Pratite nas

Povijesnice

Masakri Hrvata iz 1945. vrlo su slični onima iz 1991. godine

Objavljeno

na

16. travnja 1945. Memento uoči Bleiburga (Vukovar) – masakri Hrvata iz 1945. vrlo su slični onima iz 1991. godine

Ista vojska (Titova JNA i Titova JA), isto znakovlje (komunistička petokraka), isto zaklinjane u Jugoslaviju, isti kult ličnosti, istim duhom mržnje nadahnuti zločinci: Vukovar u travnju 1945. godine proživio je teške dane i masakre slične onima iz 1991. godine. Žrtve su bili vukovarski Hrvati i Nijemci kao i 1991. godine, a zločinci komunistički partizani iz Srbije, u koje su nedavno prešle i tisuće amnestiranih četnika u kolovozu 1944. godine.

Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak priče kojom su jugoslavenski komunisti „sakrili“ svoje slavonske krvave „lude dane i noći“ u travnju 1945. godine. Jedna od stotina žrtava u Vukovaru bio je Vladimir Mrzljak, otac biskupa Josipa Mrzljaka.

Krenimo obrnutim logičnim slijedom. Da je JNA uspjela napraviti proboj preko Vukovara i Osijeka u zimi 1991., kao što je to učinila u travnju 1945. i doći do siječnja 1992. g. do Zagreba, danas bi Vukovar bio ‘jugoslavenski memorijalni centar za srpske i jugoslavenske žrtve ustaškog terora i žrtava klerofašističke pobune, potpomognute reakcionarnim elementima sa Zapada’, piše hkv.hr.

Treba reći da je proboj prema Vukovaru napravljen od jedinica JA popunjenih Srbijancima iz Srbije, pa su oni bili i glavni protagonisti masovnih zločina nad civilima u Vukovaru 1945. godine, te većini mjesta Srijema i istočne Slavonije.

Premda se danas ističe da su u tom proboju sudjelovale i jedinice iz Hrvatske, radilo se o zloglasnoj 6. ličkoj diviziji koja je bila većinom popunjena partizanima srpske nacionalnosti na čelu s ratnim zločincem Đokom Jovanićem. Ta jedinica je počinila brojne zločine na svom putu, a osobito u Zagrebu i okolici, te Sloveniji gdje su sudjelovali u masovnim likvidacijama.

Druga partizanska jedinica iz Hrvatske bila je 13. proleterska brigada „Rade Končar“ iz Vrginmosta koja je imala manji broj vojnika od nekoliko stotina vojnika, dobrim dijelom srpske nacionalnosti ( tzv. narodni heroji 13. proleterske brigade su ratni zločinac i ubojica iz Jazovke Rade Bulat, Milan Žeželj, Bogdan Mamula i Dušan Pekić, Ante Banina, Marijan Badel).

Pravi krivci hrvatskoga stradanja u Vukovaru, 1945. godine 1991. godine, i još tinjajuće mržnje između Hrvata i Srba prvenstveno su bivši komunisti iz Hrvatske i Srbije, njihova JNA, njihova savezna i republička Udba i njihovi hagiografi, tj. njihovi ‘kulturni radnici’. Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak na jugoslavensku smrt na rate kojom su jugoslavenski komunisti prikrivali svoje slavonske lude dane i noći u travnju 1945. godine.

Smrt vlada Vukovarom u proljeće 1945. godine

Zločini partizana u Podunavlju počeli su već ranije iu jesen 1944. godine: u Odžacima, preko puta Vukovara i Dunava, 23. studenoga 1944., partizanska Krajiška brigada naredila je 181 muškarcu i dvjema ženama da se skinu do gola i ubila ih. Dva dana nakon toga u obližnjem Filipovu, ista partizanska brigada je ubila 212 ljudi.

Godine 1940., znači neposredno prije raspada prve Jugoslavije, u Vukovaru je živjelo 10.862 građana, od čega čak 2.596 starosjedilaca Nijemaca. U glavnom gradu Slavonije, Osijeku, tj. ‘Essegu’, ili kako se popularno zvao ‘Frankfurt na Dravi’, živjelo je u isto vrijeme 40.337 građana od čega 9.737 Nijemaca.

Probojem tzv. Srijemske fronte i ulaskom partizana na teritorij NDH, 12. travnja 1945. godine, slijede serijski masakri nad civilnim stanovništvo, prvenstveno Hrvatima i Nijemcima.

Sve je bilo kao i 1991. godine: ista vojska (JNA ili JA), isto znakovlje (petokraka), isti zločini.

Planirane i ciljane likvidacije od strane partizana – birali su koga će ubiti!

Kada je 12. travnja 1945. probijena Srijemska fronta i kada su partizani zauzeli Vukovar, ubili su isto večer preko 119 ljudi, Hrvata i Nijemaca, većinom situiranih i obrazovanih ljudi. Uhićeni su iz sabirnih mjesta bili prebačeni u Novi Vukovar, u dvorac grofa Eltza. Preostalih 200 njemačkih Vukovaraca bili su zatvoreni u logoru Valpovo. Od preostalih Nijemaca u gradu Vukovaru preko 600 njih umire u logorima u sljedeće tri godine.

S vukovarskim Nijemcima ubijani su i viđeni Hrvati ili ljudi koji su prokazivani kao hrvatski nacionalisti, slično kao i 1991. godine.

Likvidacije su vršene ciljano nad onima koji su novom režimu mogli predstaviti neku potencijalnu opasnost, a to su prije svega ugledni Vukovarci, intelektualci i bogati ljudi, jer uvijek je nakon odvođenja i likvidacije slijedila konfiskacija, odnosno zapljena njihove imovine koju su uglavnom razdijelili među sobom najviše pozicionirani partizani, uglavnom Srbi.

Temeljem arhivske građe o “Vukovarskoj bartolomejskoj noći” s 12. na 13. travnja 1945., koju je u svojoj knjizi “U potrazi za istinom” iznio vukovarski kroničar Mirko Kovačić, te noći likvidirano je 290 ljudi mahom obrazovanih, uglednih i imućnih Vukovaraca, a još toliko građana i zarobljenika tijekom idućih mjesec dana. Ubijani su na dva salaša na širem vukovarskom području i lokacijama oko Stare klaonice, pored kapelice sv. Ivana Nepomuka i na Adici.

Partizani ubili oca biskupa Mrzljaka – „Moj je otac bio državni službenik“

Biskup Josip Mrzljak rodio se u Vukovaru u obitelji Vladimira i Barice Mrzljak, rođene Šimecki, koji su prethodno živjeli u Krašiću, odakle su i rodom, no potom su se preselili u Vukovar gdje je otac dobio namještenje kao državni službenik. Kada je navršio tek godinu dana, otac mu je nestao za vrijeme „Bartolomejskih noći u Vukovaru“ u travnju 1945. godine, kada su partizani vršili masovne likvidacije civila.

Nakon te stravične noći Josip se s majkom i sestrom vraća u Krašić. Spomen na oca i žrtve dočekao je 2008., kad je ispred župne crkve sv. Filipa i Jakova postavljen zavjetni križ za sve nevine hrvatske žrtve komunističkog terora koji je počeo nakon ulaska partizanskih snaga u Vukovar.

Sve to je bilo zabranjeno i spominjati u vrijeme Titove diktature, pod prijetnjom zatvora samo iz jednog razloga: da bi Hrvati imali stigmu ubojica (koji su zapravo bili u daleko najvećem broju slučajeva srpski partizani) i da bi se u kolektivnu svijest hrvatskog naroda upisao zaborav za žrtve i kolektivna krivnja.

Tako biskup Mrzljak govori:

“Kada sam imao godinu dana u Vukovar su ušli tzv. osloboditelji, partizani – komunisti. Moj je otac bio državni službenik. Pozvali su ga da se javi i preda vlast. Otišao je iz stana, rekli su da će se vratiti. Nažalost nikada nije vratio, a ne znamo ni gdje je završio, kako on tako i drugi koji su imali neke odgovorne službe u ovome gradu. Nama su govorili da su nestali. Sigurno da oni koji su to učinili itekako dobro znaju što je bilo s njima, ali niti ja niti ostala rodbina do danas ne znamo kakva je njihova sudbina”.

Mrzljak poručuje i kako ljudi kroz molitvu žele biti s pokojnima jer se ovakvi zločini ne mogu zaboraviti.  “Puno je svjedoka koji više nisu s nama i koji o sudbini naših najmilijih ne mogu govoriti. Iako se oca ne sjećam, mogu reći da mi nedostaje.”

Mnogi su Vukovarci stradali na Križnom putu 1945. godine.

Prema do sada obavljenim istraživanjima, dostupnim dokumentima i naročito svjedočanstvima, postoje vrlo jasne indicije o postojanju najmanje 7 masovnih grobišta u Vukovaru i njegovoj neposrednoj okolici u kojima se nalaze žrtve komunističkog terora iz travnja 1945. godine, međutim do sada nije bilo, rekao bih, političke volje da se krene u otkrivanje masovnih grobnica i identifikaciju posmrtnih ostataka.”

Veliki broj ljudi zna za „Bartolomejske noći Vukovara“ 1991. godine, ali za ove jednako monstruozne iz travnja 1945. – gotovo nitko i danas ništa ne zna.

A krivci, ponajprije iz redova Titove komunističke armije, ostali su na slobodi.

HKV/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Prvi napad oklopa tkz ‘JNA’ u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Tenkovi tkz “Jugoslavenske narodne armije” na Banovini su 15. srpnja 1991. napali policijsku ispostavu u Kraljevčanima, pri čemu su uništili više kuća.

Od mnogih načina kojima su dotad pomagali napade srpskih pobunjenika, ovo pružanje oružane pomoći neuspješnim osvajačkim pokušajima Srba razlikuje se po tome što je to bio prvi izravni napad tenkova JNA na neki hrvatski položaj.

Srbi iz okolnih sela oružano su provocirali, no 13. srpnja počeli su otvoreno napadati. Tog dana, pod krinkom uspostave takozvane tampon-zone, selo je okružila tenkovska jedinica 622. motorizirane brigade iz Petrinje.

Nakon dva dana neuspješnih minobacačkih i pješačkih napada specijalaca JNA i lokalnih pobunjenika, potpukovnik Stanko Letić rano ujutro 15. srpnja zapovjedio je otvaranje tenkovske vatre, pri čemu su poginuli Zvonko Mikolčević i Dubravko Pukšec.

Hrvatski policajci, malobrojni gardisti i domaći branitelji, neopremljeni za protuoklopnu borbu, bili su prisiljeni na povlačenje i izvlačenje ranjenih.

Nakon što su s pomoću tenkova srpski pobunjenici zauzeli Hrvatski Čuntić, Prnjavor Čuntićki, Kraljevčane i Dragotince, a time i cijelu Zrinsku goru, slijedio je pokolj hrvatskog stanovništva koje nije htjelo poći u zbjeg.

Pobunjenici su pobili desetak civila, uglavnom staraca, a sela su opljačkana i zapaljena, kao i župna crkva i franjevački samostan svetog Antuna.

Ratoborni potpukovnik Letić pred kamerama je objašnjavao da je „odmazda nad ustašama“ počinjena da se pokaže moć nakon neuspjeha JNA u Sloveniji.

Zapravo, bio je to prvi korak u osvajanju Petrinje, pri čemu je nekoliko nastanjenih hrvatskih sela bilo zapreka koju je valjalo ukloniti. Da je napad organiziran upravo u režiji JNA, u pisanim izvješćima potvrdio je i zapovjednik garnizona u Petrinji, pukovnik Slobodan Tarbuk. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan prije godinu dana Hrvatska igrala finale SP-a

Objavljeno

na

Objavio

Prije točno godinu dana hrvatska je nogometna reprezentacija nastupila u finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji u kojemu je izgubila sa 2-4 od Francuske, no usprkos tom porazu izabranici Zlatka Dalića ostvarili su najveći uspjeh u povijesti hrvatskog sporta, a koliko je taj rezultat značajan pokazao je i veličanstveni doček u Zagrebu dan nakon finala kada se autobus s reprezentativcima šest sati probijao od zagrebačke zračne luke do Trga bana Jelačića kroz stotine tisuća razdraganih navijača koji su “okupirali” prometnice kojima je autobus prolazio kako bi pozdravili svoje junake.

Finalna utakmica na stadionu Lužniki u Moskvi ponudila je spektakl koji već dugo nije viđen u završnicama velikih nogometnih natjecanja. Posljednji put prije toga šest golova u finalu SP-a postignuto je još 1966. godine kada je Engleska nakon produžetka svladala Zapadnu Njemačku sa 4-2. Štoviše, u moskovskom finalu je postignut jednak broj pogodaka kao i na prethodna četiri finala zajedno, 2002. Brazil je svladao Njemačku sa 2-0, 2006. su Italija i Francuska igrali 1-1, 2010. je Španjolska sa 1-0 bila bolja od Nizozemske, a 2014. Njemačka također sa 1-0 od Argentine.

Zanimljivo, rezultat 4-2 ovime je postao najčešći rezultat finala u povijesti, a dogodio se po četvrti je put. Urugvaj je 1930. svladao Argentinu sa 4-2, 1938. je Italija sa 4-2 bila bolja od Mađarske, dok je 1966. Engleska sa 4-2 nadigrala Zapadnu Njemačku. Efikasniji finale odigrali su samo Brazil i Švedska 1958. u Stockholmu kada je bilo 5-2 za Brazil.

Francuska je povela autogolom Marija Mandžukića u 18. minuti, na 1-1 poravnao je Ivan Perišić u 28., novo vodstvo Francuskoj osigurao je Antoine Griezmann u 38. iz 11-erca, da bi u nastavku “galski pijetlovi” preko Paula Pogbe u 59. i Kyliana Mbappea u 65. minuti stigli do vodstva od 4-1. Na konačnih 4-2 smanjio je Mandžukić u 69. minuti.

Osim velikog broja pogodaka, finalni dvoboj između Hrvatske i Francuske donio je još nekoliko situacija koje su se po prvi put dogodile u finalima SP-a.

Tako je Mandžukić postao prvi igrač koji je postigao autogol u finalu, a prvi je put u finalima korištena VAR tehnologija kada je sudac Pitana nakon pregleda snimke procijenio kako je Perišić igrao rukom u našem kaznenom prostoru.

Hrvatska je odigrala hrabro finale u kojem je sreća ipak bila naklonjena Francuzima, posebno u prvom poluvremenu kada su samo dvaput ozbiljnije ušli u hrvatski šesnaesterac, a nagrađeni su s dva gola – autogolom Mandžukića i iz vrlo dvojbenog jedanaesterca kojeg je nesigurni sudac Pitana nakon dugog provjeravanja ipak dosudio, a uopće nije bio siguran u svoju odluku. Nažalost, i prvom pogotku Francuza prethodio je slobodni udarac kojeg je praktički iznudio Griezmann, a Pitana je nasjeo na njegovu glumu. Nesreća u prvom poluvremenu odredila je tijek utakmice u nastavku jer su u drugom dijelu Francuzi došli do dva vrlo jeftina gola i Hrvatska više nije imala snage za veliki preokret.

I hrvatski izbornik Zlatko Dalić nakon finala je izjavio kako je ključni trenutak bio dosuđeni 11-erac iz kojega je Francuska povela sa 2-1.

“Čestitam Francuzima na osvojenoj tituli naslova svjetskog prvaka. Mi smo tužni i ponosni, ali mislim da smo odigrali dobru utakmicu. Presjekao nas je penal nakon kojega je sve bilo teže. Ipak, moramo biti zadovoljni i ponosni na ono što smo ostvarili. Ostvarili smo najveći uspjeh u povijesti hrvatskog nogometa, ali ostaje mali žal za titulom. No, to je život, to je nogomet. Francuzi nas nisu iznenadili, oni se brane, idu na kontru. Primili smo dva gola slučajna, prvi autogol i drugi penal”, izjavio je Dalić.

Hrvatska nije uspjela osvojiti naslov svjetskog prvaka, ali za utjehu je imala najboljeg igrača SP-a, a to je bio kapetan Luka Modrić. Hrvatski veznjak je odigrao fantastičan turnir i vukao je hrvatski vlak prema finalu. Tri puta je biran za igrača utakmice (Nigerija, Argentina, Rusija) postigavši pritom dva gola uz jednu asistenciju.

“Tužan sam jer smo izgubili, ali i ponosan na sve što smo napravili u Rusiji. Osjećaji su pomiješani, no sigurno kada prođe vrijeme postat ćemo svjesni kakav smo nevjerojatan uspjeh napravili,” kazao je Modrić nakon poraza u finalu zahvalivši se navijačima na fantastičnoj podršci tijekom cijelog turnira.

“Hvala im, osjećali smo njihovu podršku tijekom cijelog turnira. Dolazile su poruke iz svih krajeva svijeta i Hrvatske. To nam je bila dodatna snaga i motiv da se ne predajemo i da guramo do kraja. Došli smo do finala, ali nismo uspjeli napraviti posljednji korak.”

Zanimljivo, Modrić je postao već šesti osvajač Zlatne lopte koji ne dolazi iz redova svjetskog prvaka. Na posljednjem SP-u najboljim je proglašen Argentinac Lionel Messi, a prije njega slavili su Urugvajac Diego Forlan (2010), Francuz Zinedine Zidane (2006), Nijemac Oliver Kahn (2002), te Brazilac Ronaldo (1998). Nitko od njih te godine nije slavio na SP-u. Posljednji vlasnik Zlatne lopte iz redova svjetskih prvaka bio je Brazilac Romario 1994. godine.

“Ponosan sam na to priznanje, ali bio bi sretniji da smo osvojili prvo mjesto. Zahvalio bih se cijeloj ekipi jer bez njih ništa toga ne bi bilo,” dodao je Modrić.

Finale je pratilo 78.000 gledatelja, od čega barem 20.000 hrvatskih navijača, dok je Francuza bilo pet puta manje. Stoga niti ne čudi što je atmosfera u pojedinim trenucima bila kao da se igra na nekom od hrvatskih trgova gdje su ljudi pratili dramu finala. Hrvatski navijači priredili su sjajnu atmosferu na stadionu Lužnjiki, no nažalost ‘slavlje Vatrenih’ pokvarili su francuski nogometaši koji su razbili hrvatske snove o svjetskom naslovu.

“Ludo” je bilo i vrijeme tijekom finala, skoro cijelu utakmicu je nad Moskvom grmilo i sijevalo uz povremenu kišu, u 52. minuti susret je nakratko prekinut nakon što je troje navijača odjevenih u uniforme utrčalo na teren. No, zaštitari su ih brzo iznijeli s travnjaka.

Jak pljusak pratio je i svečanost dodjela medalja nakon utakmice kojemu su prisustvovali hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, odjevena u hrvatski dres, francuski predsjednik Emmanuel Macron, te ruski predsjednik Vladimir Putin. Zanimljivo, organizatori su ekspresno osigurali samo jedan kišobran i to za Putina dok su Grabar-Kitarović i Macron stajali uz svog ruskog kolegu i pokisnuli do kože.

Hrvatska je do srebra u Rusiji stigla pobjedama protiv Nigerije (2-0), Argentine (3-0) i Islanda (2-1) u natjecanju po skupinama, u osmini finala i četvrtfinalu Hrvatska je izbacila Dansku te Rusiju boljim izvođenjem 11-eraca, protiv Danske je rezultat nakon 120 minuta bio 1-1, a protiv Rusije 2-2, da bi u polufinalu sa 2-1 nakon produžetka “pala” Engleska. Nažalost, u finalu se Francuska pokazala previsokom preprekom.

(Hina)

 

Predsjednica o povijesnom finalu SP-a: Bila sam iznimno ponosna. Svijet je prepoznao jedinstvo hrvatske reprezentacije

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari