Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Zbog čega se antife ili kurikul revolucinari boje srednjeg vijeka?

Objavljeno

na

Što bi Vrdoljak, antife ili kurikul revolucinari radili u srednjem vijeku i zbog čega ga se tako boje?

Rijetko se kad čovjek može naslušati i nagledati javnih ispraznica, gluposti i notornih budalaština, kao u situacijama kada Jokić i Budak sa satelitima pokušavaju javnosti prodati argumentaciju za svoju viziju društva. Mislio sam da je Maras neponovljiv, ali nije im dorastao.

Zato ćemo danas razmotriti dvije stvari karakteristične za ponašanje kurikul revolucionara, Vrdoljaka i HNS-a kao „progresivaca“ današnjice, te u razuman kontekst pokušati staviti promovirani bijeg od srednjeg vijeka i devetnaestog stoljeća, kojih se antife ili kurikul revolucionari panično plaše i zapomažu na improviziranim pozornicama diljem Hrvatske.

Hajdemo redom.

Pokušajmo pronaći prihvatljive razloge za današnju progresiju javne blamaže i paničan bijeg od povratka u „prošlost“.

Pođimo od blamaže

Nije razumno polaziti od pretpostavke da su vođe kurikul revolucionara ili antifa političari, ljudi kojima nije stalo do svoga javnoga ugleda, da su glupi, da im je socijalna inteligencija kako bi rekao Prosperov Novak na razini sobne tremperature. Logično je i nužno pronaći, ili bar otvoriti mogućnost drugoga, puno ozbiljnijega, razloga takve javne višegodišnje blamaže.

Jer ljudi se blamiraju svjesno jedino, ili pred onim koga ne smatraju čovjekom pa ih nije briga za njegovo mišljenje, ili ako imaju golemi egzistencijalni razlog, pa riskiraju usprkos tome.

Gledajući te tipove u stotine televizijskih nastupa zadnjih dana, njihove riječi i prije svega izraze lica i neverbalni govor, jasno je kao dan da je jedino od izrecitiranih poruka njihovih prosvjednih cirkuskih medvjeda na pozornicama, veća budalaština tim tipovima bilo što dokazivati ili pokušavati osporiti razumnim načinom i argumentima njihove besmislice.

Reakcija na tu opasnu destrukciju humanosti, koja se više godina valja Hrvatskom, a svojevrsni vrh dosegla je pokretom za tu Jokićevu reformu, zato mora biti primjerena.

A to je reakcija vlade.

HNS Logo.svgVlada i predsjednik Plenković ne smiju takvima ostavljati ni minimum nade, a upravo to rade javnim koketiranjem s HNS-om, dopuštanjem javnoga nagađanja o HNS-ovu preuzimanju ministarstva obrazovanja i znanosti uz održavanje Jokića na „životu“ provlačenjem teze da će on u tom slučaju – preuzeti reformu. Ostavljanjem nejasnim tih teza u javnosti, Plenković čak i ako misli sasvim suprotno, baca izravno klipove pod noge voditeljima reforme koje je izabrala njegova vlast.

I izaziva slinu antifama.

Tko je vidio samo dio poruka sa skupova koje Jokić „nije organizirao“, tko je pročitao obrazloženje brutalnoga nasrtaja na Vican i Buljan Culej u priopćenju HNS-a, tko je samo površno pogledao cijeli spektar „argumenata“ kojima se mobilizira antifa na prosvjede i zagovara „budućnost“ , „dvadest i prvo stoljeće“ nasuprot srednjem vijeku, jasno mu je da je svaka društvena koalicija ili suglasnost s tim nastojanjima – potpuni debakl običnoga ljudskoga dostojanstva.

U toj HNS-ovoj poruci neprijatelji su Katolička crkva, Hrast, udruga „U ime Obitelji“, Željka Markić svatko tko ima drugačji stav i poštuje vrijednosti koje oni drže i ocjenjuju negativnim ili opasnim. A negativno i opasno je baš sve na čemu počiva od pamtivjeka hrvatska narodna integracija i identitet.

Skrivena agenda dakle ovoga kompletnoga pokreta je izvan svake sumnje – banalno neprijateljstvo. A na svakodnevnoj razini, vrlo moguće posve banalni osobni ciljevi, od kojih se nikako ne mogu isključiti i pretpostavljene goleme nabavke tehnoloških pomagala, primjerice tableta, za ostvarivanje eksperimentalne ili polazne faze Jokićeve reforme.

Jer ne mogu ni revolucionari bez goriva.

Zbog ovakvoga HNS-a i njegovih „kurikularnih“ najava, svaka suradnja, pa i kava u javnome kafiću HDZ-a s tim ljudima, s tom strankom, bila bi prvorazredan skandal i potpuni slom zadnje mrvice simbolike suverenističkoga identiteta HDZ-a. Ništa, baš ništa, ne može opravdati tu suradnju, pa čak ni strah od eventualnog gubitka izvanrednih parlamentarnih izbora. Postoje stvari koje pristojne institucije, ljudi, stranke i države – nikada ne rade. Mora negdje biti crta koja se ne smije prijeći.

U Hrvatskoj zagovarati veliku koaliciju, političko jedinstvo, pričati o izvanpolitičkim a nacionalnim interesima, neideologiziranim projektima na nacionalnoj razini, suradnjama posve vrijednosno suprotstavljenih ideja je – banalna prijevara.

Jer, baš sve što državna vlast radi mora biti plod politike i jest politika

Nema ni jednoga jedinoga cilja, projekta, odluke na državnoj razini, nečega o čemu će odlučivati Sabor, Vlada ili Predsjednica a da nije politika i da smije biti – nepolitična. Niti pristojna država smije u javnom diskursu tolerirati objavu da će u županijama gdje su na vlasti SDP, IDS ili HNS, te stranke i njihovi lokalni dužnosnici provoditi reformu prema njihovim političkim zamislima.

Onako kako se već odavno rukovodstvo Rijeke hvali da u školama na tom području provodi građanski odgoj prema zamislima Jovanovića i Štulhofera, iz kojega viri zubata Kinseyeva seksualna izopačenost, ili stilom Klasića i sličnih suočavatelja malih Hrvata s njihovom genocidnom prošlošću koji ispod radara države godinama uz pomoć svojih istomišljenika obilazi zagrebačke škole i – suočava.

S takvima nema igre, ne smije im se prepuštati nada, uzurapacija državnih ovlasti, jer je to udar na ustavni poredak, a politički koalirati s njima može samo netko tko namjerno vodi zemlju prema njihovim ciljevima – pod drugom formalnom zastavom.

To nije samo politička prijevara, to je – povijesna prijevara!

Ne može se iskustvo iz Njemačke, Francuske, Italije ili bilo koje uređene nacionalne države u kojoj baš nikome ne pada na pamet osporavati ili kriminalizirati same temelje svoje nacionalne državnosti, osnovnih nacionalnih vrijednota, simbolike; banalno primjenjivati na – Hrvatsku.

Plenković se čak i na razini javnih špekulacija tu opasno igra s vatrom.

I daje vrlo uznemirujuća obrazloženja.

Njegov nedavni pokušaj javnoga uspoređivanja iskustva koalicija u Europskom parlamentu s mogućim koalicijama u Hrvatskoj je nevjerojatan gaf, ili izraz nepoštivanja prema novinarima, javnosti i bar dijelu Hrvatske, koji ima temeljnu naobrazbu o političkim procesima i institucijama, te njihovim definicijama.

Europski parlament je potpuno neusporediv u svakom pogledu s hrvatskim Saborom ili bilo kojim nacionalnim parlamentom, jer nemaju gotovo ništa zajedničko po definiciji, izuzev forme.

Zbog čega su neprimjnenjiva koalicijska iskustva vrijednosno suprotstavljenih politika u europskim državama na Hrvatsku danas?

U čemu se sastoji temeljna politička suprotstavljenost u tim državama, a u čemu u današnjoj Hrvatskoj?

racanU Hrvatskoj od 25. lipnja 1991. godine, od trenutka kada je Račan u ime SDP-a ponudio Ustavnu odluku o nezavisnosti i istovremenom početku pregovora s neprijateljskom i agresivnom Srbijom o novoj zajedničkoj državnoj zajednici, što je politička platforma svih rukovodstava i SDP-a i HNS-a do danas, i danas, ali i svih relevantnih europskih politika; nemamo političke podjele oko lijevih i desnih, centrističkih ili necentrističkih vrijednota, nego oko – potrebe postojanja samostalne i suverene hrvatske države.

Pokret koji se eksplicitno svrstao i iza Jokićeve reforme, i svakoga, baš svakoga projekta koji na bilo koji način slabi ili razgrađuje nacionalni identitet i nacionalnu državnost u Hrvatskoj, samo je eksponent takvih politika i nacionalna država hrvatskog naroda mu je balvan u oku.

I s takvima nitko tko baštini, drži, vrednuje, štiti i promiče hrvatsku nacionalnu slobodu i nezavisnost – ne smije imati dodira ni najdužim štapom na svijetu.

S takvima je koalicija kapitulacija!

Da vidimo problem straha od Srednjeg vijeka

Zašto se u konačnici toliko kurikularni revolucioinari, antifa civilnjaci, haenesovci i Vrdoljak toliko boje „povratka u srednji vijek“?

O tome sam slušajući ih puno razmišljao, savjetovao se s par dugovječnih i mudrih staraca na ulazu i vidim samo jedan jedini razuman razlog.

U srednjem vijeku, ili u devetnaestom stoljeću, države, plemstvo, carevi, kraljevi i dvorovi nisu plaćali i na platnom popisu držali toliko beskorisnih tipova ili jednostavnije rečeno – neradnika. Tu i tamo kakva dvorska luda, ali uvijek talentirana i lucidna, kakav ulični svirač, umjetnik, praktično samo odabrani vrhunski slikari, književnici, filozofi, matematičari, sve od reda ljudi koji su nadrasli sve epohe.

Što bi u tom društvu radio Vrdoljak, što Krešo Beljak, bi li Beus Richembergh konačno uspio sklepati potvrdu da je grof usprkos riziku odrubljivanja glava lažnim plemićima, kako bi prošli Matula, Urša Raukar, što bi bilo s Markovinom, Klasićem, Budakom, koga bi i gdje analizirali Rimac, Zakošek, Puhovski, od čega bi živio Novokmet, gdje bi zet Kazo bio ravnatelj, čime bi se bavio Aco Stanković, tko bi prehranjivao Šprajca bez RTL-a, što bi bilo s Radom Borić, kako bi Maja Sever prenosila njihove poruke od sela do sela, okruga do okruga, feuda do feuda?

Jel tako?

Ne znam je li motivacija za drvlje i kamenje po srednjem vijeku i devetnaestom stoljeću na skupovima kurikul revolucionara u tome, ali ne vidim ništa srodnije njihovome javnom djelovanju od kada postoje. Ne vidim načina kako bi takvi tipovi uvjerili mudre kraljeve i careve da je idealna platforma društva – antifašizam.

Eventualno anti-kuga bi mogla proći, ali oni se nikada ne bi mogli baviti realnim problemima, pa se toga ne bi dosjetili. Ili, možete li zamisliti kako pred Karlom Velikim, Vrdoljak ponizno recitira naučene lekcije o značaju – antifašizma, a ovaj blene i koluta očima, hvatajući se za vršak mača za pojasom smišljajući na kakvo mučenje poslati budaletinu pred sobom?

Figurativni medvjedi na revolucionarnim pozornicama upravo sintagmu – „ovo je dvadeset i prvo stoljeće“, ponavljaju kao argument sam po sebi, s tim riječima se pred kamerama i mikrofonima s praznim pogledima besmislenog samozadovoljstva i samovažnosti redaju „napredni“ učenici, „skrbne majke“ i nabrijani aktivisti, prijeteći kako nas „oni“ namjeravaju vratiti u srednji vijek ili devetnaesto stoljeće.

Ne znam zašto primjerice Vrdoljak misli da je neka prednost biti danas on, u odnosu na Milu iz Korenice s početka devetnaestog stoljeća.

Tko ga je uvjerio u to?

Između Vrdoljakove inventivnosti, vodstva i simbolike „dvadeset i prvog stljeća“ i simbolike Mile iz Korenice s početka devetnaestoga stoljeća kao uzora društva, malo što bi prevagnulo na Vrdoljakovu stranu. Mile iz tridesetih godina devetnaestoga stoljeća je uz svoje krave, ovce, svinje, kokoši, usjeve na njivama kao seljak, ili u drugom slučaju bar kao pošten razbojnik riskirajući život u oružanim prepadima na cestama i u šumama, zavrijedio više poštovanja, jer je, ili sam stvarao egzistencijalan proizvod, ili riskirao život pljačkajući bez političke zaštite, dok Vrdoljak i ta skupina ne riskiraju ništa svoje, a nikada nisu stvorili – ništa dobro.

Baš ništa.

U čemu je onda ta prednost?

Ni u čemu.

Praznina.

Kao i svaki „argument“ kojim se služe.

Konačno, kad govore o obrazovanju, morali bi poći od činjenice da je upravo današnje institucionalno obrazovanje utemeljeno u srednjem vijeku i opstalo do danas usprkos njihovim antifašističkim pretcima, na čemu su izgrađena sva dostignuća današnjega svijeta, pa je smiješno pozivati se na prednosti tih dostignuća i s prijezirom se odnositi prema njihovim korjenima.

Zbog toga je razlog straha od povratka u srednji vijek, strah od gladi i sudbine da u redovima kao ponizni preobraćenici stoje pred crkvom u nekom gradu i od fratra Jure primaju mjerice brašna, soli, masti, slanine i krumpira- da ne crknu od gladi. A jure ih uz to još i blagoslovi!

Zbog toga je stvari u Hrvatskoj sve nužnije raskužiti, jer je kao kuga u srednjem vijeku, ovaj pokret naših kurikul junaka i njihovih političkih ekvivalenata, postao opasna epidemija, koja se jedino može zaustaviti a onda trajno odstraniti društvenom higijenom i vrlo rigoroznim pravilima društvenoga nagrađivanja i vrednovanja.

A to se ne radi koalicijom s njima, nego karantenom sa strogom dijetom okuženih trupa.

Marko Ljubić / HKV

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Aca u građanskom ratu – sa samim sobom

Objavljeno

na

Objavio

Mogla je to biti savršena predstava zamišljena po savršenom scenariju. Koju minutu prije 14 sati, činilo se kao da sve ide po planu i nedjeljni je voditelj već trljao ruke zamišljajući sutrašnje naslovnice iz kojih bi bilo razvidno da je on, popularni Aca, dao još jedan obol tezi kako nikada Hrvatska nije bila napadnuta.

Uh, možda će me opet potapšati Pupi, razmišljao je veselo. A kako i ne bi!?

Sve je razradio do detalja. Srbina i vukovarskog branitelja Predraga Mišića Peđu trebalo je samo malo pogurati da potvrdi tezu da se u Hrvatskoj umjesto nekakvog Domovinskog rata vodio građanski rat. Nek’ ovaj malo priča o Vukovaru, borbama i zarobljavanju da zadovoljim formu, mislio je Aca, nek se opusti, a onda ću ga dočekati. Jer, imao je on svoje argumente koje će ispucati u trenutku kad se Peđa ne bude ni najmanje nadao.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Negdje oko 47. minute je krenuo. Lagano. Bez nervoze. Pa sjedili su njemu nasuprot i veći zalogaji od ovog vukovarskog branitelja. Smireno je Aca Mišića priupitao što je zasmetalo Hrvatskoj konzervativnoj stranci u izjavi Aleksandra Vulina o tome da se u Hrvatskoj vodio građanski rat? Uslijedio je hladan tuš, Mišić ga je pogledao i hladno kazao da nije bilo nikakvoga građanskog rata već da je Hrvatska napadnuta i da je riječ o agresiji JNA.

I onda se naš nedjeljni voditelj počeo koprcati nadajući se da Pupi ne gleda TV. Panika je bila sve veća i odlučio je zaigrati na sve ili ništa te mrtvo-hladno izjavio da se radilo o građanskom ratu jer je bilo dosta ljudi srpske nacionalnosti koji su bili građani ove države i koji su se pobunili protiv Hrvatske, a kao dokaz toj tezi naveo je primjer Mišićeva brata koji je bio građanin RH i ratovao je na agresorskoj strani. „To su izdajice domovine“, opet je hladno odgovorio Mišić pa nedjeljnom voditelju nije ostalo ništa drugo nego da nervozno, kao posljednji pokušaj, pročita definiciju građanskog rata koju je netom prije početka emisije pažljivo prepisao s neke internetske stranice. I dobio je što je tražio. Vukovarski branitelj i Srbin (iako je to potonje manje važno) kazao mu je kako je Srbija napala Hrvatsku. I ostavio našeg nedjeljnog voditelja u neobranom grožđu.

No šalu na stranu. Možemo sada raspravljati o tome zašto ovaj voditelj Hrvatske televizije ne poštuje zakone. Možemo raspravljati i o tome zašto, očito namjerno, ignorira Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je usvojio Sabor u kojoj jasno stoji da je Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica. Ili, se možemo zapitati je li ovaj nedjeljni voditelj čuo za presudu Haaškog suda hrvatskim generalima iz koje je razvidno da se Hrvatska branila. Sve to Stanković bi trebao objasniti svojim poslodavcima, ali i svima koji plaćaju preplatu ili pune državni proračun.

No isto tako treba biti pošten i reći da se inzistiranjem na građanskom ratu Stanković samo pridružio sramotnom nizu onih koji su i s većih pozicija branili velikosrpsku tezu o podjeli krivnje, u koju se građanski rat savršeno uklapa. Od Josipovića, Pupovca, Vulina, Vučića, Irineja, Nikolića, a svojedobno se čak i Milanović zaigrao s tim terminom.

Josipović je čak išao toliko daleko da je inzistirao na tome da Hrvatska odustane od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. I to bez obzira na to što je Međunarodni sud pravde kao najviše međunarodno pravosudno tijelo ustvrdilo da je Hrvatska bila žrtva agresije u cilju stvaranja homogene srpske države. To mu nije smetalo pa je i dalje radio sve da se Domovinski rat proglasi građanskim, a onda bi se moglo govoriti i o drugačijoj preraspodjeli krivnje.

Ipak, u Stankovićevoj emisiji čulo se još nešto iznimno važno, a što je dobilo znatno manji medijski prostor. Predrag Mišić Peđa otvorio je temu vođa srpske manjine u Hrvatskoj, posebno Pupovca i Milakovića u Vukovaru, te kazao kako oni zapravo štete srpskoj manjini i uopće nemaju potporu.

Argumentirao je to činjenicom da je Srđan Milaković u Vukovaru dobio tek sedam posto glasova. „Problem je dok se 145.000 ljudi u ovoj državi izjašnjavaju kao Srbi, Pupovac dobiva 8.000 glasova – ma koga on to predstavlja? U tome je problem, to je osnova problema. Koriste novac hrvatske države, a ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, nego SDSS koji je dobio 8000 glasova. Ostalih 137.000 živi za ovu Hrvatsku“, jasno je kazao Mišić. I to je jedina istina. Velikoj većini Srba u Hrvatskoj dosta je konflikata i ratnog huškanja u koje ih gura Pupovac.

I to je razlog zašto, unatoč zakonskoj mogućnosti, ne žele birati zastupnike s manjinske liste. A podsjetimo, na posljednjim parlamentarnim izborima čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije htjelo glasovati i birati svoje zastupnike na posebnoj listi.

Dovoljno je to snažna poruka da je zrelo vrijeme da se promijeni izborni zakon na način da se ukinu jednakiji i ostanu samo jednaki.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

HNES donio etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari