Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Zašto je ‘ubij Tovara’ ili ‘ubij Purgera’ navijanje, a ‘ubij Srbina’ fašizam?

Objavljeno

na

Usprkos valjanju više ili manje tmurnih oblaka iznad hrvatske državne budućnosti, cijelog spektra dubokih, tektonskih međunarodnih poremećaja, preslagivanja, usprkos puzajućega ili galopirajućega istiskivanja hrvatskih državnih uporišta u susjedstvu, prije svega u Bosni i Hercegovini, usprkos novoj etapi u pospremanju već daleke pretvorbe i privatizacije s navodno iznenađujućom krizom Agrokora koju je po recepturi sličnih kriza banaka devedesetih godina, pa kampanje predstečajnih nagodbi nazad nekoliko godina, morao očekivati doslovno svatko živ i pristojno razuman u Hrvatskoj, jer je to u biti nužan korak u završetku potpunoga preuzimanja Hrvatske od struktura nastalih i formiranih u vrijeme jugoslavenskoga komunizma, ipak ponajvažniji indikator usmjeravanja Hrvatske će biti navodno sasvim sporedna sitnica. Koja to nikako nije, jer je figurativno rečene temperatura teško bolesnoga organizma državnoga poretka.

Navijačko ponašanje.

Jer, navijačko ponašanje na predstojećoj utakmici u petak s Ukrajinom, zapravo je očekivani javni sudar s jedne strane nacionalnog prkosa, opredijeljenosti, bunta i nezadovoljstva dubokim stanjem potiskivanja i suzbijanja nacionalne slobode i identiteta, prema, s druge strane, odavno otrgnutoj državi koja je odustala i odustaje od gotovo ukupnih ciljeva s kojima se pošlo u njeno osnivanje.

Zato će na stadionu u navijačkim pjesmama, pristojnijem ili nepristojnom skandiranju i gromoglasnim uzvicima biti zapravo integriran odnos relevantnog uzorka nacije prema svome državnome i društvenome poretku.

To je uvijek bila i bit će golema anketa s nepogrešivim rezultatima.

S jedne strane imamo gotovo u potpunosti javno legaliziran stav da je svaki nacionalni otpor ili nacionalizam izraz fašističke naravi hrvatskoga naroda i „guja u njedrima“ kako je istinski rodonačelnik i glasnogovornik stvarne otrovnice u hrvatskim njedrima Josipović odavno naglasio, a s druge strane, imamo činjenicu da bez te figurativne guje nema spasa ovoj zemlji. Guja u ovome kontekstu nije razorno zlo, nego model i jedini način uništenja dubokih antihrvatskih silnica, koje su praktično pred potpunim zauzećem neželjene države i pred potpunim preuzimanjem svih relevantnih pozicija za dugotrajno upravljanje nacionalnim resursima.

Stadion je jedino mjesto gdje država ne može spriječiti prodor otpora ili provokacije u sami vrh mainstream medija

Državne politike i pozadinske strukture koje su iz javnoga diskursa istisnule sva moguće značajnija i masovnija negodovanja, otpor ili prkos, koje su u medijima i na javnim pozornicama gotovo potpuno zabranile neozakonjenom zabranom ili cenzurom, što je utoliko prisutnija u praksi ukoliko zakonima i represijom kao nekada nije moguća, država koja svaki otpor prema dominirajućim političkim pravcima, događajima i osobama, koja marginalizira svaku točku otpora odavno zabrinjavajućoj anacionalizaciji hrvatskoga društva i državnosti, jednostavno ne može sve kontrolirati. Jedino što se usprkos svim mogućim nastojanjima ne može kontrolirati je okupljena masa ljudi, a jedino mjesto gdje se ne može ni policijom, ni pritiskom, ni međunarodnim pravnim i institucionalnim nasiljem zaustaviti javna demonstracija otpora ili negodovanja jeste – stadion.

Kao što je u filmskom Gladijatoru, gladijatorska Arena umjesto predviđenoga Komodova instrumenta uništenja Senata i ovladavanja Rimom, postala autentični instrument neočekivanome Maksimu za konačan obračun s nastranim Komodom.

Mase su velika nepoznanica i obično neočekivano funkcioniraju ako nisu utemeljene na prepoznavanju dokazano autentičnih interesa.

Stadion je jedino mjesto gdje država ne može spriječiti prodor otpora ili provokacije u sami vrh mainstream medija, ovaj put u višesatni program HRT-a. Zbog toga će se pokušati to mjesto, tragom sličnih pokušaja i uspješnih obavještajnih operacija još od vremena sukoba BBB-a i Tuđmana, koji su sjajno iskoristili Hodakovi progresivci grada Zagreba i „vascele“ Europe za preuzimanje Grada, preko stotina obavještajnih udara po europskim stadionima, preko svastike na Poljudu, osmišljenih diverzija na Europskom prvenstvu, dodatno kompromitirati.

Ići će se na silovito zaplašivanje nacije, zatim iskorištavanje nogometaša i emotivne povezanosti naroda s njima, plasirajući teze da su neodgovorni otporaši koji uzvikuju Za dom spremni, ili eventualno „ubij Srbina“ zapravo ključni nositelji zla i svih nevolja u Hrvatskoj, te trajne štetočine, zbog kojih će eto – propasti ugled Hrvatske.

Kladim se da će snažna kampanja upravo u tom pravcu početi već par dana uoči utakmice, na dan utakmice Drago Ćosić će ustavno-patriotski kako bi rekao Pupovac jaukati i zgražati se, HRT će vrlo vjerojatno emitirati stotinjak priloga, Index tisuću tekstova, izdanja ostalih televizija i medijskih grupa će lamentirati nad opasnim ustašlukom kao najvažnijim problemom Hrvatske, a iz Europe će nam stizati već odavno dogovorene zabrinutosti zbog opasne Josipovićeve „guje“.

Posve ista matrica kao zaplašivanje desetine tisuća djelatnika Agrokora, zatim cijele nacije eventualnom propašću koncerna koji je i utemeljen da nakon što odradi svoje obveze, ostvari zakulisne ciljeve moćnoga parapolitičkoga podzemlja u zemlji, te legalizira stvarne pozicije toga podzemlja kao nezaobilaznih i naprednih europskih politika, perući se pod golemim vodopadom nacionalnih interesa, jednostavno u buri koja je tako nastala i usmjerenosti nacije u spas tisuća radnika, omogući tih izlazak – ključnih nositelje te pogibelji.

Tako prizemna matrica, a istodobno tako uspješna.

Bože sačuvaj.

Scenarij za sutra?

Scenarij je da sutra, nakon eventualne kazne UEFA-e Hrvatskoj, upravo Željko Jovanović s HRT-a pošalje poruke i osudi „navijački ustašluk“, da ga u stopu slijedi gomila Josipovića, Bernardića, Šeksova, Zelića, Pusića, Bosanaca i sličnih društvenih kreatura. Osudit će ustašku nostalgiju i opasnost, postavljajući se u poziciju suca, umjesto da ih se posjedne na sramnu klupu, upre prstom u njih i sve slične i trajno ih se primjereno kazni zbog toga što su zapravo oni izazvali štete koje pokušavaju svaliti na čast i obraz tisuća hrvatskih ljudi.

Ista je stvar s Todorićem za koga sam siguran da će nakon burne vratolomije s Agrokorom i zbog goleme interesne uvezanosti u medijsko, političko i financijsko podzemlje i mainstream, ispadati javna žrtva, kao što je ispao i Ninoslav Pavić nakon što mu je država oprostila više od pola milijarde kuna namjerno izazivanoga duga, s kojim je plaćao ubitačno uništavanje Hrvatske svojim medijskim jurišnicima.

Na stadion će kao i u svim masovnim okupljanjima poći uz policijske specijalce i desetine, ne nužno veliki broj, odavno raspoređenih i uvježbanih specijalaca obavještajnoga rata. Jer ništa se ne može savršeno zloupotrijebiti i iskoristiti protiv čovjeka, grupe, obitelji, naroda, kao – njihove emocije.

Oni će primjerice vikati „ubij Srbina“, televizije i mainstream će se zgražati, Uefini birokrati će smišljati uz lobiste sa strane primjerene kazne, činovnici će slati u javnost priopćenja koja su im njihovi sateliti u Hrvatskoj odavno napisali, zatim će se njihovi novinari u hrvatskim medijima iščuđavati javno nad svojim umotvorinama s potpisom „Europe“, a nitko neće postavljati pitanje primjera radi, zašto bi bilo prihvatljivije i manje opasno i šovinistički „ubijati Tovara“ umjesto „ubijati Srbina“?

Ako državna politika i država pristane na tu matricu, a do sada je i predvodila takav model – država postaje provokator.

Jednostavno, jednako kako će osposobljeni i masno plaćeni provokatori, koji su uz pomoć paradržavnih i paracivilnih agentura slali poruku preko svastike u Splitu, sasvim sigurno iskoristiti tako osiguranu i moćnu javnu pozornicu, infiltrirajući se među hrvatske suverenističke otporaše, da prekriju u javnome prostoru duboko pospremanje ostataka slobodnoga društva, kao što se događa s Agrokorom, tako će i otporaši iskoristiti prigodu – javno pokazati što misle o najvažnijim politikama i nositeljima tih politika u ovoj zemlji.

Zbog straha od provokatora, hrvatski suverenistički otporaši ne bi smjeli odustati ni od čega što ih simbolizira. Usprkos provokatora i mogućnosti iskorištavanja ponašanja otporaša i suverenista, protiv samih njihovih ciljeva, opravdano je i nužno državi i svijetu pokazati – otpor.

Ako je to Za dom spremni, zašto ne?

Koja će biti rješenja?

Pri tome, iako adresa izgleda u ovome slučaju Plenković i njegova vlada, svakako valja naglasiti da oni zaprimaju poruku po dužnosti i prirodnim očekivanjima, a ne po zaslugama. Ne bar svi. Plenković jest prava adresa u mjeri u kojoj oni mogu odgovoriti i poslati jasne javne i političke poruke naciji, smiriti već golemu nesigurnost i nezadovoljstvo koje se godinama nakupljalo, ali svakako ne samo zbog njihovoga nerada i ne samo zbog toga što u nekoliko mjeseci nisu ispravili sve stranputice kojima se usmjerava država već dugi niz godina. I, usprkos dakle tome što Plenković ne snosi osobno ni blizu najveću odgovornost za to stanje, posve je normalno, prirodno i opravdano da se njemu usmjerava nezadovoljstvo i od njega očekuju rješenja.

Kakva će rješenja ponuditi?

Hoće li na stadion njegov ministar Orepić, koji je već postao simbol totalno prepoznate suglasnosti s kriminalizatorima hrvatskog identiteta namigivanjem svastičarima na Poljudu, koje usprkos nevjerojatnim indicijama ni nakon tri godine već je sada izvjesno ne želi razotkriti, ili zbog njegovoga atentatiranja s notornim provokatorom Lekovićem, čiju sramnu epizodu ne želi otkriti hrvatskoj javnosti, na stadion poslati tisuću, dvije, pet ili dest tisuća policajaca, kako bi ugasili vatre koje tinjaju u hrvatskom narodu.

Neki će reći u navijačima.

Ma kakvim navijačima.

Svi ti ljudi tamo, ako isključimo realne statističke uzorke skupina kojima je svaki nered pokušaj pronalaženja identiteta i razloga socijalnoga postojanja od nereda do nereda, jer ništa drugo nemaju, na stadionu u petak će biti golema većina – posve pristojnih, normalnih, civiliziranih i pribranih ljudi, koji će sve što budu radili, raditi s jasnim političkim ciljem i nastojati poslati poruku – da je ovo njihova zemlja.

Sve drugo će biti nebitno.

Ovdje se može također primijeniti prastara floskula da politika i sport nemaju što tražiti zajedno.

Ma nemojte.

Itekako imaju, jer već od gladijatorskih natjecanja ili Olimpijskih igara u Grčkoj, sport je vid vrhunske politike po svojim posljedicama. Da je to tako, najbolje govori uz ostalo i javno upozorenje koje smo toliko puta slušali, a koje ćemo i sutra ili prekosutra čuti – da se primjerenim ponašanjem čuva ugled Republike Hrvatske, jer, će biti katastrofa ako UEFA kazni reprezentaciju zbog navijača.

Neće UEFA kazniti ili nekazniti reprezentaciju zbog navijača, nego zbog izdajničke akcije Kukuriku vlade i tadašnjega ministra Željka Jovanovića, koji je poslao službeno državno objašnjenje nakon višekratnih izvještaja notornoga mu pobratima Srbina Stevanovića iz Rijeke, o – fašizmu na hrvatskim stadionima.

Ili će kazniti reprezentaciju, time i Hrvatsku zbog državno poticane destrukcije gomilice huligana koje poznaje cijela Hrvatska, a koje državne politike boreći se preko njih za svoje interese, namjerno ne žele spriječiti u višegodišnjem divljanju.

UEFA nije imala izbora kažnjavajući do sada Hrvatsku.

Niti je UEFA dužna znati, niti može netko razuman shvatiti da je moguće na najvažnijim državnim funkcijama imati obične izdajnike i neprijateljske agenture. Zbog toga Hrvatska ima problema sa svijetom, a ne zbog povika Za dom spremni.

Državna politika je tražila kriminalizaciju svoga naroda

Jer državna je politika tražila kriminalizaciju svoga naroda, kao što je to uradila i sa svastikom na Poljudu, kako bi trajno i na sve jezike stotinama milijuna ljudi prevela dokaz da Pupovac, SPC, Srbija, zatim petokolonaši i Soroševi plaćenici, imaju pravo i da su Mesić, Josipović ili Pusićka po svijetu s pravom upozoravali na devijantnost hrvatskoga društva i naroda, tražeći međunarodnu institucionalnu i javnu potporu za svoje nakazne političke namjere i ciljeve.

Zbog toga tu kriminalizaciju državna politika mora i – osporiti, javno i pred cijelim svijetom demontirati, makar morala i priznati sramotu da se u hrvatskim državnim njedrima stvarno nalazila i nalazi opasna guja, ona stvarna, a ne ona Josipovićeva izmišljena. Guja otrovnica.

Plenković ima tešku zadaću, a istodobno i vrlo blagoslovljenu za svakoga političara koji želi ostaviti nešto korisno svome narodu. Tešku, jer mora iznijeti svoju nacionalnu sramotu pred dobronamjerni svijet, mora izgovoriti te riječi, iako zna da svijet zna za tu sramotu, svijetu koji ne počiva na državnom standardu da netko, bilo tko u normalnoj zemlji namjerno radi protiv interesa njenoga naroda i u svijetu u kojemu se to najstrože kažnjava u konačnici. A ugodnu i izazovnu jer može pokazati da on nije – Josipović. Ili da je njegova nacionalna politika suprotnost od one Željka Jovanovića.

Jedino, Plenković ne bi smio očekivati da se podrazumijeva da je on suprotnost Jovanoviću, Josipoviću ili Pusićki, jer se ništa više ne podrazumijeva. Izuzev naravno činjenice da je nemoguće skršiti otpor svoga naroda, koji je svakim danom odgađanja nazvati probleme stvarnim imenom sve moćniji, neselektivniji i razorniji.

Svako drugačije tumačenje i pokušaj plašenja Hrvatske očekivanim skandiranjem Za dom spremni na Maksimiru, ili odavno predviđenim urušavanjem monstruoznoga Agrokora, obična je gujina – podvala.

Marko Ljubić / hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hroslavijske zlatne kočije za Budimira Lončara

Objavljeno

na

Objavio

Obećala sam sama sebi da neću napisati ni riječ o odluci zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića da dodijeli Medalju Grada Zagreba Budimiru Lončaru.

No nisam mogla održati obećanje nakon što se sam Budimir Lončar pohvalio Jutarnjem listu:

“Ako postoji nešto na što sam ponosan, onda je to moje sudjelovanje u radu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kada je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju.” (Jutarnji list, 13. veljače 2019.).

Zato, ipak, evo nešto o razlozima za ponos Budimira Lončara.

Najprije ponešto o političko-vojnom kontekstu u kojem je donesena rezolucija Vijeća sigurnosti 713, kojom je 25. rujna 1991. nametnut embargo na uvoz oružja.

JNA do toga trenutka nije uspjela blitzkriegom pokoriti Hrvatsku, što bi joj svijet bio tolerirao. Na međunarodnom političkom planu usporedno su trajala dva procesa. Uz poticaj Vatikana i Austrije, Njemačka se počela i javno zalagati za međunarodno priznanje Hrvatske, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Na drugoj strani, Velika Britanija je, uz Francusku potporu, činila sve kako bi spriječila ili barem odgodila to priznanje i dala JNA još jednu, jesensku šansu da pokori Hrvatsku i tako zadrži jugoslavenski okvir (i) buduće državne zajednice.

U skladu s takvim političkim ciljevima Velika Britanija je pripremila nacrt rezolucije 713, kojom će se nametnuti embargo na uvoz oružja za cijeli prostor tadašnje Jugoslavije. Rezoluciju je sponzorirao i SAD, koji je tada vodio politiku nemiješanja i embargo mu je služio kao način držanja sukoba pod nadzorom.

Izručena na pladnju

Kao i uvijek u Vijeću sigurnosti, rezolucija je trebala biti rezultat kompromisa. Hrvatskoj susjedne države Austrija i Mađarska požurivale su sjednicu Vijeća sigurnosti kako bi “razmotrilo pogoršanje situacije koja izaziva ozbiljnu zabrinutost u regiji” (pismo Austrije).

Velika Britanija je takvu internacionalizaciju krize uvjetovala odredbama o embargu na uvoz oružja. Međutim, kako je to prvi ukazao britanski ekspert za međunarodnu sigurnost i ratne studije, profesor James Gow, rezoluciju o embargu ne bi bilo moguće donijeti bez izravne pomoći Budimira Lončara.

Naime, barem je Kina kao stalna članica Vijeća sigurnosti bila spremna uložiti veto (J. Gow, The Serbian Project and Its Adversaries, str. 92.- 93.). Kina nije željela prihvatiti presedan da Vijeće sigurnosti nametne uvoz oružja bilo kojoj suverenoj državi članici UN-a bez njezine suglasnosti. Zbog kineskog protivljenja Vijeće sigurnosti je tjedan dana bilo blokirano oko rezolucije.

No tada se uključuje Budimir Lončar kao vanjskopolitički ministar raspadajuće Jugoslavije. Preko Darka Šilovića, tadašnjega jugoslavenskog veleposlanika pri UN-u u New Yorku, pismenim putom traži žurnu sjednicu Vijeća sigurnosti i zahtijeva da joj osobno prisustvuje.

Sjednica je sazvana već sljedećeg dana. Budimir Lončar je kao prvi govornik osobno pozvao Vijeće sigurnosti da Jugoslaviji nametne embargo na uvoz oružja i tako omogućio jednoglasno prihvaćanje Rezolucije 713.

Razoružana i u to vrijeme goloruka Hrvatska time je ostala nasuprot tada četvrtoj vojnoj sili u Europi (JNA) bez mogućnosti legalne kupnje oružja sve do okončanja rata (jer za ukidanje embarga ponovno je potrebna suglasnost svih stalnih članica Vijeća sigurnosti), izručena je na pladnju jesenskoj ofenzivi JNA i srpskih paravojski, koji su potom četvrtinu hrvatskog teritorija okupirali i etnički očistili. Vijeće sigurnosti se ponovno uključilo tek u čuvanje njihovih ratnih stečevina preko UNPROFOR-a.

Takva je to bila Lončarova internacionalizacija, koju sam podrobnije opisala i u svojoj knjizi “Vježbe u Laboratoriju Balkan: Rat i mirovni proces 1991-1995”.

Dugoročno, nametnuti embargo učvrstio je pozicije starih struktura jugoslavenske duboke države koje su imale pristup ilegalnoj trgovini oružjem.

I to je početak pretvaranja tek stvorene Hrvatske u Hroslaviju, koje je do danas toliko uznapredovalo da je postalo mainstrem, da Budimir Lončar može javno iskazati svoj ponos zbog sudjelovanja u nametanju embarga. A kako da ne bude ponosan kada njegovi suradnici i njegovi pioniri danas upravljaju hrvatskim, odnosno hroslavijskim institucijama?

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Zato mislim da zbilja nije pravedno da oni danas nose funkcije, titule i odličja a da se on, njihov politički otac i guru, mora zadovoljiti tek skromnom Bandićevom medaljom. Veličini doprinosa Budimira Lončara priličilo bi zapravo jedno posebno odličje.

Primjerice – Hroslavijske zlatne kočije. Pod uvjetom da se u njima svaki dan uz svog mentora Lončara javno proveze po jedan od njegovih uspješnih pitomaca.

Tako bi Budimir Lončar mogao biti dodatno ponosan i zadovoljan učinjenim. A i Hrvati bi dobili bistriju sliku: tko je tko u Hroslaviji?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Novinarka Bujice pitala Budu Lončara: Imate li grižnju savjesti zbog svega što ste učinili protiv Hrvatske?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Amerika i Saudijska Arabija određuju nam mjesto džihada. Nakon Afganistana, oni su nam odredili da dođemo u BiH i ratujemo protiv Hrvata i Srba”, kazao mi je još 1994. godine Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed, koji je u BiH došao iz Afganistana gdje je ratovao protiv SSSR-a.

Fares je bio pripadnik egipatske islamističke terorističke organizacije Al Gamma’e al-Islamiyye, čiji su članovi za osvetu zbog nestanka Fuada Qasema, po nalogu vođe vojnog krila Al Gamma’e Al-Islamiyye Muhammada Shawki al-Islamboulija, zeta smaknutog vođe Al-Qa’ide Osame bin Ladena, postavili autobombu ispred policijske uprave u Rijeci 20. listopada 1995. piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Iz BiH u Čečeniju

Ovih dana ponovno se aktualiziralo pitanje brigade El-Mudžahed u regiji nakon što je 43-godišnji Edin Gačić ubio susjeda Suada Sultanića i policajca Mahira Begića te je nakon nekoliko dana bijega naposljetku i ubijen u razmjeni vatre sa specijalnom policijom u blizini Kiseljaka u središnjoj Bosni.

Iako za Gačića kažu kako je sadistički ubojica koji je za vrijeme rata u BiH nemilosrdno ubijao kao pripadnik brigade El-Mudžahed, a s druge strane pojedini tvrde da je bolestan, ono što je evidentno da je upravo brigada El-Mudžahed bila sjeme terorističke organizacije Islamske države koja je nemilosrdno ubijala u Iraku i Siriji, s obzirom na to da su pripadnici te brigade putovali s jednog ratišta na drugi.

Čak šestorica terorista koji su izveli teroristički napad na Svjetski trgovinski centar u New Yorku i Pentagon bili su pripadnici brigade El-Mudžahed, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid al-Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici brigade El-Mudžahed i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna.

U ožujku 2004., utvrđeno je da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik brigade El-Mudžahed.

– Iako je ideja šeika Abdullaha Azzama, koji je osnovao brigadu El-Mudžahed u Pakistanu koja se borila protiv vojske SSSR-a u Afganistanu, bila oslobađanje Palestine, nismo nakon njegove smrti smjeli govoriti o Palestini, već smo čekali naredbu iz Saudijske Arabije kamo ćemo ići dalje na džihad – govorio je Fares opisujući njihov put iz Afganistana do BiH.

– Rečeno nam je samo da idemo pomoći našoj braći muslimanima u BiH. U Pakistan su po nas došli zrakoplovi iz Saudijske Arabije te su nas prebacili u glavni grad Rijad gdje smo boravili nekoliko dana prije nego su nas prebacili u Zagreb, zatim u Split i dalje automobilima do srednje Bosne. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma opet su Amerika i Saudijska Arabija odlučile da džihad nastavimo u Čečeniji i to opet protiv Rusa.

Po završetku rata u BiH, grupirali su pripadnike brigade El-Mudžahed u Bihaću koji su željeli nastaviti džihad te su ih ponovno zrakoplovima Saudijske Arabije iz Zagreba prebacili u Saudijsku Arabiju te naposljetku u Čečeniju.

S obzirom na to da moje priključenje brigadi El-Mudžahed u Pakistanu bilo isključivo radi oslobođenja Palestine, odbio sam otići u Čečeniju i ostao sam u BiH – govorio je Fares koji je do napada na Ameriku 2011.godine živio u Zenici u BiH, ali je nakon tog napada, zbog velikog pritiska bosanske vlasti, napustio teritorij BiH kao i većina od 5 tisuća stranih boraca.

Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed danas živi u jednoj od skandinavskih zemalja gdje je dobio i politički azil.

13. kolovoza 1993. godine, tadašnji zapovjednik armije BiH, general Rasim Delić, u sastav 3. korpusa Armije BiH uveo je odred El-Mudžahed. Pitoreskna sela u dolinama Lašve, Bile i Bosne postala su prve baze mudžahedina.

Hrvati i Srbi vrlo su brzo postali prijetnja uspostavi islamističkog poretka u BiH koji je nosio vehabijsko-selefijsku ideologiju kakvu danas njeguje ISIL. Sve nemuslimansko stanovništvo smatrali su nevjernicima i bogohulnicima koje treba iskorijeniti.

Sve ono što se događalo na širem području srednje Bosne devedesetih godina, od ubijanja i zločina koje su počinili pripadnici brigade El-Mudžahed do nedavno, bili smo svjedoci takvih događanja i zastrašujućih prizora, na sirijskim i iračkim ratištima, ubijanja, odrubljivanja glava… Strani borci iz arapskog islamskog svijeta u BiH počeli su dolaziti već u veljači 1992. godine, a njihovo sjedište bilo je u Zenici.

Već u proljeće 1992. godine organizirane su i prve podružnice po selima nadomak Travnika, Novog Travnika i Bugojna.

Po dolasku u srednju Bosnu, u Zenicu koja je zapravo bila sjedište islamskog radikalizma tijekom ratnih devedesetih, mudžahedini su prvi put u borbama protiv HVO-a sudjelovali na lašvanskoj bojišnici u Busovači u siječnju 1993. godine kada je izbio rat između Bošnjaka i Hrvata.

Odmah nakon izbijanja rata pripadnici brigade El-Mudžahed počinili su zločin nad Hrvatima u selu Dusina kod Zenice gdje je ubijeno 10 osoba, a jednom od njih izvađeno i srce što je, kao dokaz o zločinima u BiH, prikazano i pred Haaškim tribunalom.

Mudžahedini su svoje bitke po srednjoj Bosni u sukobima protiv HVO-a izvodili sa Sedmom muslimanskom brigadom. “Za Alaha protiv Vlaha”, bio je poklič mudžahedina. Sedma je kasnije dobila u nazivu i epitet Slavna. Isto tako, u selu Mehurić nadomak Travnika, u dolini rijeke Bile, u ljeto 1993. godine očišćenoj od Hrvata, već 1992. godine Sefer Halilović najavio je rat protiv Hrvata u BiH.

Vrlo brzo, mudžahedini su, upravo tamo, organizirali i svoje zapovjedništvo, ali i logor pod njihovim nadzorom u kojem su bili zarobljeni mahom Hrvati s tog područja. Mehurić, odnosno, dolina Bile, vrlo su brzo među Hrvatima postali sinonim radikalnog islama i borbe koja se vodi u to ime.

Iranski utjecaj u BiH

Dolazak mudžahedina iz Afganistana u BiH imalo je cilj stvoriti proturavnotežu iranske dominacije koja je bila sve jača i BiH. Jedini put za prolazak mudžahedinima bio je kroz Hrvatsku koja im je omogućila logističku potporu.

Iako je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman bio protiv toga, nije mogao odbiti administraciju tadašnjeg predsjednika Billa Clintona s obzirom na to da su tada i CIA i Amerika bili na strane Hrvatske koja je u to vrijeme pripremala strategiju vojnih operacija za reintegraciju Krajine i zapadne Slavonije koje su još bile pod kontrolom pobunjenih Srba.

Osim mudžahedina koji su kroz Hrvatsku ušli u BiH, u Hrvatskoj su djelovale razne humanitarne organizacije poput saudijske Al-Haramein i visoki saudijski komitet koji su pod krinkom humanitarne pomoći širili vehabijsko-selefijsku ideologiju koja je u BiH naišla na vrlo plodno tlo i jako brzo se proširila.

Danas se na teritoriju BiH nalazi nekoliko tisuća pripadnika vehabijsko-selefijskog pokreta koji je nastao zahvaljujući tim organizacijama i opstao do danas, a priključio mu se veliki broj domicilnog stanovništva. Isto tako, u Borovju, naselju u Zagrebu, djelovala je i humanitarna organizacija Muafaq koja je bila direktno povezana s Osamom bin Ladenom.

Iako je hrvatska obavještajna služba tada imala sve podatke glede te organizacije, ništa nisu mogli učiniti zbog velikog američkog pritiska.

Međutim, Hrvatska je iskoristila priliku nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju, 19. travnja 1995. godine, kada je izveden teroristički napad na kompleks federalnih službi u američkoj državi Oklahomi koji je prouzročio smrt 168 osoba, a više od 800 osoba je ozlijeđeno.

Iako je teroristički napada počinio Amerikanac, Timothy McVeigh, čiji je motiv bila odmazda za smrt nedužnih ljudi prouzročenih od strane federalne vlade prilikom opsade u Wacou i incidenta u Ruby Ridgeu, prve sumnje bile su kako su počinitelji terorističke organizacije Al-Qa’ida ili neke druge islamističke skupine.

Tako je hrvatska služba u koordinaciji sa SAD-om, dva dana nakon napada, pokrenula veliku antiterorističku akciju prilikom koje je zatvorila i u BiH deportirala gotovo sve potencijalne osobe koje su živjele ili boravile na teritoriju Hrvatske. SAD i Saudijska Arabija bile su sve više zabrinutije zbog velikog utjecaja koji je Iran imao na tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića.

Naime, Iranci , uz politički, imali su i veliki vojni utjecaj na tadašnju Armiju BiH što se Amerikancima niti malo nije sviđalo. Iranci su u BiH, osim više od 100 vojnih savjetnika i stručnjaka za obuku, ali i 500 pripadnika Iranske revolucionarne garde te 100 boraca libanonskog Hezbollaha, prema izvještaju američke obavještajne službe CIA-e, samo od svibnja 1994. do siječnja 1996. preko Hrvatske u BiH dopremili oko 14.000 tona oružja vrijednog između 100 i 200 milijuna dolara.

Pošiljke koje su stizale osam puta mjesečno uglavnom su sadržavale pješačko naoružanje i municiju te velik broj ručnih raketnih bacača i protutenkovskih raketa. Između ostalog, u izvješću CIA-e stajalo je kako je Armija BiH ojačala zahvaljujući tom naoružanju te se, zahvaljujući tome, promijenila i vojna ravnoteža na terenu, što je omogućilo da Armija BiH vrati velik dio teritorija koji je bio pod kontrolom bosanskih Srba.

Zbog toga je Alija Izetbegović bio pod pritiskom SAD-a i Saudijske Arabije da prekine sve vojne i političke odnose s Irancima nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, ali on to nije učinio. Štoviše, koristio je svaku priliku da zahvali ajatolahu Hameneiju i tadašnjem iranskom predsjedniku Akbaru Hashemiju Rafsanjaniju.

Da su odnosi između Izetbegovića i Iranaca bili na najvišoj razini do njegove smrti, potvrđuju i dokumenti CIA-e u kojima stoji da su Iranci predali Izetbegoviću najmanje 500 tisuća dolara u dvije torbe za pomoć kampanji Stranke demokratske akcije uoči izbora 1996.

Glavni koordinatori za dopremanje naoružanja u BiH od bošnjačke strane bili su zamjenik ministra obrane BiH Hasan Čengić, za kojeg je CIA tvrdila da je glavni iranski čovjek u BiH, i direktor BiH obavještajne službe Bakir Alispahić. Oni su morali biti udaljeni sa svih političkih položaja u BiH nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.

Osim udaljavanja svih koji su surađivali s Iranom, američka administracija je preko pripadnika IFOR–a, međunarodnih mirovnih snaga u BiH, u veljači 1996. godine upala u kamp prepun snajpera, raketa, raznih vrsta eksploziva te tom prilikom uhitili trojicu Iranaca koji su vodili taj kamp.

Danas, zbog pritisaka SAD-a i Saudijske Arabije na vlast u BiH Iranski je utjecaj smanjen na minimum dok je utjecaj Saudijske Arabije sve veći, što dokazuje porast islamskog radikalizma, a posebice vehabijsko-selefijskog pokreta u BiH.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

IVO LUČIĆ: Puno toga među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima je ‘zloglasno’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari