Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Velikosrpstvo i četništvo postaju globalna teroristička opasnost

Objavljeno

na

Zbog brutalnosti pri počinjenju zločina, zbog masovnosti zločina i njihove političke i državne organizacijske forme i sadržaja, srpski zločini devedesetih godina na područjima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova, uvjerljivo su teži i zlokobniji, time i inspirativniji bolesnicima i zločincima cijeloga svijeta, od bilo čega usporedivoga nakon Drugog svjetskog rata i nacističkoga zločinačkog pohoda svijetom.

Dodatnu težinu tome srpskom zločinačkom pokretu daje činjenica, što je to posve jasno prepoznatljiv zločinački projekt a ne inicident kratkotrajne naravi, u kojemu su kroz cijelo XX. stoljeće bile udružene doslovne sve najvažnije srpske nacionalne institucije, sa zlokobnom potporom najmoćnijih država današnjice, počevši od Velike Britanije i Francuske, preko USA do današnje Njemačke.

Posebnu univerzalnu opasnost tome zločinačkom projektu daje stalno javno vezivanje s Rusijom kao antipodom tih država i slobodnoga svijeta, iako su realno ruski prsti i utjecaji na dugotrajnost toga zločinstva bili minorni, čime se pred slobodnim nacijama potpora tome zločinstvu opravdava proizvodnjom ili realnošću stalne tzv. ruske opasnosti i spriječavanjem njezinoga širenja.

Iako se cijeli civilizirani svijet zgražao slikama ISIL-ovih zločina, strijepio i strijepi od rukopisa Al Qaede i raznih islamističkih terorističkih skupina, protiv koje slobodni narodi i države svijeta pokušavaju pronaći efikasan odgovor i eliminirati tu opasnost iz života suvremenoga svijeta, taj isti civilizirani svijet je potpuno drugačije reagirao i reagira na srpske daleko brutalnije i masovnije zločine, do mjere potpunoga zaborava, relativizacije pa i zaštite njihovih protagonista, planera i izvršitelja, a pogotovo njihovih političkih afirmatora kroz formu navodne strateške politike danas.

Primjerice, jedan od najvažnijih arhitekata desetogodišnjega velikosrpskog zločinačkoga pohoda zemljama Balkana i Hrvatskom, Aleksanadar Vasiljević, štićenik je zapadnih država, prvenstveno Velike Britanije i njezinih commonwealthskih satelita, te je izuzet iz kaznenoga progona za ponajveća zla suvremenoga svijeta.

Taj paradoks postaje sve veći izazov suvremenom svijetu, a o tome najbolje svjedoči pokolj na Novom Zelandu. Zanimljivo je koliko su ljudi, a pogotovo je tragično koliko se primjerice u Hrvatskoj, koja je pod izravnim i najbrutalnijim neprekinutim povijesnim udarom toga srpskog zločinačkoga rukopisa, spremni žmiriti i biti slijepi i gluhi na te stravične poruke i znakove zla oko sebe.

Nemoguće je ne uočiti nevjerojatan cinizam u porukama sućuti aktualnoga državnoga rukovodstva Republike Hrvatske, i predsjedenice Republike i predsjednika vlade Andreja Plenkovića pogotovo, koji državnom rukovodstvu Novoga Zelanda izražavaju razumjevanje u boli i tragediji njihovoga naroda, a s druge strane, upravo oni, prvenstveno Andrej Plenković, suradnju s otvorenim i neokrznutim zlom u vidu reafirmirane velikosrpske zločinačke politike u Hrvatskoj, smatraju – strateškim ciljem hrvatske nacionalne države kojom ravnaju.

U takvoj Hrvatskoj, najutjecajniji mediji iz medijske grupe Styria, Večernji list i 24sata, zatim jednako utjecajni Jutarnji list, te čitav niz medija sličnoga, a na žalost najutjecajnijega značaja i iz same blizine državnoga poretka, nastoje na sve načine prikriti, cenzurirati pa i besramno izmanipulirati kao “24sata” umetanjem posve druge glazbe u autentični ubilački video novozelandskoga ubojice, poticajni velikosrpski i četnički faktor ubojice.

I nema sumnje da će se točno kako je istaknuto u središnjem Dnevniku HTV u petak na večer u inače pristojnom izvještaju o zločinu na Novom Zelandu, ubojicu i inspiraciju zločinca pokušati silovitom kampanjom mainstreama poistovjetiti s “desnicom” kako bi se dodatno kriminalizirala svaka nacionalna svijest, pa i otpor kolaboraciji s velikosrpskim i četničkim zlom.

U takvoj Hrvatskoj se izvan svake sumnje državnom politikom, prvo, spriječava kažnjavanje univerzalnoga zla, počinitelja barbarskih ratnih zločina, u takvoj Hrvatskoj se upravo reafirmira ratne zločine, zločinačke politike i njihove protagoniste pod krinkom antifašističke kamuflaže teških i nekažnjenih povijesnih zločina protiv hrvatskoga naroda, ili pod krinkom navodnih manjinskih prava, u takvoj Hrvatskoj nasljednici i reafirmatori zločina izmišljaju zločine i zločince, progon fiktivne zločince kriminalizirajući cijeli hrvatski narod udarajući na prokazivače stvarnih zločina, a potiču i njeguju kao demokratsku stečevinu i doprinos civilizacijskoj različitosti – promotore dokazanoga i stvarnoga zla.

I neimenovani oprost bez ikakvoga kajanja zločinaca, unaprijeđujući zločince u sudce.

Paradoksalno je da je upravo iz takve Hrvatske, koja je bila i još je najsurovije izložena velikosrpskom zločinu i cjelostoljetnom zlu XX. stoljeća, koja još nije ni otkrila silna grobišta i ni iz bliza rasvijetlila krvavi rukopis nad svojim narodom, svijetom odapeta strijelica i to pod državnim biljegom o svjetskoj opasnosti od navodnog ustašluka, a u biti onovremenskoga pokreta otpora protiv toga praiskonskoga zla, pa države iz pripadajućega hrvatskog međunarodnog kruga kao Njemčaka, Austrija, ali i mnoge druge, donose čak i zakone kojim se sankcionira simbolika i znakovlje hrvatskog naroda, iako veze nemaju i nema sa zločinom, štiteći tako tu Europu i svijet od izmišljenoga zla, a istodobno grleći i potičući ono stvarno, nažalost pod hrvatskom državnom zaštitom prije svega. Ono srpsko zlo, koje je cijeli taj svijet mogao svojim očima gledati unazad dvadesetak godina u izravnim televizijskim prijenosima ili izvješćima.

I dok svijet štiti svoje granice i čistoću boreći se protiv “ustaša” i “hrvatskih nacista”, koje na tekućoj vrpci produciraju personalni nasljednici komunističkoga i velikosrpskoga zločina, što medijskim kanalima, što državnim intervencijama, što obavještajnim operacijama kao što je bila svastika na Poljudu, što UEFA personalnim prosrpskim nadzorom nad sportskim događajima u Hrvatskoj, što kriminalizacijom umjetnika i novinara, intelektualaca i medija koji veličaju svoj dom, domovinu, narod i tradiciju, što kriminalizacijom junaka koji su se borili protiv srpskoga zločinačkoga projekta na svojoj zemlji i pred svojim vratima, u cikličnim vremenskim intervalima događaju se pokolji inspirirani “antifašističkim” velikosrpskim i četničkim zlom, diljem svijeta.

Anders Breivik je bio potpuno sluđen i inspiriran srpskim ratnim zločinima i potaknut Karadžićevim i Mladićevim zločinačkim rukopisom, u nikada potpuno razjašnjenim okolnostima Srbin je ubio švedsku ministricu Anu Lind zbog navodne mržnje prema političarima, a danas na Novom Zelandu ubojica polazi u svoj smrtonosni pohod uz glazbu “Karadžiću vodi svoje Srbe…”, zazivajući smrt ustašama, Turcima i svima sličnima.

Dok se demokratske i uzorne svjetske zemlje, dakle bore i zakonima ili zabranom viza štite od “ustašluka” kojega ima samo u velikosrpskoj i unutarhrvatskoj mainstream petokolonaškoj fikciji i koji nikada i nigdje u svijetu, ali ni u Hrvatskoj usprkos jezivim iskušenjima srpskih zločina i komunističkih progona, nije bio izvor inspiracija ni za kakvo zlo ili zločin, dok crkvene vlasti Katoličke crkve zabranjuju u Njemačkoj i Austriji mise zadušnice i molitvu za nedužne žrrtve barbarskih zločina i za preminule pojedince iz hrvatskog naroda zbog straha od izmišljene zloćudne instrumentalizacije, dok UEFA kažnjava hrvatske nogometaše i klubove zbog navodnoga nacizma, povezujući upravo danas besramno BBB s navodnim norveškim nacistima, istovremeno se cijeli svjetski politički poredak prilagođava i spušta na razinu zločina i otvoreno grli pronositelje velikosrpskih zločinačkih politika i pohoda.

A u Hrvatskoj se uz prešutnu suglasnost državnoga poretka, koji otvoreno podupire zajedničkim sudjelovanjem u nizu manifestacija recimo Styrijinih izdanja, upravo iz takvih kuhinja i izdanja nastoji prikriti zloćudna inspiracija masovnih zločina diljem svijeta.

Hrvatski državni i politički poredak, ne samo da otvoreno štiti nasljednike zločinačkih pohoda protiv hrvatskog naroda kroz cijelo XX. stoljeće namećući sve sustavnije i nasilnije paradigmu zločina kao suvremenu hrvatsku vrijednosnu matricu, pa i one s do vrata zakrvavljenim rukama iz neposrednoga sjećanja nacije, uzdižući ih u političku strategiju i uzoritost, njegujući stečevine zla kroz navodni antifašizam, nego i godinama šuti na otvorene manifestacije zloćudnog velikosrpstva kroz formu i sadržaj udarnoga mu krila četništva.

Pa tako su posve normalne društvene činjenice na koje samostalna Republika Hrvatska uopće ni ne pokušava reagirati, spomenici Draži Mihailoviću u Sjedinjenim Američkim Državama, posve je normalno tradicionalno sudjelovanje četničkih postrojbi u paradi povodom Dana australski-novozelansdskih ratnih veterana (ANZAC Day), tamo je i spomenik i spomenici istom tom Draži Mihailoviću, čija su suvremena zlokobna inačica Radovan Karadžić i Ratko Mladić, a sve te zemlje, uključujući i Austriju i Njemačku, imaju najbližu moguću državnu, ali i državnici osobnu suradnju s deklariranim četničkim vojvodom Aleksandrom Vučićem i Srbijom, koja negira presuđeni genocid u Srebrenici i ne haje za međunarodno predsuđene genocidne postupke i presuđenu agresiju na Hrvatsku, pomažući im pretvoriti u javnoj i svjetskoj percepciji brutalni zločin i agresije u – srpsku žrtvu i žrtvenost usporedivu s Holokaustom.

Zato, da bi Plenkovićeva i predsjedničina sućut Novom Zelandu i tamošnjim državnim vlastima bila iskrena, Republike Hrvatska odmah mora pokrenuti nemilosrdni obračun s velikosrpskim zlom u Hrvatskoj i svakim spomenom te simbolike i svega što ga personalizira, mora ultimativno pod cijenu prekida svake suradnje sa saveznicima zahtjevati civilizacijski načelan stav i odnos prema Srbiji kao državi njegovateljici zločinačkoga duha i zločinačkih politika kroz dvadeseto stoljeće, mora zahtjevati primjereno kažnjavanje Srbije i političkog srpstva za zla koja je počinila i koja danas promiče kao civilizacijsku agendu, i mora ustrajati na uništenju izvorišta toga već danas globalnoga zla u samoj Srbiji i njezinim nacionalnim institucijama. Drugim riječima, Srbija se mora staviti u strogu karantenu do potpunoga ozdravljenja.

HODAK: Pobjednici u ratu uvijek su i uvijek će pisati povijest, osim u Hrvatskoj

Današnja Republika Hrvatska i njezina vlast, sve njezine nacionalne institucije, uključivo i Katolička crkva u Hrvatskoj, moraju bez izuzetka pokrenuti snažnu međunarodnu kampanju usmjerenosti na golemu opasnost od tolerancije srpske zločinačke mitologije, moraju usmjeriti pozornost svijeta na neodrživost relativizacije i proizvodnje zaborava prema srpskim zločinima, te na neodrživost bilo kakvih pokušaja suradnje, kako s aktualnom srpskom politikom, tako i sa SPC-om patrijarha Irineja, koja u svojoj svetosavskoj hijerarhiji baštini, njeguje i kanonizira upravo pronositelje i počinitelje neviđenih zločina protiv naroda u svome susjedstvu ili pod svojom državnom jurisdikcijom. Jer jedino tako se univerzalno može izraziti iskrena sućut žrtvama na Novom Zelandu, u Norveškoj, Švedskoj, a prije svega u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, te u samoj Srbiji.

I jedino tako se može iskreno pomoći srpskom narodu koji je postao zatočenik zločinačkih politika upravo zato što svijet za svoje besramne i trgovačke ciljeve na strateškoj pozornici svako malo računa na srpske zločinačke politike kao saveznike u ostvarivanju tih svojih ciljeva.

Republika Hrvatska kao samostalna država, čiji narod ponajviše pamti surovo iskustvo tih zločinačkih nastojanja i udara, mora pokrenuti međunarodnu inicijativu, upravo nakon zločina na Novom Zelandu i zatražiti univerzalnu institucionalnu kriminalizaciju velikosrpstva i četništva kao izvorišta neslućenih terirističkih ugroza i opasnosti za suvremeni svijet.

Jer, na toleranciji pa i potpori toga svijeta nastali su suvremeni islamistički teroristički pokreti s nesagledivim opasnostima, nastali su kalifati i Al Qaede, s kojima se praktično nemoguće boriti jer su se infiltrirali u njedra današnjega svijeta, a njihova trajnost koja se prenosi generacijama nekažnjavanjem i nesmetanom afirmacijom zločina kao modela djelovanja, postaje sve više smrtonosna za suvremenu civilizaciju.

Previše je znakova da to paralelno sve više postaje i velikosrpstvo, pogotvo u situaciji kada snažni iznuđeni islamofobni procesi diljem svijeta, upravo zbog potpore ili tolerancije islamističkim konceptima tjekom godina i zbog otvorene nemoći suveremnih država obračunati se s tim konceptom, izravno potiču kaotičan razvoj jednoga drugoga zla, istoga po značaju i ubojitosti, koje bi se moglo prometnuti u navodnog nositelja borbe protiv islamizma, a u biti na isti način nametnuti paradigmu zločina kao modela ponašanja u današnjem svijetu.

I time svijet sve više dovoditi na rub kaosa i terorizma u kojoj nitko neće biti siguran, a ne samo “ustaše i Turci”. Jer kad je u pitanju srpski politički i četnički zloduh, ustaše i Truci su svi koji im nisu po volji, pa nakon Hrvata i Muslimana, zatim Bošnjaka i Šiptara, to mogu postati i Amerikanci, Austrijanci, Nijemci ili Australci. I, naravno Srbi koji pokušavaju potaknuti nacionalnu borbu protiv toga razornoga zla.

Republika Hrvatska ima danas možda više nego ikada ranije obavezu, kad je već propustila priliku univerzalno kriminalizirati taj srpski zloduh nakon svega što je devedesetih proživio hrvatski narod, ne propustiti takvu priliku.

Velikosrpstvo s folklornim četništvom definitivno je globalni poziv na terorizam i nesigurnost, te opasnost suvremenoj civilizaciji, pa ga treba sasjeći na globalnoj razini korištenjem međunarodnih institucija, a u Hrvatskoj – svih hrvatskih državnih institucija. Bez milosti. Tako se izražava iskrena sućut a ne banalnim ili patetičnim, time i bešćutnim, riječima formalne sućuti. Riječi se moraju materijalizirati da bi imale svrhu.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

 

Ne treba izmišljati, islamisti iz BiH jesu prijetnja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari