Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Zaštita žena u Hrvatskoj, uništenjem hrvatskog čovjeka

Objavljeno

na

Prijevara Istanbulske konvencije

Jedini valjan način zaštite žena, muškaraca, djece, invadila, Srba, Bošnjaka, doslovno svakoga u Hrvatskoj jest – stvaranje efikasnog, snažnoga, respektabilnoga i jednostavnoga državnoga poretka, koji će promicati hrvatske ljude, ne bilo koje, ne neidentificirane i nekakve europske i svjetske – nego hrvatske ljude, i – štititi ih snagom društvenih vrjednota, javnim okruženjem, političkim poretkom i državnim represivnim instrumentarijem. I kome će ljudi vjerovati.

Inače svaka promovirana navodna zaštita bez pokušaja pretvaranja vrlo nesolidne i loše države u uzornu i dobru, znači samo stvaranje novoga paradržavnoga i državnoga aparata, novih nametnika na nacionalnom krvotoku i novo zamagljivanje društvenih vrjednota, što u konačnici znači – ugrožavanje svih ili velike većine u korist vrlo maloga broja ljudi.

To je ključna prijevara s Istanbulskom konvencijom.

A opravdana borba protiv te prijevare čak i u slučaju uspjeha, ako ciljevi borbe nisu svi zajedno usmjereni protiv slabosti koje generiraju zloćudne pojave, može zapravo ostaviti generatore zla u Hrvatskoj nedirnutim, pa čak u konačnici i dodatno pripomoći učvršćivanju nesolidnoga poretka.

Izvorište svih nevolja, pa i ovakvoga ponašanja hrvatske političke oligarhije, u ovome slučaju Plenkovića i njegovoga stranačkoga vrha, jest u ucijepljenim grješkama državno-političkoga poretka, koji hrvatske ljude gura na marginu, na ulice, na prosvjede, koje je zbog potpune kontrole svih logističkih potencijala i golemih ljudskih resursa na tisućama točaka potencijalnoga otpora jako teško organizirati, i sve teže, pri čemu se svjesno ili ne ostavlja nedirnutim upravo formalno-pravni poredak koji generira nove i nove Plenkoviće.

I seriju „istanbulskih konvencija“.

To se mora presjeći.

Koliko god Istanbulska konvencija u ovome trenutku bila opasna, koliko god bila neprihvatljiva, jer da se prestanemo više javno zbog nekakve političke korektnosti lagati, nema ta Konvencija baš nikakve veze sa zaštitom žena, što je samo bezobrazna krinka, ona je samo posljedica dubljih poremećaja, pa po definiciji nije najveće zlo.

Kako izići iz ove luđačke košulje u Hrvatskoj?

Početi se racionalno ponašati i jasno govoriti, bez pristanka na laži i bez stalnoga nastojanja ostvariti nekakav navodni dijalog s onima koji otvoreno, nasilno, nadmoćno koristeći upravo hrvatsku državu, lažu i ismijavaju se svakome elementarnom načelu dijaloga.

Dijaloga potpuno neravnopravnih – nema.

Pa recimo treba jasno upozoriti na potpunu neprihvatljivost bilo kakve reprezentativnosti militantnih zagovornika zaštite žena u Hrvatskoj danas, onih zagovornika koji dodatno rješenje traže u ratifikaciji Istanbulske konvencije, koju su osmislili i promovirali njihovi istomišljenici i kompanjoni u europskim institucijama.

To su, s jedne strane feminističke profesionalne organizacije koje su putem Vijeća Europe i moćnih neoliberalnih lobističkih struktura nametnule državama sadržaj Konvencije kao političku obavezu, a s druge strane njihovi sateliti i organizacijske parastrukture u tzv. civilnim udrugama u Hrvatskoj.

Nejasno je zašto gotovo cijela Hrvatska u taktu ponavlja, utoliko više ukoliko ima svijest o opasnosti od Istanbulske konvencije i njenih strateških deformacija i posljedica, da treba štititi žene, da je dio sadržaja te Konvencije jako dobar, prihvatljiv, da je svima nama obaveza osuditi nasilje i slične gluposti.

Kome to dokazujemo?

Kako su u višestoljetnoj tradiciji hrvatskoga naroda preživjele hrvatske žene, i hajdemo postaviti pitanje, je li postojalo jedno jedino razdoblje usporedivo s razdobljem od polovice 1944. godine, pa do kraja 1945.godine, a zatim sve do 1990. godine, pa zatim do devedeset osme godine tijekom srpske agresije, koje je bilo nasilnije i brutalnije za hrvatsku ženu?

Gledajući po nezaštićenosti gologa života, uništenju i usmrćivanju tisuća žena i djevojčica, najbližih članova obitelji, zatvaranju, progonu svih vrsta, segregaciji ljudi po ideološkim kriterijima, uništavanju elementarnih ljudskih vrlina i potreba, osporavanju vjerskih, identitetskih i uopće ljudskih obilježja, vrlo vjerojatno ne postoji ni približno strašnije i pogubnije razdoblje za žene u Hrvatskoj.

Govorim o hrvatskim ženama.

Zašto ističem ovo – hrvatske žene?

Zato što u Hrvatskoj postoji hrvatska država, ona je odgovorna za uspostavljanje minimalnih i najnužnijih društvenih standarda, a među njima je – zaštita čovjeka.

Mimo hrvatskog čovjeka nema hrvatske žene

Ne bilo kojega, ne općenitoga, jer takvoga čovjeka se ne može štititi izuzev u apstrakciji a to znači nikako, ne recimo nekoga Mongola, Indijca, nego isključivo i samo Hrvata, hrvatskoga čovjeka i hrvatsku ženu a to su svi državljani Republike Hrvatske koji djeluju i žive na područjujurisdikcije hrvatske države.

Može li se štititi u Hrvatskoj žene ako to istodobno nisu –hrvatske žene?

Ne može.

Ne može im se ubijati ono „hrvatske“ a ostaviti da budu žene. U Hrvatskoj se promiče i nameće posve drugačiji model ponašanja i zakonske regulative društvenih odnosa.

Primjerice, uzimo ponašanje i kredibilitet civilnih organizacija iz Platforme 112, zatim Lige antifašista, zatim čitavoga niza isprepletenih odavno ozloglašenih udruga koje se deklariraju zaštitom slobode, žena, djece, promicanjem mirotvorstva, suočavanjem s prošlošću i sličnim zvučnim ciljevima i namjerama.

Nikada iz tih platformi ni jedna jedina udruga nije povela kampanju za kažnjavanje zločinaca koji su organiziranim i politički poticanim silovanjem činili sustavan ratni zločin protiv nekoliko tisuća hrvatskih žena.

Nikada Radojka Borić, Sanja Sarnavka ili nekakva Sandra Benčić nisu organizirale prosvjed pred DORH-om, ili pred srbijanskim veleposlanstvom u Zagrebu, pred američkim, britanskim, njemačkim veleposlanstvima ili pred sudom u Haagu, tražeći istrage, procesuiranje i kažnjavanje jednoga od najtežih zločina protiv –žene, a postoje dokumentirani podatci o masovnim silovanjima.

Ne radi se o fikciji, nego o tragediji konkretnih žena.

Hrvatskih žena.

Nikada.

Nikada nisu prosvjedovale, vodile kampanje i organizirale skupove koji bi senzibilizirali Hrvatsku ali i svjetsku javnost koju vrlo često koriste kao argument pritiska za druge svoje namjere i ciljeve, da se Hrvatska suoči s teškim zločinima nad hrvatskim narodom krajem Drugog svjetskog rata i nakon njega, te do devedesete godine, niti su se pokušale pozabaviti elementarnim pravom žene, hrvatske ali i svake žene – na istinito, slobodno i humano povijesno sjećanje.

Na uspomene.

suncica

A jesu u svakoj prigodi, kao primjerice njihova politička mentorica Vesna Pusić, opravdavale epski zločin protiv hrvatskoga čovjeka i naroda, kriminalizirajući cijeli narod i zahtijevajući da se na stečevinama toga zločina –uspostavi neka njihova i nova Hrvatska.

Nije im palo na pamet da je temeljno pravo žene recimo imati se gdje pomoliti Bogu, isplakati se nad grobom svoga djeda, oca, brata, muža, nad grobovima tisuća zaručnika i mladića zbog kojih su tisuće hrvatskih žena tijekom razdoblja nakon Drugog svjetskog rata – umrle, a da nisu osjetile obiteljsku radost, djecu, brak i ljubav.

Jesu li to prava žena?

Očito je nisu za promotore „nove“ žene.

Tragično je da nisu ni za Plenkovića koji je dobio izbore jer su ljudi vjerovali da ima senzibiliteta za ta obična ljudska prava.

Jer s druge strane, ako malo zagrebemo u sociogenezu glavnih promotora i promotorica Istanbulske konvencije i „prava žena“, lako ćemo vidjeti da su one u Hrvatskoj mahom iz vrlo privilegiranih komunističkih obitelji, da potječu iz antihrvatskoga političkoga okruženja, a nije isključeno i iz zločinačkih krugova, da nasljeđuju izrazito opasno i anticivilizacijsko vrijednosno naslijeđe, na kojemu su postale to što danas rade. Nije li to, uz izrazito negativno ponašanje prema svemu hrvatskome tijekom zadnjih dvadesetakgodina, više nego dovoljan razlog da im nitko živ ništa ne vjeruje?

Naravno.

To je prag političkoga trpljenja koji ni jedan hrvatski čovjek ne smije više tolerirati niti prijeći.

Kako je moguće biti protiv svega hrvatskoga, protiv svih identitetskih, vrijednosnih, kulturnih, tradicionalnih i simboličkih obilježja hrvatskoga naroda, a istodobno zahtijevati monopolno pravo na – definiranje standarda moderne hrvatske žene i njene zaštite?

To je ruganje zdravome razumu.

Zato je Plenkovićeva politička odluka da se ide s ratifikacijom Istanbulske konvencije, koja će nadzakonskim aktom identitetske društvene procese u Hrvatskoj predati na volju upravo takvim osobama i organizacijama izravno pljuvanje u lice hrvatskim ženama, hrvatskim ljudima, po hrvatskoj prošlosti i izravna namjera uništenja hrvatske budućnosti.

U Hrvatskoj nikakva budućnosti ne smije biti ako nije – hrvatska

U Hrvatskoj ove stvari treba jasno javno i bez straha reći a ne mucati ili pričati priče o tome da je dio Istanbulske konvencije prihvatljiv.

Nije.

Ništa u njoj nije prihvatljivo, jer je odavno, sustavno i ciljano osmišljena kao udar na čovjeka, a ne radi zaštite žena, zamišljena je kao udar na temeljne ljudske vrijednosti, na obitelj, na ljudsku prirodu, antropologiju, na postojeće i stečene društvene obrasce, koji se pokušavaju osporiti pričama o nužnosti suprotstavljanja stereotipima.

Kojim?

Kakvim?

Valja primijetiti da se u Konvenciji koja je nastala 2010. godine predviđa izbjeglička kriza, odnos prema izbjeglicama, da se otvaraju vrata organiziranom nasrtaju milijuna ljudi na Europu, ljudi kojima su isti kreatori novoga svjetskoga poretka upali u zemlje, gradove i sela, domove, razorili, poubijali, rastjerali i načinili od njih očajnike, a vrlo često i teroriste jer više nemaju ni korijena ni izbora, pa su laka meta, a mržnje i gnjeva im i onako ne nedostaje. To ukazuje na pomno planiranja toga i ostalih sličnih koraka negdje duboko u sjeni današnjega svijeta, na planirano zlo s nesagledivim posljedicama.

Možemo i na tom pitanju provjeriti osobnu ljudsku vjerodostojnost Plenkovića, a zatim svih zagovornika Istanbulske konvencije, pitati ih koliko su to tijekom progonstva pola milijuna Hrvata i Hrvatica tijekom srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu primili nesretnika, jesu li im dali čašu vode, koliko su primili arapskih izbjeglica i jesu li odvojili tisućinku svojih plaća zarađenih u navodnoj borbi za prava tih ljudi za pomoć tim ljudima?

Treba li isticati kolika je vjerojatnost da su mrdnuli prstom?

Valja ovdje također reći da je potpuno pogrješno svu nacionalnu energiju u ovome trenutku usmjeriti na osporavanje Istanbulske konvencije.

I neće propasti Hrvatska što god s tim bude privremeno.

Nitko ovu zemlju ne može pokrenuti stazama razvoja, niti osigurati primjerenu zaštitu bilo kojoj grupaciji s pristojnim namjerama, a pogotovo ne može osigurati zaštitu ukupnom hrvatskom narodu, zbog čega i zbog kojega je i izborena hrvatska država – bez temeljitih, dubokih promjena državnoga poretka i doslovnoga uništenja moći ovakve, postojeće oligarhije.

Tu moć treba udariti u glavu.

stopik

Zato prosvjedi protiv Istanbulske konvencije trebaju biti samo prvi korak, neka vrsta uvježbavanja za pripremu otvorenoga bunta, neposluha, organiziranoga procesa preuzimanja hrvatske države stvaranjem kritične mase senzibiliteta naroda i nužne svijesti o vlastitim mogućnostima i potrebi iz ruku mediokriteta i otvorenih hrvatskih neprijatelja preuzeti svoju povijesnu stečevinu.

Kristini Pavlović, suorganizatorici prosvjeda protiv Istanbulske konvencije, koja namjerava u slučaju ratifikacije Istanbulske konvencije sa suradnicima i pridruženim udrugama pristupiti provođenju inicijative za referendum o toj Konvenciji, o čemu je razložno govorila u emisiji Prosudbe, izvrsne Mirte Marinić na Laudato televiziji, već danas valja reći da je jedini izlaz iz ovoga začaranoga kruga usmjeravanje svih prosvjeda i nacionalne energije u – pripremu referenduma o promjeni izbornoga sustava.

Jer to je pravac udara zla u samo srce.

Izborni sustav su svojevrsna Kamenita vrata, svetište i ulaznica prema hrvatskom Saboru, jedinome izrazu stvarne i potpune suverenističke političke volje hrvatskoga naroda. Kroz ta vrata ne smiju prolaziti virusi, jer će kroz hrvatsko zakonodavstvo zatrovati hrvatski nacionalni krvotok, a onda je neusporedivo teže boriti se protiv razvijene i stimulirane bolesti, a ta borba koliko god bila uspješna iscrpljuje nacionalne potencijale i usporava mogući razvoj Hrvatske.

Kod Kamenitih se vrata figurativno osigurava ulaznica za jedinstvo hrvatskoga naroda, tu se postiže to jedinstvo bez kojega nema opstanka i obračuna sa zloćudnim naslijeđem i degenerativnim inicijativama kao što je ova Konvencija, a ne kako državni politički vrh, pa i predsjednica republike ovih dana u Argentini, Brazilu i Čileu stalno ponavlja – povezivanje. Povezuju se strana tijela, a hrvatski narod se ujedinjuje, jer ima jedinstveno temeljno obilježje.

Hrvatski nacionalni identitet.

Nužno je promijeniti i izborni zakon

To se jedino može u okviru političkoga sustava, a model za to je jedan i jedinstven – izborni sustav i ostvarivanje jednakih i osiguranih političkih prava u upravljanju svojom zemljom i nacionalnom sudbinom.

Da bi se to osiguralo, u hrvatskom ustavu valja redefinirati za početak, prije konačne i radikalne rekonstrukcije, nekoliko naizgled sitnica, a golemih raspuklina, koje su temelj političkoga razaranja Hrvatske.

Nužno je definirati hrvatski Sabor kao zakonodavni dom hrvatskoga naroda i svih hrvatskih državljana, a ne kao sad zakonodavnim domom građana, zatim definirati u postojećemu članku ustava izborno pravo svih punoljetnih državljana i kao obavezu, radi sprječavanja medijskih i agencijskih manipulacija i obeshrabrivanja ljudi oko izlaska na izbore; nužno je saborski mandat definirati kao izraz političke volje i neposredne odluke ukupnoga hrvatskoga naroda voljom i odlukom svih njegovih državljana a ne separacijom u deset izbornih jedinica, čime bi se stekli formalni preduvjeti da svaki zastupnik bude legitimni nositelj sveukupne nacionalne političke volje i odgovornosti, zatim bi se moralo isključiti sve diskriminacijske odredbe, posebice liste za iseljenu Hrvatsku i nacionalne manjine, jer su one iskaz stvaranja zapreka, iseljenim Hrvatima u ostvarivanju jedinstva hrvatskoga naroda i potvrda su posljedica totalitarnih režima, a kod nacionalnih manjina posebna lista je izraz i pravac separacije hrvatskoga političkoga poretka i getoiziranja pripadnika hrvatskoga naroda nehrvatske etničke pripadnosti.

Uz to, razumno je predvidjeti da hrvatski Sabor ima točno definiran broj saborskih mandata a ne kao sada od 100 do 151, recimo 75, pri čemu treba stimulirati razvoj političkih stranaka kao nositelja demokratskoga i političkoga poretka hrvatske države s čijih bi se lista biralo 60 zastupnika, a dodatnimpravom glasa svim hrvatskim državljanima omogućiti preferencijalnim modelom izbor 15 zastupnika, kako bi se osigurala ravnoteža u razvoju političkih procesa kroz stranke i kroz neposrednu volju političkog naroda, te natjeralo stranke na stimuliranje izvrsnosti a ne mediokriteta kao danas.

Tek ta ostvarenja, a utemeljena su u svim postojećim najvišim normama međunarodnoga političkoga poretka i u samoj teoriji izbornih sustava i teoriji država, te što je najvažnije, a što se najčešće zanemaruje u raspravama o tim pitanjima u Hrvatskoj – hrvatska su potreba s obzirom na izazove i naslijeđa s kojima smo opterećeni i suočeni, postiže se elementarni prag za iskorak iz ovoga oligarhijskoga ili Plenkovićevoga mainstream političkoga nasilja, a što je najvažnije, na jedini legitimni i demokratski način odlučuje se –što su to temeljne nacionalne vrjednote hrvatskoga naroda.

Jer za njihov razvoj i njihovo promicanje služi država, a ne kao sada da država bude servis opskurnih, opasnih i često vrlo neprijateljskih nereprezentativnih i nelegitimnih, samoproglašenih skupina koji odlukama odnarođene države preuzimaju nadležnosti nad upravljanjem temeljnim interesima hrvatskoga naroda.

Zbog toga sve ovo što se događa s Istanbulskom konvencijom može biti i konačni znak buđenja hrvatskoga naroda i njegovih akademskih i društvenih elita. Zato je ovaj najavljeni prosvjed prvi veliki test i izraz individualne odgovornosti svakoga hrvatskoga čovjeka,pogotovo u Zagrebu, jer svi, baš svi možemo puno dati makar i koračanjem u povorci svoga naroda. I korak je – poruka.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Kao da se namjerno utjelovio vođa organizacije Crne ruke, Dragutin Dimitrijević Apis

Objavljeno

na

Objavio

Kratak izlet (nije Šoljan) u listopadsku Dalmaciju. Već drugi put me upozoravaju da malo bolje pogledam Klis, pa drugi put gledam i opet u prvi mah ne vidim ništa osim stamene utvrde koja sve ljepše izgleda iz perspektive vozača dugo godina građenom modernom spojnom cestom između Dugopolja i Splita.

Onda napokon vidim: na legendarnu tvrđavu montirali su repetitor, ma nigdje drugdje ga nisu mogli zapiknuti, valjda je sve uokolo ravnica. Tako se bezobzirni profitni stališ ne osvrće na kulturnu baštinu, na materijalna dobra štono riječ.

Pozornost se zato svraća na nematerijalnu baštinu kao što je navodno ojkanje u Petrinji gdje su bila najavljena razna ojkačka društva, među njima i ono koje se zove Krajina, iz Beograda. Riječ je o vrlo poželjnoj kulturnoj suradnji na jugoojkačkom planu, a ta je suradnja već i prije počela festivalom truba u srbijanskom Guču gdje je nastupila i reprezentacija iz Hrvatske pod vodstvom dožupana Primorsko-goranske županije koji ondje reče da je iz „najzapadnijeg srpskog mjesta u, ajmo reći, Republici Hrvatskoj“ .

Tako se, ajmo reći, pod trubačko-ojkačkom egidom bez ikakve sumnje pljucka po suvremenoj Hrvatskoj, onoj koju su isti takvi htjeli zadaviti još u kolijevci, pljucka i na hrvatskom tlu, u Petrinji koja toliko prepatila u ratu i odakle su Hrvati protjerani ako su imali sreću, a ako nisu bili su pobijeni na bestijalne načine.

Pa kad već tzv. srpske krajine više nema u, ajmo reći, Republici Hrvatskoj, neka barem čujemo ojkačko društvo pod krajinskim nazivom. I sve se to događa s blagoslovom, ajmo reći, Republike Hrvatske, to jest njezine državne vlasti koja je i tu „kulturnu“ ucjenu morala progutati. Morala? Sve za stabilnost Vlade, Hrvatsku, ajmo reći, ni za što.

Počeo sam, eto, s izletom u Dalmaciju, a završio na Banovini, pa se vraćam u Split i na trajekt za Brač. Još se kupaju turisti u bračkim uvalama, domaći ljudi beru masline pa je u naseljima teško koga sresti. U vrtu lijepe kuće moga prijatelja u Supetru stoji palma, još stoji, ali ne će dugo.

Čitao sam o nametniku uvezenom iz južnih zemalja EU, o crvenoj palminoj pipi, ali ju sada vidjeh izbliza – spomenti prijatelj stavio je nekoliko tih elijena u omanju staklenu posudu i dobro poklopio: tri su svisnula, jedan najotporniji još je živ: veličine hrušta otprilike, sa šarenim leđima i prevladavajuće crvenom bojom, na glavi doista ima nešto kao pipu s kojom probija palminu koru i u rupe odlaže buduće potomstvo.Palma se suši. I sve druge palme koje sam vidio.

Slični nametnici žive u hrvatskoj kulturi naših dana i ona teško odolijeva, šarena palmina pipa – pretežito crvena – odavno je već nagrizla palmu na kojoj je tek nekoliko zelenih grana, orjunaška je ekipa pažljivo izbušila stablo još i prije svršetka prošloga stoljeća, a zatim su iz čahura poput borbenih zrakoplova izletjeli do tada začahureni pipavci i začeli (nastavili) orjunašku „kulturnu politiku“ nezaustavljivim hodom kroz institucije u vrijeme lijevih i desnih vlasti, bez obzira.

Po zadnjim događajima čini se da su iz čahura izletjeli i spavači u udrugama gdje ih nismo očekivali, poput društva književnika u kojemu se bezočno, nasilnim načinima obračunavaju i sa starinom Đurom Vidmarovićem, sadašnjim predsjednikom.

A glede prošlosti toga društva, ponešto sam se rasrdio prateći inače vrlo dobru seriju „Rat prije rata“, napola igranu, napola dokumentarnu, s odličnim glumcima i posebno uspješno odigranom rolom Ivice Račana u interpretaciji Dinka Čuture (bez obzira je li se dijalog Račana i Caratana s jugoarmijskim silnicima baš tako odvijao, ali i s točnim zaključkom da im je bilo jasno kako će i njih pomesti istočna opasnost, a ne samo nas, pa su zato morali brzo razmišljati.) Nego, nije to toliko sporno u rečenoj seriji koliko začudno hitro pretrčavanje najznačajnijeg događaja u novijoj hrvatskoj povijesti, prvog javnog istupa Franje Tuđmana i desetorice, javnog predstavljanja programa pokreta koji će, ako se sjećate, dovesti do stvaranja samostalne hrvatske države.

U „ratu prije rata“ zamašan je igrani dio posvećen tajnom sastanku na Plješivici u sastavu koji je (pokazalo se ubrzo) imao u džepu drukčije programe i zamisli, i većina (ili čak svi) nisu se pojavili na prvom javnom istupu u Društvu hrvatskih književnika, barem ne kao govornici. A radilo se o prekidu hrvatske šutnje, pa je znači trebalo progovoriti.

Ergo, u tv-seriji o tom događaju govori samo Glavaš, pa ispada da su se, po njegovim riječima, tamo neki književnici bunili, ali je skup ipak održan, i to je sve što je rečeno. A nije tako bilo, ako se tko i bunio, a vjerojatno jest, nije bio toliko važan i grlat. Još jednom, zbog povijesti: predsjednik (v. d.) je u tom trenutku bio veliki pjesnik Slavko Mihalić (koji se nije „bunio“, a naslijedio je Mariju Peakić koja je i stvorila atmosferu, ponavljam, u kojoj je Društvo hrvatskih književnika u ključnom trenutku bilo na visini povijesne zadaće), tribinu je vodio književnik Stjepan Čuić, a među govornicima bili su (barem polovica njih) hrvatski književnici.

Zašto je ta doista značajna epizoda u „Ratu prije rata“ površno pretrčana, ne znam. Trebat će mi netko objasniti. Možda zbog troškova, jer je trebalo vrlo mnogo statista da doživljaj prepune dvorane (i hodnika) bude dojmljivo dočaran.

I na kraju krajeva, čak je i potonje osnivanje HDZ-a na Jarunu bilo tajno, pa sve do slobodnijeg djelovanja istup u DHK ostaje jedini javni, javno najavljeni i javno održani skup toga državotvornog pokreta i zato mu je u seriji trebalo posvetiti veliku minutažu. Zbog povijesti, da se ne zaboravi, posebno u ovoj aktualnoj situaciji kada se u istom Društvu (iz kojega su se odavno izdvojili crveni pipavci) događaju stvari bez presedana, dalekosežne budući da je u igri zator toga društva kojemu se i prostorije na Trgu bana Jelačića (svako malo) pokušavaju oduzeti.

Uopće, književno-jezikoslovna dimenzija rata prije rata podosta je zametnuta: tvrd i nesmiljen rat još prije „Rata prije rata“ vođen za hrvatski jezik u drugoj polovici osamdesetih mi smo dobili premda su komunisti i Šuvar tada još stajali podosta dobro. A u pravom ratu hrvatski su umjetnici, ne samo književnici nego kreativci svih fela dali doprinos koji jednostavno ne smije biti zaboravljen.

Dvadesetoga listopada, u subotu prošloga tjedna, Satnija hrvatskih umjetnika imala je skromnu proslavu 27. obljetnice prvoga postrojavanja (tjedan poslije već je krenula prema prvim crtama). Skromno i preskromno, desetak nas koji se još okupljamo, Žarko Potočnjak plaća kavu, kipar Kelčec iz Planine Donje donosi rumene domaće jabuke, ponešto smo ostarjeli pa Josip Palada daje informacije gdje se možemo liječiti. Korisne obavijesti za veterane.

Svi naši listopadi

Listopad je bio tada 1991. i sada je listopad, ali 2018., bio je listopad kada je umro Kranjčević prije stotinu i deset godina, u listopadu 1991. raskinuli smo konačno (nakon tromjesečnog moratorija)i zauvijek sve veze s odvratnom Jugoslavijom, u listopadu 1918. Hrvatski je sabor 29. dana u tom mjesecu raskinuo državno-pravne sveze s Austro-Ugarskom nakon što su političke stranke iz Banovine Hrvatske i Bosne i Hercegovine zatražile pravo na samoodređenje i samostalnu državu „austro-ugarskih“ Hrvata, Slovenaca i Srba. Kako lijepo zvuči, naizgled, ta odluka u kojoj se kaže da se „Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašuju posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji.“

Jest prijelomni trenutak, ali s već ugrađenom palminom pipom i već spremnom zamkom, u Londonu 1915. i na Krfu, a naknadna su Wilsonova mirovna načela o samoodređenju izigrana, a nisu ni točno interpretirana. Sve je završilo tragično, i to zato (uz političke zablude i izdaje) jer nije bilo ruke koja bi u trenutku rasapa Austro-ugarske od hrvatskih postrojba oblikovala snažnu, dobro organiziranu hrvatsku vojsku, kao što je predlagao general Borojević. Svetozar, da, politički Hrvat i veliki vojskovođa. Svetozar nije bio Milorad.

U listopadu 2018. i vojne vježbe Hrvatske vojske jugofilima su bile trn u oku, budući da su ih bolno podsjetile na za njih radosne dane i duga vremena kada Hrvati nisu imali i nisu smjeli imati svoju vojsku, na dane kada je srbijanska vojska 1918. umarširala u Zagreb, ali i na dane 1995. koji su za orjunaše još veći užas, pa su u relativno kratkim ali za njih plodonosnim etapama najnovije hrvatske povijesti (21. stoljeće) činili doslovce sve da Hrvatsku razoružaju na podmukle načine, svodeći je na nedostatan broj vojnika, izbacujući ju iz strateški važnih gradova i naselja, pretvarajući hrvatskoga vojnika u loše plaćenog i loše opremljenog skitnicu. Pa ako je bilo što dobro u zadnje dvije godine učinjeno u Hrvatskoj, onda je to (uz Medveda posvećenog braniteljima) sjajan posao Damira Krstičevića koji je doista vratio, što kaže, respektabilnost Hrvatske vojske.

Još mnogo toga treba učiniti u tehničkom, tehnološkom smislu, ali su novi temelji čvrsti i narod to prati s odobravanjem, za razliku od sitnih zakerala poput malog Marasa koji vidi samo „sumnjivu“ smeđu odoru ministrovu u vrijeme velike vježbe – što će putem poznatih udruga biti dojavljeno idiotima po Europama i drugdje, valjda kao dokaz… a čega? A zna se. Dojavljivači su isti oni (to jest dječica onih) koji su usred komunizma podignuli dreku oko kutija šibica smeđe boje sa slovom U (uvijena žigica), čega su se prošlih dana prisjetile dnevne novine. Šibicari. Onda i sada.

Apis i Crna ruka

Vrijedno je zabilježiti u Hrvatskim kronikama referendumske akrobacije u kojima su oba zahtijevanja naroda pala s trapeza poradi navodnog nedostatka potpisa, o čemu je presudio APIS. Da postoji i malo osjećaja, takva agencija, potrebna ili ne, mogla se i morala drukčije nazvati, kako bi i kratica bila drukčija. Ovako, kao da se namjerno utjelovio vođa organizacije Ujedinjenje ili smrt, to jest Crne ruke, Dragutin Dimitrijević Apis, te presudio u oba referenduma.

Samo točim, nemojte to shvatiti ozbiljno. Ono što jest ozbiljno govori iz novije hrvatske povijesti : nakon proglašenja samostalnosti temeljenog na referendumu (taj je neupitan kao izraz volje naroda) – svaki referendum u RH koji je organiziran voljom državne vlasti – mora uspjeti, onaj (oni) koji nema državno pokroviteljstvo mora propasti.

Jedna je samo bila iznimka, ali ta je bolno podučila Vlast koja se zaklela da joj se više nikada ne će dogoditi sličan „propust“. I što sada? Pojeo vuk magare ili će se ići na još jedan referendum, ili još dva? Ili tri? Samo treba paziti da ni jedan referendum nema u nazivu „Narod odlučuje“, što unaprijed iritira Vlast, jer je narod za nju uvijek suznačnica „ulice“, bukača, pijanaca i nepismenih propalica uopće.

Za istinu riječ, bez obzira tko je u pravu glede matematike, dva usporedna referenduma nisu bila sjajno rješenje, koncentracija je bila narušena, pozornost i volja disperzirane. Da sam maliciozan, rekao bih: hrvatska posla. Nedostatak bratstva i jedinstva, da. Tako će vjerojatno izborni zakon u RH ostati isti, što je trijumf Hrvatsko-srpske koalicije, a pažnja biti posvećena izbornom zakonu u BiH, koji je doista oduran i na štetu Hrvata – ali tek sada je hrvatska vlast u RH nešto agilnija u tom pitanju, post festum takoreći, galami po Europama i objašnjava što se u BiH događa, a Europa daje kontradiktorne izjave i zabavlja se.

Hrvati u BiH (politički vođe) također nisu bili na vrijeme aktivni koliko su trebali, niti su po nakaradnom izbornom zakonu uopće smjeli izaći na izbore. Ili su mislili da će Komšić ionako izgubiti. Sada čine ono što još mogu, pružaju otpor i ne priznaju „izabranog“, samo cijeli taj pokret otpora treba dobro osmisliti i ne dopustiti da se razruši hrvatsko bratstvo i jedinstvo. Do konačne pobjede. Jer, Bosna je oduvijek bila hrvatska, sve do dolaska imigranata.

Sada ih treba stalno podsjećati, kao što je učinio kardinal Puljić na molitvenom pohodu u Bobovac, grad u kojemu se u srednjem vijeku čuvala kruna bosanskih kraljeva, a ti su kraljevi i kraljice imali hrvatska imena.

Pohod je održan na dan smrti Katarine Kosača, još jednom je listopad, svršetkom petnaestoga stoljeća kada su se imigranti već dobro smjestili, i u Bobovcu gdje se u doba Tvrtka jelo srebrnim žlicama i vilicama dok su u mnogim sada vrlo razvijenim zemljama još trgali komade mesa rukama.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Pupovčevu dožupanu bilo bi pametnije da šuti

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska, nažalost, nije Država Izrael. Izrael je okrenut budućnosti, danas je gospodarska, vojna i politička sila. Ali je okrenut i prošlosti, jer jedno drugo ne isključuje.

Tako, dok su razvijali državu i blagostanje, nisu zaboravili svoje žrtve holokausta. I pedeset i više godina nakon završetka 2. svjetskog rata hvatali su nacističke zločince po svijetu i sudili im.

Kod Hrvata je suprotno, medijska, pravosudna i politička mašinerija u ime “okretanja budućnosti” već dvadeset i sedam godina ili ne procesuira ili zataškava zločine.

Židovi su pak dvadeset sedam godina od završetka 2. svjetskog rata, koliko je i kod nas prošlo od Domovinskog, 1962. osudili u Jeruzalemu Eichmanna. Zato, kada bilo tko u medijima, u politici, kaže pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti, zapravo govori – zataškajmo zločine.

Terete ga (i) Srbi

Vukovar i Hrvatska prepuni su Eichmanna i Eichmannčića. Prosvjed u Vukovaru, samo slijepac i kolaboracionst to nije vidio, bio je usmjeren protiv Eichmanna iz našeg sokaka. Ni “p” od politike.

Na jednoj strani govor, krik žrtava, silovane žene, na živo kastrirani muškarci, logoraši, preživjeli prerezanoga grkljana, koji su hrvatskim pravosudnim institucijama, kao i na prosvjedu, imenom i prezimenom prijavljivali svoje krvnike, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ali ništa, muk, šutnja, opstrukcija ili sumanute političke interpretacije prosvjeda i diskreditacija krika žrtava nad kojima je, kako neki pišu, “Plenković odnio pobjedu”, a skup doživio “fijasko”.

Umjesto da slušaju žrtve, oni broje koliko je bilo prosvjednika. Bolesno. Da ih je bilo pet, to je sekundarno, bitno je da su žrtve imenovale zločince imenom i prezimenom, a da procesuiranja nema. Dapače, veliki medijski prostor daje se, na sam dan prosvjeda, mogućim sudionicima zločina na Ovčari, koji to, dakako, negiraju.

Radi se o aktualnom dožupanu vukovarsko-srijemskom i istaknutom članu Pupovčeva SDSS-a Đorđu Ćurčiću, koji je na dan prosvjeda u Vukovaru dobio ogroman prostor i osvanuo na naslovnici utjecajnog priloga jednog dnevnog lista.

Moja je građanska, ljudska i moralna odgovornost, u ime svih silovanih, masakriranih zaklanih i ubijenih u Vukovaru reći, što koštalo da koštalo – Ćurčić laže! U samoj opremi teksta, da dalje ne idem, vrište laži.

Prva, Ćurčić nije na meti “radikalne desnice”, kako tvrdi medij, Ćurčića terete Srbi. Ponovit ću, Ćurčić je Cvjetinu Joviću naredio da kopa jamu na Ovčari u koju su pobacana tijela ubijenih iz bolnice. Tereti ga i njegov sin Slobodan. Tereti ga… Možda su otac i sin Jović i ostali Srbi koji su uprli prst u Ćurčića “ekstremna desnica”, ne znam.

Znam samo da je jedan, danas bliski suradnik ministra Božinovića, odmah nakon mirne reintegracije dao Cvjetinu Joviću po žurnom postupku putovnicu i predali ga srpskim službama, a ovi ga prebacili u Norvešku, gdje i danas živi sa sinom. Ćurčić dalje tvrdi da je bio “radnik na Ovčari”, samo ne objašnjava koje vrste “radnik” i koje je “poslove” obavljao.

‘Običan radnik’

Drugo, Ćurčić tvrdi da nije znao za zločine. Laže. Kako to može tvrditi kada postoje svjedoci da jest. Evo primjer. Ivan Vukojević, Hrvat, danas pokojni (eto, žrtve umiru bez pravde), radio je kao veterinarski tehničar u VUPIK-u s Ćurčićem prije rata. Ćurčić je bio traktorist. Pred hangarom, nakon okupacije Vukovara, Ivana, koji je bio ranjen, zajedno s njegovom ženom Janjom, krenuli su tući.

Traktorist Ćurčić, kojemu je prije rata Ivan Vukojević puno pomogao, spasio ga je od smrti. Nazvao je oficira JNA-a koji mu je dao vozilo, a Ivan i Janja su vojnim vozilom odvezeni do škole u Sotinu. Potom su preko BiH prebačeni u Hrvatsku. To mogu potvrditi Srbi i istražitelji.

Za usporedbu, što jasno govori koliki je bio Ćurčićev utjecaj među zločincima, da jednim telefonskim pozivom riješi sve, Igora Kačića, hrvatskog zarobljenika, pokušao je spasiti njegov prijatelj, srpski dragovoljac. Nekoliko puta je Igora vadio iz grupe za likvidaciju, ali ga je oficir, psujući, vraćao nazad. I tako je ipak ubijen.

Kako Ćurčić može reći da nije znao za zločine, kada je evidentno da je imao snažan utjecaj na organizatore zločina da je jednim pozivom riješio sve, što drugi Srbi nisu mogli, pa ni za Igora Kačića.

Neću ništa sugerirati, zaključite sami o Ćurčiću kao “običnom radniku” na Ovčari koja je u to vrijeme, kad smo već kod “radnika”, bila radni i koncentracijski logor za Hrvate zaposlene u VUPIK-u, koji su 18., 19., i 20. studenog tamo maltretirani, a čuvali ih kao stražari srpski radnici VUPIK-a. Očito, osim Ćurčića, na Ovčari je tada bilo puno “radnika”. Koji morbidni cinizam!

Ne osporavam Ćurčiću slobodu govora, kao niti medijima da mu daju prostor, ali sam dužan donijeti i “drugu stranu” marljivog radnika Ćurčića, nekad traktorista, danas dožupana i koalicijskog partnera HDZ-a. Ima još toga, zato, bez cinizma, preporučujem Ćurčiću da mu je pametnije da šuti jer će krvava ravnica kriknuti!

No, nisu meni problem Ćurčići, već “naše” pravosuđe, DORH i MUP koji svojim (ne)činjenjem sudjeluju u zločinu. Ovo nije Država Izrael, stoga, okrenimo se budućnosti. S Ćurčićima na čelnim mjestima…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Dožupan Đorđe Ćurčić je nakon pada Vukovara bio na Ovčari!

 

 

Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari