Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Zašto je ‘ubij Tovara’ ili ‘ubij Purgera’ navijanje, a ‘ubij Srbina’ fašizam?

Objavljeno

na

Usprkos valjanju više ili manje tmurnih oblaka iznad hrvatske državne budućnosti, cijelog spektra dubokih, tektonskih međunarodnih poremećaja, preslagivanja, usprkos puzajućega ili galopirajućega istiskivanja hrvatskih državnih uporišta u susjedstvu, prije svega u Bosni i Hercegovini, usprkos novoj etapi u pospremanju već daleke pretvorbe i privatizacije s navodno iznenađujućom krizom Agrokora koju je po recepturi sličnih kriza banaka devedesetih godina, pa kampanje predstečajnih nagodbi nazad nekoliko godina, morao očekivati doslovno svatko živ i pristojno razuman u Hrvatskoj, jer je to u biti nužan korak u završetku potpunoga preuzimanja Hrvatske od struktura nastalih i formiranih u vrijeme jugoslavenskoga komunizma, ipak ponajvažniji indikator usmjeravanja Hrvatske će biti navodno sasvim sporedna sitnica. Koja to nikako nije, jer je figurativno rečene temperatura teško bolesnoga organizma državnoga poretka.

Navijačko ponašanje.

Jer, navijačko ponašanje na predstojećoj utakmici u petak s Ukrajinom, zapravo je očekivani javni sudar s jedne strane nacionalnog prkosa, opredijeljenosti, bunta i nezadovoljstva dubokim stanjem potiskivanja i suzbijanja nacionalne slobode i identiteta, prema, s druge strane, odavno otrgnutoj državi koja je odustala i odustaje od gotovo ukupnih ciljeva s kojima se pošlo u njeno osnivanje.

Zato će na stadionu u navijačkim pjesmama, pristojnijem ili nepristojnom skandiranju i gromoglasnim uzvicima biti zapravo integriran odnos relevantnog uzorka nacije prema svome državnome i društvenome poretku.

To je uvijek bila i bit će golema anketa s nepogrešivim rezultatima.

S jedne strane imamo gotovo u potpunosti javno legaliziran stav da je svaki nacionalni otpor ili nacionalizam izraz fašističke naravi hrvatskoga naroda i „guja u njedrima“ kako je istinski rodonačelnik i glasnogovornik stvarne otrovnice u hrvatskim njedrima Josipović odavno naglasio, a s druge strane, imamo činjenicu da bez te figurativne guje nema spasa ovoj zemlji. Guja u ovome kontekstu nije razorno zlo, nego model i jedini način uništenja dubokih antihrvatskih silnica, koje su praktično pred potpunim zauzećem neželjene države i pred potpunim preuzimanjem svih relevantnih pozicija za dugotrajno upravljanje nacionalnim resursima.

Stadion je jedino mjesto gdje država ne može spriječiti prodor otpora ili provokacije u sami vrh mainstream medija

Državne politike i pozadinske strukture koje su iz javnoga diskursa istisnule sva moguće značajnija i masovnija negodovanja, otpor ili prkos, koje su u medijima i na javnim pozornicama gotovo potpuno zabranile neozakonjenom zabranom ili cenzurom, što je utoliko prisutnija u praksi ukoliko zakonima i represijom kao nekada nije moguća, država koja svaki otpor prema dominirajućim političkim pravcima, događajima i osobama, koja marginalizira svaku točku otpora odavno zabrinjavajućoj anacionalizaciji hrvatskoga društva i državnosti, jednostavno ne može sve kontrolirati. Jedino što se usprkos svim mogućim nastojanjima ne može kontrolirati je okupljena masa ljudi, a jedino mjesto gdje se ne može ni policijom, ni pritiskom, ni međunarodnim pravnim i institucionalnim nasiljem zaustaviti javna demonstracija otpora ili negodovanja jeste – stadion.

Kao što je u filmskom Gladijatoru, gladijatorska Arena umjesto predviđenoga Komodova instrumenta uništenja Senata i ovladavanja Rimom, postala autentični instrument neočekivanome Maksimu za konačan obračun s nastranim Komodom.

Mase su velika nepoznanica i obično neočekivano funkcioniraju ako nisu utemeljene na prepoznavanju dokazano autentičnih interesa.

Stadion je jedino mjesto gdje država ne može spriječiti prodor otpora ili provokacije u sami vrh mainstream medija, ovaj put u višesatni program HRT-a. Zbog toga će se pokušati to mjesto, tragom sličnih pokušaja i uspješnih obavještajnih operacija još od vremena sukoba BBB-a i Tuđmana, koji su sjajno iskoristili Hodakovi progresivci grada Zagreba i „vascele“ Europe za preuzimanje Grada, preko stotina obavještajnih udara po europskim stadionima, preko svastike na Poljudu, osmišljenih diverzija na Europskom prvenstvu, dodatno kompromitirati.

Ići će se na silovito zaplašivanje nacije, zatim iskorištavanje nogometaša i emotivne povezanosti naroda s njima, plasirajući teze da su neodgovorni otporaši koji uzvikuju Za dom spremni, ili eventualno „ubij Srbina“ zapravo ključni nositelji zla i svih nevolja u Hrvatskoj, te trajne štetočine, zbog kojih će eto – propasti ugled Hrvatske.

Kladim se da će snažna kampanja upravo u tom pravcu početi već par dana uoči utakmice, na dan utakmice Drago Ćosić će ustavno-patriotski kako bi rekao Pupovac jaukati i zgražati se, HRT će vrlo vjerojatno emitirati stotinjak priloga, Index tisuću tekstova, izdanja ostalih televizija i medijskih grupa će lamentirati nad opasnim ustašlukom kao najvažnijim problemom Hrvatske, a iz Europe će nam stizati već odavno dogovorene zabrinutosti zbog opasne Josipovićeve „guje“.

Posve ista matrica kao zaplašivanje desetine tisuća djelatnika Agrokora, zatim cijele nacije eventualnom propašću koncerna koji je i utemeljen da nakon što odradi svoje obveze, ostvari zakulisne ciljeve moćnoga parapolitičkoga podzemlja u zemlji, te legalizira stvarne pozicije toga podzemlja kao nezaobilaznih i naprednih europskih politika, perući se pod golemim vodopadom nacionalnih interesa, jednostavno u buri koja je tako nastala i usmjerenosti nacije u spas tisuća radnika, omogući tih izlazak – ključnih nositelje te pogibelji.

Tako prizemna matrica, a istodobno tako uspješna.

Bože sačuvaj.

Scenarij za sutra?

Scenarij je da sutra, nakon eventualne kazne UEFA-e Hrvatskoj, upravo Željko Jovanović s HRT-a pošalje poruke i osudi „navijački ustašluk“, da ga u stopu slijedi gomila Josipovića, Bernardića, Šeksova, Zelića, Pusića, Bosanaca i sličnih društvenih kreatura. Osudit će ustašku nostalgiju i opasnost, postavljajući se u poziciju suca, umjesto da ih se posjedne na sramnu klupu, upre prstom u njih i sve slične i trajno ih se primjereno kazni zbog toga što su zapravo oni izazvali štete koje pokušavaju svaliti na čast i obraz tisuća hrvatskih ljudi.

Ista je stvar s Todorićem za koga sam siguran da će nakon burne vratolomije s Agrokorom i zbog goleme interesne uvezanosti u medijsko, političko i financijsko podzemlje i mainstream, ispadati javna žrtva, kao što je ispao i Ninoslav Pavić nakon što mu je država oprostila više od pola milijarde kuna namjerno izazivanoga duga, s kojim je plaćao ubitačno uništavanje Hrvatske svojim medijskim jurišnicima.

Na stadion će kao i u svim masovnim okupljanjima poći uz policijske specijalce i desetine, ne nužno veliki broj, odavno raspoređenih i uvježbanih specijalaca obavještajnoga rata. Jer ništa se ne može savršeno zloupotrijebiti i iskoristiti protiv čovjeka, grupe, obitelji, naroda, kao – njihove emocije.

Oni će primjerice vikati „ubij Srbina“, televizije i mainstream će se zgražati, Uefini birokrati će smišljati uz lobiste sa strane primjerene kazne, činovnici će slati u javnost priopćenja koja su im njihovi sateliti u Hrvatskoj odavno napisali, zatim će se njihovi novinari u hrvatskim medijima iščuđavati javno nad svojim umotvorinama s potpisom „Europe“, a nitko neće postavljati pitanje primjera radi, zašto bi bilo prihvatljivije i manje opasno i šovinistički „ubijati Tovara“ umjesto „ubijati Srbina“?

Ako državna politika i država pristane na tu matricu, a do sada je i predvodila takav model – država postaje provokator.

Jednostavno, jednako kako će osposobljeni i masno plaćeni provokatori, koji su uz pomoć paradržavnih i paracivilnih agentura slali poruku preko svastike u Splitu, sasvim sigurno iskoristiti tako osiguranu i moćnu javnu pozornicu, infiltrirajući se među hrvatske suverenističke otporaše, da prekriju u javnome prostoru duboko pospremanje ostataka slobodnoga društva, kao što se događa s Agrokorom, tako će i otporaši iskoristiti prigodu – javno pokazati što misle o najvažnijim politikama i nositeljima tih politika u ovoj zemlji.

Zbog straha od provokatora, hrvatski suverenistički otporaši ne bi smjeli odustati ni od čega što ih simbolizira. Usprkos provokatora i mogućnosti iskorištavanja ponašanja otporaša i suverenista, protiv samih njihovih ciljeva, opravdano je i nužno državi i svijetu pokazati – otpor.

Ako je to Za dom spremni, zašto ne?

Koja će biti rješenja?

Pri tome, iako adresa izgleda u ovome slučaju Plenković i njegova vlada, svakako valja naglasiti da oni zaprimaju poruku po dužnosti i prirodnim očekivanjima, a ne po zaslugama. Ne bar svi. Plenković jest prava adresa u mjeri u kojoj oni mogu odgovoriti i poslati jasne javne i političke poruke naciji, smiriti već golemu nesigurnost i nezadovoljstvo koje se godinama nakupljalo, ali svakako ne samo zbog njihovoga nerada i ne samo zbog toga što u nekoliko mjeseci nisu ispravili sve stranputice kojima se usmjerava država već dugi niz godina. I, usprkos dakle tome što Plenković ne snosi osobno ni blizu najveću odgovornost za to stanje, posve je normalno, prirodno i opravdano da se njemu usmjerava nezadovoljstvo i od njega očekuju rješenja.

Kakva će rješenja ponuditi?

Hoće li na stadion njegov ministar Orepić, koji je već postao simbol totalno prepoznate suglasnosti s kriminalizatorima hrvatskog identiteta namigivanjem svastičarima na Poljudu, koje usprkos nevjerojatnim indicijama ni nakon tri godine već je sada izvjesno ne želi razotkriti, ili zbog njegovoga atentatiranja s notornim provokatorom Lekovićem, čiju sramnu epizodu ne želi otkriti hrvatskoj javnosti, na stadion poslati tisuću, dvije, pet ili dest tisuća policajaca, kako bi ugasili vatre koje tinjaju u hrvatskom narodu.

Neki će reći u navijačima.

Ma kakvim navijačima.

Svi ti ljudi tamo, ako isključimo realne statističke uzorke skupina kojima je svaki nered pokušaj pronalaženja identiteta i razloga socijalnoga postojanja od nereda do nereda, jer ništa drugo nemaju, na stadionu u petak će biti golema većina – posve pristojnih, normalnih, civiliziranih i pribranih ljudi, koji će sve što budu radili, raditi s jasnim političkim ciljem i nastojati poslati poruku – da je ovo njihova zemlja.

Sve drugo će biti nebitno.

Ovdje se može također primijeniti prastara floskula da politika i sport nemaju što tražiti zajedno.

Ma nemojte.

Itekako imaju, jer već od gladijatorskih natjecanja ili Olimpijskih igara u Grčkoj, sport je vid vrhunske politike po svojim posljedicama. Da je to tako, najbolje govori uz ostalo i javno upozorenje koje smo toliko puta slušali, a koje ćemo i sutra ili prekosutra čuti – da se primjerenim ponašanjem čuva ugled Republike Hrvatske, jer, će biti katastrofa ako UEFA kazni reprezentaciju zbog navijača.

Neće UEFA kazniti ili nekazniti reprezentaciju zbog navijača, nego zbog izdajničke akcije Kukuriku vlade i tadašnjega ministra Željka Jovanovića, koji je poslao službeno državno objašnjenje nakon višekratnih izvještaja notornoga mu pobratima Srbina Stevanovića iz Rijeke, o – fašizmu na hrvatskim stadionima.

Ili će kazniti reprezentaciju, time i Hrvatsku zbog državno poticane destrukcije gomilice huligana koje poznaje cijela Hrvatska, a koje državne politike boreći se preko njih za svoje interese, namjerno ne žele spriječiti u višegodišnjem divljanju.

UEFA nije imala izbora kažnjavajući do sada Hrvatsku.

Niti je UEFA dužna znati, niti može netko razuman shvatiti da je moguće na najvažnijim državnim funkcijama imati obične izdajnike i neprijateljske agenture. Zbog toga Hrvatska ima problema sa svijetom, a ne zbog povika Za dom spremni.

Državna politika je tražila kriminalizaciju svoga naroda

Jer državna je politika tražila kriminalizaciju svoga naroda, kao što je to uradila i sa svastikom na Poljudu, kako bi trajno i na sve jezike stotinama milijuna ljudi prevela dokaz da Pupovac, SPC, Srbija, zatim petokolonaši i Soroševi plaćenici, imaju pravo i da su Mesić, Josipović ili Pusićka po svijetu s pravom upozoravali na devijantnost hrvatskoga društva i naroda, tražeći međunarodnu institucionalnu i javnu potporu za svoje nakazne političke namjere i ciljeve.

Zbog toga tu kriminalizaciju državna politika mora i – osporiti, javno i pred cijelim svijetom demontirati, makar morala i priznati sramotu da se u hrvatskim državnim njedrima stvarno nalazila i nalazi opasna guja, ona stvarna, a ne ona Josipovićeva izmišljena. Guja otrovnica.

Plenković ima tešku zadaću, a istodobno i vrlo blagoslovljenu za svakoga političara koji želi ostaviti nešto korisno svome narodu. Tešku, jer mora iznijeti svoju nacionalnu sramotu pred dobronamjerni svijet, mora izgovoriti te riječi, iako zna da svijet zna za tu sramotu, svijetu koji ne počiva na državnom standardu da netko, bilo tko u normalnoj zemlji namjerno radi protiv interesa njenoga naroda i u svijetu u kojemu se to najstrože kažnjava u konačnici. A ugodnu i izazovnu jer može pokazati da on nije – Josipović. Ili da je njegova nacionalna politika suprotnost od one Željka Jovanovića.

Jedino, Plenković ne bi smio očekivati da se podrazumijeva da je on suprotnost Jovanoviću, Josipoviću ili Pusićki, jer se ništa više ne podrazumijeva. Izuzev naravno činjenice da je nemoguće skršiti otpor svoga naroda, koji je svakim danom odgađanja nazvati probleme stvarnim imenom sve moćniji, neselektivniji i razorniji.

Svako drugačije tumačenje i pokušaj plašenja Hrvatske očekivanim skandiranjem Za dom spremni na Maksimiru, ili odavno predviđenim urušavanjem monstruoznoga Agrokora, obična je gujina – podvala.

Marko Ljubić / hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari