Pratite nas

Razgovor

Marko Miljanić: Pupovac ni jednom nije došao u Škabrnju

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s Markom Miljanićem, ratnim zapovjednikom obrane Škabrnja, a u povodu 28. obljetnice stradanja ovog mjesta

U hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu Škabrnja je doživjela teške trenutke, baš kao i Vukovar, Pakrac, Lipik, Saborsko, Voćin… To je danas mirno mjesto koje nažalost još uvijek živi i živjet će od – prošlosti. Oni koji nisu stradali uglavnom su se vratili na svoja ognjišta. A nema kuće u Škabrnji koja ne nosi neku bolnu uspomenu na velikosrpsku agresiju.

Nedaleko ovog mjesta rođen je i „veliki borac“ za ljudska prava, Srbin po zanimanju, Milorad Pupovac, koji obilazi Hrvatsku i pričao o ustaškim zločinima.

– Kako to da ni jednom nije došao u Škabrnju, na neko naše obilježavanje stradalih iz Domovinskoga rata, da na licu mjesta čuje što su to četnici uradili u njegovu rodnom kraju? – pita se ratni zapovjednik obrane Škabrnja legendarni Marko Miljanić, Junak Domovinskoga rata.

Čovjek koji je branio ovo mjesto sa svojim iznimno hrabrim mještanima i koji je izgubio više od pola svoje obitelji, danas na 28. obljetnicu stradanja jako je ogorčen.
Tako nam djeluje u razgovoru.
Podsjeća nas da kad su se preživjeli vratili u Škabrnju da ih je u osnovnoj školi koja još uvijek nosi ime po partizanu-komunisti Vladimiru Nazoru, umjesto po nekom Junaku Domovinskoga rata, dočekala stravična krilatica „Živjela smrt i dobro došli u mrtvo selo“. Inače, pokraj ove škole nalazi se i masovna grobnica, koja ih također podsjeća na prošlost.

– Imamo Hrvatsku i mi bi hrvatski branitelji trebali biti sretni. A nismo – kaže Miljanić. Tuga, nezadovoljstvo i sve takve negativne stvari dobrano su se uvukle među nas. Nema pravde. I dalje se gone ljudi koji su stvarali hrvatsku državu, ali ne i oni koji su je rušili. Za teške zločine u Škabrnji dosad su odgovarali neki četnici u odsustvu, što znači da nikada nisu bili ni dana u hrvatskom zatvoru. Odgovarala je Zorana Banić, medicinska sestra. Dobila je šest godina zatvora, a ni jedan četnički zapovjednik. Do njih „ne mogu“ doći. A ja sam im svojedobno dostavio i adrese većine onih koji su krivi za zločine u Škabrnji.

Malo vas ima u hrvatskim medijima, kako to? Naime, ranije ste više govorili, više su vas novinari posjećivali, slikali… Što se dogodilo?
– Istina, teško mogu u hrvatske medije. Ne samo ja već i drugi koji žele govoriti istinu i samo istinu. Ne daju nam javno svjedočiti. Čekaju da umremo. Nekoliko puta sam bio i svjedok na Haaškom sudu. Medije to ne zanima. Više prostora dobije neka srpska „pevaljka“ nego mi koji smo branili Hrvatsku. Dobro se biraju ljudi koji će govoriti na televiziji. Mi očito nismo podobni. Kad nam nešto i dopuste kazati onda se to ne dopadne pupovcima i onima „tamo daleko“, pa nas maknu. Brišu naša imena i kad nastupamo na nekim domoljubnim tribinama. Sa svih strana javljaju mi se branitelji, pa i ratni zapovjednici da ih se uskraćuje, da nisu zadovoljni.

Vaša draga i ponosna majka doživjela je 97. godina. Supruga su joj četnici zaklali, izgubila je pola svoje obitelji. Nema tome dugo nažalost je umrla…
– U Škabrnji su mnoge majke zavijene u crno. Moja majka je patila do zadnjih dana. Nekoliko godina pred smrt zvali su je i svjedočiti u svezi Domovinskoga rata, a nisu je se sjetili 30 godina, nego pred smrt. Željeli smo je smjestiti u starački dom. Imao sam sve preporuke, od svih ministarstva, ali ništa nije pomoglo. I onda pričaju da branitelji imaju prednosti i pogodnosti. Sram ih može biti. Sin mi imam neko poljoprivredno dobro. Želio je i on otići van, ali sam ga molio da ostane, jer se nismo borili da nam sinovi i kćeri budu radnici u Njemačkoj i drugdje.

Nego, nismo čitali ni čuli da je 18. 10. obilježen dan općine Škabrnja! Kako to?
– Što da vam kažem? Sramota je to. To zavisi od našeg općinskog načelnika. Mislim da sam vam sve rekao.

Na obljetnicu stradanja u Škabrnji, u programu obilježavanja nema vašeg imena. Jer to znači da ni ove godine nećete govoriti na ovom skupu, 18.11.?
– Kao ratnog zapovjednika mene ovdje, a ni na državnoj razini, nitko ne obavještava o ovom i takvim programima. Ne žele da ja govorim u Škabrnji, koju sam branio!. Ne odgovara im. Možda i ne ja, nego istina.
Godinama se pričalo da bi trebalo postrojiti pripadnike ratnih brigada…
– To bi bilo jako dobro. Da se vidi koliko nas ima, i tko su pravi, a tko laži branitelji. Lažni se ne bi tada ni usudili doći. A mnogi od njih su itekako jaki na riječima, čak ih i slikaju i od njih prave heroje.

Kao ratni zapovjednik niste dobili ni jedno visoko odličje…
– Dobio sam kao i ratni zapovjednik 117. brigade Dragutin Kralj – trolista. Neki imaju i po desetak visokih državnih odličja. Očito, nismo bolje ni zaslužili.
Kako to da se u svezi toga ne bune hrvatski generali?
– I među njima ima svakakvih. Neki vjerojatno za Škabrnju i mene nikada nisu ni čuli.
Zbog čega je, po vama, dosad čak blizu 3500 branitelja i članova njihovih obitelji učinilo suicid?

– Zbog nepravde. Ljudi su mislili da jedan dio onih koji su na ili oko vlasti, koji odlučuju, vole hrvatsku državu i poštuju ljude koji su im donijeli slobodu. Gadno su se prevarili. Biti branitelj, što to znači, osim broj u nekakvom registru?

Mnogo je mladih Hrvata dosad napustilo državu, otišli su van. Jesmo li se za to borili?
– Borili smo se i ljudi su ginuli za pravu, istinsku Hrvatsku, gdje neki pupovci i slični neće biti u prvom planu. A sada imamo to što imamo. Branitelji su brojke, a ne ljudi. Dok Hrvati odlaze u Njemačku, Australiju, Irsku, Kanadu… Srbi dolaze u Hrvatsku i preko veze dobivaju čak i odlične poslove. To je nama naša borba dala, kako bi rekli i vi u brojnim svojim domoljubnim komentarima- istaknuo je Marko Miljanić, uz podsjećanje da je u Škabrnji u vrijeme Domovinskoga rata izvršen pokolj 84 Hrvata, od toga 26 hrvatskih branitelja i 58 civila te da su četnici uništili svaku kuću, školu, pa i crkvu.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Miroslav Tuđman: Nema spasa za BiH ako ne bude ravnopravnosti Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MORH / J. Kopi

Razgovor s prof. dr. sc. Miroslavom Tuđmanom

Relativno kratko nakon posljednje vrlo zapažene knjige “Druga strana Rubikona” (2017.) prof. dr. sc. Miroslav Tuđman objavio je još jedno zanimljivo djelo – prvu kritičku analizu iskonstruiranoga pravnog instituta zajedničkoga zločinačkog poduhvata (ZZP) u svezi s presudom šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata. U povodu predstavljanja knjige razgovarali smo s autorom, prof. dr. sc. Tuđmanom.

Kako ste došli na ideju da knjigu nazovete Haški krivolov?

Radni je naziv rukopisa bio Vrijeđanje pravde. No,tijekom razgovora s ljudima kojima je bio poznat sadržaj nametnuo se kao logičan naslov Haški krivolov. Naslov implicira ne samo da su nedužni ljudi „ulovljeni“ završili u Haagu, nego da su i Tužiteljstvo i suci kršili pravne norme i standarde, kako bi opravdali svoj „krivolov“.

U knjizi analizirate pravni institut ZZP u predmetu IT-04-74, odnosno šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata. Do kojih ste spoznaja u svezi s time došli i što se, gledajući iz današnje perspektive, htjelo sa ZZP-om?

U knjizi analiziram presudu u onome dijelu koji se odnosi na ciljeve ZZP-a. Šestorica Hrvata nisu ni optuženi da su osobno počinili zločin ili da su zapovjedili zločin, već da su mogli znati, ili da su imali informacije, kako su počinjeni neki zločini. Zato je Haški tribunal usvojio do tada nepostojeći institut ZZP-a, kako bi ih mogao optužiti. Već sama ta činjenica da se oni optužuju za ZZP, koji kao pravni institut nije postojao u vrijeme na koji se odnosi optužnica, pravno je neodrživa. Pogotovo jer to ima za posljedicu da i optužnica i presuda nužno poprimaju političku konotaciju i poruku. Svjedoci smo da Bošnjaci presudu tumače da je HZ HB (Hrvatska zajednica Herceg-Bosna), odnosno HR HB jednako ZZP. Kad bi to bilo tako, onda su pripadnici ZZP-a i J. Cutiliero, C. Vance, D. Owen, T. Stoltenberg, odnosno i EU i VS UN-a.

Jeste li pretpostavljali na što sve u tom opsežnom poslu možete naići? Što Vas je najviše iznenadilo?

Po struci nisam pravnik. Možda su me zato najviše iznenadile činjenice da Raspravno vijeće nije htjelo prihvatiti kao dokaze one dokumente koji opovrgavaju optužnicu, a dokaze koji su tijekom 13 godina procesa prihvaćeni, a u suprotnosti su s optužnicom o ciljevima ZZP-a, ni Raspravno i  Žalbeno vijeće nije se u svojim presudama odredilo prema njima. Takvi su dokazi jednostavno  prešućeni. Također iznenađuje činjenica da se Tužiteljstvo koristilo dokazima do kojih je došlo na nelegalan način. Tužiteljstvo ICTY-a raspolagalo je s dokazima koji su u suprotnosti s optužnicom u predmetu IT-04-74, ali ih je odbilo uvesti i u ovaj predmet. Sve to čini optužnicu neutemeljenom, a presudu neodrživom.

Stavovi veleposlanika Galbraitha oprečni su lobistu Galbraithu

Tko su bili glavni svjedoci Tužiteljstva ICTY u čitavom konstruktu ZZP?

Glavni svjedoci Tužiteljstva o ciljevima ZZP-a su Robert Donia, Ciril Ribičič, veleposlanik Herbert Okun, Josip Manolić i veleposlanik Peter Galbraith. To su glavni svjedoci na koje se presuda poziva o ciljevima ZZP-a. Podrobno sam analizirao njihove izjave. Začuđuje s kojom su lakoćom ti svjedoci govorili o događajima i procesima o kojima su tako malo znali. Osim toga, njihove su izjave međusobno kontradiktorne i u pravilu bez poznavanja osnovnih političkih i povijesnih činjenica.

U početku knjige, u glavi – Vijeđanje pravde, bavite se presudom i samoubojstvom generala Praljka. Tko su oni koji će ga nositi na savjesti jer su vehementno odbacili njegovu obranu, koju je sam nazvao „Arhimed-Praljkov zakon”?

General Praljak je svjedočio na sudu tri mjeseca. Svjedočio je 12 posto od ukupnoga vremena zasjedanja Raspravnoga vijeća. Ništa nije skrivao, nije glumio gubitak pamćenja, na sva je pitanja imao izravne i otvorene odgovore. Očekivao je poštenu i pravednu presudu. Nije je dobio i zadnje su mu riječi bile: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prezirom odbacujem vašu presudu“. Ne znam imaju li tužitelji i suci Raspravnoga i Žalbenoga vijeća savjest. Vjerojatno će odbacivati svoju odgovornost, ili skrivati se iza direktiva po kojima su radili. Na to ukazuje i činjenica da su neki suci i tužitelji dolazili nakon izrečene presude u Sarajevo i Mostar po priznanja koja su im uručivali Bošnjaci. Upravo zbog takvoga ponašanja tužitelja i sudaca, koje bi u nekim uređenim pravnim sustavima bilo dostatni razlog za preispitivanje presude, naša nas savjest prema šestorici i posebno prema Praljku obvezuje da se izborimo za istinu i pravdu.

Manolićevo svjedočenje obradili ste u posebnome poglavlju “Judin poljubac”. U kršćanstvu je taj poljubac simbol izdaje. Što je Josipa Manolića motiviralo da se pred Haškim sudom na taj način postavi spram prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana?

Manolića je pregazilo vrijeme već početkom 1990-ih. On je išao rušiti predsjednika Tuđmana 1994., a kada nije uspio, pokušao je to „zaboraviti“. U vrijeme detuđmanizacije pojavio se kao svjedok u Haagu. Potvrdio je sve što je tužitelj Kenneth Scott od njega tražio, a potom i što je obrana tražila. Odvjetnik Karnavas otvoreno mu je rekao „da laže u zapisnik“. Manolić je u sudnici izravno optužio šestoricu da bi odmah potom tvrdio da on to nije rekao. Vjerujem da metafora s Judom dobro opisuje Manolićevo ponašanje, kojemu su negativne strasti zamračile potrebu da iznese činjenice i istinu.

Nekadašnji američki veleposlanik Peter Galbraith jedan je od onih koji je podupro tezu Tužiteljstva o ZZP-u. Je li to bio rezultat tadašnjih pogleda američke politike, ili je to bila njegova osobna “dionica”?

Peter Galbraith došao je u lipnju 1993. za američkoga veleposlanika u Hrvatsku. Slijepo je slijedio direktive State Departmenta do te mjere da je došao u sukob s djelatnicima svojega veleposlanstva koji su radili za CIA-u i Pentagon. Bez znanja o realnim odnosima i bez diplomatskoga iskustva, smatrao je da će svojim medijskim nastupima, s kojima se hvalio i u Haagu, odigrati ključnu političku ulogu. Vjerujem da je njegov osobni angažman bio i veći od očekivanja službenoga Washingtona. To dokazuje i ono što je tijekom njegova svjedočenja rečeno: Galbraith je kao lobist Kurda u Iraku zagovarao njihovu autonomiju preciznijom argumentacijom nego što je HZ HB tražila od Sarajeva. Stavovi veleposlanika Galbraitha i lobista Galbraitha potpuno su oprečni.

Izdvojeno mišljenje suca Antonettija na 500 stranica

U široj hrvatskoj javnosti manje je poznato kako je jedan od eksperata kojeg je forsiralo Tužiteljstvo u konstruiranju ZZP-a bio Ciril Ribičić. U osnovnim crtama kako se “proslavio” taj slovenski ustavno-pravni stručnjak?

Ciril Ribičič napisao je svoju „Ustavnopravnu analizu formiranja i djelovanja HZ H(R)B“ već 1999. godine, a na zahtjev tužitelja u predmetu Kordić i Čerkez. Od tužiteljice Susan Somers dobio je predsjednički transkript od 27.12.1991. (razgovor predsjednika Tuđmana s delegacijom HZ HB). Taj transkript koji je nelegalno završio u Haagu, Ribičiču je bio dovoljan da i 2007. potvrdi sve što je od njega Tužiteljstvo očekivalo. Kada je svjedočio u predmetu protiv šestorice rekao je 2007. da ništa ne bi mijenjao. Svoje je svjedočenje objavio već u formi knjige 2000. pod naslovom „Geneza jedne zablude“, a hvali se da je ponosan što su predgovore toj knjizi napisali Stjepan Mesić i Alija Izetbegović. Na sudu je predstavljen kao ustavnopravni stručnjak, tražio da ga se oslovljava sa profesore, ali ostao je ono što je bio: (bivši) predsjednik SK Slovenije, nespreman priznati pravo i drugim narodima bivše Jugoslavije na slobodu i demokraciju.

Više manje sva svjedočenja u predmetu IT-04-74 koje je pripremilo Tužiteljstvo, Haški je sud prihvaćao vrlo benevolentno. Druga, koje je predlagala obrana, među njima i svjedočenje generala Kleina, odbacivana su. Kakav je to Sud kojem nisu bile problem ni krivotvorine, ako su se uklapale u zadani koncept?

Raspravno i Žalbeno vijeće nisu razmotrili izjavu J.P. Kleina da je Izetbegović nudio predsjedniku Tuđmanu pripojenje Hercegovine Hrvatskoj, nisu prihvatili „tajni“ sporazum (14.9.1993) Tuđman-Izetbegović o federaciji hrvatske i bošnjačke republike (prema Owen-Stoltenbergovom planu) u konfederaciji s Hrvatskom, nisu prihvatili ni jedan dokaz Islamska deklaracijao napadnim operacijama Armije BiH i etničkom čišćenju Hrvata u srednjoj Bosni; nisu prihvatili Islamsku deklaraciju kao dokaz političkih ciljeva Alije Izetbegovića, nisu prihvatili ciljeve i zločine mudžahedina u BiH; potpuno su zanemarili humanitarnu i vojnu pomoć Hrvatske Muslimanima i Armiji BiH itd… Jedino je predsjednik Raspravnoga vijeća sudac Antonetti bio protiv takvog odnosa prema dokumentima i dokazima, i u svojem izdvojenom mišljenju na 500 stranica odbacio je optužnicu koja je građena na institutu ZZP-a. Međutim ostao je nadglasan sa 2: 1.

U knjizi navodite kako je Alija Izetbegović s Momčilom Krajišnikom potpisao “zajedničku srpsko-muslimansku deklaraciju” kojom pristaje da se Republika Srpska može izdvojiti iz BiH. S druge strane hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu nudio je Hercegovinu, što je on odbacio. Kakvu je BiH zamišljao autor Islamske deklaracije?

Alija Izetbegović nikada se nije odrekao Islamske deklaracije u kojoj je iznio svoju političku filozofiju i ciljeve svojega, tj. muslimanskoga političkog programa. On je samo radi međunarodne zajednice (MZ) zagovarao „građansku državu“, međutim ni u teoriji ni u praksi nije htio priznati konstitutivnim narodima BiH, dakle Hrvatima i Srbima, pravo na suverenost i ravnopravnost. Smatrao je da je nacija izmišljotina kojom Zapad želi kolonizirati i razjediniti islamski svijet. Zato je bio protiv „etničke“ podjele BiH. Nikada nije govorio o tronacionalnoj BiH. Potpisivao je sve mirovne planove međunarodne zajednice za ustavno rješenje BiH, ali nikada nije imao namjeru pristati na federalni ustroj BiH, bilo ustroj na kantone, provincije ili republike. Nikada nije htio ustrojiti zajedničko zapovjedništvo Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) i Armije BiH iako je potpisao pet, šest sporazuma o tome. Sve do srpnja 1995., dakle tek nakon Srebrenice potpisao je vojni savez sa Hrvatskom.

HVO je spasio BiH i Hrvatsku    

Ako međunarodna zajednica ima negativan stav o HZ Herceg-Bosni, zašto je prihvatila Republiku Srpsku. Zna li uopće što će s BiH?

Bošnjačka politika tvrdi da je međunarodna zajednica imala negativan stav o HZ HB. Europski mirovni planovi zagovarali su teritorijalno razgraničenje BiH koje polazi od ustroja kantona, provincija i republika prema nacionalnom kriteriju. Na toj je osnovi priznata RS i na toj je osnovi potpisan Washingtonski sporazum, kao federacija hrvatske i bošnjačke republike re-organizirane u deset kantona. Do takvih rješenja se došlo 1994. i 1995. primarno zbog kompromisa američke politike, s jedne strane, te interesa britanske i francuske politike s druge strane. Ravnopravnost i interesi Hrvata u Federaciji trebali su biti zajamčeni postojanjem Doma naroda te posebnim odnosima Federacije (odnosno BiH) s Republikom Hrvatskom.

Godišnjica osnivanja HZ Herceg-Bosne, zbog istog nadnevka u sjeni je velike hrvatske ratne rane nastale srbijanskim razaranjem i okupacijom Vukovara. Treba li snažnije obilježavati osnivanje te zajednice?

Potrebno je podsjetiti da do formiranja HZ HB 18. studenog 1991. nije došlo slučajno, nego kao odgovor na okupaciju i razaranje Vukovara. Taj je datum i onda bio snažna poruka da će se Hrvati boriti protiv agresije te da sami žele odlučivati o svojoj sudbini. HVO je spasio ne samo BiH od totalne okupacije, nego je početkom 1992. spriječio prodor jugo-komunističke armije prema Splitu i Zadru. Taj datum i danas je poruka i muslimanskome hegemonizmu i srpskome secesionizmu da bez Hrvata kao ravnopravnoga konstitutivnoga i suverenoga naroda u BiH, BiH nema budućnost. Bez Hrvata kao ravnopravnoga političkoga čimbenika BiH će se raspasti.

Nema spasa za BiH ako ne bude ravnopravnosti Hrvata

Kakvi se zadatci nameću pred hrvatskom državnom vlašću nakon ove opsežne i sustavne analize – Haški krivolov?

Haški krivolov analiza je presude IT-04-74. Knjiga se ne bavi političkim programima ili analizom političkih prilika u BiH danas. No, čitatelji mogu lako doći do zaključka. Presuda je neodrživa, a zločini koji su počinjeni krivo su adresirani na optuženu šestoricu. Hrvatska državna politika, pak, mora zagovarati da BiH, ako želi pristupiti euroatlantskim integracijama, mora osigurati punu ravnopravnost i sigurnost hrvatskome narodu u BiH.

Postoji li mogućnost da se knjiga prevede na engleski, odnosno kad smo kod toga je li netko pokazao interes za prijevod Vaše posljednje knjige Druga strana Rubikona?

Na žalost, hrvatska službena politika nema sustavnu politiku prezentiranja znanstvenih publikacija međunarodnoj javnosti. Bilo bi normalno i poželjno da se svake godine objavi nekoliko knjiga na engleskom i drugim jezicima, koje bi na znanstveni, a to znači argumentirani i objektivni način prezentirale događaje i povijest nastanka hrvatske države, Domovinskoga rata, politiku prema BiH itd. Sada je međunarodna znanstvena javnost uskraćena za takve knjige, tiskaju se krivotvorine ili pristrane rasprave autora kojima istina nije na prvome mjestu. Ako se to promijeni, možda će biti interesa i za ove knjige o kojima govorimo.

Sud nije utvrdio tko je srušio Stari most u Mostaru

U knjizi ne spominjete rušenje Staroga mosta u Mostaru za koje iz godine u godinu bošnjačka strana uporno optužuje HVO. Što je Haški sud s tim u svezi odlučio?

Bez obzira na to što se u knjizi tim pitanjem ne bavim, smatram ga važnim. Haški sud odbio je utvrditi tko je srušio most. Prihvatio je gledište da je most bio legitimni vojni cilj. Tako je ostao “i vuk sit i koza cijela”.

Marko Curać
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Herman Vukušić: Severina i rat spolova kao oružje lijevo-liberalne ideologije u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

U Podcastu Velebit gost je psihijatar Herman Vukušić

► Je li u Hrvatskoj izbio rat između muškaraca i žena?
► Zašto ljevičarska neoliberalna ideologija nameće rat spolova u Hrvatskoj?
► Kada statistike o nasilju u obitelji prestaju biti važne?

► Je li slučaj Severine i presude o skrbništvu nad njenim djetetom iskorišten za neke druge ciljeve?
► Zašto se hrvatskoj javnosti nameće sukob nepostojećeg svjetonazora i tradicije?
► Jesu li muškarci ravnopravni ženama kada se vode brakorazvodne parnice?

► Jesu li brakorazvodne parnice i parnice o skrbništvu nad djetetom postale unosan biznis u Hrvatskoj?
► Što znači fraza ‘majka je majka’ i koja je njena praktična upotreba?
► Čemu usporedba Severininog slučaja s ‘bombaškim procesom’ J. B. Tita?

► Vodi li se u Hrvatskoj rat protiv obitelji?
► Zašto je u medijima prošla nezapažena informacija da je Ustavni sud RH ukinuo mjeru pritvora za osumnjičene u slučaju tzv. grupnog silovanja u Zadru?

► Jesu li građanske inicijative poput akcije ‘Spasi me’ uvele zakon ulice?
► Kako to da građanske inicijative za obranu ljudskih prava u konačnici imaju političke ciljeve?
► Koliko su borbe za skrbništvo motivirane interesom djeteta, a koliko motivima osvete prema drugom roditelju?

► Kakve posljedice sadašnja pravosudna praksa u brakorazvodnim rješenjima ima na stvaranje novih obitelji?
► Je li na djelu instrumentalizacija privatnih sporova za ideološke i političke procese?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari