Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Vukovarski prosvjed ne treba biti ‘miran’, ‘dostojanstven’ i ‘nepolitičan’ nego – uspješan!

Objavljeno

na

Kad hrvatski narod prosvjeduje protiv aktualne vlasti, protiv nekih antifa sadržaja i ciljeva, antihrvatskih postupaka, antihrvatske simbolike i idejnoga nasilja, kad prosvjeduje zbog potpune neučinkovitosti, ali i zlog djelovanja državnih institucija ili države u punom smislu te riječi, kao u slučaju odnosa prema srpskoj agresiji i zločinima, obavezno se ističe da će prosvjed biti “dostojanstven”, “miran”, “nepolitičan”, a svi suorganizatori i organizatori peru ruke od svake pomisli na politiku, ili adresiranja prosvjeda na nekoga tko u tom trenutku obnaša vlast.

Takva idejna, organizacijska i ciljna defanziva gotovo je nepoznata u suvremenom svijetu i više sliči na izbjegavanje preuzimanja odgovornosti, nego na odlučnost za stvaranje – dobre Hrvatske.

Svaki prosvjed mora imati svoj društveni i politički cilj, njegova vrijednost se mjeri postignućima.

Uspješan je ili neuspješan, ovisno o rezultatima koje organizatori, pa prosvjednici, ostvare.

Besmisleno je okupiti deset, dvadeset, tridest ili sto tisuća ljudi, pa zaključiti –prosvjed je bio uspješan –  ima nas. To svi još uvijek znamo, piše Marko Ljubić / Projekt Velebit

Nije brojnost ekvivalent uspjeha, iako je ulaznica za uspjeh i jedan od najvažnijih elemenata postizanja cilja. Brojniji prosvjed je biliže cilju, ali između okupljanja i brojnosti, do postizanja konačnoga cilja – mora se znati jasan pravac i načini realizacije prosvjedne nakane, te prije svega institucionaliziranja prosvjedne energije, koja mora istisnuti razloge i nositelje deformacija zbog koji se prosvjed organizira iz državnih i društvenih institucija, zamjeniti loše, dobrim i osigurati prosvjednicima prevlast u donošenju odluka. A to se zove – politika.

Zato prosvjedi moraju imati jasan politički cilj.

Ističući da će prosvjed biti dostojanstven i pozivajući izravno sve koji će prosvjedovati da budu dostojanstveni, neizravno se priznaje da je hrvatski narod, ideja prosvjeda i razlozi zbog kojih se prosvjeduje – sumnjivi ili nevaljali.

Ističući da će prosvjed biti miran, izravno se poručuje onima protiv kojih se prosvjeduje i onima koji očekuju rješenje nagomilanih problema, koji su dodirnuli kritičnu točku nepodnošljivosti, da se prvi, krivci, nemaju čega bojati, a da drugi, prosvjednici, moraju biti sretni, jer eto imaju pravo na prosvjed kao konačan cilj postojanja, bez obzira na stvarne razloge prosvjeda i efikasnost njihovoga otklanjanja.

Te da će prosvjed biti, u okvirima koji nositelji  razloga prosvjeda mogu podnijeti ili nakon prosvjeda opstati na svojim pozicijama, koje se nužno ne moraju promjeniti. Unaprijed isticati “mirnoću” prosvjeda, znači priznavati neupitan status onih koji su uzrokovali nezadovoljstvo, pri čemu je dubina i stvarni razlozi nezadovoljstva, kao u slučaju odnosa prema srpskoj agresiji i zločinima protiv hrvatskoga naroda, izrazito neciviliziran, nehuman, i akt najdubljega udara na temeljno dostojanstvo ljudi, društva i društvenih pravila po kojima društvo funkcionira.

Drugim riječima, razlozi vukovarskoga prosvjeda u ovome trenutku, kao i oni prilikom ratifikacije Istanbulske konvencije, kao i mnogi prije toga, izraz su nužnog ljudskoga otpora prema namjernom, ciljanom i osmišljenom uništenju ljudskoga dostojanstva, mira i slobode.

A tu pojam mirno mora zamijeniti pojam – nužno!

Ako je netko toliko gluh da ne čuje alarm na satu, zvonit ćeš zvonom da ga probudiš, a ako i tada ne čuje, ispalit ćeš mu top s Gornjeg grada. A ako ni tada ne čuje, iznijet ćeš ga iz kreveta i staviti u dvorište, dok ga kiša i grmljavina ne probudi.

Kad se ističe da je prosvjed nepolitičan,  izravno se poručuje nositeljima politika, koje su stvorile razloge prosvjeda da se nemaju čega bojati, jer prosvjed neće dodirnuti u političku bit razloga koji su izazvali prosvjede.

Sve pogrješka za pogrješkom!

Iskustvo iz devedesetih godina

Vratimo se radi ilustracije problema na devedesete godine.

Bilo je posve očito svakome zdrava razuma, da Srbija s tada pripojenom prosrpskom Crnom Gorom, koju je kontorlirao srpski pravoslavni i nacionalni element, planira svim sredstvima, a prije svega vojnom okupacijom i primjenjenim zločinom protiv hrvatskoga naroda, ostvariti proširenje svoga državnoga i nacionalnog teritorija i preuzeti goleme dijelove Hrvatske, te da se to neće moći spriječiti nikakvim govorima, samim molitvama u crkvama, nego da će biti nužno stati ispred takvih srpsko-crnogorskih namjera i obraniti se silom, uz pomoć govora i molitava.

Tada je Vlado Gotovac održao govor pred komandom Pete Armije JNA u sred Zagreba, koji je u tom trenutku izgledao i hrabro, i nadahnuto, i prosvjednički, ali nije bio ništa od toga. Bio je klasičan izraz nemoći pred konačnim ciljevima ljudi, koji su sjedili iza prozora goleme zgradurine i već godinama pripremali nasilno preuzimanje hrvatskoga teritorija, primjenjujući najteže zločine protiv hrvatskoga naroda.

Nije čudo, nije nikakvo iznenađenje, što je godinama nakon toga, a posebno nakon 2000. godine, taj govor postao zaštitni urbano-kulturološki i civilizacijski simbol upravo protagonista, koji su na tisućama adresa u Hrvatskoj čučali i čekali, da ljudi iza zavjesa komande armijska oblasti, ostvare i završe svoju planiranu zločinačku misiju.

Jer, skup s kojega je netko Rašeti i sličnima govorio da nemaju majke, sestre i braću, da su ovakvi ili onakvi ljudi, iskreno govoreći podsjeća na svađu seoskih žena iz davnih godina, koje su iz različitih razloga, a najviše  iz očaja i nesigurnosti, jedna drugoj znale verbalno sasuti sve i svašta, počevši od nabrajanja šepavih mačaka, ćoravih baba, do ćelavih muževa.

Takvi histerični ispadi i svađe, baš ništa nikada nisu riješavali, a samo su trajno nagomilavali razloge frustracije i nemoći onoga tko je govorio i onih koji su u tome nalazili odušak svojoj nesreći i nezadovoljstvu.  Pa se vraćali kućama spremni trpjeti i dalje. Takve su bile i pjesme, tada, ali i danas većinom proslavljene, počeviši od “E moj druže beogradski”, “Gospodine generale”, do Ivčićevoga slavnoga apela “Zaustavite rat u Hrvatskoj”. Niti je drug beogradski postao drugačiji, ostavio topčinu i nožinu iz ruku, niti je netko izvan Hrvatske – zaustavio rat. Niti je – general  bio gospodin.

Rat su zaustavili hrvatski vojnici, naoružani narod i obični ljudi.

Koji su nešto drugačije – pjevali.

I govorili.

Uz svoje političko rukovodstvo.

Taj govor je nametnut kao paradigma mirnoga, civiliziranoga i nepolitičkoga obrasca “borbe” za svoje i protiv uzurpatora ili otvorenoga neprijatelja. Zanimljivo, nametnuli su ga pripadnici mainstreama, koji su sve učinili tjekom zadnjih dvadesetak godina – da se politička misao, koja je vodila ljude iza zavjesa u armijskoj oblasti u Zagrebu, revitalizira, legalizira i koja je zapravo namentula – krah hrvatske države zbog kojega se prosvjeduje u Vukovaru.

Jasno je iz današnje perspektive, koliko se god današnja antifa i navodni civilizirani civilnjaci i pseudo-urbanizirani nekakvi suvremeni Hrvati zaklinjali u taj Gotovčev govor, da je taj govor bio – izraz nemoćnika, posve neprirodan, besmislen, parada očajnika i potpuno promašen, koncepcijski i sadržajno u realnom kontekstu. Ukratko, pravac koji nitko normalan nikada ne bi smio slijediti pred problemima i što je najvažnije – nositeljima, kojima se mora usprotiviti.

Neusporedivo bolji govor je bila pjesma Marka Perkovića Thompsona, tada posve nepozantoga mladića s obala Čikole, koji je onako raščupan, s rokerskim glasom i stasom, u odori hrvatskoga ratnika i s puškom u ruci gromovito zaprijetio “bandi četničkoj”, šaljući i riječima i vizualno poruku o jedinom načinu suprotstavljanja agesoru, koji je  pomeo goleme dijelove njegove domovine i dospio pred njegova vrata. S takvim ljudima i idejom, koja ih je udružila, organizirala i usmjerila činiti nevjerojatna zla, moglo se samo obračunati – isprašiti im guzice.

Jedino to su razumjeli.

Sa zlom ne smije biti kompromisa

I to je uspjelo, a taj Thompsonov govor, poznatiji danas kao “Bojna Čavoglave” postao je krajnje kriminaliziran, potpuna suprotnost u svakom, simboličkom, vrijednosnom i civilizacijskom smislu, govoru Vlade Gotovca, te meta histričnih udara tadašnjih nositelja agresije i njihovih kapitulantskih suportera, danas duboko infiltriranih u svaki kutak hrvatske države i javnih institucija. Upravo oni danas generiraju kontrolom političkoga poretka – razloge očaja i prosvjeda hrvatskoga naroda.

I danas, dvadeset i sedam godina nakon tih događaja Hrvatskoj treba govor, riječ, pjesma i poruka koja vodi pobjedi, a ne prosvjednoj paradi. U vrijednosnom i političkom smislu – s istom bandom kojoj je zaprijetio Thompson, sučena je današnja Hrvatska. Ne više na obalama Čikole, nego na Trgu sv. Marka.

Vukovarski prosvjed je potreban, nema nikakve sumnje.

Ali, niti treba naglašavati nužnost njegovoga dostojanstva, jer u apstinenciji, mirenju sa zlom ili negiranju prosvjeda nema ništa dostojanstveno, niti u šutnji ima časti, ne treba naglašavati njegovu mirnoću, jer to isključuju pravo na nemirnoću prema zlu, koje je izazavalo taj prosvjed, a to opet znači, ako se složimo s mirnim odnosom prema zlu, da smo mu sudionici i da se odričemo prirodne, humanističke i Božje nužnosti suočavanja i obračunavanja sa zlom. Sa zlom ne smije biti kompromisa.

Ako uz to ustrajemo na činjenici da prosvjed nije politički, onda se dovodimo u besmislenu poziciju da ne znamo – tko je,  zašto i kako generirao probleme s kojima se Hrvatska, ne samo Vukovar, suočava.

Naime, prosvjed po definiciji, svaki prosvjed, mora biti politički u jednome civiliziranom i kulturnom društvu. Jer, politika je područje ljudskoga djelovanja, kojim i kojom, ljudi uređuju međusobne odnose, utvrđuju standarde i pravila po kojima se međusobno odnose, žive, djeluju i razvijaju svoje prirodne i  božanske darove, slobodu i umne potencijale.

Ako je to ograničeno, ako ti potencijali nisu stimulirani i potaknuti, ako su spriječeni, a jesu i to strahovito u Hrvatskoj danas, onda je prosvjed s otvorenim i snažnim političkim zahtjevima jedino civiliziran  prosvjed. Sve ostalo bi bila – komedija i prjevara.

U Hrvatskoj se inače, što iz neznanja, što vrlo ciljano, a ovo drugo je potaklo ovo prvo,  zamjenjuju teze, nazivi, termini i kompletna terminologija, pa se tako politika uzima kao ekvivalent političkih stranaka i ponašanja njihovih lidera i rukovodstava, dok se sve drugo nemetnulo kao nepolitika. Iza tako nametnute, navodne civilizacijske terminološke dotrine zaparvo stoji – namjera lakšega kontroliranja svih poliitčkih procesa.

Jer, ako se samo strankama daje za pravo baviti se politikom isključjući sve ostale društvene i nacionalne institucije, ljude i organizacije, jasno je da je to način sužavanja pojma politike na nekolicinu protagonista, a to je onda savršen način održavanja potpune skrivene ili otvorene kontrole nad kompletnim društvom. Jer, sve, baš sve u društvu je proizvod političke volje. I mora biti predmet politike.

Slušam ljude, koji su, ili skloni prosvjedu u Vukovaru, ili su sudionici organizacije uz gradonačelnika Penavu, koji se danima uspinju objasniti da će prosvjed biti – nepolitičan. Kažu da su na taj način odlučili upozoriti institucije, ukazati na zlo, na pravdu i nepravdu, pri čemu ih i novinari, naročito mainstream medija pritiskaju, da se u svakoj sekundi, kako se prosvjed približava – odriču svojih prirodnih ciljeva – političkih ciljeva.

Pa da vidimo što znači izjava da je prosvjed protiv institucija, a ne eto protiv ljudi?

Kojih institucija?

Institucije su država.

Državom upravlja politička struktura, koja je na ovaj ili onaj način ostvarila većinu u Saboru.

Njihovu politiku predvode ljudi.

Za nerad institucija odgovoran je onaj koji ih je imenovao, imenim i prezimenom

Posve je jasno da je Bajića i Cvitana, a nakon njih ovoga nasljednika iz njihovoga neposrednoga okruženja imenovao nositelj političke vlasti u Saboru. Jednom je to bio Račan, jednom Sanader, jednom Jadranka Kosor, jednom Milanović, a danas Plenković.

Dakle, institucija koju Bajić i Cvitan predstavljaju, kako se god zvala, kakve god nadležnosti imala, izravno je bila po svim elementima odgovorna samo i jedino onomo  tko ih je – imenovao. A taj koji ih je imenovao ima ime i prezime i  ne zove se – institucija.

Jednako tako, Sabor je donio sve,  baš sve zakone prema kojima su izabrani ili imenovani svi nositelji državnih i javnih institucija u Hrvatskoj, Sabor donosi zakone koji osiguravaju kontrolu rada tih institucija, Sabor determinira baš sve u zemlji, od svakoga ustavnog članka, do svakoga podzakonskog akta i pravila ponašanja u društvu.

Sabor, njegove vladajuće većine, a na čelu njih – predsjednici najvećih stranaka s koalicijskim partnerima. I sve te insitucije imaju svoje rukovodstvo, na čelu svih njih su – ljudi. S imenom i prezimenom.

Prema tome, adresirati prosved i zahtjeve na institucije, a istodobno isticati kako to nije usmjereno protiv Plenkovića, Pupovca ili Vrodljaka danas je – kukavičluk, besmislica i crv kapitulanstva u tim prosvjedima. Jer taj prosvjed je jedino moguće usmjeriti protiv djelovanja tih ljudi i za – neko drugačije i bolje djelovanje hrvatske države. A oni da su htjeli drugačije i bolje djelovati, djelovali bi. Dakle – neće.

Slična je stvar bila s prosvjedima protiv Istanbulske konvencije, ali i sa svim drugim prosvjedima koje suvremeni Hrvati pamte. Prosvjedima s nacionalnoga spektra.

Međutim, oni koji drže vlast, oni koji su premrežili Hrvatsku na sve načine, niti se trude provjedovati mirno, cilivlizirano, dostojanstveno, a pogotovo – neuspješno, niti im pada na pamet pravdati se nekome zbog prosvjeda. Iako ih je šačica, da ne kažem “jada”, kako je rekao Milanović.

Oni će istuči Ružicu Ćavar da ne trepnu okom, oni će mjesecima bubnjati, urlati, prijetiti i lupati pod prozorima obiteljskog stana Andrije Hebranga, oni će istući volontere UIO, koga stignu i tko im se usprotivi, oni će razbiti ili zapaliti zastave, oskrnaviti spomenike, oni će bez ikakve rezrve posegnuti za klasičnim kriminalom i nasiljem – kako bi njihov prosvjed uspio. Jer su svoje vrijednosti namentuli kao – neupitne i proglasili ih uzorima društva, pa je s toga sve dopušteno za njihovo ostvarivanje.

Prosvjedom se treba zaprijetiti državnom rukovodstvu.  Ako je to nemirno, neka je.

Oni su Hrvatskoj nametnuli savez sa zlom, a ne kako kardinal Bozanić zaziva – Savez u dobru, oni su zločin, laž, prijevaru, krivotvorinu, devijacije svakakvih vrsta, seksualnu izopačenost, uništenje i smrt nametnuli kao vrijednosti, zamijenivši sadržaj pojmova s kojima živi civilizacija kojoj pripadamo nekoliko tisuća godina, istiskujući iz njih povijesne sadržaje u korist anticivilizacijskih ciljeva.

I, ništa od toga ne bi mogli uraditi ili u tome uspjeti, da Hrvatska nije mirno, nedostojanstveno i nepolitično gledala sa strane.

Treba li se zbog toga Hrvatska takvima usprotiviti urlajući pod njihovim obiteljskim prozorima, tući ih,  izazivati nerede i rušenje?

Ne.

Nikako.

Ali treba zaprijeti državnom rukovodstvu, stanarima u zgradama na Markovom trgu, doći njima pod prozore, zajamčiti im svaku moguću nesigurnost za ono što rade i ostvariti svoju državu, društvena pravila i slobodu.

Bez njih.

Ako je to potrebno, ako je to nemirno, neka je.

Jednako tako, ako se ne može verbalnim porukama uvjeriti tipa koji će istući Ružicu Ćavar, ili paradirati pred svojim žrtvama u Vukovaru, Gospiću, Zadru, Zagrebu, Slavonskom Brodu ili Osijeku da mu to nije pametno, država ga treba kazniti.

Pa i istući.

K’o magarca.

Dostojanstveno je spriječiti zlo, a nije dostojanstveno podčinjavati mu se, jer država mora voditi računa o porukama koje šalje odnoseći se prema zlu.

To hrvatska država danas, ili ne radi, ili postupcima afirmira nositelje zla.

I šalje ružnu poruku.

Zato zastupnici ili relativizatori zla danas vladaju u Hrvatskoj i zato Penava s klasične pozicije očajnika, čija je stranka na vlasti i nositelj političke volje svih državnih institucija, koje, ne samo da ne rade svoj posao, nego rade sve suprotno od toga što bi morale, otvoreno ponižavajući hrvatski narod i ubijajući njegovu dušu, srce i razum, prosvjeduje. Hrvatska prosvjeduje a anti-Hrvatska vlada.

Kako to riješiti?

Samo nemirnim, snažnim i odlučnim prosvjedima iza kojih neće ostajati dvojbe u odlučnost organizatora i naroda, koji su temeljno političko pravo i obaveza svakoga čovjeka i naroda, suočenoga sa svojim svakovrsnim uništenjem.

Danas se, za razliku od devedesete godine, ne ubija hrvatski narod topovima, ali pljujući po njegovoj uspomeni, žrtvi, snovima i idealima, po njegovim temeljnim vrijednotama, ubija ga se – duhom i institucijama.

Zato te institucije treba osporiti, srušiti i zamjeniti, šaljući poruku jednom za uvijek, da instituicije koje čine hrvatsku državu nikada ne smiju biti takve, a to je jedino moguće –kažnjavanjem njihovih političkih i izvršnih nositelja.

Jer bezimene institucije nikome ne čine, niti mogu učiniti zlo.

Ali ni dobro.

Zato im valja dati imena ljudi u oba slučaja.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari