Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Važna pitanja koja se nameću nakon ratifikacije IK

Objavljeno

na

Istanbulska konvencija u Hrvatskoj je nakon usvajanja ostavila otvorenim nekoliko jako važnih pitanja, a prve rekacije su ukazale na nekoliko važnih namjera i pokušaja usmjeravnja događaja nakon usvajanja konvencije u Saboru

Građanska inicijativa „Istina o Istanbulskoj“ na čelu s Kristinom Pavlović najavila je prikupljanje potpisa za organiziranje nacionalnog referenduma o otkazivanju Istanbulske konvencije. Znakovito je da je HTV istoga trenutka prihvatila tu inicijativu kao relevantan događaj vrijedan emisije Otvoreno, iako i ptice na grani znaju da se oko Istanbulske konvencije ništa nije moglo provući bez – odobrenja vlasti.

HDZ je u Saboru demonstrirao duboku podjelu na temeljnom vrijednosnom pitanju, pa je četrnaest glasova protiv Konvencije uz jedan suzdržani i dva koja su se uopće odbila izjašnjavati (zastupnici HDZ-a iz BiH), usprkos orkestriranim porukama iz rukovodstva stranke, i sa strane protivnika Konvencije, i sa strane pristaša na čelu s Plenkovićem, Jandrokovićem i ponosnim vitezom jeruzalemskim Reinerom, i time otvorio posve sigurno unutarnju borbu do eliminacije ili jednih ili drugih. Jer, imena ljudi koji su se opredijelili za otpor uvođenju Konvencije u formalno-pravni poredak Republike Hrvatske uveliko su značajnija od samoga broja glasova, pa je jasno da je tzv. kredibilna težina ove četrnaestorice pred hrvatskim narodom višestruko veća i važnija od cijeloga ostaloga rukovodstva, ali i svih ostalih saborskih zastupnika zajedno, što stranka kojoj bi elementarni interes morao biti, čak i po krajnje sebičnoj logici, ne potonuti, zadržati priključak sa svojim biračkim tijelom i narodom, nikako ne smije zanemariti i likovati nad pobjedom nad tih četrnaestero.

Jer to vrlo lako može biti ili smrt stranke, ili poraz trenutnoga rukovodstva.

Simbolika pljeska

Pogotovo ako tu pobjedu simbolički hrvatski narod zapamti, a morat će i hoće, slikom i tonom pljeska SDP-a, GLAS-a i sličnih, koju je prenosila HTV-a u vjerojatno najgledanijem prijenosu iz Sabora nakon povijesnih devedesetih, a najširi slojevi naroda, stotine tisuća ljudi doživjeli kao suparničku ili čak neprijateljsku potporu predsjedniku HDZ-ove vlade Plenkoviću, koja je postala vladom upravo njihovom voljom i povjerenjem nasuprot pljeskačima, a s druge strane, kao provokativnu eskalaciju razularene nadmoći nad desetinama tisuća ljudi koji su se okupljali u Zagrebu i Splitu, te desetinama i stotinama tisuća onih koji se nisu okupljali, ali su bili u najmanju ruku uz poruke svoje Katoličke crkve, koja usprkos šeprtljavosti u nekim trenutcima – nije ostavljala dvojbi. Taj pljesak ima golemu simboliku, nešto kao i slika u trenutku izlaska Zlatka Hasanbegovića za govornicu, kada kamera krajičkom objektiva hvata Plenkovića kako prilično užurbano skače sa svoga mjesta i napušta saborsku dvoranu.

Mnogi će reći kako je Plenković ponižen na taj način.

Ja sam siguran da se on ne osjeća tako.

Jer da u takvim kategorijama taj čovjek razmišlja, a usprkos tome što u politici, pogotovo državnoj, s visokim ulozima i odgovornostima, počesto ljudi moraju u ime ideala trpjeti kompromise, pa i određena javna poniženja osobne naravi, nikada mu ne bi nekoliko dana prije toga u navodnim višesatnim razgovorima ministrica Blaženka Divjak u televizijske kamere i mikrofone slala poruke da se razgovori nastavljaju, da je uvjerena da će se pronaši rješenje, te da ona nema što dodati jer je – svoje rekla i od toga ne odstupa.

Trunke sumnje nakon tih riječi ne bi u normalnim okolnostima trebalo biti – tko se to mora kome prilagođavati u razgovorima koji će se nastaviti, kao što ne bi trebalo biti ni trunke sumnje nakon tih riječi – tko je tu stvarna moć.

Ispada logički – Blaženka Divjak!

A je li to tako?

Sumnjam.

Dva sasvim suprotna Plenkovića

Naime, čisto neutralno i iz neke izvanjske perspektive, Plenkovićevo inzistiranje, pa ratifikacija Konvencije može ukazivati na državnički karakter toga čovjeka, koji je u stanju zbog svojih vizija i državničkih, te nacionalnih interesa riskirati svoju trenutnu političku poziciju i donijeti nepopularnu odluku nasuprot najdubljih osjećaja hrvatskoga naroda, što ga predstavlja čovjekom s kojim se ne može računati na pritiske ili nametanje volje nasuprot njegovoj. Tako je reagirao i kad je obračunao s Mostom. S druge strane, kad takvoga navodnoga državnika i odlučnoga čovjeka javno ucjenjuje ministrica iz stranke koja u ovome trenutku bez Plenkovićeve volje doslovno ne vrijedi ništa, kojoj su izbori smrtonosni sa sigurnim krahom i posve sigurnom eliminacijom iz državnih politika, postaje jasno da nešto duboko ne štima. Jer to su dva sasvim suprotna Plenkovića. S obzirom da je stvarno riskirao s Istanbulskom konvencijom, a s druge strane dopušta da mu se bez ikakvoga rizika navodno natura njemu neprihvatljivo kadroviranje i upravljanje obrazovnom reformom, koje je započelo eliminacijom Dijane Vican i ima posve prepoznatljiv slijed, jasno je kao dan – da je ovo što radi Blaženka Divjak, Plenkovićeva, a ne Vrdoljakova politika.

Da Divjak samo provodi ono što Plenković želi.

Taj model stvaranja privida „teških kompromisa“ je posve tipičan za njega i posve banalna finta pred HDZ-ovim članstvom, a još više pred hrvatskim narodom.

Prozirne petparačke igre s navodno spasonosnim kompromisima su abeceda Plenkovićeve politike od prvoga dana.
Sjetimo se samo Pupovca i njegovih eskapada.

Sasvim sigurno slijedom takvih javnih političkih posrnuća i poniženja, Milorad Pupovac ne bi više puta prije toga mogao politički nekažnjeno javno reći i poručiti izravno Plenkoviću i HDZ-u, ali i hrvatskom narodu, da je vrijeme za pokazivanje odlučnosti prema hrvatskim braniteljima prošlo, da je bilo – jučer, da je iscurilo njegovo strpljenje, sasvim sigurno mu Milorad Pupovac ne bi ni sekunde bio koalicijski saveznik nakon što u Saboru kaže da je Hrvatska propustila povjesnu priliku već 1991. godine i slične stvari. Bilo je pri tome više nego jasno da Pupovac mrtav hladan poručuje zastupnicima i hrvatskom narodu sa saborske govornice, kao sudionik hadezeove vladajuće većine pred televizijskim kamerama, da je Hrvatska 1991. godine teško pogriješila, da današnje nevolje potječu iz te godine, a nema nikakve sumnje da govori o uspostavljanju samostalne države, da govori o otporu srpskoj agresiji i u biti javno u oči cijeloj Hrvatskoj proglašava presudnim grješkama najslavnije odluke hrvatske politike i postignuća hrvatskoga naroda. Jer današnja Hrvatska 1991. godinu po tome pamti i samo takvo značenje može imati ta godina u nacionalnoj memoriji.

A Pupovac to s državne pozicije vladajućega – proglašava pogrješkom!

Bila je to i poruka HDZ-u, jer HDZ je tada predvodio hrvatski narod i to je zapravo još jedino što je toj stranci preostalo kao neupitna vrijednota koju joj nitko ne može osporiti, pa se nužno postavlja pitanja – zna li to Milorad Pupovac nešto više o najavljenom Plenkovićevome usmjeravanju stranke i Hrvatske, od goleme većine članova HDZ-a i hrvatskoga naroda, kad tu simboliku i vrijednosna izvorišta HDZ-a proglašava pogrješkama.

Plenković se ne osjeća ni ponižen ni poražen.

Sasvim suprotno.

Preuzimanje HDZ-a

On je izvan svake sumnje krenuo u proces potpunoga preuzimanja HDZ-a s posve suprotnih pozicija izvorišnim programskim načelima stranke, čišćenja HDZ-a od njegovih izvorišta i od ostataka nacionalne simbolike iz vremena uspostavljanja države, čime se stvara ključna pretpostavka za potpuno usmjeravanje, kako on kaže, a u biti redefiniranje samoga smisla postojanja države i državnosti. Da bi se to uspjelo, mora se pokidati baš sve veze s devedeset prvom i slavnim godinama nacionalnoga ponosa i samosvijesti. Istanbulska konvencija mu je poslužila za to, a finte o njegovim „ogorčenim“ višesatnim ili višednevnim „borbama“ s Blaženkom Divjak, Ivanom Vrdoljakom ili Miloradom Pupovcom i Furiom Radinom – su petparačka priča za gluhe i glupe.

Oni su istomišljenici.

Iako hrvatski narod u ovome trenutku ne može imati neupitno povjerenje u ljude koji su se u HDZ-u usprotivili Plenkoviću, iz puno razloga, ponajprije zbog toga što nitko ni u njihovim istupima odavno ne vidi niti može vidjeti cjelovitu i jasnu viziju rješavanja najvažnijih i temeljnih državno-političkih pitanja hrvatskoga naroda, pa čak niti konture te vizije ili slutnje nekakvoga sigurnijega pravca, u ovome trenutku je jasno da bi oni mogli značajno pripomoći u zaustavljanju procesa zastrašujućega urušavanja državnosti i cijeloga društva. Isto tako, iako su u mnogim pitanjima većina tih ljudi spremni prihvatiti Plenkovićeve vizije, ponajprije sve one koje Katolička Crkva nije javno jasno naznačila kao nekršćanske, a gotovo sve su takve, ti ljudi će prvom prigodom doći pod udar Plenkovića i njegovih satelita u stranci, te izvanjskih specijalaca, zbog kojih je angažirao „stručnjake“kao što je Macan sa svojim medijskim satelitima, ali i dugogodišnjim specijalcima u državnim institucijama, prije svega u pravosuđu.

Pravac djelovanja

Pravac djelovanja Plenković je dao naslutiti, a preko koga drugoga nego preko Jandrokovića, koji je otpočeo kampanju protiv Stiera, pa je jasno da će se ići na pojedinačni odstrijel, računajući na nesuglasnost pa i međusobna neprijateljstva, te suprostavljene ambicije ostalih – „neposlušnika“.

Reći ćete da je to ipak u ovome trenutku unutarnje pitanje HDZ-a?

Jest.

Međutim, to pitanje će u značajnoj mjeri utjecati na razvoj stvari s Hrvatskom, s doslovno svim društvenim, a nakon toga vrlo brzo i osobnim pitanjima i naroda i stotina tisuća ljudi.

Mečka je pred vratima svakome Hrvatu, a njena rika je onaj pljesak u sabornici.

I sumanuta kampanja tjekom rasprava o Istanbulskoj konvenciji.

Toliko se izrazito opasan i destruktivan sustav antivrednota, toliko institucionaliziran i razgranat, ucjepio u sve najvažnije niše hrvatskoga društva i javnoga, te državno-političkoga poretka, da je vrijeme za bilo kakvo sektašenje, za bilo kakav javni ili politički avanturizam i pokušaje iskorištavanja golemoga gnjeva hrvatskoga naroda za svoje petparačke spomenike i osobnu slavu, kako bi Pupovac rekao – iscurilo.

Nema ga.

A svaki pokušaj na tom pravcu je – jednako destruktivan i opasan, pa u konačnici i u koaliciji s tom golemom destrukcijom. Sve što se u ovome trenutku separatno pokuša, a nije usuglašeno u krugu stotina, stotina najumnijih hrvatskih ljudi, što ne počiva na aksiomu da ovu državu treba temeljito mijenjati a nepopravljati na periferiji, sve što se pokreće kako bi se uskim skupinicama i dokazano neuspješnim strančicama, liderčićima i grupacijama tijekom zadnjih godina popravio ugled, rejting ili pozicija u hrvatskom narodu, a njih predstavilo kao nove i jedine mesije ili spasitelje – koalicija je ne samo s Plenkovićem, nego i s Pupovcom, s Vrdoljakom, s Vesnom Pusić, s antifa udrugama i sumanutim krugom raspojasanih militantnih antihrvatskih struktura, godinama pripremanih za konačan udar na stečevine – devedeset prve.

Suho zlato za nositelje antihrvatskoga poretka

Kristina Pavlović ima zasluge u organizaciji otpora Istanbulskoj konvenciji, vrlo vjerojatno još jako puno ljudi njenoga profila, od udovica i braniteljskih udruga, do civilnih udruga i udrugica, strančica kao što je Ilčićev HRAST, ali – njena inicijativa o referendumu protiv Istanbulske konvencije u ovome trenutku suho je zlato za nositelje antihrvatskoga poretka. Pri tome ne mogu nikako pozitivnim ocjeniti niti njenu naizglednu plemenitu namjeru, jer ne može biti plemenita namjera iza koje se na krajnje nestručnom, nepromišljenom i krajnje sebičnome polazištu pokušava posve privatizirati toliko željeni i očekivani pokret otpora hrvatskoga naroda.

Ono što smo gledali na zagrebačkim ulicama i na splitskoj Rivi, nikako nije stvar umijeća i znanja, kredibiliteta i hrabrosti samo Kristine Pavlović, niti bilo koje osobe iz organizacijskoga kruga pojedinačno, nego je to iskaz tisuća silnica i raspoloženja koje tisućeljudi stvaraju i podupiru godinama u Hrvatskoj. Događaji kojima smo svjedočili nastajali su mukotrpno godinama, zato ih se ne smije potrošiti uzalud. Naime, isticanje te inicijative bez najšire moguće konsultacije u Hrvatskoj, jamči nastavak iscrpljivanja sa specijalcima Plenkovićevoga poretka narednih nekoliko mjeseci, jamči otvorene sukobe za prevlast u borbi za postprosvjedne zasluge, jamči rasplinjavanje nacionalne energije i težak fijasko, koji će biti proporcionalan nacionalnim očekivanjima u prilično presudnim trenutcima.

Mnogi u tome prepoznaju, opravdano ili ne rukopis skupinica nastalih mrvljenjem i sektaškim sukobima oko prvotne inicijative HRAST, odnosno konkretno danas – rukopis Ladislava Ilčića. Bilo tako ili ne, taj dojam koji se istoga trenutka formirao u javnosti je – poguban i morao bi biti upozoravajući za odgovorne i čestite političare i aktiviste.

Prosvjedni potencijal i odlučnost desetina tisuća ljudi je plemenita vrjednota i zato ju treba njegovati i razvijati kao dragocjenost cijeloga naroda i doslovno svakoga tko na bilo koji način može i želi pomoći da se taj golemi val i pokret kanalizira i usmjeri u pravac na kojemu će izazvati najbolje rezultate. Prvi korak na tom pravcu je – znati što tko može uraditi i isticati svijest da je časno makar i vodu nositi u tom pokretu. Jedini potencijalno ključan i spasonosan pravac usmjeravanja ovoga nacionalnoga pokreta nije referendum protiv Istanbulske konvencije, jer ona je posljedica, a ne uzrok poremećaja. Uzrok je degenerativni državni poredak koji počiva na još degenerativnijemu izbornome sustavu koji je producirao 110 saborskih zastupnika, a koji su podigli ruku nasuprot prilično izvjesnoj volji velike većine hrvatskoga naroda, čime se izražava duboka nelegitimnost same države. Zato je nužan referendum o radikalnoj promjeni ustavnih temelja izbornoga zakonodavstva. A to ne može kreirati grupica ljudi istaknutih na pozornicama prosvjeda, jer jednostavno to ne znaju uraditi – nego stotine najpamentijih ljudi u Hrvatskoj koji su osposobljeni za dijagnosticiranje, osmišljavanje i definiranje, i problema i rješenja.

Osmišljeni proces razaranja

Ne smije se zanemariti da je Hrvatska u ovim trenutcima izložena iznimno osmišljenome procesu razaranja, s nevjerojatno puno nevidljivih a vrlo razornih silnica, da kreatori toga nisu banalni SDP-ovci koji neinteligentno plješču u sabornici časteći se trenutkom likovanja nad hrvatskim narodom kao pijanci kad se dočepaju rakije nakon dugotrajne prisilne apstinencije, niti je kreator toga opskurna skupina oko Radojke Borić, nego puno, puno ozbiljniji a nepoznati i nevidljivi ljudi, čije djelovanje nikada nije prekinuto još od prije uspostave samostalne države, od trenutaka kad su analitički centri znali da slijedi raspad Jugoslavije i da je potrebna nova strategija pokoravanja hrvatskoga naroda.

S takvim se centrima i umovima prosvjednici u ovome trenutku nose.

I s takvima se Kristina Pavlović ne zna boriti, niti ih može pobijediti.

A to se mora postići nakon buđenja hrvatskoga naroda.

Iz takvih umova je primjerice nastao posve prešućeni u Hrvatskoj međunarodni certifikacijski centar istine u suvlasništvu GONG-a i Lekovićevoga HND-a, Faktograf, koji s jedne strane Juru Vujića bez da trepne klevetnički proglašava ruskim špijunom bez straha za posljedice, a sutra će kao i GREVIO ili Ženska mreža u Hrvatskoj, biti jedini ovlašteni tumači ženskih prava, obiteljskih vrjednota i prava ili istine pred – sudom. Takvih centara i centrića u Hrvatskoj već sada ima desetine u svim najvažnijim strukturama upravljanja javnim procesima i njih se ne može istisnuti, isključiti, onemogućiti i spriječiti u metastaziranju – bez najširega pokreta koji će predvoditi i simbolizirati najbolji umovi hrvatskoga naroda i bez eliminacije uzroka takvih metastaza. Uz to, taj pokret je nužno izdići iznad svake postojeće stranke i civilne udruge, jer ni jedna nema dovoljnu apsorpcijsku moć rasplamsati sve nacionalne potencijale, a sve mogu i trebaju biti sa svješću o svojim potencijalima-njegove ponosne sastavnice.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Objavljeno

na

Objavio

Dok pišem ovu kolumnu, Francuzi iščekuju ovu subotu s mješavinom straha i nade. Službena Macronova Francuska strahuje od širine i dubine prosvjeda “žutih prsluka“, koji su i za ovu subotu najavljeni ne samo u Parizu već i u drugim francuskim gradovima, kojima se počinju pridruživati sindikati vozača, farmeri, nezadovoljnici reformom obrazovnog sustava, cijelom Macronovom globalističkom agendom…

Macron i njegov establišment nadaju se da nasilje i posljedice prosvjeda neće nadmašiti one od prošle subote, a strahuju da im je proces već izmakao kontroli.

“Žuti prsluci” se pak nadaju da će silinom prosvjeda i zahtjevima za dubinskim promjenama sustava natjerati Macrona na ostavku i raspuštanje parlamenta. Prosvjedi “žutih prsluka” šire se i na susjednu Belgiju i Nizozemsku.

Nada se zove Friedrich

I Nijemci iščekuju ovu subotu s mješavinom nade i straha. Bira se nasljednik ili nasljednica Angele Merkel na čelu CDU-a.

Oslabljeni CDU, koji je platio i plaća političku cijenu migrantske, ali ne samo migrantske, politike Angele Merkel, još uvijek ima šanse pridići se, obnoviti svoj politički utjecaj središnje njemačke političke stranke i osigurati političku stabilnost države. Ali ima i jednako veliku šansu nastaviti proces pada i rastakanja stranke do razine s koje će povratak biti nemoguć, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Nada se zove Friedrich Merz. Osim što je uspješan poslovni čovjek, Merz je i jedan u nizu nekadašnjih perspektivnih pripadnika Kohlove mladeži, koje je njegova “djevojčica” Angela sustavno “očistila” iz stranačkog vrha, nakon što je eliminirala svojeg političkog oca H. Kohla.

Nekoliko dana prije stranačkih izbora otvorenu je potporu Merzu kao obnovitelju stranke dao najutjecajniji patrijarh CDU-a i aktualni predsjedatelj Bundestaga Wolfgang Schauble.

No postoji i mogućnost da će u interesu očuvanja vlastitih pozicija u stranci, za nasljednicu biti izabrana Merkelina kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK). Ona je doduše već najavila značajan otklon od politike A. Merkel, no status Merkeline izabranice naprosto je preteško naslijeđe, koje promjene čini nemogućim.

Zapravo, dok pišem ovu kolumnu zapadna Europa se naočigled trese i mijenja. Stanje uvelike podsjeća na 1989., kada se rušio Berlinski zid, kad su jedan za drugim padali režimi u državama komunističke Europe.

No u ovom se ciklusu trese Zapad, samo srce stare Europe. Pobijedi li F. Merz na stranačkim izborima CDU-a, Njemačka će se, uz izvjesne izvanredne izbore, postupno vraćati na Kohlove tračnice: tradicionalnim vrijednostima, transatlantskom partnerstvu, konzervativnijem poimanju države i dakako restriktivnijoj migrantskoj politici.

Pobijedi li AKK, CDU će nastaviti pad, pretrpjeti poraz na europskim izborima, naći se u poziciji s koje je oporavak mnogo teži ili nemoguć. A Njemačka će dobiti nestabilnu i radikaliziranu političku scenu i vratiti se u poziciju europskog političkog patuljka.

Iznude li “žuti prsluci” uskoro ostavku Emmanula Macrona, Francuska ima priliku učiniti ono što Gerard Collomb, bivši Macronov ministar unutarnjih poslova, naziva – spašavanjem sustava od unutarnjeg sloma u posljednjem trenutku.

Collomb progovara o pucanju sustava između gradova, u kojima cvjeta globalizam i tradicionalnih ruralnih i polururalnih područja koja su na rubu egzistencije.

A Macron im je podizanjem poreza na gorivo poslao poruku, da se neće libiti gurnuti ih i preko tog ruba u ime viših globalističkih ciljeva, na što je dobio odgovor “žutih prsluka”. No stanje je još gore.

Između tradicionalne francuske provincije i globalističkih središta velikih gradova (osobito Pariza), nalazi se prsten predgrađa nastanjen uglavnom useljenicima iz bivših francuskih kolonija, iz islamskih zemalja sjeverne Afrike, koji se ne žele integrirati.

To su no-go zone, sigurnosne bombe s perspektivom aktivacije, koje Macron uopće ne želi vidjeti. A čak i kada ode Macron, pitanje je kako integrirati te tri suprotstavljene Francuske u funkcionirajuću državu?

No bez obzira tko izišao kao trenutačni pobjednik u ovom valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen i u svojim najčvršćim zapadnoeuropskim utvrdama.

Kada vlada besmisao

Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši, da je njihov politički projekt propao. Europa se trese, Plenković se češlja.

Čak ni njemački Bundestag nije prihvatio Marakeški sporazum bez interpretativne izjave. Plenkoviću ne trebaju ni Sabor ni izjava. Kad stignu migranti u hrvatski hotspot, njegovi će mainstream mediji izvještavati o lovu na leptire.

Kad stigne neugodno mišljenje Povjerenstva za sukob interesa u aferi Borg, on će ukinuti Povjerenstvo. Kad Trump proglasi Kinu glavnim globalnim protivnikom, Plenković je proglasi strateškim partnerom…

Zato za Hrvatsku ove subote nema ni straha ni nade. Već samo besmisao. Najveća koncentracija besmisla izgubljenog u vremenu u vrhu hrvatske izvršne vlasti, od osnutka države. Ali sljedećih subota? Tko zna?!

Uostalom i Macron se još prije dvije subote suvereno rugao Trumpu u Parizu. A i Erich Honecker je baš davao intervju o stabilnosti svoje vlasti u trenutku kada su prosvjednici već počeli rušiti Berlinski zid.

Bez obzira tko izišao kao pobjednik u valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen. Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Proširilo se nezadovoljstvo žutih prsluka: Prosvjedi i u Belgiji (VIDEO)

 

 

 

Sukob policije i ‘žutih prsluka’ na slavnoj pariškoj aveniji

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari