Connect with us

Kolumne

Marko Ljubić: Vješajući Sanadera kad god zatreba, INA je godinama poligon za preuzimanje Hrvatske

Objavljeno

-

Hrvatska se godinama, još tamo od stradavanja Ive Sanadera umjetno drži fokusiranom, i oči, interes i pitanja javnosti, usmjerene su na to koliko tko ima postotaka vlasništva u INA, kolika prava na temelju toga ima, kako je došao do tih prava, a zanemaruje se elementarna činjenica koju su, koliko ja pratim i pamtim, a to sam često i detaljno pratio i pisao s istim naglascima, ministar Filipović i predsjednik Vlade Plenković prvi put izgovorili u ime države – INA je hrvatska kompanija i tako se ima ponašati njena uprava.

Ne dio hrvatske uprave.
Nego cijela uprava.
I nadzorni odbor.
Upravo to je bit.

Bez obzira koliki udio u vlasništvu imaju u ovom slučaju Mađari, koliki hrvatska država, koliki mali dioničari, sa stajališta funkcioniranja INA kao dioničkog društva to je posve nebitno kad su u pitanju dobri poslovni običaji, rast i razvoj kompanije i njena perspektiva. Nikakav vlasnik ne smije raditi štetu svome obrtu, poduzeću, kompaniji, a pogotovo dioničkom društvu izlistanom na burzama, gdje od uspješnog upravljanja i vrlo visoko standardiziranih poslovnih običaja ovisi imovina tisuća ljudi, a preko svega toga i državni interes s obzirom na poreze i sva porezna i ostala davanja i obveze koje osiguravaju uredno poslovanje, a kad se radi o energetskim kompanijama i o koncesijama.

Drugo, ili prvo, ni jedna tvrtka, ni u jednoj zemlji ne smije raditi štetu toj zemlji, narodu i njegovoj državi. Svaka država u specifičnim okolnostima, uslijed rata, objektivnih globalnih poremećaja, i procesa koji mogu ugroziti njeno funkcioniranje i standarde života njenoga stanovništva može posebnim zakonima nametnuti i preuzeti dio upravljanja kompanijama na svom području ukoliko su bitne za stabilno funkcioniranje zemlje. Energija, hrana, vojna i farmaceutska industrija su tu u specifičnom položaju jer od njih može lako ovisiti stabilnost zemlje, pa svi investitori u startu znaju da se ta mogućnost može dogoditi i moraju računati s tim. Zakonski i običajni presedani koji bi se mogli pravdati međunarodnim pravom za isključivanje takve mogućnosti za to ne postoje.

Tu mađarska država, MOL, makar da je stopostotni vlasnik mora i jedino može raditi i djelovati u okvirima hrvatskog pravnog sustava, od, i iz, kojega nije izuzeto ni tržište, niti pravila upravljanja imanentna svijetu i civilizaciji kojoj pripadamo.
Ne može INA biti, kako se godinama namjerno i zlonamjerno s mnoštvom pozadinskih ciljeva, ali i neznalački nametalo hrvatskoj javnosti i političkom sustavu, neka izvanjurisdikcijska, izvanteritorijalna cjelina, u kojoj Mađari rade po svome, Hrvati po svome. Za takvo ponašanje također nema presedana.

Upravljanje u stilu tko dojača u upravama, nosi, ne postoji.
S pravnog i obavezujućeg stajališta u INA nema ni “M” od mađarskog, što je usporedivo recimo s katastrofalnom navikom i praksom u Hrvatskoj da se Negoslavci nazivaju srpskim mjestom, a uvođenje el. struje u neko selo u Lici naziva srpskom strujom.
Budimpešta je mađarska, Paraćin, a ne Negoslavci, srpski.

INA je hrvatska kompanija.

Namjerno političko protežiranje navodnih Sanaderovih prodaja i predaja upravljačkih prava, koja su se koristila još od 2009. godine do danas, progoni, kampanje o izdaji i veleizdaji, sudski procesi prepuni nevjerojatnih cirkusarija i obrata, javnog nezapamćenog linča, dokazane nezakonite suradnje Bajića, Plešea, Jadranke Kosor ili zaboravnima – glavnog tužitelja, glavnog urednika i predsjednice Vlade, kojima se održavala stigma preko Sanadera nad HDZ-eom i jedno sudbinsko strateško nacionalno pitanje kao INA valjalo po blatu unutarnjih borbi za vlast i politički utjecaj u Hrvatskoj, omogućilo je mađarskim suvlasnicima doslovno raditi što žele, potpuno izvan fokusa, a po svemu sudeći i bilo kakve ozbiljne nadležnosti države u kojoj djeluju.
Države Hrvatske.

Višegodišnje rasprave nakon sudskih rašomona, smiješnih zgoda kao s Ježìćevim svjedočenjem o novcu i mitu, koje nikada nitko nije vidio, natezanje oko suđenja i progona Hernadiju i kažnjavanje Sanadera, pa ukidanje presuda, ponovna paradna suđenja i presude, godinama su služile za rastakanje INA-e i prije svega bile javni i politički zaklon za nesmetan rad Mađarima izvan fokusa javnosti i odgovornosti države.

Uloga hrvatske države se svodila na imenovanje članova Nadzornog odbora, članova uprave, a čak i ljudi kao recimo Davor Štern, dugogodišnji direktor INA-e i vrhunski stručnjak za poslovno upravljanje energetskim kompanijama i procesima, bili su nemoćni jer se Republika Hrvatska nije ponašala kao država. Mogli su samo savjetovati, predlagati i šutjeti, na isto se svodilo, a ovisilo je o karakteru i profilu ljudi. Ili, po potrebi biti Pedro kad se i ako se probije neka svinjarija u javnost. I tada, naručeno i kad bi nekom u pozadini energetske, često i geopolitičke bitke za Hrvatsku trebalo.

To nije ni pojedinačan slučaj, ni incident, jer, na žalost, to je bio modus vivendi ponašanja praktično svih vlada, pa čak i za Tuđmanova vremena, o čemu postoje javno dostupni transkripti s razgovorima primjerice Hrvoja Šarinića s umornim i bolesnim Tuđmanom, u kojima upravo Šarinić u ime skupine najviših funkcionera, kao francuski poslovni mag pritiska Tuđmana nevičnog ekonomiji na “svijetlu budućnost” inozemnog utjecaja i arbitriranja, koju je Račan ozakonio i primjenio. O tome sam pisao ističući u više navrata nedorečenosti hrvatskog ustavno-pravnog poretka, naglašavajući neku vrstu rezerve i krivnje zbog vlastite državnosti, te provincijalnog refleksa, da ne kažem kompleksa pred svakim strancem, makar se radilo o klasičnim protuhama s vrlo mutnim referencama i ciljevima. U Hrvatskoj se puno toga, što zbog anacionalnih glavnih medija, što zbog budaletina tzv. nacionalnog medijskog profila, koji svjesno ili nesvjesno, za kikiriki ili pivu, usmjeravaju gnjev nacije na obično s antife odabrane žrtve, zaboravlja, pa se kao moralne vertikale par mjeseci nakon figurativnog ubojstva, kao suci pojavljuju ubojice u togama.
I neupitno, ovjenčani nekom izvanjskom potporom – sude.

Sjetite se samo rumunjskih poslovnih klošara, dokazanih međunarodnih prevaranata s kojima je tadašnji ministar Hajdaš Dončić godinama “strateški” pregovarao o željezničkom cargu pred zgranutim ozbiljnim europskim investitorima, koji su bježali glavom bez obzira od takvih “biznisa”. Da ne nabrajam dalje, a kad je INA u pitanju, o čemu ću još jednom za popravak narušenog sjećanja i brisanje zaborava pisati narednih dana, zar je tako teško samo se pitati, kako to da je primjerice pod istim uvjetima mađarska kompanijica MOL na natječaju za 25 posto INA, ponudila 150 milijuna dolara više od ozbiljne austrijske tvrtke OMV, a radilo se o ukupnom iznosu od pola milijarde dolara?

U čemu, u kojim to informacijama, poslovično tradicionalniji, s golemom tradicijom i iskustvom u investicijama, Austrijanci ispadnu budale u natjecanju s 50% promašenom ponudom u odnosu na tranzicijskog takmaca iz Mađarske, tranzicijske nereformirane tržišne ekonomije?

Zar od toga ne bi trebalo poći, a ne lamentirajući o apstraktnim krađama i da su svi lopovi, o već notornim pretvorbama, muljažama, umjesto o prodaji Bijelih noći i gubitku sirijskih polja vrijednih tadašnjih deset procijenjenih INA, bez njih naravno, prema čemu je Sanader, koji u stvarnosti nije doslovno prodao ni jednu dionicu INA, navodno muljao s Ježićem i Mađarima oko upravljanja, za novac koji nitko nikada nije vidio, istinski svetac. Da je ukupna tržišno verificirana hrvatska ekonomija pokradena u pretvorbi, bila bi bakšiš samo za pljačke INA, i to u tijeku primarne prodaje tvrtke.
A stvarni, živi, ugledni stratezi toga dokazivog i dokazanog ubijanja Hrvatske, danas – moralno arbitriraju uz manje više ostrašćenu masu ispod Sanaderovih prozora.

Pedro za sve grijehe je tu, samo ga izvuci na remetinački prozor kad zatreba.

Tome, takvome ponašanju su naročito kumovali zbog svojih osobnih interesa razni tzv. tehnomenadžerski probisvjeti, koji su stjecajem okolnosti i povlastica izvanjskih kontakata za vrijeme komunizma sa sličnim mešetarima i mutikašama iz svijeta, u kaotičnoj transformaciji države i društva vidjeli zlatni rudnik. Iz toga ustavno-pravnog kaosa, sa zakonima sa stotinama izuzetaka, koji su omogućavali i omogućavaju isključivo pravo moćnijega zbog mnogostruke legalne interpretacije, sa naslijeđenim sustavom javne uprave na teorijsko praktičnim razvalinama uništenog upravnog prava iza akademika Eugena Pusića, koga je na tribini u Splitu koju sam organizirao nazad par godina profesor Mark Đidara nazvao grobarom te vrhunske znanstvene discipline u Hrvatskoj, na kojoj su odrasli i odgojeni postsocijalistički mediokriteti sa samoupravnim sindromom, izrasli su uz svesrdni angažman “sređivača”, “agenata”, svakovrsnih “Matana” i probisvjeta upravo svi mega problemi koje je Plenković neki dan nazvao g…., koje je morao gutati.

I Agrokor, i brodogradilišta, i kaos iza prije svih jednog dijela austrijskih banaka i tzv. zadruga, ali i čitavoga niza navodnih investitora, koji su se u Hrvatskoj ponašali kao u Zambiji ili u nekoj vukojebini, potpuno suprotno svim pravilima djelovanja u svojim matičnim zemljama. Ulazak takvih “investitora” bio je za Tuđmanovog vremena dio političkih dugova za opstanak u neprijateljskom okruženju, ali i naknada za oružje za obranu, opet uz posredovanje moćnih probisvjeta iz Hrvatske, a za Račana sustavna politika razvaljivanja države pod firmom navodne liberalizacije Hrvatske na nekakvom “europskom putu” čija je stvarna namjera bila ubiti svaku klicu državnosti i ostaviti prazno ime kao satisfakciju za potrebe umreženih hrvatsko-europskih lupeža i probisvjeta. I, puno ozbiljnijih geopolitičkih planera i igara.
U tom razdoblju je pokorena Hrvatska, tada je i prodana INA, sve ostalo je – posljedica, koju nikakav Sanader nije mogao ni spriječiti, ni veleizdati.

Malo tko je u zadnje vrijeme tako snažno, ali opet podaleko izvan zasluženog golemog interesa javnosti, ako isključimo gostovanje u Budnici, kao general pukovnik i profesor FER-a Krešimir Ćosić precizno, jasno, dokumentirano i s jasno naznačenim pogubnim posljedicama, ali i rješenjima problema, upozorio na pogubnost krčmljenja državnih postignuća, ugleda, statusa te uništavanja potencijala razvoja odmah nakon smrti predsjednika Tuđmana, a pogotovo dolaskom Račanove koalicije na vlast 2000. godine, zaključno s rukopisom Milanovićeve vlade nazad sedam, osam godina. U knjizi “Između prošlosti i budućnosti” Ćosić navodi niz primjera uništavanja državnih ingerencija – državnim nadležnostima aktualnih politika.

Sve što je napisao recimo o obrani zemlje, potpuno vjerno je primjenjivo na kulturu, ekonomiju, znanost, sigurnost, strateška međunarodna partnerstva.

I sve to, upravo zbog golemog preslagivanja svijeta lupa po glavi Plenkovića, uz zastrašujuću istinu da nikada nije imao kadrovski bespotencijalniji HDZ, beskrupulozniju i neodgovorniju, gotovo primitivnu oporbu.

Kladio bih se da Ćosićevu knjigu, ako isključimo jedno, dvoje ljudi iz tzv. nacionalne oporbe nitko nije pročitao, a sto posto sumnjam da su i Hadezeovci navalili više od spomenutih.
Možete li zamisliti Spajića, Grmoju, Miletića, Ćipu ili Bujanca koji im drži svijeću, da čitaju?
Hm, da drže kakvu košćurinu da, ali “Izmedu prošlosti i budućnosti” njima ne treba, jer znaju sve.
A i što ne znaju, tu je Peternel ili Prkačin.
Ne trebaju se veseliti ni Banožić i ekipa, možda jedino na njihovim košćurinama ima malo više mesa.
A piše sve što treba za ozbiljno razumijevanje uzroka i posljedica političkih procesa, s jasno naznačenim rješenjima.
Ta mantra, koja u Hrvatskoj odavno nije rasprava o korupciji, niti o pravosuđu, niti o Sanaderu i HDZ-u, iako je na njih adresirana, nego je umjetno producirana, sve sam uvjereniji specijalno-ratovska magla, koja je s energetskog područja odavno zagazila preko Agrokora u poljoprivredu, vodna i zemna bogatstva, u infrastrukturu, praktični monopol u maloprodaji, dok se i javnost, i narod, i politika, pogotovo politički hohštapleri, razne političke budaletine tipa Spajića i takvih bujičara, ili grmojiziranih političkih protuha, natežu oko toga tko koliko dionica ima i je li neki Hadezejac drmnuo milijardu, dvije ili kakvu cisternu nafte.
U tom kaosu, koji se godinama umjetno održava, provaljeni pokušaj krađe teške milijardu kuna, zapravo je upozorenje i golema prilika da se Hrvatska postavi kao država, iako je to, izvan svake sumnje puno ozbiljniji udar na Plenkovića i vladu nego se misli i pretpostavlja, i želi prikazati komentirajući cirkus s penzionerom i njegovim računom. To nije bio pokušaj krađe, nego osmišljen čin za lako razotkrivanje radi slabljenja statusa Plenkovića, Filipovića, Grlića Radmana i Hrvatske u definiranju strateških energetskih pozicija, te koliko je god moguće anuliranja prednosti JANAF-a i LNG-a, koji bi Hrvatsku mogli učiniti žilom kucavicom srednje Europe i pogotovo uvući joj u njedra geopolitički BiH, o kojoj se vode strateški prijepori daleko izvan granica te zemlje.

To nikako nije bio samo proboj hrvatskog razbojnika, nego planirani udar u kojem su hrvatski izvođači banalni pijuni, s više razina i s konačnom razinom, onom kreativnom, izvan zemlje.
Iako to izaziva nemir, to baš Plenkoviću može biti velika prilika.
Kao i svaka kriza.
Upravo to može biti hrvatska prilika egzemplarne naravi prema kompanijama u stranom vlasništvu, koje posluju u Hrvatskoj koristeći se modelima koje u matičnim državama ni pomisliti ne smiju.
Ne govorim tu o hapšenju ili zatvaranju osumnjičenih, niti o ratu s Mađarskom, MOL-om, ili Hernadijem. Govorim o ovome što su naglasili i javno rekli Filipović i Plenković.
Nema mađarske i hrvatske uprave, niti nadzornog odbora. Nema ni Orbana, ni Hernadija, niti koga treba zanimati u uvođenju reda je li Hernadi kriminalac ili nije. To pitanje ne odgađa narav problema, niti rješenja.
Tu je čak i hrvatsko sudstvo alibi i više koristi Mađarima, nego Hrvatskoj.
Uostalom, u trakavicu Sanader – Hernadi nitko više ne vjeruje, čak ni oni bujićarsko-indeksovskog uma.

Hrvatska kompanija INA mora biti na visini razvojnog, upravljačkog i društveno – odgovornog najvišeg standarda, pogotovo u dramatičnim okolnostima globalnih poremećaja.
U svemu što se događa ne smije se zanemariti ni činjenica da operacije koje su se odvijale u i oko INA-e, nisu imale samo državni, već i duboki paradržavni karakter i nositelje, ne samo plasmanom plina Plinare istočne Slavonije na burze u Berlinu i Budimpešti, koji nisu radili banalni Hadezejski menadžeri s iskaznicom kao glavnom referencom, jer takvi mogu drpiti nešto opipljivo tipa auta ili stana, ili besplatan krkanluk, a i ne znaju brojati do milijarde, nego netko tko se godinama već etablirao i krvavo obogatio na plinskom biznisu, baš u razdoblju u kojemu su ministri kao Vrdoljak, pa “suverenisti i sumo borci za nacionalne interese” kao Petrov, zaratili s Mađarskom, srozali eksploataciju plina u Hrvatskoj i uvukli Gazprom s milijardama dolara u Hrvatsku, baš kad su Rusi šopali novcima Todorića znajući da ih ne može vratiti, uz prešutnu blokadu hrvatskih banaka.

Ovo je i prilika propitati djelovanje sigurnosnog sustava u zemlji, jer takve operacije ni djeci u gimnazijama ne bi promakle, a uveliko se odnode na sudbinu zemlje.
Onako, na mig, naglo je blokiran Todoriću pristup novcu, pa se pojavljuju Rusi, po istoj špranci kao s plinom nakon hrvatsko- mađarskog plinskog rata, zamislite – u suverenoj Hrvatskoj. Nemalo ozbiljnih ljudi u tome vide šape Pavla Vujnovca, koga je prema neslužbenim, ali uvjerljivim informacijama bivši ministar Ćorić, za koga se veže puno nejasnoća oko poslovanja INA i odnosa s MOL-om, nastojao uvući Plenkoviću kao neku vrstu rješenja u nastupajućoj krizi. Te informacije dobivaju kontekst prateći prve Ćorićeve političke korake i nagli prodor u vrh uz Karamarka preko navodnih znanstveno-lobističkih veza s njemačkim Ifo institutom i nikada razjašnjenim ruskim financiranjem studije u iznosu oko 400 tisuća eura. Insajderi su godinama upozoravali da je u tom paketu ohadezeovčen i Ćorić ,,dugogodišnji ministar svega i svačega”, današnji viceguverner.

Godinama je sve što se događalo oko INA imalo sindikalnu, samoupravnu dogovorno-gospodarsku ali i ekološku dimenziju. S tih pozicija se na sve načine nastojalo, navodno aktivistički eliminirati korištenje hrvatskih energetskih resursa, a ondje gdje su uistinu štete mogle biti, vrlo vjerojatno i bile, kao u Vrdoljakovom norveško-britanskom bombardiranju jadranskog podnožja u potrazi za plinom i naftom, usprkos tome što je NAFTAPLIN imao najbolja precizna istraživanja i bio jedna od najuspješnijih svjetskih kompanija toga tipa, te građanske skupine nisu ni mrdnule, ili ih nitko nije htio objaviti.
A baš je Ćorić njihov laureat.
Da Gretu ne spominjemo.
Ako svemu tome pripišemo i famoznu odluku upravo Milanovićevoga ministra Vrdoljaka, nakon političko-plinskog i naftnog rata s Mađarima, koji je vodio u izgubljene arbitraže i sve fatalniju ovisnost od ruskog plina preko do tada banalnog Vujnovca, o državnom subvencioniranju vjetroelektrana nekoliko sati uoči isteka europske direktive i značajnog smanjenja subvencija, te niz drugih odluka teških milijarde eura, a ne kuna, samo idiotima ostaje uporišna točka svih zala – Sanader, udbaši, komunjare, hadezeovski lopovi. Najtragičniji cinizam i jest u tome što upravo vrlo realni, i vrlo opasni, svakako ne samo, i ni izbliza ne hrvatski, nego neki daleki i geopolitički igrači plaćaju hrvatskim milijunima te budaletine da viču – držte lopove.

Bacajući im košćurine u brloge.

Srećom, baš srećom, iako je to cinično reći, dogodila se ova afera, koju će se vrlo izgledno moći posljedično anulirati izvan zemlje, a znanja i profesionalno ljudska čistoća mladog profesora korporativnog upravljanja Davora Filipovića u ulozi ministra, bez lobija i karijernih inicijacija iza sebe, koji se okružio savjetnicima koje figurativno možemo nazvati pencilinom za muljatore, kome očito Plenković vjeruje, a i vidi što mu ostavljaju iza sebe “odani” karijeristi, koje sam nedavno nazvao “Matanima” izravno ga izlažući i u zemlji i u inozemstvu, daju nadu da će se država postaviti – državom.

Jer, država, ovisno o trenutku, po najfinijim međunarodnim stečevinama, može sve i ima pravo na sve da zaštiti svoje postojanje i svoj narod. Nakon jasnih poruka da je ovo Hrvatska, ova kriza bi mogla postati prekretnica, kojoj za promjenu i prethodna pandemija i rat u Ukrajini idu na ruku. Konačno, ponovit ću, i ovo je prilika, izvrsna prilika za inicijalno okupljanje hrvatske i svjetske pameti i radikalno osmišljavanje redizajna države, s jednostavnim i jasnim upravnim sustavom, s jasnom odgovornošću, optimalnom legitimnošću i vrhunskim nadzorom. Korak u tom pravcu, čak ne ni konačno rješenje, je državništvo i mora ga se napraviti, jer će se u protivnom rastakati dok se bude imalo što rastakati, a košćurinari režati jedni na druge stvarajući privid skrbi i borbe za mecene i njihove marifetluke.

Marko Ljubić/fb

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari