrvatske primjenjivati svoje kriterije i zabranjivati nastup Marka Perkovića Thompsona, jer za to ne postoje ama baš nikakvi zakonski ili bilo kakvi preduvjeti koje reguliraju Konvencije ili hrvatski Ustav. To jednostavno nije nadležnost tih dužnosnika na lokalnoj razini, a ako pokušavaju ili nastoje preuzeti dio isključivih državnih nadležnosti, kao što rade godinama kada je Thompson u pitanju, onda je Republika Hrvatska, nacionalna i centralna država – dužna istoga trenutka reagirati i spriječiti njhovu samovolju i zlouporabu ovlasti i položaja.

Ne može Republika Hrvatska, ne može predsjednica Republike mirno godinama promatrati kako paradržavne i potpuno neovlaštene strukture i institucije, pa i one javne pod izravnim državnim utjecajem vode međunarodne kampanje usmjerene protiv temeljnih ljudskih prava Marka Perkovića Thompsona, sprječavajući njegov rad, javno djelovanje, te sprječavajući prava stotinama tisuća hrvatskih državljana javno s njim uživati u afirmaciji i slavljenju svojih vrijednosnih obilježja.

To je kampanja protiv hrvatskoga naroda i nastavak njegove kriminalizacije.

Valja naglasiti da politički pritisak i državno poticanje neslobode Marka Perkovića Thompsona u svim slučajevima nije samo pitanje njega kao čovjeka, iako je i to dovoljno za državnu reakciju prvoga reda, nego pitanje – slobode hrvatskoga naroda. To je pitanje vrijednosnog, a neslužbenog i neustavnog propisivanja i održavanja vrijednosnih i identitetskih standarda, koje nikada hrvatski narod nije podržao, te koji su u potpunoj suprotnosti s realnim i dokazivim interesima goleme većine hrvatskoga naroda. Tko ne vjeruje, neka pogleda snimke stotina tisuća ljudi uz ceste prilikom dočeka nogometaša.

To je pitanje samoga smisla i sadržaja državnosti.

I zato, to nije pitanje kojim se treba baviti Marko Perković Thomspon, to je ultimativna obveza Republike Hrvatske, u ovome slučaju i predsjednice Republike.

Država i državni poredak mora počivati na kriterijima, svima lako i jednostavno razumljivim.

VIII. Židovsko-američki vuk, antisemitski režim i hijene

Predsjednica Republike u ovome trenutku, a okolnosti i senzibilitet nacije je savršen, što su pokazala otvorena očekivanja milijuna hrvatskih državljana na ulicama hrvatskih i svjetskih gradova, te konačno tijekom dočeka nogometne reprezentacije u Hrvatskoj, mora ponajprije razbiti jednu floskulu i djelimičnu stvarnost, kojom se do devedesete, ali i nakon devedesete i uspostave samostalne države, plašilio svakodnenvoga Hrvata.

Nekim međunarodnim vukom ili kučibabom!

Iza koga se uvijek skrivala hijena u Hrvatskoj.

Čak i pametni i dobronamjerni ljudi su mi proteklih dana, iskazujući zabrinutost i negodovanje isključivanjem mikrofona Thompsonu na Trgu i ponižavanjem hrvatskoga naroda, te nepoštivanjem sjajnih nogometaša, tražili opravdanje, pa i razumijevanje za to zlodjelo, nalazeći proporcionalno sramoti, skrivenu moć u svijetu zbog koje je to napravljeno i opasnost od nje za hrvatski narod. Zanimljivo je da se odmah u takvim slučajevima razlozi pronalaze u stavu – Židova!?

Te Židovi će ovo, Amerikanci će ono, Nijemci, Francuzi, Englezi i Bog zna tko sve ne, će se naljutiti na Hrvatsku.

Pa neka se ljute.

To su, takva su obrazloženja duboko antisemitska, s dubokim rasnim i nacionalnim predrasudama i to valja domah i jednom zauvijek reći. Upravo na takvim predrasudama Hitler je mobilizirao njemački narod na naviđeno zlo protiv židovskoga naroda.

Zašto bi Židovi ili Amerikanci bili protiv hrvatske nacionalne slobode, zašto protiv našega izvornoga nacionalnog identiteta, kad su upravo te dvije nacije u svijetu danas uvjerljivo najeksplicitniji uzori prava na svoju slobodu i zaštitu svojih naroda svim raspoloživim sredstvima? Tko je i gdje rekao i dokazao da bi neki autentični predstavnik židovskoga naroda imao nešto protiv poziva svome narodu na obranu, koji se proteže pjesmom Bojna Čavoglave?

Thompson bi u Izraelu dobio najviše državno odlikovanje!

Zato i jesu uspješna država i uspješan narod.

Ako, međutim ustinu svejdočimo licemjernom svjetskom poretku do te mjere, gdje se sebi traži jedno pravo, a drugima isto osporava na javnoj sceni i posve otvoreno, onda to valja jasno reći. Hrvatski narod nije malouman, a njegovi državni dužnosnici bi ga morali o tome jasno informirati i zajedno s njim odlučiti hoće li se usprotiviiti tome licemjerju u granicama svoje moći.

To svakako nije pitanje koje bi smjelo ostati bez odgovora.

I svakako se na tim tezama ne smije promovirati navodna strateška suradnja s kučibabama.

Valja konačno znati pouzdano zbog čega bi to Amerikanci ili Židovi mogli biti zabrinuti zbog nastupa Marka Perkovića Thompsona, valja konačno znati je li naša, njegova i država hrvatskoga naroda u svome poslanju, pojasnila tim državama, narodima i instituicijama – o čemu i što pjeva Marko Perković Thompson, uz pristojnu napomenu, da je – ovo Hrvatska.

Jesmo li nešto učinili po tom pitanju?

Nismo ništa.

I za to nisu krivi ni Amerikanci ni Židovi.

Zapravo, jesu u ime navodne nacionalne države Goldstein, Klasić, Jakovina, Pupovac, Mesić, Josipović i stotine takvih, kojima je kriminalizacija hrvatskoga identiteta – pitanje opstanka i profesionalne egzistencije.

XIX. Thompsona kriminaliziraju neonacisti ili antife

Dakle, predsjednica Republike je upravo ta, upravo osoba, kako sam naveo i institucionalno i čisto ljudski, koja mora poduzeti odmah korake tim državama i narodima poslati jansu poruku da o hrvatskom identitetu neće odlučivati nitko izvan Hrvatske, a pogotvo oni iz Hrvatske, koji su sve što jesu, postigli prljajući taj identitet i sve što ga determinira. Predsjednica Republike tim narodima i državama, jer ima takvu pozornicu, mora poslati poruku da su lupeži, neofašisti i neonacisti upravo oni koji kriminaliziraju Thompsona i njegov narod, da on predstavlja samu srž hrvatskoga naroda i identiteta, da je on hrvatska nacionalna veličina, baš kao i nogometaši, te da neće dopustiti više nikada krivotovorine i kampanje protiv njega, jer je to udar na hrvatski narod.

Predsjednica bi time jako ohrabrila hrvatski narod i pokrenula silovit otpor u svim segmentima društva protiv takvih nastojanja.

Za to joj ne trebaju državne institucije, ili Plenkovićeve nadležnosti, dovolja je jasna riječ.

Eventualno odlikovanje Marka Perkovića Thompsona, iako su državna odlikovanja do te mjere kompromitirana, da će, kao i u sve elemente društva tu trebati očistiti golemi mulj s vrijednih odlikovanja i još vrijednijih ljudi, bio bi više nego snažan korak i odgovarajuća poruka hrvatskom narodu. I svijetu.

Ne može u Hrvatskoj kriterij bizi razbojnik sa svojim mjerilima, ne može država poticati razbojstvo i afirmirati vrjednote nastale na njemu, ne može se u Hrvatskoj mucati o tome što se događalo devedesetih godina, te nagađati je li Vukovar pogodio meteor ili je nevjerojatna kataklizma kojoj je Hrvatka bila izložena, bila plod zločinačke srpske politike uz suglasnost praktično cijeloga svijeta.

Jedan od simbola otpora tome zlu je Marko Perković Thompson, a njegove pjesme, prvenstveno Bojna Čavoglave, su priča o pobjedničkom narodu, činjenicama, akterima s imenom i prezimenom, što se progonom toga čovjek pokušava zamutiti. Njegove pjesme su priča o zlu i dobru. Na toj priči nema sjena. Sjene su oni koji ih osporavaju vrjednosno. I te sjene valja uništiti.

Jednim jedinim pristupom – Ovo je Hrvatska, a to je dužnost Kolinde Grabar Kitarović!

Jer bez toga stava, ne treba se ići u Knin i slaviti Dan pobjede.

Pobjednici ne trpe poniženja.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari