Pratite nas

Povijesnice

Masakri Hrvata iz 1945. vrlo su slični onima iz 1991. godine

Objavljeno

na

16. travnja 1945. Memento uoči Bleiburga (Vukovar) – masakri Hrvata iz 1945. vrlo su slični onima iz 1991. godine

Ista vojska (Titova JNA i Titova JA), isto znakovlje (komunistička petokraka), isto zaklinjane u Jugoslaviju, isti kult ličnosti, istim duhom mržnje nadahnuti zločinci: Vukovar u travnju 1945. godine proživio je teške dane i masakre slične onima iz 1991. godine. Žrtve su bili vukovarski Hrvati i Nijemci kao i 1991. godine, a zločinci komunistički partizani iz Srbije, u koje su nedavno prešle i tisuće amnestiranih četnika u kolovozu 1944. godine.

Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak priče kojom su jugoslavenski komunisti „sakrili“ svoje slavonske krvave „lude dane i noći“ u travnju 1945. godine. Jedna od stotina žrtava u Vukovaru bio je Vladimir Mrzljak, otac biskupa Josipa Mrzljaka.

Krenimo obrnutim logičnim slijedom. Da je JNA uspjela napraviti proboj preko Vukovara i Osijeka u zimi 1991., kao što je to učinila u travnju 1945. i doći do siječnja 1992. g. do Zagreba, danas bi Vukovar bio ‘jugoslavenski memorijalni centar za srpske i jugoslavenske žrtve ustaškog terora i žrtava klerofašističke pobune, potpomognute reakcionarnim elementima sa Zapada’, piše hkv.hr.

Treba reći da je proboj prema Vukovaru napravljen od jedinica JA popunjenih Srbijancima iz Srbije, pa su oni bili i glavni protagonisti masovnih zločina nad civilima u Vukovaru 1945. godine, te većini mjesta Srijema i istočne Slavonije.

Premda se danas ističe da su u tom proboju sudjelovale i jedinice iz Hrvatske, radilo se o zloglasnoj 6. ličkoj diviziji koja je bila većinom popunjena partizanima srpske nacionalnosti na čelu s ratnim zločincem Đokom Jovanićem. Ta jedinica je počinila brojne zločine na svom putu, a osobito u Zagrebu i okolici, te Sloveniji gdje su sudjelovali u masovnim likvidacijama.

Druga partizanska jedinica iz Hrvatske bila je 13. proleterska brigada „Rade Končar“ iz Vrginmosta koja je imala manji broj vojnika od nekoliko stotina vojnika, dobrim dijelom srpske nacionalnosti ( tzv. narodni heroji 13. proleterske brigade su ratni zločinac i ubojica iz Jazovke Rade Bulat, Milan Žeželj, Bogdan Mamula i Dušan Pekić, Ante Banina, Marijan Badel).

Pravi krivci hrvatskoga stradanja u Vukovaru, 1945. godine 1991. godine, i još tinjajuće mržnje između Hrvata i Srba prvenstveno su bivši komunisti iz Hrvatske i Srbije, njihova JNA, njihova savezna i republička Udba i njihovi hagiografi, tj. njihovi ‘kulturni radnici’. Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak na jugoslavensku smrt na rate kojom su jugoslavenski komunisti prikrivali svoje slavonske lude dane i noći u travnju 1945. godine.

Smrt vlada Vukovarom u proljeće 1945. godine

Zločini partizana u Podunavlju počeli su već ranije iu jesen 1944. godine: u Odžacima, preko puta Vukovara i Dunava, 23. studenoga 1944., partizanska Krajiška brigada naredila je 181 muškarcu i dvjema ženama da se skinu do gola i ubila ih. Dva dana nakon toga u obližnjem Filipovu, ista partizanska brigada je ubila 212 ljudi.

Godine 1940., znači neposredno prije raspada prve Jugoslavije, u Vukovaru je živjelo 10.862 građana, od čega čak 2.596 starosjedilaca Nijemaca. U glavnom gradu Slavonije, Osijeku, tj. ‘Essegu’, ili kako se popularno zvao ‘Frankfurt na Dravi’, živjelo je u isto vrijeme 40.337 građana od čega 9.737 Nijemaca.

Probojem tzv. Srijemske fronte i ulaskom partizana na teritorij NDH, 12. travnja 1945. godine, slijede serijski masakri nad civilnim stanovništvo, prvenstveno Hrvatima i Nijemcima.

Sve je bilo kao i 1991. godine: ista vojska (JNA ili JA), isto znakovlje (petokraka), isti zločini.

Planirane i ciljane likvidacije od strane partizana – birali su koga će ubiti!

Kada je 12. travnja 1945. probijena Srijemska fronta i kada su partizani zauzeli Vukovar, ubili su isto večer preko 119 ljudi, Hrvata i Nijemaca, većinom situiranih i obrazovanih ljudi. Uhićeni su iz sabirnih mjesta bili prebačeni u Novi Vukovar, u dvorac grofa Eltza. Preostalih 200 njemačkih Vukovaraca bili su zatvoreni u logoru Valpovo. Od preostalih Nijemaca u gradu Vukovaru preko 600 njih umire u logorima u sljedeće tri godine.

S vukovarskim Nijemcima ubijani su i viđeni Hrvati ili ljudi koji su prokazivani kao hrvatski nacionalisti, slično kao i 1991. godine.

Likvidacije su vršene ciljano nad onima koji su novom režimu mogli predstaviti neku potencijalnu opasnost, a to su prije svega ugledni Vukovarci, intelektualci i bogati ljudi, jer uvijek je nakon odvođenja i likvidacije slijedila konfiskacija, odnosno zapljena njihove imovine koju su uglavnom razdijelili među sobom najviše pozicionirani partizani, uglavnom Srbi.

Temeljem arhivske građe o “Vukovarskoj bartolomejskoj noći” s 12. na 13. travnja 1945., koju je u svojoj knjizi “U potrazi za istinom” iznio vukovarski kroničar Mirko Kovačić, te noći likvidirano je 290 ljudi mahom obrazovanih, uglednih i imućnih Vukovaraca, a još toliko građana i zarobljenika tijekom idućih mjesec dana. Ubijani su na dva salaša na širem vukovarskom području i lokacijama oko Stare klaonice, pored kapelice sv. Ivana Nepomuka i na Adici.

Partizani ubili oca biskupa Mrzljaka – „Moj je otac bio državni službenik“

Biskup Josip Mrzljak rodio se u Vukovaru u obitelji Vladimira i Barice Mrzljak, rođene Šimecki, koji su prethodno živjeli u Krašiću, odakle su i rodom, no potom su se preselili u Vukovar gdje je otac dobio namještenje kao državni službenik. Kada je navršio tek godinu dana, otac mu je nestao za vrijeme „Bartolomejskih noći u Vukovaru“ u travnju 1945. godine, kada su partizani vršili masovne likvidacije civila.

Nakon te stravične noći Josip se s majkom i sestrom vraća u Krašić. Spomen na oca i žrtve dočekao je 2008., kad je ispred župne crkve sv. Filipa i Jakova postavljen zavjetni križ za sve nevine hrvatske žrtve komunističkog terora koji je počeo nakon ulaska partizanskih snaga u Vukovar.

Sve to je bilo zabranjeno i spominjati u vrijeme Titove diktature, pod prijetnjom zatvora samo iz jednog razloga: da bi Hrvati imali stigmu ubojica (koji su zapravo bili u daleko najvećem broju slučajeva srpski partizani) i da bi se u kolektivnu svijest hrvatskog naroda upisao zaborav za žrtve i kolektivna krivnja.

Tako biskup Mrzljak govori:

“Kada sam imao godinu dana u Vukovar su ušli tzv. osloboditelji, partizani – komunisti. Moj je otac bio državni službenik. Pozvali su ga da se javi i preda vlast. Otišao je iz stana, rekli su da će se vratiti. Nažalost nikada nije vratio, a ne znamo ni gdje je završio, kako on tako i drugi koji su imali neke odgovorne službe u ovome gradu. Nama su govorili da su nestali. Sigurno da oni koji su to učinili itekako dobro znaju što je bilo s njima, ali niti ja niti ostala rodbina do danas ne znamo kakva je njihova sudbina”.

Mrzljak poručuje i kako ljudi kroz molitvu žele biti s pokojnima jer se ovakvi zločini ne mogu zaboraviti.  “Puno je svjedoka koji više nisu s nama i koji o sudbini naših najmilijih ne mogu govoriti. Iako se oca ne sjećam, mogu reći da mi nedostaje.”

Mnogi su Vukovarci stradali na Križnom putu 1945. godine.

Prema do sada obavljenim istraživanjima, dostupnim dokumentima i naročito svjedočanstvima, postoje vrlo jasne indicije o postojanju najmanje 7 masovnih grobišta u Vukovaru i njegovoj neposrednoj okolici u kojima se nalaze žrtve komunističkog terora iz travnja 1945. godine, međutim do sada nije bilo, rekao bih, političke volje da se krene u otkrivanje masovnih grobnica i identifikaciju posmrtnih ostataka.”

Veliki broj ljudi zna za „Bartolomejske noći Vukovara“ 1991. godine, ali za ove jednako monstruozne iz travnja 1945. – gotovo nitko i danas ništa ne zna.

A krivci, ponajprije iz redova Titove komunističke armije, ostali su na slobodi.

HKV/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Govor prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana pred općom skupštinom UN-a 22. svibnja 1992.

Objavljeno

na

Objavio

U povodu primitka Republike Hrvatske u punopravno članstvo UN-a, predsjednik Republike Hrvatske održao je 22. svibnja 1992. godine pred Općom skupštinom ove međunarodne organizacije sljedeći govor:

“Gospodine predsjedniče,
Vaše ekselencije,
dame i gospodo!

U ukupnoj povijesti razvitka i međunarodnog položaja jednoga naroda ne može biti važnijeg događaja od priznanja njegove samostalnosti i suverenosti, i njegova primanja u svjetsku zajednicu ravnopravnih i neovisnih država, kakva je u naše doba Organizacija ujedinjenih naroda.

Stoga mi dopustite da u ime hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske izrazim najdublju zahvalnost za primanje u OUN:

– glavnom tajniku OUN-a g. Boutros Boutros-Ghali-ju;
– predsjedniku Vijeća sigurnosti g. Peteru Hohenfellneru i svim njegovim članovima koji su Rezolucijom 753 (1992.) jednoglasno preporučili primanje Republike Hrvatske u članstvo UN-a;

– i na kraju osobito predsjedniku ovog 46. zasjedanja Glavne skupštine, g. Samir S. Shihabi-ju, i svim sudionicima ove plenarne sjednice, koji su nam današnjom odlukom o primanju iskazali čast i povjerenje koje je Hrvatska jamačno zaslužila i koja će nastojati u potpunosti opravdati.

Ekselencijo,
štovani predstavnici slobodnih zemalja svijeta!

Današnjim danom Hrvatska je zadobila svoj međunarodni legitimitet. Njezina zastava, koja je svetost svakom hrvatskom čovjeku, jer je zbog nje bio osuđivan i proganjan u tuđinu, vijorit će se odsada slobodno pred zgradom OUN-a, i svuda po svijetu, s posvetom i međunarodnoga priznanja.

Hrvatski narod jedan je od najstarijih naroda sadašnje Europe. On ima pisane dokumente i biljege o svojoj nacionalnoj državnoj samobitnosti, te o pripadnosti zapadnoeuropskoj civilizaciji, od sedmoga stoljeća (n. e.) pa nadalje, u kamenu i na pergameni, u književnosti i umjetnosti, i što je najvažnije u svom duhovnom biću.

Hrvatski narod može biti ponosan na svoj udjel u duhovnoj i tvarnoj kulturnoj baštini čovječanstva. Uzgred nije slučajno što je njezin mali dio nazočan i ovdje. Ulaz kojim prolazimo u dvoranu glavne skupštine Ujedinjenih naroda napravljen je od mramora s hrvatskog otoka Brača.

U mojoj se domovini taj kamen smatra simbolom hrvatske opstojnosti. U njemu su se ogledali, tijekom mnogih stoljeća, svojim umjetničkim djelima, najveći hrvatski kipari, a među njima i Antun Augustinčić čija se konjanička figura, “Spomenik mira”, nalazi u parku iza ove iste palače Ujedinjenih naroda.

Od desetog do dvanaestog stoljeća Hrvati imaju svoje samostalno kraljevstvo pod narodnim vladarima. Povijesne mijene i nezavidan geopolitički položaj njihove zemlje – na razlučnici civilizacija zapadne i istočne Europe – uvjetovali su da poslije toga, od XII. do XX. st. (do 1918.) budu u zajednici s ugarskom i habsburškom krunom.

Međutim, kako u toj, tako i u kasnijoj jugoslavenskoj višenacionalnoj državnoj zajednici, hrvatski je narod sačuvao svoju samobitnost – o čemu posebno svjedoči slavna Dubrovačka Republika – težeći neprekidno punoj samostalnosti i suverenosti.

Taj najviši cilj, ostvarenju kojega žudi svako narodno biće, od trenutka kad u svom razvitku dostigne stupanj posebne nacionalne, političko-kulturne samosvijesti, i kad mu to međunarodne okolnosti dopuštaju, hrvatski je narod – kao i mnogi drugi manji narodi – ostvario u današnje doba. To je naime doba u kojemu čovječanstvo, zbog znanstveno-tehnološke (stvaralačke ali i razorne) svemoći, doživljava dosada najviši stupanj civilizacije (kulturne, gospodarske, tehničke, prometne, informatičke) integracije, ali istodobno i nacionalne individualizacije.

U prožimanju ovih, u biti suprotnih tendencija čovječanstvo teži stvaranju jedinstvene svjetske zajednice, kao uređenoga međunarodnog poretka samostalnih suverenih država, nastalih na opće prihvaćenim načelima o pravu naroda na samoodređenje i slobodu.

No, hrvatski narod nije ostvario svoju samostalnost i suverenost u sklopu samo ovakvih općih tendencija, već i pod posebno teškim okolnostima sloma totalitarističkoga socijalističkog sustava u Europi i raspada višenacionalne jugoslavenske državne zajednice. Hrvatska je nakon uspostave demokratskog poretka i proglašenja samostalnosti plebiscitarno izraženom voljom naroda, morala podnijeti teške žrtve za očuvanje svoje suverenosti.

Hrvatskoj je bio nametnut rat jugo-komunističke armije i srpskog imperijalizma za restauraciju komunizma i osvajanje hrvatskih područja. U tom ratu, u kojem se hrvatski narod našao goloruk naspram tehnički nadmoćne oružane sile JA, Hrvatska je, obranivši svoju slobodu i demokraciju, stekla i međunarodno priznanje na putu u punopravno članstvo u KESS-u i u OUN-a. Taj rat, međutim, još nije posve okončan, osobito stoga što su ga izazivači proširili i na susjednu Bosnu i Hercegovinu, usprkos angažiranju EZ-a i Vijeća sigurnosti OUN-a.

Užasne su posljedice toga barbarskog rata na kraju XX. stoljeća. U Hrvatskoj je poginulo i ranjeno tridesetak tisuća ljudi, pretežito građanskih osoba i potpuno su razorena mnoga naselja i čitavi gradovi, uništeno nekoliko stotina povijesnih spomenika, gospodarskih, crkvenih, zdravstvenih i školskih objekata.

Dimenzije stradanja civilnog pučanstva u ovom agresivnom ratu protiv Hrvatske očituju se u činjenici da je u Hrvatskoj prognano ili izbjeglo iz svojih ognjišta više od šesto tisuća ljudi, nemoćnih staraca, žena i djece. A povrh toga oko četvrt milijuna ljudi izbjeglo je iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku.

Zbrinjavanje prognanih i izbjeglih ljudi nadilazi mogućnosti ratom iscrpljene Hrvatske. Stotine tisuća ugroženih ljudi očekuje pomoć međunarodne zajednice. Osim toga, Hrvatska apelira na najviša tijela svjetske organizacije, da zajedno s EZ-om i KESS-om, poduzmu odlučnije i djelotvornije korake radi neodložnog okončanja rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, radi uspostave mira i stabilnog međunarodnog poretka u ovom dijelu svijeta.
Ekselencijo,
dame i gospodo!

Članstvo u Ujedinjenim narodima kruna je međunarodne potvrde suverene državnosti Republike Hrvatske. Međutim, mi smo duboko svjesni odgovornosti koju tim članstvom preuzimamo.

Čast mi je s ovom mjesta svečano izjaviti da Republika Hrvatska u svemu prihvaća Povelju Ujedinjenih naroda, te da će biti privržena načelima te Povelje i vladavine međunarodnog prava, na temelju kojih je Hrvatska izvojštila svoje međunarodno priznanje.

Hrvatska će odsada, kao punopravni član Ujedinjenih naroda, moći uživati veću podršku svjetske organizacije u naporima za mirno rješenje krize na tlu bivše Jugoslavije, na načelima Povelje UN-a, za uspjeh Mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, za rješavanje spomenutog problema izbjeglica, za poticanje gospodarskog razvitka.

Republika Hrvatska prihvaća načelo po kojem međunarodna zajednica ima pravo posredovanja u slučajevima kršenja osnovnih ljudskih prava i etničkih prava, ugrožavanja mira, ili ekološke stabilnosti naše planete.

Hrvatska je prihvatila završne dokumente Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, a također i načela na kojima djeluje Mirovna konferencija u Bruxelles-u, za rješenje jugoslavenske krize i odnosa između država što nastaju na tlu bivše Jugoslavije. Sve to govori jasno da Republika Hrvatska želi biti vjerna načelima na kojima se zasniva Povelja, načelima mira, pravde i međunarodne suradnje bez ikakve diskriminacije. Hrvatska želi biti djelotvorni čimbenik suvremenog međunarodnog poretka koji se izgrađuje na opće prihvaćenim načelima antifašizma i demokracije.

Hrvatski je narod i sam u Drugom svjetskom ratu dao znatan prinos borbi protiv naci-fašizma koji je ugrozio demokratski poredak Europe i svijeta. (S ponosom mogu pripomenuti da sam i sam kao mlad čovjek i sudjelovao u tom ratu protiv fašizma). Hrvatska je, u sastavu bivše državne zajednice, dala i znatan prilog rješavanju problema osamostaljivanja zemalja trećeg svijeta i njihova gospodarskog razvitka. A to je služilo i jačanju uloge Ujedinjenih naroda u hladnoratovskom razdoblju.

Na kraju želio bih, gospodine predsjedniče, dame i gospodo, istaknuti našu čvrstu odlučnost da međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku izgrađujemo na načelima otvorenoga, demokratskoga i slobodnoga društva. Želimo da Hrvatska bude, u političkom i gospodarskom smislu, država pravnog poretka i slobodan dom svih njezinih građana.

Hrvatska želi biti otvorena za svestranu suradnju sa svim susjednim i drugim zemljama Europe i svijeta. Hrvatska želi biti oslonac mira i stabilnosti međunarodnoga poretka i dostojan član Ujedinjenih naroda.”

Ujedinjeni narodi, New York City, 22. svibnja, 1992. godine

(Izvor: http://www.tudjman.hr/govori/primanje-republike-hrvatske-u-clanstvo-un; stranica posjećena 22.5.2019.)

Video: HRVATSKI BAND AID, Moja Domovina: https://www.youtube.com/watch?v=xgOnq62rA-4

Priredio: Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Na današnji dan 1992. – Hrvatska postala punopravni član Ujedinjenih naroda

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1992. – Hrvatska postala punopravni član Ujedinjenih naroda

Objavljeno

na

Objavio

22. svibnja 1992. – Hrvatska primljena u punopravno članstvo UN-a

Vijeće sigurnosti prihvatilo je na današnji dan 1992. Rezoluciju broj 753. kojom preporučuje Glavnoj skupštini prijam Republike Hrvatske u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.

Bio je to velik uspjeh nove države koja je nastala raspadom Jugoslavije i u kratkom vremenu na najvišem mjestu dobila potvrdu državnosti i međunarodni legitimitet.

Na današnji dan 22. svibnja na sjednici Glavne skupštine koju je vodio saudijski veleposlanik Sinan Shihabi, uz buran pljesak nazočnih u Velikoj dvorani, Hrvatska je aklamacijom primljena u članstvo Svjetske organizacije.

Uz Hrvatsku nove su članice postale Slovenija i Bosna i Hercegovina. Hrvatsko izaslanstvo na svečanosti u Ujedinjenim narodima vodio je prvi predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman. Želimo biti oslonac mira i stabilnosti u regiji, rekao je u prigodnom govoru dr Tuđman. Hrvatskoj je nametnut rat srpskog imperijalizma. Obranivši svoju slobodu i demokraciju, Hrvatska je stekla i međunarodno priznanje svijeta.

Prigodnim govorima Svjetskoj su zajednici zahvalili i slovenski predsjednik Milan Kučan te ministar vanjskih poslova BiH Haris Silajdžić. Nakon svečane sjednice glavni tajnik Ujedinjenih naroda Boutros Boutros Ghali poveo je izaslanstva novoprimljenih zemalja do glavnog ulaza u zgradu Ujedinjenih naroda, gdje su na jarbole podignute hrvatska, slovenska i bosanskohercegovačka zastava, prenosi HRT

Boutros Ghali tom je prigodom još jednom naglasio da je članstvo u Svjetskoj organizaciji velika čast, ali i velika obveza. Podizanju zastave prisustvovali su mnogi diplomati i tisuće hrvatskih iseljenika.

Hrvatska trobojnica s povijesnim grbom zavijorila se 22. svibnja 1992. ispred sjedišta Ujedinjenih naroda u New Yorku.
Svečan čin, koji je bio vrhunac u procesu međunarodnog priznavanja Republike Hrvatske, obavio je glavni tajnik Boutros Gali u prisutnosti predsjednika dr. Franje Tuđmana i hrvatskog izaslanstva, piše HRT

Istog su dana u međunarodnu organizaciju primljene i nezavisne republike Slovenija i Bosna i Hercegovina.Prije toga je Generalna skupština aklamacijom primila sve tri države u članstvo Ujedinjenih naroda. Hrvatska je pod svjetski poznatim nazivom “Croatia” dobila stalno mjesto između Obale Bjelokosti, na francuskome Cote d’Ivore, i Republike Cube.

Zahvaljujući veliku priznanju, predsjednik Tuđman je generalnoj skupštini predstavio glavne odrednice hrvatske unutarnje i vanjske politike. Pošto je podsjetio da je hrvatski narod jedna od najstarijih u Europi, dr. Tuđman je mnogim podacima naglasio strahote nametnutog joj rata, koji su “jugokomunistička vojska i srpski imperijalizam”, kako je rekao, vodili “za restauraciju komunizma i osvajanje hrvatskih područja”. U to su vrijeme Ujedinjeni narodi na tlu Hrvatske provodili jednu od svojih najvećih mirovnih operacija.

Zato je predsjednik Tuđman posebno naglasio da će Hrvatska ispuniti obveze prema UNPROFOR-u, ali da istodobno očekuje da će i sve druge strane sudjelovati u ispunjenju odredbi mirovnoga plana.

Osobito kad je riječ o bezuvjetnome povlačenju jugovojske te sigurnom povratku prognanika u njihove domove.Tijekom primanja triju država u Ujedinjene narode američki predstavnik Perkins optužio je beogradsku vladu za sva stradanja na području bivše Jugoslavije.
Dva dana poslije mnoštvo građana izrazilo je svoje oduševljenje povijesnim događajem. Predsjednik Tuđman im je poručio: “Imamo svoju Hrvatsku i znat ćemo je sačuvati!”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari