Connect with us

Komentar

Marko Ljubić vs Bože Vukušić – Mine mogu u ruci eksplodirati!

Objavljeno

on

Ilustracija/arhiva

Nakon što je u podužem komentaru na Facebooku Bože Vukušić nazvao Marka Ljubića – ‘običnim ex-komunističkim kenjalom ili nešto gore?! (iz knjige u pripremi „Mala povijest Udbe“), nije trebalo dugo čekati na odgovor. Marko Ljubić ‘pozvao je na razmišljanje’ tekstom naslovljenim ‘Vukušiću – mine mogu u ruci eksplodirati!’ kojega objavljujemo u cijelosti i bez intervencija:

Moj nesretni Vukušiću plašiti možeš još samo budale i ljude prljave prošlosti, a očito više ni reketarenje nije konkurentno, pa ti preostaje samo Bujica i nešto glava za šišanje koje iz Bog zna kojih razloga ili zbog kakvih poremećaja gutaju vaše kretenluke. Mene ne možeš plašiti, a očito ti više ni pajdaši iz PBV-a nisu u trendu niti mogu fingirati državu kojom si plašio sebi slične i koja je krijući metastaze u svome organizmu održavala takve u javnom životu.

Kad se već igraš minskoga polja, slijedeća pitanja su minsko polje za ljude s obrazom, karakterom i savješću, što nije problem takvima s raspamećenim i razobraženim skupinicama gubitnika po internetu, ali problem nastaje kada ta pitanja potaknu ljude koji ti omogućuju ispašu da ti ograniče pristup svojim pašnjacima. Idemo redom.

1. Kako je i tko je uspio, i tko je mogao jedini uspjeti, dok je hrvatska država grčevito tražila međunarodnu potporu, početkom 1991. godine uvjeriti Tuđmana da se suglasi sa zahtjevom tada nam totalno nesklonoj Njemačkoj, da joj izruči kriminalca osuđenog na doživotnu robiju na izdržavanje kazne u Hrvatskoj?

2. Tko je tada imao moći u Hrvatskoj, potpuno pod utjecajem naslijeđenih struktura, umjesto u zatvor prema sporazumu s Njemačkom, ubojicu zaposliti u tajnu službu i dati mu, kako sam Vukušić kaže, goleme ovlasti, uspoređujući se sam sa satnikom?

Čiji je to bio interes, kakva magija je bila potrebna da se ta svinjarija predstavi hrvatskim interesom dok se za Hrvatsku davao život i konačno, tko je bio toliko moćan da od nalogodavca ubojstva napravi borca za slobodu, od polupismenog probisvjeta intelektualca? Usprkos “vezama” u komunizmu, ni ja, ni milijuni Hrvata, komunjara, udbaša i udbaščića to nismo mogli.

3. Tko se i zašto u jeku borbe za međunarodno priznanje Hrvatske usudio teško kompromitirati hrvatski državni ugled radi jednoga osuđenog kriminalca i otvoreno se narugati u lice državi koja nam je uz Vatikan bila jedino moguće međunarodno uporište?

4. Koliko košta usluga izvlačenja s doživotne robije, u čemu se i čime otplaćuje i što je čovjek kao Vukušić, čiji bijeg iz Hrvatske i djelovanje u Njemačkoj prije robije, uključivo sa sudjelovanjem u ubojstu sitnog kriminalca cinkera njemačkoj policiji, nije imao nikakve veze s političkim disidenstvom, spreman učiniti “dobrotvorima” koji su mu umjesto robije dali državnu moć?

5. Jesu li Vukušićeva “isljeđivanja” i maltretiranja bivših udbaša bila u funkciji otkrivanja istine, ili u funkciji zataškavanja, odnosno možebitnog obračuna udbaških frakcija, gdje su možebitno moćni ljudi koji su prevarili Tuđmana, uvalili se u institucije, morali angažirati beskrupulozne pse za čišćenje svoje prošlosti, ali i za eliminaciju opasnih konkurenata i svjedoka?

6. Kako to da ti moćni ljudi nisu uspjeli osloboditi, ili dovesti u Hrvatsku pokojnog Zvonka Bušića, koji je bio neupitan hrvatski revolucionar, kako to da su od Škotske tražili izručenje Sindičića za nedjela za koje se vrlo izvjesno znalo da ne mogu biti dokazana, a zaboravilo se tražiti izručenje za totalno dokaziva ubojstva, čime je onemogućeno suđenje za ta ubojstva u Hrvatskoj?

7. U kojoj je funkciji bilo Vukušićevo djelovanje i pravo pristupa arhivima? Je li se možda radilo o peglanju arhiva, uklanjanju potencijalno opasnih dokaza s usputnim dokumentima za ucjenu suparnika njegovih mentora i mecena, ili o “borbi” za čistu Hrvatsku?

8. Tko je, kada i zašto instalirao Vukušića i još neke u PBV, organizaciju koja je, dok je Hrvatska bila porobljena imala neupitnu simboličku vrijednost i kako to da je i trideset godina nakon uspostave države u rukama Vukušića obilježavanje stradanja stotina tisuća naših djedova i očeva, a ne pod kontrolom države zbog koje su ubijeni i stradali? Vrijedi se zapitati kamo su Vukušić i slični doveli “boreći se” za komemoraciju i zašto moćnici koji su se usudili varati Tuđmana i Njemačku nisu uspjeli ili htjeli postići da komemoracijom i svim oko toga upravlja jedini zakoniti i legitimni subjekt – Republika Hrvatska? Kakvu ulogu u tome je imao novac koji su država, gradovi, županije, općine i tisuće pojedinaca davali za “komemoraciju” pod kontrolu Vukušiću i pajdašima?

9. Kako to da se Vukušić po vlastitom priznanju usudio nekakvog njemačkog policajca koji ga je valjda islijeđivao za ubojstvo u Njemačkoj, ili čuvao, što li, imenovati počasnim članom PBV?
Ta činjenica, uz to što govori o inteligenciji Bože Vukušića koji se na HTV-u hvali s tim, govori prije svega o tome da je njemu i sličnima baš sve, pa i PBV samo instrument za osiguranje ispaše.
Niti moj pokojni otac, niti moja pokojna majka, niti ja, niti djeca moga pokojnog brata nismo dali suglasnost Vukušiću niti sličnima da čuvaju uspomenu na moja dva djeda stradala kod Maribora 1945. godine, niti znam ikoga među stotinama ljudi i obitelji koji su isto ranjeni, da mu je ikada dao bilo kakvo pravo.

Da je Vukušiću do žrtava njegovi su moćni sponzori mogli još kad su ga izvlačili iz njemačkog zatovara urediti da država za koju smo se borili bude isključivi nositelj komemoracije. Jednako je s borbom protiv udbaša. Onaj tko je imao moć utjecati na Tuđmana i usudio se riskirati varati Njemačku zbog osuđenog kriminalca, bez problema je mogao pomesti sve udbaše da je htio. Zašto nije?

Pa da bi Vukušić i slični imali što raditi i u biti Hrvatsku što duže držati taocom upravo najopasnijih udbaša.
Čitav niz je pitanja/mina pod Vukušićem, ovo su najvažnija za razmišljanje ljudima.

Dakle, i ovaj put mi je on samo dobar povod za pozvati ljude – mislite. Razmišljajte, smije se to. Razmišljanje ugrize jedino Vukušićeve pristaše i Bujičare koji dila njegove papazjanije, a golemoj većini ljudi razmišljanje je dar. Odgovori na ova pitanja su minska polja Vukušiću, a ne budalaste aluzije o Vasiljeviću. Nadam se samo da neće Vukušić, uman kao malj, nastaviti aludirati da mi je Ranković bio tetka, Nikola Pašić pradjed, Bujanec rođak, a Prkačin rodica. To bi bilo previše i za mene.

Nadam se da će se Vukušić bar godinu dvije zabaviti čitajući i tražeći od sponzora da mu prevedu značaj ovih pitanja, jer koga instinkt vodi, mišljenje skupo plaća. Kao i moja pozornost, napisao je Marko Ljubić.

U nastavku prethodna objava Bože Vukušića:

* Iznesena stajališta i mišljenja osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari