Pratite nas

Komentar

Marš licemjera i opasna teza da vjernik ne može biti znanstvenik

Objavljeno

na

Diljem cijelog svijeta, pa i u većim hrvatskim gradovima, u subotu je održan jedan političko-svjetonazorski prosvjed izrazito lijevo-liberalnog predznaka. U demokratskom i pluralističkom društvu u tome nema ništa sporno – na kraju krajeva, svatko ima pravo javno izraziti svoje mišljenje, slaganje ili neslaganje s aktualnim politikama.

No ono što je ovdje sporno jest da se ovaj prosvjed okitio potpuno neprimjerenim i varljivim imenom “Marš za znanost”, implicirajući time da je političko-svjetonazorska agenda te skupine “znanost”, a da su ideološki protivnici te agende samim time protiv znanosti.

Licemjerje organizatora doseglo je vrhunac u javnim objavama o tome kako je ovaj skup “neideološki”, “ni lijevo ni desno”, iznad svih (dnevno)političkih previranja, itd. Tek letimičan pogled na internet stranicu, priopćenja organizatora i transparente govori nam da je istina upravo suprotna.

Cijeli je niz ideoloških poruka odaslanih sa tzv. “Marša za znanost”. Od ideje otvorenih granica i masovnog prijema imigranata do izbacivanje vjeronauka iz škola, od povećanja javne potrošnje do etatističkog modela obrazovnog sustava, od tzv. “prava na pobačaj” do rodne ideologije i feminizma. Šlag na kraju je dakako proglašavanje teorije o ljudski uzrokovanim klimatskim promjenama nepobitnom znanstvenom činjenicom te poziv na to da se roditeljima oduzme pravo sudjelovanja u odlučivanju vezanom za cijepljenje djece.

Lažna dihotomija između znanosti i vjere

Nevjerojatna je bila upornost marširajućih znanstvenika u nastojanju da konstruiraju i naglase tobožnji rascijep između vjere i znanosti.

“Između škole i vjeronauka nema kemije”, “Znanje, a ne vjerovanje”, “Činjenice, ne klerikalne dogme”, neke su od poruka odaslanih s ovog ideološkog prosvjeda. U njima je sadržana vrlo opasna teza da vjernik ne može biti znanstvenik, odnosno da pravi znanstvenik mora biti ateist ili barem agnostik.

Ali ako je tome tako, kako onda marširajući znantvenici objašnjavaju činjenicu da su svi utemeljitelji suvremenih znanstvenih disciplina, od Galilea i Kopernika do Newtona i Maxwella, od Faradaya i Pascala do Kelvina i Pasteura – bili vjernici kršćani, a neki od njih čak i klerici? Kako objašnjavaju činjenicu da se u periodu od 1901. do 2000. godine 72.5% dobitnika Nobelove nagrade za kemiju, 65.3% dobitnika za fiziku i 62% dobitnika za medicinu izjasnilo kršćanima? Kako bi današnja znanost izgledala kada bismo izbacili njihov doprinos?

Uostalom, naš najveći znanstvenik, isusovac Josip Ruđer Bošković, čije ima krasi i najveći znanstveni institut u Hrvatskoj bio je katolički klerik. Bismo li se sada trebali i njega sramiti?

“Reproduktivna prava”

Čulo se od marširajućih znanstvnika i to da ženama treba osigurati “reproduktivna prava”. Za one koji ne znaju, ta sintagma se odnosi na pravo žene da prekine život svog nerođenog djeteta “na zahtjev”, odnosno bez ikakvog opravdanog medicinskog razloga.

S druge strane, u gotovo svakoj knjizi iz biologije, medicinskom leksikonu ili udžbeniku iz embriologije stoji kao nepobitna znanstvena činjenica da život počinje začećem. Ovu tvrdnju potvrdila su i sva četiri medicinska fakulteta u Hrvatskoj, kada su na upit Ustavnog suda 2009. godine jednoglasno odgovorili da život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice.

Iz toga vidimo da je marširajućim znanstvenicima stalo je do znanstvenih činjenica samo u onoj mjeri u kojoj su one u skladu s njihovim ideološkim premisama. Ako se činjenice ne uklapaju u te premise – pa, tim gore po činjenice.

Klimatske promjene i globalno zatopljenje

Datum održavanja prosvjeda nije nimalo slučajan. 22. travnja, upravo na Dan planeta Zemlje – dan u kojeg se civiliziranog čovjeka podsjeća na kolektivni grijeh protiv “Majčice Zemlje”, koju je nepovratno unakazio time što je stvorio tehnološki naprednu civilizaciju.

Marširajućim znanstvenicima očito jako smeta što postoje znanstvenici poput nobelovca Ivara Giaevera koji se ne slažu s teorijom da je ljudski utjecaj ključan faktor u klimatskim promjenama. Smetaju im i oni koji odbacuju implikacije te teorije koje idu u smjeru smanjenja svjetske populacije i odustajanje od tehnološkog i civilizacijskog napretka kao takvog.

Ovo samo po sebi nije ništa neobično – cijela povijest znanosti obilježena je oprečnim mišljenjima i znanstvenicima koji se prepiru oko ispravnosti određenih modela i teorija. Na kraju krajeva, iz tog konflikta se i rađa napredak znanosti. Ono što jest neobično jest da su se marširajući znanstvenici sa svojim neistomišljenicima odlučili obračunati na ulici, putem plitkih transparenata i ljepljenjem ad hominem etiketa, nazivajući svoje neistomišljenike  “pseudo-znanstvenicima”.

Ovakav način znanstvenog diskursa ostaje bez presedana: mjesta na kojem se diskreditiraju i kritiziraju znanstvene tvdnje trebali bi biti znanstveni skupovi, konferencije i časopisi, a ne ulica. Od onih koji se nazivaju znanstvenicima, očekivao bih barem toliko.

Luka Popov / Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Ognjeni pakao Notre-Dame: Zašto možemo tvrditi da je tu gorjelo više negoli samo zdanje?

Objavljeno

na

Objavio

Notre Dame nije – hvala Bogu – posve izgorjela. Zdanje koje već godinama sve više trune vjerojatno će, zaslugom donacija u milijunima, nakon restauracije zasjati u novom sjaju.

Znači li to da je opasnost prošla? Ne. Šok je na dubljoj razini.

Notre-Dame je simbol naše europske kulture. Psiholog Christian Lüdke, kojeg je Bild upitao zašto s jedne strane šutke podnosimo izgladnjivanje djece u Trećemu svijetu dok s druge strane zapadamo u žalopojke kada jedno zdanje počne gorjeti, kaže: „Gorjelo je više no samo zdanje. Mnogo više! Notre-Dame i s njom usporedive građevine nisu samo kamenje poredano jedno na drugo, one su simboli. Simbol je psihološki vanjski znak unutarnje obvezanosti. Onako kao što je vjenčani prsten simbol toga da jedno za drugo preuzme odgovornost.“

Simboli su vidljivi znakovi našega identiteta!

U Parizu je djelomice izgorio dio naše duhovne baštine. A odvojeno od te baštine, od našega identiteta, na može se razmišljati o kršćanstvu. Kada gori jedna od najvažniji crkava Zapada, čovjek osjeća da je na kocki više negoli gubitak jednog arhitektonski jedincata građevinskog spomenika. Požar Notre-Dame stavlja nam pred oči što se gubi kada kršćanstva nestaje iz srca Europe.

Je li možda i ovaj požar simbol nečega?

Čitavo europsko kršćanstvo upravo se nalazi suočeno s time da izgubi ulogu štita naše kulture. Drukčije rečeno: Kršćanstvo dogorijeva. A mi to bespomoćno promatramo, dijelom bešćutno, željni senzacija, možda čak i zlurado.

Možemo li si to priuštiti? Može li Europa opstati bez duhovnog temelja? Gubimo li mi tu ne samo naš moralni kompas, nego i dio svoga identiteta?

Da se je ovaj požar pred našim očima razgorio baš u tjednu u kojem se kršćani širom svijeta spominju muke i smrti Isusa Krista, to je u smislu simboličke sile ironičan mig sudbine. Uostalom, čitamo li što točno u Bibliji piše, vidjet ćemo da Isus nije bio izdan od vanjskih neprijatelja, nego od jednog čovjeka iz njegova najužeg kruga.

Požar na jednom od velikih zdanja srednjovjekovlja očituje temeljni strah.

Tako ni ulogu Rimokatoličke Crkve kao moralnog autoriteta u ovom vremenu ne pretvaraju u prah i pepeo toliko neprijatelji Crkve koliko, u mnogo većoj mjeri, ljudi iz najužega kruga samog Vatikana. Seksualno nasilje, prikrivanje zlodjela, bogaćenje – dug je popis grijeha. Rim je već dugo zahvaćen razbuktalom vatrom.

A odvraćanje od kršćanstva poprimilo je dramatične razmjere. Povjesničar Stéphane Bern, kojeg je francuska vlada zadužila da se bavi prikupljanjem novaca za obnavljanje povijesnih zdanja, to je ovako formulirao: „Prije stotinu godina Notre-Dame bila je puna vjernika koji su se ondje molili, a među njima našao bi se i poneki raspršeni turist kojeg je zanimalo zdanje. Danas je upravo obrnuto: Milijuni turista koji dolaze u Notre-Dame radi njezina razgledanja, a među njima nekoliko izgubljenih vjernika koji se ondje mole.“

Zatvara se sve više crkava, u Francuskoj ne prođe nijedan tjedan da u crkvama ne bude žrtava vandalizma. Naposljetku je nedavno planula i jedna druga slavna pariška crkva, Saint-Sulpice, poznata po filmu snimljenom po romanu Dana Browna „Svetogrđe“.

To znači da su tu borbeni protivnici Crkve na djelu. Pariški politički znanstvenik Philippe Portier sluti da iza učestalih napadaja na francuska crkvena zdanja stoji „sotonistički pokret“. Pokret u čijoj je ideologiji, kaže Portier, kršćanstvo „moral slabih“ koji mora biti prevladan.

To što se upravo događa trebalo bi uznemiriti i one koji s religijom nisu ni u kakvoj svezi. Postmoderna teza, teza novoga doba otkačenoga od religije glasi: Ne postoji jedna istina, postoji nebrojeno mnogo jednako opravdanih načina gledanja na svijet. Odatle proizlazi, na kraju krajeva, ono što nas s razlogom uznemiruje: Ako nema onoga jednoga velikog poretka, zašto smjesta ne sravniti sa zemljom sve što miriše po ’starom poretku’? Velika tabula rasa!

U ovo doba dekonstruiramo sve. Religiju. Obitelj. Moral. Seksualnost. Spolove. Sve. Bacamo kroz prozor sve što je nekoć vrijedilo. Ono što ostaje jest nihilizam. Ništa drugo ne vrijedi. Ništa nije istinito, sve je dopušteno. Recimo to s Nietzscheom: „Bog je mrtav. Mi smo ga usmrtili – vi i ja.“

Za velikog francuskog filozofa Jean-Paula Sartrea (1905.-1980.) ateizam je bio pretpostavka slobode i humanizma. Čovjek, po Sartreu, osuđen je na apsolutnu slobodu.

No „društvo iz kojega je Bog izočan – društvo koje ga ne poznaje i prema njemu se odnosi kao da ga nema, to je društvo koje gubi svoje mjerilo“, kako je to jednom formulirao papa-koji-je-odstupio Benedikt XVI. On u nastavku kaže: „Jamčeno nam je da će kada Bog umre društvo biti napokon slobodno. U stvarnosti smrt Boga znači u određenom društvu ujedno i kraj slobode toga društva, zato što umire smisao koji daje orijentaciju. I zato što nestaje onog mjerila koje nam pokazuje smjer, i po kojem nas se uči kako razlikovati dobro od zla.“

I nekršćani osjećaju da tabula rasa postmoderne prijeti samoj supstanciji naše kulture.

Dobra vijest: Temeljne strukture katedrale Notre-Dame stoje tu i dalje. Kao što stoje i crkvene strukture u Europi. No vjernika koji su ih nekoć punili, njih biva sve manje. Fotografiramo li zdanje kao što je katedrala Notre-Dame, ono nam je zanimljivo samo onda ako je riječ o selfijima, ako možemo same sebe vidjeti na fotografiji. Ako mi stojimo u središtu.

Možda je kucnuo čas da ponovno razmotrimo našu egomanijsku, na zadovoljenje vlastitih požuda, na konzumiranje i na ja-ja-ja usmjerenu kulturu.

Možda nam je požar Notre-Dame razumjeti kao upozorenje da se zamislimo nad temeljnim koordinatama naše kulture.

„Kada Boga ne bi bilo“, napisao je veliki Rus Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821.-1881.), „tada bi sve bilo dopušteno“.

Bojim se doba u kojem je sve dopušteno i u kojem je čovjek jedina mjera svih stvari.

Alexander von Schönburg
Bild
(prijevod: Pokret za hrvatsku budućnost)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Jan Ivanjek: Kršćani su najprogonjenija svjetska religija

Objavljeno

na

Objavio

U Šri Lanci je jutros izveden prvi veliki teroristički napad od kraja građanskog rata prije deset godina.

Na najmanje 8 lokacija na obje obale otoka izvedeni su bombaški udari, a glavne mete bile su kršćanske crkve u kojima se slavio Uskrs, te luksuzni hoteli puni stranaca.

Prvih 6 eksplozivnih naprava detonirano je gotovo istovremeno, a par sati kasnije uslijedile su još dvije eksplozije, od koje je barem jedna bila samoubilačka kad je policija krenula u pretragu sumnjive lokacije.

Ubijeno je preko 200 ljudi, a gotovo 500 je ranjeno, no situacija je i dalje fluidna, proglašen je policijski sat i ugašene su društvene mreže.

Zapovjednik policije Šri Lanke, Pujuth Jayasundara, još prije 10 dana upozorio je na kredibilnu prijetnju da bi islamistička skupina NTJ, National Thowheeth Jama’ath, mogla izvesti napade na crkve.

Upozorenje je prvo došlo od jedne strane obavještajne agencije. Ova mlada skupina je do današnjeg pokolja bila marginalna i prepoznata samo zbog uništavanja budističkih kipova prošle godine.

Skok od vandalizma do dobro koordiniranog niza bombaških napada sa stotinama ubijenih i ranjenih u samo godinu dana nezabilježen je, te je izvjesno bio nužan priljev terorista s operativnim iskustvom.

Najmanje 32 Šrilančanina pridružila su se terorističkoj Islamskoj državi, a Šri Lanka ima i program reintegracije kroz društveni, kulturni i religijski angažman u zajednici kako bi se obnovio građanski osjećaj, no nema službenih brojki koliko se terorista vratilo u ovu otočnu zemlju.

Iskustvo iz Islamske države bilo bi ključno za izvršenje ovako logistički i organizacijski složenog napada. To je i u skladu s povratkom klasičnom terorističkom djelovanju nakon teritorijalnog uništenja Islamske države, iako još ni jedna organizacija nije preuzela odgovornost za napade.

Islamska država se već ranije proširila na Aziju, a bila je dovoljno moćna da 2017. pod okupacijom 5 mjeseci drži filipinski grad Marawi.

Na Šri Lanci inače vladaju napeti međureligijski odnosi, poglavito između većinskih budista, koji svoju vjeru drže ključnim elementom nacionalnog osjećaja, te muslimana i kršćana, a prije godinu dana u protumuslimanskim nemirima ubijeno je 2 ljudi.

S obzirom na jasni religijski motiv napada na sam Uskrs, treba istaknuti da je prošlogodišnje istraživanje pokazalo kako su kršćani najprogonjenija svjetska religija, preko 60% kršćana na globalnoj razini suočava se s nekim oblikom progona, a svake godine tisuće se ubijaju zbog svoje vjere.

Kršćane se najviše progoni u Sjevernoj i dijelu Središnje Afrike, na Bliskom istoku te u većem dijelu Azije, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek

Unatoč ovim teškim događajima, želim vam svima sretan i blagoslovljen Uskrs.

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari