Pratite nas

Kolumne

Maršal je bio vidovit: Ima ‘sudija’ koji se drže zakona kao pijani plota

Objavljeno

na

Oscar Wilde je napisao: “U nekim zemljama ništa nije nemoguće – osim korjenitih promjena”. Prosudite sami odnosi li se to i na Lijepu našu?

tito_258027S1Uvijek u našim srcima i nikad zaboravljen od naših naroda i narodnosti drug Tito za života prodao nam je niz epskih mudrosti. Te mudrosti danas su “sejvane” u glavurdama časnih kriptokomunista koji nas neumorno iz dana u dan podučavaju osnovama destilirane, prave demokracije.

Jedna takva nepročešljana misao izletila je Maršalu, u času posebnog nadahnuća, negdje povijesne 1972.g., prilikom demokratske diferencijacije kad su se Stara Gradiška i Lepoglava punile neprijateljima naroda kao što su to bili Vlado Gotovac i Franjo Tuđman. Voljeni vođa tada je doslovno rekao: “Drugovi ima sudija koji se drže zakona kao pijani plota”.

I danas je čak i zadnjem zadrtom ognjištaru jasno da je Maršal bio vidovit. Kad je u jednom periodu svoje slavne prošlosti živio sa curicom od 13.g., savršeno je znao da to nema veze s pedofilijom. Dobro, imala je 13g. Ali lucidni Tile je znao da će ona za 5 godina imati 18 g. I bio je nepogrešiv u svojoj vidovitosti. Ona je za 5 g, na opće iznenađenje, postala punoljetna. Hrvatski boljševici i danas se sa oduševljenjem sjećaju briljantne procjene Jože ili Serjože. U ostalom nije ni važno sa istorijskog aspekta kako se on zvao.

No, danas imamo tužnu pravosudnu stvarnost da se dvoje sudaca drže zakona kao pijani plota. Zvonko Vrban i Vanesa Brizić Bahun. Kao da nikada nisu čuli za proročanske riječi mudrog Maršala. Zvonko Vrban ne vjeruje ni Željku Sabi, ni Nobilu. Snimku razgovora ne može shvatiti dijalektički nego zlonamjerno vjeruje onom što se sa snimke čuje. I na temelju toga osudi bivšeg gradonačelnika. Doduše još samo nepravomoćno.

Ali ima i danas drugova koji pamte Maršalove povijesne riječi. Zlatko Komadina Primorsko goranski župan iz nepokorene Rijeke poručuje: “Pojavu treba osuditi, ali druga Sabu spasiti”. I drug Tito je mislio baš na ovakove pravne i istorijske devijacije. Pojavu osudit ali zašto zbog j….. pojave osuditi odgovornog druga? Gdje je uzročna veza između onog što se stavlja drugu na teret i same pojave? A sudac, držeći se zakona kao pijan plota, osudio druga. Što je najgore, ni u jednom trenutku nije mu palo na pamet da postoji još i sud Partije. A to je vrhovni sud svih sudova! I na taj sud nas je upozorio drug Maršal još u tzv. bombaškom procesu kad su se pijani suci držali plota i osudili budućeg maršala na 8 godina.

I kako sad spasiti druga? Ante Tomić navodno misli da bi bilo najbolje prokopati tunel iz Lepoglave. Ako slučajno presuda postane pravomoćna! Eto, tako bi se moglo spasiti druga!

Još je gori slučaj sudačkog pijanstva sutkinje Vanese Brizić Bahun koja je RTL rebnula s 50 000 kuna zbog intervjua premijera Milanovića. Drug premijer sjetio se i Milana Bandića i javno ga s ekrana pohvalio kao sposobnog korupcionaša. Ili tako nekako. Banderos, umjesto da prihvati pohvalu, odmah k’o pravi Zagorec uskliknu “na sud, na sud!” E, ta je presuda jako naljutila Davora Butkovića, eksperta za pravne znanosti i sve preostale svjetske znanosti. On biranim upravnim riječnikom tvrdi da je ta presuda: “najbedastija među sve brojnijim bedastim presudama protiv hrvatskih medija”.

On nadasve bistro zaključuje da nakon ove presude “više ne smijete intervjuirati ni predsjednika Vlade, a da vam ne zaprijete financijske posljedice”. I Bule je tu zaista u pravu. Zamislite neku potpuno apstraktnu budućnost. Od prilike da se k’o bajagi desi: neki zatucani HDZ-ov predsjednik vlade sjedi u studiju RTL-a i od nikoga nagovaran i prisiljavan očeše se o nacionalnu novinarsku ikonu Davora Butkovića. Te je Bule izmislio razgovor s Sanaderom i objavio ga u Jutarnjem; te mu zbog toga nije pala ni dlaka s fotogenične glave; te se zalaže za socijalnu pravdu, a od novinarske plaće ima viletinu na Pantovčaku; te je dužan milju i nešto poreza državi, a zalaže se za objavu liste srama onih koji imaju slabo pamćenje pa porez ne plaćaju; te da je Bule jugonostalgičar; i mnoge druge slične izmišljotine. Bule odmah angažira Nobila i HDZ-ovog Milanovića na sud. Pijani suci ga poduče da HDZ-ov Milanović ima imunitet pa ga ne može kazneno goniti ni Bule ni Slavica Lukić. U građanskom pravu ništa nije sigurno. Jedna sutkinja – osječki kadar – opalila Pravni faks sa 200.000 kunića jer nije zaštitio Ivanu Milas od opake profe Dubravke Hrabar zbog navodnog mobinga. Mobing se sastojao od toga da je opaka profa mobingiranoj Ivani, u društvu kolega, opako priopćila da će novi Obiteljski zakon – u kojem je Ivana zdušno sudjelovala – propasti. I propao je! Ali nije propala presuda od 200.000 kn! Protiv te presude Bule nije napisao da je “problem u činjenici da u Hrvatskoj u opće postoji zakon…” po kojem netko može popušiti toliku lovu jer je u svojim prostorijama dozvolio da netko prognozira propast zakona koji je uskoro i propao.

Skoro 45 godina se svakodnevno susrećem sa hrvatskim pravosuđem i, vjerujte mi, u tom pravosuđu vrijede jedino suci koji se drže zakona k’o pijani plota. Ako prođe progresivna ideja Butkovića, Slavice Lukić, Fra Duke i ostalih da se u Hrvatskoj ukinu svi zakoni po kojem bi mogli ili morali odgovarati hrvatski novinari onda se hrvatski suci mogu držati još samo plota. Što se Butkovića tiče i njegovog shvaćanja prava vrijedi ga podsjetiti na što je još davno rekao Plinije:

“Nulla aetas at discendum sera”, Ni jedna dob nije prekasna za učenje.

Večernjak čitam još iz vremena kad se zvao “Narodni list”. Ostao je to do dan danas. Naročito njegova poučna i istruktivna rubrika “Otvoreno”. Iskreno se koji puta divim hrvatskom narodnom geniju čitajući recimo Jozu Boškovića, Vinka Gregureva, Lacija Mateića i brojne druge drage jugonostalgičare. Marljivi k’o žuti mravi, oni skoro svaki drugi dan objavljuju svoja mudrovanja o demokraciji i ostalim iskustvima iz nikad im prežaljene Juge. Recimo Jozo Bošković se ogorčeno pita: “Otkud samoizabranoj grupi pravo da nas dijeli na domoljube i one druge?” Jozo se s pravom ljuti na tekst od 3. 09. ove godine pod naslovom “Stožer za obranu hrvatskog Vukovara: Uklonite dvojezične ploče”. Kaže Jozo da smo mi stvarno banana država kad si samoizabrani Stožer za obranu hrvatskog Vukovara prisvaja pravo da postavlja ultimatum Vladi RH. Naravno, prepemetni Jozo je potpuno u pravu. Stožer su trebali osnovati Kukurikovci uz asistenciju Milorada Pupovca. Onda bi bio zakonito izabran. Bilo bi u njemu mjesta i za Stanimirovića, Džakulu a možda i za našeg Jozu. Ovako, bez odobrenja nadležnih drugova, a na užas dr. Mirjane Kasapović, Pupovca , Joze i gledatelja Žikine dinastije, Stožer osnovaše bivši borci opkoljenog Vukovara i bivši logoraši “oslobođenog ” Vukovara. Jozo zna da bi bez “samoizabranih” iz Vukovara i “samoizabranih” iz Oluje Hrvatska danas bila drugi Cipar. A što fali Cipru misli Jozo? Imali bi bolju klimu. Ne bi bilo poplava. A u subotu bi u Puli igrali Cipar protiv Cipra. Jozo, brižan kakvim ga je Bog stvorio, poziva na dostojanstvo, mir o okretanje radu. I zato mu je pun kufer onih “samozvanih čuvara svega hrvatskog”. “Bravo Jozo!” reći će onih 300.000 nezaposlenih. “Mi smo za okretanje radu! Samozvani neka nas dijele samo kad igraju belu ili briškule!” Dobro je ipak da Jozo nije, svoje rezolutne i progresivne stavove počeo iznositi, recimo, u jesen 1991.g. Dobro za Jozu, a dobro i za rubriku “Otvoreno”!

Laci Mateić, s druge strane, krajnje je analitičan, skoro do zatucanosti. Spreman je potrošiti skoro stranicu besplatnog propagandnog prostora kako bi poručio čitatelju da je dobro da Večernjak objavljuje i Pofuka i Ivkošića. Da bi se vidjela sva Pofukova genijalnost u sastavu Beogradske filharmonije gdje Pofuk svira trubu koja tako godi glazbeno nadarenom Laciju.
O prof. Vinku Grgurevu, i njegovoj tezi da današnje Lijepe naše ne bi bilo bez Tita sve su rekli ognjištari i ljubitelji Thompsona. Još se čekaju psihijatri.

Hrvatska je najozbiljniji kandidat za pobjednika na olimpijadi za osobe i države s teškoćama u razvoju.

Islamic state of Iraq and Levant ili kraće ISIL jaše kao četiri jahača akopolipse prema Hrvatskoj. Svjetska koalicija, u kojoj su recimo zajedno SAD i Iran, spremna je na sve. U susjedstvu države, koja s Hrvatskom ima 1000 km granice, počeo je obračun s vehabijama. Bilalil Bosnić poziva vjernike da odu ratovati za kalifat. I kad se ti sveti islamski borci vrate u BIH i Kosovo odmah postaju tempirane bombe. Ne znam kako kod drugih granica, ali hrvatsku mogu prijeći zavezanih očiju. Možda bi nam Pavle Kalinić mogao dati pametan savjet kako se postaviti kad džihadisti počnu pristizati u Europu. Koliko je Hrvatska spremna na obranu od bilo kakve agresije toliko je spremna i na obranu od moderne urbane agresije od strane fanatičnih pojedinaca? Po mojoj procjeni ova Vlada će sigurno učiniti sve što je u njenoj moći. Već vidim kabinet kako na zatvorenoj sjednici kleči i moli se Bogu. A možda da se obratimo mađioničarima!

U nedavnom krvavom obračunu cirkusanata ni kod jednog mađioničara nije pronađeno oružje.

Ljute se neki portali što je Slavek Goldstein, u razgovoru za El Pais, na pitanje da li je Hrvat, odgovorio: “Hrvat? Recimo da sam Jugoslaven”. Ja se na Slaveka ne ljutim. Slavek je iskren i pošten. Volio bih kad bi i mnogi drugi Hrvati priznali da su bili i ostali Jugoslaveni. Lakše bi možda shvatili Tvrtka Jakovinu, Dragana Markovinu, Hrvoja Klasića i Vjekoslava Pericu. Godstien je jasno rekao da je otišao u partizane s 13 g. Da se razočarao u Grgurevog Tita. Da je zbog toga otišao u Izrael i da je devedesetih ponovno prisustvovao građanskim ratovima. I on je specijalni savjetnik našeg Premijera. I kad se Premijeru omakne floskula o građanskom ratu onda znajmo da Slavekovi savjeti padaju na plodno tlo. Knjigu “1941.-godina koja se vraća” s vlastoručnom posvetom poklonio je i Predsjedniku Republike i Predsjedniku Vlade. Knjiga je na njih očito djelovala sugestivno i plastično. Jedno malo čudi, s obzirom na stav iznesen u razgovoru o diktatoru Titu, zašto to mišljenje o Brozu nije usidrio i u sinu Ivi, koji u Parizu drži diktatorovu sliku u sobi za prijem gostiju? Eto, to vam je odnos roditelja i djece. Zbog toga je ministrica Opačić i morala donijeti novi obiteljski zakon. Da se izbjegne divergencija između roditelja i djece koja će djecu jednog dana odvesti u Pariz kao ambasadore samoupravnog socijalizma.

Oscar Wilde je napisao: “U nekim zemljama ništa nije nemoguće – osim korjenitih promjena”. Prosudite sami odnosi li se to i na Lijepu našu?

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Memorandum II: Stoljeće terora je ‘stoleće pobednika’, a poraz u Oluji je ‘pogrom’

Objavljeno

na

Objavio

Pišući o jednoj od dvije posljednje projekcije u službenom programu za 2018. Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer, JuL je u internetskom izdanju od 11. studenoga 2018., dopustio da njegov novinar na zadatku pusti zločestoj mašti na volju i pritom temeljito prešuti film koji govori o srbijanskome zločinu na Ovčari 1991. Svašta je domislio, kao da film o kojemu piše nije gledao. A jest. Nije bez razloga voditelj završne večeri FDF-a na početku svečanosti u Zaprešiću pozdravio sve koji su došli, pa i one koji su došli po zadatku.

To što je svjetski priznati filmski kritičar, zapravo novinar na zadatku s precizno definiranom zadaćom – nadrobio o filmu „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018. – od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca“, spada u anale nikad ukinutoga agitpropa KPJ (radi non-stop od 1937.). Filmski kritičar, koji se uglavnom bavi vanjskopolitičkim temama po jugosfernim medijima, nije, niti je mogao, opovrgnuti nijednu činjenicu iznesenu u dokumentarcu. A, ipak, zadatak etiketiranja filma i redatelja, posredno i FDF-a, trebao je nekako obaviti bez obzira na činjenice, prema onoj znamenitoj akademika SANU – „mene ne zanima istina, ja znam tko je u pravu“ – poznatoga po vanjskopolitičkoj poemi „Ćeraćemo se još“. E, duh toga „ćeranja“ podmazuje se i vreba i danas, no, u Hrvatskoj zabranjena je tema.

Od hrvatske šutnje preko Ovčare do „glavu dolje, ruke na leđa“

Znano je da u jugoslavenskim odnosima koji i danas prekomjerno drmaju Hrvatskom, dopušteno je samo jugomitovima i serbomitovima da ih „ceo svet razume“, a evo sad hrvatskoga dugometražnoga dokumentarca realiziranoga bez kune državnoga proračuna, oslobođenoga od jugolanaca s neoprostivom bezobraštinom – prijevodom na engleski. Što je onda preostalo, a da se zadatak izvrši? Agitacija i propaganda. Etikete i denuncijacija. Bavljenjem onim čega u filmu nema i prešućivanjem osnovne teme filma. Zamutiti vodu.

Tu su se nakladnik i pisac domaće zadaće pokazali odličnim režimlijama režima prenesenoga iz jugokomunizma u hrvatsku demokraciju. Ako mi ne vjerujete, vjerujte vlastitoj zdravoj pameti i pročitajte vrelo na poveznici. Tekst se u cijelosti može razumjeti tek kad se stavi u kontekst balkanske filmske kritike relevantnih kritičara, dva Aleksandra, Vučića i Vulina. Njihove su interpretacije Sedlarova filma očito poslužile kao „savremena“ podloga jutarnjega jadikovanja. Iako su Vučić i Vulin filmske kritike objavili prije negoli je film publika vidjela, JuL više vjeruje beogradskoj kritici negoli zdravim očima.

Sad kad ste, nadam se, jutarnji chicken shit pročitali možemo reći da je napisan nabrzaka, po osnovnoj špranci agitacije i propagande iz 1945. i srbijanskim državnim kritikama iz 2018. Već dugo jadnije domaće zadaće nisam pročitao. Pisana je prema receptu „kad čujem za kulturu, odmah se mašim pištolja“ sada prepjevanim u „kad čujem za demontažu naših mitova, ‘smesta’ ću da etiketišem narodne neprijatelje i odbranim neuki narod“. Rad zavrjeđuje pohranu u arhiv partijske škole u Kumrovcu! Škole koja je učila komuniste kako hrvatski šutjeti i kako nametnuti šutnju kao jedinu politiku cijeloga jednoga naroda.

Poražene snage u Domovinskom ratu ne mogu smisliti demontažu jugoslavenskih, komunističkih i velikosrpskih mitova. Njih su desetljećima bez otpora plasirali u domaću i svjetsku javnost pumpajući ideološku tezu o genocidnim Hrvatima nedostojnim vlastite države. Na tim su mitovima nadograđivali i hranili osnovnu ideju jugoslavenstva koje je zapravo prikriveno velikosrpstvo, kako to i proizlazi iz činjenica u proteklom stoljeću, djelomično obuhvaćenih i u filmu. Domaća zadaća pokušava Sedlarov film kriminalizirati, misleći da je Republika Hrvatska još i danas SRH s dva konstitutivna naroda. Jednomu je namijenjena blagodat „bratstva i jedinstva“, a drugome „hrvatska šutnja“ o kojoj je film progovorio u kontekstu srbijanskoga terora „after 1971.“ , ali i u produžetku u srbijanskim logorima kad šutnja prelazi u zapovijed hrvatskim logorašima – „glavu dolje, ruke na leđa“. Odnosilo se to na one žrtve koje su preživjele Ovčaru i ostalih više od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica srbijanskoga terora samo u posljednjoj srbijanskoj agresiji.

Memorandum II: Stoljeće terora je „stoleće pobednika“, a poraz u Oluji je „pogrom“

Film koji smeta poraženim snagama u Domovinskom ratu jutarnji agitprop etiketirao je kao „pogromaško-propagandni uradak Jakova Sedlara“. S onom lakoćom kojom je ove godine u Bačkoj Palanki Srbija službeno proglasila besprijekornu Oluju „pogromom“. Odlučio je stoga agitprop, osokoljen i Bandićevim zagrebačkim susretom s okorjelim četnikom, demonstrirati jugoslavensku doktrinu obrane i društvene samozaštite, kako bi obranio hrvatski narod od Sedlara i njegovih napada, a sve zbog toga da se ne dogodi i unutarnja „Oluja“ po uzoru na onu koja je otpuhala „stoleće pobednika“. Braniti hrvatski narod od istine nije neki hvalevrijedan posao. No, ono i dsz mora reagirati, budući da istina poražene boli preko svake mjere. Pritom je, dakako, Sedlarov napad na Hrvate izmišljen, kako i priliči okorjelim režimlijama. Podmetni, pa udri!

VurusicSedlar je, vjerujte mi na riječ, u dvorani doživio ovacije populista, marginalnih skupina i nepismenih Hrvata. I to prije i poslije projekcije filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Od izraelskih „populista“ ovacije je doživio i nekoliko dana ranije u Izraelu u povodu jednoga drugoga filma, važnoga za Izrael koliko i „Sto godina srbijanskoga terora…“ za Hrvatsku. Koliko sam vidio s desne strane zaprešićke dvorane okrenut platnu, ovacijama se nekoliko metara udaljen od mene srčano pridružio i Amerikanac židovskoga podrijetla, filmski producent Stephen Ollendorff.

Očito je novinar na zadatku projekciju pratio iz žablje perspektive, pa nije mogao vidjeti što se zapravo događa na platnu i u dvorani, u kojoj su sva mjesta bila popunjena, stoga je napadnuti narod morao i stojeći podnositi Sedlarove udarce. Branio se od Sedlara, stojeći i sjedeći, plješćući mu od sveg srca, kao Srbi tenkovima JNA kad su gmizali prema Vukovaru dok se u Beogradu smišljalo konačno rješenje na Ovčari – prema rješenju provođenom u četiri koncentracijska logora u Beogradu u kojemu su još 1942. skončali Židovi u Srbiji. Jutarnji uradak zaudara na ustajalu močvaru, kreket i komarce. Komarci i žabe nisu mogli primijetiti kako su na projekciju stigli ne samo brojni Zaprešićani, već i dobronamjernici iz Kaštela, Zagreba, Podravine, Krapine, Zadra, Marije Gorice, Hercegovine, Brdovca, Bistre, vidjeh i jednoga iz Argentine… Došli su unatoč medijsko-ideološkoj okupaciji u kojoj živimo, provođenoj prema stoljetnoj jugoslavenskoj tradiciji koju Sedlarov film iznosi na svjetlo dana.

Zadatak je nametnuti hrvatsku šutnju o kontinuitetu srbijanskoga terora

Čitateljima, koji nisu bili na projekciji, ostavljam neka sami odgovore na pitanja: Čiji su glasnogovornici JuL i njegovi novinari na specijalnim zadatcima? Ekipe iz Bačke Palanke okupljene 4. kolovoza 2018. na događanju srpskoga naroda pod geslom „Oluja je pogrom“? Ili samo njihovim medijskim i političkim slugama u Hrvatskoj? Jesu li JuL i njegovi novinari na zadatku usađivanja hrvatske šutnje, zato da Srbija u Hrvatskoj lakše provodi svoje interese? Jesu li ustaše svi Hrvati koji su se u različitim povijesnim razdobljima suprotstavili kontinuiranome srbijanskom teroru od 1918. do 2018.? U kakvoj su svezi i korelaciji ubojstva Radića, Sufflaya, Pilara, Hebranga s kamenovanjem svetoga Stepinca u Zaprešiću 1946. i zasad samo medijskim kamenovanjem zaprešićke premijere filma redatelja Jakova Sedlara godine 2018., samo dva dana poslije akcije srbijanskih službi protiv nezaštićenih hrvatskih državljana, hrvatskih branitelja protiv srbijanske agresije, Zorice Gregurić i Nikole Kajkića? Ima li tu nekakvoga kontinuiteta? Ili je samo riječ o sporadičnim incidentima u jugoslavenskom prometu?

Znam da se u pravilu, zbog opće kulture ophođenja ne odgovara na denuncijantske radne zadatke komaraca, ali ovaj put morao sam odustati od pravila i reagirati iz moralnih i braniteljskih razloga, pa i prijateljstva s medijski kamenovanima u naše dane. Zbog toga se ispričavam čitateljima. I obavještavam ih kako su poslije objave ovoga sramotnoga teksta, organizatorima Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer stigli pozivi za gostovanje u dva hrvatska grada i jednu općinu s naglaskom na film „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Uz pozive naslušah se i prigodnih ocjena jutarnje domaće zadaće, koje ne bih navodio, također zbog opće kulture javnoga ophođenja.

Nenad Piskač/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Naša dična Javna televizijo smišćena na Prisavlju Izdrži!

Objavljeno

na

Objavio

Okupila nan se u Parizu svicka krema
Obukli svi redon misnu robu
Očešljali se i zalizali
Pa obilužili sto godina kako je završijo prvi svicki rat
E
Fešta se k’o da treći nije prid vratin
Igra in medo u kući

A oni sili pa lipo plješću rukican

Iša u Pariz i Jakov su ženon
Zvali ga pa i on oša
Oša čisto kako bi mu jopet mogli pisat’ one prikosmišne komentare

Jakove izdrži

Ae
Nema šta

Za zacenit se od smija

Neka nami našega Jakova
Ima njegovo postojanje smisla itekako
Jerbo svaki prosječni Hrvat sebi se divi
Kad se sunjin poredi
Kad gleda kako se školovani Jakov pati uza nikakvu ženu
Svojoj unda tepa
Vidi moje lipote i mudrice
Ne smuca se moja po Vrancuskoj, Rusiji i Ameriki
Ma kakvi
Uvik mi je kod kuće, uvik uza šporet
Cila vridna i odana
Vara me samo u mislima su
Turčinima iz serija
Ni’ko mojoj poštenoj ženi vešte a ni kile ne komentira
Moja žena nikoga ne grli i ne ljubi
‘Ko će dat moju ženu
Poštena
Sposobna
Svak je voli
(To je znak, znade se, prave kvalitete i postojana karaktera, dočin te svak voli)
Moja žena nikoga ne sramoti
Mojoj ženi Babićev Indeks nikad ne laje niti se u nju kreće
Ništa joj ne zamiraju niti Pupijeve Novosti
Moja poštena žena bi i Trumpa odbila
Sve da opekić i rebarca nudi
Nikad ona sotin seksiston i seljakon za istu tolu sila ne bi
A kamoli neke mutne posle dogovarala

Nikada

A ti Jakove brajo
Pati se i

Izdrži

Kad se su Jakovon poredi

Svaki oženjeni Hrvat prikosritan je i zadovoljan

Nego, na taj dernek u Parizu di je pozvana bestidna žena našega Jakova
Pozvalo i glavnoga Srbina
Uredijo se i on
Mislijo biće kako je bitan, kako će govorancije i on na bačvi držat
Pa uglanjca i cipele
Kadli
Metnilo ga skroz na drugu bandu
Prikoputa od oni’ važniji ljudi
Kažu, vele ga to ubolo
Pa ‘nako u ner’ozi reži
Evo već danima reži

I on i njegovi mediji

Kažu, Srbi nan se rugaju kako smo u svakomu ratu na krivoj strani
Eto Bože
Oni nan se rugaju?
Di to ima?
Ih, pusta vojna velesila
Gledaj Srbe
Te postrojene, druge Spartance
Narod veliki’ ratnika i još veći’ ratni’ stratega
Njijove silne pobjede i danas se izučavaju na vojnin akademijama
Aleksandar Veliki i na onomu svitu nabraja što se nije k’o Srbin rodijo
Prižalit ne more
Di bi mu tek k’o Srbinu kraj bijo
Upro bi u Tokijo
Dašta
Nikad ništa zaprave sami postigli nisu
Jedino što znaju je prilipit se pobjedniku u nekoj fazi rata
Po mogućnosti u završnoj fazi
Kad je siguro ‘ko će dobit

Pa unda pljeskat i veselit se uskupa

Reka’ bi čovik kad vidi k’liko se fale drugin svickin raton kako su se oni osobno iskrcali na Normandiji
Prikin puton iz Šumadije priko Amerike pa unda Engleske
Potaracali sve redon
Reka’ bi kogod
A nisu brate
U taj vakat vrlo zabavljeni bili minjanjen oznaka i kapa
Ae
Srića ažurni
Vrlo brzo se skoro svaki četnik u partizana priobuka
A danas, valja pravo reć’, malo ‘ko zna priznat in tu njijovu strategiju i brzinu transformacije
Nisu oni bili maniti bižat i
Englezima se pridat

Samo se lipo prisvukli i navisili slavit

A mi
Kažu kako smo oduvik na krivoj strani
Ne kontaju oni kako ne more bit’ kriva

Ona Božija strana

Nego
Albanca, onoga gazdu Kosova smistilo u žižu u Parizu
I neka je
Meni pravo drago
Srbina priko puta glavne ekipe
Tako je moga kupit bombone što ji glavni svati zoblju pa po tleu prospu
Vridilo je to vidit
Gleda ner’ozni Srbin
Kako među glavnima sidi Albanac i žena našega, jadnoga Jakova
Srbin načisto mora mučat i

Izdržat

Nego, naša domaća konjica i elita
Zabljava se i dalje su migrantima
Ner’ozni su vrlo okolo odnosa Hrvata prema njima, jerbo oni nji’ i dalje izbjeglican zovu
Eto
Su njima se niti oko terminologije dogovorit’ ne moreš

Njima je i rećemo Pakistanac izbjeglica neka je lipo u Hrvacku doša’

Izmedju sebe svi u bobu isto o Hrvatima mislu
Maniti smo
Fašisti smo
Ksenofobni smo
A sve to samo zato
Jerbo smo katoliki a katoliki, to se znade, svi su neškolovani i primitivni

Pomoći njima nema

Pojam urbana
Učena čovika
Bijo bi rećemo Bora Dežulović
Nu
(Znan mu ja pravo ime
Al’ ovo Bora ga baš vrlo ljubi pa neka ga tako)
Niki dan mome Imockome čak je naslov da’
Dekeko

Ljudi javljaju

– Eno Bori Imocki u naslovu!

Gledan šta je sad
A šta bi moglo bit, neće nas on falit
Ruga se on u tome svome tekstu kako je Imockome Slobodanka naslovnicu dala

Naslovnicu kaže nizašta

On se ruga

Oće to tako
Oduvik se ruga lonac loncu

A oba mrčava

Piše naš Bora ‘vako
– Drama u Imockome
Za koga piše?
Pa za svoje
Jasno
Ako nije za Novosti
Unda se znade kako je za N1
Neš ti problema pogodit za koga urbani pišu
Ipak je to Feralova ratna škola
Koja je sva ratišta iz kuće obaigrala
Pa svako zlo u srid rata samo Tuđmanu pribotunala
Pomogli peron u homogenizaciji našega nacijonalnoga bića k’o nikad ni’ko
Pravi prikaljeni bojovnici pera

Zato se oni ničega pa niti migranata ne boju

Boro u vriškomu tekstu obradijo krađu auta u našemu Varušu

Krađu od strane migranata

Satra nas vrlo činjenican
Dribla brajo prometnon i knjižicon vozila
Pa unda prikobaciva dupli pas su kolektivnon histerijon i poziranjen dečka ukraj auta
Točno se vidi k’liko je sritan što mu se napokon pružila prilika
Ismijavat Imoćane pa makar i posredno
Tri put san mili brajo čitala kako bi sve povatala
Ae
Vrlo mu duboko štivo
Nije to Bora pisa ‘vako plitko k’o ja
Ni čut
Ne piše on dok meso na kapuli dinsta
Niti se unda to more čitat tek tako iznad bronzina koji krčka
Ma kakvi

Baš se pošteno udubit moraš kako bi pročitano povata i razumijo

Stalno naglašava kako nije ukraden merđo nego obična bembura stara okolo petn’est godina
Pa ponavlja
I godine
I marku auta

Jopet i jopet iznova

Ruga se paniki ljudi u Imockome
I krakunima i katancima
I materama koje dicu pratu do vrata
Pa unda zakucava sotin što je auto ostavljeno meščini u Senju
Što se Bore tiče ništa sporno nije
Sve je na broju osim goriva
Neš ti
Pa se Boro poždera na čisto
Šta taj mali iz Imockoga izvodi i dramatizira
Brez veze

Kad niti nužne uvjete za dramu nema

Poda brojon jedan uopće mu nije ukradeno auto
Nego mu je ukraden be-em-ve
To auto niti nije
Ae
Merđo je auto, ima Bora pravo
Poda brojon dva, nije mlađe od petn’est godina

Poda brojon tri – nađeno je

I di je tuten točno krađa?
Di je taj kriminal?
Manitov u Imockome prijavijo krađu auta umisto da je po Borinoj logiki zovnijo

Ezo tv pa lipo pita di mu je bembura

Ezo tv zovnit
Pa bi mu oni lipo objasnili di mu je
Ne bi se sikira i policiju džaba manita
Vidijo bi u kugli caklenoj te jadne, mlade izbjeglice kako se brez brige vozikaju
Zna bi kako mista paniki nema
Ovako
Dramatizira

I paniku na pristojne izbjeglice diže

One jadne izbjeglice koje su auto zajale
Samo ga otrale doklen in je tribalo
Ae
Ni pedlja dalje
Ne bi da se to ne smi
Najbolje kako ćeš gazdu pitat auto
Kad ga već ne planiraš ukrast
Ajde da je ganjci gal novo
Inekako
Al’ pitat auto staro petn’est godina koje niti merđo nije?

Sramota ‘ko to pita

Žurno triba zavest
Red i stegu
Nema majci više na izbjeglicu niti jedne ružne riči naslonit
Svakoga takoga kaznit triba
Za zlonamjerno i neosnovano širenje panike
Pozatvarat triba svu bandu koja piše kako siluju po Evropi umisto da lipo napišu kako se ti mladi dečki uporno udvaraju i zeru agresivnije vodu ljubav
Sve iz žurbe a ne iz bisa
Pa tako poradi žurbe nemaju kada ni na pristanak čekat
Ae
To nije silovanje
Nikako
To samo ksenofobi izvrću
Logore za tak’u ksenofobnu i lažljivu bandu triba otvorit diljen Evrope
A svakomu novinaru koji bilo kojoj izbjeglici postavi bilo kakvo pitanje
Triba oduzet i svaku mogućnost nagrade hnd-a
Zabranit mu rad na našoj javnoj te ve
I hipotecki
Gore sankcije od toga nema
To se znade

Znade se oduvik šta je prestiž jednomu Hrvatu

Nego
Nije se slavilo samo u Parizu ovi’ dana
Slavila i naša braća Poljaci
Bilo ji čudo jedno po testan
I trgovin
Nji’ što ji naš narod vrlo voli

A naša i’ javna televizija vrlo ne voli

Nu
Nije rećemo kažnjivo lagat na taj pošteni narod u Poljskoj
Tak’a panika je poželjna

Triba su njima plašit ljude diljen svita

Dočin se okupu katoliki bilo di nešto slavit
Alarm civilizacijski se na Prisavlju odman pali
I odvrne s mista na najjače
Velika histerija nastane
Sastavi se nebo su zemljon
Nastane

Plač i škrgut zubi

Taćeš
Nema njima

‘Ko napisat

Ha te ve naša draga
Naša dična
Javna televizijo
Smišćena na Prisavlju

Izdrži!

Izdrži Severice i domoljubna kompanijo

Nekako izdrži

Našu braću Poljake
Izdrži!
Onako kako Srbin
Albanca izdržat mora i more
Onako kako jadni Jakov

Izdržat ženu mora i more

To neka ti svitli uzor bude

Naša draga, javna televizijo

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari