Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Vrijeme je zauvijek istjerati Srbiju iz Hrvatske

Objavljeno

na

Duboka kriza temeljnih ustavnih vrjednota, vrijeme je zauvijek istjerati Srbiju iz Hrvatske

Pupovac se oglasio – naslovi su i najave na televizijskim programima Hrvatske. Bolje bi bilo reći, pravilnije i punoznačnije – On se oglasio. Tako bi se zapravo potpuno istakla ponižavajuća razina nekavoga iščekivanja oglašavanja, nakon svih ponovljenih iskustava i nakon što – oči vide.

Tri dana se najavljuje njegovo oglašavanje, a on trči pobjedničke krugove hrvatskom javnošću kao u filmu Forrest Gump, kao da se radi o željno očekivanom proroku, a ne o opskurnom srbijanskom političkom agentu, koji vrijedi proporcionalno bijedi državnoga poretka.

Znači – ništa!

Zaboga na što je spala Hrvatska!?

Zar je nekome normalnome potrebno i važno čuti što misli čovjek, koji je stajao u barbarskoj skupini u Bačkoj Palanci?

Zar uopće takve treba nešto pitati?

Sva pitanja valja postaviti sebi – pred svojim zrcalom, svojim bratom i sestrom, svojom majkom i ocem, didom i bakom, pred svojom djecom, nad svojim grobovima i uspomenama, pred suborcima, prijateljima, kolegama, susjedima, župljanima-pred svojim svetinjama i križevima.

Vrijeme je za nacionalnu ispovijed hrvatskoga naroda.

Ovo što radi Pupovac – demonstracije je vlasti

Nisam primjetio da je netko relevantan s bilo kakve, makar i pozicijice ove države uočio nevjerojatan izazov, Pupovčev kramp, a ne prst u oči kompletnoga hrvatskoga naroda, zapravo – potpunu javnu potvrdu kvalifikacija, koje je izgovorio srbijanski predsjednik Vučić.

Prilično sam siguran da se to ne bi usudio u osvojenoj pokrajini, ili nekakvom sandžaku, pred pokorenom rajom izgovoriti i nekadašnji Sulejman Zakonodavac. Razum bi mu kao vladaru govorio da nije mudro tako bezobrazno demonstrirati – vlast i nadmoć.

Ovo što radi Pupovac – demonstracije je vlasti.

Potpune.

Pupovac je oglasio točnim i ispravnim sve do jedan navod Aleksandra Vučića.

Evo što je rekao.

HINA prenosi da je Pupovac „izjavio u utorak kako razumije svoje sugrađane Hrvate koji su u usporedbama današnje Hrvatske s Hitlerovom Njemačkom srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića prepoznali teške riječi, težak teret koji se njima ne bi trebao pripisivati zbog povijesnog stradanja koje su Srbi doživjeli tijekom i poslije “Oluje”.

Zatim prema HINA-i Pupovac nastavlja: „Zato postoje odgovorni pojedinci, bilo kao neposredni počinioci, bilo kao zapovjednici, bilo kao začetnici, a koje ni sud ni javnost nisu dosad osudili”.

Pa analizirajmo riječ po riječ što je „On oglasio“. I zanemarimo u nastavku spominjanje Hrvata i zločina nad njima. To je samo prag za trgovačku ponudu zauzetim prostorom kvalifikacija i „istine“ i eventualnim privremenim „popuštanjem“ s jednoga značenja na nešto niže, iako jednako zloćudno, koji nema veze s riječima Aleksandra Vučiča i tumačenjem Milorada Pupovca.

Taj ponuđeni prag izjednačava s tim navodima poziciju srpskog agresora i hrvatske žrtve, agresije i obrane, okupacije i oslobođenja, zla i dobra, pri čemu će i o tome – Pupovac odlučivati i stvarati usporednice. Što mislite – kakve?

Izjavio je da „razumije svoje sugrađane Hrvate, koji su prepoznali „teške riječi“, „težak teret“ koji se njima ne bi trebao pripisivati. Zatim objašnjava kome se treba pripisati teret, ne umanjujući sadržaj tereta, ni njegovu težinu. Upravo suprotno. Naglašavajući „težak teret“on ističe točnost Vučićevih optužbi.

A to potvrđuje u citiranom nastavku.

Pupovac ne spori ni jednom jedinom riječju težinu navodnih zločina, ne spori ni jednom jedinom riječju Vučićeve kvalifikacije, samo eto plemenito s pozicije gospodara, razumije da nije u redu optuživati cijeli hrvatski narod, nego one koji su, kako eksplicitno navodi, „neposredni počinioci, bilo kao zapovjednici, bilo kao začetnici“. Ima li tu ikakve dvojbe oko sadržaja Vučićevih optužbi i usporedbi s Hitlerom i njegovim nacističkim zločinima?

Ni u primisli.

Samo se radi o pitanju – tko je kriv, a zločini, odnosno krivotovrine su – neupitne.

I ima samo potvrde da je Vučić imao pravo, jedino Pupovac ne želi da se hrvatski narod osjeća krivim.

Pa će on kad se vrati u Hrvatsku sjesti i plemenito proglasiti krivce, raditi popise, svaki dan sve više i sadržajnije, usporedivo sa sve većim brojem „prognanih“ i „ubijenih“ Srba, koji prema brojkama i danas dnevno ginu na sve strane, a započeti od Thompsona i Gline, pa kamo i gdje se stigne.

Drugim riječima, iza „plemenite“ namjere skidanja krivnje s fiktivnoga hrvatskoga naroda, u ime pravde će Pupovac koristeći hrvatsku nacionalnu državu, koju Vučić i Pupovčevi politički sudrugovi nisu uspjeli srušiti do devedeset i pete, nastaviti – pročišćavanje toga naroda i kažnjavnje krivaca, ovaj put ne fiktivnih nego stvarnih. Sve do zadnjega Hrvata, jer je matrica itekako prepoznatljiva, iskustveno provjerena tjekom cijeloga XX. stoljeća.

Za što će Pupovac presuđivati?

Za holokaust, za hitlerovski potpis suvremene Hrvatske, za genocid nad Srbima.

Ovdje se mora zastati.

Jadno je Vučićeve izjave nazivati „sramotnim“, „neprimjerenim“, Pupovca sada lupati s čim se stigne, a istodobno mirno trpjeti bjednu državnu vlast, koja ovisi o volji toga Pupovca, ili konkretno – Aleksandra Vučića.

To je problem, nije Vučić ili Pupovac problem.

Kako iz ovoga jada?

Ne znam koliko puta treba ponoviti generalu Krstičeviću, Medvedu, svim ministrima u vladi, da, što god oni uradili dobro, a puno toga dobroga rade, pogotovo Krstičević i Medved, koliko god se oni ponosili svojom ratnom epopejom, da njihov ministarski status i položaj ovisi o volji političkog Srbina, koji to što su oni uradili, nimalo ne skrivajući svoju neprijateljsku poziciju – smatra genocidom.

I time pljuje na njihovu ratnu slavu i čast. Uz njihov politički pristanak. Vrijeme je pitati i njih dvojicu i cijeli državni vrh – jeste li vi ljudi uopće normalni i jeste li svjesni što činite svome narodu?

Očito je – jesu, jer budala koji ne vide što se događa nema ni u specijalnim ustanovama.

I misle da je to normalno, prihvatljivo i prolazno, a ovo što Srbija i pupovičasti Srbi rade u Hrvatskoj s klasičnom izdajničkom parastrukturom u politici, odgajanom cijelo prošlo stoljeće u javnim institucijama, u civilnim udrugama i medijima, u kulturi i u sustavu obrazovanja, te na sveučilištima, da je demokratsko pravo, ljudska sloboda ili prolazni hir.

Bože sačuvaj!

Niti je normalno, niti prihvatljivo i nikada neće proći, niti zastati samo od sebe. To je smrtonosna bolest u punom zamahu.

Kako iz ovoga jada?

Organizirano samo na jedan način.

A alternativa je – neorganizirano i kaos.

Predsjednica Republike mora odmah javno reagirati, jasno istaći da je ovakva državna vlast izravna ugroza ustavnoga poretka, da u jednoj državnoj cjelini ne mogu u interesu hrvatskoga naroda i u funkciji ustavnoga poretka, funkcionirati dvije tako dramatično suprotstavljene vrjednosne političke pozicije.

Kao što je politička hrvatska i politička velikosrpska. A točno tako djeluje današnja vlast. Vlast je djelom bila u Kninu, djelom u Bačkoj Palanci i u to nema dvojbi. Jedna te ista država na dva takva mjesta.

Takva država nije hrvatska država.

To nije država uopće, jer takva država ni teorijski ni praktično – ne postoji nigdje i nije postojala nikada.

To je režim koga čini skupina pojedinaca, sličnija nekakvoj suvremenoj hajdučiji nego politici ili pristojnoj ljudskoj djelatnosti, pokrivena izrazito destruktivnim ustavno-zakonskim anomalijama, namjerno osmišljenim za uništenje a ne za stvaranje, režim bez karaktera i bez legitimititeta, bez vrijednosti i bez ikakvih načela.

I zato ga treba odmah mjenjati.

Do temelja i iz temelja.

Državu je nužno vrati na poziciju referenduma o samostalnosti, izbori moraju biti plebiscit o temeljnim vrjednotama nacionalne državnosti. Bez toga nema nikakvoga iskoraka, a ima sve dubljega potonuća do propasti.

Nužno je praktično osigurati sveopći nacionalni plebiscit o sastavu novoga parlamenta, sastavljenog golemom većinom od političkih Hrvata, te započeti uvoditi red i koristeći vrhunska znanja stvoriti i ozakoniti kritični minimum neupitnih temelja suvremene države, kojih sada – nemamo.

Jer vrijeme je za hitno formiranje neke vrste savjeta nacionalnoga spasa Hrvatske, a jedini način izbjegavanja kaosa je – rezolutan postupak predsjednice Republike, s izravnim pozivom pojedinačno svim sudionicima političkoga poretka uz masovnu poptoru hrvatskoga naroda.

I vratiti državu – hrvatskom narodu.

Pa nek se ogluši tko ima petlje i obraza.

Zatim predsjednica Republike mora zatražiti hitno nacionalno izjašnjavanje o izbornom sustavu, ne ovome koji je predložila Markić i Podolnjak, jer to ne valja, niti što bitno mijenja, nego o stvaranju izbornoga sustava za jednako političko ostvarivanje i vrednovanje glasa ili političkoga prava svakoga hrvatskoga državljanina, pod istim uvjetima i s istim efektima na svaki mandat u Saboru, koji će u Sabor dovesti političke Hrvate, a ne zastupnike različitih skupina i još različitijih interesnih saveza i namjera.

Ne može se tolerirati praksa da se predsjednika Republike i zastupnike u Europski parlament bira s jednom, optimalnijom razinom ostvarivanja političke jednakosti, a zastupnike u Sabor koji je nositelj odlučivanja o nacionalnoj državnosti – po značajno nižoj i diskriminatornoj. O tome i razlozima zašto je to tako, više i detaljnije u nedjeljnoj kolumni.

Predsjednica mora zatražiti potporu hrvatskoga naroda za taj zahtjev i obrazložiti ga evidentnom političkom izdajom zemlje, i ako se političke stranke ne žele urazumiti, a pozvati svakoga njihova pripadnika osobno i pojedinačno, pogotovo ove u Saboru i nacionalnim organizacijama na osobno izjašnjavanje i potporu tome zahtjevu, formirati savjet nacionalnog spasa od najuglednijih Hrvata iz cijeloga svijeta, hitno pozvati nacionalni referendum, prije svega organizacijski i legitimno se oslanjajući na ratne zapovjednike, ratne veterane, nekompromitiranu većinsku akademsku strukturu i kompletan hrvatski narod.

Sadašnjem Saboru hitno je potrebno oduzeti politički legitimitet, vladu smjeniti i imenovati prijelaznu, jer legitimitet ovoga Sabora i onako zbog nakaznoga državnoga poretka i izbornoga sustava ne valja i nije nacionalni.

To se mora odmah napraviti, tražiti od zastupnika u Saboru nečinjenje, samo na održavanje ustavnoga stanja do – stjecanja uvjeta za – raspisivanje izvanrednih izbora, s ponuđenim temeljnim državnim odlukama koje bi izradio spomenuti Savjet nacionalnog spasa pod legitimitetom predsjednice.

U ovakvim trenutcima nečinjenje i tehničko održavanje vlasti, bez političkih preferencija aktualnoga poretka s oduzetim političkim legitimitetom koordiniranim zahtjevom predsjednice i naroda, jamstvo je izbjegavanja golemih šteta a neće biti nikakva zaprijeka normalnome funkcioniranju države i institucija.

Jer zadržavanje ovakvog političkog stanja – znači zadržavanje stanja neprijateljstva i potpuno poremećenih temeljnih ustavnih vrjednota u samome središtvu državnoga poretka.

To je stanje ustavne krize.

Povijesna i civilizacijska sramota državnoga stanja i poniženja

Ako predsjednica ne zna kako napraviti regularan, s međunarodnim konvencijama i sudskom praksom usklađen i zakoniti izborni sustav i kompletan javni ustroj suvremene države, neka pozove profesora Marca Gjidaru i neka mu dadne mandat za formiranje tima za izradu konačnih prijedloga riješenja.

U Hrvatskoj, uz njega postoji čitav niz vrhunskih pravnika, ustavnih stručnjaka i politologa koji će mu sekundirati. A pun ih je svijet, poštenih, izvrsnih i nedodirljivih političkoj prostituciji, za što novaca u Hrvatskoj ima na pretek, pogotovo na računima otvoreno neprijateljskih skupina.

U Gjidarinim radovima već pišu sva riješenja i upozorenja na dokazane stranputice, primjeri i vizije, mogu se pretvoriti u ustavna i zakonska riješenja za 48 sati. Samo je bitna volja i jasan politički cilj – uključivanje kompletnoga hrvatskoga naroda u izbor svoga zakonodavnoga doma i upravljanje državnim i nacionalnim politikama.

Jedino tako se može eliminirati ova povijesna i civilizacijska sramota državnoga stanja i poniženja koje hrvatski narod trpi od svoje države, a ne od Pupovca ili Vučića.

Jer, ovo je već postalo degutantno i nitko, baš nitko tko čini bilo kakvu političku poziciju i opoziciju, bilo što prepoznatljivo, s bilo kakvim javnim utjecajem u Hrvatskoj – ne može biti čist i pravedan trpeći jednu jedinu sekundu ovo stanje. Nema nevinih u ovakvim uvjetima.

Zato je potrebno da svatko tko ima mogućnost izraziti se na bilo koji način zaspe ured Predsjednice zahtjevima ovakvoga sadržaja, da se u tom procesu ujedine milijuni Hrvata gdje god žive, jer ne radi se samo o pitanjima identiteta, nego su ti poremećaji temelj i razlog udara na same temelje naše egzistencije i prava na život.

Od tih pitanja i s tim krivotvorinama se polazi u – fizičko ubijanje. Sjećate se događaja od nazad dvadeset i sedam godina? Ovako je sve započelo.

I ponovit će se, ako se ne uništi jednom zauvijek.

Potrebno je da onih pola milijuna koji su demonstrirali hrvatski ponos pri dočeku nogometaša u svakom trenutku budu spremni izići na ulice i trgove, iskazati na ovaj način – svoj ponos. to je politički narod.

I zrelost.

Jer, to je civilizacijsko političko postignuće.

I standard.

To, a ne trepljenje i posrnuće.

Na predsjednici Republike je golema odgovornost, kao i na svakome od nas koji joj ovakve stavove moramo početi pokazivati s milijunima poruka, svaki pojedinačno i s punom vjerom da je to minimum ljudske obveznosti, nužno i vrijedno trenutka.

To nam je svima, a njoj pogotovo nevjerojatna ponuđena prilika za povijesni iskorak i povijesnu potvrdu samo dvadeset i osam godina nakon iste šanse koju smo iskoristili djelimično. Doba je nacionalne politike i svijesti.

Jer, alternativa je sve izgledniji nered, u to nema sumnje.

Marko Ljubić / HKV

 

Nenad Piskač: Novi velikosrpski mit – Oluja je pogrom

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Objavljeno

na

Objavio

Dok pišem ovu kolumnu, Francuzi iščekuju ovu subotu s mješavinom straha i nade. Službena Macronova Francuska strahuje od širine i dubine prosvjeda “žutih prsluka“, koji su i za ovu subotu najavljeni ne samo u Parizu već i u drugim francuskim gradovima, kojima se počinju pridruživati sindikati vozača, farmeri, nezadovoljnici reformom obrazovnog sustava, cijelom Macronovom globalističkom agendom…

Macron i njegov establišment nadaju se da nasilje i posljedice prosvjeda neće nadmašiti one od prošle subote, a strahuju da im je proces već izmakao kontroli.

“Žuti prsluci” se pak nadaju da će silinom prosvjeda i zahtjevima za dubinskim promjenama sustava natjerati Macrona na ostavku i raspuštanje parlamenta. Prosvjedi “žutih prsluka” šire se i na susjednu Belgiju i Nizozemsku.

Nada se zove Friedrich

I Nijemci iščekuju ovu subotu s mješavinom nade i straha. Bira se nasljednik ili nasljednica Angele Merkel na čelu CDU-a.

Oslabljeni CDU, koji je platio i plaća političku cijenu migrantske, ali ne samo migrantske, politike Angele Merkel, još uvijek ima šanse pridići se, obnoviti svoj politički utjecaj središnje njemačke političke stranke i osigurati političku stabilnost države. Ali ima i jednako veliku šansu nastaviti proces pada i rastakanja stranke do razine s koje će povratak biti nemoguć, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Nada se zove Friedrich Merz. Osim što je uspješan poslovni čovjek, Merz je i jedan u nizu nekadašnjih perspektivnih pripadnika Kohlove mladeži, koje je njegova “djevojčica” Angela sustavno “očistila” iz stranačkog vrha, nakon što je eliminirala svojeg političkog oca H. Kohla.

Nekoliko dana prije stranačkih izbora otvorenu je potporu Merzu kao obnovitelju stranke dao najutjecajniji patrijarh CDU-a i aktualni predsjedatelj Bundestaga Wolfgang Schauble.

No postoji i mogućnost da će u interesu očuvanja vlastitih pozicija u stranci, za nasljednicu biti izabrana Merkelina kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK). Ona je doduše već najavila značajan otklon od politike A. Merkel, no status Merkeline izabranice naprosto je preteško naslijeđe, koje promjene čini nemogućim.

Zapravo, dok pišem ovu kolumnu zapadna Europa se naočigled trese i mijenja. Stanje uvelike podsjeća na 1989., kada se rušio Berlinski zid, kad su jedan za drugim padali režimi u državama komunističke Europe.

No u ovom se ciklusu trese Zapad, samo srce stare Europe. Pobijedi li F. Merz na stranačkim izborima CDU-a, Njemačka će se, uz izvjesne izvanredne izbore, postupno vraćati na Kohlove tračnice: tradicionalnim vrijednostima, transatlantskom partnerstvu, konzervativnijem poimanju države i dakako restriktivnijoj migrantskoj politici.

Pobijedi li AKK, CDU će nastaviti pad, pretrpjeti poraz na europskim izborima, naći se u poziciji s koje je oporavak mnogo teži ili nemoguć. A Njemačka će dobiti nestabilnu i radikaliziranu političku scenu i vratiti se u poziciju europskog političkog patuljka.

Iznude li “žuti prsluci” uskoro ostavku Emmanula Macrona, Francuska ima priliku učiniti ono što Gerard Collomb, bivši Macronov ministar unutarnjih poslova, naziva – spašavanjem sustava od unutarnjeg sloma u posljednjem trenutku.

Collomb progovara o pucanju sustava između gradova, u kojima cvjeta globalizam i tradicionalnih ruralnih i polururalnih područja koja su na rubu egzistencije.

A Macron im je podizanjem poreza na gorivo poslao poruku, da se neće libiti gurnuti ih i preko tog ruba u ime viših globalističkih ciljeva, na što je dobio odgovor “žutih prsluka”. No stanje je još gore.

Između tradicionalne francuske provincije i globalističkih središta velikih gradova (osobito Pariza), nalazi se prsten predgrađa nastanjen uglavnom useljenicima iz bivših francuskih kolonija, iz islamskih zemalja sjeverne Afrike, koji se ne žele integrirati.

To su no-go zone, sigurnosne bombe s perspektivom aktivacije, koje Macron uopće ne želi vidjeti. A čak i kada ode Macron, pitanje je kako integrirati te tri suprotstavljene Francuske u funkcionirajuću državu?

No bez obzira tko izišao kao trenutačni pobjednik u ovom valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen i u svojim najčvršćim zapadnoeuropskim utvrdama.

Kada vlada besmisao

Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši, da je njihov politički projekt propao. Europa se trese, Plenković se češlja.

Čak ni njemački Bundestag nije prihvatio Marakeški sporazum bez interpretativne izjave. Plenkoviću ne trebaju ni Sabor ni izjava. Kad stignu migranti u hrvatski hotspot, njegovi će mainstream mediji izvještavati o lovu na leptire.

Kad stigne neugodno mišljenje Povjerenstva za sukob interesa u aferi Borg, on će ukinuti Povjerenstvo. Kad Trump proglasi Kinu glavnim globalnim protivnikom, Plenković je proglasi strateškim partnerom…

Zato za Hrvatsku ove subote nema ni straha ni nade. Već samo besmisao. Najveća koncentracija besmisla izgubljenog u vremenu u vrhu hrvatske izvršne vlasti, od osnutka države. Ali sljedećih subota? Tko zna?!

Uostalom i Macron se još prije dvije subote suvereno rugao Trumpu u Parizu. A i Erich Honecker je baš davao intervju o stabilnosti svoje vlasti u trenutku kada su prosvjednici već počeli rušiti Berlinski zid.

Bez obzira tko izišao kao pobjednik u valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen. Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Proširilo se nezadovoljstvo žutih prsluka: Prosvjedi i u Belgiji (VIDEO)

 

 

 

Sukob policije i ‘žutih prsluka’ na slavnoj pariškoj aveniji

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari