Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Zaštita žena u Hrvatskoj, uništenjem hrvatskog čovjeka

Objavljeno

na

Prijevara Istanbulske konvencije

Jedini valjan način zaštite žena, muškaraca, djece, invadila, Srba, Bošnjaka, doslovno svakoga u Hrvatskoj jest – stvaranje efikasnog, snažnoga, respektabilnoga i jednostavnoga državnoga poretka, koji će promicati hrvatske ljude, ne bilo koje, ne neidentificirane i nekakve europske i svjetske – nego hrvatske ljude, i – štititi ih snagom društvenih vrjednota, javnim okruženjem, političkim poretkom i državnim represivnim instrumentarijem. I kome će ljudi vjerovati.

Inače svaka promovirana navodna zaštita bez pokušaja pretvaranja vrlo nesolidne i loše države u uzornu i dobru, znači samo stvaranje novoga paradržavnoga i državnoga aparata, novih nametnika na nacionalnom krvotoku i novo zamagljivanje društvenih vrjednota, što u konačnici znači – ugrožavanje svih ili velike većine u korist vrlo maloga broja ljudi.

To je ključna prijevara s Istanbulskom konvencijom.

A opravdana borba protiv te prijevare čak i u slučaju uspjeha, ako ciljevi borbe nisu svi zajedno usmjereni protiv slabosti koje generiraju zloćudne pojave, može zapravo ostaviti generatore zla u Hrvatskoj nedirnutim, pa čak u konačnici i dodatno pripomoći učvršćivanju nesolidnoga poretka.

Izvorište svih nevolja, pa i ovakvoga ponašanja hrvatske političke oligarhije, u ovome slučaju Plenkovića i njegovoga stranačkoga vrha, jest u ucijepljenim grješkama državno-političkoga poretka, koji hrvatske ljude gura na marginu, na ulice, na prosvjede, koje je zbog potpune kontrole svih logističkih potencijala i golemih ljudskih resursa na tisućama točaka potencijalnoga otpora jako teško organizirati, i sve teže, pri čemu se svjesno ili ne ostavlja nedirnutim upravo formalno-pravni poredak koji generira nove i nove Plenkoviće.

I seriju „istanbulskih konvencija“.

To se mora presjeći.

Koliko god Istanbulska konvencija u ovome trenutku bila opasna, koliko god bila neprihvatljiva, jer da se prestanemo više javno zbog nekakve političke korektnosti lagati, nema ta Konvencija baš nikakve veze sa zaštitom žena, što je samo bezobrazna krinka, ona je samo posljedica dubljih poremećaja, pa po definiciji nije najveće zlo.

Kako izići iz ove luđačke košulje u Hrvatskoj?

Početi se racionalno ponašati i jasno govoriti, bez pristanka na laži i bez stalnoga nastojanja ostvariti nekakav navodni dijalog s onima koji otvoreno, nasilno, nadmoćno koristeći upravo hrvatsku državu, lažu i ismijavaju se svakome elementarnom načelu dijaloga.

Dijaloga potpuno neravnopravnih – nema.

Pa recimo treba jasno upozoriti na potpunu neprihvatljivost bilo kakve reprezentativnosti militantnih zagovornika zaštite žena u Hrvatskoj danas, onih zagovornika koji dodatno rješenje traže u ratifikaciji Istanbulske konvencije, koju su osmislili i promovirali njihovi istomišljenici i kompanjoni u europskim institucijama.

To su, s jedne strane feminističke profesionalne organizacije koje su putem Vijeća Europe i moćnih neoliberalnih lobističkih struktura nametnule državama sadržaj Konvencije kao političku obavezu, a s druge strane njihovi sateliti i organizacijske parastrukture u tzv. civilnim udrugama u Hrvatskoj.

Nejasno je zašto gotovo cijela Hrvatska u taktu ponavlja, utoliko više ukoliko ima svijest o opasnosti od Istanbulske konvencije i njenih strateških deformacija i posljedica, da treba štititi žene, da je dio sadržaja te Konvencije jako dobar, prihvatljiv, da je svima nama obaveza osuditi nasilje i slične gluposti.

Kome to dokazujemo?

Kako su u višestoljetnoj tradiciji hrvatskoga naroda preživjele hrvatske žene, i hajdemo postaviti pitanje, je li postojalo jedno jedino razdoblje usporedivo s razdobljem od polovice 1944. godine, pa do kraja 1945.godine, a zatim sve do 1990. godine, pa zatim do devedeset osme godine tijekom srpske agresije, koje je bilo nasilnije i brutalnije za hrvatsku ženu?

Gledajući po nezaštićenosti gologa života, uništenju i usmrćivanju tisuća žena i djevojčica, najbližih članova obitelji, zatvaranju, progonu svih vrsta, segregaciji ljudi po ideološkim kriterijima, uništavanju elementarnih ljudskih vrlina i potreba, osporavanju vjerskih, identitetskih i uopće ljudskih obilježja, vrlo vjerojatno ne postoji ni približno strašnije i pogubnije razdoblje za žene u Hrvatskoj.

Govorim o hrvatskim ženama.

Zašto ističem ovo – hrvatske žene?

Zato što u Hrvatskoj postoji hrvatska država, ona je odgovorna za uspostavljanje minimalnih i najnužnijih društvenih standarda, a među njima je – zaštita čovjeka.

Mimo hrvatskog čovjeka nema hrvatske žene

Ne bilo kojega, ne općenitoga, jer takvoga čovjeka se ne može štititi izuzev u apstrakciji a to znači nikako, ne recimo nekoga Mongola, Indijca, nego isključivo i samo Hrvata, hrvatskoga čovjeka i hrvatsku ženu a to su svi državljani Republike Hrvatske koji djeluju i žive na područjujurisdikcije hrvatske države.

Može li se štititi u Hrvatskoj žene ako to istodobno nisu –hrvatske žene?

Ne može.

Ne može im se ubijati ono „hrvatske“ a ostaviti da budu žene. U Hrvatskoj se promiče i nameće posve drugačiji model ponašanja i zakonske regulative društvenih odnosa.

Primjerice, uzimo ponašanje i kredibilitet civilnih organizacija iz Platforme 112, zatim Lige antifašista, zatim čitavoga niza isprepletenih odavno ozloglašenih udruga koje se deklariraju zaštitom slobode, žena, djece, promicanjem mirotvorstva, suočavanjem s prošlošću i sličnim zvučnim ciljevima i namjerama.

Nikada iz tih platformi ni jedna jedina udruga nije povela kampanju za kažnjavanje zločinaca koji su organiziranim i politički poticanim silovanjem činili sustavan ratni zločin protiv nekoliko tisuća hrvatskih žena.

Nikada Radojka Borić, Sanja Sarnavka ili nekakva Sandra Benčić nisu organizirale prosvjed pred DORH-om, ili pred srbijanskim veleposlanstvom u Zagrebu, pred američkim, britanskim, njemačkim veleposlanstvima ili pred sudom u Haagu, tražeći istrage, procesuiranje i kažnjavanje jednoga od najtežih zločina protiv –žene, a postoje dokumentirani podatci o masovnim silovanjima.

Ne radi se o fikciji, nego o tragediji konkretnih žena.

Hrvatskih žena.

Nikada.

Nikada nisu prosvjedovale, vodile kampanje i organizirale skupove koji bi senzibilizirali Hrvatsku ali i svjetsku javnost koju vrlo često koriste kao argument pritiska za druge svoje namjere i ciljeve, da se Hrvatska suoči s teškim zločinima nad hrvatskim narodom krajem Drugog svjetskog rata i nakon njega, te do devedesete godine, niti su se pokušale pozabaviti elementarnim pravom žene, hrvatske ali i svake žene – na istinito, slobodno i humano povijesno sjećanje.

Na uspomene.

suncica

A jesu u svakoj prigodi, kao primjerice njihova politička mentorica Vesna Pusić, opravdavale epski zločin protiv hrvatskoga čovjeka i naroda, kriminalizirajući cijeli narod i zahtijevajući da se na stečevinama toga zločina –uspostavi neka njihova i nova Hrvatska.

Nije im palo na pamet da je temeljno pravo žene recimo imati se gdje pomoliti Bogu, isplakati se nad grobom svoga djeda, oca, brata, muža, nad grobovima tisuća zaručnika i mladića zbog kojih su tisuće hrvatskih žena tijekom razdoblja nakon Drugog svjetskog rata – umrle, a da nisu osjetile obiteljsku radost, djecu, brak i ljubav.

Jesu li to prava žena?

Očito je nisu za promotore „nove“ žene.

Tragično je da nisu ni za Plenkovića koji je dobio izbore jer su ljudi vjerovali da ima senzibiliteta za ta obična ljudska prava.

Jer s druge strane, ako malo zagrebemo u sociogenezu glavnih promotora i promotorica Istanbulske konvencije i „prava žena“, lako ćemo vidjeti da su one u Hrvatskoj mahom iz vrlo privilegiranih komunističkih obitelji, da potječu iz antihrvatskoga političkoga okruženja, a nije isključeno i iz zločinačkih krugova, da nasljeđuju izrazito opasno i anticivilizacijsko vrijednosno naslijeđe, na kojemu su postale to što danas rade. Nije li to, uz izrazito negativno ponašanje prema svemu hrvatskome tijekom zadnjih dvadesetakgodina, više nego dovoljan razlog da im nitko živ ništa ne vjeruje?

Naravno.

To je prag političkoga trpljenja koji ni jedan hrvatski čovjek ne smije više tolerirati niti prijeći.

Kako je moguće biti protiv svega hrvatskoga, protiv svih identitetskih, vrijednosnih, kulturnih, tradicionalnih i simboličkih obilježja hrvatskoga naroda, a istodobno zahtijevati monopolno pravo na – definiranje standarda moderne hrvatske žene i njene zaštite?

To je ruganje zdravome razumu.

Zato je Plenkovićeva politička odluka da se ide s ratifikacijom Istanbulske konvencije, koja će nadzakonskim aktom identitetske društvene procese u Hrvatskoj predati na volju upravo takvim osobama i organizacijama izravno pljuvanje u lice hrvatskim ženama, hrvatskim ljudima, po hrvatskoj prošlosti i izravna namjera uništenja hrvatske budućnosti.

U Hrvatskoj nikakva budućnosti ne smije biti ako nije – hrvatska

U Hrvatskoj ove stvari treba jasno javno i bez straha reći a ne mucati ili pričati priče o tome da je dio Istanbulske konvencije prihvatljiv.

Nije.

Ništa u njoj nije prihvatljivo, jer je odavno, sustavno i ciljano osmišljena kao udar na čovjeka, a ne radi zaštite žena, zamišljena je kao udar na temeljne ljudske vrijednosti, na obitelj, na ljudsku prirodu, antropologiju, na postojeće i stečene društvene obrasce, koji se pokušavaju osporiti pričama o nužnosti suprotstavljanja stereotipima.

Kojim?

Kakvim?

Valja primijetiti da se u Konvenciji koja je nastala 2010. godine predviđa izbjeglička kriza, odnos prema izbjeglicama, da se otvaraju vrata organiziranom nasrtaju milijuna ljudi na Europu, ljudi kojima su isti kreatori novoga svjetskoga poretka upali u zemlje, gradove i sela, domove, razorili, poubijali, rastjerali i načinili od njih očajnike, a vrlo često i teroriste jer više nemaju ni korijena ni izbora, pa su laka meta, a mržnje i gnjeva im i onako ne nedostaje. To ukazuje na pomno planiranja toga i ostalih sličnih koraka negdje duboko u sjeni današnjega svijeta, na planirano zlo s nesagledivim posljedicama.

Možemo i na tom pitanju provjeriti osobnu ljudsku vjerodostojnost Plenkovića, a zatim svih zagovornika Istanbulske konvencije, pitati ih koliko su to tijekom progonstva pola milijuna Hrvata i Hrvatica tijekom srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu primili nesretnika, jesu li im dali čašu vode, koliko su primili arapskih izbjeglica i jesu li odvojili tisućinku svojih plaća zarađenih u navodnoj borbi za prava tih ljudi za pomoć tim ljudima?

Treba li isticati kolika je vjerojatnost da su mrdnuli prstom?

Valja ovdje također reći da je potpuno pogrješno svu nacionalnu energiju u ovome trenutku usmjeriti na osporavanje Istanbulske konvencije.

I neće propasti Hrvatska što god s tim bude privremeno.

Nitko ovu zemlju ne može pokrenuti stazama razvoja, niti osigurati primjerenu zaštitu bilo kojoj grupaciji s pristojnim namjerama, a pogotovo ne može osigurati zaštitu ukupnom hrvatskom narodu, zbog čega i zbog kojega je i izborena hrvatska država – bez temeljitih, dubokih promjena državnoga poretka i doslovnoga uništenja moći ovakve, postojeće oligarhije.

Tu moć treba udariti u glavu.

stopik

Zato prosvjedi protiv Istanbulske konvencije trebaju biti samo prvi korak, neka vrsta uvježbavanja za pripremu otvorenoga bunta, neposluha, organiziranoga procesa preuzimanja hrvatske države stvaranjem kritične mase senzibiliteta naroda i nužne svijesti o vlastitim mogućnostima i potrebi iz ruku mediokriteta i otvorenih hrvatskih neprijatelja preuzeti svoju povijesnu stečevinu.

Kristini Pavlović, suorganizatorici prosvjeda protiv Istanbulske konvencije, koja namjerava u slučaju ratifikacije Istanbulske konvencije sa suradnicima i pridruženim udrugama pristupiti provođenju inicijative za referendum o toj Konvenciji, o čemu je razložno govorila u emisiji Prosudbe, izvrsne Mirte Marinić na Laudato televiziji, već danas valja reći da je jedini izlaz iz ovoga začaranoga kruga usmjeravanje svih prosvjeda i nacionalne energije u – pripremu referenduma o promjeni izbornoga sustava.

Jer to je pravac udara zla u samo srce.

Izborni sustav su svojevrsna Kamenita vrata, svetište i ulaznica prema hrvatskom Saboru, jedinome izrazu stvarne i potpune suverenističke političke volje hrvatskoga naroda. Kroz ta vrata ne smiju prolaziti virusi, jer će kroz hrvatsko zakonodavstvo zatrovati hrvatski nacionalni krvotok, a onda je neusporedivo teže boriti se protiv razvijene i stimulirane bolesti, a ta borba koliko god bila uspješna iscrpljuje nacionalne potencijale i usporava mogući razvoj Hrvatske.

Kod Kamenitih se vrata figurativno osigurava ulaznica za jedinstvo hrvatskoga naroda, tu se postiže to jedinstvo bez kojega nema opstanka i obračuna sa zloćudnim naslijeđem i degenerativnim inicijativama kao što je ova Konvencija, a ne kako državni politički vrh, pa i predsjednica republike ovih dana u Argentini, Brazilu i Čileu stalno ponavlja – povezivanje. Povezuju se strana tijela, a hrvatski narod se ujedinjuje, jer ima jedinstveno temeljno obilježje.

Hrvatski nacionalni identitet.

Nužno je promijeniti i izborni zakon

To se jedino može u okviru političkoga sustava, a model za to je jedan i jedinstven – izborni sustav i ostvarivanje jednakih i osiguranih političkih prava u upravljanju svojom zemljom i nacionalnom sudbinom.

Da bi se to osiguralo, u hrvatskom ustavu valja redefinirati za početak, prije konačne i radikalne rekonstrukcije, nekoliko naizgled sitnica, a golemih raspuklina, koje su temelj političkoga razaranja Hrvatske.

Nužno je definirati hrvatski Sabor kao zakonodavni dom hrvatskoga naroda i svih hrvatskih državljana, a ne kao sad zakonodavnim domom građana, zatim definirati u postojećemu članku ustava izborno pravo svih punoljetnih državljana i kao obavezu, radi sprječavanja medijskih i agencijskih manipulacija i obeshrabrivanja ljudi oko izlaska na izbore; nužno je saborski mandat definirati kao izraz političke volje i neposredne odluke ukupnoga hrvatskoga naroda voljom i odlukom svih njegovih državljana a ne separacijom u deset izbornih jedinica, čime bi se stekli formalni preduvjeti da svaki zastupnik bude legitimni nositelj sveukupne nacionalne političke volje i odgovornosti, zatim bi se moralo isključiti sve diskriminacijske odredbe, posebice liste za iseljenu Hrvatsku i nacionalne manjine, jer su one iskaz stvaranja zapreka, iseljenim Hrvatima u ostvarivanju jedinstva hrvatskoga naroda i potvrda su posljedica totalitarnih režima, a kod nacionalnih manjina posebna lista je izraz i pravac separacije hrvatskoga političkoga poretka i getoiziranja pripadnika hrvatskoga naroda nehrvatske etničke pripadnosti.

Uz to, razumno je predvidjeti da hrvatski Sabor ima točno definiran broj saborskih mandata a ne kao sada od 100 do 151, recimo 75, pri čemu treba stimulirati razvoj političkih stranaka kao nositelja demokratskoga i političkoga poretka hrvatske države s čijih bi se lista biralo 60 zastupnika, a dodatnimpravom glasa svim hrvatskim državljanima omogućiti preferencijalnim modelom izbor 15 zastupnika, kako bi se osigurala ravnoteža u razvoju političkih procesa kroz stranke i kroz neposrednu volju političkog naroda, te natjeralo stranke na stimuliranje izvrsnosti a ne mediokriteta kao danas.

Tek ta ostvarenja, a utemeljena su u svim postojećim najvišim normama međunarodnoga političkoga poretka i u samoj teoriji izbornih sustava i teoriji država, te što je najvažnije, a što se najčešće zanemaruje u raspravama o tim pitanjima u Hrvatskoj – hrvatska su potreba s obzirom na izazove i naslijeđa s kojima smo opterećeni i suočeni, postiže se elementarni prag za iskorak iz ovoga oligarhijskoga ili Plenkovićevoga mainstream političkoga nasilja, a što je najvažnije, na jedini legitimni i demokratski način odlučuje se –što su to temeljne nacionalne vrjednote hrvatskoga naroda.

Jer za njihov razvoj i njihovo promicanje služi država, a ne kao sada da država bude servis opskurnih, opasnih i često vrlo neprijateljskih nereprezentativnih i nelegitimnih, samoproglašenih skupina koji odlukama odnarođene države preuzimaju nadležnosti nad upravljanjem temeljnim interesima hrvatskoga naroda.

Zbog toga sve ovo što se događa s Istanbulskom konvencijom može biti i konačni znak buđenja hrvatskoga naroda i njegovih akademskih i društvenih elita. Zato je ovaj najavljeni prosvjed prvi veliki test i izraz individualne odgovornosti svakoga hrvatskoga čovjeka,pogotovo u Zagrebu, jer svi, baš svi možemo puno dati makar i koračanjem u povorci svoga naroda. I korak je – poruka.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Je li ponovno došlo vrijeme za izlazak iz hrvatske šutnje?

Objavljeno

na

Objavio

Vjerujem da mnogobrojni građani naše zemlje, koje zanima što im se u Domovini događa prate medijska izvješća, a poneki i javne direktne prijenose događanja u našoj zemlji. Vjerujem da mnogi gledaju sjednice najvišeg zakonodavnog tijela, državnoga Sabora na isto tako državnoj “dalekovidnici”. Vjerujem da se mnogi čude, narodski rečeno, i “kad kod očiju ne vide” silna prepucavanja, fizičke nasrtaje i dobro orkestrirane i danima pripremane političke govore od kojih narod nema baš ništa osim poticaja na istu takvu mržnju i isto takvo necivilizirano ponašanje.

Neki dan, kaže mi susjed,  kako je nakon sjednice Sabora jednostavno eksplodirao na vlastitu suprugu, ni krivu ni dužnu. Kasnije joj se danima ispričavao i govorio kako ga je ponio Pupovac pričom o pederima na sjednici hrvatskoga Sabora. Ne spominju  se samo “pederi” danas u Saboru. Spominju se i “lisice”, “ miševi”, “mačke” itd…  Društvo je šaroliko. Slušajući takve priče zapitao sam se, da li je svrha nas branitelja i žrtva koje su podnijele obitelji poginulih i ranjenih  uzaludna ili netko iskorištava zbunjenu hrvatsku javnost?

Ne, definitivno, žrtva koju su platili naši poginuli branitelji i njihove obitelji, brojni branitelji koji su ostali bez dijelova tijela, nije uzaludna. Sve dok se u Saboru tipovi poput vječitih zastupnika sjede i ubiru masnu lovu za “pljuvanje” po hrvatskoj žrtvi, a hrvatski vojnici su se borili iza Crkvu i za moral, koje se sočnim riječnikom časte, borba još uvijek traje. Ne borba protiv zastupnika koji to govore. Oni će i onako u ropotarnicu povijesti u grob jednoga dana, kao i svi mi drugi i sigurno neće ponijeti milijune kuna, zarađenih   saobrskim govorima protiv hrvatskoga čovjeka i njegovih vrijednosti. Tada im sigurno neće smetati “pederi” koji se bore za tradicionalne hrvatske vrijednosti i katolička Crkva. Tada će biti u grobu u zemlji, bez obzira da li govorili  jesu li im  Srbija ili Hrvatska matična zemlja i njima će tada matična zemlja biti crnica ili mekuša s dva metra bez geometra kao i svima nama.

No, vrlo će zanimljivo biti poslušati što će se 28. veljače u Društvu hrvatskih književnika reći, kada se bude spominjao svojevrsni hrvatski politički bum “izlazak iz hrvatske šutnje”, događaj Tribine društva hrvatskih književnika, kada su ustali članovi Inicijativnoga kruga Hrvatske demokratske zajednice i najavno nastupili u Klubu književnika na Trgu Republike na broju 7 toga dana 1989. godine. Neki od njih, većina, i danas su živi. Zanima me što će reći i imaju li što reći? Koliko su zadovoljni stanjem nakon 30 godina? Hoće li se osvrnuti na Pupovčeve političke i verbalne napade na katoličku Ckrvu i hrvatske tradicionalne vrijednosti a koje su zagovarali te 1989. godine i nakon govora koje su izrekli?

Hoće li reagirati na sustavno “pljuvanje” po žrtvi hrvatskoga čovjeka u Domovinskom ratu i hoće li konačno stati u kraj samovolji onih koji danas predstavljaju demokraciju najnižim primitivnim mehanizmima koji od demokracije nemaju niti “d”? Zanima me hoće li idejni pratitelji predsjednika dr. Franje Tuđmana, Dubravka Horvatića, Drage Stipca, Dalibora Brozovića, pa i samih i danas živih, aktivnih sudionika “izlaska iz hrvatske šutnje” Nevena Jurice, Ante Kotrljana, Ivana Gabelice, Hrvoja Hitreca, Stjepana Šešelja i poglavito Vladimira Šeksa imati što reći svojim nasljednicima?  Zanima me jesu li oni zadovoljni ovakvim Saborom i ovakvom politikom države koju su stvarali i kojoj su udarili temelje? Snose li i oni dio odgovornosti što se saborski zastupnici tobože iz malih manjina, ali s ogromnom političkom moću verbalno sukobljavaju s stotinama tisuća hrvatskih građana? Je li došlo vrijeme da Hrvatska ponovno izađe iz šutnje?

U Starom zavjetu čitamo kako je 40 godina bilo vrijeme u kojem su Izraelci mirno živjeli a onda su dolazile promjene. Možda nama Hrvatima deset godina manje ne bi ništa značilo da revidiramo ono što se dade revidirati i da konačno, kao pravi nasljednici puta ljudi koji su nam stvarali ovu državu, jasno i čvrsto, unatoč prijetnjama i pritiscima, konce uzmemo u svoje ruke i krenemo naprijed. Možda je 30 godina, koje su prošle od 28. veljače 1989. do danas, donijelo dovoljno muke, jada, bijede i žrtve hrvatskoga naroda. Uvjeren sam da pokojni predsjednik i utemeljitelj moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman ne bi imao ništa protiv da se ova država i njezina vladajuća politika okrenu onim vrijednostima koje su nas krasile u periodu borbe za riječ, borbe za identitet, borbe za goli ljudski život, borbe za suverenu i jasnu Hrvatsku… Uvjeren sam da bi bio ponosan i na svoju Hrvatsku ali i na svoju Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja nam je bila misao vodilja i smjernica pravog istinskog života na krvlju i muci stvorenoj rodnoj grudi u danima ponosa i slave. Da, nama je Domovinski rat bio “biti ili ne biti”. Jesmo, tu smo i ponosni smo i slavimo hrvatsku državu, ma koliko to određenim partnerima bilo krivo. I uvjeren sam da i da nas tako gledamo, istinski i riječju i djelom,  onda nam ne bi trebali niti referendumi, niti saborska galama, jer bi jasno i glasno znali reći ono što treba i kako spada, po hrvatski,  na svakom  mjestu i u svako vrijeme. I jedinstveni, a ne da nam tople političke fotelje čuvaju oni koji javno prozivaju naše tradicionalne vrijednosti.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari