Connect with us

Komentar

Marko Ljubić: Zašto Plenković pristaje na oporbeno tezgarenje hrvatstvom?

Objavljeno

-

Foto: Hina

Veliki, iako u službenim književnim i mainstream krugovima jako potcjenjeni, hrvatski književnik Petar Miloš, vidjevši medijske reakcije nakon izbora Anice Martinović za prvu pratilju Miss svijeta, u kojima je u prvom planu bila lijepa ” Zagrepčanka”, pri čemu se tajilo i zanemarivalo njeno duvanjsko- tomislavgradsko podrijetlo je ironično reagirao – da su Anicu zaustavili na carini i pronašli neprijavljene parfeme, mediji bi vrištali da su uhvatili Hercegovku švercericu. A sad, kad je misica, e, onda je Zagrepčanka!

Gledajući nastavak prilično sramotnog političkog tezgarenja položajem Hrvata u BiH, te silnom borbom za, s jedne strane pripisivanje zasluga sebi, a s druge strane, ogađivanja vladajućih jer nisu dovoljno napravili, sjetim se pokojnog Petra i njegove lucidne, gorke i ironične primjedbe, konstatacije koja tinja u hrvatskom duhu u BiH još od samih početaka borbe za suvremenu hrvatsku državnost i vrlo, vrlo ružnih kampanja protiv tog dijela hrvatskog naroda koje neprekinuto traju od 1990. godine.

To tiho pučko nezadovoljstvo u Herceg Bosni, ili neuzvraćena ljubav , bez obzira na državničko i nesektaško ponašanje predsjednika Tuđmana, nezadovoljstvo koje je raspirivala brutalna antifa i već tada ucjepljena antihrvatska kampanja globalističkih organizacija još od međunarodnog priznanja Hrvatske, a kojoj su vjetar u leđa davale unutarhadezeovske bitke za kontrolu moći ispod Tuđmanovog državništva, te nekolicina mutnih tipova, egzibicionista i političkih klošara iz Hercegovine, koje su antifa novinari i mediji navlačili k’o volove u kupus, a njima se bilo drago slikati, upravo stvarne razloge i opravdanje ima u ružnom licu političkih suparnika, koje se pokazuje danas, nakon izbora u BiH.

Ispada da je doslovno svatko zaslužan i svatko kriv za opstanak Hrvata u BiH i trijumfalno izraženu izbornu odlučnost i jedinstvo oko temeljnih pitanja suvereniteta, samo ne Hrvati u BiH, kolokvijalni ” Hercegovci” i njihovo političko rukovodstvo.
A svi, baš svi, i Plenković i vlada, i Schmidt i Amerikanci, i Milanović s Mostovcima i domoljubnopokretaškim Penavom i bujičarima, su u cijeloj priči ipak samo nadgradnja, dobra ili loša, uspješna ili neuspješna, dugogodišnjeg rada, zrelosti i odgovornosti hrvatskog rukovodstva u BiH, te hrvatskog naroda tamo.

Da su Hrvati bojkotirali rukovodstvo HNS-a okupljeno oko HDZ-a i Dragana Čovića, pa izašli tu i tamo na izbore i da nisu tako snažno legitimirali političke ideje, ciljeve i državni program svoga rukovodstva, ništa tu ne bi ozbiljnije mogao napraviti Plenković, pogotovo Schmidt i Amerikanci, niti bi bilo čemu dramatičnom mogao štetiti Milanović.
Kao što nije uopće mogao pomoći.
Zato je otužno gledati to prepucavanje oko ishoda glasovanja – tko je pobjednik, a tko poražen u Zagrebu!

S tezgarenjem i licitiranjem oko političkog statusa Hrvata u BiH, davno je izvan svake sumnje započeo predsjednik Milanović, vješto koristeći dramatičan položaj Hrvata u BiH postavljajući nerealne zahtjeve i promovirajući javnosti adrenalinske, ali u politici nefunkcionalne metode, primarno protiv Plenkovića i njegovog HDZ-a, čemu su se svojski pridružili MOST i njihovi javni “neprijatelji” politički bujičari, uz iskakanje raznih “desničara”, “suverenista”, te udruga i pojedinaca, gotovo u pravilu –
beskrupuloznih profitera na problemima hrvatskog naroda. Cijela ta kampanja, bez obzira što je deklarativno počivala na brizi za hrvatski narod, u biti je bila utemeljena na stajališnom cilju – što njima gore, tim nama bolje.

Nikakve sumnje nema, ako samo površno pogledamo javne i političke istupe tih skupina i pojedinaca s njihovim medijima, te s medijima sklonim ljevici, koji su upravo tu kampanju i protagoniste širom im otvarajući vrata i pozornice, koristili za svoj trajni cilj – nauditi svakom HDZ-u, da je položaj Hrvata u BiH tim ljudima bio primarno dnevno-politički instrument u unutarhrvatskim borbama a stvarni interes, čak i kad je postojao, imao značaj crnog ispod nokta.

Jedini tko nije skrivao, očito niti je znao, a niti je smio prikrivati sustavnu, krajnje prljavu kampanju protiv Hrvata u BiH, umotanu u borbu protiv izdajnika, udbaša, jugoslavenčina i velikosrpstva je bio nesretni trubadur domoljubnopokretaškog Hrvatstva, posve očito posrnula figura, Boga pitaj u čijim sve kandžama, koji odavno nema nikakav relevantan utjecaj, niti ostavlja iluzije bilo kome razumnom, s tim što je upravo u akviziciji Z1 i pripadajućih korporativnih pozornica postao teška sramota Radiću i Vujnovcu.

Koji se, naivno k’o španjolske sobarice pitaju – odakle takav prijezir i sve veći podsmijeh prema nama, a mi uspješni biznismeni!?
I samo takvi Hrvati.
S te pozornice je tijekom cijelog rujna putem emisija, mreža, pripadajućih medija i iz političke opcije sustavno, a tezgareći bolnim ranama iz hrvatske prošlosti, nesrećama, ubojstvima, tuđim junaštvima, zloupotrebljavajući Antu Paradžika i Blaža Kraljevića, zatim junaštvo i hrvatsko političko posrnuće u BiH imenom progonjenog generala Jelića, poticano nepovjerenje u državu Hrvatsku, vlast, rukovodstvo Hrvata u BiH, a sve se začinjavalo bolnim ranama srpskog rukopisa tjekom cijelog 20. stoljeća, s naglaskom na postratno i današnje folklorno srbovanje u Banja Luci.

Hrvatska politika u Zagrebu i Mostaru je sustavno predstavljana izdajničkom, antihrvatskom, prosrpskom, projugoslavenskom, udbaškom i izravno odgovornom za sudbine ubijenih pravaških lidera, te progonjenih generala. Pa su i prokazivani Srbi, a i namjerno potisnuti muslimani ispadali male bebe prema hrvatskom državnom “zlu”. A pred vratima izbori.

U tom sustavnom, nema nikakve sumnje, obavještajno – neprijateljskom i plaćeničko islamističkom modelu, naglasak je uvijek bio na nevaljalosti hrvatske države i aktualnih lidera, pri čemu se gotovo uopće nije spominjalo i naglašavalo militantnu bošnjačko-islamističku agresivnost, prijetvornost i podmuklost, uključivo s teškim zločinima i progonima Hrvata, ne samo tjekom rata, nego i poslije rata.
To što je posrnuli trubadur nesretnih Radića i Vujnovca radio, nije on sam sposoban smisliti, jer je paralelno trajalo djelovanje njegovih ” političkih” pajdaša. Lukavo su strpali njegovu proiransku doekscelenciju Hasanbegovića u nekakav podrum i sakrili ga od javnosti da nitko ne postavlja i otvara to bolno, odavno provaljeno pitanje, a u prvi plan su gurnuli ” generala”, ovaj put bez ono “Armije BiH” te uz njega po definiciji službenog vođu – nesretnog Penavu.

Prkačin, provaljeni lažni svjedok po višestruko javno objavljenim navodima BiH medija, u slučaju ubojstva Joze Leutara, koji je svojim svjedočenjem zaštitio lanac muslimanskih glavešina koji vodi izravno do Izetbegovića, u Saboru, upravo u dramatičnim trenutcima borbe za hrvatsku suverenost u BiH, strastveno istupa o srpskom zločinu u Srbu, govori o pokojnom svećeniku Gospodnetiću dok medijski trubadur emitira Dodikove svinjarije, ultrasrpske naravi za srpski politički folklor, a sve je sračunato da se kompromitira Plenkovića zbog koalicije s Pupovcom i Čovića zbog egzistencijalno nužne suradnje s Dodikom pred muslimanskom agresijom.

I, naravno, da se otvoreno pomogne Izetbegoviću i njegovim efendijama. Samo nekoliko dana uoči po mnogočemu presudne reakcije hrvatskog naroda u BiH, odnosno, svojevrsnog nacionalnog referenduma o povjerenju svome rukovodstvu!

U jeku te sustavne, krajnje podmukle kampanje, podmukle, jer beskrupulozno koristi otvorena pitanja, bolne rane i s tim preusmjerava u trenutku kad je nužna sva nacionalna pozornost na jačanje povjerenja u hrvatsku političku organizaciju, jedinu realnu koju imamo u BiH i u Zagrebu, na pitanja, koja treba i postavljati i riješavati, ali, koja imaju dugu prošlost, vjerojatno i perspektivu, te su trenutno neriješiva, Penava višestruko neposredno uoči izbora u BiH ponavlja da Plenković ne može pomoći Hrvatima u BiH jer ne može pomoći ni Hrvatima u Hrvatskoj.
Problem nije ocjena koliko Plenković može ili ne može pomoći, jer je to u političkom suparništvu stvar političke natjecateljske koristi.

Težak je problem u kontekstu svega što sam naveo, a što je očito osmišljeno i provedeno u istom krugu, s dirigiranim izvršiteljima, što Penava šalje takve poruke u sinergiji s proizvodnjom nepovjerenje i izazivanja kaosa te ciljanim nanošenjem konačne štete Hrvatima u BiH, jer izravno poručuje ljudima – nema nade.
Prihvatite sudbinu.
Nemate se na koga osloniti jer je hrvatska država antihrvatska u korijenima.
Bit stvari je u tome, da ako već Plenković “ne može pomoći”, – tko je taj, tko može!?
Formacijski i s realnih procjena moći – nitko.

Podsjetimo se, iz istih krugova se promoviraju krajnje ružne poruke, klevete i podvale protiv Čovića, kompletnog relevantnog rukovodstva Hrvata u BiH, protiv svih intelektualaca koji godinama upozoravaju na dramatične bošnjačko-muslimanske ciljeve i postupke, što u paketu s “nevaljalcem” i “nemoćnim” Plenkovićem doslovno znači – nemate šanse.
A sve se začini porukom – izađite na izbore!?
I, nakon izbora Penava viče da su rezultati izbora u BiH fijasko, zahvaljuje, zamislite – Amerikancima!?
Na čemu?

Jer su neki njihovi administrativci i obavještajci u Zagrebu i Sarajevu shvatili da je odlučnost hrvatskog naroda u BiH konačna, da ju ne mogu kompromitirati podmuklim pritiscima na “rusofila” Čovića, te da Plenković neće, a i ne smije mirno gledati razvoj stvari.

Pa Amerikanci odlučili, a nema sumnje da jesu, da se malo zakoči s muslimanskim divljanjem i kupi vrijeme za nastavak geopolitičke priče, koju su oni započeli, dirigirali, kreirali eutanaziju Hrvata, ali – sad vide da će svaki korak dalje imati cijenu, koja bi i njima mogla biti prevelika.
Zašto dakle, i odakle sad najednom Penavina zahvalnost Amerikancima?

Ima li to veze s javnim, prilično utemeljenim narativom o ruskoj kasici-prasici, od čega se pokušava prati nesretni Vujnovac, kome nikakve milijarde ni svi piarovci svijeta više ne mogu pomoći oprati se od svinjarija koje mu je, i njemu, i očito potpuno politički naivnom i netalentiranom Radiću, nanijela i nanosi ova bujičarska družina medijsko-političkih propalica.
Vjerojatno ne postoji sličan slučaj da netko toliko plaća nekome da bi ga radio budalom i predmetom šprdnje.
Naravno da je taj rusofilski narativ ključan razlog Penavine amerikanizacije. No korisno je i osporiti samoga Schmidta, jer ga se dovodi u blisku vezu s Plenkovićem, čime se u biti cilja u Plenkovića.

Kao da su Amerikanci svoje odluke donosili nakon razgovora s Vujnovcem i Penavom, iranskom doekscelencijom Hasanbegovićem ili “generalom Armije BiH”, za potrebe manipulacije preimenovanog u zadnjih par godina u nepostojećeg “generala HOS-a ili, s Milanovićem, Grmojom i Troskotom?

Kako god okreneš i Amerikanci su morali razgovarati s Čovićem, Plenkovićem i Grlićem Radmanom, odnosno s ljudima koji su ih predstavljali.
Penavi i njegovim “savjetnicima” to očito ne dopire do uma, a dobro znaju da svojim sljedbenicima bujičarske inteligencije mogu prodati što god hoće.
Puno me ljudi pitalo, otkud to da postoji takav animozitet između “ćuprijaša” i bujičara, te, nije li u kontradikciji teza da su domoljubnopokretaši doveli ciljano Milanovića na Pantovčak s udarima njihovog trubadura na Milanovića?
Ma kakvi.

“Ćuprijaši” su im konkurencija, a Milanovića napadaju, jer se on ne odriče svoje ljevice, pred kojom mu totalno odgovaraju i idu u prilog napadi bujičara. Zato te napade valja gledati kao dogovorenu fintu i igru.
Što je u svemu tome dobro?

Upravo činjenica, da se još jednom zorno pokazalo da ta nesretna skupina sa svojim potpuno propalim medijskim trubadurom nema, ama baš, nikakvog utjecaja na bilo što.
Jedino što uredno mogu i uspjevaju je teško kompromitiranje svojih financijera i naivčina koji ih godinama šopaju novcima iz svijeta, privučeni drekom i bukom koju čine, te sve rijeđih neopreznih avanturista koje namame u svoje medijske jazbine.

Reakcija hrvatskog naroda u BiH je zoran dokaz da takvima više nitko ništa ne vjeruje i da samo budalama još mogu prodati svoje medijsko-političke usluge.
To je dobitak.
Ne značajan, ne bitan, ali svaki higijenski čin je dobar.
Da zaokružimo prispodobu Petra Miloša.

Kako se Plenković i HDZ uklapaju u tu priču?
Na žalost, s puno komunikacijskih rupa, loše defanzivnosti, nepromišljenih reakcija i u konačnici pristajanjem na banalizaciju krajnje ozbiljnih pitanja i procesa.
Čisto ljudski, moguće je razumjeti Plenkovića, jer i njegove dalmatinsko-otočke tovare bi potaknule na reakciju tolike, stalne i brutalne provokacije, udari i nasrtaji.
No, jako griješi.

Njegove poruke da je Milanović poražen na vanjsko-političkom planu razvojem događaja u BiH, očito računajući na Schmidtovu reakciju kao na svoj kapital, s jedne strane nepotrebno glorificiraju Schmidta i njegovoj intervenciji daju značaj koji realno nema, s druge strane, potpuno netaktično potiskuju u drugi plan i čine nebitnim sve što čini rukovodstvo Hrvata u Mostaru, a još više omalovažava reakciju hrvatskog naroda na izborima, te, posve očito, svih organizacija Hrvata u BiH.
Kakve veze ishod izbora u BiH ima s Milanovićem da bi komentar tih izbora u prvom planu bio – Milanović je poražen!?

Jesu li izbori u BiH bili, a po svemu ih tako nastoje predstaviti i Milanović, i Plenković, nastavak njihovog isprovociranog i u puno toga za Hrvatsku štetnog javnog obračuna na BiH terenu?
Daleko od toga.
Utoliko je opasnije tako ih predstavljati.

To je opasna Milanovićeva navlakuša. Nema nikakve sumnje da je Plenković zaslužio javno priznanje za diplomatske napore na internacionalizaciji opasnih antihrvatskih procesa u BiH, koje čini kontinuirano još od kad je bio zastupnik u EU parlamentu, još iz vremena kad je upravo Milanovićeva vlada pogotovo preko ministrice Vesne Pusić sekundirala Bošnjacima u razvoju “građanske” paradigme.
To je konstanta njegove politike, a naročito za vrijeme Davora Ive Stiera i Gordana Radmana u ulogama ministara vanjskih poslova. Konačno, ako već desnica ne vjeruje Plenkoviću, a kad su unutarunijske politike vjeruje Orbanu, upravo je Orban nedavno u svome govoru mađarskim studentima snažno naglasio hrvatsko pitanje u BiH, te napore Hrvata u Europskom vijeću, koji na svakoj sjednici potenciraju to pitanje.

Jedini Hrvat na sastancima Europskog vijeća je Plenković.
Zanimljivo, iako su Orbanov programski govor objavile tzv. desne i prokršćanske stranice, desničari ga dijelili mrežama, baš nitko od hadezeovih komunikatora nije upro prstom, niti istakao to što je rekao Orban. Zašto?

Prvenstveno zato jer HDZ prije svih, a onda i Vlada, nema baš nikakvu komunikacijsku strategiju, niti ozbiljne, nepotrošene i stručne ljude na čiju se objektivnost mogu osloniti.
A okružujući se poltronima matanovskog profila, koji odvaguju smije li se javno dovesti Plenkovića u bilo kakvu vezu s Orbanom i nagađaju što će se “šefu”, “vrhu” i njegovom okruženju svidjeti, promiču im i propadaju neupitna uporišta.

To je prvenstveno Plenkovićeva pogreška, jer se sva komunikacija sve više usmjerava na njega, njega dovodi s jedne strane u neupitnu lidersku poziciju, daje i njemu i stranci satisfakciju zbog njegove realne nadmoći nad oporbom i nedoraslim suparnicima, ali ga i izlaže inflatornom defanzivnom riziku, pogotovo u ringu s Milanovićem, gdje svoj kredibilitet troši na Banožića i slične, te tipove koji Hrvatskom nosaju njegove fotke i zastave, petljajući o svemu i sa svačim, opasno se približavajući muljažama i teškim aferama.
U ime “vrha”.

Takva pozicija je dugoročno neobranjiva, naročito pred Milanovićem, koji ima pozornice, ima i vrhunski položaj a gotovo nikakvu odgovornost za realne posljedice. Plenkoviću ne mogu pomoći budale koje tvrde da je Milanović svojim divljaštvom “homogenizirao ” Bošnjake i potaknuo ih da izaberu Komšića, jer je to u biti amnestiranje bošnjačko-muslimanskog projekta koji je nastao dok je Milanović čupao curice za pletenice. To je bujičarska logika, matrica toga tipa podvale gdje se realnim srpskim zločinstvom amnestira muslimanska zločestoća i zločini, jer usprkos svim štetama u karijeri, koje je Milanović napravio, Hrvatska bi bila u komfornoj poziciji da je on najveći problem.

A baš tako se sad nakon izbora postavljaju tipovi koji ” brane” Plenkovića, ukopavajući ga u blato valjanja države u osobnom fajtu unutarhrvatskog karaktera.
I prodaju Plenkovićevim sljedbenicima sebe kao faktor “braneći” šefa, izazivajući sablazan ozbiljnih ljudi.

Baš zbog fokusiranja na Milanovića i prihvaćanja njegovog modela, zbog stalne komunikacijske defanzive, upravo je, očito nesiguran zbog izbora u BiH i njihovih rezultata, Plenković izjavio da je sa Schmidtom mjesecima dogovarao nametanje promjena izbornog zakona, što je bilo namjenjeno hrvatskoj javnosti u jeku BiH kampanje, a sarajevski mediji i politike dočekale na volej i iskpristili za mobilizaciju, tragom Erdoganovih poruka o neprijateljskom Zapadu.

To se ranije poslovično opreznom Plenkoviću, koji izvrsno poznaje modele diplomatskog i vanjsko-političkog djelovanja nije nikako moglo dogoditi.
Je li razgovarao sa Schimdtom?
Naravno da jest.

Ali, sa Schmidtom i sa svakim tko je mogao imati bilo kakav utjecaj u BiH, razgovarao je svatko. I Srbi, i Bošnjaci.
I razgovarat će.
No, o tome se ne govori, pogotovo ne u okviru unutarnjopolitičkih svađa i sukoba.

Zato je opasno internacionalizirati svakodnevnicu Hrvatske, a sve banalizirati i ubijati vola za šniclu.
Projekt Komšić je nastao u vrijeme hrvatske državne ljubavi prema Bošnjacima, pa je pripisivanje Milanoviću toga projekta vjetar u leđa Bošnjacima, kao što je vjetar u leđa Bošnjacima proglašavanje Komšićeva izbora hrvatskim državnim fijaskom.
Komšić danas radi za Hrvatsku.

On je fijasko bošnjačkih militanata i operacije -Građanska BiH.
Jer upravo ovo preglasavanje je nepovratan korak u provaliju bošnjačke agresivnosti.
Plenkovića će se vrednovati po rezultatima, Milanovića neće. Upravo zbog rezultata Plenković je bio jedini uz Čovića izložen oko pitanja Hrvata BiH. Nisu ni Milanović, ni Raspudić, ni Grmoja, ni Penava.

Zato Plenković nikako nije smio pristati na komunikacijsko prihvaćanje modela koji nameće Milanović.
A prihvatio je.
Zbog toga mu je sudbinski bila važna, bilo kakva reakcija Schmidta, iako nije ni smjela, ni trebala biti.
Zato danas i nastoji glorificirati Schimdta, čime se dugoročno izlaže riziku razvoja stvari u BiH, koji isključivo ovise o Čoviću, HNS-u, hrvatskim institucijama u Mostaru i o – Amerikancima.
Najmanje o Schimdtu.

Da se razumijemo, sa Schimdtom je pametno biti blizak, a štetno biti neprijatelj. Međutim, inzistirati danas na zaslugama Schimdta, a samo nazad mjesec dana inzistirati javno da je Schimdta, s kojim je navodno sve bilo dogovoreno, pokolebao Milanović svojim uvredama, ne pije vode.
To mogu prihvatiti totalno odani sljedbenici, ali to je razina bujičarenja, ili teškog podcjenjivanja javnosti, koja od Plenkovića daleko više očekuje nego od Milanovića, te raznih oporbenih protagonista, čime se Plenković dovodi u kontradikciju i pitanje – Kako to da Schimdt upravo tebi radi probleme zbog Milanovićevih uvreda, odustajući od odluka koje si s njim dogovorio, a zna da tebi Milanović radi o glavi i da ti od tih odluka ovisi puno toga u Hrvatskoj?

Zar ne bi bilo logično da se Schmidt, kad i ako već može što god hoće, upravo odlukama ” osveti” Milanoviću i pokopa ga u Hrvatskoj?
Bilo bi.
No, jasno je da Schmidt nema takvu moć.

Zato je krajnje pogrešno u “ratu” s Milanovićem igrati na tu kartu, preuzimati uz zasluge svu odgovornost na sebe, čime se od Hrvata u BiH radi “Hercegovce” Petra Miloša, gubi njihovo povjerenje, ulazi u područje opasnih kompromisa i obranaštva, otvaraju bokovi Penavama i sličnima a realno u perspektivi slabe ukupni izgledi Hrvatske u procesima koji čekaju BiH.
To pitanje, kao i sva ozbiljna pitanja i probleme, uvijek je najbolje realno komunicirati, a iznimno je opasno pristajati na valjanje ozbiljnih državnih problema u nametnutom osobnom razigravanju u blatu s ljudima koji nemaju usporedivu realnu odgovornost.

Realno komuniciranje o pitanjima hrvatske suverenosti u BiH isključivo počiva na činjenici da je to primarno geopolitičko pitanje, da će ovisiti od pretežite projekcije političkih ciljeva SAD-a, razvoju stvari u Europi u kontekstu rusko-ukrajinskog rata te o odlučnosti i stavu Hrvata u Mostaru i suglasju Mostara i Zagreba o crti ispod koje se ne smije ići. Republika Hrvatska jedino svoju snagu može crpiti iz stava i snage Hrvata u Mostaru, jer joj je to i argument, ali i obaveza koja usprkos geopolitičkim realnostima u kojima Hrvatska nije čak ni na Balkanu potencijalno najvažnija Americi, da ne govorimo u širem kontekstu, neće biti olakšavajuća okolnost Plenkoviću.
Niti bilo kojem predsjedniku Vlade sutra.

Baš zato se nikako ne smije od tog pitanja raditi dnevno-političku lakrdiju, a potpuno je nebitno tko ju je prvi započeo.
Nitko ne može nadvladati bujičare u bujičarenju, Matane u matanarenju, Milanovića u efektnom lupanju s pozicije koju ima po suparnicima, i nitko ne može bez teških političkih posljedica braniti banožićizam i slične pojave.

Zato se pametni ljudi bave svojim poslom s puno vjere u razum svoga naroda, s ozbiljnom rezervom prema usklicima trubadura oko sebe – živio šefe.
Ljudima se ne može prodati priča da je Milanović homogenizirao Bošnjake, da je Izetbegović bio kakav je bio jer ga je uvrijedio Milanović, da je Schmidt ljut na Hrvatsku zbog Milanovića ili da je sad državnički proglasiti Komšića nepoželjnom osobom.
To je sve u istom rangu i ozbiljni ljudi se tome smiju.
I, plaču.

Ne treba se nitko s mrvicom mozga braniti od Milanovićeve optužbe da je rezultat izbora u BiH ” fijasko”, zato što je Komšić u predsjedništvu BiH. Niti odgovor na to smije biti da je Schmidtova reakcija najvažniji događaj i hrvatski uspjeh, jer nije.

I jedno i drugo je duboko potcjenjivački prema Hrvatima BiH i njihovom rukovodstvu, jer se njihov i hrvatski uspjeh od trenutka odluke izići na izbore po neustavnom zakonu nije mogao, ni smio mjeriti prema Komšiću, nego isključivo prema tome kakvu će potporu hrvatske politike u Mostaru dobiti od svoga naroda.
To je istinski trijumf.

Ukoliko Plenković nastavi igrati po taktovima Milanovića, da ni ne spominjem Grmoje i bujičare, što će oni svakako nastojati isprovocirati koristeći i prljave osobne udare, ne samo pitanje Hrvata u BiH, nego niz ozbiljnih pitanja u samoj Hrvatskoj može postati talac ili zalog srozavanja državne politike i same države.

U toj utakmici gubitnik je hrvatski narod u cjelini, a i sam Plenković.
Jer, onaj tko vrijedi i još uvijek ima potencijal, ima što izgubiti. Bujičari i “ćuprijaši” nemaju, jer ih je narod odavno provalio.

Marko Ljubić/facebook

Luka Mišetić odgovorio Vesni Pusić: Borjana je osvojila oko 160.000 glasova. Otkud višak Hrvata za Bećirovića?

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari