Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Vukovarski prosvjed ne treba biti ‘miran’, ‘dostojanstven’ i ‘nepolitičan’ nego – uspješan!

Objavljeno

na

Kad hrvatski narod prosvjeduje protiv aktualne vlasti, protiv nekih antifa sadržaja i ciljeva, antihrvatskih postupaka, antihrvatske simbolike i idejnoga nasilja, kad prosvjeduje zbog potpune neučinkovitosti, ali i zlog djelovanja državnih institucija ili države u punom smislu te riječi, kao u slučaju odnosa prema srpskoj agresiji i zločinima, obavezno se ističe da će prosvjed biti “dostojanstven”, “miran”, “nepolitičan”, a svi suorganizatori i organizatori peru ruke od svake pomisli na politiku, ili adresiranja prosvjeda na nekoga tko u tom trenutku obnaša vlast.

Takva idejna, organizacijska i ciljna defanziva gotovo je nepoznata u suvremenom svijetu i više sliči na izbjegavanje preuzimanja odgovornosti, nego na odlučnost za stvaranje – dobre Hrvatske.

Svaki prosvjed mora imati svoj društveni i politički cilj, njegova vrijednost se mjeri postignućima.

Uspješan je ili neuspješan, ovisno o rezultatima koje organizatori, pa prosvjednici, ostvare.

Besmisleno je okupiti deset, dvadeset, tridest ili sto tisuća ljudi, pa zaključiti –prosvjed je bio uspješan –  ima nas. To svi još uvijek znamo, piše Marko Ljubić / Projekt Velebit

Nije brojnost ekvivalent uspjeha, iako je ulaznica za uspjeh i jedan od najvažnijih elemenata postizanja cilja. Brojniji prosvjed je biliže cilju, ali između okupljanja i brojnosti, do postizanja konačnoga cilja – mora se znati jasan pravac i načini realizacije prosvjedne nakane, te prije svega institucionaliziranja prosvjedne energije, koja mora istisnuti razloge i nositelje deformacija zbog koji se prosvjed organizira iz državnih i društvenih institucija, zamjeniti loše, dobrim i osigurati prosvjednicima prevlast u donošenju odluka. A to se zove – politika.

Zato prosvjedi moraju imati jasan politički cilj.

Ističući da će prosvjed biti dostojanstven i pozivajući izravno sve koji će prosvjedovati da budu dostojanstveni, neizravno se priznaje da je hrvatski narod, ideja prosvjeda i razlozi zbog kojih se prosvjeduje – sumnjivi ili nevaljali.

Ističući da će prosvjed biti miran, izravno se poručuje onima protiv kojih se prosvjeduje i onima koji očekuju rješenje nagomilanih problema, koji su dodirnuli kritičnu točku nepodnošljivosti, da se prvi, krivci, nemaju čega bojati, a da drugi, prosvjednici, moraju biti sretni, jer eto imaju pravo na prosvjed kao konačan cilj postojanja, bez obzira na stvarne razloge prosvjeda i efikasnost njihovoga otklanjanja.

Te da će prosvjed biti, u okvirima koji nositelji  razloga prosvjeda mogu podnijeti ili nakon prosvjeda opstati na svojim pozicijama, koje se nužno ne moraju promjeniti. Unaprijed isticati “mirnoću” prosvjeda, znači priznavati neupitan status onih koji su uzrokovali nezadovoljstvo, pri čemu je dubina i stvarni razlozi nezadovoljstva, kao u slučaju odnosa prema srpskoj agresiji i zločinima protiv hrvatskoga naroda, izrazito neciviliziran, nehuman, i akt najdubljega udara na temeljno dostojanstvo ljudi, društva i društvenih pravila po kojima društvo funkcionira.

Drugim riječima, razlozi vukovarskoga prosvjeda u ovome trenutku, kao i oni prilikom ratifikacije Istanbulske konvencije, kao i mnogi prije toga, izraz su nužnog ljudskoga otpora prema namjernom, ciljanom i osmišljenom uništenju ljudskoga dostojanstva, mira i slobode.

A tu pojam mirno mora zamijeniti pojam – nužno!

Ako je netko toliko gluh da ne čuje alarm na satu, zvonit ćeš zvonom da ga probudiš, a ako i tada ne čuje, ispalit ćeš mu top s Gornjeg grada. A ako ni tada ne čuje, iznijet ćeš ga iz kreveta i staviti u dvorište, dok ga kiša i grmljavina ne probudi.

Kad se ističe da je prosvjed nepolitičan,  izravno se poručuje nositeljima politika, koje su stvorile razloge prosvjeda da se nemaju čega bojati, jer prosvjed neće dodirnuti u političku bit razloga koji su izazvali prosvjede.

Sve pogrješka za pogrješkom!

Iskustvo iz devedesetih godina

Vratimo se radi ilustracije problema na devedesete godine.

Bilo je posve očito svakome zdrava razuma, da Srbija s tada pripojenom prosrpskom Crnom Gorom, koju je kontorlirao srpski pravoslavni i nacionalni element, planira svim sredstvima, a prije svega vojnom okupacijom i primjenjenim zločinom protiv hrvatskoga naroda, ostvariti proširenje svoga državnoga i nacionalnog teritorija i preuzeti goleme dijelove Hrvatske, te da se to neće moći spriječiti nikakvim govorima, samim molitvama u crkvama, nego da će biti nužno stati ispred takvih srpsko-crnogorskih namjera i obraniti se silom, uz pomoć govora i molitava.

Tada je Vlado Gotovac održao govor pred komandom Pete Armije JNA u sred Zagreba, koji je u tom trenutku izgledao i hrabro, i nadahnuto, i prosvjednički, ali nije bio ništa od toga. Bio je klasičan izraz nemoći pred konačnim ciljevima ljudi, koji su sjedili iza prozora goleme zgradurine i već godinama pripremali nasilno preuzimanje hrvatskoga teritorija, primjenjujući najteže zločine protiv hrvatskoga naroda.

Nije čudo, nije nikakvo iznenađenje, što je godinama nakon toga, a posebno nakon 2000. godine, taj govor postao zaštitni urbano-kulturološki i civilizacijski simbol upravo protagonista, koji su na tisućama adresa u Hrvatskoj čučali i čekali, da ljudi iza zavjesa komande armijska oblasti, ostvare i završe svoju planiranu zločinačku misiju.

Jer, skup s kojega je netko Rašeti i sličnima govorio da nemaju majke, sestre i braću, da su ovakvi ili onakvi ljudi, iskreno govoreći podsjeća na svađu seoskih žena iz davnih godina, koje su iz različitih razloga, a najviše  iz očaja i nesigurnosti, jedna drugoj znale verbalno sasuti sve i svašta, počevši od nabrajanja šepavih mačaka, ćoravih baba, do ćelavih muževa.

Takvi histerični ispadi i svađe, baš ništa nikada nisu riješavali, a samo su trajno nagomilavali razloge frustracije i nemoći onoga tko je govorio i onih koji su u tome nalazili odušak svojoj nesreći i nezadovoljstvu.  Pa se vraćali kućama spremni trpjeti i dalje. Takve su bile i pjesme, tada, ali i danas većinom proslavljene, počeviši od “E moj druže beogradski”, “Gospodine generale”, do Ivčićevoga slavnoga apela “Zaustavite rat u Hrvatskoj”. Niti je drug beogradski postao drugačiji, ostavio topčinu i nožinu iz ruku, niti je netko izvan Hrvatske – zaustavio rat. Niti je – general  bio gospodin.

Rat su zaustavili hrvatski vojnici, naoružani narod i obični ljudi.

Koji su nešto drugačije – pjevali.

I govorili.

Uz svoje političko rukovodstvo.

Taj govor je nametnut kao paradigma mirnoga, civiliziranoga i nepolitičkoga obrasca “borbe” za svoje i protiv uzurpatora ili otvorenoga neprijatelja. Zanimljivo, nametnuli su ga pripadnici mainstreama, koji su sve učinili tjekom zadnjih dvadesetak godina – da se politička misao, koja je vodila ljude iza zavjesa u armijskoj oblasti u Zagrebu, revitalizira, legalizira i koja je zapravo namentula – krah hrvatske države zbog kojega se prosvjeduje u Vukovaru.

Jasno je iz današnje perspektive, koliko se god današnja antifa i navodni civilizirani civilnjaci i pseudo-urbanizirani nekakvi suvremeni Hrvati zaklinjali u taj Gotovčev govor, da je taj govor bio – izraz nemoćnika, posve neprirodan, besmislen, parada očajnika i potpuno promašen, koncepcijski i sadržajno u realnom kontekstu. Ukratko, pravac koji nitko normalan nikada ne bi smio slijediti pred problemima i što je najvažnije – nositeljima, kojima se mora usprotiviti.

Neusporedivo bolji govor je bila pjesma Marka Perkovića Thompsona, tada posve nepozantoga mladića s obala Čikole, koji je onako raščupan, s rokerskim glasom i stasom, u odori hrvatskoga ratnika i s puškom u ruci gromovito zaprijetio “bandi četničkoj”, šaljući i riječima i vizualno poruku o jedinom načinu suprotstavljanja agesoru, koji je  pomeo goleme dijelove njegove domovine i dospio pred njegova vrata. S takvim ljudima i idejom, koja ih je udružila, organizirala i usmjerila činiti nevjerojatna zla, moglo se samo obračunati – isprašiti im guzice.

Jedino to su razumjeli.

Sa zlom ne smije biti kompromisa

I to je uspjelo, a taj Thompsonov govor, poznatiji danas kao “Bojna Čavoglave” postao je krajnje kriminaliziran, potpuna suprotnost u svakom, simboličkom, vrijednosnom i civilizacijskom smislu, govoru Vlade Gotovca, te meta histričnih udara tadašnjih nositelja agresije i njihovih kapitulantskih suportera, danas duboko infiltriranih u svaki kutak hrvatske države i javnih institucija. Upravo oni danas generiraju kontrolom političkoga poretka – razloge očaja i prosvjeda hrvatskoga naroda.

I danas, dvadeset i sedam godina nakon tih događaja Hrvatskoj treba govor, riječ, pjesma i poruka koja vodi pobjedi, a ne prosvjednoj paradi. U vrijednosnom i političkom smislu – s istom bandom kojoj je zaprijetio Thompson, sučena je današnja Hrvatska. Ne više na obalama Čikole, nego na Trgu sv. Marka.

Vukovarski prosvjed je potreban, nema nikakve sumnje.

Ali, niti treba naglašavati nužnost njegovoga dostojanstva, jer u apstinenciji, mirenju sa zlom ili negiranju prosvjeda nema ništa dostojanstveno, niti u šutnji ima časti, ne treba naglašavati njegovu mirnoću, jer to isključuju pravo na nemirnoću prema zlu, koje je izazavalo taj prosvjed, a to opet znači, ako se složimo s mirnim odnosom prema zlu, da smo mu sudionici i da se odričemo prirodne, humanističke i Božje nužnosti suočavanja i obračunavanja sa zlom. Sa zlom ne smije biti kompromisa.

Ako uz to ustrajemo na činjenici da prosvjed nije politički, onda se dovodimo u besmislenu poziciju da ne znamo – tko je,  zašto i kako generirao probleme s kojima se Hrvatska, ne samo Vukovar, suočava.

Naime, prosvjed po definiciji, svaki prosvjed, mora biti politički u jednome civiliziranom i kulturnom društvu. Jer, politika je područje ljudskoga djelovanja, kojim i kojom, ljudi uređuju međusobne odnose, utvrđuju standarde i pravila po kojima se međusobno odnose, žive, djeluju i razvijaju svoje prirodne i  božanske darove, slobodu i umne potencijale.

Ako je to ograničeno, ako ti potencijali nisu stimulirani i potaknuti, ako su spriječeni, a jesu i to strahovito u Hrvatskoj danas, onda je prosvjed s otvorenim i snažnim političkim zahtjevima jedino civiliziran  prosvjed. Sve ostalo bi bila – komedija i prjevara.

U Hrvatskoj se inače, što iz neznanja, što vrlo ciljano, a ovo drugo je potaklo ovo prvo,  zamjenjuju teze, nazivi, termini i kompletna terminologija, pa se tako politika uzima kao ekvivalent političkih stranaka i ponašanja njihovih lidera i rukovodstava, dok se sve drugo nemetnulo kao nepolitika. Iza tako nametnute, navodne civilizacijske terminološke dotrine zaparvo stoji – namjera lakšega kontroliranja svih poliitčkih procesa.

Jer, ako se samo strankama daje za pravo baviti se politikom isključjući sve ostale društvene i nacionalne institucije, ljude i organizacije, jasno je da je to način sužavanja pojma politike na nekolicinu protagonista, a to je onda savršen način održavanja potpune skrivene ili otvorene kontrole nad kompletnim društvom. Jer, sve, baš sve u društvu je proizvod političke volje. I mora biti predmet politike.

Slušam ljude, koji su, ili skloni prosvjedu u Vukovaru, ili su sudionici organizacije uz gradonačelnika Penavu, koji se danima uspinju objasniti da će prosvjed biti – nepolitičan. Kažu da su na taj način odlučili upozoriti institucije, ukazati na zlo, na pravdu i nepravdu, pri čemu ih i novinari, naročito mainstream medija pritiskaju, da se u svakoj sekundi, kako se prosvjed približava – odriču svojih prirodnih ciljeva – političkih ciljeva.

Pa da vidimo što znači izjava da je prosvjed protiv institucija, a ne eto protiv ljudi?

Kojih institucija?

Institucije su država.

Državom upravlja politička struktura, koja je na ovaj ili onaj način ostvarila većinu u Saboru.

Njihovu politiku predvode ljudi.

Za nerad institucija odgovoran je onaj koji ih je imenovao, imenim i prezimenom

Posve je jasno da je Bajića i Cvitana, a nakon njih ovoga nasljednika iz njihovoga neposrednoga okruženja imenovao nositelj političke vlasti u Saboru. Jednom je to bio Račan, jednom Sanader, jednom Jadranka Kosor, jednom Milanović, a danas Plenković.

Dakle, institucija koju Bajić i Cvitan predstavljaju, kako se god zvala, kakve god nadležnosti imala, izravno je bila po svim elementima odgovorna samo i jedino onomo  tko ih je – imenovao. A taj koji ih je imenovao ima ime i prezime i  ne zove se – institucija.

Jednako tako, Sabor je donio sve,  baš sve zakone prema kojima su izabrani ili imenovani svi nositelji državnih i javnih institucija u Hrvatskoj, Sabor donosi zakone koji osiguravaju kontrolu rada tih institucija, Sabor determinira baš sve u zemlji, od svakoga ustavnog članka, do svakoga podzakonskog akta i pravila ponašanja u društvu.

Sabor, njegove vladajuće većine, a na čelu njih – predsjednici najvećih stranaka s koalicijskim partnerima. I sve te insitucije imaju svoje rukovodstvo, na čelu svih njih su – ljudi. S imenom i prezimenom.

Prema tome, adresirati prosved i zahtjeve na institucije, a istodobno isticati kako to nije usmjereno protiv Plenkovića, Pupovca ili Vrodljaka danas je – kukavičluk, besmislica i crv kapitulanstva u tim prosvjedima. Jer taj prosvjed je jedino moguće usmjeriti protiv djelovanja tih ljudi i za – neko drugačije i bolje djelovanje hrvatske države. A oni da su htjeli drugačije i bolje djelovati, djelovali bi. Dakle – neće.

Slična je stvar bila s prosvjedima protiv Istanbulske konvencije, ali i sa svim drugim prosvjedima koje suvremeni Hrvati pamte. Prosvjedima s nacionalnoga spektra.

Međutim, oni koji drže vlast, oni koji su premrežili Hrvatsku na sve načine, niti se trude provjedovati mirno, cilivlizirano, dostojanstveno, a pogotovo – neuspješno, niti im pada na pamet pravdati se nekome zbog prosvjeda. Iako ih je šačica, da ne kažem “jada”, kako je rekao Milanović.

Oni će istuči Ružicu Ćavar da ne trepnu okom, oni će mjesecima bubnjati, urlati, prijetiti i lupati pod prozorima obiteljskog stana Andrije Hebranga, oni će istući volontere UIO, koga stignu i tko im se usprotivi, oni će razbiti ili zapaliti zastave, oskrnaviti spomenike, oni će bez ikakve rezrve posegnuti za klasičnim kriminalom i nasiljem – kako bi njihov prosvjed uspio. Jer su svoje vrijednosti namentuli kao – neupitne i proglasili ih uzorima društva, pa je s toga sve dopušteno za njihovo ostvarivanje.

Prosvjedom se treba zaprijetiti državnom rukovodstvu.  Ako je to nemirno, neka je.

Oni su Hrvatskoj nametnuli savez sa zlom, a ne kako kardinal Bozanić zaziva – Savez u dobru, oni su zločin, laž, prijevaru, krivotvorinu, devijacije svakakvih vrsta, seksualnu izopačenost, uništenje i smrt nametnuli kao vrijednosti, zamijenivši sadržaj pojmova s kojima živi civilizacija kojoj pripadamo nekoliko tisuća godina, istiskujući iz njih povijesne sadržaje u korist anticivilizacijskih ciljeva.

I, ništa od toga ne bi mogli uraditi ili u tome uspjeti, da Hrvatska nije mirno, nedostojanstveno i nepolitično gledala sa strane.

Treba li se zbog toga Hrvatska takvima usprotiviti urlajući pod njihovim obiteljskim prozorima, tući ih,  izazivati nerede i rušenje?

Ne.

Nikako.

Ali treba zaprijeti državnom rukovodstvu, stanarima u zgradama na Markovom trgu, doći njima pod prozore, zajamčiti im svaku moguću nesigurnost za ono što rade i ostvariti svoju državu, društvena pravila i slobodu.

Bez njih.

Ako je to potrebno, ako je to nemirno, neka je.

Jednako tako, ako se ne može verbalnim porukama uvjeriti tipa koji će istući Ružicu Ćavar, ili paradirati pred svojim žrtvama u Vukovaru, Gospiću, Zadru, Zagrebu, Slavonskom Brodu ili Osijeku da mu to nije pametno, država ga treba kazniti.

Pa i istući.

K’o magarca.

Dostojanstveno je spriječiti zlo, a nije dostojanstveno podčinjavati mu se, jer država mora voditi računa o porukama koje šalje odnoseći se prema zlu.

To hrvatska država danas, ili ne radi, ili postupcima afirmira nositelje zla.

I šalje ružnu poruku.

Zato zastupnici ili relativizatori zla danas vladaju u Hrvatskoj i zato Penava s klasične pozicije očajnika, čija je stranka na vlasti i nositelj političke volje svih državnih institucija, koje, ne samo da ne rade svoj posao, nego rade sve suprotno od toga što bi morale, otvoreno ponižavajući hrvatski narod i ubijajući njegovu dušu, srce i razum, prosvjeduje. Hrvatska prosvjeduje a anti-Hrvatska vlada.

Kako to riješiti?

Samo nemirnim, snažnim i odlučnim prosvjedima iza kojih neće ostajati dvojbe u odlučnost organizatora i naroda, koji su temeljno političko pravo i obaveza svakoga čovjeka i naroda, suočenoga sa svojim svakovrsnim uništenjem.

Danas se, za razliku od devedesete godine, ne ubija hrvatski narod topovima, ali pljujući po njegovoj uspomeni, žrtvi, snovima i idealima, po njegovim temeljnim vrijednotama, ubija ga se – duhom i institucijama.

Zato te institucije treba osporiti, srušiti i zamjeniti, šaljući poruku jednom za uvijek, da instituicije koje čine hrvatsku državu nikada ne smiju biti takve, a to je jedino moguće –kažnjavanjem njihovih političkih i izvršnih nositelja.

Jer bezimene institucije nikome ne čine, niti mogu učiniti zlo.

Ali ni dobro.

Zato im valja dati imena ljudi u oba slučaja.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari