Pratite nas

Kolumne

Maršal je bio vidovit: Ima ‘sudija’ koji se drže zakona kao pijani plota

Objavljeno

na

Oscar Wilde je napisao: “U nekim zemljama ništa nije nemoguće – osim korjenitih promjena”. Prosudite sami odnosi li se to i na Lijepu našu?

tito_258027S1Uvijek u našim srcima i nikad zaboravljen od naših naroda i narodnosti drug Tito za života prodao nam je niz epskih mudrosti. Te mudrosti danas su “sejvane” u glavurdama časnih kriptokomunista koji nas neumorno iz dana u dan podučavaju osnovama destilirane, prave demokracije.

Jedna takva nepročešljana misao izletila je Maršalu, u času posebnog nadahnuća, negdje povijesne 1972.g., prilikom demokratske diferencijacije kad su se Stara Gradiška i Lepoglava punile neprijateljima naroda kao što su to bili Vlado Gotovac i Franjo Tuđman. Voljeni vođa tada je doslovno rekao: “Drugovi ima sudija koji se drže zakona kao pijani plota”.

I danas je čak i zadnjem zadrtom ognjištaru jasno da je Maršal bio vidovit. Kad je u jednom periodu svoje slavne prošlosti živio sa curicom od 13.g., savršeno je znao da to nema veze s pedofilijom. Dobro, imala je 13g. Ali lucidni Tile je znao da će ona za 5 godina imati 18 g. I bio je nepogrešiv u svojoj vidovitosti. Ona je za 5 g, na opće iznenađenje, postala punoljetna. Hrvatski boljševici i danas se sa oduševljenjem sjećaju briljantne procjene Jože ili Serjože. U ostalom nije ni važno sa istorijskog aspekta kako se on zvao.

No, danas imamo tužnu pravosudnu stvarnost da se dvoje sudaca drže zakona kao pijani plota. Zvonko Vrban i Vanesa Brizić Bahun. Kao da nikada nisu čuli za proročanske riječi mudrog Maršala. Zvonko Vrban ne vjeruje ni Željku Sabi, ni Nobilu. Snimku razgovora ne može shvatiti dijalektički nego zlonamjerno vjeruje onom što se sa snimke čuje. I na temelju toga osudi bivšeg gradonačelnika. Doduše još samo nepravomoćno.

Ali ima i danas drugova koji pamte Maršalove povijesne riječi. Zlatko Komadina Primorsko goranski župan iz nepokorene Rijeke poručuje: “Pojavu treba osuditi, ali druga Sabu spasiti”. I drug Tito je mislio baš na ovakove pravne i istorijske devijacije. Pojavu osudit ali zašto zbog j….. pojave osuditi odgovornog druga? Gdje je uzročna veza između onog što se stavlja drugu na teret i same pojave? A sudac, držeći se zakona kao pijan plota, osudio druga. Što je najgore, ni u jednom trenutku nije mu palo na pamet da postoji još i sud Partije. A to je vrhovni sud svih sudova! I na taj sud nas je upozorio drug Maršal još u tzv. bombaškom procesu kad su se pijani suci držali plota i osudili budućeg maršala na 8 godina.

I kako sad spasiti druga? Ante Tomić navodno misli da bi bilo najbolje prokopati tunel iz Lepoglave. Ako slučajno presuda postane pravomoćna! Eto, tako bi se moglo spasiti druga!

Još je gori slučaj sudačkog pijanstva sutkinje Vanese Brizić Bahun koja je RTL rebnula s 50 000 kuna zbog intervjua premijera Milanovića. Drug premijer sjetio se i Milana Bandića i javno ga s ekrana pohvalio kao sposobnog korupcionaša. Ili tako nekako. Banderos, umjesto da prihvati pohvalu, odmah k’o pravi Zagorec uskliknu “na sud, na sud!” E, ta je presuda jako naljutila Davora Butkovića, eksperta za pravne znanosti i sve preostale svjetske znanosti. On biranim upravnim riječnikom tvrdi da je ta presuda: “najbedastija među sve brojnijim bedastim presudama protiv hrvatskih medija”.

On nadasve bistro zaključuje da nakon ove presude “više ne smijete intervjuirati ni predsjednika Vlade, a da vam ne zaprijete financijske posljedice”. I Bule je tu zaista u pravu. Zamislite neku potpuno apstraktnu budućnost. Od prilike da se k’o bajagi desi: neki zatucani HDZ-ov predsjednik vlade sjedi u studiju RTL-a i od nikoga nagovaran i prisiljavan očeše se o nacionalnu novinarsku ikonu Davora Butkovića. Te je Bule izmislio razgovor s Sanaderom i objavio ga u Jutarnjem; te mu zbog toga nije pala ni dlaka s fotogenične glave; te se zalaže za socijalnu pravdu, a od novinarske plaće ima viletinu na Pantovčaku; te je dužan milju i nešto poreza državi, a zalaže se za objavu liste srama onih koji imaju slabo pamćenje pa porez ne plaćaju; te da je Bule jugonostalgičar; i mnoge druge slične izmišljotine. Bule odmah angažira Nobila i HDZ-ovog Milanovića na sud. Pijani suci ga poduče da HDZ-ov Milanović ima imunitet pa ga ne može kazneno goniti ni Bule ni Slavica Lukić. U građanskom pravu ništa nije sigurno. Jedna sutkinja – osječki kadar – opalila Pravni faks sa 200.000 kunića jer nije zaštitio Ivanu Milas od opake profe Dubravke Hrabar zbog navodnog mobinga. Mobing se sastojao od toga da je opaka profa mobingiranoj Ivani, u društvu kolega, opako priopćila da će novi Obiteljski zakon – u kojem je Ivana zdušno sudjelovala – propasti. I propao je! Ali nije propala presuda od 200.000 kn! Protiv te presude Bule nije napisao da je “problem u činjenici da u Hrvatskoj u opće postoji zakon…” po kojem netko može popušiti toliku lovu jer je u svojim prostorijama dozvolio da netko prognozira propast zakona koji je uskoro i propao.

Skoro 45 godina se svakodnevno susrećem sa hrvatskim pravosuđem i, vjerujte mi, u tom pravosuđu vrijede jedino suci koji se drže zakona k’o pijani plota. Ako prođe progresivna ideja Butkovića, Slavice Lukić, Fra Duke i ostalih da se u Hrvatskoj ukinu svi zakoni po kojem bi mogli ili morali odgovarati hrvatski novinari onda se hrvatski suci mogu držati još samo plota. Što se Butkovića tiče i njegovog shvaćanja prava vrijedi ga podsjetiti na što je još davno rekao Plinije:

“Nulla aetas at discendum sera”, Ni jedna dob nije prekasna za učenje.

Večernjak čitam još iz vremena kad se zvao “Narodni list”. Ostao je to do dan danas. Naročito njegova poučna i istruktivna rubrika “Otvoreno”. Iskreno se koji puta divim hrvatskom narodnom geniju čitajući recimo Jozu Boškovića, Vinka Gregureva, Lacija Mateića i brojne druge drage jugonostalgičare. Marljivi k’o žuti mravi, oni skoro svaki drugi dan objavljuju svoja mudrovanja o demokraciji i ostalim iskustvima iz nikad im prežaljene Juge. Recimo Jozo Bošković se ogorčeno pita: “Otkud samoizabranoj grupi pravo da nas dijeli na domoljube i one druge?” Jozo se s pravom ljuti na tekst od 3. 09. ove godine pod naslovom “Stožer za obranu hrvatskog Vukovara: Uklonite dvojezične ploče”. Kaže Jozo da smo mi stvarno banana država kad si samoizabrani Stožer za obranu hrvatskog Vukovara prisvaja pravo da postavlja ultimatum Vladi RH. Naravno, prepemetni Jozo je potpuno u pravu. Stožer su trebali osnovati Kukurikovci uz asistenciju Milorada Pupovca. Onda bi bio zakonito izabran. Bilo bi u njemu mjesta i za Stanimirovića, Džakulu a možda i za našeg Jozu. Ovako, bez odobrenja nadležnih drugova, a na užas dr. Mirjane Kasapović, Pupovca , Joze i gledatelja Žikine dinastije, Stožer osnovaše bivši borci opkoljenog Vukovara i bivši logoraši “oslobođenog ” Vukovara. Jozo zna da bi bez “samoizabranih” iz Vukovara i “samoizabranih” iz Oluje Hrvatska danas bila drugi Cipar. A što fali Cipru misli Jozo? Imali bi bolju klimu. Ne bi bilo poplava. A u subotu bi u Puli igrali Cipar protiv Cipra. Jozo, brižan kakvim ga je Bog stvorio, poziva na dostojanstvo, mir o okretanje radu. I zato mu je pun kufer onih “samozvanih čuvara svega hrvatskog”. “Bravo Jozo!” reći će onih 300.000 nezaposlenih. “Mi smo za okretanje radu! Samozvani neka nas dijele samo kad igraju belu ili briškule!” Dobro je ipak da Jozo nije, svoje rezolutne i progresivne stavove počeo iznositi, recimo, u jesen 1991.g. Dobro za Jozu, a dobro i za rubriku “Otvoreno”!

Laci Mateić, s druge strane, krajnje je analitičan, skoro do zatucanosti. Spreman je potrošiti skoro stranicu besplatnog propagandnog prostora kako bi poručio čitatelju da je dobro da Večernjak objavljuje i Pofuka i Ivkošića. Da bi se vidjela sva Pofukova genijalnost u sastavu Beogradske filharmonije gdje Pofuk svira trubu koja tako godi glazbeno nadarenom Laciju.
O prof. Vinku Grgurevu, i njegovoj tezi da današnje Lijepe naše ne bi bilo bez Tita sve su rekli ognjištari i ljubitelji Thompsona. Još se čekaju psihijatri.

Hrvatska je najozbiljniji kandidat za pobjednika na olimpijadi za osobe i države s teškoćama u razvoju.

Islamic state of Iraq and Levant ili kraće ISIL jaše kao četiri jahača akopolipse prema Hrvatskoj. Svjetska koalicija, u kojoj su recimo zajedno SAD i Iran, spremna je na sve. U susjedstvu države, koja s Hrvatskom ima 1000 km granice, počeo je obračun s vehabijama. Bilalil Bosnić poziva vjernike da odu ratovati za kalifat. I kad se ti sveti islamski borci vrate u BIH i Kosovo odmah postaju tempirane bombe. Ne znam kako kod drugih granica, ali hrvatsku mogu prijeći zavezanih očiju. Možda bi nam Pavle Kalinić mogao dati pametan savjet kako se postaviti kad džihadisti počnu pristizati u Europu. Koliko je Hrvatska spremna na obranu od bilo kakve agresije toliko je spremna i na obranu od moderne urbane agresije od strane fanatičnih pojedinaca? Po mojoj procjeni ova Vlada će sigurno učiniti sve što je u njenoj moći. Već vidim kabinet kako na zatvorenoj sjednici kleči i moli se Bogu. A možda da se obratimo mađioničarima!

U nedavnom krvavom obračunu cirkusanata ni kod jednog mađioničara nije pronađeno oružje.

Ljute se neki portali što je Slavek Goldstein, u razgovoru za El Pais, na pitanje da li je Hrvat, odgovorio: “Hrvat? Recimo da sam Jugoslaven”. Ja se na Slaveka ne ljutim. Slavek je iskren i pošten. Volio bih kad bi i mnogi drugi Hrvati priznali da su bili i ostali Jugoslaveni. Lakše bi možda shvatili Tvrtka Jakovinu, Dragana Markovinu, Hrvoja Klasića i Vjekoslava Pericu. Godstien je jasno rekao da je otišao u partizane s 13 g. Da se razočarao u Grgurevog Tita. Da je zbog toga otišao u Izrael i da je devedesetih ponovno prisustvovao građanskim ratovima. I on je specijalni savjetnik našeg Premijera. I kad se Premijeru omakne floskula o građanskom ratu onda znajmo da Slavekovi savjeti padaju na plodno tlo. Knjigu “1941.-godina koja se vraća” s vlastoručnom posvetom poklonio je i Predsjedniku Republike i Predsjedniku Vlade. Knjiga je na njih očito djelovala sugestivno i plastično. Jedno malo čudi, s obzirom na stav iznesen u razgovoru o diktatoru Titu, zašto to mišljenje o Brozu nije usidrio i u sinu Ivi, koji u Parizu drži diktatorovu sliku u sobi za prijem gostiju? Eto, to vam je odnos roditelja i djece. Zbog toga je ministrica Opačić i morala donijeti novi obiteljski zakon. Da se izbjegne divergencija između roditelja i djece koja će djecu jednog dana odvesti u Pariz kao ambasadore samoupravnog socijalizma.

Oscar Wilde je napisao: “U nekim zemljama ništa nije nemoguće – osim korjenitih promjena”. Prosudite sami odnosi li se to i na Lijepu našu?

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari