Connect with us

Komentar

Marko Ljubić – Vučić u Ovalnom uredu nije za ismijavanje

Published

on

Onaj tko barem minimalno razumije povijesno ponašanje Srbije kao države, odnosno srpskih nacionalnih institucija čak i pod turskom upravom, pod njemačkom okupacijom, a prije toga desetljećima njihov odnos prema susjednoj carevini Beču, ne bi se smio sprdati fotografijom iz Ovalnog ureda na kojoj Vučić sjedi kao ponizni pučkoškolac pred Trumpom.

Srbiji je već gotovo politički genom biti ponizan i prevrtljiv pred moćnima, a brutalan prema slabijima. Poniznost i prevrtljivost idu ruku pod ruku, a sestra im je brutalnost. Baš zbog tog refleksa već preko stotinu godina velike sile su tipovale na Srbiju pri čemu nikoga među njima nisu zabrinjavala dotadašnja srpska savezništva. Tko prati razvoj međunarodnih političkih odnosa sa Srbijom zna da je vrlo često prekidala savezništva i iz jednoga braka upadala u drugi, uvijek u tom trenutku moćnijem partneru. No nikada se nije udaljavala od prodora na zapad ili figurativno na Jadran, pri čemu su sva savezništva bila u funkciji toga projekta.

Hrvatska to pogotovo ne bi smjela smetnuti s uma jer je doslovno cijeli politički zapad godinama mirno gledao ili izravno i neizravno pomagao Srbiji da neviđenim barbarstvom pred očima milijardi ljudi putem tv ekrana ostvari taj zapadni san.

Jedna od većih zabluda u hrvatskoj javnosti je da Srbija fingira svoj interes za ulazak u EU, jer se polazi od idiotske pretpostavke da SPC to nikada neće blagosloviti. Pa upravo je SPC nositelj sveukupnog strateškog srpskog prodora prema zapadu i kreator i nositelj, što lobistički, što izravni, mreže srpskih odnosa i utjecaja prema europskim dvorovima i diplomacijama kroz 19. i 20. stoljeće, a to nije prestalo ni danas.

Bez integracije u zapadne saveze Srbija se mora odreći svojih strateških ciljeva, a fingiranje većeg ili manjeg interesa za pristup zapadnim savezima isključivo se svodi na što manje kompromise, odricanja i što veće koristi.

Hrvatskoj nije u interesu ulazak Srbije u zapadne saveze, jedino je to činjenica, utoliko je i veća budalaština ponavljanje floskule da je hrvatski interes Srbija u EU ili NATO. Srpsko savezništvo i partnerstvo zato je za sve zainteresirane za međunarodni razvoj i preraspodjelu sfera moći na jugoistoku Europe bilo dostupno u svakom trenutku, naravno, ovisno o cijeni, a bilo je posve očekivano da u konačnici Srbija zaigra na kartu SAD-a. S obzirom da se svako srpsko državno ponašanje odnosi i na hrvatske nacionalne interese, jer nam se životni prostori isprepliću s naglaskom na kroničnu hrvatsku stratešku defanzivnost uslijed koje smo samo u 19. i 20. stoljeću izgubili gotovo dvije trećine životnog i nacionalnog prostora, zadnji tko bi se trebao sprdati s fotografijom iz Ovalnog ureda je – Hrvatska. I politika i javnost.

Ta fotografija, a pogotovo sporazum između Srbije i Kosova bi morao imati strateški politički odgovor s hrvatske strane, a nikako nije smio biti iznenađenje. Pokušaj javnog likovanja, jer je eto Srbija prisiljena priznati Kosovo je idiotizam na najprimitivnijoj buvljačkoj razini, jer Srbija i svatko tko u toj zemlji ima bilo kakvu moć odavno zna da je Kosovo samostalna država, pri čemu ne vidim što bi sad bio u tome hrvatski interes, službeno Srbija priznala ili nepriznala Kosovo. Ponašanje SAD-a nije također nikakvo iznenađenje, jer je upravo Trumpova administracija davno naglasila da joj je partnerstvo sa Srbijom strateški interes.

Odluka Srbije da za minutu okrene leđa Kini, usprkos nekoliko milijardi dolara kineskih kredita, da isto tako izazove Rusiju snažnim savezništvom sa SAD-om, a pogotovo s Izraelom pri čemu to treba gledati i kao blisko savezništvo s međunarodnim financijskim centrima, te infrastrukturni sporazumi s Kosovom teški oko 13 milijardi dolara, novi su strateški rukopis na jugoistoku Europe sa snažnim refleksijama na Hrvatsku.

Bez SAD-a se ništa ozbiljno ne može riješiti u BiH, a to rješenje je pitanje opstanka hrvatskog naroda u cjelini. S druge strane, iako je u okviru europskih politika Hrvatska u neusporedivo povoljnijem položaju od Srbije, pitanje razvoja stvari se svodi na odnos europskih i američke politike, koja je uvijek imala načina utjecati na Berlin i Pariz kada su u pitanju pospremanja na jugoistoku Europe, pa se fotografija i sporazum iz Ovalnog ureda mora sagledavati i kroz pitanje – je li današnja Hrvatska toliko bitna Berlinu i Parizu da u svakom slučaju bude subjekt, a ne objekt političke trgovine.

Dok se hrvatska javnost i politike zabavljaju i bave Pupovcem umišljajući da je to presudno strateško nacionalno pitanje i problem, ozbiljne stvari se događaju oko nas, a odnos prema američkoj politici poprima degutantnu razinu smjenjivanja i ismijavanja Trumpa, do mjere, kako mi je jedan prijatelj sarkastično neki dan primjetio da Trump svako jutro prvo upita savjetnike, jesu li ga HRT, NOVA TV, RTL, Jutarnji i Večernjak smijenili.

Samo budala može imati iluzija da sporazum iz Ovalnog ureda nestaje s Trumpom. Ozbiljne države ne vode tako svoje nacionalne politike. Zato nije vrijeme ismijavanja Vučića, koliko god to bilo relaksirajuće, već je vrijeme imati odgovor na izazove koje ta fotografije donosi.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari