Pratite nas

Istaknuto

Marko Ljubić: Zašto SDP javno laže da je inicijator izgradnje Pelješkog mosta, a zašto o tome šuti HDZ?

Objavljeno

na

Povod za ovaj tekst i analizu je vrlo uočljivo SDP-ovo svojatanje Pelješkog mosta, pri čemu se pozivaju na pokojnoga Ivana Šrplju, koji je od početka 1999. godine obnašao dužnost župana Dubrovačko-neretvanske županije.

Na to pitanje pozornost usmjerava i svojevrsna kampanja u medijima u zadnje vrijeme, koji svi od reda, bez obzira na političke preferencija redakcija ponavljaju da je službeni autor ideje o gradnji mosta bio Ivan Šprlje. A nije.

Povod za pojačanu pozornost je i šutnja HDZ-a.

Poznato je da SDP doslovno nikada i ni u čemu nije bio zagovornik, kreator ili operativni nositelj državnih politika koje su značile jačanje državne integracije Republike Hrvatske; kao što je poznato da je upravo SDP od prvoga dana samostalne Hrvatske bio izraziti nositelj čitavoga spektra politika koje su imale za cilj rastočiti nacionalnu državnost, ako ne i potpuno ju spriječiti, pa je utoliko nevjerojatnije da se baš nitko javno ne zapita – kako to da je SDP bio navodni autor tako bitne nacionalno-političke integrativne inicijative. Ili, da bar nekome padne na pamet pitati današnje SDP-ovce, koliko je podudarna njihova esencijalna ideja balkanskoga regionalizma i mosta na Pelješcu, kad se zna da regionalizam počiva na auto-putu Bratstva i jedinstva, „drumovima“ i gorama, a suvremena Hrvatska na posvemašnjoj suprotnosti tome.

Ili je neće biti.

Slijedom toga poznato je da je SDP do sada svojim antifašizmom, kad je integracija hrvatskih državnih i identitetskih temeljnica u pitanju, bio i ostao nositelj razbijanja, eliminacije, parcijaliziranja, izuzimanja i isključivanja, počevši od nepriznavanja više od tri milijuna Hrvata izvan domovine kao ravnopravnih državljana s izbornim i političkim pravima, otimanja obrazovanja i odgoja iz nacionalne politike u svoje županijske, gradske i općinske torove pod svoj ideološki pečat, podupiranja izrazito opasnih autonomaških projekata kao što je IDS, do gotovo potpune podudarnosti sa srpskim potpisom na hrvatsku nacionalnu povijest.

Pri tome ih ni malo ne amnestira činjenica da se ni HDZ nije proslavio rješavajući ta pitanja.

Čak i da jest Šprlje bio politički inicijator izgradnje Pelješkog mosta, a dokumentirano nije, to sasvim sigurno u kompleksu SDP-ovih politika nikada ne bi bila njihova državna politika. Ili bi Šprlje politički stradao, ili bi se odrekao ideje mosta.

Poguban rukopis Titove politike

Pogotovo je drzak pokušaj SDP-a sa živim i veselim Dončićem i to Hajdašom, zatim Marasom, Grčićem, s Milanovićem na zajedničkim fotografijama, zatim s još uvijek živom i borbenom Vesnom Pusić njihovom zajedničkom ministricom, koji su doslovno i u zemlji i u svijetu ismijavali projekt Pelješkog mosta, nema što nisu pokušalida ga nikada ne bude, pozivali u pomoć sarajevske barbe i mornare s Miljacke radi međunarodnoga osporavnja projekta, sad najednom uvjeravati ljude sa zdravim razumom i sjećanjima, da je to njihov projekt.

Malo je previše i od njih.

Priče o Pelješkom mostu ne bi bilo bez priče o Neumu i tom dijelu kopna, niti bez pogubnog rukopisa Titove politike.

Današnji Neum i pripadajuće kopno u vrlo uskoj dubini s izlazom na Jadransko more pripali su Osmanskom carstvu sporazumom poznatim kao Požarevački mir, kojim su u šatoru kod Požarevca u današjoj Srbiji 27. srpnja 1718. godine završeni mletačko-truski i austro –turski rat.Tijekom mletačko-turskoga rata, Mlečani su uz potporu lokalnog katoličkog stanovništva u Dalmaciji i Hercegovini odbili napad Osmanlija na Sinj u klovozu 1715 . godine (u spomen toga događaja održava se Sinjska alka), osvojili su Trilj, Plavno, Prolog te područje preko Imotskog, Mostara do Popova polja i Trebinja, ali bez područja oko Gabele i toga dijela Neretve koje su zadržali Osmanlije. Tzv. Linea Mocingo ili razgraničenje u Dalmaciji označilo je nakon mletačkih gubitaka na Neretvi do Gabele, pravo Osmanlija na dubrovačko zaleđe i dio Hercegovine, koridor prema poluotoku Kleku te drugi koridor na ulazu u Boku –Kotorsku uz potok Suterinu.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Đuro Pucar je uz Titov supotpis legalizirao tristo godina staru granicu kao administrativnu granicu između BiH i Hrvatske, koja komada Hrvatsku, a koliko je to dalekosežno, i koliko naizgled amdinistrativna rješenja i stečene pozicije u jednome vremenu imaju dalekosežno značenje za svaki narod, pokazuje vrijeme i politički odnosi nakon osamostaljenja republika i naroda bivše države.

Tito je Bosni i Hercegovini omogućio administrativni izlaz na Jadransko more, odcjepljujući Dubrovnik od Hrvatske kod Neuma, iako je prikladnije bilo, ako se već išlo samo na izlaz na more „bratskoj“ BiH – osigurati ga kod Boke Kotorske, koja je također bila oduzeta Hrvatskoj.

Očito se nije radilo o administrativnoj mjeri, niti je cilj bio banalan.

Državno političko pitanje

Upravo zbog toga cilja nije izgradnja mosta arhitektonsko, nego državno političko pitanje, a laži o inicijatoru imaju značaj daleko važniji od obične laži. Šutnja HDZ-a također ima značaj važniji od obične šutnje.

Zbog tih činjenica prvorazredan je politički imperativ samostalne Hrvatske bio fizički povezati Dubrovnik s hrvatskim državnim kopnom, jer je to uz sve ostalo, značilo i poništavanje strateškoga cilja Titovoga zločinačkoga režima i velikosrpske politike, koja je ispod njega kezila zube.

Sliči li to nekome na SDP?

A samo nazad nekoliko godina SDP-ov ministar Hajdaš i to Dončić, svakako ne bez suglasnosti Milanovićeve vlade i bez blagoslova Vesne Pusić i Ive Josipovića, isticao je teškom pogrješkom izgradnju autoceste do Ploča, naglašavajući da je tu cestu trebalo graditi oko 2030. godine, a Dubrovnik povezati tek tamo oko 2050. godine, i to koridorom preko BiH, bez mosta.

Drugim riječima, kad se trajno cementiraju međunarodni interesi, zauzmu pozicije i Hrvatska ostane neizliječivi invalid, a liječnika i lijekova – nigdje.

Političkim rječnikom rečeno u zagrljaju regije.

To je bila službena politka državne vlasti SDP-a dok ih pred kraj mandata Europska komisija nije najurila u pripremu nastavka izgradnje mosta, za koji je već bilo urađeno jako puno pristupnih radova, od pripremanja obale za dopremu materijala, izgradnje pristupnih cesta, svih mogućih prethodnih ispitivanja od podmorja do utjecaja na okoliš, te usklađivanja s međunarodnim pomorskim standardima slobodne plovidbe. Sve je to Kukuriku vlada poništila bez ikakvoga racionalnog analiziranja, političkom odlukom, koja je samo naizgled bila inspirirana problemima gradnje mosta, a stvarno, sasvim drugim, vanjsko-političkim ciljevima. Pa je potpuno nelogično kako im tada nije inicijativa Ivana Šprlje padala na pamet, zašto su ju ismijavali kad je „njihova“, a danas ju isti ti ljudi ističu kao – baštinu svoje politike?

Do zla boga mutno, zar ne?

Znati istinu o političkoj inicijativi za izgradnju mosta danas je bitno iz više razloga, ponajprije jer je istina neponovljiva uvijek, a zatim jer se na politici prema izgradnji mosta prepoznaje elementarna kultura državnosti, a ne samo i jedino stranačka politika.

O Pelješkom mostu u Tuđmanovom uredu još 1994.

Prvi put se o Pelješkom mostu po svedočenju Jure Radića službeno razgovaralo u uredu predsjednika Tuđmana još 1994. godine, ali tada nisu slijedile nikakve političke i službene državne inicijative i programi, što je i razumljivo s obzirom na predstojeće priorite oslobađanja okupiranih dijelova Republike Hrvatske, te stvaranje pretpostavki za razrješenje složene ratne i političke situacije u BiH.

Koliko je bila kratkovidnost, ciničnost, politička podmuklost, ali i otvoreno neprijateljstvo prema svemu što bi u budućnosti moglo značiti potpunu integraciju Republike Hrvatske pod hrvatskom državnom i nacionalnom vlašću, ondašnjih navodno lijevih politika SDP-a i HNS-a te pripadajućih medijskih korifeja, najbolje svjedoči nevjerojatno ismijavanje početka radova na tunelu ispod Velebita na kojemu je Tuđman inzistirao još prije akcije Oluja i oslobađanja Hrvatske.

Glavna poruka tadašnjih „ljevičara“ je bila da će se vjerojatno u tunelu uzgajati gljive, jer se polazilo od pretpostavke da će zauvijek s ličke strane ostati Srbija!

Sjetimo se nakon toga do danas regionalne politike, svih silnih premreženosti tisuća navodnih proeuropskih, građanskih, civilnih i političkih inicijativa sve redom izrazito protivnih državnoj političkoj platformi usvojenoj golemom većinom glasova hrvatskoga naroda na referendumu o nezavisnosti Republike Hrvatske; sjetimo se politika i ideja Ive Josipovića i Vesne Pusić; sjetimo se međunarodne pozivnice Ive Josipovića, ondašnjega predsjednika Republike Hrvatske šefovima država Njemačke i Francuske na koncert Beogradske filharmonije u Dubrovniku, gdje je Dubrovnik doslovno predstavio jugoslavenskom kulturnom prijestolnicom, pa će i slijepcu biti jasno da je pokojni Ivan Šprlje zapravo bio samo lokalna incidentna pojava u SDP-ovoj politici, a nikako nositelj nacionalno-državne inicijative.

Službeno, prvi put je kao programska inicijativa na najvišoj državnoj razini Pelješki most predstavljen na sjednici Zastupničkog doma Hrvatskog Sabora, 01. listopada 1998. godine, kada je u ime Kluba zastupnika HDZ-a kao političko- programsku obavezu državne politike, član najužega rukovodstva HDZ-a iz toga vremena – Luka Bebić predstavio namjeru gradnje Pelješkog mosta. O tome postoje službene zabilješke dostupne svakome koga zanima istina.

Danas se to ni ne spominje.

Teško je reći zbog čega.

Duboka kriza identiteta u HDZ-u

Ako današnji HDZ nema potrebe ni interesa zadržati kao dio svoje programske i povijesne baštine ideju i program izgradnje Pelješkog mosta, onda se, očito je, u toj stranci radi o dubokoj krizi identiteta i dubokom neshvaćanju političkoga značaja toga objekta i te političke odluke. Ali i o činjenici da današnji HDZ, ili ne shvaća što se događa u njegovome društvenom, pogotovo javnom diskursu i okruženju, kakve su razorne silnice prevladavajuće u Hrvatskoj, ili ih to stanje ne zanima izuzev na dnevnoj razini, čime iskazuju da ih ne zanima budućnost Hrvatske, nego samo kao prolazna etapa u njihovim karijerama.

Je li emitiranje laži o službenoj inicijativi za izgradnju Pelješkog mosta baš tako benigno?

Mogli su Luka Bebić i Ivan Šprlje sa svojim kolegama u Neretvi ili Dubrovniku danima jesti, piti, družiti se, igrati balotu i raspravljati o Pelješkom mostu, ali, čak i uz stotinu svjedoka, pa čak i privatnih nacrta, javnih izjava, bilo čega – to sene bi smjelo uzimati kao autorska politička inicijativa ideje o izgradnji Pelješkog mosta.

Današnji svijet počiva na mjerilima službene pozvanosti ili ovlaštenosti.

Ili, reprezentativnosti.

Jer, zar netko sumnja da je nazad stotinu godina bilo ljudi koji su gledajući s jedneobale na drugu zamišljali most ili međusobno razgovarali o tome? Vjerujem da bi to čak i Hajdašu i to Dončiću ili Fredu Matiću palo na pamet da su živjeli na Pelješcu. Nikada se u službenim okolnostima to ne uzima kao –političko autorstvo.

Autorsko pravo stječe onaj tko na nadležnoj političkoj razini službeno istupi u ime političke institucije s tom idejom. Samo taj. To je u ovome slučaju isključivo Sabor, ali i tada u slučaju da onaj tko to promovira ima moć izvesti to što promovira. Samo tu, i samo tada se to moglo uzeti kao prvi korak u pravcu ostvarivanja konkrentoga političkoga projekta, današnjega mosta, jer je između ostaloga HDZ tada imao apsolutnu vlast u državi.

Mogao je Šprlje na stranačkim tijelima SDP-a koliko je god htio uvjeravati kolege u nužnost izgradnje mosta, mogu o tome postojati zapisnici, bilo što, čak i svjedoci kao što su konobari koje mediji navode, ali to – nije službena inicijativa.

Nije vrijedno ozbiljnog spomena.

Jer jedno je brstiti politiku, drugo je donositi političke odluke u nadležnim političkim i državnim institucijama.

Službeni stav

pelješki most

Luka Bebić je promovirao službenu državnu politku, a tisuće i tisuće Neretljana i Dubrovčana, kao i Šprlje, imali
su snove. I, ništa više. S obzirom na dotadašnja ostvarenja, ta politička inicijativa je bila – državna realnost s ozbiljnim posljedicama, koje u konačnici vidimo danas usprkos svim problemima na putu – mosta.

Sve ostalo je besmislica i manipulacija.

Iz neznanja ili namjerno, opasno je i jedno i drugo, pogotovo kad se namjerna manipulacija sinergijiski osloni na neznanje. Po tome obrascu se razara Hrvatska u svim elementima jer je to klasičan obrazac današnje antifašizacije svega,čak i – disanja.

Kad je državni interes u pitanju nema sitnica.

Niti nebitnih stvari.

To valja znati i imati na umu u svim detaljima nacionalne politike, pogotovo u onim najvažnijim „sitnicama“ kao što su obrazovanje, kultura, znanost ili izborni sustav, na kojima se „nadilaze ideološke podjele“. S tim na umu bit će mostova, bez toga, bit će minera ili Hajdaša ito Dončića na svakome koraku.

Marko Ljubić / HKV

Pelješki most bit će među pet najvećih i najatraktivnijih u Europi!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

HODAK: Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima

Objavljeno

na

Objavio

U Lijevoj i desnoj našoj koplja se i dalje lome oko Istanbulke. Dok u “naprednoj“ Švedskoj dječacima od 5 do 7 godina u školama oblače haljinice kako bi se u najranijoj dobi priviknuli na svoj pravi spol, na brdovitom Balkanu spektar zanimanja puno je širi i maštovitiji.

Recimo, rođendan Jože Manolića, i koliko to košta. Zlobnici tvrde da su ga svjećice na torti koštale puno više nego torta. Nacionalni sindikat policije piše ministru Božinoviću i tvrdi da su “policijski službenici, kojima je to struka i koji redovito sudjeluju u organiziranju i provođenju mjera osiguranja javnih okupljanja, u svezi predmetnog okupljanja, prvotno utvrdili kako u istom javnom okupljanju sudjeluje oko 50.000 ljudi da bi 15-ak minuta poslije tog prvog priopćenja, nakon intervencije iz političkog vrha, taj broj bio smanjen na 5.000 sudionika prosvjeda… što Vam ne ide na čast“. Kako to već ide u razvijenim demokracijama pismo je potpisao Nacionalni sindikat policije, a njih ima previše za bilo kakovu eventualnu “nagradu za hrabro držanje“. Malo mi je nategnuto ono “nakon intervencije iz političkog vrha“. Gdje bi u EU državi politički vrh intervenirao zbog pedesetak tisuća klerofašista. A možda sindikalci misle na KGK i Pantovčak koji je zasigurno najviši “politički vrh“ u Hrvatskoj. Možda misle na 500 metara iznad Banskih Dvora.

Zgodna je vijest iz Lijeve njihove koja je promakla hrvatskoj medijskoj falangi. Naime, na zgradu hrvatskog koncerna Agrama u Banja Luci ispaljen je protutenkovski projektil i to oko ponoći kada, u pravilu, nema Hrvata na poslu. Srećom srpski čuvar nije ozlijeđen. Inače bi u Zagreb hitno doletio GREVIO na čelu sa Carlom de Ponte. Sad zamislite da je neki ustašoid u Mostaru iz praćke pogodio prozorsko staklo na nekom srpskom predstavništvu. Koja bi to vijest bila! Indeks, Telegram, Jutarnji, Slobodanka, Novi list… Puhovski bi grmio na “Otvorenom“, a Dragan Zelić bi se vjerojatno potužio samom Sorošu. Svi bi se sramili. K’o Peđa Grbin. Onako jako muški. Dobro je u nedjelju u Koloseumu Papa Franjo rekao da ga je sram zbog općeg nedostatka srama. Sreća da nije ispaljena raketa iz ruskog sustava S-400 koja ima domet do 600 km. Ta bi preletjela preko Zagreba. A možda i ne bi.

Kada sam već spomenuo Dragana Zelića, zanimljiv je njegov prelazak iz GONG-a u “ligu prvaka“ odnosno u SDP. Dragan me je u neku ruku iznenadio. I to pozitivno. GONG je k’o fol nevladina udruga koja po svojim pogledima i sastavom prije spada u Kapovićevu Radničku frontu nego u sadašnji mlohavi SDP. Srećom da je prelazni rok završen jer bi, ako srce povuče i preostale “neovisne“ gongiće, to moglo označiti kraj jedne važne “nevladine i ne stranačke“ ljevičarske udruge u Hrvata. Sjećam se “skandala“, kolutanja očima, krštenja s tri prsta kada je prilično davno sindikalac Boris Kunst prešao u HDZ. Javnost je bila zgranuta. Rat je bio počeo. HDZ je bio na vlasti. Tuđman – diktator, kojeg se nitko nije bojao. I umjesto u ‘Jugoslavensku sintezu’ nesretni Kunst je otišao ravno na Trg žrtava antifašizma. Jeleni Lovrić, Butkoviću, Feralovcima, “demokratskoj“ ljevici tlak je skočio preko 300 pa je Kunstova zvijezda brzo nestala s hrvatskog političkog neba. Ali Zelićeva tek počinje sjati. ‘Neutralni’ GONG sad zvoni kako već imaju nekoliko gongovaca u raznim strankama. Vi sad pogađajte jesu li te “razne stranke“ na lijevom ili desnom političkom spektru. Uglavnom GONG je bio i bit će ljevičarsko “kukavičje jaje“ u hrvatskom političkom ringu kojeg sve hrvatske vlade uporno hrane iz proračuna vjerujući u fatamorganu kako je riječ o nestranačkoj, objektivnoj i nepolitičnoj udruzi. Uz živog Soroša. I sad je Zelić našao starog prijatelja za novog.

”Amicus certus in re incerta cernitur” napisao je Erazmo Roterdamski. Pravi se prijatelj u nevolji poznaje.

Stalno me svrbi desni kažiprst kojim vas uspješno gnjavim sve ove godine. Ne dam se navući. Barem ne potpuno. Dosta je Istanbulske konvencije. Od sada samo Istanbulska nevjesta. Ja čvrsto držim do svoje riječi. Naime, sva paljba prema dragoj, pastoralnoj i kompromisnoj Konvenciji pada na EU. Nezasluženo. Ona je, međutim, čedo Vijeća Europe, međunarodne organizacije koja nema veze s EU, bavi se ljudskim pravima, sjedište joj je u Strasbourgu, a ima 47 članica, od čega je samo 24 ratificiralo Istanbulku. Od 28 članica Europske Unije ratificiralo je tu musaku 14 članica!!! O tom spektakularnom fijasku naši mediji muče k’o zaliveni. Đakić iz HDZ-a je uvjeren da je od 47 članova Vijeća Europe Konvenciju ratificiralo svih 150 članova. Valjda i Rusija. Žarko Puhovski ne voli reciklirane teme, a što u naravi, Istanbulka i predstavlja. Kako je rekao Zoki za kojim svi pomalo žalimo – ili mi ili oni. Naravno grah se okrenuo “na mi“. Stalni gost ”Otvorenog“ naš Žarko uslišao je uporne pozive Zorana Šprajca i ukazao se na RTL-u. Iz njega je izbijala, kao i obično, ljevičarska blagost, dobrota i pastoralnost. Ne trepnuvši progresivnim jugo-okom, on je proglasio treću generaciju iseljenih Hrvata u Argentini ”ustašama”. Točnije, trećom generacijom ustaša. Treća generacija partizanskih koljača kraj Hude jame otišla je u Argentinu na kruzeru. Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima. A neki nisu otišli nikuda. Evo ih u Zagrebu. Na RTL-u, na HRT-u, u Večernje itd. Tako Goran Gerovac, naš Gero, u svojoj kolumni “Nikad robom“ nariče nad mlakonjama iz njegovog Karlovca. “Intelektualna pustoš…“ Nitko da se hrabro javi. Plevnik… da, na Danka Plevnika misli naš Gera. Bivši novinar Komunista i Borbe još se nije stigao odazvati Gerinom pozivu. Možda za odlazak u šumu… A zadnji urednik Komunista, a danas kolumnist, iako uvijek komunist, Novog lista Branko Mijić pozvan je iz crvene Rijeke na HRT 4 da nas obdari istinom o broju prosvjednika protiv IK. Branko se malo zamislio, počeo brojati na prste, zakolutao progresivnim očima i izbacio brojku 10.000 tisuća – klerofašista. Ostalih 50.000 do 70.000 tisuća čekali su tramvaj. Prije bi dočekali “Tramvaj zvan čežnja“ Tennesseeja Williamsa iz 1951. s Marlonom Brandom kao vozačem, nego ZET-ova bojna kola koja su se jedva uspjela probiti kroz 5.000 tisuća“ zaslijepljenih desničara“ na Jelačić placu.

RH snažno osjeća potrebu za liječnicima i bivšim urednicima Komunista koji se još nisu uspjeli “uhljebiti“ u Večernjaku i Jutarnjem. Strateška podrška Mijiću bila je Jasmina Popović tako da smo ostali na disidentskoj brojci od 10.000 “grla“. Uredničkim propustom Mijića i Jasminu nisu podržali Branimir Pofuk, Igor Mandić, Boris Vlašić, Jelena Lovrić, Matija Babić, Roby Bajruši itd. Stvarno tko je urednik na HRT 4? Google kaže Denis Latin! Morat će Denis drugarskom samokritikom objasniti drugovima što je Mijić htio reći s tih 10.000…

Javio se i obožavatelj IK Krešo Beljak. Okom stručnjaka proglasio je kupnju F-16 totalnim promašajem. Nemaju ugrađen auto-radio i zato ne valjaju! Hoće li se jedan s drugim dovikivati kroz one ogromne kacige? Zašto nismo sklopili posao sa Švedskom? U slučaju rata pomogao bi nam stari prijatelj i vikendaš s Korčule – Carl Bildt. On kuži avione. Toliko je letio ”avijunima” da nije nikada završio fakultet. Kao ni njegov ljevičarski kolega Martin Schulz iz njemačkog SPD-a, s tom razlikom da Martin nije uspio ni maturirati. No, u svakom slučaju prošlotjedne demonstracije protiv IK su raritetne u novijoj hrvatskoj povijesti. Protiv onih koji su na vlasti digli su se njihovi najtvrđi birači. Na jednoj strani gubiš, ali na drugoj dobivaš. Koja je strana važnija u političkom pokeru? Samo da ne prođemo kao Srbija. Dobila je sa 2:0 Nigeriju, a izgubila Kosovo. Treba samo pročitati strastveni komentar Slavice Lukić u Jutarnjem: “Svi uzaludni Plenkovićevi ustupci“. Naša Slavica je srcem i jezikom za Plenkija. I ne treba tome neki poseban komentar. Kad su uz tebe Slavica Lukić, Boris Vlašić, Robert Bajruši, Branimir Pofuk i ostali lijevi falangisti koji za HDZ i Plenkija ne bi dali ni pola trule jabuke onda je to tema za ozbiljnu analizu. Jednom je navodno Toma Bebić napisao (po Anti Gugi) “Trku dobiva konj, a nagradu osvaja jahač“. Možda se trenutno tako osjećaju birači HDZ-a. Oni su dobili zadnjih šest – što lokalnih što državnih izbora. Nagradu su odnijeli drugi – njihovi “jahači“ kao Slavica, Rada, Sanjasvraka, HNS (koji je tradicionalni “jahač“ bez konja za utrku).

Lukička je zgrožena. “Odlazi iz HDZ-a! Izdaja, izdaja!” “Ultra konzervativni prosvjed“. Iza koga stoji katolički kler u Hrvatskoj? Slavica je sigurna da katolici u Italiji i Vatikanu ne stoje iza ovog prosvjeda. Za one u Argentini nije sigurna. Slavica nas blago i majčinski pita zašto nitko nije pročitao IK i njenih 12 poglavlja. IK treba jednostavno “pročitati“, a to su katolici u RH i učinili. Jedna mudra HNS-ovka pročitala je Konvenciju 20 puta, a da je nije uspjela “pročitati“ što sve u njoj piše. I na kraju, kad se podvuče zajednički nazivnik što ostaje? Ljevičari i liberali su za Plenkovića i ratifikaciju. Ali kad dođu izbori ni HDZ ni Plenković njihov glas neće dobiti. A što je dobila Hrvatska? Cinici na fejsu kažu “Hrvatska je postala duševna bolnica otvorenog tipa“. Dubravka Šuica nas tješi “I Tuđman bi tako postupio!“ Što je onda s obitelji koja je protiv IK. Dvije Tuđmanove unuke su bile na prosvjedu. Jedna je čak zbog IK izašla iz HDZ-a. Studentski kapelan Don Stojić kaže: “Ako za naše novinare i političare muško može biti ženko i žensko muško, onda i 50.000 može biti 5.000.“

William Shakespeare je napisao: ”Ako nekog mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek.“ I ja mislim da je Plenković jako dobar čovjek.

Željko Trkanjec misli da se Hrvatska pokazala vjerodostojnim saveznikom. Naravno, riječ je o Velikoj Britaniji. Hrvatska i vjerodostojnost. Britanci nas vole i cijene. Odmah nakon Srbije, BiH, Slovenije, Makedonije, Kosova dolazimo mi. Zato su nas i razoružavali. Smislili su genijalan plan Z4 kojeg Srbi nisu željeli prihvatiti jer je bio toliko povoljan za Miloševića da je isti mislio kako se radi prijevari i klopki. Čuveni lordovi kroatofobi Owen i Carrington otvoreno su simpatizirali Miloševića. Svaka mirovna inicijativa RH i BiH u svom sastavu je imala bar jednog britanskog diplomata. Sjetite se Paddya Ashdowna i njegove izmišljene salvete na kojoj je Tuđman tobože nacrtao podjelu BiH. Da je taj jeftini trik prošao, naš Paddy pronašao bi još par salveta u kojima je Tuđman “dijelio“ Sloveniju, Austriju i Vatikan.

U Britaniji je otrovan bivši ruski špijun. Munjevitom istragom Englezi su zaključili “da je vrlo visoki stupanj vjerojatnosti kako su to učinili Rusi”. Možda čak i Putin osobno. Nešto slično atomskom oružju koje je posjedovao Sadam Husein. I tko je odmah skinuo gaće? Hrvatska. Vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu. RH je protjerala trećeg tajnika ruskog veleposlanstva. No, tim vazalskim odnosom prema EU i Britaniji te ubodom komarca pljucnuli smo na sve što su nam Rusi učinili za vrijeme rata. Najviše oružja, najbolje cijene i najbrži rok isporuke. Dok je London slušao Budu Lončara i strogo se držao embarga Vijeća sigurnosti, Moskva je otvorila skladišta bivšeg SSSR-a i dobro nas naoružala. Šimecki u tur trećeg tajnika iz Bosanske ulice je beznačajna gesta s diplomatskog aspekta, ali je u isto vrijeme i znak vazalskog odnosa prema Londonu. A Putin, osim što je sposoban, u isto je vrijeme i zlopamtilo. Ne čudi me što Slovenija nije sudjelovala u tom “plovećem kazalištu“. U njihovom MVP – u ne sjede đaci Mate Granića. To je pokazala i arbitraža oko Savudrijske vale. Još kad pridodamo skoro 25% duga Agrokora dvjema ruskim bankama onda je očito, kako kažu Bračani, da smo ‘debelo falili’. I ne treba nam više neprijatelja. Dosta smo sami sebi, a sada su nam i Rusi. Dobro, da ne bi ispao neki rusofil moram priznati da i Englezi imaju dosta dobrih stvari. Tamo je na snazi Istanbulska konvencija pa je jedna žena stupila u brak sa psom. Ne kaže se je li pas njen ili susjedov. Na fejsu imate zgodne slike s njihovog “vjenčanja“. Ona izgleda sretno, a mladenac je nekako savio rep. Ili se to meni samo čini.

Svojedobno je Madelaine Albright predlagala da se Slobodanu Miloševiću, umjesto u Haagu, sudi u Beogradu. Na pitanje hoće li se isti kriteriji primijeniti onda i na Gotovinu i osumnjičene Hrvate, odgovorila je: “Kako ne, neka i njima sude u Beogradu“.

I na kraju spominjem još samo jedan naslov u Večernjaku. Sebastian Kurz Savezni kancelar Austrije je rekao: “Mir u Europi možemo imati samo s Rusijom, a ne bez nje“. Možda preko Kurza malo zatoplimo naše odnose sa Rusima.

Evo nama Uskrsa! Stoga želim svako dobro i sretan Uskrs svima koji čitaju ovo moje štivo! Neka vas ne ljuti nestašica jaja. Važnije je da naša Vlada napokon pronađe svoja jaja. K’o što su ih pronašli Slovenci. Na Trgu Svetog Petra papa Franjo održao je uskršnju misu pred 5.000 vjernika. Ostalih 150.000 tisuća našlo se tu u šetnji, hranjenju golubova i čekajući “Tramvaj zvan čežnja”. Nazočne su, naime, brojili drugovi iz osiguranja hrvatskog veleposlanstva…

Zvonimir Hodak/7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Istaknuto

Srami se haški sude, svake suze s našeg lica

Objavljeno

na

Objavio

Pogni glavu haški sude
i sram nek te bude,
zločincima slobodu daješ
a ubijaš časne ljude!

Srami se haški sude,
svake suze s našeg lica,
umjesto da sudiš pravo
postao si ubojica!

Ubio si samo tijelo
al duša se ubit ne da,
što se nekad pravdom zvalo
to je sada jad i bijeda!

Pravda je na koljenima,
ako to se pravda zove
al istinu ti ne možeš
nikad bacit u okove.

Istina ne umire
nit će poražena biti,
ne može se ona sakrit
nit se može zatvoriti!

Istina je sad u nama,
nikad neće umrijet slika,
ubili ste generala
a oživjeli besmrtnika!!!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari