Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Ako već branimo vukove, zar ne bismo trebali braniti – dijete?

Objavljeno

na

Usprkos općem uzdahu olakšanja i veselju koje probija na sve strane zbog velike suglasnosti oko formiranja nove vlade, ili, baš zbog toga, mene nekako hvata lagana nervoza. Bojim se stabilne vlasti. Što to mene zabrinjava?

Zabrinjava me Pupovčeva programska najava, a on je partner u najnovijoj vlasti, da je vrijeme da se izvučemo iz „blata prošlosti“, zabrinjava me Petrovljeva najava da su „sedam“ samo pravci, a ne duboke promjene iako su ih nazvali čak jamstvima, zabrinjava me Plenkovićeva najava da je suradnja s nacionalnim manjinama civilizacijska stečevina, pri čemu zanemaruje da Hrvati kojima govori pretežito pod „nacionalnim manjinama“ vide Pupovčeva „tri“, a iza njih postroj topdžija, rukovodilaca, bezbednjaka, specijalaca i sudija Republike Srpske Krajine, koje predvodi „osloboditelj“ Vukovara Stanimirović. Teško je uzeti zdravo za gotovo „civilizacijska dostuinguća“ i topdžije Republike Srpske Krajine s kojima ih se kao hoće ostvariti.

Zabrinjava me činjenica da ako se na Pupovčev način izvučemo iz „blata prošlosti“ da ćemo ostati do grla zavaljeni u nju i to onu smrdljivu koju će svake godine evocirati Pupovac, Irinej, Vulin, te kad zagusti Zuroff i Bartolomej jamareći po šumama i gorama Hrvatske.

Jer, ne vidim načina kako bi se drugačije mogla proglasiti stabilnost i toliko suglasje tako različitih sudionika i ideja u ovome trenutku. Da se govori o zajedničkoj večeri moglo bi se progutati kao normalna stvar, ali – radi se o skupu potpuno suprostavljenih ciljeva prema Hrvatskoj i u Hrvatskoj.

Netko mora odustati od nečega.

A stvari stoje tako da će se odustati od – suvišnih pitanja ili propitkivanja, kako bi, figurativno rečeno, antifa medo ostao mirno pajkiti.

Odmah da prekinemo nepozaninicu, ne zabrinjava me to što je Božo Petrov izgleda odlučio „preuzeti odgovornost“ drugoga najvažnijega čovjeka u državi. Jer je po svemu sudeći Predsjednica u dobroj formi, a srećom nisu odlučili da to bude Grmoja, pa nikome neće smetati ako se Božu u ulju na platnu okači na zid Banske sobe.

Danas su Plenković, a i Petrov, naznačili da je većina sastanaka i sastančenja zapravo bila oko usuglašavanje famoznih „sedam“ Mostovih. Mene jako brine što sam tek danas u kutku ekrana, negdje onako iz daleka uspio primijetiti jednoga od simbola prvoga od tih „sedam“, profesora Podolnjaka.

Ako se ljudi mogu prisjetiti, čovjek je bio alfa i omega Mosta, on je gotovo svake večeri skupljao Grmojine, Petrovljeve ili Kovačićeve banalnosti sasute u lice mrskim saveznicima, da ne kažem Švabama, u vlasti. On je mnogim razumnim ljudima bio kakav takav oslonac za nekakvo razumijevanje nemogućih htijenja i želja Mosta, on je bio zadnja karika kad bi sve prije toga popucalo na običnom ispitu zdravoga razuma.

Ljudi su komentirali da on ipak nije prolaznik, avanturist, neodgovoran, jer, ipak je profesor ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Ja sam upravo zbog saznanja da je profesor Podolnjak bio bliski suradnik Željki Markić i UiO prilikom kreiranja sadržaja promjena izbornog zakona i pokušaja skupljanja potpisa za zakonodavni referendum, vjerovao da prvo jamstvo iz „sedam“, uistinu ima dovoljno značenja da pokrije i, ruku na srce, neviđene banalnosti koje je vrišteći nosilo ostalih „šest“.

S obzirom da se Most jako voli pozivati na nacionalne interese, jako im je javno važna legitimnost svake ideje i pretpostavljena želja naroda, računao sam da će se tu i tamo kao snažan argument javno izreći da promjena izbornog zakona ima golemi legitimitet s potpisima 380 tisuća ljudi. Ali – muk.

Ništa.

Slike govore više od riječi, pa tipovi koji se cerekaju iza lidera, očito je imaju moć, a oni koji su u kutovima – nemaju. Tako je prvi stup od „sedam“ izgleda – bio magla, a jako zabrinjavajuće da seriozni i vrlo precizni Plenković u svome govoru danas ističe da su upravo tih „sedam“ bili jako ozbiljni i duboko osmišljeni prijedlozi.

Iskreno, ne štima. Jer Plenković nije tako ni banalan ni naivan, niti se do sada razbacivao besmislenim i ranjivim izjavama, a sve govori da je pod tih „sedam“ zapravo potpuna – banalnost.

Dakle, kakva promjena izbornog sustava, žile kucavice, glavne autoceste, krvotoka svake države, kakve budalaštine, kakva li revolucionarna očekivanja. Ne smije se oboljelome društvu i državi, to valjda liječnici znaju bolje od nas ostalih, ponuditi spasonosno riješenje, jer, kako stvari stoje, može ga prekinuti od navale – antivirusa. Pa je, po svemu sudeći, promjena osmišljena kao izmjena izbornog zakona u prilog mogućnosti da se što više prolaznika uvali u Sabor putem tri umjesto jednoga preferencijalnoga prava. I, eto ljudine u Sabor, a ako ima sreće postane i – predsjednik Sabora.

Stvari su jednostavne.

Jedini način infiltracije baš svih negativnih, opasnih, razornih i destruktivnih ideja i ljudi u hrvatski državni i javni poredak jest – politički sustav. Jer u ovome trenutku preko političkog poretka se kontrolira i najmanje dvije trećine gospodarstva na izravan ili neizravan način. A u politički poredak se ulazi – izbornim zakonom, svojevrsnom i jedinstvenom trasom.

Tri preferencijalna prava umjesto jednoga zapravo je jednako kao bolesniku koji umire od zapuštene ali izlječive bolesti, a istovremeno ga boli raspadnuti zub, liječnik izvadi zub. I, spremi ga doma.

Ne očekuju valjda Petrov i pogotovo Plenković da im netko vjeruje da misle ozbiljno unaprijediti i razvijati Hrvatsku na taj način?

Da se vratimo stabilnoj vlasti, miru i redu koji će navodno omogućiti ekonomski oporavak zemlje.

Neće ništa taj mir i stabilnost omogućiti, izuzev trajnije cementiranje stečenih gospodarskih, društvenih i svih relevantnih pozicija u Hrvatskoj. A upravo ta pozicija i te pozicije su generator nestabilnosti nacionalne države i društva.

Jedini siguran znak da se kreće u oporavak zemlje, vraćanje države hrvatskome narodu i njegovim prvotnim idealima bio bi – nered na ulicama. Mene bi recimo oduševilo vidjeti na zagrebačkim ulicama Sašu Lekovića i Uršu Raukar, kako s Radom Borić i Bojanom Genov urlaju, pardon, pjevaju, oduševilo bi me vidjeti Vilija Matulu i onoga Celakoskog, zatim bih bio sretan da Visković pjeni na novoga ministra hrvatske kulture, a ne samo kulture. Iskreno, oduševilo bi me da vidim Slavicu Lukić ili Jelenu Lovrić kako silovito poručuju zabrinutim građanima i građankama da ode Hrvatska u k., da to na naslovnici viču Pupovčeve Novosti, a još bi me više oduševilo iščitavanje znakovitih mudrih poruka i elegija Jurice Pavičića ili novog hit filmadžije Ante Tomića i kompanjona mu Rajka Grlića, makar uz njih bio i Igor Mirković.

Pa i Zoran Pusić.

Bez suza i naricanja tih tipova ne vjerujem da Hrvatska ide dobrim smjerom. Volio bih dnevno vidjeti kulturnjačke bubnjare na ulicama Zagreba, zabrinute face iz Europe pogotovo nekoga tipa iz Vijeća Europe, čini mi se Latvijca izvjestitelja, kojemu se i u snu priviđa ugroženost manjina, Srba pogotovo, ili progon europeiziranih novinara Saše Lekovića.

Jer, figurativno rečeno bez progona takvih i bez tužaljki takvih gostiju i nadglednika, bojim se da Hrvatska nema šanse. U nevolji smo ako nas takvi navale hvaliti i maziti po glavi kao dobre dječake i djevojčice, ili odrasle idiote.

Volio bih vidjeti dreku s Filozofskog fakulteta, s plenuma i iz kabineta veleumnih nastavnika osposobljenih za avangardiziranje radničke klase, radnih ljudi i građana, te pogotovo poštene inteligencije, koja upozorava na ekstremizam i povijesni reviozionizam, jer bi to značilo da se povijest i historiografija vraćaju kući. Zlata bi vrijedilo da plenum recimo uz platformu Mate Kapovića zaključi i ustane protiv vladine namjere potpune znanstvene evaluacije toga i ostalih hrvatskih fakulteta i sveučilišta, koju bi provele mjerodavne skupine vanjskih znastvenih autoriteta.

Ali, ova stabilnost zlokobno najavljuje da toga neće biti.

Volio bih vidjeti dreku uplakanih Rade Borić, Sanje Sarnavke i Bojane Genov koje pod ruku vode Gordan Bosanac i Dragan Zelić, a za njima Milorad Pupovac ili Mile Hrovat s paketićem papirnih rubaca, zbog toga što se u Hrvatskoj jasno ukazuje da je pobačaj ubijanje, a pravo na ubijanje makar i svoga djeteta ne može biti pravo na – svoje tijelo. Jer začeto dijete i žena nisu od začeća jedno tijelo.

Ako već branimo vukove, zar ne bismo trebali braniti – dijete?

Volio bih vidjeti da Pupovac pobjesni jer u novoj vlasti sjede etnički Srbi koji su se borili za svoju Hrvatsku, njih tisuće, prezrenih, prodanih, izdanih, koji svoje časno nacionalno ime isključivo godinama moraju gledati uz vrlo ružne kvalifikacije, koje su, iskreno rečeno, potpuno i još gore, zaslužili – Pupovčevi Srbi.

Ali, bojim se da to stabilnost koja nam se smiješi ne nudi.

Konačno, kakvu to stabilnost i na temelju čega možemo očekivati?

Više je nego jasno da nitko živ u Hrvatskoj ne vidi niti može vidjeti nikakvu civilizacijsku stečevinu u tome da epohalni ubojica Tito krasi ime stotina ulica u Hrvatskoj i najljepšega zagrebačkoga trga. Da tisuće aboliranih agresora koji baštine strašniji zločin od užasa koji nam slike donose s rukopisom ISIL-a, legalno prisvajaju srpstvo u Hrvatskoj pod Miloradom Pupovcom, niti ima išta civilizacijsko u tome da se ni ne pomišlja integrirati milijune Hrvata silom raseljnih tijekom dvadesetog stoljeća zlom i opačinom. To nisu civilizacijska stanja ni stečevine, a Plenković najavljuje – civilizacijske stečevine. A upravo takvi ga podupiru.

Nema logike, zar ne?

Kakvu to epohalnu promjenu i stabilnost može ponuditi vlada u kojoj su baš sve te opačine integrirane, na ovaj ili onaj način, što personalno preko infuzije Srba iz balvan revolucije i agresije na Hrvatsku, što preko otvorenih zataškavanja koje su priredili hrvatskom narodu samo u nekoliko mjeseci vlasti ministri kao Orepić, ili naslijeđa upravljanja državom koje simbolizira Božinović, Jandroković ili politička simbolika jednoga Prgometa?

Kakva jamstva mogu ponuditi ljudi koji se potpuno oslanjaju recimo na dobrodušnost i dobre namjere Srbije koja raspolaže bombom od sedam tisuća emigranata, koje kad god hoće i kad joj zatreba može usmjeriti – na hrvatsku granicu, kojom i onako lutaju svako malo tipovi bez ikakve kontrole?

Da vjerujemo da je to ispravna procjena?

Ima li takvih?

Ja bih volio vidjeti u naznakama da će se recimo raspisati javni natječaj za finaciranje stotinu romana s tematikom Domovinskog rata i epohalnoga herojstava, te autentičnih dramatičnih priča iz života hrvatskih ljudi, volio bih vidjeti natječaj na kojemu unaprijed neće pobjediti Vinko Brešan ili Rajko Grlić te Oliver Frljić, za filmove iz hrvatske neispričane prošlosti, volio bih vidjeti da država raspisuje međunarodne natječaje za istraživanje ili znanstvene teme s istraživanjima teških rana koje gledamo u slikama iz Huda jame. Volio bih vidjeti pozive na međunarodne konferencije diljem svjetskih metropola koje financira hrvatska vlada, a na kojima će sudjelovati i mjerodavno govoriti historiografi i priznati eksperti o događajima koji značajno opredjeljuju hrvatski identitet, prije svega zbog toga što je vrijeme da država koju smo ostvarili postane instrument definiranja istinskog, a ne antifa identiteta. Reći će netko – nema novaca.

Ima.

Prestati plaćati lupeže i krivotvoritelje, na tisuće njih koji štancaju tuđu propagandu, a novac kao i svaki razuman domaćin usmjeriti ondje gdje je nužno i opravdano. To bi značilo nered, ali bi to značilo i – pravi put.

Može li se netko kladiti da će se to dogoditi?

Marko Ljubić/Narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Lex Stanković i novi teror ‘zaustavljača mržnje’

Objavljeno

na

Objavio

U 18. godini uživanja, čini se doživotne, koncesije na najatraktivniji nedjeljni termin javne televizije, urednik i voditelj Aleksandar Stanković počeo je držati nedjeljne propovijedi.

Naprasno je skratio razgovor s gostom u zadnjoj emisiji Nedjeljom u 2 i obratio se urbi et orbi usmenom poslanicom po pitanju govora mržnje u medijima. Izrekao je hvale vrijedne, ali golemoj većini gledateljstva s minimumom kućnog odgoja i morala od djetinjstva poznate stvari kako je ružno prijetiti drugima i psovati im majku. Kao istaknuti novinar koji već skoro dva desetljeća ima privilegiran pristup javnosti, izložen je i ad hominem kritikama, prijetnjama, vulgarnom vrijeđanju. Prva pomisao kad je započeo svoju filipiku protiv govora mržnje bila mi je da je čovjeku prekipjelo i da je odlučio, na vlastitu odgovornost malo privatizirati emisiju, iako mu je posao razgovarati s važnim gostima, a ne popovati i docirati javnosti.

No zaintrigiralo me to što je njegova propovijed nakon opće, banalne osude govora mržnje sadržavala i vrlo konkretne, činilo se već dobro razrađene prijedloge zakonskog sankcioniranja nepoćudnih sadržaja. Tako je, između ostalog, rekao: “I evo prijedloga, kad se prijeti, kad se huška i kad se drastično vrijeđa druge ljude, zabranite, recimo, na mjesec dana komentare ispod tekstova. Sve. Ako se to ponovi, kazna za nakladnika sto tisuća kuna. Neće se ponavljati. Ovaj apel je u prvom redu usmjeren na sabor, na vladu, na političke stranke i na moju strukovnu novinarsku udrugu da novim zakonskim prijedlogom o električnim medijima konačno stane na kraj nesnošljivosti u medijima.” Na kraju je dodao: “za kraj, kupio sam jutros flomaster i napisao sam ovo”, i podignuo papir s natpisom ‘Zaustavite mržnju u medijima’. Gdje je u nedjelju ujutro kupio flomaster i zašto je važno da ga je ad hoc kupio a nije već imao doma ili u redakciji? Ta naizgled nepotrebna dodatna informacija svjedoči da mu je bilo stalo istaknuti kako taj istup nije planski već je rezultat individualnog, trenutnog revolta.

Štosove poput “Ja ne mrzim” ili “Stop ovome”, “Stop onome” već smo puno puta vidjeli i mogli smo naučiti da iza tih patetično-infantilnih gesti uvijek stoji politički rezon. I doista, već sutradan se sve razjasnilo. Ima nešto od sjevernokorejskog štiha u tome da ono što u nedjelju vidiš na javnoj televiziji kao hrabar, moralno neupitan, pravednički individualan apel s kojim se samo monstruozni mrzitelji ne bi složili, u ponedjeljak postane predmet prijedloga novog zakona. Jutarnji vladin bilten nas je, dan nakon Stankovićeve propovijedi, prvi izvijestio kako će “Hrvatska prvi put dobiti zakonsko rješenje koje regulira govor mržnje, poticanje na nasilje i širenje lažnih vijesti na internetu”.

Tu smo! Nekad bih na ovom mjestu napisao narodnu misao poput “u tom grmu leži zec” ili “ne laje ćuko radi sela…” ali pošto bi se, ispuštajući iz vida metaforičku funkciju mogla interpretirati kao uvredljiva i sankcionirati po novom zakonu, reći ću “u tom grmu leži lav” ili “ne pjeva Pavarotti radi Scale…” Jutarnji važno dodaje i kako se “Vlada, nakon brojnih prijetnji i govora mržnje koji se pojavljuje na društvenim mrežama i ispod komentara članaka na internetu, odlučila obračunati s “digitalnim Divljim zapadom” u Hrvatskoj.” Kako to da “digitalni Divlji zapad” prije godinu ili pet nije bio problem, a sad odjednom jeste? Ima li to veze s negativnim stavovima većine komentara prema vladajućoj oligarhiji, ne samo kod nas nego u Europi općenito?

U Hrvatskoj imamo neke velike kolumniste koji su odavno zabranili komentiranje ispod svojih članaka i za koje ne sumnjamo da će ovo poopćavanje cenzure sigurno pozdraviti. Uskoro smo doznali i dodatne detalje, primjerice kako će na zakonskom rješenju intenzivno sljedećih mjeseci raditi inicijalna radna skupina Vladina Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva (SDURDD) u kojoj su, uz državnog tajnika Bernarda Gršića, i predstavnici brojnih drugih vladinih i nevladinih institucija. “Neslužbeno” se doznaje i da će zakonsko rješenje koje se priprema “slijediti smjernice” vezane za suzbijanje nezakonitog sadržaja na internetu, koje je u rujnu prošle godine objavila Europska komisija. Bez Europske komisije, koja nema nikakav demokratski legitimitet jer je nitko izravno ne bira pa nikome i ne odgovara, i njenih smjernica ne bismo više znali otići ni na zahod. Opet se moram ugristi za jezik, jer kako stvari stoje, uskoro će nam propisati i smjernice oko rodno neutralnih zahoda pa ćemo i u nuždi znati kamo smijemo ići zahvaljujući Europskoj komisiji i domaćim ćatama koji kao kolonijalni upravitelji iz redova domorodačkog stanovništva samo provode “smjernice”. Naša “radna skupina” je u startu već zaključila kako je potreban zakonski okvir koji će pravno regulirati komunikaciju na internetu. Ako pogledamo famozne “smjernice” one se odnose na nekoliko stvari. Javno poticanje na nasilje je nesporno zlo i ono se vrlo lako sankcionira unutar postojećih zakona.

Ali tko određuje što je “govor mržnje” i “širenje lažnih vijesti”? Je li, primjerice, “ugledni Guardian” prije nekoliko godina širio lažne vijesti oko tobožnjih socijalnih prosvjeda koji su ujedinili narode BiH u borbi protiv zlih nacionalističkih elita? Isto tako, jasno je što potpada pod kategoriju “rasne mržnje” ili “antisemitizma”, ali što je “netolerancija izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog podrijetla”. Koja je dozvoljena, od Vijeća Europe propisana razina “etnocentrizma”, preko koje on postaje “agresivan”? Je li neprijateljstvo prema migrantima govorenje istine o prekršajima zakona koje su počinili neki pripadnici te skupine? Ili ćemo lagati i šutjeti kako što je to bio slučaj u Njemačkoj, primjerice oko spolne i dobne strukture migranata, ili nasilja koje se događalo za pretprošlu Novu godinu u nizu njemačkih gradova?

Nije slučajno da je Njemačka jedina europska zemlja koja ima sličan “Lex Stanković” i provodi ga od 1. siječnja ove godine. Opet nas o tome prvi izvještava Jutarnji pod znakovitim naslovom: “Zakonski malj za govor mržnje na Internetu: Što možemo naučiti iz njemačkog eksperimenta koji će promijeniti svijet društvenih mreža” Metafora “malja” neugodno podsjeća na Malleus maleficarum, hrvatski: Malj koji ubija vještice, zloglasni inkvizitorski priručnik kojeg su u 15. stoljeću napisala dvojica njemačkih dominikanaca, H. Kramer i J. Sprenger, a čiji bi srodnici po formi mentis glumili Velike inkvizitore danas. Njemačka, za kojom se prvi povodimo, od prije dva tjedna na svom teritoriju provodi Zakon o poboljšanju provedbe zakona na društvenim mrežama (na njemačkom umilna kratica NetzDG od još ljupkije riječi: Netzwerkdurchsetzungsgesetz).

Tim zakonom “motor Europske unije” i zemlja s najjačom kontrolom misli i riječi propisuje društvenim mrežama s više od dva milijuna registriranih članova, dakle prije svega Facebooku i Twitteru, da korisnicima omogući jednostavan i transparentan način za prijavljivanje ilegalnog sadržaja te da vidljivo protuzakonit sadržaj uklone ili blokiraju unutar 24 sata od prijave. Radi se o nametanju cenzure i, što je još gore, autocenzure. Lako je zaključiti kako će društvene mreže i portali sami, da bi izbjegli rizik, jer je interpretacija rastezljiva stvar, radije a priori brisati upise korisnika nego se objašnjavati na sudu i eventualno plaćati drakonske kazne. Već u nekoliko dana malj novog njemačkog zakona nekritički je pogađao široku paletu objava – od lijevih komičara do desnih političara, dajući im u javnosti aureolu žrtava gušenja slobode riječi.

Dvije su jasne posljedice ovakvih novotarija. Kad se zakon donese, nastat će stampedo u kojem će svatko prijavljivati svakoga. Budući da velike društvene mreže ne mogu zaposliti desetine tisuća lokalnih administratora kvalificiranih brzo prosuditi što se kosi sa zakonom a što ne, bit će im jeftinije, sigurnije i jednostavnije odmah brisati i blokirati. Prostor slobode govora na internetu, pod krinkom borbe protiv manijaka koji prijete i šire mržnju, a koji se lako riješe i postojećim zakonskim okvirom, suzit će se na small talk o zeki, cvijeću, rukometu, hrani i modi i sličnim, “sigurnim” stvarima. Kako kaže lik u Kusturičinom filmu Otac na službenom putu – u vrijeme kad danas možeš zaglaviti zbog američkih, a sutra zbog ruskih pjesama, najsigurnije je pjevati meksičke.

Drugi problem novog cenzuriranja interneta je što je država, prijetnjom kaznama, zadužuje privatne tvrtke da rade njen posao. Naime, svi problemi o kojima je govorio Stanković u Hrvatskoj su već obuhvaćeni člancima Kaznenog zakona, i to ne samo oni koji se odnose na prijetnje i pozivanje na nasilje, već i oni koji se tiču uvrede (147.), teškog sramoćenja (148.) i klevete (149.). Čemu onda dodatni zakon? Svako hipernormiranje, pogotovo uvođenje novih zakona bez jasno vidljive potrebe uvijek je sumnjivo. I o tome se mora javno govoriti. Barem dok se još može.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Hrvatska – 7 destruktivnih mitova

Objavljeno

na

Objavio

Mitovi su po naravi konstruktivni, na njima se utemeljuje život neke zajednice, oformljuje afektivno jedinstvo,’ objašnjava svijet, prošlost i sadašnjost, zacrtava poželjna budućnost.

Na žalost, u Hrvatskoj je mnogo toga drukčije nego drugdje, pa i mitovi. Od ‘kletve kralja Zvonimira’ do današnjih, mahom medijskom kampanjom proizvedenih mitova, mitovi u Hrvatskoj služe uglavnom za to da obeshrabre zajednicu i uvjere ju kako ne bi smjela postojati, barem ne u obliku države. Zajednička jezgra svih tih mitova jest teza da je hrvatska država grijeh sama po sebi, piše Damir Pešorda u Hrvatskom tjedniku od 18. siječnja 2018. godine.

Prvi je takav mit narativ o ‘deset mračnih godina’, misli se, naravno, na devedesete. Pisao sam već više puta o tomu koliko je ta teza neistinita i zlonamjerna te mi se ne da još jednom opširno obrazlagati zašto su tih deset godina deset najboljih godina možda u cijeloj hrvatskoj povijesti.

Sama činjenica da je tada stvorena hrvatska država, to razdoblje čini nužno pozitivnim za sve one koji su lojalni hrvatskoj državi, a svi oni koji to niječu, legitimiraju se kao neprijatelji Hrvatske. Mogu oni voljeti hrvatske prirodne ljepote, kune iz hrvatskoga proračuna i slično, ali su im mrski Hrvati. Devedesete su bile sjajne, pobijedili smo u nametnutom ratu, hrvatski vanjski dug tih devedesetih bio je minoran, a velike tvrtke bile su u hrvatskim rukama – banke, Ina, Pliva, znatan dio HT-a itd.

Drugi mit je priča o tomu kako ulazak u Europsku uniju nema alternative. Osobno sam još prije desetak godina pisao kako takav način ulaska u Europsku uniju može Hrvatsku skupo stajati. Zanimljivo je da tzv. desničarski kolumnisti još i danas tvrde kako je Hrvatska od EU imala samo štetu, ali da bi oni i danas opet glasovali za ulazak u EU, odnosno za ostanak u EU.

Tako Ivica Šola, inače bridak i oštrouman komentator brojnih društvenih pitanja, nakon što je žestoko napao EU i njezino ponašanje prema Hrvatskoj, kaže: “Treba li izići iz EU-a? Ne, već ostati i jače se povezati sa zemljama Višegradske skupine. Ove su zemlje, za razliku od nas, nakon ulaska u EU iznimno uspješne. Za njih je EU sredstvo, a recept njihove uspješnosti je jednostavan. Oni, njihovi lideri, za razliku od nas i naših, drže do sebe!”

Ja, međutim, i dalje držim da bi trebalo provesti jedan pošteni referendum na kojemu bi građani odlučili o tomu žele li biti u uniji u koju, kako i sam Šola kaže, “više dajemo nego povlačimo”, koja nam diktira da primamo sirotinju iz njihovih bivših kolonija i da se odričemo vlastitog teritorija u ime dobrosusjedskih odnosa i ‘europskih vrijednosti” ili pak ne želimo«.

No kako je famozno “mjesto za stolom gdje se odlučuje” jedan od žilavijih mitova suvremene Hrvatske, teško da će se u skoroj budućnosti pojaviti relevantna politička opcija koja bi stvari tako postavila. Pernar i Sinčić su redikuli, a Hasanbegović i Esih još uvijek se koncentriraju na usko unutarhrvatska ideološka pitanja. Ipak, živi bili pa vidjeli!

Treći mit je o ‘urbanoj i ruralnoj Hrvatskoj’. Iz tog implicitno ‘rasističkog’ narativa izvire težnja da se sve one krajeve u kojima je hrvatstvo još uvijek naglašeno obilježje identiteta proglasi zaostalim, primitivnim, seljačkim u negativnome smislu. Činjenicu da je riječ samo o mitu, a ne o nekoj bitnoj kulturološkoj razlici, na zgodan je način razobličio jedan nedavni događaj.

Godinama već ‘lijeva, napredna, urbana itd. Hrvatska trubi o tomu kako Thompson ne može nastupati u Istri, a posebno u Puli, jer je to napredna, urbana, europska cjelina, da bi se ovih dana ispostavilo kako u toj naprednoj ter europskoj sredini žari i pali Bora Drljača; srpski narodnjak najprizemnije vrste. Iz toga je logično zaključiti da Thompson u Istri smeta Srbima i Jugoslavenima, a ne naprednjacima. Bora Drljača zoran je dokaz da je u Istri i te kako živa krkanska kultura.

Četvrti mit se na neki način nadovezuje na prethodni jest mit o ‘hercegbosanskoj’ pošasti. Hrvatski mediji stalno podgrijavaju priču o tomu kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine pogubno djelovali na Hrvatsku, kako su oni izvor gotovo svega što u ovoj zemlji ne valja, od primitivizma i nekulture do korupcije i kriminala. Na stranu sad činjenice da brojni hrvatski znanstvenici, pjesnici, športaši i drugi poznati ljudi potječu iz Bosne i Hercegovine, važnije je to da bez tog biološkog bazena Hrvatska ne bi ni do danas opstala, barem ne kao Hrvatska. Ispražnjeni bi prostor popunili neki drugi narodi, ali Hrvati ne bi jer ih jednostavno ne bilo u dostatnome broju da nije bilo hrvatskog naroda u BiH. Sada je taj bazen poprilično ispražnjen i demografska budućnost Hrvatske čini se tmurnom.

Peti mit – mit o bajkovitoj zemlji samoupravljanja i socijalizma, zemlji bratstva i jedinstva, koju su nacionalisti uništili. Ispočetka stidljivo, a dugo već nasrtljivo i bezobrazno forsira se priča da je u Jugoslaviji sve bilo divno i krasno, a kako danas ništa ne valja. Ta je priča sto puta argumentirano pobijena, ali argumenti u takvim stvarima ionako nemaju neku veliku ulogu. Za one kojima je Jugoslavija, taj bastard zapadnoeuropske kombinatorike i pretprošlostoljetne ideje, bila jedina istinska domovina, svaka je Jugoslavija dobra, a svaka Hrvatska loša. No to i ne bi bio neki velik problem, da mentalni Jugoslaveni ne drže ključne pozicije u hrvatskim medijima, kulturi, pa i politici.

Šesti je mit ispraznica da su manjine ‘hrvatsko bogatstvo’. Zahvaljujući toj divinizaciji manjina Hrvatska ima najveći broj zajamčenih saborskih mandata za manjince u Europi, a Milorad Pupovac nametnuo se kao svojevrsni kolonijalni namjesnik u Hrvatskoj koji nadgleda lokalce da ne bi došlo do nacionalističkih skretanja. Naravno, ispraznica da su manjine naše bogatstvo notorna je glupost, a implicitno je rasistička! Jer implicira da su manjine superiorni većinskome stanovništvu, dočim ih se doživljava kao bogatstvo, dakle vrjednijima od običnoga hrvatskog puka.

Sedmi je mit nebuloza kako je hrvatski nogomet u krizi. Može se činiti da nogomet nije dovoljno važna stvar pa da mu stoga nije mjesto na ovakvu popisu. Međutim, to bi bilo pogrješno, preko nogometa ovdje se prelamaju neke mnogo važnije stvari, a najvažnije od svega jest to da se preko gušenja hrvatskoga nogometa guši i onaj nacionalni naboj koji uz uspjehe nacionalne vrste ide, a planiranim stvaranjem nekakve jugoslavenske ili zapadnobalkanske ligeučinio bi se još jedan krupan korak u športskoj, kulturnoj i političkoj integraciji prostora bivše države.

Od svojevremenih napada na pokojnoga Markovića, preko Jovanovićeve grmljavine o močvari koju treba isušiti do otvorene žalopojke na javnoj televiziji što se Hrvatska plasirala na Svjetsko prvenstvo u Rusiji pa će vodstvo HNS-a opstati barem još jedno vrijeme – uporno se širi i nadograđuje laž o krizi hrvatskog nogometa. Međutim, istina je da je HNS jedini nacionalni sportski savez koji se financira vlastitim prihodima, a hrvatski je nogomet daleko uspješniji od, recimo, hrvatske umjetnosti, industrije ili politike.

Destruktivna narav ovih medijski potenciranih mitova ogleda se u rasulu i dezorijentaciji onih koji vladaju u suvremenoj Hrvatskoj.

Hrvatski pisci i redatelji viču da nisu hrvatski, ali uredno nastupaju u ime hrvatske kulture na raznim sajmovima, festivalima i slično. Hrvatski političarisvjedoče javno i tajno protiv svoje zemlje, optužuju je za agresiju i slično. Običan puk po tramvajima, i po internetskim forumima optužuje državu za sve i svašta, i već se mnogi pitaju ‘Je li nam sve ovo trebalo!?’ A to je upravo ono što tvorci destruktivnih mitova žele.

Dekonstruirati destruktivne mitove prvi je korak u oslobađanju od njihova destruktivnoga učinka. Ako je ovaj tekst imalo doprinio tomu, ispunio je svoju svrhu, zaključuje Damir Pešorda / Hrvatski tjednik

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari