Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Zaštita žena u Hrvatskoj, uništenjem hrvatskog čovjeka

Objavljeno

na

Prijevara Istanbulske konvencije

Jedini valjan način zaštite žena, muškaraca, djece, invadila, Srba, Bošnjaka, doslovno svakoga u Hrvatskoj jest – stvaranje efikasnog, snažnoga, respektabilnoga i jednostavnoga državnoga poretka, koji će promicati hrvatske ljude, ne bilo koje, ne neidentificirane i nekakve europske i svjetske – nego hrvatske ljude, i – štititi ih snagom društvenih vrjednota, javnim okruženjem, političkim poretkom i državnim represivnim instrumentarijem. I kome će ljudi vjerovati.

Inače svaka promovirana navodna zaštita bez pokušaja pretvaranja vrlo nesolidne i loše države u uzornu i dobru, znači samo stvaranje novoga paradržavnoga i državnoga aparata, novih nametnika na nacionalnom krvotoku i novo zamagljivanje društvenih vrjednota, što u konačnici znači – ugrožavanje svih ili velike većine u korist vrlo maloga broja ljudi.

To je ključna prijevara s Istanbulskom konvencijom.

A opravdana borba protiv te prijevare čak i u slučaju uspjeha, ako ciljevi borbe nisu svi zajedno usmjereni protiv slabosti koje generiraju zloćudne pojave, može zapravo ostaviti generatore zla u Hrvatskoj nedirnutim, pa čak u konačnici i dodatno pripomoći učvršćivanju nesolidnoga poretka.

Izvorište svih nevolja, pa i ovakvoga ponašanja hrvatske političke oligarhije, u ovome slučaju Plenkovića i njegovoga stranačkoga vrha, jest u ucijepljenim grješkama državno-političkoga poretka, koji hrvatske ljude gura na marginu, na ulice, na prosvjede, koje je zbog potpune kontrole svih logističkih potencijala i golemih ljudskih resursa na tisućama točaka potencijalnoga otpora jako teško organizirati, i sve teže, pri čemu se svjesno ili ne ostavlja nedirnutim upravo formalno-pravni poredak koji generira nove i nove Plenkoviće.

I seriju „istanbulskih konvencija“.

To se mora presjeći.

Koliko god Istanbulska konvencija u ovome trenutku bila opasna, koliko god bila neprihvatljiva, jer da se prestanemo više javno zbog nekakve političke korektnosti lagati, nema ta Konvencija baš nikakve veze sa zaštitom žena, što je samo bezobrazna krinka, ona je samo posljedica dubljih poremećaja, pa po definiciji nije najveće zlo.

Kako izići iz ove luđačke košulje u Hrvatskoj?

Početi se racionalno ponašati i jasno govoriti, bez pristanka na laži i bez stalnoga nastojanja ostvariti nekakav navodni dijalog s onima koji otvoreno, nasilno, nadmoćno koristeći upravo hrvatsku državu, lažu i ismijavaju se svakome elementarnom načelu dijaloga.

Dijaloga potpuno neravnopravnih – nema.

Pa recimo treba jasno upozoriti na potpunu neprihvatljivost bilo kakve reprezentativnosti militantnih zagovornika zaštite žena u Hrvatskoj danas, onih zagovornika koji dodatno rješenje traže u ratifikaciji Istanbulske konvencije, koju su osmislili i promovirali njihovi istomišljenici i kompanjoni u europskim institucijama.

To su, s jedne strane feminističke profesionalne organizacije koje su putem Vijeća Europe i moćnih neoliberalnih lobističkih struktura nametnule državama sadržaj Konvencije kao političku obavezu, a s druge strane njihovi sateliti i organizacijske parastrukture u tzv. civilnim udrugama u Hrvatskoj.

Nejasno je zašto gotovo cijela Hrvatska u taktu ponavlja, utoliko više ukoliko ima svijest o opasnosti od Istanbulske konvencije i njenih strateških deformacija i posljedica, da treba štititi žene, da je dio sadržaja te Konvencije jako dobar, prihvatljiv, da je svima nama obaveza osuditi nasilje i slične gluposti.

Kome to dokazujemo?

Kako su u višestoljetnoj tradiciji hrvatskoga naroda preživjele hrvatske žene, i hajdemo postaviti pitanje, je li postojalo jedno jedino razdoblje usporedivo s razdobljem od polovice 1944. godine, pa do kraja 1945.godine, a zatim sve do 1990. godine, pa zatim do devedeset osme godine tijekom srpske agresije, koje je bilo nasilnije i brutalnije za hrvatsku ženu?

Gledajući po nezaštićenosti gologa života, uništenju i usmrćivanju tisuća žena i djevojčica, najbližih članova obitelji, zatvaranju, progonu svih vrsta, segregaciji ljudi po ideološkim kriterijima, uništavanju elementarnih ljudskih vrlina i potreba, osporavanju vjerskih, identitetskih i uopće ljudskih obilježja, vrlo vjerojatno ne postoji ni približno strašnije i pogubnije razdoblje za žene u Hrvatskoj.

Govorim o hrvatskim ženama.

Zašto ističem ovo – hrvatske žene?

Zato što u Hrvatskoj postoji hrvatska država, ona je odgovorna za uspostavljanje minimalnih i najnužnijih društvenih standarda, a među njima je – zaštita čovjeka.

Mimo hrvatskog čovjeka nema hrvatske žene

Ne bilo kojega, ne općenitoga, jer takvoga čovjeka se ne može štititi izuzev u apstrakciji a to znači nikako, ne recimo nekoga Mongola, Indijca, nego isključivo i samo Hrvata, hrvatskoga čovjeka i hrvatsku ženu a to su svi državljani Republike Hrvatske koji djeluju i žive na područjujurisdikcije hrvatske države.

Može li se štititi u Hrvatskoj žene ako to istodobno nisu –hrvatske žene?

Ne može.

Ne može im se ubijati ono „hrvatske“ a ostaviti da budu žene. U Hrvatskoj se promiče i nameće posve drugačiji model ponašanja i zakonske regulative društvenih odnosa.

Primjerice, uzimo ponašanje i kredibilitet civilnih organizacija iz Platforme 112, zatim Lige antifašista, zatim čitavoga niza isprepletenih odavno ozloglašenih udruga koje se deklariraju zaštitom slobode, žena, djece, promicanjem mirotvorstva, suočavanjem s prošlošću i sličnim zvučnim ciljevima i namjerama.

Nikada iz tih platformi ni jedna jedina udruga nije povela kampanju za kažnjavanje zločinaca koji su organiziranim i politički poticanim silovanjem činili sustavan ratni zločin protiv nekoliko tisuća hrvatskih žena.

Nikada Radojka Borić, Sanja Sarnavka ili nekakva Sandra Benčić nisu organizirale prosvjed pred DORH-om, ili pred srbijanskim veleposlanstvom u Zagrebu, pred američkim, britanskim, njemačkim veleposlanstvima ili pred sudom u Haagu, tražeći istrage, procesuiranje i kažnjavanje jednoga od najtežih zločina protiv –žene, a postoje dokumentirani podatci o masovnim silovanjima.

Ne radi se o fikciji, nego o tragediji konkretnih žena.

Hrvatskih žena.

Nikada.

Nikada nisu prosvjedovale, vodile kampanje i organizirale skupove koji bi senzibilizirali Hrvatsku ali i svjetsku javnost koju vrlo često koriste kao argument pritiska za druge svoje namjere i ciljeve, da se Hrvatska suoči s teškim zločinima nad hrvatskim narodom krajem Drugog svjetskog rata i nakon njega, te do devedesete godine, niti su se pokušale pozabaviti elementarnim pravom žene, hrvatske ali i svake žene – na istinito, slobodno i humano povijesno sjećanje.

Na uspomene.

suncica

A jesu u svakoj prigodi, kao primjerice njihova politička mentorica Vesna Pusić, opravdavale epski zločin protiv hrvatskoga čovjeka i naroda, kriminalizirajući cijeli narod i zahtijevajući da se na stečevinama toga zločina –uspostavi neka njihova i nova Hrvatska.

Nije im palo na pamet da je temeljno pravo žene recimo imati se gdje pomoliti Bogu, isplakati se nad grobom svoga djeda, oca, brata, muža, nad grobovima tisuća zaručnika i mladića zbog kojih su tisuće hrvatskih žena tijekom razdoblja nakon Drugog svjetskog rata – umrle, a da nisu osjetile obiteljsku radost, djecu, brak i ljubav.

Jesu li to prava žena?

Očito je nisu za promotore „nove“ žene.

Tragično je da nisu ni za Plenkovića koji je dobio izbore jer su ljudi vjerovali da ima senzibiliteta za ta obična ljudska prava.

Jer s druge strane, ako malo zagrebemo u sociogenezu glavnih promotora i promotorica Istanbulske konvencije i „prava žena“, lako ćemo vidjeti da su one u Hrvatskoj mahom iz vrlo privilegiranih komunističkih obitelji, da potječu iz antihrvatskoga političkoga okruženja, a nije isključeno i iz zločinačkih krugova, da nasljeđuju izrazito opasno i anticivilizacijsko vrijednosno naslijeđe, na kojemu su postale to što danas rade. Nije li to, uz izrazito negativno ponašanje prema svemu hrvatskome tijekom zadnjih dvadesetakgodina, više nego dovoljan razlog da im nitko živ ništa ne vjeruje?

Naravno.

To je prag političkoga trpljenja koji ni jedan hrvatski čovjek ne smije više tolerirati niti prijeći.

Kako je moguće biti protiv svega hrvatskoga, protiv svih identitetskih, vrijednosnih, kulturnih, tradicionalnih i simboličkih obilježja hrvatskoga naroda, a istodobno zahtijevati monopolno pravo na – definiranje standarda moderne hrvatske žene i njene zaštite?

To je ruganje zdravome razumu.

Zato je Plenkovićeva politička odluka da se ide s ratifikacijom Istanbulske konvencije, koja će nadzakonskim aktom identitetske društvene procese u Hrvatskoj predati na volju upravo takvim osobama i organizacijama izravno pljuvanje u lice hrvatskim ženama, hrvatskim ljudima, po hrvatskoj prošlosti i izravna namjera uništenja hrvatske budućnosti.

U Hrvatskoj nikakva budućnosti ne smije biti ako nije – hrvatska

U Hrvatskoj ove stvari treba jasno javno i bez straha reći a ne mucati ili pričati priče o tome da je dio Istanbulske konvencije prihvatljiv.

Nije.

Ništa u njoj nije prihvatljivo, jer je odavno, sustavno i ciljano osmišljena kao udar na čovjeka, a ne radi zaštite žena, zamišljena je kao udar na temeljne ljudske vrijednosti, na obitelj, na ljudsku prirodu, antropologiju, na postojeće i stečene društvene obrasce, koji se pokušavaju osporiti pričama o nužnosti suprotstavljanja stereotipima.

Kojim?

Kakvim?

Valja primijetiti da se u Konvenciji koja je nastala 2010. godine predviđa izbjeglička kriza, odnos prema izbjeglicama, da se otvaraju vrata organiziranom nasrtaju milijuna ljudi na Europu, ljudi kojima su isti kreatori novoga svjetskoga poretka upali u zemlje, gradove i sela, domove, razorili, poubijali, rastjerali i načinili od njih očajnike, a vrlo često i teroriste jer više nemaju ni korijena ni izbora, pa su laka meta, a mržnje i gnjeva im i onako ne nedostaje. To ukazuje na pomno planiranja toga i ostalih sličnih koraka negdje duboko u sjeni današnjega svijeta, na planirano zlo s nesagledivim posljedicama.

Možemo i na tom pitanju provjeriti osobnu ljudsku vjerodostojnost Plenkovića, a zatim svih zagovornika Istanbulske konvencije, pitati ih koliko su to tijekom progonstva pola milijuna Hrvata i Hrvatica tijekom srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu primili nesretnika, jesu li im dali čašu vode, koliko su primili arapskih izbjeglica i jesu li odvojili tisućinku svojih plaća zarađenih u navodnoj borbi za prava tih ljudi za pomoć tim ljudima?

Treba li isticati kolika je vjerojatnost da su mrdnuli prstom?

Valja ovdje također reći da je potpuno pogrješno svu nacionalnu energiju u ovome trenutku usmjeriti na osporavanje Istanbulske konvencije.

I neće propasti Hrvatska što god s tim bude privremeno.

Nitko ovu zemlju ne može pokrenuti stazama razvoja, niti osigurati primjerenu zaštitu bilo kojoj grupaciji s pristojnim namjerama, a pogotovo ne može osigurati zaštitu ukupnom hrvatskom narodu, zbog čega i zbog kojega je i izborena hrvatska država – bez temeljitih, dubokih promjena državnoga poretka i doslovnoga uništenja moći ovakve, postojeće oligarhije.

Tu moć treba udariti u glavu.

stopik

Zato prosvjedi protiv Istanbulske konvencije trebaju biti samo prvi korak, neka vrsta uvježbavanja za pripremu otvorenoga bunta, neposluha, organiziranoga procesa preuzimanja hrvatske države stvaranjem kritične mase senzibiliteta naroda i nužne svijesti o vlastitim mogućnostima i potrebi iz ruku mediokriteta i otvorenih hrvatskih neprijatelja preuzeti svoju povijesnu stečevinu.

Kristini Pavlović, suorganizatorici prosvjeda protiv Istanbulske konvencije, koja namjerava u slučaju ratifikacije Istanbulske konvencije sa suradnicima i pridruženim udrugama pristupiti provođenju inicijative za referendum o toj Konvenciji, o čemu je razložno govorila u emisiji Prosudbe, izvrsne Mirte Marinić na Laudato televiziji, već danas valja reći da je jedini izlaz iz ovoga začaranoga kruga usmjeravanje svih prosvjeda i nacionalne energije u – pripremu referenduma o promjeni izbornoga sustava.

Jer to je pravac udara zla u samo srce.

Izborni sustav su svojevrsna Kamenita vrata, svetište i ulaznica prema hrvatskom Saboru, jedinome izrazu stvarne i potpune suverenističke političke volje hrvatskoga naroda. Kroz ta vrata ne smiju prolaziti virusi, jer će kroz hrvatsko zakonodavstvo zatrovati hrvatski nacionalni krvotok, a onda je neusporedivo teže boriti se protiv razvijene i stimulirane bolesti, a ta borba koliko god bila uspješna iscrpljuje nacionalne potencijale i usporava mogući razvoj Hrvatske.

Kod Kamenitih se vrata figurativno osigurava ulaznica za jedinstvo hrvatskoga naroda, tu se postiže to jedinstvo bez kojega nema opstanka i obračuna sa zloćudnim naslijeđem i degenerativnim inicijativama kao što je ova Konvencija, a ne kako državni politički vrh, pa i predsjednica republike ovih dana u Argentini, Brazilu i Čileu stalno ponavlja – povezivanje. Povezuju se strana tijela, a hrvatski narod se ujedinjuje, jer ima jedinstveno temeljno obilježje.

Hrvatski nacionalni identitet.

Nužno je promijeniti i izborni zakon

To se jedino može u okviru političkoga sustava, a model za to je jedan i jedinstven – izborni sustav i ostvarivanje jednakih i osiguranih političkih prava u upravljanju svojom zemljom i nacionalnom sudbinom.

Da bi se to osiguralo, u hrvatskom ustavu valja redefinirati za početak, prije konačne i radikalne rekonstrukcije, nekoliko naizgled sitnica, a golemih raspuklina, koje su temelj političkoga razaranja Hrvatske.

Nužno je definirati hrvatski Sabor kao zakonodavni dom hrvatskoga naroda i svih hrvatskih državljana, a ne kao sad zakonodavnim domom građana, zatim definirati u postojećemu članku ustava izborno pravo svih punoljetnih državljana i kao obavezu, radi sprječavanja medijskih i agencijskih manipulacija i obeshrabrivanja ljudi oko izlaska na izbore; nužno je saborski mandat definirati kao izraz političke volje i neposredne odluke ukupnoga hrvatskoga naroda voljom i odlukom svih njegovih državljana a ne separacijom u deset izbornih jedinica, čime bi se stekli formalni preduvjeti da svaki zastupnik bude legitimni nositelj sveukupne nacionalne političke volje i odgovornosti, zatim bi se moralo isključiti sve diskriminacijske odredbe, posebice liste za iseljenu Hrvatsku i nacionalne manjine, jer su one iskaz stvaranja zapreka, iseljenim Hrvatima u ostvarivanju jedinstva hrvatskoga naroda i potvrda su posljedica totalitarnih režima, a kod nacionalnih manjina posebna lista je izraz i pravac separacije hrvatskoga političkoga poretka i getoiziranja pripadnika hrvatskoga naroda nehrvatske etničke pripadnosti.

Uz to, razumno je predvidjeti da hrvatski Sabor ima točno definiran broj saborskih mandata a ne kao sada od 100 do 151, recimo 75, pri čemu treba stimulirati razvoj političkih stranaka kao nositelja demokratskoga i političkoga poretka hrvatske države s čijih bi se lista biralo 60 zastupnika, a dodatnimpravom glasa svim hrvatskim državljanima omogućiti preferencijalnim modelom izbor 15 zastupnika, kako bi se osigurala ravnoteža u razvoju političkih procesa kroz stranke i kroz neposrednu volju političkog naroda, te natjeralo stranke na stimuliranje izvrsnosti a ne mediokriteta kao danas.

Tek ta ostvarenja, a utemeljena su u svim postojećim najvišim normama međunarodnoga političkoga poretka i u samoj teoriji izbornih sustava i teoriji država, te što je najvažnije, a što se najčešće zanemaruje u raspravama o tim pitanjima u Hrvatskoj – hrvatska su potreba s obzirom na izazove i naslijeđa s kojima smo opterećeni i suočeni, postiže se elementarni prag za iskorak iz ovoga oligarhijskoga ili Plenkovićevoga mainstream političkoga nasilja, a što je najvažnije, na jedini legitimni i demokratski način odlučuje se –što su to temeljne nacionalne vrjednote hrvatskoga naroda.

Jer za njihov razvoj i njihovo promicanje služi država, a ne kao sada da država bude servis opskurnih, opasnih i često vrlo neprijateljskih nereprezentativnih i nelegitimnih, samoproglašenih skupina koji odlukama odnarođene države preuzimaju nadležnosti nad upravljanjem temeljnim interesima hrvatskoga naroda.

Zbog toga sve ovo što se događa s Istanbulskom konvencijom može biti i konačni znak buđenja hrvatskoga naroda i njegovih akademskih i društvenih elita. Zato je ovaj najavljeni prosvjed prvi veliki test i izraz individualne odgovornosti svakoga hrvatskoga čovjeka,pogotovo u Zagrebu, jer svi, baš svi možemo puno dati makar i koračanjem u povorci svoga naroda. I korak je – poruka.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pobuna periferija protiv arogantnih središta moći u Europi

Objavljeno

na

Objavio

Vijest da je u španjolskoj pokrajini Andaluziji po prvi put u tamošnji lokalni parlament ušla ekstremno desna stranka Vox munjevito se proširila po europskim medijima premda izborna pobjeda te stranke nije baš dojmljiva, ali riječ je o „najsocijalističkijoj“ provinciji u Španjolskoj u čijoj su središnjici na vlasti socijalisti s klimavom manjinskom vladom.

Nešto kasnije prigodom biranja predsjednika njemačke Kršćansko-demokratske unije pobijedila je političarka iz provincije pod čudnim imenom Annegret Kramp-Karrenbauer, kraticom A.K.K, dok je samouvjereni milijunaš i bivši političar, Friedrich Merz, iako siguran u svoju pobjedu, ostao kratkih rukava.

Već četiri tjedna u Parizu i drugim francuskim gradovima događaju se nasilničke demonstracije koje su najprije bile uperene protiv povećanja cijena benzina da bi uskoro bile pretvorene u ultimativno traženje da mladi i u početku nadobudni predsjednik Emmanuel Macron dade ostavku.

Francuska vlada dosad uzaludno nudi pregovore tzv. žutim prslucima, demonstrantima uglavnom s periferija gradova koji se bune protiv arogantnih središta moći u Parizu. Predsjednik Macron, dok ovo pišemo, čeka da se stiša pobuna u varavoj nadi kako će proći bez trajnijih posljedica, no to će biti samo jedna od njegovih krivih procjena situacije u društvu koje odbija prihvatiti njegove do kraja nepromišljene reforme.

Junker

Moji francuski informanti odavno su me upozoravali da Macron živi u nekom svom „paralelnom svijetu“ koji nema veze sa stvarnim stanjem u francuskom društvu. On je uvijek bio bogataš i nije shvaćao da i u tako bogatoj zemlji kao što je Francuska ima mnogo siromašnih ljudi.

Sve navedene bune protiv vladajućih struktura u mnogo čemu se razlikuju, isto kao što se razlikuju odbojni stavovi Mađarske, Poljske i u novije vrijeme Italije, protiv centralističkih zazubica središnjice EU-a u Bruxellesu, no zajedničko im je da se rađaju na periferiji gradova i europskoga kontinenta, dakle prostora koji imaju drukčija životna iskustva od političke klase u nacionalnim ili internacionalnim središtima moći.

Narode ili dijelove društva treba uvjeriti činjenicama i valjanim argumentima kako su neke reforme neophodne, a ako ih se ne može uvjeriti, od njih treba odustati barem za neko vrijeme.

Pojedinci i društveni slojevi na rubovima gradova i nacija s pravom se boje odluka anonimaca u internacionalnim agencijama i nadnacionalnim administracijama koje djeluju netransparentno. Preobilno plaćeni stručnjaci dobivaju podatke „s terena“ koje im šalju nepoznati izvori i to onda podastiru radom preopterećenim političarima u središtima moći, a oni onda potezima pera donose odluke koje se odnose na milijune osiromašenih ljudi kojima ne preostaje ništa drugo nego štrajkovi i ulične pobune ne bi li svratili pozornost oholih moćnika na svoja prekarna stanja.

Onima koji se nalaze „gore“ kao da su zamagljene oči pred stanjem onih koji su silom prilika dospjeli ili uvijek bili „dolje“. Zahvaljujući cementirajućim zakonima, ne događa se ono što je opisao Ivan Gundulić: „Kolo od sreće uokoli/ vrteći se ne pristaje: / tko bi gori, eto je doli/ a tko doli gori ustaje.“, (Osman, 1. pjevanje) .

Sve navedeno vrijedi i za Hrvatsku, ali Hrvati nisu Francuzi, Poljaci ili Talijani, Hrvati ne izlaze na ulice, kako sada izgleda, nego se sagibaju pod nepravdama ili jednostavno bježe iz svoje domovine koja je ne samo lijepa, nego bi mogla biti i bogata da ima neku drugu, bolju vlast. Hrvatski Ustav i zakoni sprječavaju svaku temeljitiju promjenu vlasti.

Skandalozno je već odavno da zastupnici nacionalnih manjina i tzv. dijaspore, koji su ušli u Sabor kao nekada plemići i predstavnici Crkve, dakle bez obzira na to koliko su dobili glasova na izborima, odlučuju tko će vladati u Hrvatskoj. Za Plenkovića je najvažnije imati određeni broj ruku u Saboru kako bi proturao svoje zakone koji kao da su napisani u Bruxellesu. Znakovito je da se, kad je riječ o glasovanju u Saboru, uvijek govori o „rukama“, a ne o „glavama“, dakle važan je broj ruku, a ne broj onih koji misle svojom glavom.

Stranačka rascjepkanost u Saboru nevjerojatno je velika. Dok u njemačkome Bundestagu ima samo pet parlamentarnih klubova, u našem ih je parlamentu 12 na broju, slovima dvanaest, dok je zastupnika u klubovima i izvan njih – 151! U Bundestagu sjedi 709 zastupnika, ali Njemačka ima 20 puta više stanovnika nego Hrvatska.

Kad bi se broj njemačkih parlamentaraca ravnao prema broju hrvatskih zastupnika s obzirom na činjenicu da je Hrvata oko četiri milijuna, a Nijemaca više od 80 milijuna, onda bi Bundestag trebao imati oko 3.000 zastupnika!

Ovo znači da u Hrvatskoj ima svega previše, ali samo u vladajućim strukturama, dok svega premalo kad je riječ o životnom standardu, odnosu naroda prema vlasti, budućnosti onih koji se nalaze na pragu života i situaciji onih koji su u trećem razdoblju svoga životnoga vijeka. Otuda pesimizam mnogih i beznađe mladih koji izlaz vide samo u bijegu iz Hrvatske u zapadne zemlje.

Hrvati bi trebali izaći na ulice i trgove i izražavati svoje neslaganje ne samo s vladom nego i cijelom političkom klasom, pa i oporbom koja je oboljela od političkoga daltonizma i ne vidi što se zbiva oko nje.

U Hrvatskoj sigurno ima onih koji bi to znali organizirati, ali očito oni nisu umreženi i nisu spremni djelovati kao, kako kažu Amerikanci, team work, podvrgavajući se unaprijed organiziranim strukturama. Primjera kako se to radi ima u nizu europskih zemalja, od Poljske do Grčke, od Francuske do Rumunjske. U Hrvatskoj se mnogo pametuje i premalo razmišlja o ostvarivim ciljevima.

Politika je bila i ostaje umijeće mogućega. No ništa se ne će dogoditi dok mase ne izađu na ulice i ne pokažu onima na vlasti i cijelom svijetu da treba mijenjati Ustav i zakone kako bi prema njima bili održani izbori i kao njihov rezultat bili izabrani oni koji će biti pravi predstavnici naroda. Bez navedenoga sve ostaje po starome, a to onda može završiti samo nacionalnom katastrofom jedne zemlje bez naroda.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

 

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast?

Objavljeno

na

Objavio

Prosinac brzo odmiče, ima snijega, ali se zimska služba brine da brzo bude očišćen, otprilike kao saborska deklaracija o Hrvatima u BiH, koju je nekoliko vrlo diplomatskih ralica očistilo od „radikalnih“ zaključaka, pa ni elektronsko glasovanje nije prošlo da se ne uznemiruju velike sile izvana i male sile u Hrvatskoj, razni pusići i pusićke te ostatci ostataka SDP-a, znači svi oni koji i nadalje drže da Hrvatska treba Hrvate u BiH ostaviti na cjedilu i „ne miješati“ se, svi oni koji zbog sebe samih i svojih orjunaških predaka osjećaju jezu od jedinstvenoga hrvatskog narodnog korpusa koji združen – kao u Domovinskom ratu – predstavlja opasnost za klatež i sve više ju udaljuje od jugoslavenskih iluzija.

Rečeni bildtovi u Hrvatskoj hrane se i strašenjem Hrvata u Hrvatskoj koji sve teže žive, da se financijska pomoć beha Hrvatima njima uzima iz usta, da Hrvati izvan Hrvatske općenito nemaju što tražiti u političkom i društvenom životu Hrvatske jer tu ne plaćaju porez i slične budalaštine. Prenosi se ta, prividno financijska omraza, na hrvatske iseljenike u svijetu koji hrvatskoj blagajni i u ovim vremenima pridonose više no što se zna, a da ih se ne blokira raznoraznim smicalicama oni bi i vrlo rado investirali, jer novca imaju, ali osjećaju na svojoj koži otpor neumrlih starih birokratskih struktura, sve do lokalnih razina, to jest upravo na lokalnim u mnogim slučajevima njihove težnje padaju u vodu.

Osim toga, naši su iseljenici općenito vrlo nezadovoljni stanjem u Hrvatskoj, pa odmahuju rukom i sve se manje pokušavaju vratiti u sanjanu (nedosanjanu) domovinu. Dolaze ljeti ili oko Božića, posjećuju zavičaje, borave petanestak dana i odlaze. Prošloga tjedna sastao sam se s jednim od njih, prijateljem iz školskih dana, Velimirom. Poslije srednje škole, negdje šezdeset druge, preplivao je u Austriju da se spasi iz kumunističkog kaveza, neko je vrijeme bio i u Švedskoj, htjeli su skupinu njih, Hrvata, prebaciti u Rodeziju, ali je srećom završio u Kaliforniji i nakon mukotrpnoga snalaženja postao uglednim poslovnim čovjekom. Imućan je, očito, nije stavljao na velika zvona činjenicu da je upravo on financirao Tuđmana u vrijeme Franjina krstarenja Europom i Amerikom svršetkom osamdesetih godina, da je u vrijeme rata skupljao novac za sanitetski materijal itd., a Tuđman ga je posebno cijenio i volio.

I što sada govori Velimir? Da je teško razočaran putom kojim je pošla Hrvatska početkom dvadesetoga stoljeća, stanjem u Hrvatskoj, nelustriranjem, nježnim odnosom prema očitim protivnicima hrvatske države, koji koriste demokratski sustav i njegove „blagodati“ da ruju, podmeću klipove u žbice hrvatskoga bicikla koji se ionako teško kreće skliskim cestama. Njegov (naš) naraštaj već je u ozbiljnim godinama, zadnji koji je imao strastven odnos prema Hrvatskoj i hrvatstvu. Sljedeći naraštaj već je više-manje asimiliran u novim domovinama, osjećaj se gubi. No i taj prati što se događa u zemlji očeva i majki, ili već djedova i baka, te čujem od jednoga hrvatskog intelektualca koji je nedavno boravio u Kanadi, izjavu koja me je zapekla, ma prvi put sam bio zgrožen. Da, naime, Hrvati u svijetu, barem oni koje je susretao, „više ne će ni čuti za Hrvatsku“. Pretjerano možda, ali i takve izjave treba uzeti u obzir.

Pacificirana Hrvatska

U Hrvatskoj su razmišljanja ipak drukčija. Hrvatska je pacificirana, ljudi u anketama kazuju isto što i iseljenici, da je zemlja na krivom putu, ali to izgovaraju tako fatalistički neaktivno da se čovjeku diže kosa na glavi. Ako nešto i pokušaju, vide da ne prolazi. Vlast (vlasti) ih ignorira. Hrvati hoće novi izborni zakon? Ne može. Hrvati ne će Istanbulsku niti Marakeški kompakt koji izrijekom govori (usput) i protiv slobode medija – ali Vlast hoće, i gotovo. Vlast je kompaktna. O marakeškoj stravi ne smije se izjasniti ni Hrvatski sabor – ni to Vlast ne dopušta. Vlast je odlučila da se nacionalna valuta zamijeni eurom, a da narod nije ni pitala. Pa ne će valjda ulica odlučivati hoće li „ustaške“ kune ili naprednu europsku valutu, bez obzira što primjerice Mađari, Česi itd. koji su stariji članovi EU odbijaju euro (kao i Marakeš).

Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast? Hrvati su ionako kao mala djeca, ako im tko kaže da idu u Beograd, oni idu (1918.), ako im se kaže da idu u Bruxelles, oni idu, doduše metode su sada drukčije, više nitko ne puca na prosvjednike domobrane na Jelačić placu, nego se poseže za „demokratskim načinima“, što isključuje referendume, recimo. I ulazak u Europsku uniju bio je farsa, mijenjao se Ustav i mijenjao broj potrebnih glasova, pa je odlučila manjina. Hrvatska se svrstala, valjda da pobjegne od jugoslavenske mantre nesvrstanosti. Uz koga se svrstala? Uz napredne i razvijene europske zemlje u kojima su u tom trenutku i još godinama poslije bili na vlasti liberalni globalizatori, u nekima i sada.

Njima je cilj bio privesti oltaru male i nikakve, ne da ih učine većim i bogatim, nego da budu „resurs“, izvor iz kojega će crpiti ne više samo radnu, fizičku snagu nego i intelektualnu u svim područjima. Koliko Hrvatsku košta školovanje jednog vrsnog liječnika, fizičara, kemičara… Hajdmo to baciti na papir (ekran) i izračunati pa pomnožiti s toliko i toliko desetaka (stotina) tisuća, s tim da treba pridružiti i one s manjom spremom čije je obrazovanje isto tako, nešto manje, stajalo Hrvatsku. Gdje je ta matematika? Ja ju želim vidjeti, a onda usporediti s novcem koji „izvlačimo“ iz europskih fondova s beskrajim formularima koji raduju bruxellsku administraciju naraslu do čudovišnih oblika.

Pakleni plan

Mi, gospođe i gospodo, financiramo „razvijene“ europske zemlje koje su putem EU razvile mrežu za hvatanje hrvatskih srdela i krupnije ribe. Čini se da je i Vlast shvatila što se događa, pa u raspravi o financijskom okviru EU za razdoblje 2021.- 27. hrvatska Vlast diplomatski (a kako bi drukčije kada državnike nemamo) izjavljuje, citiram Plenkovića: „Kako se EU ne bi percipiralo kao prostor za odljev ljudi, treba nam snažna injekcija investicija iz europskog proračuna“. Percipiralo! Nije riječ o percepciji nego o činjenici da ista ta EU (stare članice uglavnom) ima svoj pakleni plan koji se ostvaruje: pokupiti što više pametnih ili barem snažnih ljudi iz izvora koji postoje u europskim zemljama, jugoistočnim, istočnim, ali i zapadnim (Španjolska, Portugal), a ako ne bude dovoljno onda dovedimo azijske i afričke migrante da popune praznine, što je i učinjeno – isprva divlje, neregularno, velikim pokretima masa, a kada se ljudi počnu buniti, onda pokušajmo (i to je učinjeno) regularnim navodno putovima, što dolazi na isto.

No, gdje je hrvatska pogrješka? Odnosno ne hrvatska, nego kriva procjena hrvatskih političara, takvih kakvi jesu, nikakvih? U nerazumijevanju upravo iste te Europe kojoj se upucavaju, u statičnosti razmišljanja i djelovanja, što je kobno. Jer se upravo ta Europa vrlo naglo počela mijenjati, liberalni globalizatori još se u nadnacionalnoj tvorevini samo noktima drže za stare zablude, a europski se narodi bude i vraćaju korijenima svoga suvereniteta, svoga ponosa (ako hoćete), svoje baštine i nacionalne svijesti. “Nove“ nacije (u stvari stare i prastare) udružuju se na rubovima stare EU (Višegradska skupina), ideja od Blatika do Crnog i Jadranskog mora svojevrsni je, dobro zamišljeni bunt protiv liberalnih, supranacionalnih euroglobalističkih težnja koje, usporedo, doživljavaju udarac koji nisu očekivale: bauk trumpizma nadvio se nad Europom, Steve Bannon luta Starim kontinentom i šalje poruke (prenose ga i hrvatske novine), ali se hrvatska politika pravi blesavom. Onaj tko ne zna čitati znakove vremena, osuđen je ostati zamrznut u vremenu.

Diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture

Ne ću reći ništa novo ako kažem da se iste, promašene tendencije i nadalje okreću na polju kulture, kao uvezene, neprilagođene pasmine.Više no u drugim zemljama, u Hrvatskoj je eurosajediniteljima uspjelo instalirati diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture, angažirajući nehrvatske i protuhrvatske elemente kojima je zadaća da u filmu, kazalištu itd. prokazuju svoju zemlju kao primitivnu i profašističku državu. Pa i u književnosti. Takve skupine i jedinke imaju čvrsto euro-EU-zaleđe, njih se poziva na festivale i sajmove gdje se druže sa sličnima, instaliranim u istočnim i drugim eu-zemljama, te se oni zatim uzajamno posjećuju i potiču, jedni frljići zovu druge da gostuju – sve dok se javnost zemalja koje prepoznaju tendencije ne pobuni i otjera mnoge s kulturne scene, da bi ostala kulturnom.

Postoji i nekakav eu-fond za filmove, primjerice, koji ne će dati novac tek tako, koji čita scenarije, pa ako je scenarij orijentiran nacionalno – nema novca. Ako je pisan u stilu tzv. novih europskih vrijednosti – ima novca. Umjetnosti odnosno paraumjetnosti se prepliću, ako frljići pretjeraju pa ih odasvud izbacuju, nađe se producent i redatelj koji će takvo kazalište prenijeti na film i proizvesti srbenke od već viđenog materijala, i eto nam ga opet. A u tisku su odavno instalirani orjunaši (filmski kritičari poglavito) čija je misija da javnosti objasne kako je riječ o vrsnim djelima.

Ta čudovišna simbioza eurosajedinitelja i orjune u Hrvatskoj već desetljećima sjajno funkcionira, a narod samo gleda. To jest ne gleda. Ne čita. Ne želi. Ali jednostavno ne zna kako da to kaže, svi su mu putovi zatvoreni. Zato će takvo stanje u kulturi i ostati sve dok ne dođe do širih nemira koji ne će biti uzrokovani zgražanjem nad opisanom kulturom, nego krupnim stvarima egzistencijalnim, ali će se onda početi raščišćavati i smeće u međuvremenu naneseno u kulturi i na drugim poljima. Deponiji se već grade.

Nekulturni skandal

Sve rečeno ne bi bilo moguće da u slučaj nisu umiješane hrvatske službene i neslužbene ustanove, neke manje, neke više, s uputama Vlasti da žmire i da ne budu, zaboga, i one nositelji nacionalnoga virusa koji bi oponirao eu-klateži, kako bi se bruxelleski lakaji mogli hvaliti uspjesima. U tom konglomeratu stradavaju i davni pokojnici, čak i onaj književnik koji je u svoje doba donio u Hrvatsku novosti iz tadašnje Europe koja nije bila EU, dotično Antun Gustav Matoš, starčevićanac, pravaš upravo iskonski. U subotu prošloga tjedna, dok sam u najžešćoj cikloni putovao u Dalmaciju, stigla mi je poruka da je Općinski sud u Vukovaru obavijestio zainteresirane o ovršnoj prodaji Matoševe rodne kuće na prijedlog Matice hrvatske (!). Hladnim sudskim rječnikom napisano je da se radi o nekretnini pod brojem tim i tim, a da je riječ o Matoševoj rodnoj kući – ne može se iz teksta zaključiti.

Kao što vjerojatno znate, i ja sam u odboru za dovršenje uređenja (ne)spomenute kuće i kulturnoga centra u njezinu sklopu, u Tovarniku, pa se ne mogu već danima oporaviti od te blasfemije, toga (ne)kulturnog skandala. A država za sada ništa ne poduzima. Apeliram na članove Matice hrvatske koji su cijelo vrijeme uglavnom poslušno šutjeli, da sada učine nešto po čemu će se njihov glas pamtiti. Ne treba to biti Deklaracija, ali barem izvanredna skupština. Ako imaju srca. Ako srca nema, onda više nema ni Kroacije.

Tako, znači, djeluje hrvatsko sudstvo, hrvatsko pravosuđe koje nikada nije bilo na nižim granama: bez sentimenta daje u ovršnu prodaju Matoša, s priglupim isprikama pušta na slobodu nasilnika koji ženskim glavama razbija umivaonike, nakon mnogih desetljeća dovodi, bez lisica, nekoliko srpskih zločinaca za koje će se, gnjidiće, naći neka rupa u zakonu ili postići politički dogovor u koaliciji, da se ne uznemiruju Srbi, štono veli Pupovac. A ni zdravstvo previše ne zaostaje za sudstvom, premda je stanje u zdravstvu općenito još ipak podnošljivo, ali ne će dugo. Slučaj preminulog dječaka iz Metkovića nije slučajan, što znam iz iskustva otprije petnaestak godina: moj najmlađi sin imao je tada deset godina, grčio se od bolova, vrlo visoka temperatura, pa ga odvedosmo u hitnu pomoć u gradiću pokraj Zagreba, liječnica ga ovlaš prepipa i kaže da je preosjetljiv, neka ga odvedemo kući i damo mu čajeka. Da, baš tu riječ pamtim – čajek. Srećom da je moja žena energična pa su maloga ipak uputili u Klaićevu, a ovi u Zaraznu, gdje se pokazalo da je riječ o streptokoku i jedva su dijete izvukli…

Drugi slučaj: vozim se neki dan tramvajem, slušam glasan razgovor mobitelom. Muškarac srednjih godina koji ne izgleda dobro, javlja obitelji: „Naručen sam za godinu dana… da, da, pa ništa, sada idem na autobus i vraćam se…“. Eto, to je fatalizam o kojemu sam govorio, vrlo bolesno stanje duha u Hrvatskoj.

U našoj zemlji sve dobro funkcionira samo kada nekoga treba oblatiti, pa ako nešto i jest u nas vrhunsko, kao nogomet recimo, i tu se umiješa država i njezino pravosuđe da destabilizira primjerice Luku Modrića upravo uoči prvenstva u Rusiji – o čemu je Modrić napokon progovorio. S njim u svezi, predlažem da se aerodrom u Zadru nazove ZRAČNA LUKA MODRIĆ. Tako će putnici iz bijeloga svijeta biti sigurni da su sletjeli u Hrvatsku.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari