Pratite nas

Vijesti

Marko Matić: Ćirilometodica

Objavljeno

na

Solunska braća Ćiril i Metoda, kao i njihovi učenici, bili su bizantski kulturno-politički misionari (9.st.), koje je Rim pokušavao pridobiti na svoju stranu. Njihovo misionarenje, po nalogu cara iz Carigrada, od Grčke do Moravske, poklapa se i s čuvenim raskolom carigradskog patrijarha Focija, prvim velikim crkvenim sukobom između Rima (pape) i Carigrada (patrijarha). Javni zadatak Ćirila i Metoda bio je opismenjavanje ondašnjih stanovnika Balkana i, donekle, srednje Evrope, a tajni povratak bizantske vlasti, ili barem političkog utjecaja na te nekadašnje rimske provincije. Sredstvo njihovog političkog djelovanja bilo je i pismo ćirilica, koje su načinili preinačavanjem, nespretnijeg, starog hrvatskog pisma glagoljice.

Od svog postanka ćirilica je, na neki način, okupatorsko pismo za Balkan i Hrvatsku, kao i današnja srpska, Vukova ćirilica za sve Hrvate. Ćirilometodski panslavizam za Hrvate je bio jednako opasan kao i današnji globalizam. Slaveniziranje, unifikacija, proglašavanje istim donekle sličnih nacionalnih identiteta, pokazalo se u prošlosti štetnim, čak i zločinom. Riječ slaven, slavo, opća je imenica a ne ime; slavi su oni koji se u govoru donekle razume, kao što se djelomično razume i razne vrste germana ili romana. Bizantski politički misionari pokušali su panslavenizirati slave prvenstveno radi interesa Bizanta. Što god tko radi,  radi  zbog nečega i nekoga. Zbog toga je Rim ( tadašnja papina država) istovremeno  odobravao i sumnjičio aktivnosti Ćirila i Metoda, a prema tvrdnjama nekih povjesničara pomogao im je i oko preseljenja s ovoga na onaj svijet. Vidjet ćemo kad na nas dođe red je li to istina. To mi danas živući ne znamo, ali znamo da je isti cilj ćirilice bio onda kao i danas, da iz uporabe potisne ne samo glagoljicu nego i latinicu – da nama Hrvatima nametne političke i ekonomske interese, koje smo mi odbacili skidanjem s kraljevskog trona, na Livanjskom polju, probizantski orjentiranog našeg kralja Zdeslava 879. godine.

Znači, tko god hoće saznati istinu o ćirilici, saznat će da ćirilica nikad nije bila hrvatsko pismo, ali je bosančica, ćirilica na hrvatski način, kojom su u srednjem vijeku pisali neki obrazovaniji Hrvati. Zato je Hrvatski sabor, koji nije državni, donoseći tzv. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, 13. 12. 2002. (predsjednik Sabora bio je Zlatko Tomčić), postupio u interesu ćirilometodice a ne u interesu hrvatskog naroda. Nažalost, takav nedržavni Sabor donio je mnoge zakone za koje ti sabornici tvrde da obvezuju hrvatske državljane. Zaboravljaju naši vrli sabornici da bi se zakon, pravo, trebalo temeljiti na pravdi da bi ga  građani poštivali. A spomenuti Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina je i imenom i sadržajem prepun nepravdi prema većinskom hrvatskom narodu. Koja je to i čija pravda da se u svakom naselju u Hrvatskoj, gdje živi trećina Srba, na državnim zgradama piše naziv onoga što je u zgradi i srpskom ćirilicom, onom ćirilicom koja nas je skoro sto godina, posredno, klala,ubijala, palila, rušila, otimala nam sve što je naše. Zar po članku 12. Ustava RH u Hrvatskoj nije u uporabi hrvatski jezik i latinično pismo? Nigdje u Ustavu ne piše da tamo gdje živi trećina Srba, ili Talijana, mora pisati na sjedištu državnih tijela njihovim jezikom i pismom, nego da se tako može pisati pod uvjetima propisanim Zakonom. Prema tvrdnjama srpskih medija 99% Srba iz Hrvatske se svojevremeno izjasnilo da bi oteli dio hrvatskog teritorija i pripojili Srbiji. Jesu li zbog toga dobili ovoliko povlastica po Zakonu o nacionalni manjinama od tobože hrvatskih Vlada? Niti smo svi jednaki, ni ravnopravni mi hrvatski državljani; različiti smo i različita su prava i obveze onih koji su obnavljali, gradili i grade Hrvatsku od onih koji su je rušili, raskopavali i raskopavaju. Zbog toga je zločin izvršavanje ovakvih prosrpskih zakonskih propisa, a nije zločin npr. sprečavanje postavljanja ćirilice u Vukovaru. Stavljanje ćiriličnih ploča bilo gdje po Vukovaru vršenje je nužde po grobovima onih koji su poginuli da Vukovar i dalje bude hrvatski. Donošenje i provođenje nepravednih prosrpskih propisa jugočetnička je, rankovićevska, politika u hrvatskoj policijskoj odori – čisti bizantizam. To je čak i neka vrst unutarnje, izvana dirigirane, agresije po sva tri srpska memoranduma; kako po onom iz 1844. tako i po onima iz 1986. i 2011. Prva dva su bila poluilegalna, a ovaj treći donijela je Vlada Srbije na sjednici od 21. 01. 2011.pod dugim naslovom, koji ovako počima: Strategija…

Srbi prečani imaju i svoj vlastiti memorandum, koji je, nakon što je rađen  u Zagrebu, Novom Sadu i Beogradu,  objavljen u kolovozu 2008. pod imenom Studija o statusu i položaju Srba u Hrvatskoj. Ta Studija ne govori ni o kakvoj Ustavom zajamčenoj kulturnoj autonomiji manjinama u Hrvatskoj, nego o nekoj srpskoj neteritorijalnoj autonomiji i manjinskoj samoupravi utemeljenoj, kako Srbi kažu, na Pismu namjere i Odluci hrvatske Vlade, te na famoznom Erdutskom sporazumu. Sva tri akta nastali su od 1995. do 1997., u vrijeme tzv. mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Povlaštena prava u odnosu na ostale manjine (21), kao i u odnosu na većinski hrvatski narod, Srbi u spomenutoj Studiji traže jer se boje asimilacije u gradovima i getoizacije po hrvatskim selima. Dobar je strah kome ga je Bog dao, ali Srbima koji žive među Hrvatima takav strah je lažan. Ni jedna nacionalna manjina u Evropi, uvjeren sam, nema prava kakva imaju Srbi u Hrvatskoj. I onda, njihov slabunjavi i sladunjavi vožd, četničić Pupavac, neku večer reče pred televizijskim kamerama u Vukovaru da se predsjednik RH i najveće hrvatske stranke igraju vatrom. I da  nijedan od njih, ni Josipović ni Karamarko, na tu ozbiljnu prijetnju nije ozbiljno reagirao. Zašto ga rankovićevci, povjerljivi policajci ministra Ranka Ostojića, nisu pozvali barem na informativni razgovor na način na koji su to nekada rankovićevci radili? Osim na hrvatskom kukavičluku, Pupavčeva hrabrost je utemeljena i na dva Sporazuma koje je Pupavac sklopio sa zlotvorom Sanaderom 2003. i 2008. A možda je hrabar i od toga što misli da je sada vrijeme za teritorijalnu autonomiju Srba u Hrvatskoj. Kad je u Baranji 1997. osnivao Srpsko narodno vijeće, izjavio je da još nije vrijeme za srpsku teritorijalnu autonomiju. Ni tada mu se nije ništa dogodilo, kao ni kad je izjavio, za vrijeme rata, da su Hrvati preveli na katoličanstvo ni manje ni više nego 11 tisuća malih Srba. Do kada ćemo više trpiti laži i klevete ovog zločinca, dragi moji Hrvati? Pupavac zna, i od toga je drzak prema hrvatskoj vlast, da je preko spomenutih Sporazuma s hrvatskim jugoslavenima postigao da Srba ima više u hrvatskoj državnoj upravi , sudovima, policiji, vojsci, obrazovanju, kulturi… nego ih je ikada bilo otkad su ih Turci kao Vlahe u Hrvatsku doselili.

Zbog svega navedenog treba ultimativno zatražiti od ove jugočetničke vlasti u Hrvata da se ukine službena uporaba srpske ćirilice u Hrvatskoj svugdje, od mjesne zajednice do Sabora. Treba propisati da ćirilični natpisi mogu biti samo na onim zgradama u kojima se okupljaju raznovrsne srpske organizacije, ali u Vukovaru i Udbini i još nekim (nabrojati ih poimenično) hrvatskim mjestima ni na tim objektima. Također bi trebalo, usput, poništiti odredbe Statuta Istarske županije, koje propisuju dvojezičnost, hrvatske i talijanske natpise, u cijeloj Istri. Ma takvo nešto ne bi nam ni četnici propisali.

Kad će već jednom shvatiti razni jugoslaveni, udbaši, kosovci, masoni, poltroni… da Hrvatska nije communis omnium, zajedničko dobro onih koji je čuvaju i vole i onih koji je mrze ili ne vole? Nakon 12 stoljeća ćiriličnih nasrtaja na hrvatstvo, Hrvate i Hrvatsku, molim sve izgubljene hrvatske ovce da prestanu nametati hrvatskom narodu tuđinske, okupatorske jezike i pisma, i da se vrate svemu što nam je čuvalo identitet stoljećima, pa tako i glagoljici (popovi glagoljaši), latinici (premda nije naša), a i bosančici. Budimo svoji na svome, a ne žrtve sukoba, nekad doslovna a nekad metaforično, između Rima i Carigrada, Istambula. Oslobodimo se napokon, Hrvati dragi, oslobodimo sve hrvatske zemlje od onih koji nam ih žele oteti pismom, jezikom, kulturnom revolucijom, globalizmom ili vojskom. Oslobodimo se i veleumlja naših muta, sluta, tuta, varalica i izdajica: Karamarka,  Josipovića, Sanadera, Kosorice, Šeksa, Milanovića, Pusićke… Spasi nas Bože od njihove zabrinutosti za Hrvatsku! Tražimo od njih i cijele vlasti u Hrvata da hitno zabrane protuzakonito  djelovanje paralelne srpske vlasti u istočnoj Slavoniji, pod imenom Zajedničko vijeće općina. Tom fantomu, čijem su osnivanju kumovali Ivica Kostović, Hrvoje Šarinić i Zlatko Mateša, mandat je istekao krajem 1997., ali on i danas postoji i djeluje uz pomoć budžeta države Hrvatske.

Prijatelji Hrvatske, kao Boga vas molim, udružimo se mi koji smo bili zajedno 1990. da bi zaštitili sebe, svoju djecu i unučad od stranih i domaćih koljača prava, pravde i istine! Pomozi nam svemoćni Bože!

 

 

 

M a r k o   M a t i ć

facebook komentari

Vijesti

Haški sud proglasio Ratka Mladića krivim i osudio ga na DOŽIVOTNI zatvor!

Objavljeno

na

Objavio

Raspravno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu donio je nepravomoćnu presudu Ratku Mladiću i odredio mu doživotnu kaznu zatvora za Ratka Mladića.

Ratni zapovjednik vojske bosanskih Srba Ratko Mladić, osoba čije je ime postalo sinonimom za najteže ratne zločine počinjene na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, konačno se danas suočio s pravdom na koju se čekalo više od dva desetljeća.

Haški sud proglasio ga je, između ostalim, krivim za genocid te osudio na doživotnu kaznu zatvora.

Raspravno vijeće Haškoga suda u utorak je proglasilo krivim zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića krivim za genocid u Srebrenici i zločine protiv čovječnosti u BiH te ga osudio na doživotnu kaznu zatvora

 

Mladić je proglašen krivim za deset od 11 točaka optužnice. Oslobođen je odgovornosti za prvu točku koja ga je teretila za genocid u šest općina istočne BiH jer je vijeće utvrdilo da zločini počinjeni u tim općinama ne predstavljaju genocid. Proglašen je krivim za genocid u Srebrenici, za progon, istrebljenje, ubojstva, deportacije i nečovječna djela kao zločine protiv čovječnosti te za ubojstva, teror, nezakonite napade na civile i uzimanje pripadnika UN-a za taoce kao ratne zločine. Zločini su se događali na području BiH od 1992. do 1995.


Ratko Mladić je zbog ometanja postupka izbačen iz sudnice. Pogledajte trenutak izbacivanja Ratka Mladića iz sudnice:

 

General Rahim Ademi: Mladićev veliki vojni poraz kod Šibenika

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

U dvorištu vukovarske bolnice zapaljene svijeće

Objavljeno

na

Objavio

Paljenjem svijeća u dvorištu vukovarske Opće bolnice te molitvom mnogobrojni Vukovarci i djelatnici bolnice odali su u petak navečer počast žrtvama agresije bivše JNA i paravojnih srpskih postrojba na Vukovar 1991. godine, a Vukovarcima se u molitvi pridružila i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, koja će biti i na središnjem obilježavanju 26. godišnjice vukovarske tragedije.

Predsjednica Grabar-Kitarović zapalila je svijeću podno spomen-obilježja u dvorištu bolnice, a to su učinili i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, vukovarsko-srijemski župan Božo Galić te drugi.

Svijeće su zapaljene i kod zavjetne kapelice na tzv. kukuruznom putu – putu spasa, koji je tijekom opsade Vukovara bio jedina veza između toga grada i slobodnoga vinkovačkog područja.

Program u sklopu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, koji se i ove godine održava pod geslom “Vukovar, mjesto posebnog pijeteta”, počet će u subotu u 10 sati u dvorištu vukovarske Opće bolnice, odakle će sudionici u Koloni sjećanja proći gradskim ulicama do Memorijalnog groblja žrtava Domovinskog rata, gdje će državna i druga izaslanstva te mnogobrojni hrvatski građani položiti vijence i zapaliti svijeće i gdje će se služiti misa zadušnica koju će predvoditi požeški biskup, mons. Antun Škorčević.

Počast poginulima u obrani Vukovara 1991. godine polaganjem vijenca i paljenjem svijeće na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata odalo je večeras i izaslanstvo Vukovarsko-srijemske županije koje je vodio župan Božo Galić.

“Došli smo položiti vijenac i zapaliti svijeću u znak sjećanja na stradanje grada Vukovara te njegovih branitelja i civila, kao i onih u Škabrnji te svih onih ljudi koji su položili živote za Hrvatsku. Hvala im i slava, neka počivaju u miru”, rekao je Galić.

Počast žrtvama odalo je i nekoliko stotina Vinkovčana koji su večeras prošli u koloni sjećanja od središta Vinkovaca do podvožnjaka u Ulici kralja Zvonimira i podno murala 12 redarstvenika ubijenih 2. svibnja 1991. u Borovu položili vijenac i zapalili svijeće. Prije toga u vinkovačkoj župnoj crkvi sv. Euzebija i Poliona služena je misa zadušnica.

U spomen na žrtvu Vukovara diljem Hrvatske građani paljenjem svijeća odaju počast poginulima.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari