Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Vrijeme je zauvijek istjerati Srbiju iz Hrvatske

Objavljeno

na

Duboka kriza temeljnih ustavnih vrjednota, vrijeme je zauvijek istjerati Srbiju iz Hrvatske

Pupovac se oglasio – naslovi su i najave na televizijskim programima Hrvatske. Bolje bi bilo reći, pravilnije i punoznačnije – On se oglasio. Tako bi se zapravo potpuno istakla ponižavajuća razina nekavoga iščekivanja oglašavanja, nakon svih ponovljenih iskustava i nakon što – oči vide.

Tri dana se najavljuje njegovo oglašavanje, a on trči pobjedničke krugove hrvatskom javnošću kao u filmu Forrest Gump, kao da se radi o željno očekivanom proroku, a ne o opskurnom srbijanskom političkom agentu, koji vrijedi proporcionalno bijedi državnoga poretka.

Znači – ništa!

Zaboga na što je spala Hrvatska!?

Zar je nekome normalnome potrebno i važno čuti što misli čovjek, koji je stajao u barbarskoj skupini u Bačkoj Palanci?

Zar uopće takve treba nešto pitati?

Sva pitanja valja postaviti sebi – pred svojim zrcalom, svojim bratom i sestrom, svojom majkom i ocem, didom i bakom, pred svojom djecom, nad svojim grobovima i uspomenama, pred suborcima, prijateljima, kolegama, susjedima, župljanima-pred svojim svetinjama i križevima.

Vrijeme je za nacionalnu ispovijed hrvatskoga naroda.

Ovo što radi Pupovac – demonstracije je vlasti

Nisam primjetio da je netko relevantan s bilo kakve, makar i pozicijice ove države uočio nevjerojatan izazov, Pupovčev kramp, a ne prst u oči kompletnoga hrvatskoga naroda, zapravo – potpunu javnu potvrdu kvalifikacija, koje je izgovorio srbijanski predsjednik Vučić.

Prilično sam siguran da se to ne bi usudio u osvojenoj pokrajini, ili nekakvom sandžaku, pred pokorenom rajom izgovoriti i nekadašnji Sulejman Zakonodavac. Razum bi mu kao vladaru govorio da nije mudro tako bezobrazno demonstrirati – vlast i nadmoć.

Ovo što radi Pupovac – demonstracije je vlasti.

Potpune.

Pupovac je oglasio točnim i ispravnim sve do jedan navod Aleksandra Vučića.

Evo što je rekao.

HINA prenosi da je Pupovac „izjavio u utorak kako razumije svoje sugrađane Hrvate koji su u usporedbama današnje Hrvatske s Hitlerovom Njemačkom srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića prepoznali teške riječi, težak teret koji se njima ne bi trebao pripisivati zbog povijesnog stradanja koje su Srbi doživjeli tijekom i poslije “Oluje”.

Zatim prema HINA-i Pupovac nastavlja: „Zato postoje odgovorni pojedinci, bilo kao neposredni počinioci, bilo kao zapovjednici, bilo kao začetnici, a koje ni sud ni javnost nisu dosad osudili”.

Pa analizirajmo riječ po riječ što je „On oglasio“. I zanemarimo u nastavku spominjanje Hrvata i zločina nad njima. To je samo prag za trgovačku ponudu zauzetim prostorom kvalifikacija i „istine“ i eventualnim privremenim „popuštanjem“ s jednoga značenja na nešto niže, iako jednako zloćudno, koji nema veze s riječima Aleksandra Vučiča i tumačenjem Milorada Pupovca.

Taj ponuđeni prag izjednačava s tim navodima poziciju srpskog agresora i hrvatske žrtve, agresije i obrane, okupacije i oslobođenja, zla i dobra, pri čemu će i o tome – Pupovac odlučivati i stvarati usporednice. Što mislite – kakve?

Izjavio je da „razumije svoje sugrađane Hrvate, koji su prepoznali „teške riječi“, „težak teret“ koji se njima ne bi trebao pripisivati. Zatim objašnjava kome se treba pripisati teret, ne umanjujući sadržaj tereta, ni njegovu težinu. Upravo suprotno. Naglašavajući „težak teret“on ističe točnost Vučićevih optužbi.

A to potvrđuje u citiranom nastavku.

Pupovac ne spori ni jednom jedinom riječju težinu navodnih zločina, ne spori ni jednom jedinom riječju Vučićeve kvalifikacije, samo eto plemenito s pozicije gospodara, razumije da nije u redu optuživati cijeli hrvatski narod, nego one koji su, kako eksplicitno navodi, „neposredni počinioci, bilo kao zapovjednici, bilo kao začetnici“. Ima li tu ikakve dvojbe oko sadržaja Vučićevih optužbi i usporedbi s Hitlerom i njegovim nacističkim zločinima?

Ni u primisli.

Samo se radi o pitanju – tko je kriv, a zločini, odnosno krivotovrine su – neupitne.

I ima samo potvrde da je Vučić imao pravo, jedino Pupovac ne želi da se hrvatski narod osjeća krivim.

Pa će on kad se vrati u Hrvatsku sjesti i plemenito proglasiti krivce, raditi popise, svaki dan sve više i sadržajnije, usporedivo sa sve većim brojem „prognanih“ i „ubijenih“ Srba, koji prema brojkama i danas dnevno ginu na sve strane, a započeti od Thompsona i Gline, pa kamo i gdje se stigne.

Drugim riječima, iza „plemenite“ namjere skidanja krivnje s fiktivnoga hrvatskoga naroda, u ime pravde će Pupovac koristeći hrvatsku nacionalnu državu, koju Vučić i Pupovčevi politički sudrugovi nisu uspjeli srušiti do devedeset i pete, nastaviti – pročišćavanje toga naroda i kažnjavnje krivaca, ovaj put ne fiktivnih nego stvarnih. Sve do zadnjega Hrvata, jer je matrica itekako prepoznatljiva, iskustveno provjerena tjekom cijeloga XX. stoljeća.

Za što će Pupovac presuđivati?

Za holokaust, za hitlerovski potpis suvremene Hrvatske, za genocid nad Srbima.

Ovdje se mora zastati.

Jadno je Vučićeve izjave nazivati „sramotnim“, „neprimjerenim“, Pupovca sada lupati s čim se stigne, a istodobno mirno trpjeti bjednu državnu vlast, koja ovisi o volji toga Pupovca, ili konkretno – Aleksandra Vučića.

To je problem, nije Vučić ili Pupovac problem.

Kako iz ovoga jada?

Ne znam koliko puta treba ponoviti generalu Krstičeviću, Medvedu, svim ministrima u vladi, da, što god oni uradili dobro, a puno toga dobroga rade, pogotovo Krstičević i Medved, koliko god se oni ponosili svojom ratnom epopejom, da njihov ministarski status i položaj ovisi o volji političkog Srbina, koji to što su oni uradili, nimalo ne skrivajući svoju neprijateljsku poziciju – smatra genocidom.

I time pljuje na njihovu ratnu slavu i čast. Uz njihov politički pristanak. Vrijeme je pitati i njih dvojicu i cijeli državni vrh – jeste li vi ljudi uopće normalni i jeste li svjesni što činite svome narodu?

Očito je – jesu, jer budala koji ne vide što se događa nema ni u specijalnim ustanovama.

I misle da je to normalno, prihvatljivo i prolazno, a ovo što Srbija i pupovičasti Srbi rade u Hrvatskoj s klasičnom izdajničkom parastrukturom u politici, odgajanom cijelo prošlo stoljeće u javnim institucijama, u civilnim udrugama i medijima, u kulturi i u sustavu obrazovanja, te na sveučilištima, da je demokratsko pravo, ljudska sloboda ili prolazni hir.

Bože sačuvaj!

Niti je normalno, niti prihvatljivo i nikada neće proći, niti zastati samo od sebe. To je smrtonosna bolest u punom zamahu.

Kako iz ovoga jada?

Organizirano samo na jedan način.

A alternativa je – neorganizirano i kaos.

Predsjednica Republike mora odmah javno reagirati, jasno istaći da je ovakva državna vlast izravna ugroza ustavnoga poretka, da u jednoj državnoj cjelini ne mogu u interesu hrvatskoga naroda i u funkciji ustavnoga poretka, funkcionirati dvije tako dramatično suprotstavljene vrjednosne političke pozicije.

Kao što je politička hrvatska i politička velikosrpska. A točno tako djeluje današnja vlast. Vlast je djelom bila u Kninu, djelom u Bačkoj Palanci i u to nema dvojbi. Jedna te ista država na dva takva mjesta.

Takva država nije hrvatska država.

To nije država uopće, jer takva država ni teorijski ni praktično – ne postoji nigdje i nije postojala nikada.

To je režim koga čini skupina pojedinaca, sličnija nekakvoj suvremenoj hajdučiji nego politici ili pristojnoj ljudskoj djelatnosti, pokrivena izrazito destruktivnim ustavno-zakonskim anomalijama, namjerno osmišljenim za uništenje a ne za stvaranje, režim bez karaktera i bez legitimititeta, bez vrijednosti i bez ikakvih načela.

I zato ga treba odmah mjenjati.

Do temelja i iz temelja.

Državu je nužno vrati na poziciju referenduma o samostalnosti, izbori moraju biti plebiscit o temeljnim vrjednotama nacionalne državnosti. Bez toga nema nikakvoga iskoraka, a ima sve dubljega potonuća do propasti.

Nužno je praktično osigurati sveopći nacionalni plebiscit o sastavu novoga parlamenta, sastavljenog golemom većinom od političkih Hrvata, te započeti uvoditi red i koristeći vrhunska znanja stvoriti i ozakoniti kritični minimum neupitnih temelja suvremene države, kojih sada – nemamo.

Jer vrijeme je za hitno formiranje neke vrste savjeta nacionalnoga spasa Hrvatske, a jedini način izbjegavanja kaosa je – rezolutan postupak predsjednice Republike, s izravnim pozivom pojedinačno svim sudionicima političkoga poretka uz masovnu poptoru hrvatskoga naroda.

I vratiti državu – hrvatskom narodu.

Pa nek se ogluši tko ima petlje i obraza.

Zatim predsjednica Republike mora zatražiti hitno nacionalno izjašnjavanje o izbornom sustavu, ne ovome koji je predložila Markić i Podolnjak, jer to ne valja, niti što bitno mijenja, nego o stvaranju izbornoga sustava za jednako političko ostvarivanje i vrednovanje glasa ili političkoga prava svakoga hrvatskoga državljanina, pod istim uvjetima i s istim efektima na svaki mandat u Saboru, koji će u Sabor dovesti političke Hrvate, a ne zastupnike različitih skupina i još različitijih interesnih saveza i namjera.

Ne može se tolerirati praksa da se predsjednika Republike i zastupnike u Europski parlament bira s jednom, optimalnijom razinom ostvarivanja političke jednakosti, a zastupnike u Sabor koji je nositelj odlučivanja o nacionalnoj državnosti – po značajno nižoj i diskriminatornoj. O tome i razlozima zašto je to tako, više i detaljnije u nedjeljnoj kolumni.

Predsjednica mora zatražiti potporu hrvatskoga naroda za taj zahtjev i obrazložiti ga evidentnom političkom izdajom zemlje, i ako se političke stranke ne žele urazumiti, a pozvati svakoga njihova pripadnika osobno i pojedinačno, pogotovo ove u Saboru i nacionalnim organizacijama na osobno izjašnjavanje i potporu tome zahtjevu, formirati savjet nacionalnog spasa od najuglednijih Hrvata iz cijeloga svijeta, hitno pozvati nacionalni referendum, prije svega organizacijski i legitimno se oslanjajući na ratne zapovjednike, ratne veterane, nekompromitiranu većinsku akademsku strukturu i kompletan hrvatski narod.

Sadašnjem Saboru hitno je potrebno oduzeti politički legitimitet, vladu smjeniti i imenovati prijelaznu, jer legitimitet ovoga Sabora i onako zbog nakaznoga državnoga poretka i izbornoga sustava ne valja i nije nacionalni.

To se mora odmah napraviti, tražiti od zastupnika u Saboru nečinjenje, samo na održavanje ustavnoga stanja do – stjecanja uvjeta za – raspisivanje izvanrednih izbora, s ponuđenim temeljnim državnim odlukama koje bi izradio spomenuti Savjet nacionalnog spasa pod legitimitetom predsjednice.

U ovakvim trenutcima nečinjenje i tehničko održavanje vlasti, bez političkih preferencija aktualnoga poretka s oduzetim političkim legitimitetom koordiniranim zahtjevom predsjednice i naroda, jamstvo je izbjegavanja golemih šteta a neće biti nikakva zaprijeka normalnome funkcioniranju države i institucija.

Jer zadržavanje ovakvog političkog stanja – znači zadržavanje stanja neprijateljstva i potpuno poremećenih temeljnih ustavnih vrjednota u samome središtvu državnoga poretka.

To je stanje ustavne krize.

Povijesna i civilizacijska sramota državnoga stanja i poniženja

Ako predsjednica ne zna kako napraviti regularan, s međunarodnim konvencijama i sudskom praksom usklađen i zakoniti izborni sustav i kompletan javni ustroj suvremene države, neka pozove profesora Marca Gjidaru i neka mu dadne mandat za formiranje tima za izradu konačnih prijedloga riješenja.

U Hrvatskoj, uz njega postoji čitav niz vrhunskih pravnika, ustavnih stručnjaka i politologa koji će mu sekundirati. A pun ih je svijet, poštenih, izvrsnih i nedodirljivih političkoj prostituciji, za što novaca u Hrvatskoj ima na pretek, pogotovo na računima otvoreno neprijateljskih skupina.

U Gjidarinim radovima već pišu sva riješenja i upozorenja na dokazane stranputice, primjeri i vizije, mogu se pretvoriti u ustavna i zakonska riješenja za 48 sati. Samo je bitna volja i jasan politički cilj – uključivanje kompletnoga hrvatskoga naroda u izbor svoga zakonodavnoga doma i upravljanje državnim i nacionalnim politikama.

Jedino tako se može eliminirati ova povijesna i civilizacijska sramota državnoga stanja i poniženja koje hrvatski narod trpi od svoje države, a ne od Pupovca ili Vučića.

Jer, ovo je već postalo degutantno i nitko, baš nitko tko čini bilo kakvu političku poziciju i opoziciju, bilo što prepoznatljivo, s bilo kakvim javnim utjecajem u Hrvatskoj – ne može biti čist i pravedan trpeći jednu jedinu sekundu ovo stanje. Nema nevinih u ovakvim uvjetima.

Zato je potrebno da svatko tko ima mogućnost izraziti se na bilo koji način zaspe ured Predsjednice zahtjevima ovakvoga sadržaja, da se u tom procesu ujedine milijuni Hrvata gdje god žive, jer ne radi se samo o pitanjima identiteta, nego su ti poremećaji temelj i razlog udara na same temelje naše egzistencije i prava na život.

Od tih pitanja i s tim krivotvorinama se polazi u – fizičko ubijanje. Sjećate se događaja od nazad dvadeset i sedam godina? Ovako je sve započelo.

I ponovit će se, ako se ne uništi jednom zauvijek.

Potrebno je da onih pola milijuna koji su demonstrirali hrvatski ponos pri dočeku nogometaša u svakom trenutku budu spremni izići na ulice i trgove, iskazati na ovaj način – svoj ponos. to je politički narod.

I zrelost.

Jer, to je civilizacijsko političko postignuće.

I standard.

To, a ne trepljenje i posrnuće.

Na predsjednici Republike je golema odgovornost, kao i na svakome od nas koji joj ovakve stavove moramo početi pokazivati s milijunima poruka, svaki pojedinačno i s punom vjerom da je to minimum ljudske obveznosti, nužno i vrijedno trenutka.

To nam je svima, a njoj pogotovo nevjerojatna ponuđena prilika za povijesni iskorak i povijesnu potvrdu samo dvadeset i osam godina nakon iste šanse koju smo iskoristili djelimično. Doba je nacionalne politike i svijesti.

Jer, alternativa je sve izgledniji nered, u to nema sumnje.

Marko Ljubić / HKV

 

Nenad Piskač: Novi velikosrpski mit – Oluja je pogrom

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Nami gori pod nogama, a ona kupi ćukenja po testi

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Visković ima van novi intervju

Čiji je Visković?
Ih
Moj sigur’o nije

Bijo van je on stra’ i trepet splickoga Pravnoga vakulteta
Pokaza se i dokaza k’o jedan iznimno objektivan,stručan i pravedan profesor

Domoljubno nastrojen
Subjektivan je bijo samo u jednomu slučaju

Kad bi taj čujo kako si iz Imockoga il’ iz Ercegovine
Ojmeee
Obeselijo bi ti se k’o što se niki dan moje selo obeselilo kontroloru naše javne televizije
Pa sve pridanj bukliju iznili
Pršut narizali
Vrata širon rastvorili
I sve uređaje na vižitu poredali

Godine i godine predana rada taj je ljubitelj Imoćana i Ercegovaca uložijo u svoje studente

Sad’ u zasluženoj mirovini bistri cili svit

Ne sikiraju njega lokalni ni nacijonalni problemi
Ni čut
Zna se kako samo sitne duše mislu lokalno i nacijonalno
A ne djeluju nikako

On misli i djeluje globalno
Jerbo tako toka jednoga umnoga čovika
Čovika tako velikoga kalibra

Na spava van on nikako poradi ekologije

Otapanje ledenjaka i globalno zatopljenje ni pojist mu u miru ne da
Cile dane izračunava podizanje razine mora
Kad se koja šuma na sjeveru zapali
Padnu mu ruke i noge
Osiku mu se brez sikire i trupine

Najveća bola postala mu ona vrpa smeća
Nerazgradivoga
Veličine Vrancuske što pluta oceanon

Ima on dojavu kako se između Korzike i Sardinije zameće nešto vrlo slično
I priti i nami
Zavučenima

Ako se to ne zavuče do rećemo Pule
Ne zalegne na naše plaže
Ne začepi nan rećemo u samo dva dana i Tučepe i Zrće
Ja ne znan šta bi se drugo nami Hrvatima moglo trevit i naškodit nan

Doklen se to ne trevi
Sigur’i smo
Skroz

Visković se globalno još uvik uzda u live političare
Kaže kako je pesimist al’ ne i defetist

Lokalno rećemo ne voli Beru
Ne prizna ga za ljevičara nikako
Nije mu Bero baš ustaša
Aliiiii nije ni daleko

Inače naš Bero je čudo živo
Samo ritki u našoj Državi uspiju
Bit’ nes’vaćeni
I od livi i od desni
Meščini kako je Bero od svega najbliži pojmu
Defetist

Zato njega biće Visković ne lajka
Neka su na istoj, partijskoj liniji

Ža’ Viskoviću što mu se napalo Merkelicu poradi migranata
Ajde nek’ ne’ko i nju razumi

Kaže kako
Ona, ako i je’ napravila grešku su migrantima
(Veliko je tuten AKO)
Kako je ta greška načisto

Predivna

Točno tu rič reka’
Dašta
I meni je kad migrante po informativnin emisijan pratin baš ta rič
Predivno
Na vr’ jezika

Predivno su krotki i asimilirani

Na drugu bandu
Suprotno od profesora Viskovića
Mali ljudi djeluju lokalno i nacijonalno
A ne mislu, zna se, nikako

Kad smo kod mali ljudi
Imperija do Tokija uzvraća udarac
Delije na tribinama pritile kako će ni manje, ni više nego sikiron poklat naše
Splićane

Uf, veliki je stra’ nasta’
Opća opasnost po Splitu svira
Picigin na Baćama otkazan

Reakcije na pritnje, ove ture, zaprave potpuno izostale
Sasvin opravdano
‘Ko nji’ more uzest zaozbiljno a kamo li se nji’ pripast

Koji su to rat oni dobili?

Pivali su oni i devedeseti’
– Bit će mesa, klat ćemo Hrvate

Pa se znade kako in je izgledala zadnja kitica te pisme
Ona
Koju smo in mi na kraju nadodali

Bilo nešto što se vrlo rimuje
Su traktorima i nekon velikon prišon

Nego
Naša Predsjednica na turneji
Op stop
Kolo ne ladi
Ob’lazi matičnu i susjedne države
Niki dan
Uzela kantu luga pa sunjon posula nekoga svoga nepoznatoga savjetnika
Taj brezobraznik je uvjerio kako je ZDS naš pozdrav od starine

I taće sad ona
Jadna se čupa kako znade
Pa zeru fali Plenkija
Zeru zasiplje neimentovanoga savjetnika
I tako

A kampanja lagano u zaletu

Da mi je znat koji je to savjetnik
Ih
Janje bi mu okrenila
I poslala bi mu demejanu vina
Po izboru
Iman neki osjećaj kako je to isti oni koji je savjetovanje započejo tako što je i Titu izbacijo iz njezina kućerka
Naglavačke

Ti savjetnici su inače baš genijalna stvar
Meni načisto krivo zašto ji i sama neman
Čisto kako bi uprla prston u nji’ kad god mi štogod zapne
Kad mi zagori toć
Il’ kad mi se biskvit ne razabere

Lipo se okružiš savjetnicima
Gledaš da ji nije ubila baš neka velika pamet
Jerbo nisu tu da mislu
Posa in je odglumit gromobran
Kad već okolo grmi i siva

Što bi se Predsjednica saginjala
Neka savjetnik svrće gromove na se’

Kad zagrmi u Dubrovniku
Hrga neka digne pinjur visoko iznad glave
Ae
Neka bude pravi savjetnik
Naki kakve Budo Lončar ima
Pa mu mudro savjetuju koje priznanje privatit a koje odbit

Nego
Vrlo mi na živce iđu naši ljudi koji Predsjednici pišu kako je
Glupa plavuša
Uf
Ničega drugoga nisu se sitili

Dašta

Uvik neki stereotipi
Nikako se plava kosa priskočit ne more
Ne bi da je neki problem
Žensku
U današnje vrime
Prifarbat se i po tri puta u misec dana

Evo rećemo
Josipa Rimac van nije plava
Pa je pameću začudila ne samo draču nego i sikalinu

Dalija
Divljaka
Oguljenka
Sve redon pametne boje kose a nigdi njijove pametne rađe

Problem naše Predsjednice nije boja kose
Ni čut
Problem je što vele taktizira uzadnje
Što se mene tiče
Ni zere pametno ne
Taktizira

Taktika je tak’a da se stinan ita na svoje a tuđi je ne volu svakako
Džaba su jon nonići bili u onoj narodnoj vojski

Ae
Nisu samo nonići tuđima dosta
I Zoki se rećemo u svoj vakat falijo nami dedon ustašon
Pa sotin nije baš oduševijo
Desne birače

Još se ne zna ‘ko će sve ić’ protiv nje
Pa se sve čeka
Svi k’o zapete puške
Zadnji puta glasa san joj dala jerbo nije bila komunjara
Jerbo je bila nasuprot Josipovića
A od njega, to se znade, draži mi je čak
I oni kontrolor javne televizije

Najvažnije od svega, činilo mi se kako će se ona lipo gledat su Trumpon i kako crče i ona za ona tri mora
Ae

Ne smeta mene njezina kosa
Ni navijanje
Ne smeta me njezina linija, šminka ni robužina
Što se toga tiče
Od mene joj iđe
Desetka

Jerbo
Najvolin srčano i lipo uređeno žensko
Ali
Natrunila je ona meni kad se okolo referenduma oketila

Nami gori pod nogama
A ona kupi ćukenja po testi i dovlači ji k sebi
To je prioritet
Dašta
Zbrinili se ljudi po Njemačkoj pa su sad’ ćukenja na redu

Nije ni čudo što se oni profesijonalni Srbin ‘nako dere za govornicon u Saboru niki dan
Znade on kako za nas neće skočit
Ni Plenki a ni Kolinda

Nemaš se brajo mili više u koga od vlasti uzdat
Nema ‘ko začepit toga lajivoga Srbina od zanata
Nema

Pa unda baš jutros naletin na taj intervju
Profesora Viskovića
I probudi mi neku manitu nadu
Taman prije nego san iz kuće izašla

Kašnje gledan
Imocki moj mi slana pokrila

Skidivala san je i sa auta
Zalipila se za caklo i ne da se

Ništa gore od leda koji ti se zavuče između jagodice i nokta ošišanoga pri kudi
To ti unda prste za volan lipi

Pa se unda sitin i nasmijen se
Ha

Ako jednon, ono Viskovićevo smeće
Ono što se tek zamiće
Dokirija
I
Začepi lipo do Pule
Redon
I Tučepe i Zrće

‘Ko kaže kako neće začepit i onoga
Uvaženoga, lajivoga Srbina!?
I oni Sabor i Vladu koji njemu muče

Mislin se
Neka smeća
Neka se zamiće i tići
Prigorila bi i turizam
Bi

Neka nami kataklizme
Pa neka se unda sve iz nova rodi
Sve
Iznova
Samo da mi je za života jednon vidit
Skroz drugovačiji
Sastav našega Sabora

Skroz drugovačiji
Od ovoga kakvoga gledamo
Danas
Drugovačiji

Brez ovi’ Hrvata i Srba od zanata

Drugovačiji
I
Napokon
Naš

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari