Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Velikosrpstvo i četništvo postaju globalna teroristička opasnost

Objavljeno

na

Zbog brutalnosti pri počinjenju zločina, zbog masovnosti zločina i njihove političke i državne organizacijske forme i sadržaja, srpski zločini devedesetih godina na područjima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova, uvjerljivo su teži i zlokobniji, time i inspirativniji bolesnicima i zločincima cijeloga svijeta, od bilo čega usporedivoga nakon Drugog svjetskog rata i nacističkoga zločinačkog pohoda svijetom.

Dodatnu težinu tome srpskom zločinačkom pokretu daje činjenica, što je to posve jasno prepoznatljiv zločinački projekt a ne inicident kratkotrajne naravi, u kojemu su kroz cijelo XX. stoljeće bile udružene doslovne sve najvažnije srpske nacionalne institucije, sa zlokobnom potporom najmoćnijih država današnjice, počevši od Velike Britanije i Francuske, preko USA do današnje Njemačke.

Posebnu univerzalnu opasnost tome zločinačkom projektu daje stalno javno vezivanje s Rusijom kao antipodom tih država i slobodnoga svijeta, iako su realno ruski prsti i utjecaji na dugotrajnost toga zločinstva bili minorni, čime se pred slobodnim nacijama potpora tome zločinstvu opravdava proizvodnjom ili realnošću stalne tzv. ruske opasnosti i spriječavanjem njezinoga širenja.

Iako se cijeli civilizirani svijet zgražao slikama ISIL-ovih zločina, strijepio i strijepi od rukopisa Al Qaede i raznih islamističkih terorističkih skupina, protiv koje slobodni narodi i države svijeta pokušavaju pronaći efikasan odgovor i eliminirati tu opasnost iz života suvremenoga svijeta, taj isti civilizirani svijet je potpuno drugačije reagirao i reagira na srpske daleko brutalnije i masovnije zločine, do mjere potpunoga zaborava, relativizacije pa i zaštite njihovih protagonista, planera i izvršitelja, a pogotovo njihovih političkih afirmatora kroz formu navodne strateške politike danas.

Primjerice, jedan od najvažnijih arhitekata desetogodišnjega velikosrpskog zločinačkoga pohoda zemljama Balkana i Hrvatskom, Aleksanadar Vasiljević, štićenik je zapadnih država, prvenstveno Velike Britanije i njezinih commonwealthskih satelita, te je izuzet iz kaznenoga progona za ponajveća zla suvremenoga svijeta.

Taj paradoks postaje sve veći izazov suvremenom svijetu, a o tome najbolje svjedoči pokolj na Novom Zelandu. Zanimljivo je koliko su ljudi, a pogotovo je tragično koliko se primjerice u Hrvatskoj, koja je pod izravnim i najbrutalnijim neprekinutim povijesnim udarom toga srpskog zločinačkoga rukopisa, spremni žmiriti i biti slijepi i gluhi na te stravične poruke i znakove zla oko sebe.

Nemoguće je ne uočiti nevjerojatan cinizam u porukama sućuti aktualnoga državnoga rukovodstva Republike Hrvatske, i predsjedenice Republike i predsjednika vlade Andreja Plenkovića pogotovo, koji državnom rukovodstvu Novoga Zelanda izražavaju razumjevanje u boli i tragediji njihovoga naroda, a s druge strane, upravo oni, prvenstveno Andrej Plenković, suradnju s otvorenim i neokrznutim zlom u vidu reafirmirane velikosrpske zločinačke politike u Hrvatskoj, smatraju – strateškim ciljem hrvatske nacionalne države kojom ravnaju.

U takvoj Hrvatskoj, najutjecajniji mediji iz medijske grupe Styria, Večernji list i 24sata, zatim jednako utjecajni Jutarnji list, te čitav niz medija sličnoga, a na žalost najutjecajnijega značaja i iz same blizine državnoga poretka, nastoje na sve načine prikriti, cenzurirati pa i besramno izmanipulirati kao “24sata” umetanjem posve druge glazbe u autentični ubilački video novozelandskoga ubojice, poticajni velikosrpski i četnički faktor ubojice.

I nema sumnje da će se točno kako je istaknuto u središnjem Dnevniku HTV u petak na večer u inače pristojnom izvještaju o zločinu na Novom Zelandu, ubojicu i inspiraciju zločinca pokušati silovitom kampanjom mainstreama poistovjetiti s “desnicom” kako bi se dodatno kriminalizirala svaka nacionalna svijest, pa i otpor kolaboraciji s velikosrpskim i četničkim zlom.

U takvoj Hrvatskoj se izvan svake sumnje državnom politikom, prvo, spriječava kažnjavanje univerzalnoga zla, počinitelja barbarskih ratnih zločina, u takvoj Hrvatskoj se upravo reafirmira ratne zločine, zločinačke politike i njihove protagoniste pod krinkom antifašističke kamuflaže teških i nekažnjenih povijesnih zločina protiv hrvatskoga naroda, ili pod krinkom navodnih manjinskih prava, u takvoj Hrvatskoj nasljednici i reafirmatori zločina izmišljaju zločine i zločince, progon fiktivne zločince kriminalizirajući cijeli hrvatski narod udarajući na prokazivače stvarnih zločina, a potiču i njeguju kao demokratsku stečevinu i doprinos civilizacijskoj različitosti – promotore dokazanoga i stvarnoga zla.

I neimenovani oprost bez ikakvoga kajanja zločinaca, unaprijeđujući zločince u sudce.

Paradoksalno je da je upravo iz takve Hrvatske, koja je bila i još je najsurovije izložena velikosrpskom zločinu i cjelostoljetnom zlu XX. stoljeća, koja još nije ni otkrila silna grobišta i ni iz bliza rasvijetlila krvavi rukopis nad svojim narodom, svijetom odapeta strijelica i to pod državnim biljegom o svjetskoj opasnosti od navodnog ustašluka, a u biti onovremenskoga pokreta otpora protiv toga praiskonskoga zla, pa države iz pripadajućega hrvatskog međunarodnog kruga kao Njemčaka, Austrija, ali i mnoge druge, donose čak i zakone kojim se sankcionira simbolika i znakovlje hrvatskog naroda, iako veze nemaju i nema sa zločinom, štiteći tako tu Europu i svijet od izmišljenoga zla, a istodobno grleći i potičući ono stvarno, nažalost pod hrvatskom državnom zaštitom prije svega. Ono srpsko zlo, koje je cijeli taj svijet mogao svojim očima gledati unazad dvadesetak godina u izravnim televizijskim prijenosima ili izvješćima.

I dok svijet štiti svoje granice i čistoću boreći se protiv “ustaša” i “hrvatskih nacista”, koje na tekućoj vrpci produciraju personalni nasljednici komunističkoga i velikosrpskoga zločina, što medijskim kanalima, što državnim intervencijama, što obavještajnim operacijama kao što je bila svastika na Poljudu, što UEFA personalnim prosrpskim nadzorom nad sportskim događajima u Hrvatskoj, što kriminalizacijom umjetnika i novinara, intelektualaca i medija koji veličaju svoj dom, domovinu, narod i tradiciju, što kriminalizacijom junaka koji su se borili protiv srpskoga zločinačkoga projekta na svojoj zemlji i pred svojim vratima, u cikličnim vremenskim intervalima događaju se pokolji inspirirani “antifašističkim” velikosrpskim i četničkim zlom, diljem svijeta.

Anders Breivik je bio potpuno sluđen i inspiriran srpskim ratnim zločinima i potaknut Karadžićevim i Mladićevim zločinačkim rukopisom, u nikada potpuno razjašnjenim okolnostima Srbin je ubio švedsku ministricu Anu Lind zbog navodne mržnje prema političarima, a danas na Novom Zelandu ubojica polazi u svoj smrtonosni pohod uz glazbu “Karadžiću vodi svoje Srbe…”, zazivajući smrt ustašama, Turcima i svima sličnima.

Dok se demokratske i uzorne svjetske zemlje, dakle bore i zakonima ili zabranom viza štite od “ustašluka” kojega ima samo u velikosrpskoj i unutarhrvatskoj mainstream petokolonaškoj fikciji i koji nikada i nigdje u svijetu, ali ni u Hrvatskoj usprkos jezivim iskušenjima srpskih zločina i komunističkih progona, nije bio izvor inspiracija ni za kakvo zlo ili zločin, dok crkvene vlasti Katoličke crkve zabranjuju u Njemačkoj i Austriji mise zadušnice i molitvu za nedužne žrrtve barbarskih zločina i za preminule pojedince iz hrvatskog naroda zbog straha od izmišljene zloćudne instrumentalizacije, dok UEFA kažnjava hrvatske nogometaše i klubove zbog navodnoga nacizma, povezujući upravo danas besramno BBB s navodnim norveškim nacistima, istovremeno se cijeli svjetski politički poredak prilagođava i spušta na razinu zločina i otvoreno grli pronositelje velikosrpskih zločinačkih politika i pohoda.

A u Hrvatskoj se uz prešutnu suglasnost državnoga poretka, koji otvoreno podupire zajedničkim sudjelovanjem u nizu manifestacija recimo Styrijinih izdanja, upravo iz takvih kuhinja i izdanja nastoji prikriti zloćudna inspiracija masovnih zločina diljem svijeta.

Hrvatski državni i politički poredak, ne samo da otvoreno štiti nasljednike zločinačkih pohoda protiv hrvatskog naroda kroz cijelo XX. stoljeće namećući sve sustavnije i nasilnije paradigmu zločina kao suvremenu hrvatsku vrijednosnu matricu, pa i one s do vrata zakrvavljenim rukama iz neposrednoga sjećanja nacije, uzdižući ih u političku strategiju i uzoritost, njegujući stečevine zla kroz navodni antifašizam, nego i godinama šuti na otvorene manifestacije zloćudnog velikosrpstva kroz formu i sadržaj udarnoga mu krila četništva.

Pa tako su posve normalne društvene činjenice na koje samostalna Republika Hrvatska uopće ni ne pokušava reagirati, spomenici Draži Mihailoviću u Sjedinjenim Američkim Državama, posve je normalno tradicionalno sudjelovanje četničkih postrojbi u paradi povodom Dana australski-novozelansdskih ratnih veterana (ANZAC Day), tamo je i spomenik i spomenici istom tom Draži Mihailoviću, čija su suvremena zlokobna inačica Radovan Karadžić i Ratko Mladić, a sve te zemlje, uključujući i Austriju i Njemačku, imaju najbližu moguću državnu, ali i državnici osobnu suradnju s deklariranim četničkim vojvodom Aleksandrom Vučićem i Srbijom, koja negira presuđeni genocid u Srebrenici i ne haje za međunarodno predsuđene genocidne postupke i presuđenu agresiju na Hrvatsku, pomažući im pretvoriti u javnoj i svjetskoj percepciji brutalni zločin i agresije u – srpsku žrtvu i žrtvenost usporedivu s Holokaustom.

Zato, da bi Plenkovićeva i predsjedničina sućut Novom Zelandu i tamošnjim državnim vlastima bila iskrena, Republike Hrvatska odmah mora pokrenuti nemilosrdni obračun s velikosrpskim zlom u Hrvatskoj i svakim spomenom te simbolike i svega što ga personalizira, mora ultimativno pod cijenu prekida svake suradnje sa saveznicima zahtjevati civilizacijski načelan stav i odnos prema Srbiji kao državi njegovateljici zločinačkoga duha i zločinačkih politika kroz dvadeseto stoljeće, mora zahtjevati primjereno kažnjavanje Srbije i političkog srpstva za zla koja je počinila i koja danas promiče kao civilizacijsku agendu, i mora ustrajati na uništenju izvorišta toga već danas globalnoga zla u samoj Srbiji i njezinim nacionalnim institucijama. Drugim riječima, Srbija se mora staviti u strogu karantenu do potpunoga ozdravljenja.

HODAK: Pobjednici u ratu uvijek su i uvijek će pisati povijest, osim u Hrvatskoj

Današnja Republika Hrvatska i njezina vlast, sve njezine nacionalne institucije, uključivo i Katolička crkva u Hrvatskoj, moraju bez izuzetka pokrenuti snažnu međunarodnu kampanju usmjerenosti na golemu opasnost od tolerancije srpske zločinačke mitologije, moraju usmjeriti pozornost svijeta na neodrživost relativizacije i proizvodnje zaborava prema srpskim zločinima, te na neodrživost bilo kakvih pokušaja suradnje, kako s aktualnom srpskom politikom, tako i sa SPC-om patrijarha Irineja, koja u svojoj svetosavskoj hijerarhiji baštini, njeguje i kanonizira upravo pronositelje i počinitelje neviđenih zločina protiv naroda u svome susjedstvu ili pod svojom državnom jurisdikcijom. Jer jedino tako se univerzalno može izraziti iskrena sućut žrtvama na Novom Zelandu, u Norveškoj, Švedskoj, a prije svega u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, te u samoj Srbiji.

I jedino tako se može iskreno pomoći srpskom narodu koji je postao zatočenik zločinačkih politika upravo zato što svijet za svoje besramne i trgovačke ciljeve na strateškoj pozornici svako malo računa na srpske zločinačke politike kao saveznike u ostvarivanju tih svojih ciljeva.

Republika Hrvatska kao samostalna država, čiji narod ponajviše pamti surovo iskustvo tih zločinačkih nastojanja i udara, mora pokrenuti međunarodnu inicijativu, upravo nakon zločina na Novom Zelandu i zatražiti univerzalnu institucionalnu kriminalizaciju velikosrpstva i četništva kao izvorišta neslućenih terirističkih ugroza i opasnosti za suvremeni svijet.

Jer, na toleranciji pa i potpori toga svijeta nastali su suvremeni islamistički teroristički pokreti s nesagledivim opasnostima, nastali su kalifati i Al Qaede, s kojima se praktično nemoguće boriti jer su se infiltrirali u njedra današnjega svijeta, a njihova trajnost koja se prenosi generacijama nekažnjavanjem i nesmetanom afirmacijom zločina kao modela djelovanja, postaje sve više smrtonosna za suvremenu civilizaciju.

Previše je znakova da to paralelno sve više postaje i velikosrpstvo, pogotvo u situaciji kada snažni iznuđeni islamofobni procesi diljem svijeta, upravo zbog potpore ili tolerancije islamističkim konceptima tjekom godina i zbog otvorene nemoći suveremnih država obračunati se s tim konceptom, izravno potiču kaotičan razvoj jednoga drugoga zla, istoga po značaju i ubojitosti, koje bi se moglo prometnuti u navodnog nositelja borbe protiv islamizma, a u biti na isti način nametnuti paradigmu zločina kao modela ponašanja u današnjem svijetu.

I time svijet sve više dovoditi na rub kaosa i terorizma u kojoj nitko neće biti siguran, a ne samo “ustaše i Turci”. Jer kad je u pitanju srpski politički i četnički zloduh, ustaše i Truci su svi koji im nisu po volji, pa nakon Hrvata i Muslimana, zatim Bošnjaka i Šiptara, to mogu postati i Amerikanci, Austrijanci, Nijemci ili Australci. I, naravno Srbi koji pokušavaju potaknuti nacionalnu borbu protiv toga razornoga zla.

Republika Hrvatska ima danas možda više nego ikada ranije obavezu, kad je već propustila priliku univerzalno kriminalizirati taj srpski zloduh nakon svega što je devedesetih proživio hrvatski narod, ne propustiti takvu priliku.

Velikosrpstvo s folklornim četništvom definitivno je globalni poziv na terorizam i nesigurnost, te opasnost suvremenoj civilizaciji, pa ga treba sasjeći na globalnoj razini korištenjem međunarodnih institucija, a u Hrvatskoj – svih hrvatskih državnih institucija. Bez milosti. Tako se izražava iskrena sućut a ne banalnim ili patetičnim, time i bešćutnim, riječima formalne sućuti. Riječi se moraju materijalizirati da bi imale svrhu.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

 

Ne treba izmišljati, islamisti iz BiH jesu prijetnja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Gaženje ili svjedočenje ideala?

Objavljeno

na

Objavio

Uskrsna poruka konačne pobjede života nad smrću, dobra nad zlom, istine nad neistinom, pravde nad nepravdom, slobode nad zarobljenošću, mira nad nasiljem ideal je usađen u svakoga čovjeka i čitavo čovječanstvo, no mnogi ga ljudi fascinirani manjim vrijednostima ignoriraju, odbacuju ili osporavaju. Kršćanstvo općenito, a osobito katolištvo, taj ideal njeguje i nudi ga svim ljudima kako za njihovo osobno dobro tako i za dobro formalnih i neformalnih zajednica kojima pripadaju, kao i čitavoga čovječanstva, poštujući svaku savjest koja je izraz i potvrda osobne slobode, tj. mogućnosti izbora.

Prihvaćanje, njegovanje i ponuda toga tako poželjnoga ideala nisu tek neka teorija, neka ideologija ili neka utopija, nego su utemeljeni na životnoj stvarnosti, povijesnoj stvarnosti koja ima svoje procese nastanka i razvitka koji su zdravorazumski provjerljivi. Premda Biblija nije znanstvena knjiga, ni povijesna ni zemljopisna, ona je ipak izniman, dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis kao znanosti. Premda predaja, koja se prenosi s naraštaja na naraštaj i koja trajno živi u sadašnjosti, također nema znanstvenih, ni povijesnih ni zemljopisnih pretenzija, ipak je dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis. Drugim riječima Isus Krist, njegovo djelovanje, njegova muka i njegov nauk povijesna su činjenica realizirana u točno određenim vremenskim i zemljopisnim okvirima te nema zdravorazumskoga razloga za njegovo osporavanje. U očima pak vjernika, kršćana, katolika, ne odričući se zdravoga razuma ni zdravorazumske kritičnosti, Isus je i uskrsnuo, oživio nakon što je preminuo i bio pokopan, ali ne više s materijalnim, nego s proslavljenim tijelom, što je iskorak iz ovozemaljske povijesti i zemljopisa u transcendenciju, natpovijest.

Natpovijesni događaj

Uskrsnuće Isusovo nije povijesni, nego natpovijesni, transcendentni događaj te se ne može dohvatiti tek zdravim razumom, nego isključivo vjerom, povjerenjem i slobodnim prihvačćnjem Božje objave. Isusovo uskrsnuće, premda je natpovijesno i transcendentno, ipak ima iznimno duboke korijene u povijesti i zemljopisu, kako prije otkrivanja praznoga groba tako i nakon spoznaje da je grob prazan. Naime, povijesno je provjerljiva iznimna promjena koja se dogodila nakon Isusova uskrsnuća, kako među njegovim neposrednim učenicima s kojima je živio i drugovao za svoga javnoga djelovanja tako i među neizbrojivim njegovim učenicima do danas, a od kojih su mnogi upravo zbog vjernosti Isusu Kristu uskrslomu prolili svoju vlastitu krv i žrtvovali svoje ovozemaljske živote. Upravo tolika dragovoljno prolivena krv svjedočanstvo je vjerodostojnosti uskrsne poruke i ideala koji ona donosi i jamči. Suvremeni čovjek, pa i suvremeno čovječanstvo, premda u najdubljoj svojoj intimi žudi za tim iznimnim idealom, premda za vjerodostojnost toga ideala postoje argumenti dragovoljno žrtvovanih života (a svaki je ljudski život predragocjen svakomu čovjeku da bi ga žrtvovao za nešto sumnjivo ili samo vjerojatno), mnogi se odriču pravoga, najboljega ideala i daju prednost manjim vrijednostima. Upravo to se događa i u suvremenom hrvatskom društvu u kojem se tomu najboljemu idealu suprotstavljaju sebični osobni ili grupni interesi. Naime, baš svako onemogućavanje stručnim i sposobnim članovima hrvatskoga društva da rade, djeluju i ostvaruju ono što mogu, u čemu su najbolji, gaženje je toga ideala. Svako privilegiranje pojedinaca jer su pripadnici ove ili one političke stranke ili političke opcije izravno je gaženje toga ideala.

Prilika za obnovu osobne vjere

Svako potiskivanje osoba jer se ideološki ne uklapaju u različite projekte ideoloških agenata neposredno je gaženje toga ideala. Svaka zloporaba deklariranih vrjednota za nasilje nad drugačijima i neistomišljenicima onemogućavanje je toga ideala. Svako nepoštivanje savjesti, posebno legalnoga i legitimnoga priziva savjesti, brutalno je gaženje elementarne osobne slobode, dakle i toga ideala… Više je nego tragično ako u takvim gaženjima, na bilo kojoj razini i u bilo kojim okolnostima, aktivno sudjeluju vjernici, deklarirani kršćani, katolici, jer njihovi su takvi postupci dvostruko štetni: onemogućuju opće dobro u hrvatskom društvu i sablazan su onima pred kojima bi trebali biti svjedoci ideala.

Ovogodišnja proslava svetkovine Isusova uskrsnuća, osobito za katoličke vjernike, nova je prilika za obnovu osobne vjere, osobnoga povjerenja i prihvaćanja Božje objave, za prepoznavanje i prihvaćanje jedinoga stvarnoga i neupitnoga ideala. Budu li oni koji se u hrvatskom društvu deklariraju kao katolici, a osobito oni od njih koji su na važnim državnim i društvenim vodećim položajima, stvarno prihvatili uskrsnu poruku, očistili se od napasti da manjim vrijednostima daju prednost pred jedinim pravim idealom, kojemu sam Bog jamči trijumf, hrvatsko društvo brzo će početi ozdravljivati. Zakažu li pak katolički vjernici, osobito oni na odgovornim mjestima, hrvatsko će se društvo mučiti u svojim krizama, a umjesto svjedočanstva uskrsne pobjede pružat će sablazan ostalim članovima hrvatskoga društva.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Kada je izgorjela Notre-Dame?

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak navečer vatra je većim dijelom progutala Notre-Dame. Svijet je trenutno, dok se požar još razbuktavao, obišao prizor pariške katedrale u plamenu, koji je stegao srce kršćaninu, ali i svakom ljubitelju umjetnosti i starine.

Simultano s događajem, globalno su kružile i lažne vijesti oko njega. S jedne strane proširila se fotografija dva mlađa tipa, bliskoistočnog izgleda, kako se samozadovoljno smiješe dok iza njih gori Notre-Dame.

Pokazalo se da je riječ o montaži s očitim ciljem usmjeravanja bijesa prema muslimanima.

No s druge strane, tragikomično se, dok je još požar buktio, iz zvaničnih, oligarhijskih medija širila vijest kako on nije podmetnut, štoviše da se nekakvih pedeset stručnjaka složilo kako vatra nije izazvana namjerno.

Otkud su to mogli znati dok požar još traje? Kulturološki je bilo zanimljivo vidjeli kako veliki svjetski mediji predstavljaju Notre-Dame svojoj publici.

O tome da je katedrala Naše Gospe sve odvojenija od svijeta, i da će se uskoro remek djela kršćanke civilizacije na Zapadu Europe promatrati kako Stonehenge, svjedoči i glavni podatak koji se isticao, a to je da Notre-Dame “godišnje posjećuje oko 14 milijuna turista, što je čini najposjećenijom građevinom u cijeloj Europi”.

Najmanje se govorilo o biti njenog postojanja, duhovnoj i vjerskoj, koja se onda na nižoj razini reflektira i kao umjetnička, potom i kao civilizacijsko-identitetska pa na koncu, na najnižoj razini i turističko-komercijalna dimenzija. Za zadnjeg boravka u Parizu Notre-Dame me posebno dirnula, piše Nino Raspudić / Večernji list

Ispred stare katedrale stražario je vojnik u punoj ratnoj spremi, što dovoljno govori o tome u kakvom je stanju Francuska danas, a odmah do njega dva mlađa muškaraca su se napadno ljubila i mazila, pokazujući time valjda kako oni to mogu ispred strašne klerikalne utvrde.

Primjereno otprilike kao da sam došao napadno žvakati sendvič od svinjetine ispred neke džamije ili sinagoge. Ugođaj su upotpunjavale tisuće turista, loveći pročelje katedrale i vlastite nasmiješene glave selfi-stickom i neka obnažena histerična prosvjednica za koju nije bilo jasno je li sotonistica ili borac za prava životinja.

Bolno sam osjetio napuštenost i usamljenost te drevne katedrale u svijetu kojem više ne pripada i od kojeg potpuno odudara. No ušavši u polutamu Notre-Dama iz takvog vanjskog svijeta dojam se promijenio.

Utroba katedrale je bila živa, osjećala se snažna duhovnost, za mene osobno jača nego, primjerice, u bilo kojoj rimskoj crkvi. Imao sam dojam da je Notre-Dame živa, a Pariz oko nje mrtav. Samo mjesec dana prije požara u Notre-Dame, gorjela je druga najveća pariška crkva Saint Sulpice.

O kretenizmu dijela naših medija svjedoči i to što su kao glavnu stvar uz Saint Sulpice, očito kopiranjem američkih izvora, naveli da je poslužila kako scenografija za snimanje treš filma Da Vincijev kod. Još da užgaju Sainte-Chapelle i kraljevsku baziliku Saint-Denis pa Pariz 21. stoljeća konačno može odahnuti!

Davor Domazet Lošo: Ništa ovdje nije slučajno! Ovo je prava istina o požaru u Parizu…

Pariz je stresan velegrad, u kojem se, osim nekoliko spomenutih crkava i velebnih muzeja, nema što lijepoga vidjeti. Već je 1986. psihijatar Hiroaki Ota skovao naziv ‘Pariški sindrom’, za psihički poremećaj kojeg kod dijela japanskih turista izaziva šok nesklada između slike Pariza koja im se nudi i o kojem onda maštaju, i realnosti koju zateknu kad u njega dođu.

Nema ljepote, nema “Esprita”, nigdje romantičnih uličica i profinjenih ljudi iz filmova i turističkih prospekta, već vas dočekaju siv, stresan grad, neljubazni, bahati domaćini, rijeka turista i otuđenih imigranata. Od “pariškog sindroma” koji uključuje halucinacije, paranoju, anksioznost, povraćanje i vrtoglavicu oboli dvadesetak japanskih turista godišnje.

Zanimljivo je da japanska ambasada u Parizu ima otvorenu telefonsku liniju 24 sata na dana za sve svoje građane koji su pretrpjeli navedeni šok. Pariz je vjerojatno grad koji najviše razočarava, jer pokazuje najveći raskorak između mita i stvarnosti. U zadnje vrijeme on čak više nije ni “grad svjetla” jer se na liniji eko-terora počelo štedjeti i na osvjetljenju spomenika.

U Pariz svake godine dolazi više od 17 milijuna stranih turista da bi vidjeli grad iz 19. stoljeća, u kojem, osim par izoliranih primjera kao što je crkva Notre-Dame, nema starine kakvu možemo vidjeti primjerice u Rimu ili Pragu. O Veneciji da i ne govorimo.

Najzaslužniji za to je barun Haussmann, urbanist koji je u službi Napoleona III. obnovio Pariz između 1852. i 1869. kad je srednjovjekovni centar grada sravnjen sa zemljom, a na njegovom mjestu napravljeni široki bulevari, parkovi i monotone uniformirane građevine, sva ona sterilna klasicistička monumentalnost koja krasi središte Pariza danas.

Zanimljivo je da su neki kritičari prigovarali da je takva radikalna transformacija grada imala političku motivaciju, konkretno, da se htjela olakšati kontrola buntovnog grada, je u novim širokim ulicama nije bilo moguće postaviti barikade.

Osim što je današnji Pariz većim dijelom arhitektonski monoton grad iz sredine 19. stoljeća, ni ljudi na njegovim ulicama ničim ne imponiraju. Dame su neuglednije i lošije odjevene od onih koje možete vidjeti u centru Zagreba ili Splita, upitno je koliko je tu uopće Parižana, jer se središtem grada uglavnom muvaju siromašni migranti i masovni turisti.

Protrče kroz Notre-Dame, uslikaju se podno željezne skalamerije Eiffelova tornja, nakon što se satima načekaju u Louvreu, uspiju na pet sekundi nadvirujuće se nad glavama sebi sličnih, na pet sekundi pod debelim staklom opaziti sliku talijanskog majstora i to je to za većinu posjetitelja “grada svjetlosti”. Pariz više nije svjetsko središte ni politike, ni umjetnosti ni inovacije kao što je bio u prošlosti.

Grad je to koji je velik još samo po inerciji, na krilima prošlosti i veličine prethodnih generacija – ukratko, veći i značajni jučer nego što je bio danas, a sutra će izvjesno biti globalno još manje relevantan. Dakle, dekadencija je ključna riječ kad govorimo o tom velegradu.

Što je onda u svemu tome Notre-Dame i u kojoj funkciji? Francuzima je, sudeći po izjavama većine njih, Notre-Dame nešto poput zgrade vrtića, na kojeg imaju neka maglovita sjećanja, prerasli su ga, djelom ga se i srame, sad su odrasli, zreli, svoji i žive život punim plućima idući prema grobu, ali ih je dirnulo kad je vrtić izgorio u požaru.

Golema većina Parižana je odavno dekristijanizirana. Notre-Dame su njihovi preci skrnavili još prije 240 godina za (ne)slavne Revolucije. S netolerancijom današnjih velikih pobornika tolerancije može se usporediti samo nerazumnost pobornika “Razuma” iz vremena Francuske revolucije, koji su prvo devastirali Notre-Dame, a onda je dekretom od 10.11. 1793. pretvorili u hram Razuma, pri čemu je središnji oltar postao oltarom boginje Razuma.

Nakon toga je katolička liturgija zabranjena u Parizu, a Notre-Dame je postala skladištem. Islamista, na koje se danas tovari krivnja propasti europske civilizacije, nije bilo ni na vidiku.

Palili su katedralu i za Pariške komune 1871., a 2019. se u Francuskoj u prosjeku skrnave dvije crkve dnevno. Katolika praktikanata je tamo danas oko pet posto, manje nego muslimana praktičnih vjernika. Notre-Dame je već odavno zapuštena, predstavnici crkve su još lani apelirali na pomoć i moglo se očekivati da će se prije ili kasnije dogoditi ovakvo nešto.

Kako je rekao jedan naš teolog, kršćanska zajednica može dočekati radosno Uskrs i pod vedrim nebom, to je snaga koja je postojala i prije katedrala, koja je od poludivljih naroda stvorila veličanstvenu europsku civilizaciju koja je danas na umoru.

Kršćanstvo će opstati, ne više kao dominanta već možda opet u katakombama, ali s civilizacijom koja je nastajala u Europi od konca srednjeg vijeka izgleda da je gotovo. Ona danas postoji kao mrtav spomenik, muzejska forma, ljuštura preostala od nekadašnjeg života. Slušaš Bachovu Misu, gledaš Leonardovu sliku, čitaš Dantea, diviš se građevini, a da se ne zapitaš što je bilo iza te divne forme. Što ih je nadahnulo?

U izjavama Parižana koje su se mogle čuti po CNN-u, France 24 i drugim kanalima nije bilo nijedne koja bi dotaknula bit tog mjesta, a to je da su kršćani prije 850 godina napravili Notre-Dame (Našu Gospu) kao veličanstveno mjesto za euharistiju i molitvu.

Umjesto toga, govorilo se o njoj samo kao o muzeju ili turističkoj atrakciji, često uz ogradu – nisam vjernik ali mi je žao te građevine.

Veliki požari uvijek sugeriraju apokalipsu. Vraćaju stvari u prapočelo, u prah i pepeo, pokazujući njihovu krhkost i prolaznost. Ne treba stoga činiti zlatnu telad od građevina, one su samo simboli, vanjski znakovi duha koji ih je izgradio.

Onome tko ostaje pri vanjskom pokazuje se samo šteta turističke atrakcije, ili umjetničkog remek djela. Onaj tko pokušava proniknuti u duhovni smisao iza toga svega, ovaj požar može interpretirati kao znak, ili konačnog kraja jedne civilizacije na tom mjestu ili možda kao mali potres koji će preokrenuti tendenciju i možda otvoriti novo poglavlje kršćanstva u Francuskoj.

Kao kuriozitet koji pokazuje kako Amerikanac, u svemu pa i u ludosti nastoji kopirati sve što vidi u Europi, zabilježeno je da je sutradan u katedrali u New Yorku uhićen neki tip s dva kanistera benzina.

Istoga dana, jedan hrvatski medij zapitao se bi li mogao izbiti sličan požar i u zagrebačkoj katedrali, svjedočeći i o našoj nesvjesna potreba da se kopira pariška moda. Što Japanci kažu na sve to, još nije poznato.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari