Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Velikosrpstvo i četništvo postaju globalna teroristička opasnost

Objavljeno

na

Zbog brutalnosti pri počinjenju zločina, zbog masovnosti zločina i njihove političke i državne organizacijske forme i sadržaja, srpski zločini devedesetih godina na područjima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova, uvjerljivo su teži i zlokobniji, time i inspirativniji bolesnicima i zločincima cijeloga svijeta, od bilo čega usporedivoga nakon Drugog svjetskog rata i nacističkoga zločinačkog pohoda svijetom.

Dodatnu težinu tome srpskom zločinačkom pokretu daje činjenica, što je to posve jasno prepoznatljiv zločinački projekt a ne inicident kratkotrajne naravi, u kojemu su kroz cijelo XX. stoljeće bile udružene doslovne sve najvažnije srpske nacionalne institucije, sa zlokobnom potporom najmoćnijih država današnjice, počevši od Velike Britanije i Francuske, preko USA do današnje Njemačke.

Posebnu univerzalnu opasnost tome zločinačkom projektu daje stalno javno vezivanje s Rusijom kao antipodom tih država i slobodnoga svijeta, iako su realno ruski prsti i utjecaji na dugotrajnost toga zločinstva bili minorni, čime se pred slobodnim nacijama potpora tome zločinstvu opravdava proizvodnjom ili realnošću stalne tzv. ruske opasnosti i spriječavanjem njezinoga širenja.

Iako se cijeli civilizirani svijet zgražao slikama ISIL-ovih zločina, strijepio i strijepi od rukopisa Al Qaede i raznih islamističkih terorističkih skupina, protiv koje slobodni narodi i države svijeta pokušavaju pronaći efikasan odgovor i eliminirati tu opasnost iz života suvremenoga svijeta, taj isti civilizirani svijet je potpuno drugačije reagirao i reagira na srpske daleko brutalnije i masovnije zločine, do mjere potpunoga zaborava, relativizacije pa i zaštite njihovih protagonista, planera i izvršitelja, a pogotovo njihovih političkih afirmatora kroz formu navodne strateške politike danas.

Primjerice, jedan od najvažnijih arhitekata desetogodišnjega velikosrpskog zločinačkoga pohoda zemljama Balkana i Hrvatskom, Aleksanadar Vasiljević, štićenik je zapadnih država, prvenstveno Velike Britanije i njezinih commonwealthskih satelita, te je izuzet iz kaznenoga progona za ponajveća zla suvremenoga svijeta.

Taj paradoks postaje sve veći izazov suvremenom svijetu, a o tome najbolje svjedoči pokolj na Novom Zelandu. Zanimljivo je koliko su ljudi, a pogotovo je tragično koliko se primjerice u Hrvatskoj, koja je pod izravnim i najbrutalnijim neprekinutim povijesnim udarom toga srpskog zločinačkoga rukopisa, spremni žmiriti i biti slijepi i gluhi na te stravične poruke i znakove zla oko sebe.

Nemoguće je ne uočiti nevjerojatan cinizam u porukama sućuti aktualnoga državnoga rukovodstva Republike Hrvatske, i predsjedenice Republike i predsjednika vlade Andreja Plenkovića pogotovo, koji državnom rukovodstvu Novoga Zelanda izražavaju razumjevanje u boli i tragediji njihovoga naroda, a s druge strane, upravo oni, prvenstveno Andrej Plenković, suradnju s otvorenim i neokrznutim zlom u vidu reafirmirane velikosrpske zločinačke politike u Hrvatskoj, smatraju – strateškim ciljem hrvatske nacionalne države kojom ravnaju.

U takvoj Hrvatskoj, najutjecajniji mediji iz medijske grupe Styria, Večernji list i 24sata, zatim jednako utjecajni Jutarnji list, te čitav niz medija sličnoga, a na žalost najutjecajnijega značaja i iz same blizine državnoga poretka, nastoje na sve načine prikriti, cenzurirati pa i besramno izmanipulirati kao “24sata” umetanjem posve druge glazbe u autentični ubilački video novozelandskoga ubojice, poticajni velikosrpski i četnički faktor ubojice.

I nema sumnje da će se točno kako je istaknuto u središnjem Dnevniku HTV u petak na večer u inače pristojnom izvještaju o zločinu na Novom Zelandu, ubojicu i inspiraciju zločinca pokušati silovitom kampanjom mainstreama poistovjetiti s “desnicom” kako bi se dodatno kriminalizirala svaka nacionalna svijest, pa i otpor kolaboraciji s velikosrpskim i četničkim zlom.

U takvoj Hrvatskoj se izvan svake sumnje državnom politikom, prvo, spriječava kažnjavanje univerzalnoga zla, počinitelja barbarskih ratnih zločina, u takvoj Hrvatskoj se upravo reafirmira ratne zločine, zločinačke politike i njihove protagoniste pod krinkom antifašističke kamuflaže teških i nekažnjenih povijesnih zločina protiv hrvatskoga naroda, ili pod krinkom navodnih manjinskih prava, u takvoj Hrvatskoj nasljednici i reafirmatori zločina izmišljaju zločine i zločince, progon fiktivne zločince kriminalizirajući cijeli hrvatski narod udarajući na prokazivače stvarnih zločina, a potiču i njeguju kao demokratsku stečevinu i doprinos civilizacijskoj različitosti – promotore dokazanoga i stvarnoga zla.

I neimenovani oprost bez ikakvoga kajanja zločinaca, unaprijeđujući zločince u sudce.

Paradoksalno je da je upravo iz takve Hrvatske, koja je bila i još je najsurovije izložena velikosrpskom zločinu i cjelostoljetnom zlu XX. stoljeća, koja još nije ni otkrila silna grobišta i ni iz bliza rasvijetlila krvavi rukopis nad svojim narodom, svijetom odapeta strijelica i to pod državnim biljegom o svjetskoj opasnosti od navodnog ustašluka, a u biti onovremenskoga pokreta otpora protiv toga praiskonskoga zla, pa države iz pripadajućega hrvatskog međunarodnog kruga kao Njemčaka, Austrija, ali i mnoge druge, donose čak i zakone kojim se sankcionira simbolika i znakovlje hrvatskog naroda, iako veze nemaju i nema sa zločinom, štiteći tako tu Europu i svijet od izmišljenoga zla, a istodobno grleći i potičući ono stvarno, nažalost pod hrvatskom državnom zaštitom prije svega. Ono srpsko zlo, koje je cijeli taj svijet mogao svojim očima gledati unazad dvadesetak godina u izravnim televizijskim prijenosima ili izvješćima.

I dok svijet štiti svoje granice i čistoću boreći se protiv “ustaša” i “hrvatskih nacista”, koje na tekućoj vrpci produciraju personalni nasljednici komunističkoga i velikosrpskoga zločina, što medijskim kanalima, što državnim intervencijama, što obavještajnim operacijama kao što je bila svastika na Poljudu, što UEFA personalnim prosrpskim nadzorom nad sportskim događajima u Hrvatskoj, što kriminalizacijom umjetnika i novinara, intelektualaca i medija koji veličaju svoj dom, domovinu, narod i tradiciju, što kriminalizacijom junaka koji su se borili protiv srpskoga zločinačkoga projekta na svojoj zemlji i pred svojim vratima, u cikličnim vremenskim intervalima događaju se pokolji inspirirani “antifašističkim” velikosrpskim i četničkim zlom, diljem svijeta.

Anders Breivik je bio potpuno sluđen i inspiriran srpskim ratnim zločinima i potaknut Karadžićevim i Mladićevim zločinačkim rukopisom, u nikada potpuno razjašnjenim okolnostima Srbin je ubio švedsku ministricu Anu Lind zbog navodne mržnje prema političarima, a danas na Novom Zelandu ubojica polazi u svoj smrtonosni pohod uz glazbu “Karadžiću vodi svoje Srbe…”, zazivajući smrt ustašama, Turcima i svima sličnima.

Dok se demokratske i uzorne svjetske zemlje, dakle bore i zakonima ili zabranom viza štite od “ustašluka” kojega ima samo u velikosrpskoj i unutarhrvatskoj mainstream petokolonaškoj fikciji i koji nikada i nigdje u svijetu, ali ni u Hrvatskoj usprkos jezivim iskušenjima srpskih zločina i komunističkih progona, nije bio izvor inspiracija ni za kakvo zlo ili zločin, dok crkvene vlasti Katoličke crkve zabranjuju u Njemačkoj i Austriji mise zadušnice i molitvu za nedužne žrrtve barbarskih zločina i za preminule pojedince iz hrvatskog naroda zbog straha od izmišljene zloćudne instrumentalizacije, dok UEFA kažnjava hrvatske nogometaše i klubove zbog navodnoga nacizma, povezujući upravo danas besramno BBB s navodnim norveškim nacistima, istovremeno se cijeli svjetski politički poredak prilagođava i spušta na razinu zločina i otvoreno grli pronositelje velikosrpskih zločinačkih politika i pohoda.

A u Hrvatskoj se uz prešutnu suglasnost državnoga poretka, koji otvoreno podupire zajedničkim sudjelovanjem u nizu manifestacija recimo Styrijinih izdanja, upravo iz takvih kuhinja i izdanja nastoji prikriti zloćudna inspiracija masovnih zločina diljem svijeta.

Hrvatski državni i politički poredak, ne samo da otvoreno štiti nasljednike zločinačkih pohoda protiv hrvatskog naroda kroz cijelo XX. stoljeće namećući sve sustavnije i nasilnije paradigmu zločina kao suvremenu hrvatsku vrijednosnu matricu, pa i one s do vrata zakrvavljenim rukama iz neposrednoga sjećanja nacije, uzdižući ih u političku strategiju i uzoritost, njegujući stečevine zla kroz navodni antifašizam, nego i godinama šuti na otvorene manifestacije zloćudnog velikosrpstva kroz formu i sadržaj udarnoga mu krila četništva.

Pa tako su posve normalne društvene činjenice na koje samostalna Republika Hrvatska uopće ni ne pokušava reagirati, spomenici Draži Mihailoviću u Sjedinjenim Američkim Državama, posve je normalno tradicionalno sudjelovanje četničkih postrojbi u paradi povodom Dana australski-novozelansdskih ratnih veterana (ANZAC Day), tamo je i spomenik i spomenici istom tom Draži Mihailoviću, čija su suvremena zlokobna inačica Radovan Karadžić i Ratko Mladić, a sve te zemlje, uključujući i Austriju i Njemačku, imaju najbližu moguću državnu, ali i državnici osobnu suradnju s deklariranim četničkim vojvodom Aleksandrom Vučićem i Srbijom, koja negira presuđeni genocid u Srebrenici i ne haje za međunarodno predsuđene genocidne postupke i presuđenu agresiju na Hrvatsku, pomažući im pretvoriti u javnoj i svjetskoj percepciji brutalni zločin i agresije u – srpsku žrtvu i žrtvenost usporedivu s Holokaustom.

Zato, da bi Plenkovićeva i predsjedničina sućut Novom Zelandu i tamošnjim državnim vlastima bila iskrena, Republike Hrvatska odmah mora pokrenuti nemilosrdni obračun s velikosrpskim zlom u Hrvatskoj i svakim spomenom te simbolike i svega što ga personalizira, mora ultimativno pod cijenu prekida svake suradnje sa saveznicima zahtjevati civilizacijski načelan stav i odnos prema Srbiji kao državi njegovateljici zločinačkoga duha i zločinačkih politika kroz dvadeseto stoljeće, mora zahtjevati primjereno kažnjavanje Srbije i političkog srpstva za zla koja je počinila i koja danas promiče kao civilizacijsku agendu, i mora ustrajati na uništenju izvorišta toga već danas globalnoga zla u samoj Srbiji i njezinim nacionalnim institucijama. Drugim riječima, Srbija se mora staviti u strogu karantenu do potpunoga ozdravljenja.

HODAK: Pobjednici u ratu uvijek su i uvijek će pisati povijest, osim u Hrvatskoj

Današnja Republika Hrvatska i njezina vlast, sve njezine nacionalne institucije, uključivo i Katolička crkva u Hrvatskoj, moraju bez izuzetka pokrenuti snažnu međunarodnu kampanju usmjerenosti na golemu opasnost od tolerancije srpske zločinačke mitologije, moraju usmjeriti pozornost svijeta na neodrživost relativizacije i proizvodnje zaborava prema srpskim zločinima, te na neodrživost bilo kakvih pokušaja suradnje, kako s aktualnom srpskom politikom, tako i sa SPC-om patrijarha Irineja, koja u svojoj svetosavskoj hijerarhiji baštini, njeguje i kanonizira upravo pronositelje i počinitelje neviđenih zločina protiv naroda u svome susjedstvu ili pod svojom državnom jurisdikcijom. Jer jedino tako se univerzalno može izraziti iskrena sućut žrtvama na Novom Zelandu, u Norveškoj, Švedskoj, a prije svega u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, te u samoj Srbiji.

I jedino tako se može iskreno pomoći srpskom narodu koji je postao zatočenik zločinačkih politika upravo zato što svijet za svoje besramne i trgovačke ciljeve na strateškoj pozornici svako malo računa na srpske zločinačke politike kao saveznike u ostvarivanju tih svojih ciljeva.

Republika Hrvatska kao samostalna država, čiji narod ponajviše pamti surovo iskustvo tih zločinačkih nastojanja i udara, mora pokrenuti međunarodnu inicijativu, upravo nakon zločina na Novom Zelandu i zatražiti univerzalnu institucionalnu kriminalizaciju velikosrpstva i četništva kao izvorišta neslućenih terirističkih ugroza i opasnosti za suvremeni svijet.

Jer, na toleranciji pa i potpori toga svijeta nastali su suvremeni islamistički teroristički pokreti s nesagledivim opasnostima, nastali su kalifati i Al Qaede, s kojima se praktično nemoguće boriti jer su se infiltrirali u njedra današnjega svijeta, a njihova trajnost koja se prenosi generacijama nekažnjavanjem i nesmetanom afirmacijom zločina kao modela djelovanja, postaje sve više smrtonosna za suvremenu civilizaciju.

Previše je znakova da to paralelno sve više postaje i velikosrpstvo, pogotvo u situaciji kada snažni iznuđeni islamofobni procesi diljem svijeta, upravo zbog potpore ili tolerancije islamističkim konceptima tjekom godina i zbog otvorene nemoći suveremnih država obračunati se s tim konceptom, izravno potiču kaotičan razvoj jednoga drugoga zla, istoga po značaju i ubojitosti, koje bi se moglo prometnuti u navodnog nositelja borbe protiv islamizma, a u biti na isti način nametnuti paradigmu zločina kao modela ponašanja u današnjem svijetu.

I time svijet sve više dovoditi na rub kaosa i terorizma u kojoj nitko neće biti siguran, a ne samo “ustaše i Turci”. Jer kad je u pitanju srpski politički i četnički zloduh, ustaše i Truci su svi koji im nisu po volji, pa nakon Hrvata i Muslimana, zatim Bošnjaka i Šiptara, to mogu postati i Amerikanci, Austrijanci, Nijemci ili Australci. I, naravno Srbi koji pokušavaju potaknuti nacionalnu borbu protiv toga razornoga zla.

Republika Hrvatska ima danas možda više nego ikada ranije obavezu, kad je već propustila priliku univerzalno kriminalizirati taj srpski zloduh nakon svega što je devedesetih proživio hrvatski narod, ne propustiti takvu priliku.

Velikosrpstvo s folklornim četništvom definitivno je globalni poziv na terorizam i nesigurnost, te opasnost suvremenoj civilizaciji, pa ga treba sasjeći na globalnoj razini korištenjem međunarodnih institucija, a u Hrvatskoj – svih hrvatskih državnih institucija. Bez milosti. Tako se izražava iskrena sućut a ne banalnim ili patetičnim, time i bešćutnim, riječima formalne sućuti. Riječi se moraju materijalizirati da bi imale svrhu.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

 

Ne treba izmišljati, islamisti iz BiH jesu prijetnja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka

Objavljeno

na

Objavio

Virus se potpuno izgubio iz medija, uvidjevši da nema šanse u borbi s vjetrenjačama. Ostao je tek gorak okus ljudske nezahvalnosti prema epidemiološkom stožeru koji je bio dobar u panici, a potom proglašen krticom desnoga centra i predizbornim maljem za vještice iz ljevice. Tako je uvijek u Hrvatskoj koja u doba smrtne opasnosti poput one u srpskoj agresiji, hvali i slavi branitelje i njihove zapovjednike, a onda pobjedničke generale izruči Haagu.

Sve se vratilo, ili gotovo sve, u staru normalu. Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka, ništa se u Hrvatskoj ne mijenja, usprkos Preradovićevoj tvrdnji da na ovom svijetu stalna samo mijena jest.

Mijenjaju se samo datumi iz novije hrvatske povijesti, odnosno nazivi značajnih datuma. Sada je 30. svibnja opet i službeno i državno Dan državnosti nakon što je dvadesetak godina bio narodno i neslužbeno živ u svijesti, trajno zapamćen usprkos malom datumskom zločestom zajedničkom pothvatu u režiji SDP-a i HSLS-a (Škrabalo) početkom stoljeća.

Opet se vijore zastave, na Trgu sv. Marka demonstrativno su stajali članovi Vlade sa zastavicama u rukama, nešto naroda zbijeno u prostor prema Kamenitim vratima. Vidjelo se i nekoliko pripadnika počasne bojne kojoj je Milanović oduzeo stilizirane povijesne kostime s obrazloženjem da njegovim dolaskom na Pantovčak prestaje feudalno razdoblje hrvatske povijesti i počinje građansko. Valjda buržujsko. Na glas o toj promjeni, poludio je feudokrat Stjepko Gregorijanec pa prošle subote usred svečanosti iz Medvedgrada opalio lumbardama po ionako krhkom Zagrebu, koji je uzvratio Gričkim topom.

Na brzinu improvizirana svečanost bila je dosadna Bogu i ljudima, samo je Kravat pukovnija unijela nešto živosti u odorama iz Tridesetgodišnjeg rata. Zapažena je odsutnost predsjednika države koji 30. svibnja ne priznaje Danom državnosti, i to samo zato što njegovi nisu pobijedili na prvim slobodnim izborima nego mrski mu pokret za samostalnost hrvatske države. Vrlo je zanimljivo da Zoki inzistira na 25. lipnju 1991. koji je bez ikakve sumnje jedini Dan nezavisnosti, budući da je tada donesena ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Zašto baš oksimoronski zanimljivo? Pa zato što njegovi pod vodstvom Račana nisu željeli 25. lipnja 1991. glasovati za tu odluku, a što su u stvari htjeli? Da se u jednoj, osobitoj alineji uz razdruživanje spomene u isti mah i moguće udruživanje. S kim? S Finskom, Latvijom? Nije precizirano. I sada bi Zoki da taj datum bude Dan državnosti, a ne onaj Dan nade da Hrvatska ne će šutkom pasti pred srpskim i srbijanskim pretenzijama, što je godinu dana poslije i ustavnom odlukom zapečaćeno na Dan nezavisnosti.

Elem, predsjednik države ruga se Danu državnosti kao smicalici jedne opcije, što je nepovijesno, neznanstveno i nedopustivo, to više što je u konstituiranju višestranačkog Hrvatskog sabora sudjelovala i na izborima poražena komunistička partija. Nije otišla u šumu. No, sada je u šumu (na Pantovčaku) otišao Milanović i prepoznatljivim stilom izaziva skandal za skandalom jer drukčije i ne može, očito. Kada je Tuđman govorio o političkim smušenjacima, onda još nije bilo Milanovića na javnoj sceni, tek se školovao kod Račana. Ustavotvorni Vladimir Šeks točno reče da Zokija treba legalnim načinom najuriti s Pantovčaka, članak Ustava postoji i po njemu treba žurno postupiti. Što kaže članak 104. Ili 105.? „Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti… O odgovornosti predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud RH dvotrećinskom većinom.“ Hoće li se dogoditi opičment? Ne će. Da bi se opičilo prezidenta, postupak treba pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom. Sabor je sada raspušten, a u Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti trideset dana nakon zaprimanja prijedloga. Čijeg? Pa Sabora, rekli smo. A kada novi sastav Sabora i nastupi, nema šanse da bi neka stranka ili koalicija sklona takvom prijedlogu mogla imati dvotrećinsku većinu. No, sva su čuda moguća. Veliki su izgledi da ćemo tragikomičnu političku pojavu trpjeti još godinama, a možda taj uđe i u drugi mandat, iskustva imamo. Hrvatska je to, ljudi moji. Narod se želi zabavljati.

Osim toga, postoji i drugi razlog zašto se Milanović pribojava Trga sv. Marka. Stojeći ondje, sigurno bi se prisjetio kako je u predvorje crkve poslao neodredljivu skupinu interventne policije da tuče hrvatske branitelje. Već tada je trebao biti najuren s mjesta premijera, ali ostao je i sada čak izabran za predsjednika države. I vrhovnog zapovjednika vojske, kojoj se na njezin dan obraća s nekoliko neartikuliranih uličnih riječi, što je perverzno podcjenjivanje hrvatskih Oružanih snaga.

Dobro, svečanosti su i bez njega – uz misu u sv. Blažu jer potresena Katedrala iznutra izgleda žalosno kao i izvana s dva križa privremeno nasađena – nastavljene podvečer pred zgradom HNK gdje je razmaknuta elita sjedila na udobnim stolcima, a publika stojećki pasla kulturu na livadi. Malo glazbe, pjevanja, malo baleta, dosta recitacija pjesama velikana u izvedbi glasovno i izražajno doista vrhunskih hrvatskih glumaca. Narod se u većem broju pojavio tek kasno navečer u Đurđevcu gdje je svojedobno iz topa ispaljen pijetao, ma sve je prštalo od rodoljubnih i domoljubnih hrvatskih pjesama što je vjerojatno zgrozilo antife koji su zaključili da se opet budi opasni hrvatski nacionalizam, čak se čula operna arija s riječima „Za dom, za dom“, što zaudara po fašizmu, čak se među čuvstvenim pjesmama iz svih krajeva Hrvatske pojavila i ona o Hercegovini, što vuče na teritorijalne pretenzije prema Izetbegovićevom vilajetu, na Banovinu Hrvatsku i slično, a pojava klerofašizma zapažena je u pjesmi „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Očekujem oštru reakciju habulinskih antifašista i Pupovačkih „Novosti“, te nova hapšenja što bi bilo staro normalno jer se čula i „Vila Velebita“. (Tamo negdje pedesetih pokupila me u velebitskoj raciji milicija, a kada su me utrpavali u maricu začuo sam glas „Njega pustite“. Glas mojega nastavnika u školi. U Kušlanovoj. Valjda je u fušu radio za „službu“. Kako bilo, sigurno mi je spasio dva ili tri rebra.Eto, to je bila škola za život.)

Lijepo su, vizualno, slavili i u Zadru, ali nisam vidio da se slavi u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture. Vječna komunistička vlast u Rijeci grozi se pojma „država“ (hrvatska) sadržanog u državnosti, pa ne će valjda pjevati. Ako je europska prijestolnica, nije hrvatska, reći će obersneli, a imaju i tako problema sa svojim „opernim“ otvorenjem (ujedno i zatvorenjem) za koji su posudili tehničke čarolije iz Srbije, navodno na sumnjiv način ugovorene, ali ljubav je ljubav i ne gleda joj se u zube. Je li barem na vrijeme isplaćen umetnik Nemanja za inštalaciju crvene zvezde, ne znam. Nadam se da nije ostao kratkih rukava. A jako bi me zanimalo, čak privatno, koliko je za vrlo kreativnu inštalaciju i umeteonstvo dobio. Zašto privatno? Eto, recimo, ovu rubriku, „Hrvatske kronike“, pišem već petnaest godina za nula kuna po minuti, prenose je drugi, listovi i portali, a za prijenos mi plaćaju nula kuna, pa je li Nemanja barem dobio toliko koliko bih ja u blago normalnoj zemlji bio honoriran za, recimo, pedeset kolumna. No, kvragu i Nemanja i imanja, glede Dana državnosti sjećam se ipak da je prošlih godina, na krivi datum doduše, u Rijeci ipak slavljen Dan državnosti u organizaciji Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i Kluba navijača Armade. Nitko nije uhićen, ali je zapisan u bijelu knjigu. Hrvatska Rijeka mogla bi se pridružiti američkom prosvjedu pod nazivom „Ne mogu disati“.

Županije pod opasdom

Svašta se obećava u predizbornim izjavama, većinom staro normalno (manji porezi, veći standard, protiv korupcije), dosadašnja oporba nije već godinama ništa priskrbila jer se korumpira ili pokušava korumpirati samo one na vlasti, pa grmi protiv korupcije u želji da dođe u situaciju da i ona bude korumpirana. Nevelika novost su obećani zahvati u teritorijalni ustroj RH, s udarima ne samo na općine nego i županije koje treba ukinuti – kaže tako, recimo, Ivan Kovačić iz Stranke s imenom i prezimenom. Polazi mladac od činjenice da će „ako pitate osobu s Korčule ili Murtera, svi reći da su iz Dalmacije.“ Vjerojatno hoće, ali to je njemu znak da Dalmacija treba postati jedna regija, bez županija. A kako je to bilo u povijesti? Porfirogenet nabraja ne četiri nego jedanaest županija u Hrvatskoj, u ranom srednjem vijeku smještenih pretežito na području Dalmacije. Znači, Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, plus „gorske županije“ Krbava, Lika i Gacka kojima upravlja ban. Kako bi se proveo knez ili kralj da je pokušao ukinuti županije? Nismo mi devedesetih izmislili županijski ustroj, tradicija je to hrvatska i u taj ustroj ne treba dirati. Oni koji pokušavaju, zagovaraju regionalizam u smislu koji je Hrvatskoj u povijesti, iz raznih razloga, donio mnogo zla.

Bez medijske pozornosti

Od 18. svibnja počela probna iskapanja na Maceljskoj gori, u organizaciji Ministarstva branitelja. Iskapanja žrtava komunističkih zločina 1945. Samo dan poslije, 19. svibnja, ekshumirani su ostatci 82 „žrtve poslijeratnog razdoblja“. A Maceljska je šuma velika i to je, znači, tek početak početaka. Nisam vidio da su „službena glasila“ o iskopima objavila i jednu riječ. A mogla su barem 82 riječi. Za sada.

Rotor

Zagreb je proslavio svoj dan i zaštitnicu, Majku Božju od Kamenitih vrata. Službeno je otvoren i rotor da bi ljudi mogli brže stići u Remetinec.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zbogom, sveučilišta, slijedi digitalna diktatura?

Objavljeno

na

Objavio

U susjednoj nam Italiji, žestoko pogođenoj koronavirusom, i sljedeće akademske godine nastava bi se trebala odvijati online, telematski. Zašto ne? Ako je virus tu, to je razuman pristup.

Ali, uvijek postoji neki “ali”. Naime, je li koronavirus samo povod za nestanak sveučilišta i studenata kakve poznajemo već deset stoljeća? Tako se talijanski filozof svjetskog glasa, i sam (bivši) sveučilišni profesor, Giorgio Agamben, prošlog tjedna žestoko obrušio na takvu odluku napisavši razmišljanje pod naslovom “Misa zadušnica za (moje) studente”. Njegovu argumentaciju valja uvažiti.

Ponajprije, nije koronavirus doveo do toga da sveučilišta tek sada postaju virtualna, već niz godina u SAD-u na prestižnim sveučilištima vi možete studirati i diplomirati iz Doboja ili Gornje Mahale, a da nogom ne kročite na tlo Amerike, ili u bilo koju predavaonicu sveučilišta s druge strane Atlantika. Platiš, sjediš doma na trosjedu, i to je to.

Koronavirus je, dakle, samo dobar razlog ove revolucije odgojno-obrazovnog procesa, ali telematizacija i virtualizacija nastave na sveučilištima proces je koji je počeo odavno, s koronavirusom ili bez njega. To je Agamben nazvao digitalnom diktaturom i tehnološkim barbarstvom koje ruši sam smisao sveučilišta i osobe studenta. Događa se, veli on, nešto o čemu se uopće ne govori previše, a to je kraj osobe studenta kao načina života.

NAČIN ŽIVOTA

Sveučilišta su rođena u Europi, baš iz studentskih udruga – universitates – i duguju im ime. Universitates su, u prijevodu, zajednice (!) profesora i studenata. Biti student bilo je i jest, u prvom redu, način života u kojem je proučavanje i slušanje predavanja svakako bilo presudno, ali ništa manje važan nije bio susret i stalna razmjena s ostalim studentima, koji često dolaze iz mjesta udaljenijeg od ovog gdje studiraju, iz drugih kultura, nacija, država.

Dakle, mjesta uzajamnog obogaćivanja, razmjene, propitivanja, zajedničkih kava, često i brakova. Takav se život stoljećima razvijao na različite načine, od srednjeg vijeka do studentskih pokreta dvadesetog stoljeća, to je bila važna društvena, egzistencijalna i humana dimenzija fenomena “biti student”. Svatko tko predaje u sveučilišnoj učionici dobro zna kako se tu stvaraju prijateljstva i, prema kulturnim i političkim interesima, i male studijske i istraživačke grupe koje su se nastavile susretati i nakon završetka predavanja.

Sve to trajalo je gotovo deset stoljeća, sada završava zauvijek, misli Agamben. Studenti više neće živjeti u gradu u kojem se nalazi sveučilište, ali svaki će slušati lekcije zatvoren u svojoj sobi, ponekad odvojen stotinama kilometara od onoga što su nekada bili njegovi kolege s faksa. U malim gradovima, nekad prestižnim sveučilišnim lokacijama, vidjet će se da studentske zajednice, koje često čine najživlji dio, nestaju s ulica.

Primjerice, ako bi se telematska revolucija, digitalna revolucija, razvijala i nakon korone u smjeru totalne virtualizacije nastave na sveučilištima, u kontekstu treće industrijske revolucije o kojoj je Rifkin pisao još 2011. godine, a koja će stubokom promijeniti sustav visokog obrazovanja, moj Osijek postat će mrtav grad bez nešto manje od 20 tisuća studenata iz svih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja. Živost svake vrste koju studentska populacija daje gradovima poput Osijeka nemjerljiva je u svakom pozitivnom smislu, od ekonomskog do kulturnog i svih drugih smislova.

Ovaj pak proces virtualizacije (visokog) obrazovanja, gdje bi korona poslužila kao inicijalna kapisla, posebno je u interesu raznim Microsoftima i Gatesima koji imaju ogroman utjecaj na politike vlada država, kao i nadnacionalnih globalnih institucija kojih su donatori, a koji su monopolisti u tom biznisu virtualnoga.

OPASNA TEHNIKA

Je li Agamben pretjerao, bilo u ovim predviđanjima virtualizacije sveučilišta, je li pretjerao kada to naziva uvodom u digitalnu diktaturu, u kontrolu velike braće nad globalnim odgojno-obrazovnim procesima? Osobno ne znam, ali autoriteti poput Agambena ili Rifkina ne mogu se shvatiti neozbiljno.

Naime, nijedan totalitarizam, nijedna diktatura ne živi od mase, nego od izoliranog pojedinca, u ovom slučaju studenta koji sam u svojoj sobi bleji u zaslon i sluša predavanje bez žive, konkretne međuljudske interakcije i međusobne korekcije. Takvog izoliranog pojedinca lako je izmanipulirati, a svakog nepoćudnog profesora, koji online govori nešto što se ne sviđa tim vinovnicima digitalne diktature kao sredstva (i) kontrole odgojno-obrazovnog procesa, jednim klikom miša eliminiraju iz vrlog novog svijeta.

Tehnika je, kao i sve, ambivalentna, poput vatre koja vas može i ugrijati i napraviti požar, ako njome upravlja piroman, a postoje, u tom smislu, i tehnološki piromani i predatori. Razvoj tehnike i tehnologije ne smije voditi dehumanizaciji, globalnoj kontroli nad znanjem i produkcijom znanja, pa sveučilišta u tom procesu treba čuvati od tehnoloških piromana (ne od tehnologije), tehnokratskih manipulatora i velike braće.

Ako se taj scenarij pokrene, što se mene i mnogih kolega tiče, samo jedno: No pasaran!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari