Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Važna pitanja koja se nameću nakon ratifikacije IK

Objavljeno

na

Istanbulska konvencija u Hrvatskoj je nakon usvajanja ostavila otvorenim nekoliko jako važnih pitanja, a prve rekacije su ukazale na nekoliko važnih namjera i pokušaja usmjeravnja događaja nakon usvajanja konvencije u Saboru

Građanska inicijativa „Istina o Istanbulskoj“ na čelu s Kristinom Pavlović najavila je prikupljanje potpisa za organiziranje nacionalnog referenduma o otkazivanju Istanbulske konvencije. Znakovito je da je HTV istoga trenutka prihvatila tu inicijativu kao relevantan događaj vrijedan emisije Otvoreno, iako i ptice na grani znaju da se oko Istanbulske konvencije ništa nije moglo provući bez – odobrenja vlasti.

HDZ je u Saboru demonstrirao duboku podjelu na temeljnom vrijednosnom pitanju, pa je četrnaest glasova protiv Konvencije uz jedan suzdržani i dva koja su se uopće odbila izjašnjavati (zastupnici HDZ-a iz BiH), usprkos orkestriranim porukama iz rukovodstva stranke, i sa strane protivnika Konvencije, i sa strane pristaša na čelu s Plenkovićem, Jandrokovićem i ponosnim vitezom jeruzalemskim Reinerom, i time otvorio posve sigurno unutarnju borbu do eliminacije ili jednih ili drugih. Jer, imena ljudi koji su se opredijelili za otpor uvođenju Konvencije u formalno-pravni poredak Republike Hrvatske uveliko su značajnija od samoga broja glasova, pa je jasno da je tzv. kredibilna težina ove četrnaestorice pred hrvatskim narodom višestruko veća i važnija od cijeloga ostaloga rukovodstva, ali i svih ostalih saborskih zastupnika zajedno, što stranka kojoj bi elementarni interes morao biti, čak i po krajnje sebičnoj logici, ne potonuti, zadržati priključak sa svojim biračkim tijelom i narodom, nikako ne smije zanemariti i likovati nad pobjedom nad tih četrnaestero.

Jer to vrlo lako može biti ili smrt stranke, ili poraz trenutnoga rukovodstva.

Simbolika pljeska

Pogotovo ako tu pobjedu simbolički hrvatski narod zapamti, a morat će i hoće, slikom i tonom pljeska SDP-a, GLAS-a i sličnih, koju je prenosila HTV-a u vjerojatno najgledanijem prijenosu iz Sabora nakon povijesnih devedesetih, a najširi slojevi naroda, stotine tisuća ljudi doživjeli kao suparničku ili čak neprijateljsku potporu predsjedniku HDZ-ove vlade Plenkoviću, koja je postala vladom upravo njihovom voljom i povjerenjem nasuprot pljeskačima, a s druge strane, kao provokativnu eskalaciju razularene nadmoći nad desetinama tisuća ljudi koji su se okupljali u Zagrebu i Splitu, te desetinama i stotinama tisuća onih koji se nisu okupljali, ali su bili u najmanju ruku uz poruke svoje Katoličke crkve, koja usprkos šeprtljavosti u nekim trenutcima – nije ostavljala dvojbi. Taj pljesak ima golemu simboliku, nešto kao i slika u trenutku izlaska Zlatka Hasanbegovića za govornicu, kada kamera krajičkom objektiva hvata Plenkovića kako prilično užurbano skače sa svoga mjesta i napušta saborsku dvoranu.

Mnogi će reći kako je Plenković ponižen na taj način.

Ja sam siguran da se on ne osjeća tako.

Jer da u takvim kategorijama taj čovjek razmišlja, a usprkos tome što u politici, pogotovo državnoj, s visokim ulozima i odgovornostima, počesto ljudi moraju u ime ideala trpjeti kompromise, pa i određena javna poniženja osobne naravi, nikada mu ne bi nekoliko dana prije toga u navodnim višesatnim razgovorima ministrica Blaženka Divjak u televizijske kamere i mikrofone slala poruke da se razgovori nastavljaju, da je uvjerena da će se pronaši rješenje, te da ona nema što dodati jer je – svoje rekla i od toga ne odstupa.

Trunke sumnje nakon tih riječi ne bi u normalnim okolnostima trebalo biti – tko se to mora kome prilagođavati u razgovorima koji će se nastaviti, kao što ne bi trebalo biti ni trunke sumnje nakon tih riječi – tko je tu stvarna moć.

Ispada logički – Blaženka Divjak!

A je li to tako?

Sumnjam.

Dva sasvim suprotna Plenkovića

Naime, čisto neutralno i iz neke izvanjske perspektive, Plenkovićevo inzistiranje, pa ratifikacija Konvencije može ukazivati na državnički karakter toga čovjeka, koji je u stanju zbog svojih vizija i državničkih, te nacionalnih interesa riskirati svoju trenutnu političku poziciju i donijeti nepopularnu odluku nasuprot najdubljih osjećaja hrvatskoga naroda, što ga predstavlja čovjekom s kojim se ne može računati na pritiske ili nametanje volje nasuprot njegovoj. Tako je reagirao i kad je obračunao s Mostom. S druge strane, kad takvoga navodnoga državnika i odlučnoga čovjeka javno ucjenjuje ministrica iz stranke koja u ovome trenutku bez Plenkovićeve volje doslovno ne vrijedi ništa, kojoj su izbori smrtonosni sa sigurnim krahom i posve sigurnom eliminacijom iz državnih politika, postaje jasno da nešto duboko ne štima. Jer to su dva sasvim suprotna Plenkovića. S obzirom da je stvarno riskirao s Istanbulskom konvencijom, a s druge strane dopušta da mu se bez ikakvoga rizika navodno natura njemu neprihvatljivo kadroviranje i upravljanje obrazovnom reformom, koje je započelo eliminacijom Dijane Vican i ima posve prepoznatljiv slijed, jasno je kao dan – da je ovo što radi Blaženka Divjak, Plenkovićeva, a ne Vrdoljakova politika.

Da Divjak samo provodi ono što Plenković želi.

Taj model stvaranja privida „teških kompromisa“ je posve tipičan za njega i posve banalna finta pred HDZ-ovim članstvom, a još više pred hrvatskim narodom.

Prozirne petparačke igre s navodno spasonosnim kompromisima su abeceda Plenkovićeve politike od prvoga dana.
Sjetimo se samo Pupovca i njegovih eskapada.

Sasvim sigurno slijedom takvih javnih političkih posrnuća i poniženja, Milorad Pupovac ne bi više puta prije toga mogao politički nekažnjeno javno reći i poručiti izravno Plenkoviću i HDZ-u, ali i hrvatskom narodu, da je vrijeme za pokazivanje odlučnosti prema hrvatskim braniteljima prošlo, da je bilo – jučer, da je iscurilo njegovo strpljenje, sasvim sigurno mu Milorad Pupovac ne bi ni sekunde bio koalicijski saveznik nakon što u Saboru kaže da je Hrvatska propustila povjesnu priliku već 1991. godine i slične stvari. Bilo je pri tome više nego jasno da Pupovac mrtav hladan poručuje zastupnicima i hrvatskom narodu sa saborske govornice, kao sudionik hadezeove vladajuće većine pred televizijskim kamerama, da je Hrvatska 1991. godine teško pogriješila, da današnje nevolje potječu iz te godine, a nema nikakve sumnje da govori o uspostavljanju samostalne države, da govori o otporu srpskoj agresiji i u biti javno u oči cijeloj Hrvatskoj proglašava presudnim grješkama najslavnije odluke hrvatske politike i postignuća hrvatskoga naroda. Jer današnja Hrvatska 1991. godinu po tome pamti i samo takvo značenje može imati ta godina u nacionalnoj memoriji.

A Pupovac to s državne pozicije vladajućega – proglašava pogrješkom!

Bila je to i poruka HDZ-u, jer HDZ je tada predvodio hrvatski narod i to je zapravo još jedino što je toj stranci preostalo kao neupitna vrijednota koju joj nitko ne može osporiti, pa se nužno postavlja pitanja – zna li to Milorad Pupovac nešto više o najavljenom Plenkovićevome usmjeravanju stranke i Hrvatske, od goleme većine članova HDZ-a i hrvatskoga naroda, kad tu simboliku i vrijednosna izvorišta HDZ-a proglašava pogrješkama.

Plenković se ne osjeća ni ponižen ni poražen.

Sasvim suprotno.

Preuzimanje HDZ-a

On je izvan svake sumnje krenuo u proces potpunoga preuzimanja HDZ-a s posve suprotnih pozicija izvorišnim programskim načelima stranke, čišćenja HDZ-a od njegovih izvorišta i od ostataka nacionalne simbolike iz vremena uspostavljanja države, čime se stvara ključna pretpostavka za potpuno usmjeravanje, kako on kaže, a u biti redefiniranje samoga smisla postojanja države i državnosti. Da bi se to uspjelo, mora se pokidati baš sve veze s devedeset prvom i slavnim godinama nacionalnoga ponosa i samosvijesti. Istanbulska konvencija mu je poslužila za to, a finte o njegovim „ogorčenim“ višesatnim ili višednevnim „borbama“ s Blaženkom Divjak, Ivanom Vrdoljakom ili Miloradom Pupovcom i Furiom Radinom – su petparačka priča za gluhe i glupe.

Oni su istomišljenici.

Iako hrvatski narod u ovome trenutku ne može imati neupitno povjerenje u ljude koji su se u HDZ-u usprotivili Plenkoviću, iz puno razloga, ponajprije zbog toga što nitko ni u njihovim istupima odavno ne vidi niti može vidjeti cjelovitu i jasnu viziju rješavanja najvažnijih i temeljnih državno-političkih pitanja hrvatskoga naroda, pa čak niti konture te vizije ili slutnje nekakvoga sigurnijega pravca, u ovome trenutku je jasno da bi oni mogli značajno pripomoći u zaustavljanju procesa zastrašujućega urušavanja državnosti i cijeloga društva. Isto tako, iako su u mnogim pitanjima većina tih ljudi spremni prihvatiti Plenkovićeve vizije, ponajprije sve one koje Katolička Crkva nije javno jasno naznačila kao nekršćanske, a gotovo sve su takve, ti ljudi će prvom prigodom doći pod udar Plenkovića i njegovih satelita u stranci, te izvanjskih specijalaca, zbog kojih je angažirao „stručnjake“kao što je Macan sa svojim medijskim satelitima, ali i dugogodišnjim specijalcima u državnim institucijama, prije svega u pravosuđu.

Pravac djelovanja

Pravac djelovanja Plenković je dao naslutiti, a preko koga drugoga nego preko Jandrokovića, koji je otpočeo kampanju protiv Stiera, pa je jasno da će se ići na pojedinačni odstrijel, računajući na nesuglasnost pa i međusobna neprijateljstva, te suprostavljene ambicije ostalih – „neposlušnika“.

Reći ćete da je to ipak u ovome trenutku unutarnje pitanje HDZ-a?

Jest.

Međutim, to pitanje će u značajnoj mjeri utjecati na razvoj stvari s Hrvatskom, s doslovno svim društvenim, a nakon toga vrlo brzo i osobnim pitanjima i naroda i stotina tisuća ljudi.

Mečka je pred vratima svakome Hrvatu, a njena rika je onaj pljesak u sabornici.

I sumanuta kampanja tjekom rasprava o Istanbulskoj konvenciji.

Toliko se izrazito opasan i destruktivan sustav antivrednota, toliko institucionaliziran i razgranat, ucjepio u sve najvažnije niše hrvatskoga društva i javnoga, te državno-političkoga poretka, da je vrijeme za bilo kakvo sektašenje, za bilo kakav javni ili politički avanturizam i pokušaje iskorištavanja golemoga gnjeva hrvatskoga naroda za svoje petparačke spomenike i osobnu slavu, kako bi Pupovac rekao – iscurilo.

Nema ga.

A svaki pokušaj na tom pravcu je – jednako destruktivan i opasan, pa u konačnici i u koaliciji s tom golemom destrukcijom. Sve što se u ovome trenutku separatno pokuša, a nije usuglašeno u krugu stotina, stotina najumnijih hrvatskih ljudi, što ne počiva na aksiomu da ovu državu treba temeljito mijenjati a nepopravljati na periferiji, sve što se pokreće kako bi se uskim skupinicama i dokazano neuspješnim strančicama, liderčićima i grupacijama tijekom zadnjih godina popravio ugled, rejting ili pozicija u hrvatskom narodu, a njih predstavilo kao nove i jedine mesije ili spasitelje – koalicija je ne samo s Plenkovićem, nego i s Pupovcom, s Vrdoljakom, s Vesnom Pusić, s antifa udrugama i sumanutim krugom raspojasanih militantnih antihrvatskih struktura, godinama pripremanih za konačan udar na stečevine – devedeset prve.

Suho zlato za nositelje antihrvatskoga poretka

Kristina Pavlović ima zasluge u organizaciji otpora Istanbulskoj konvenciji, vrlo vjerojatno još jako puno ljudi njenoga profila, od udovica i braniteljskih udruga, do civilnih udruga i udrugica, strančica kao što je Ilčićev HRAST, ali – njena inicijativa o referendumu protiv Istanbulske konvencije u ovome trenutku suho je zlato za nositelje antihrvatskoga poretka. Pri tome ne mogu nikako pozitivnim ocjeniti niti njenu naizglednu plemenitu namjeru, jer ne može biti plemenita namjera iza koje se na krajnje nestručnom, nepromišljenom i krajnje sebičnome polazištu pokušava posve privatizirati toliko željeni i očekivani pokret otpora hrvatskoga naroda.

Ono što smo gledali na zagrebačkim ulicama i na splitskoj Rivi, nikako nije stvar umijeća i znanja, kredibiliteta i hrabrosti samo Kristine Pavlović, niti bilo koje osobe iz organizacijskoga kruga pojedinačno, nego je to iskaz tisuća silnica i raspoloženja koje tisućeljudi stvaraju i podupiru godinama u Hrvatskoj. Događaji kojima smo svjedočili nastajali su mukotrpno godinama, zato ih se ne smije potrošiti uzalud. Naime, isticanje te inicijative bez najšire moguće konsultacije u Hrvatskoj, jamči nastavak iscrpljivanja sa specijalcima Plenkovićevoga poretka narednih nekoliko mjeseci, jamči otvorene sukobe za prevlast u borbi za postprosvjedne zasluge, jamči rasplinjavanje nacionalne energije i težak fijasko, koji će biti proporcionalan nacionalnim očekivanjima u prilično presudnim trenutcima.

Mnogi u tome prepoznaju, opravdano ili ne rukopis skupinica nastalih mrvljenjem i sektaškim sukobima oko prvotne inicijative HRAST, odnosno konkretno danas – rukopis Ladislava Ilčića. Bilo tako ili ne, taj dojam koji se istoga trenutka formirao u javnosti je – poguban i morao bi biti upozoravajući za odgovorne i čestite političare i aktiviste.

Prosvjedni potencijal i odlučnost desetina tisuća ljudi je plemenita vrjednota i zato ju treba njegovati i razvijati kao dragocjenost cijeloga naroda i doslovno svakoga tko na bilo koji način može i želi pomoći da se taj golemi val i pokret kanalizira i usmjeri u pravac na kojemu će izazvati najbolje rezultate. Prvi korak na tom pravcu je – znati što tko može uraditi i isticati svijest da je časno makar i vodu nositi u tom pokretu. Jedini potencijalno ključan i spasonosan pravac usmjeravanja ovoga nacionalnoga pokreta nije referendum protiv Istanbulske konvencije, jer ona je posljedica, a ne uzrok poremećaja. Uzrok je degenerativni državni poredak koji počiva na još degenerativnijemu izbornome sustavu koji je producirao 110 saborskih zastupnika, a koji su podigli ruku nasuprot prilično izvjesnoj volji velike većine hrvatskoga naroda, čime se izražava duboka nelegitimnost same države. Zato je nužan referendum o radikalnoj promjeni ustavnih temelja izbornoga zakonodavstva. A to ne može kreirati grupica ljudi istaknutih na pozornicama prosvjeda, jer jednostavno to ne znaju uraditi – nego stotine najpamentijih ljudi u Hrvatskoj koji su osposobljeni za dijagnosticiranje, osmišljavanje i definiranje, i problema i rješenja.

Osmišljeni proces razaranja

Ne smije se zanemariti da je Hrvatska u ovim trenutcima izložena iznimno osmišljenome procesu razaranja, s nevjerojatno puno nevidljivih a vrlo razornih silnica, da kreatori toga nisu banalni SDP-ovci koji neinteligentno plješču u sabornici časteći se trenutkom likovanja nad hrvatskim narodom kao pijanci kad se dočepaju rakije nakon dugotrajne prisilne apstinencije, niti je kreator toga opskurna skupina oko Radojke Borić, nego puno, puno ozbiljniji a nepoznati i nevidljivi ljudi, čije djelovanje nikada nije prekinuto još od prije uspostave samostalne države, od trenutaka kad su analitički centri znali da slijedi raspad Jugoslavije i da je potrebna nova strategija pokoravanja hrvatskoga naroda.

S takvim se centrima i umovima prosvjednici u ovome trenutku nose.

I s takvima se Kristina Pavlović ne zna boriti, niti ih može pobijediti.

A to se mora postići nakon buđenja hrvatskoga naroda.

Iz takvih umova je primjerice nastao posve prešućeni u Hrvatskoj međunarodni certifikacijski centar istine u suvlasništvu GONG-a i Lekovićevoga HND-a, Faktograf, koji s jedne strane Juru Vujića bez da trepne klevetnički proglašava ruskim špijunom bez straha za posljedice, a sutra će kao i GREVIO ili Ženska mreža u Hrvatskoj, biti jedini ovlašteni tumači ženskih prava, obiteljskih vrjednota i prava ili istine pred – sudom. Takvih centara i centrića u Hrvatskoj već sada ima desetine u svim najvažnijim strukturama upravljanja javnim procesima i njih se ne može istisnuti, isključiti, onemogućiti i spriječiti u metastaziranju – bez najširega pokreta koji će predvoditi i simbolizirati najbolji umovi hrvatskoga naroda i bez eliminacije uzroka takvih metastaza. Uz to, taj pokret je nužno izdići iznad svake postojeće stranke i civilne udruge, jer ni jedna nema dovoljnu apsorpcijsku moć rasplamsati sve nacionalne potencijale, a sve mogu i trebaju biti sa svješću o svojim potencijalima-njegove ponosne sastavnice.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Opet nismo dobri sa Srbima? Baš čudno!

Objavljeno

na

Objavio

Guske su po tko zna koji put odlutale u maglu. Hrvati se nakon “herojskog“ čina njihove delegacije opet čude. K’o pura dreku. Isusek! Kaj opet nismo dobri sa Srbima? Neće valjda opet postaviti balvane? I orijuna se uzrujala.

S jedne strane idemo u goste prijateljskoj i nesvrstanoj Srbiji, a kod kuće dižemo spomenik kardinalu Stepincu. Kaže ćosavi vojvoda Voja: “Nikada neću poštovati predstavnike ustaškog režima koji su klali Srbe gde god su stigli i kad god im se ukazala prilika. Ako je nekom žao zbog gaženja hrvatske zastave… samo da podsetim da isti ti za nekoliko dana otkrivaju spomenik ustaškom zločincu Stepincu.“

I tako je Anka Taritaš Mrak otišla u ”prestolnicu” kao predstavnik ustaškog režima. E’ dosta je bilo klanja… Srećom se javio glas razuma i tolerancije, Aleksandar Vučić, te spustio fudbal na zemlju: “Oprostite, što su državni organi Srbije loše učinili? Jesmo li loše primili g. Jandrokovića? Nije doživio dobro gostoprimstvo kod nas?” Obzirom kakvo su “gostoprimstvo“ doživjeli braća Radić, Basariček… Aca je u pravu.

Naša Anka partizanka, umjesto od povampirenih ustaša, nastradala je od četnika u slobodarskom Beogradu. Što ti je sudbina. I nastavlja pomirljivo Vučić: “S druge strane, oni najavljuju da će za koji dan na Zrinu u općini Dvor na Uni da dignu spomenik Alojziju Stepincu, pravomoćno osuđenom za zločine protiv Srba i to u mestu gde su bili najstrašniji ustaški zločini.“ Aleksandar Vučić i njegov depilirani četnik Šešelj razlikuju se slično k’o braća Stazić. Fizički.

No, da ne bi klerofašisti pomislili kako među dva bratska naroda nije sve idealno pobrinuo se poznati ljubitelj Dobrice Ćosića i njegovih teoriji o “talentiranim lažovima“ Aleksandar Vulin. Naime, nakon što je hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova skupilo nadnaravnu hrabrost i objavilo da gospon Vulin“ nije do daljnjeg dobrodošao u Hrvatsku, Aca je održao ustašama pravu lekciju: ”To je provokacija i pokušaj ušutkavanja nekoga tko govori istinu o Jasenovcu.“ Usput je najavio odlučnu reakciju Srbije.

Visoki nediplomatski izvori doznaju da će biti zabranjen ulazak u Srbiju poznatim ustašoidima Anti Tomiću, Igoru Mandiću, Miljenku Jergoviću i Vedrani Rudan. Vulin ipak ne želi eskalaciju odnosa između bratskih naroda pa pomirljivo nastavlja: “Hoću li doći u Mlaku, u obnovljenu srpsku crkvu, tamo gde se nalaze Srbi, tamo gde se nalaze potomci žrtava Jasenovca, odlučiti će vrhovni zapovjednik Vojske Republike Srbije gospodin Aleksandar Vučić, a ne hrvatski ministri“.

Nakon ove prostodušne i pomirljive izjave Vulina s hrvatske je strane “provokativno“ izjavljeno kako smo mi k’o bajagi suverena država koju sad gospodin Vulin negira. Onda je Vulin poentirao skoro pastoralno i krajnje pomirljivo: “Najstrašnija istina o Jasenovcu nije samo što se dogodilo nego što se sadašnja Hrvatska neće čak ni pokajati za to što je uradila“. I na kraju tko je ono spomenuo balvane pred turističku sezonu? Lakše bi to podnijeli kad bi se među tim balvanima na cesti našao i Aca Vulin čekajući na znak svog vrhovnog zapovjednika. A naše purice se i dalje čude i čude…

Kaže Nino Raspudić: “Upitno je samo hoće li više vremena proteći dok čekamo srpsku dobronamjernost ili hrvatsku suverenost.“ A dotle će Dino Rađa svraćati u “kuću cvijeća“, a Igor Mandić, Pofuk, Tomić, Jergović, Rudanica, Dežulović itd., po svoju jugo-inspiraciju u Skadarliju kod Tri šešira, Dva Jelena… A naša politička “elita“ će i nadalje, nakon svakog fijaska koje doživi u Beogradu ili od Vulina, Porfirija i Irineja u Zagrebu, papagajski ponavljati da je jedan od hrvatskih prioriteta ulazak Srbije u EU.

Bojim se da je Micić ipak bio u pravu kad je u svom ”Zenitu“ napisao da su Hrvati križanci majmuna i papige. Kad je Tadić taj reprint Zenita poklonio Josipoviću nitko u prvi mah nije ni shvatio koliko je u stari bio dobronamjeran. Pokušao nam je otvoriti oči. Bezuspješno! Sisačka Ikača također misli da bi o tom spomeniku Stepincu trebalo malo razmisliti. Barem dok se Papa ne konzultira s Irinejom i SPC o kanonizaciji kardinala. Drugim riječima, od spomenika ništa.

Winston Churchill je napisao: stav je mala stvar koja čini veliku razliku. Hrvatska i stav…!

Jurica Pavičić mudro zaključuje: “Slobodan Prosperov Novak nije glupan. Za sebe nije siguran. Jugo-zombi u naslovu svog zajapurenog pamfleta misli da je Novak: “Ideološki zombi – za pare“. Jurica je intelektualac opće prakse.

Tipičan jugonostalgičar koji malo po malo pušta samoupravne suze za starim nestalim Splitom. Suza mu kane niz progresivno oko kad se sjeti oficirskog Splita 3, simbioze naroda, partije i JNA, tranzicijskog Splita, komunjara i doušnika Tita Kirigina, Ante Jurjevića Baje, Miljenka Smoje… To je bilo vrijeme lijeve partijske mudrosti. Svi su bili zadovoljni, a Goli otok pun. Malo je danas takvih velikana.

Pojavi se tu i tamo netko kao Damir Krstinić, profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje i SDP-ov vijećnik u Skupštini Splitsko-dalmatinske županije. Damir je “popizdija“ na klerofašiste pa je, u času intelektualnog nadahnuća, napisao: “Poserem se na Republiku Hrvatsku, organizirajte jebenu državu, pa onda organizirajte bicikle, nogometna prvenstva, balune i ostale pizdarije za gubljenje vrimena i slikavanje i mahanje bandirima. Mater vam jebem svima po redu.“ Naravno, osim stranci “Pametno“.

Naime, mnogi SDP-ovci su se pred prošle lokalne izbore krstili kad je Krstinić pozvao glasače SDP-a da glasuju za stranku “Pametno“. Onaj koji za sebe tvrdi da je genije ima problema sa pameću. Kao i stranka koja se naziva “Pametno“. ”M’oš mislit’” rekla bi Tanja Torbarina. Jurica je posvetio vremena i prostora da bi Prosperova demaskirao kao “pravog pravcatog hrvatskog desničara, točno onakvog kakvima se rugao 80-tih.

Simulira javnog klauna uvjeravajući glupane da su u pravu.“ I kao svaki revni partijski denuncijant on ne puca na “ušate U, etička sudišta i projekt Velebit.“ Za njih se brinu HRT, Vijeće za elektroničke medije i nove Mirjane Rakić u njima. On puca na “nezgodnu“ emisiju HRT-a “Pola ure kulture“ gdje Prosperov “deklamira političke optužnice protiv koga treba -jednom Predraga Lucića, drugi put Borisa Jokića“.

To je jasan znak drugovima na HRT-u da se posveti dužna ideološka pažnja onima koji godinama uređuju tu daleko najbolju emisiju iz kulture. Vraćamo se u zlatna doba “sudija koji se drže zakona k’o pijani plota“, imat ćete državu “kad Sava poteče uzvodno“ i “kesten pirea“ Igora Mandića koji je napravio pire od Miloša Žanka kad se ovaj malo “odmetnuo“ od mudrog partijskog rukovodstva. Sad je po staroj oprobanoj špranci na redu Slobodan Prosperov Novak. Ograničeni skriboman, Jurica, pravi intelektualac opće prakse, dobio je zadatak.

Jedan je već briljantno odradio. Za velikog hrvatskog pisca Slobodana Novaka napisao je doslovno da je kreten jer se isti drznuo napisati nešto pozitivno o dr. Franji Tuđmanu. Zamislite, uz žive Stipu Mesića, Josipovića, Budu Lončara i blagopočivajućeg Dražu Mihajlovića, glorificirati jednog Tuđmana… Sad je na redu drugi, živi Slobodan Novak. Tko je slijedeći? Možda Gaby Novak. U podnaslovu potjernice u subotnjem Jutarnjem Yu-rica piše: “ On (Novak) nije glupan. On je pametan čovjek koji se odlučio pretvarati da je glupan, odlučio je biti estradni umjetnik i za novac glupima špilati glupana da bi ih servisirao intelektualnom topničkom podrškom.

Odlučio je potpirivati samorazumljivu, pravičnu glupost(!?) – uvjeren sam – zato što je u tome bilo novaca“. I to kaže i piše Jurica Pavičić. Čovjek koji je, zahvaljujući urođenom ljevičaru Nini Paviću, postao urednik iz sjene Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije. On za novac piše i eseje, književne kritike, kolumne, filmske i kazališne kritike, političke pamflete, političke potjernice, športske kritike i komentare… uglavnom, lijevi umišljeni sveznadar. I za svoj kompleks manje vrijednosti u odnosu na pok. Slobodana Novaka, Prosperov Novaka spreman je upregnuti u svoj bujni samoupravni antitalenat, sve za njihovu kompromitaciju. Sve će to još i dobro naplatiti.

Možda bi na HRT-u trebalo osmisliti novu emisiju i nazvati je “Pola ure nekulture“. Neka je vodi Damir Krstinić. Stalni gosti mogli biti Jurica i Ante Tomić. A Jergović ? Mislim da, uz sve ograde, njemu u tom društvu nije mjesto. I na kraju, sudbina Jurice Pavičića pomalo podsjeća na sudbinu Šimuna Cirenca. On je na petoj postaji Križnog puta ponio Isusu Kristu križ. Šimun je bio malo preplašen od toga što bi mu se moglo dogoditi. Brinuo se i za sudbinu svog magarca. I Jurica se zabrinuo za sudbinu svog “magarca“ pa se i sam proturio da nosi “svoj križ“. Jurica misli da je on književnik. I što je Juričina književna priča sitnija i neprimjetnija, to je trač o Jurici i križu koji nosi kroz život veća. I davno pročitana.

Otkrivam po čemu je pisac, kritičar i esejist Jurica Pavičić – ugledan? Po tome što je nakon četverogodišnjeg skrivanja od stvarne ratne opasnosti i izmišljene privatne opasnosti opet – ugledan.

Kad smo već kod Šimuna Cirenca i nošenja “svog“ križa prisjetih se Riječanina Saše i njegovog “križnog puta“ do Zagreba i Markovog trga. Sjetimo se izvješća na TV postajama, ganuća lijevih novinarki, smrknutih antifašista duboko zabrinutih za bolesnu djecu i militarizaciju Lijeve naše. Kad su devedesetih naše oružje iz skladišta Teritorijalne obrane preko noći poslali agresoru bili su sigurni u konačan rezultat. Ali kako to obično biva kod ovisnika o klađenju, a u ovom slučaju ovisnika o Jugoslaviji, 5. kolovoza 1995.g. došlo je za njih do opće pušione.

Steve Kuštro nije nosio križ. O njemu nije vodila brigu Maja Sever i progresivna TV ljevica. On je krenuo prošle godine pješice na put dugačak 1.100 kilometara od Dubrovnika do Vukovara. Usput je skupljao novac za bolesnu djecu. I skupio je oko 120.000 kuna. Hodao je 36 dana i novac u Vukovaru dao bolnici. Nije protestirao protiv kupnje aviona, nije glumio mučenika, ni facebook ranjenika.

Portal Indeks nije organizirao doček na Markovom trgu, nitko ga nije pratio. Možda zato što nije bio protiv naoružavanja Hrvatske. Nikada nije dobio gradski stan od Obersnela. Logično. Nije on iz crvene progresivne Rijeke nego iz “ustaške“ Australije. On je sebi sam zaradio stan. I Steve Kuštro nosi i nosit će svoj križ, ali bez ljevičarskih fanfara i Maje Sever. Mirno, samozatajno i jobovski strpljivo te uporno. On nije nezaposlen. Fotograf je. On je fotografski snimio samoreklamu naših ljevičara. Skuplja novce i daruje onima koji trebaju. Njemu ne trebaju mediji stavljati svetačku auru oko glave. Oni koji znaju gledati vide je.

Vatrogasci su na Jarunu izveli pokaznu vježbu spašavanja u slučaju elementarnih nepogoda, kao što su potres, požar, poplava ili reizbor Mesića i Josipovića na mjesto predsjednika RH.

Kristina Ikić Baniček i “kulturna revolucija“ u Sisku. Tamo postoji “Kulturno vijeće grada Siska“ čiji cilj je predlaganje gradu financiranja programa javnih potreba u kulturi. Od onog što je Vijeće predložilo naša progresivna Ikača usvojila je čitavih 12%. Ostalih 88% Ikača je podijelila po “progresivnom“ kriteriju. Nekad se to zvalo “tehnika narodu“. Sad je riječ tehnika zamijenjena ”kulturom”. Tako su “Kirinovi poetski susreti“, umjesto predloženih 10.000 kn, dobili od Ikače 2.000 kn.

Kamo će ta manifestacija sa tolikom lovom? Sjetih se bivše županice Marine i njenih bezbrojnih savjetnika s visokim honorarima. Jedna od Kirinovih pjesama glasi: “Ubi me preduga olovka“. Bojim se da su, odobrivši “Kirinove poetske susrete“, oni ubijeni predugom batinom Kristine Ikić Baniček. Mora da je pjesnik rođen 1965.g. Svjetonazorski je izvan svijeta u koji pripada robusna ljevičarka, a sada gradonačelnica.

Mnogi se pitaju da li bi Ikača ikada došla na to mjesto da nije donesen odiozni Zakon o oprostu koji je omogućio velikom broju Ikačinih birača da se mirno vrate u svoje glasačke baze i glasuju za svoju “kulturnu metlu“. No, od zlatnih vremena iz 1972.g. ipak neće biti ništa. Volim se ponavljati, ali ne mogu, a da se ne podsjetim kako je te biblijske godine Željezara Sisak imala 33 direktora i uravnoteženu nacionalnu politiku. Čak njih 32. Bili su Srbi, a jedan je bio Makedonac. To su bila vremena. Samoupravna i ponosna. A Kirin će k’o i ova zemlja opstati. S Ikačom ili bez nje. Ikača nas po malo vozi.

Uostalom, smatram da su žene rođeni vozači. Prvo te upale, zatim vozaju, pa te zgaze i na kraju zaobilaze!

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Nisam i ne želim biti odnarođeni elitist

Objavljeno

na

Objavio

Uvodna riječ knjizi Rasudbe hrvatske državnosti

S obzirom na to da su moji tekstovi, analize i rasudbe koje su pred vama već objavljene tijekom posljednjih pet godina, većinom na portalima i u internetskim bespućima, nije bila beznačajna dvojba odlučiti se za knjigu.

Presudilo je to što većina tekstova nije nikada otisnuta na papiru, te činjenica da mi skoro svakodnevno prilaze ljudi, osobito poslije javnih istupa na manje-više alternativnim televizijskim i radio postajama, tiho mi upute riječi potpore, udjele Božji blagoslov, zahvale i gotovo u pravilu pitaju – gdje se mogu pročitati vaši tekstovi?

Očito je da mnogi nemaju pristup Internetu, stoga sam prosudio ispravnim, nužnim i opravdanim i tome dijelu mojega naroda ponuditi otisnute tekstove na čitanje, suočavanje i razmišljanje o njihovome sadržaju, a onima koji moje analize redovito prate na portalima, omogućiti cjeloviti uvid u moj autorski rukopis vezan uz rasudbe o hrvatskoj državnosti.

U dogovoru s urednikom odlučio sam se u ovoj knjizi za izbor analiza o najužem spektru političkih pitanja državno-političkoga poretka Republike Hrvatske i temeljnih pretpostavki koje u ovome povijesnom trenutku izravno utječu na samu bit hrvatske državnosti.

U suvremenoj poplavi informacija u kojoj se manje-više cijeli javni prostor svodi na bombastičan naslov i nekoliko rečenica zabilježaka o događaju, nije mi bio težak zadatak pronaći autentičan model i način obrade tema. Osobito zbog činjenice što sam sve svoje tekstove napisao isključivo samostalnim izborom tema i načina obrade. Imao sam nesputanu autorsku slobodu. Tako sam radio i tako radim sa svim nakladnicima. Drukčije ne znam i ne bih.

Rasudbe

Zbog toga sam u svakodnevnim pojavama na hrvatskom, prije svega političkom, javnom prostoru, odlučio pokušati pronaći uzroke događaja, makar to na prvi pogled izgledalo kaotičnim, pronaći, dakle, nekakav smisao, zakonitost i zajedničku crtu, te na taj način, rekao bih duboko ispod scene, ponuditi čitatelju modalitet suočavanja s realnim problemima.

Uvjeren sam kako nije moguće ispravno ni sagledati, niti biti blizu objektivnoga stava, a time ni rješenja problema s kojima je danas suočeno hrvatsko društvo, bez izravne i koliko-toliko ozbiljne analize uzroka i zakonitosti stvarnosti što nas dnevno bombardira i prema kojoj smo se prinuđeni ravnati.

Bez takvoga pristupa poplava informacija najčešće može poslužiti i služi za manipulaciju i skretanje pozornosti na nebitne stvari, kako bi se društvenim procesima moglo upravljati i cijelo društvo s uključenim ljudskim, pojedinačnim, sudbinama usmjeravati, preusmjeravati, preoblikovati izvan nacionalne kontrole i izvan dometa ljudskoga razbora, te shodno tome i odgovornih odluka.

To je autorski i novinarski teži put.

Za njega sam se, međutim, odlučio. Moj je izbor i obveza otvaranje specifičnih tema na specifičan način, korištenje stečenih ne samo osobnih znanja, nego i znanja tolikih pametnih ljudi, kojih nema u javnosti, a s kojima nikada nisam izgubio kontakt, ni poštovanje prema njima. Bilo bi teško podcjenjivanje hrvatskoga čovjeka bojati se stečene hrvatske kulture, mudrosti i mogućnosti njegove prosudbe.

Suvremenoga Hrvata upravo se zbog nametnutoga okvira podcjenjivačke pozicije, nastoji zadržati na banalnim informacijama bez uzroka i bez posljedica, pri čemu se u takvom rasporedu odnosa nužno pojavljuju uvijek isti tumači istina. Na njih su ljudi zbog nedostatka cjelovitih informacija i drukčijega diskursa, prinuđeni pristajati pri svakodnevnom odabiru stava. To je pravac ubijanja ljudske radoznalosti i svođenja čovjeka na potrošača, koji usprkos deklaracijama nema pravo na korištenje svojega razuma i primjenu svoje društvene uljudbe i prosudbene moći i, konačno, ostvarivanje osobnoga kršćanskoga humanizma u svojoj Hrvatskoj.

Duboko se protivim tome i svi moji tekstovi izraz su toga protivljenja, a za afirmaciju izuzetnih vrijednosti hrvatskoga čovjeka. Zato, iako čujem, registriram i poštujem poruke o tome da pokušam prilagoditi tekst „običnom čitatelju“, ni ne pomišljam na to, jer običan hrvatski čitatelj svakodnevno mi pokazuje kako itekako zna „pročitati“ moje tekstove, koliko god i teme i prosudbene zadaće bile izazovne, pa i složene.

Konačno, ja ne pristajem na „običnost“ ispod postojeće, stvarne i žive vrlo visoke kulturološke i civilizacijske razine u mome narodu. I to nije fraza, nego duboko uvjerenje i svijest da sam najmudrije poruke i poduke u svome životu susreo u najranijoj mladosti, upravo od osoba koje nisu imale status službenih pismoznanaca i društvenih mudraca. To su moji obični ljudi. Upravo vas koji čitate moje tekstove i ovu knjigu – držim svojim istinskim, vrijednim i trajnim mudracima. Svojim „običnim“ ljudima. Nisam, dakle, elitist, niti to želim postati.

Izborom tema, načinom obrade tema, često iscrpljujuće detaljnim analizama i sveukupnom širinom, svjesno sam se usprotivio proizvodnji čitateljske i rasudbene lijenosti, nametnutoj industrijskoj proizvodnji događaja, koji se kao na pokretnoj traci smjenjuju uvijek isti, izazivajući tom smjenjivošću i istosti-ne bolju informiranost, kako se deklarira, nego zaborav.

Proizvodnja takvih informacija u biti je proizvodnja zaborava. Nametnuta kaotičnost i poplava nebitnih informacija u javnome prostoru opravdava se nedostatkom vremena u svakodnevnim ljudskim borbama za egistenciju, što je samo djelimično točno, ali kao autor ne mogu pristati na taj način uređivanja i stvaranja javnoga diskursa u Hrvatskoj. Vremenom mora upravljati čovjek, a ne postati igračkom u rukama kreatora „duha vremena“, svih i svega, pa i ljudskoga bioritma.

Pokušavajući s jedne strane pronaći prostor za svoj način pristupu i svoj izvorni autorski žig, a s druge strane, želeći pokazati da ljudska radoznalost u Hrvatskoj nije umrla, te da ljude može u velikome broju privući i zainteresirati, pa i potaknuti drukčija autorska poruka i način promišljanja, odlučio sam biti upravo ovo što držite u rukama i čitate očima.

Moji tekstovi su moj način promišljanja. I svaka riječ s kojom ćete se susresti u ovoj je knjizi prije svega izraz istinske odgovornosti za javnu riječ upućenu hrvatskom čovjeku. Ponajprije iz svijesti o tome da svjedočimo neprekinutom nizu društvenih i epohalnih razdjelnica, u kojima je svako odustajanje od ozbiljnoga promišljanja prikriveno prepuštanje nekim drugima svojega prava na vlastito društveno i ljudsko poslanje, onima koji nam ne nude informacije premda se tako predstavljaju, već gotova mišljenja.

Ja se kao osoba i novinski autor duboko protivim tome odustajanju. Novinarstvo bi moralo počivati na tome da se ljudima otvaraju teme, predočavaju različiti aspekti koji određuju važnost događaja. Čitateljima se u tom kontekstu, bez straha od iznošenja svojega mišljenja, ostavlja slobodan prostor za prosudbu, rasudbu i vlastito mišljenje. Sve ostalo predstavlja podcjenjivanje i izraz nepovjerenja u umne mogućnosti čitatelja.

Ja sam izborom tema, načinom njihove obrade, prije svega i iznad svega nastojao iskazati poštovanje i respekt prema čitatelju. Istodobno i prijezir prema muljanju i nepoštivanju razbora hrvatskoga čovjeka. Ta, čitatelj je čovjek s dostojanstvom, premda najčešće nema privilegij, kao ja i mnogi drugi, govoriti na javnim pozornicama. Veliki broj „običnih“ ljudi, međutim, ima što reći, pa i značajno više od onoga što mi, nazočni u medijima, znamo i možemo, i konačno, hoćemo javno iznijeti.

To, ta pozicija, taj prvilegij, taj Božji dar, što stečenim znanjem ,što osobnom darovitošću, a ponajprije otvorenom mogućnošću sudjelovanja u kreiranju javnih standarda i promicanju autentičnih vrjednota svojega naroda, obvezuju me biti ovakvim kakav jesam, kakav se čitatelju dajem u ovoj knjizi.

 

Marko Ljubić / HKV

Predstavljena prva knjiga Marka Ljubića: ”Rasudbe hrvatske državnosti” (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati