Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Vrijeme je zauvijek istjerati Srbiju iz Hrvatske

Objavljeno

na

Duboka kriza temeljnih ustavnih vrjednota, vrijeme je zauvijek istjerati Srbiju iz Hrvatske

Pupovac se oglasio – naslovi su i najave na televizijskim programima Hrvatske. Bolje bi bilo reći, pravilnije i punoznačnije – On se oglasio. Tako bi se zapravo potpuno istakla ponižavajuća razina nekavoga iščekivanja oglašavanja, nakon svih ponovljenih iskustava i nakon što – oči vide.

Tri dana se najavljuje njegovo oglašavanje, a on trči pobjedničke krugove hrvatskom javnošću kao u filmu Forrest Gump, kao da se radi o željno očekivanom proroku, a ne o opskurnom srbijanskom političkom agentu, koji vrijedi proporcionalno bijedi državnoga poretka.

Znači – ništa!

Zaboga na što je spala Hrvatska!?

Zar je nekome normalnome potrebno i važno čuti što misli čovjek, koji je stajao u barbarskoj skupini u Bačkoj Palanci?

Zar uopće takve treba nešto pitati?

Sva pitanja valja postaviti sebi – pred svojim zrcalom, svojim bratom i sestrom, svojom majkom i ocem, didom i bakom, pred svojom djecom, nad svojim grobovima i uspomenama, pred suborcima, prijateljima, kolegama, susjedima, župljanima-pred svojim svetinjama i križevima.

Vrijeme je za nacionalnu ispovijed hrvatskoga naroda.

Ovo što radi Pupovac – demonstracije je vlasti

Nisam primjetio da je netko relevantan s bilo kakve, makar i pozicijice ove države uočio nevjerojatan izazov, Pupovčev kramp, a ne prst u oči kompletnoga hrvatskoga naroda, zapravo – potpunu javnu potvrdu kvalifikacija, koje je izgovorio srbijanski predsjednik Vučić.

Prilično sam siguran da se to ne bi usudio u osvojenoj pokrajini, ili nekakvom sandžaku, pred pokorenom rajom izgovoriti i nekadašnji Sulejman Zakonodavac. Razum bi mu kao vladaru govorio da nije mudro tako bezobrazno demonstrirati – vlast i nadmoć.

Ovo što radi Pupovac – demonstracije je vlasti.

Potpune.

Pupovac je oglasio točnim i ispravnim sve do jedan navod Aleksandra Vučića.

Evo što je rekao.

HINA prenosi da je Pupovac „izjavio u utorak kako razumije svoje sugrađane Hrvate koji su u usporedbama današnje Hrvatske s Hitlerovom Njemačkom srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića prepoznali teške riječi, težak teret koji se njima ne bi trebao pripisivati zbog povijesnog stradanja koje su Srbi doživjeli tijekom i poslije “Oluje”.

Zatim prema HINA-i Pupovac nastavlja: „Zato postoje odgovorni pojedinci, bilo kao neposredni počinioci, bilo kao zapovjednici, bilo kao začetnici, a koje ni sud ni javnost nisu dosad osudili”.

Pa analizirajmo riječ po riječ što je „On oglasio“. I zanemarimo u nastavku spominjanje Hrvata i zločina nad njima. To je samo prag za trgovačku ponudu zauzetim prostorom kvalifikacija i „istine“ i eventualnim privremenim „popuštanjem“ s jednoga značenja na nešto niže, iako jednako zloćudno, koji nema veze s riječima Aleksandra Vučiča i tumačenjem Milorada Pupovca.

Taj ponuđeni prag izjednačava s tim navodima poziciju srpskog agresora i hrvatske žrtve, agresije i obrane, okupacije i oslobođenja, zla i dobra, pri čemu će i o tome – Pupovac odlučivati i stvarati usporednice. Što mislite – kakve?

Izjavio je da „razumije svoje sugrađane Hrvate, koji su prepoznali „teške riječi“, „težak teret“ koji se njima ne bi trebao pripisivati. Zatim objašnjava kome se treba pripisati teret, ne umanjujući sadržaj tereta, ni njegovu težinu. Upravo suprotno. Naglašavajući „težak teret“on ističe točnost Vučićevih optužbi.

A to potvrđuje u citiranom nastavku.

Pupovac ne spori ni jednom jedinom riječju težinu navodnih zločina, ne spori ni jednom jedinom riječju Vučićeve kvalifikacije, samo eto plemenito s pozicije gospodara, razumije da nije u redu optuživati cijeli hrvatski narod, nego one koji su, kako eksplicitno navodi, „neposredni počinioci, bilo kao zapovjednici, bilo kao začetnici“. Ima li tu ikakve dvojbe oko sadržaja Vučićevih optužbi i usporedbi s Hitlerom i njegovim nacističkim zločinima?

Ni u primisli.

Samo se radi o pitanju – tko je kriv, a zločini, odnosno krivotovrine su – neupitne.

I ima samo potvrde da je Vučić imao pravo, jedino Pupovac ne želi da se hrvatski narod osjeća krivim.

Pa će on kad se vrati u Hrvatsku sjesti i plemenito proglasiti krivce, raditi popise, svaki dan sve više i sadržajnije, usporedivo sa sve većim brojem „prognanih“ i „ubijenih“ Srba, koji prema brojkama i danas dnevno ginu na sve strane, a započeti od Thompsona i Gline, pa kamo i gdje se stigne.

Drugim riječima, iza „plemenite“ namjere skidanja krivnje s fiktivnoga hrvatskoga naroda, u ime pravde će Pupovac koristeći hrvatsku nacionalnu državu, koju Vučić i Pupovčevi politički sudrugovi nisu uspjeli srušiti do devedeset i pete, nastaviti – pročišćavanje toga naroda i kažnjavnje krivaca, ovaj put ne fiktivnih nego stvarnih. Sve do zadnjega Hrvata, jer je matrica itekako prepoznatljiva, iskustveno provjerena tjekom cijeloga XX. stoljeća.

Za što će Pupovac presuđivati?

Za holokaust, za hitlerovski potpis suvremene Hrvatske, za genocid nad Srbima.

Ovdje se mora zastati.

Jadno je Vučićeve izjave nazivati „sramotnim“, „neprimjerenim“, Pupovca sada lupati s čim se stigne, a istodobno mirno trpjeti bjednu državnu vlast, koja ovisi o volji toga Pupovca, ili konkretno – Aleksandra Vučića.

To je problem, nije Vučić ili Pupovac problem.

Kako iz ovoga jada?

Ne znam koliko puta treba ponoviti generalu Krstičeviću, Medvedu, svim ministrima u vladi, da, što god oni uradili dobro, a puno toga dobroga rade, pogotovo Krstičević i Medved, koliko god se oni ponosili svojom ratnom epopejom, da njihov ministarski status i položaj ovisi o volji političkog Srbina, koji to što su oni uradili, nimalo ne skrivajući svoju neprijateljsku poziciju – smatra genocidom.

I time pljuje na njihovu ratnu slavu i čast. Uz njihov politički pristanak. Vrijeme je pitati i njih dvojicu i cijeli državni vrh – jeste li vi ljudi uopće normalni i jeste li svjesni što činite svome narodu?

Očito je – jesu, jer budala koji ne vide što se događa nema ni u specijalnim ustanovama.

I misle da je to normalno, prihvatljivo i prolazno, a ovo što Srbija i pupovičasti Srbi rade u Hrvatskoj s klasičnom izdajničkom parastrukturom u politici, odgajanom cijelo prošlo stoljeće u javnim institucijama, u civilnim udrugama i medijima, u kulturi i u sustavu obrazovanja, te na sveučilištima, da je demokratsko pravo, ljudska sloboda ili prolazni hir.

Bože sačuvaj!

Niti je normalno, niti prihvatljivo i nikada neće proći, niti zastati samo od sebe. To je smrtonosna bolest u punom zamahu.

Kako iz ovoga jada?

Organizirano samo na jedan način.

A alternativa je – neorganizirano i kaos.

Predsjednica Republike mora odmah javno reagirati, jasno istaći da je ovakva državna vlast izravna ugroza ustavnoga poretka, da u jednoj državnoj cjelini ne mogu u interesu hrvatskoga naroda i u funkciji ustavnoga poretka, funkcionirati dvije tako dramatično suprotstavljene vrjednosne političke pozicije.

Kao što je politička hrvatska i politička velikosrpska. A točno tako djeluje današnja vlast. Vlast je djelom bila u Kninu, djelom u Bačkoj Palanci i u to nema dvojbi. Jedna te ista država na dva takva mjesta.

Takva država nije hrvatska država.

To nije država uopće, jer takva država ni teorijski ni praktično – ne postoji nigdje i nije postojala nikada.

To je režim koga čini skupina pojedinaca, sličnija nekakvoj suvremenoj hajdučiji nego politici ili pristojnoj ljudskoj djelatnosti, pokrivena izrazito destruktivnim ustavno-zakonskim anomalijama, namjerno osmišljenim za uništenje a ne za stvaranje, režim bez karaktera i bez legitimititeta, bez vrijednosti i bez ikakvih načela.

I zato ga treba odmah mjenjati.

Do temelja i iz temelja.

Državu je nužno vrati na poziciju referenduma o samostalnosti, izbori moraju biti plebiscit o temeljnim vrjednotama nacionalne državnosti. Bez toga nema nikakvoga iskoraka, a ima sve dubljega potonuća do propasti.

Nužno je praktično osigurati sveopći nacionalni plebiscit o sastavu novoga parlamenta, sastavljenog golemom većinom od političkih Hrvata, te započeti uvoditi red i koristeći vrhunska znanja stvoriti i ozakoniti kritični minimum neupitnih temelja suvremene države, kojih sada – nemamo.

Jer vrijeme je za hitno formiranje neke vrste savjeta nacionalnoga spasa Hrvatske, a jedini način izbjegavanja kaosa je – rezolutan postupak predsjednice Republike, s izravnim pozivom pojedinačno svim sudionicima političkoga poretka uz masovnu poptoru hrvatskoga naroda.

I vratiti državu – hrvatskom narodu.

Pa nek se ogluši tko ima petlje i obraza.

Zatim predsjednica Republike mora zatražiti hitno nacionalno izjašnjavanje o izbornom sustavu, ne ovome koji je predložila Markić i Podolnjak, jer to ne valja, niti što bitno mijenja, nego o stvaranju izbornoga sustava za jednako političko ostvarivanje i vrednovanje glasa ili političkoga prava svakoga hrvatskoga državljanina, pod istim uvjetima i s istim efektima na svaki mandat u Saboru, koji će u Sabor dovesti političke Hrvate, a ne zastupnike različitih skupina i još različitijih interesnih saveza i namjera.

Ne može se tolerirati praksa da se predsjednika Republike i zastupnike u Europski parlament bira s jednom, optimalnijom razinom ostvarivanja političke jednakosti, a zastupnike u Sabor koji je nositelj odlučivanja o nacionalnoj državnosti – po značajno nižoj i diskriminatornoj. O tome i razlozima zašto je to tako, više i detaljnije u nedjeljnoj kolumni.

Predsjednica mora zatražiti potporu hrvatskoga naroda za taj zahtjev i obrazložiti ga evidentnom političkom izdajom zemlje, i ako se političke stranke ne žele urazumiti, a pozvati svakoga njihova pripadnika osobno i pojedinačno, pogotovo ove u Saboru i nacionalnim organizacijama na osobno izjašnjavanje i potporu tome zahtjevu, formirati savjet nacionalnog spasa od najuglednijih Hrvata iz cijeloga svijeta, hitno pozvati nacionalni referendum, prije svega organizacijski i legitimno se oslanjajući na ratne zapovjednike, ratne veterane, nekompromitiranu većinsku akademsku strukturu i kompletan hrvatski narod.

Sadašnjem Saboru hitno je potrebno oduzeti politički legitimitet, vladu smjeniti i imenovati prijelaznu, jer legitimitet ovoga Sabora i onako zbog nakaznoga državnoga poretka i izbornoga sustava ne valja i nije nacionalni.

To se mora odmah napraviti, tražiti od zastupnika u Saboru nečinjenje, samo na održavanje ustavnoga stanja do – stjecanja uvjeta za – raspisivanje izvanrednih izbora, s ponuđenim temeljnim državnim odlukama koje bi izradio spomenuti Savjet nacionalnog spasa pod legitimitetom predsjednice.

U ovakvim trenutcima nečinjenje i tehničko održavanje vlasti, bez političkih preferencija aktualnoga poretka s oduzetim političkim legitimitetom koordiniranim zahtjevom predsjednice i naroda, jamstvo je izbjegavanja golemih šteta a neće biti nikakva zaprijeka normalnome funkcioniranju države i institucija.

Jer zadržavanje ovakvog političkog stanja – znači zadržavanje stanja neprijateljstva i potpuno poremećenih temeljnih ustavnih vrjednota u samome središtvu državnoga poretka.

To je stanje ustavne krize.

Povijesna i civilizacijska sramota državnoga stanja i poniženja

Ako predsjednica ne zna kako napraviti regularan, s međunarodnim konvencijama i sudskom praksom usklađen i zakoniti izborni sustav i kompletan javni ustroj suvremene države, neka pozove profesora Marca Gjidaru i neka mu dadne mandat za formiranje tima za izradu konačnih prijedloga riješenja.

U Hrvatskoj, uz njega postoji čitav niz vrhunskih pravnika, ustavnih stručnjaka i politologa koji će mu sekundirati. A pun ih je svijet, poštenih, izvrsnih i nedodirljivih političkoj prostituciji, za što novaca u Hrvatskoj ima na pretek, pogotovo na računima otvoreno neprijateljskih skupina.

U Gjidarinim radovima već pišu sva riješenja i upozorenja na dokazane stranputice, primjeri i vizije, mogu se pretvoriti u ustavna i zakonska riješenja za 48 sati. Samo je bitna volja i jasan politički cilj – uključivanje kompletnoga hrvatskoga naroda u izbor svoga zakonodavnoga doma i upravljanje državnim i nacionalnim politikama.

Jedino tako se može eliminirati ova povijesna i civilizacijska sramota državnoga stanja i poniženja koje hrvatski narod trpi od svoje države, a ne od Pupovca ili Vučića.

Jer, ovo je već postalo degutantno i nitko, baš nitko tko čini bilo kakvu političku poziciju i opoziciju, bilo što prepoznatljivo, s bilo kakvim javnim utjecajem u Hrvatskoj – ne može biti čist i pravedan trpeći jednu jedinu sekundu ovo stanje. Nema nevinih u ovakvim uvjetima.

Zato je potrebno da svatko tko ima mogućnost izraziti se na bilo koji način zaspe ured Predsjednice zahtjevima ovakvoga sadržaja, da se u tom procesu ujedine milijuni Hrvata gdje god žive, jer ne radi se samo o pitanjima identiteta, nego su ti poremećaji temelj i razlog udara na same temelje naše egzistencije i prava na život.

Od tih pitanja i s tim krivotvorinama se polazi u – fizičko ubijanje. Sjećate se događaja od nazad dvadeset i sedam godina? Ovako je sve započelo.

I ponovit će se, ako se ne uništi jednom zauvijek.

Potrebno je da onih pola milijuna koji su demonstrirali hrvatski ponos pri dočeku nogometaša u svakom trenutku budu spremni izići na ulice i trgove, iskazati na ovaj način – svoj ponos. to je politički narod.

I zrelost.

Jer, to je civilizacijsko političko postignuće.

I standard.

To, a ne trepljenje i posrnuće.

Na predsjednici Republike je golema odgovornost, kao i na svakome od nas koji joj ovakve stavove moramo početi pokazivati s milijunima poruka, svaki pojedinačno i s punom vjerom da je to minimum ljudske obveznosti, nužno i vrijedno trenutka.

To nam je svima, a njoj pogotovo nevjerojatna ponuđena prilika za povijesni iskorak i povijesnu potvrdu samo dvadeset i osam godina nakon iste šanse koju smo iskoristili djelimično. Doba je nacionalne politike i svijesti.

Jer, alternativa je sve izgledniji nered, u to nema sumnje.

Marko Ljubić / HKV

 

Nenad Piskač: Novi velikosrpski mit – Oluja je pogrom

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kupnja izraelskih zrakoplova: strateška prilika za modernizaciju i raskid s jugoostavštinom

Objavljeno

na

Objavio

Preuzimanjem barem dijela izraelskog modela, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene

Nije posebna tajna da su pojedini utjecajni židovski krugovi pomogli Trumpovoj predsjedničkoj kampanji, koja je protiv sebe imala praktički sav ideologizirani mainstream, uključujući i dobar dio republikanskih krugova.

Zbog toga je vjerojatno danas izraelska veza s Trumpovom administracijom vrlo snažna, što se zorno vidi u aktualnoj američkoj politici na Bliskom istoku, posebice u odnosu prema Iranu.

No odnosi između desničarske Likudove vlade Benjamina Netanjahua i Donalda Trumpa i dublje su naravi, protežu se sve do svjetonazorskih podjela unutar židovskih utjecajnih krugova. 

O javnom sukobu Netanjahua i Georgea Sorosa u vezi s migracijama strani je tisak nedavno prilično opširno pisao. Slično, Soros je aktivno radio i protiv Donalda Trumpa.

Uz dobre trenutačne veze sa SAD-om, Izrael ujedno održava izravne odnose s Rusijom i Vladimirom Putinom. To se također vidi i na terenu, poglavito u Siriji, gdje je Rusija izravno vojno nazočna.

Mala zemlja Izrael tako, potpuno nerazmjerno broju svojih stanovnika, ima velik utjecaj i uspijeva opstati i razvijati se unatoč veoma složenom i često izrazito neprijateljskom okruženju, oslanjajući se već desetljećima koliko god može i na svoju dijasporu.

Međunarodne okolnosti Hrvatskoj trenutačno idu na ruku jer su ključni svjetski čimbenici izgubili koherenciju po pitanju kontrole pojedinih regija. Štoviše, kao što vidimo, postoje duboki ideološki prijepori unutar, za svjetski poredak, najvažnijih zapadnih država, što manjim državama i narodima otvara mogućnost samostalnije politike.

Gdje smo kao nacija zapeli?

Protivnicima suverenističke Hrvatske je u 20. stoljeću nametanje povijesne krivnje bilo glavno sredstvo za držanje cjelokupnoga hrvatskog društva u vječno podređenom položaju i pod tutorstvom stranih interesa.

No, haaška poluga više ne postoji i hrvatske vojne pobjede danas su dobrim dijelom međunarodno afirmirane. Štoviše, napokon se polako stječu vanjskopolitički uvjeti za punim raščišćivanjem pitanja Drugoga svjetskoga rata, kojim se posebice uspješno manipuliralo protiv uspostave hrvatske državnosti, i na čemu su i brojni Hrvati izgradili i izgrađuju svoje “karijere”.

Kupnja izraelskih zrakoplova Hrvatskoj je posebice dala snažan poticaj za razvijanje hrvatsko-izraelskih veza, koje, naravno, imaju i svoje političke aspekte. Iako bitno odudaraju od stvarnosti nedavne riječi izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina, kojima nas je podsjetio na Josipovićevu izjavu u Knessetu o ustaškoj zmiji koja je još živa, važna je činjenica da je izraelski predsjednik spomen-područje Jasenovac posjetio zajedno s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović. Tom je prigodom hrvatska predsjednica izrekla rečenicu koja je vrlo važna i koju smo ovdje posebno izdvojili:

“Upravo zato najoštrije osuđujem manipulacije brojem žrtava holokausta u koncentracijskom logoru Jasenovac, koje nisu utemeljene na povijesnim činjenicama i koriste se u dnevno-političke svrhe ili pak za nametanje kolektivne krivnje Hrvatskoj i hrvatskom narodu.”

Takvoj tvrdnji izrečenoj prilikom posjeta izraelskog predsjednika više nitko ne može oduzeti legitimitet, niti može hrvatske političare koji se zalažu za istinit pristup povijesti Drugoga svjetskog rata optužiti za neoustaštvo, kako se to sustavno radi još od jugoslavenskih vremena u Srbiji i u mnogobrojnim mainstreamovskim medijima i ideološko-interesnim grupacijama ovdje u Hrvatskoj.

Povezivanje s Izraelom i SAD-om, kojemu smo ovih dana svjedoci, i koje je u političkom smislu kulminiralo preletom izraelskih zrakoplova na proslavi Dana pobjede u Kninu, Hrvatskoj sada daje sasvim dovoljno prostora za aktivnu ulogu u obračunu s desetljećima nataloženom antihrvatskom propagandom kod kuće i u svijetu.

Toga su potpuno svjesni u Srbiji i otud tolika histerija koja je nastupila ove godine oko 5. kolovoza među najistaknutijim srbijanskim političarima.

Što se tiče manipulacija događajima iz Drugoga svjetskoga rata, sada su na potezu najodgovorniji politički čimbenici u Hrvatskoj, koji moraju osigurati uvjete i financijska sredstva za istraživanja povijesne istine i znanstvenu, dakle činjeničnu evaluaciju svih žrtava.

Tim istraživanjima treba pristupiti stručno i krajnje odgovorno, a dio njih treba objaviti i u stranim časopisima, kada se prikupi dovoljno rezultata. Povjesničara i odgovarajućih ustanova u Hrvatskoj za to vjerojatno imamo dovoljno, a ako to nije slučaj, onda i tom problemu treba što prije posvetiti dodatnu pozornost.

Kakav mainstream hoćemo?

Izrael je zemlja s izvozom u protuvrijednosti od 60 milijardi dolara, gdje približno pola od toga otpada na izvoz proizvoda utemeljenih na visokim tehnologijama, a veliki dio te svote rezultat je rada malog i srednjeg poduzetništva. Izraelski zrakoplovi koji dolaze u Hrvatsku uključuju, naravno, visoke tehnologije, čije održavanje i servis predstavlja tehnološki izazov.

No preko te nabavke zrakoplova s Izraelom se može uspostaviti još cijeli niz suradnja, te je posebna odgovornost na hrvatskoj vladi i administraciji da za te mogućnosti razvoja pripreme odgovarajuće hrvatske partnere, u vojnom i civilnom sektoru.

Iz Izraela se mogu prenijeti još brojna druga iskustva, na području javne uprave, u povezivanju s iseljeništvom, u pristupu inovacijama, razvojnim tvrtkama i općenito poduzetništvu.

Već preuzimanjem i manjega dijela izraelskog modela upravljanja i obrane nacionalnih interesa, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene.

Posao s izraelskim zrakoplovima težak je 400 milijuna eura, a takve poslove obično prate kompenzacijski ugovori u sličnoj protuvrijednosti. Ako se samo četvrtina ovih sredstava u sklopu kompenzacijskih poslova usmjeri u razne oblike jednogodišnjeg usavršavanja i doškolovanja u Izraelu, takvim programom moglo bi se obuhvatiti čak 5000 osoba, uz pretpostavku da bi godišnji trošak iznosio 20.000 eura.

Ovim prvenstveno želimo ilustrirati o koliko se velikim novčanim svotama ovdje radi. Zato je jasno da suradnja s Izraelom, ako joj se ozbiljno pristupi, zahtijeva potpuno novi pristup na razini vlade i koordinaciju između različitih ministarstava, zaklada i agencija.

Najgore bi bilo da se cijeli kompenzacijski posao s Izraelom svede na nekoliko projekata od kojih će koristi imati nekoliko snalažljivih pojedinaca, bez zahvaćanja šireg konteksta. Toga smo se već puno puta nagledali.

Pitanje ljudi i političke volje

Za promjene nije dovoljno imati samo povoljno međunarodno okruženje, nego je potrebno imati i ljude koji će to provesti, a do njih danas u Hrvatskoj više nije lako doći. Institucije hrvatske države posve su slabe, povjerenja u političku vlast nema, a naši intelektualni kapaciteti dobrim su dijelom raspršeni i daleko od procesa odlučivanja.

Vladajući, međutim, kao što smo već rekli, ne mogu reći da im okolnosti za stvarne promjene i modernizaciju ne idu na ruku, a posao s Izraelom idealan je poligon za korak u tom smjeru.

Narod je već davno pokazao da želi modernu Hrvatsku koja je u punom smislu riječi ravnopravni dio razvijenog svijeta, da cijeni razvoj i teži uspjesima na svjetskoj razini. Nemirenje s postojećim stanjem i nedostatak pokazatelja da se stvari u bitnome imalo mijenjaju sigurno je dijelom pridonijelo posljednjem velikom valu iseljavanja.

Na potezu su oni koji odlučuju što će biti naš mainstream sutra. Korupcija, stranački uhljebi, nekompetencija i politička nevjerodostojnost, što imamo danas, ili društvo otvoreno za ambiciozne, stručne i poduzetne, i država kojoj se ne dive samo prilikom uspjeha njezinih športaša.

O. Barišić / HKV

 

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić – Dopusnicu za pjevanje u Areni izdaje CK IDS-a

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedilo je i to saznati: u pulskoj Areni smije nastupiti Bajaga, ali ne i Thompson.

Zašto? Zato što je tako iza zatvorenih vrata odlučio Centralni komitet IDS-a! No, nakon što je Miletić od Krstičevića tražio da hrvatski F-16 ne lete preko istarskog neba, niti ova vijestica zapravo nikom ne bi trebala biti neki šok. 
Bajaga je navodno 90-ih u Kninu pjevao pjesmicu kojom je Hrvatima poručivao “armija srpska sve će da vas smrska”, piše Ivan Hrstić/

Thompson je, opet navodno, pjevao koljački pjesmuljak o Maksovim mesarima. Ni za jednu tvrdnju nema fizičkih dokaza. Obojica su to demantirali. Prvi pjesmuljak navodno je pjevao bend Minđušari, nastao iz kuhinje Bore Čorbe, a pjevač im je bio prava replika Momčila Bajagića, drugu Joško Tomičić, stasom i glasom klon Marka Perkovića. No, unatoč svim demantijima, priča danas živi vlastitim životom te odbija nestati. Postoji jedna razlika: “dobroćudnom” Bajagi unaprijed se oprašta sve, “opasnom” Thompsonu, koji se odbija pokajati za svoje grijehe – ništa.

U nedostatku dokaza, neki portali dilaju diletantsku krivotvorinu, video u kojem je na sliku Thompsona nalijepljen glas Joška Tomičića. 
Thompson je u središtu velike kampanje kojom se pokušava javnost uvjeriti da njegovi nastupi moraju biti zabranjeni. Zagovornici su duboko razočarani dočekom Vatrenih, kojim je još jednom potvrđen legitimitet Thompsonova nastupa u trenucima najvećih nacionalnih slavlja.

Ne mogu sakriti niti nezadovoljstvo odlukom suda da pjevanje Čavoglava na koncertu nije prekršaj, a kamoli kazneno djelo. Krive policiju zato što slučaj nije gonila do Visokog prekršajnog suda, kao da je zadatak policije da pošto-poto protiv nekoga ishodi osuđujuću presudu. No, pod pritiskom sa svih strana, i glasnogovornica Visokog prekršajnog suda javno se poskliznula, prejudiciravši da bi odluka tog suda protiv Thompsona bila osuđujuća, odnosno da je presudom protiv Joea Šimunića sporni pozdrav stavljen izvan zakona.

Bajaga i Instruktori nastupili u pulskoj Areni

Ivan Jakovčić

No, to nipošto nije istina, odluka vrijedi samo u tom slučaju, u kojem je uzvik korišten na stadionu, gdje po procjeni suda on nipošto ne spada. Koncert i autorsko djelo javno izvođeno gotovo tri desetljeća su pak posve drugačiji slučaj. Zatim slijedi priča da je u Karlovcu na Danima piva zabranjen Bajaga. Navodno na traženje nekih braniteljskih udruga. Kojih? Nikad nije objavljeno. No, unatoč tome, mediji danima pišu o tome kako je Hrvatska država u kojoj “boračke udruge” diktiraju tko će nastupati, a tko neće.

Nije li veći skandal to što IDS-ov europarlamentarac Ivan Jakovčić svoju novu “europsku” kampanju otvara porukom da Thompson “zaslužuje sve moguće kazne”, te mu obećava: “Dragi moj, nisi pjevao u areni, nećeš ni pjevati!”. Hodajući skandal Jakovčić, koji kao hrvatski i europski parlamentarac lobira za bivše i sadašnje poslodavce zagovara diskrecijsko pravo odlučivanja tko će pjevati, a tko ne! Hrvatska bi ponovno trebala biti država u kojoj će CK mimo bilo kakvog suda i legalne presude odlučivati tko ima pravo javnog nastupa! Kao da mu je Vespazijan bio ćaća. I, naravno, odmah nakon toga, bez neke posebne najave, u areni osvane – Bajaga.

Nemam ništa protiv, neka pjevaju i uživaju ljudi, ako nema presuda ni čvrstih dokaza da to ne zaslužuju. O tome ne smiju odlučivati lokalni šerifi. Isto vrijedi i za Hladno pivo – iako mi je do njihove glazbe stalo koliko do mlakog piva, ne vidim nikakvog razloga zašto bi njihov koncert bio zabranjivan.

To što je Mile Kekin pjevao neki adolescentski pjesmuljak o našima i vašima, po meni nije nikakav razlog za bilo kakve zabrane. Njemu je ‘45. bila dobra, pa nek pjeva. No, jednako pravo imaju i oni kojima je ‘45. s razlogom bila loša, a to definitivno nisu bili samo pripadnici poraženih vojski, već sve žrtve staljinističke revolucije koja se pretvorila u 45 godina jednopartijske diktature.

Nevjerojatno je licemjerstvo i totalitarni duh onih koji su poskočili na stražnje noge zbog kobajagi otkazivanja Bajaginog koncerta, a s druge strane uporno se zalažu za hajke, ponovno vraćanje diskrecijskih zabrana, verbalnog delikta i kaznenog progona zbog pjesme Čavoglave. Onih koji kažu da su odahnuli kad je Thompsonu i Luki Modriću isključen mikrofon pred 120 tisuća ljudi, a zatim se skandaliziraju zbog Bajage. 
Njih podsjećam da je to recidiv totalitarnih vremena, da ništa manja histerija 70-ih godina nije bila oko nastupa Vice Vukova i njegove “nacionalističke” pjesme “Tvoja zemlja”.

Da, reći će neki, ne može se uspoređivati Vicu i Thompsona. No, među onima koji se pjene na Thompsona ima i onih koji su u ono vrijeme histerizirali oko “nacionaliste” Vice Vukova, koji je zbog toga završio na ledu na čak – 18 godina.

Ivan Hrstić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari