Pratite nas

Kolumne

Maršal je bio vidovit: Ima ‘sudija’ koji se drže zakona kao pijani plota

Objavljeno

na

Oscar Wilde je napisao: “U nekim zemljama ništa nije nemoguće – osim korjenitih promjena”. Prosudite sami odnosi li se to i na Lijepu našu?

tito_258027S1Uvijek u našim srcima i nikad zaboravljen od naših naroda i narodnosti drug Tito za života prodao nam je niz epskih mudrosti. Te mudrosti danas su “sejvane” u glavurdama časnih kriptokomunista koji nas neumorno iz dana u dan podučavaju osnovama destilirane, prave demokracije.

Jedna takva nepročešljana misao izletila je Maršalu, u času posebnog nadahnuća, negdje povijesne 1972.g., prilikom demokratske diferencijacije kad su se Stara Gradiška i Lepoglava punile neprijateljima naroda kao što su to bili Vlado Gotovac i Franjo Tuđman. Voljeni vođa tada je doslovno rekao: “Drugovi ima sudija koji se drže zakona kao pijani plota”.

I danas je čak i zadnjem zadrtom ognjištaru jasno da je Maršal bio vidovit. Kad je u jednom periodu svoje slavne prošlosti živio sa curicom od 13.g., savršeno je znao da to nema veze s pedofilijom. Dobro, imala je 13g. Ali lucidni Tile je znao da će ona za 5 godina imati 18 g. I bio je nepogrešiv u svojoj vidovitosti. Ona je za 5 g, na opće iznenađenje, postala punoljetna. Hrvatski boljševici i danas se sa oduševljenjem sjećaju briljantne procjene Jože ili Serjože. U ostalom nije ni važno sa istorijskog aspekta kako se on zvao.

No, danas imamo tužnu pravosudnu stvarnost da se dvoje sudaca drže zakona kao pijani plota. Zvonko Vrban i Vanesa Brizić Bahun. Kao da nikada nisu čuli za proročanske riječi mudrog Maršala. Zvonko Vrban ne vjeruje ni Željku Sabi, ni Nobilu. Snimku razgovora ne može shvatiti dijalektički nego zlonamjerno vjeruje onom što se sa snimke čuje. I na temelju toga osudi bivšeg gradonačelnika. Doduše još samo nepravomoćno.

Ali ima i danas drugova koji pamte Maršalove povijesne riječi. Zlatko Komadina Primorsko goranski župan iz nepokorene Rijeke poručuje: “Pojavu treba osuditi, ali druga Sabu spasiti”. I drug Tito je mislio baš na ovakove pravne i istorijske devijacije. Pojavu osudit ali zašto zbog j….. pojave osuditi odgovornog druga? Gdje je uzročna veza između onog što se stavlja drugu na teret i same pojave? A sudac, držeći se zakona kao pijan plota, osudio druga. Što je najgore, ni u jednom trenutku nije mu palo na pamet da postoji još i sud Partije. A to je vrhovni sud svih sudova! I na taj sud nas je upozorio drug Maršal još u tzv. bombaškom procesu kad su se pijani suci držali plota i osudili budućeg maršala na 8 godina.

I kako sad spasiti druga? Ante Tomić navodno misli da bi bilo najbolje prokopati tunel iz Lepoglave. Ako slučajno presuda postane pravomoćna! Eto, tako bi se moglo spasiti druga!

Još je gori slučaj sudačkog pijanstva sutkinje Vanese Brizić Bahun koja je RTL rebnula s 50 000 kuna zbog intervjua premijera Milanovića. Drug premijer sjetio se i Milana Bandića i javno ga s ekrana pohvalio kao sposobnog korupcionaša. Ili tako nekako. Banderos, umjesto da prihvati pohvalu, odmah k’o pravi Zagorec uskliknu “na sud, na sud!” E, ta je presuda jako naljutila Davora Butkovića, eksperta za pravne znanosti i sve preostale svjetske znanosti. On biranim upravnim riječnikom tvrdi da je ta presuda: “najbedastija među sve brojnijim bedastim presudama protiv hrvatskih medija”.

On nadasve bistro zaključuje da nakon ove presude “više ne smijete intervjuirati ni predsjednika Vlade, a da vam ne zaprijete financijske posljedice”. I Bule je tu zaista u pravu. Zamislite neku potpuno apstraktnu budućnost. Od prilike da se k’o bajagi desi: neki zatucani HDZ-ov predsjednik vlade sjedi u studiju RTL-a i od nikoga nagovaran i prisiljavan očeše se o nacionalnu novinarsku ikonu Davora Butkovića. Te je Bule izmislio razgovor s Sanaderom i objavio ga u Jutarnjem; te mu zbog toga nije pala ni dlaka s fotogenične glave; te se zalaže za socijalnu pravdu, a od novinarske plaće ima viletinu na Pantovčaku; te je dužan milju i nešto poreza državi, a zalaže se za objavu liste srama onih koji imaju slabo pamćenje pa porez ne plaćaju; te da je Bule jugonostalgičar; i mnoge druge slične izmišljotine. Bule odmah angažira Nobila i HDZ-ovog Milanovića na sud. Pijani suci ga poduče da HDZ-ov Milanović ima imunitet pa ga ne može kazneno goniti ni Bule ni Slavica Lukić. U građanskom pravu ništa nije sigurno. Jedna sutkinja – osječki kadar – opalila Pravni faks sa 200.000 kunića jer nije zaštitio Ivanu Milas od opake profe Dubravke Hrabar zbog navodnog mobinga. Mobing se sastojao od toga da je opaka profa mobingiranoj Ivani, u društvu kolega, opako priopćila da će novi Obiteljski zakon – u kojem je Ivana zdušno sudjelovala – propasti. I propao je! Ali nije propala presuda od 200.000 kn! Protiv te presude Bule nije napisao da je “problem u činjenici da u Hrvatskoj u opće postoji zakon…” po kojem netko može popušiti toliku lovu jer je u svojim prostorijama dozvolio da netko prognozira propast zakona koji je uskoro i propao.

Skoro 45 godina se svakodnevno susrećem sa hrvatskim pravosuđem i, vjerujte mi, u tom pravosuđu vrijede jedino suci koji se drže zakona k’o pijani plota. Ako prođe progresivna ideja Butkovića, Slavice Lukić, Fra Duke i ostalih da se u Hrvatskoj ukinu svi zakoni po kojem bi mogli ili morali odgovarati hrvatski novinari onda se hrvatski suci mogu držati još samo plota. Što se Butkovića tiče i njegovog shvaćanja prava vrijedi ga podsjetiti na što je još davno rekao Plinije:

“Nulla aetas at discendum sera”, Ni jedna dob nije prekasna za učenje.

Večernjak čitam još iz vremena kad se zvao “Narodni list”. Ostao je to do dan danas. Naročito njegova poučna i istruktivna rubrika “Otvoreno”. Iskreno se koji puta divim hrvatskom narodnom geniju čitajući recimo Jozu Boškovića, Vinka Gregureva, Lacija Mateića i brojne druge drage jugonostalgičare. Marljivi k’o žuti mravi, oni skoro svaki drugi dan objavljuju svoja mudrovanja o demokraciji i ostalim iskustvima iz nikad im prežaljene Juge. Recimo Jozo Bošković se ogorčeno pita: “Otkud samoizabranoj grupi pravo da nas dijeli na domoljube i one druge?” Jozo se s pravom ljuti na tekst od 3. 09. ove godine pod naslovom “Stožer za obranu hrvatskog Vukovara: Uklonite dvojezične ploče”. Kaže Jozo da smo mi stvarno banana država kad si samoizabrani Stožer za obranu hrvatskog Vukovara prisvaja pravo da postavlja ultimatum Vladi RH. Naravno, prepemetni Jozo je potpuno u pravu. Stožer su trebali osnovati Kukurikovci uz asistenciju Milorada Pupovca. Onda bi bio zakonito izabran. Bilo bi u njemu mjesta i za Stanimirovića, Džakulu a možda i za našeg Jozu. Ovako, bez odobrenja nadležnih drugova, a na užas dr. Mirjane Kasapović, Pupovca , Joze i gledatelja Žikine dinastije, Stožer osnovaše bivši borci opkoljenog Vukovara i bivši logoraši “oslobođenog ” Vukovara. Jozo zna da bi bez “samoizabranih” iz Vukovara i “samoizabranih” iz Oluje Hrvatska danas bila drugi Cipar. A što fali Cipru misli Jozo? Imali bi bolju klimu. Ne bi bilo poplava. A u subotu bi u Puli igrali Cipar protiv Cipra. Jozo, brižan kakvim ga je Bog stvorio, poziva na dostojanstvo, mir o okretanje radu. I zato mu je pun kufer onih “samozvanih čuvara svega hrvatskog”. “Bravo Jozo!” reći će onih 300.000 nezaposlenih. “Mi smo za okretanje radu! Samozvani neka nas dijele samo kad igraju belu ili briškule!” Dobro je ipak da Jozo nije, svoje rezolutne i progresivne stavove počeo iznositi, recimo, u jesen 1991.g. Dobro za Jozu, a dobro i za rubriku “Otvoreno”!

Laci Mateić, s druge strane, krajnje je analitičan, skoro do zatucanosti. Spreman je potrošiti skoro stranicu besplatnog propagandnog prostora kako bi poručio čitatelju da je dobro da Večernjak objavljuje i Pofuka i Ivkošića. Da bi se vidjela sva Pofukova genijalnost u sastavu Beogradske filharmonije gdje Pofuk svira trubu koja tako godi glazbeno nadarenom Laciju.
O prof. Vinku Grgurevu, i njegovoj tezi da današnje Lijepe naše ne bi bilo bez Tita sve su rekli ognjištari i ljubitelji Thompsona. Još se čekaju psihijatri.

Hrvatska je najozbiljniji kandidat za pobjednika na olimpijadi za osobe i države s teškoćama u razvoju.

Islamic state of Iraq and Levant ili kraće ISIL jaše kao četiri jahača akopolipse prema Hrvatskoj. Svjetska koalicija, u kojoj su recimo zajedno SAD i Iran, spremna je na sve. U susjedstvu države, koja s Hrvatskom ima 1000 km granice, počeo je obračun s vehabijama. Bilalil Bosnić poziva vjernike da odu ratovati za kalifat. I kad se ti sveti islamski borci vrate u BIH i Kosovo odmah postaju tempirane bombe. Ne znam kako kod drugih granica, ali hrvatsku mogu prijeći zavezanih očiju. Možda bi nam Pavle Kalinić mogao dati pametan savjet kako se postaviti kad džihadisti počnu pristizati u Europu. Koliko je Hrvatska spremna na obranu od bilo kakve agresije toliko je spremna i na obranu od moderne urbane agresije od strane fanatičnih pojedinaca? Po mojoj procjeni ova Vlada će sigurno učiniti sve što je u njenoj moći. Već vidim kabinet kako na zatvorenoj sjednici kleči i moli se Bogu. A možda da se obratimo mađioničarima!

U nedavnom krvavom obračunu cirkusanata ni kod jednog mađioničara nije pronađeno oružje.

Ljute se neki portali što je Slavek Goldstein, u razgovoru za El Pais, na pitanje da li je Hrvat, odgovorio: “Hrvat? Recimo da sam Jugoslaven”. Ja se na Slaveka ne ljutim. Slavek je iskren i pošten. Volio bih kad bi i mnogi drugi Hrvati priznali da su bili i ostali Jugoslaveni. Lakše bi možda shvatili Tvrtka Jakovinu, Dragana Markovinu, Hrvoja Klasića i Vjekoslava Pericu. Godstien je jasno rekao da je otišao u partizane s 13 g. Da se razočarao u Grgurevog Tita. Da je zbog toga otišao u Izrael i da je devedesetih ponovno prisustvovao građanskim ratovima. I on je specijalni savjetnik našeg Premijera. I kad se Premijeru omakne floskula o građanskom ratu onda znajmo da Slavekovi savjeti padaju na plodno tlo. Knjigu “1941.-godina koja se vraća” s vlastoručnom posvetom poklonio je i Predsjedniku Republike i Predsjedniku Vlade. Knjiga je na njih očito djelovala sugestivno i plastično. Jedno malo čudi, s obzirom na stav iznesen u razgovoru o diktatoru Titu, zašto to mišljenje o Brozu nije usidrio i u sinu Ivi, koji u Parizu drži diktatorovu sliku u sobi za prijem gostiju? Eto, to vam je odnos roditelja i djece. Zbog toga je ministrica Opačić i morala donijeti novi obiteljski zakon. Da se izbjegne divergencija između roditelja i djece koja će djecu jednog dana odvesti u Pariz kao ambasadore samoupravnog socijalizma.

Oscar Wilde je napisao: “U nekim zemljama ništa nije nemoguće – osim korjenitih promjena”. Prosudite sami odnosi li se to i na Lijepu našu?

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari