Pratite nas

Povijesnice

Masakri Hrvata iz 1945. vrlo su slični onima iz 1991. godine

Objavljeno

na

16. travnja 1945. Memento uoči Bleiburga (Vukovar) – masakri Hrvata iz 1945. vrlo su slični onima iz 1991. godine

Ista vojska (Titova JNA i Titova JA), isto znakovlje (komunistička petokraka), isto zaklinjane u Jugoslaviju, isti kult ličnosti, istim duhom mržnje nadahnuti zločinci: Vukovar u travnju 1945. godine proživio je teške dane i masakre slične onima iz 1991. godine. Žrtve su bili vukovarski Hrvati i Nijemci kao i 1991. godine, a zločinci komunistički partizani iz Srbije, u koje su nedavno prešle i tisuće amnestiranih četnika u kolovozu 1944. godine.

Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak priče kojom su jugoslavenski komunisti „sakrili“ svoje slavonske krvave „lude dane i noći“ u travnju 1945. godine. Jedna od stotina žrtava u Vukovaru bio je Vladimir Mrzljak, otac biskupa Josipa Mrzljaka.

Krenimo obrnutim logičnim slijedom. Da je JNA uspjela napraviti proboj preko Vukovara i Osijeka u zimi 1991., kao što je to učinila u travnju 1945. i doći do siječnja 1992. g. do Zagreba, danas bi Vukovar bio ‘jugoslavenski memorijalni centar za srpske i jugoslavenske žrtve ustaškog terora i žrtava klerofašističke pobune, potpomognute reakcionarnim elementima sa Zapada’, piše hkv.hr.

Treba reći da je proboj prema Vukovaru napravljen od jedinica JA popunjenih Srbijancima iz Srbije, pa su oni bili i glavni protagonisti masovnih zločina nad civilima u Vukovaru 1945. godine, te većini mjesta Srijema i istočne Slavonije.

Premda se danas ističe da su u tom proboju sudjelovale i jedinice iz Hrvatske, radilo se o zloglasnoj 6. ličkoj diviziji koja je bila većinom popunjena partizanima srpske nacionalnosti na čelu s ratnim zločincem Đokom Jovanićem. Ta jedinica je počinila brojne zločine na svom putu, a osobito u Zagrebu i okolici, te Sloveniji gdje su sudjelovali u masovnim likvidacijama.

Druga partizanska jedinica iz Hrvatske bila je 13. proleterska brigada „Rade Končar“ iz Vrginmosta koja je imala manji broj vojnika od nekoliko stotina vojnika, dobrim dijelom srpske nacionalnosti ( tzv. narodni heroji 13. proleterske brigade su ratni zločinac i ubojica iz Jazovke Rade Bulat, Milan Žeželj, Bogdan Mamula i Dušan Pekić, Ante Banina, Marijan Badel).

Pravi krivci hrvatskoga stradanja u Vukovaru, 1945. godine 1991. godine, i još tinjajuće mržnje između Hrvata i Srba prvenstveno su bivši komunisti iz Hrvatske i Srbije, njihova JNA, njihova savezna i republička Udba i njihovi hagiografi, tj. njihovi ‘kulturni radnici’. Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak na jugoslavensku smrt na rate kojom su jugoslavenski komunisti prikrivali svoje slavonske lude dane i noći u travnju 1945. godine.

Smrt vlada Vukovarom u proljeće 1945. godine

Zločini partizana u Podunavlju počeli su već ranije iu jesen 1944. godine: u Odžacima, preko puta Vukovara i Dunava, 23. studenoga 1944., partizanska Krajiška brigada naredila je 181 muškarcu i dvjema ženama da se skinu do gola i ubila ih. Dva dana nakon toga u obližnjem Filipovu, ista partizanska brigada je ubila 212 ljudi.

Godine 1940., znači neposredno prije raspada prve Jugoslavije, u Vukovaru je živjelo 10.862 građana, od čega čak 2.596 starosjedilaca Nijemaca. U glavnom gradu Slavonije, Osijeku, tj. ‘Essegu’, ili kako se popularno zvao ‘Frankfurt na Dravi’, živjelo je u isto vrijeme 40.337 građana od čega 9.737 Nijemaca.

Probojem tzv. Srijemske fronte i ulaskom partizana na teritorij NDH, 12. travnja 1945. godine, slijede serijski masakri nad civilnim stanovništvo, prvenstveno Hrvatima i Nijemcima.

Sve je bilo kao i 1991. godine: ista vojska (JNA ili JA), isto znakovlje (petokraka), isti zločini.

Planirane i ciljane likvidacije od strane partizana – birali su koga će ubiti!

Kada je 12. travnja 1945. probijena Srijemska fronta i kada su partizani zauzeli Vukovar, ubili su isto večer preko 119 ljudi, Hrvata i Nijemaca, većinom situiranih i obrazovanih ljudi. Uhićeni su iz sabirnih mjesta bili prebačeni u Novi Vukovar, u dvorac grofa Eltza. Preostalih 200 njemačkih Vukovaraca bili su zatvoreni u logoru Valpovo. Od preostalih Nijemaca u gradu Vukovaru preko 600 njih umire u logorima u sljedeće tri godine.

S vukovarskim Nijemcima ubijani su i viđeni Hrvati ili ljudi koji su prokazivani kao hrvatski nacionalisti, slično kao i 1991. godine.

Likvidacije su vršene ciljano nad onima koji su novom režimu mogli predstaviti neku potencijalnu opasnost, a to su prije svega ugledni Vukovarci, intelektualci i bogati ljudi, jer uvijek je nakon odvođenja i likvidacije slijedila konfiskacija, odnosno zapljena njihove imovine koju su uglavnom razdijelili među sobom najviše pozicionirani partizani, uglavnom Srbi.

Temeljem arhivske građe o “Vukovarskoj bartolomejskoj noći” s 12. na 13. travnja 1945., koju je u svojoj knjizi “U potrazi za istinom” iznio vukovarski kroničar Mirko Kovačić, te noći likvidirano je 290 ljudi mahom obrazovanih, uglednih i imućnih Vukovaraca, a još toliko građana i zarobljenika tijekom idućih mjesec dana. Ubijani su na dva salaša na širem vukovarskom području i lokacijama oko Stare klaonice, pored kapelice sv. Ivana Nepomuka i na Adici.

Partizani ubili oca biskupa Mrzljaka – „Moj je otac bio državni službenik“

Biskup Josip Mrzljak rodio se u Vukovaru u obitelji Vladimira i Barice Mrzljak, rođene Šimecki, koji su prethodno živjeli u Krašiću, odakle su i rodom, no potom su se preselili u Vukovar gdje je otac dobio namještenje kao državni službenik. Kada je navršio tek godinu dana, otac mu je nestao za vrijeme „Bartolomejskih noći u Vukovaru“ u travnju 1945. godine, kada su partizani vršili masovne likvidacije civila.

Nakon te stravične noći Josip se s majkom i sestrom vraća u Krašić. Spomen na oca i žrtve dočekao je 2008., kad je ispred župne crkve sv. Filipa i Jakova postavljen zavjetni križ za sve nevine hrvatske žrtve komunističkog terora koji je počeo nakon ulaska partizanskih snaga u Vukovar.

Sve to je bilo zabranjeno i spominjati u vrijeme Titove diktature, pod prijetnjom zatvora samo iz jednog razloga: da bi Hrvati imali stigmu ubojica (koji su zapravo bili u daleko najvećem broju slučajeva srpski partizani) i da bi se u kolektivnu svijest hrvatskog naroda upisao zaborav za žrtve i kolektivna krivnja.

Tako biskup Mrzljak govori:

“Kada sam imao godinu dana u Vukovar su ušli tzv. osloboditelji, partizani – komunisti. Moj je otac bio državni službenik. Pozvali su ga da se javi i preda vlast. Otišao je iz stana, rekli su da će se vratiti. Nažalost nikada nije vratio, a ne znamo ni gdje je završio, kako on tako i drugi koji su imali neke odgovorne službe u ovome gradu. Nama su govorili da su nestali. Sigurno da oni koji su to učinili itekako dobro znaju što je bilo s njima, ali niti ja niti ostala rodbina do danas ne znamo kakva je njihova sudbina”.

Mrzljak poručuje i kako ljudi kroz molitvu žele biti s pokojnima jer se ovakvi zločini ne mogu zaboraviti.  “Puno je svjedoka koji više nisu s nama i koji o sudbini naših najmilijih ne mogu govoriti. Iako se oca ne sjećam, mogu reći da mi nedostaje.”

Mnogi su Vukovarci stradali na Križnom putu 1945. godine.

Prema do sada obavljenim istraživanjima, dostupnim dokumentima i naročito svjedočanstvima, postoje vrlo jasne indicije o postojanju najmanje 7 masovnih grobišta u Vukovaru i njegovoj neposrednoj okolici u kojima se nalaze žrtve komunističkog terora iz travnja 1945. godine, međutim do sada nije bilo, rekao bih, političke volje da se krene u otkrivanje masovnih grobnica i identifikaciju posmrtnih ostataka.”

Veliki broj ljudi zna za „Bartolomejske noći Vukovara“ 1991. godine, ali za ove jednako monstruozne iz travnja 1945. – gotovo nitko i danas ništa ne zna.

A krivci, ponajprije iz redova Titove komunističke armije, ostali su na slobodi.

HKV/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Povijesnice

Na današnji dan 1990. Hrvatska odigrala svoju prvu povijesnu utakmicu

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 17. listopada 1990. godine, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu povijesnu utakmicu.

Na Maksimiru je gost bila ekipa SAD-a, a Hrvatska je golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića slavila 2:1.

U toj legendarnoj utakmici za Hrvatsku su nastupili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, a još su zaigrali i Tonči Gabrić, Gregor Židan te Mladen Mladenović. Izbornik je bio bivši hrvatski nogometaš, reprezentativac, trener, danas nažalost pokojni Dražan Jerković.

Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati.

Ideja provedena u tajnosti

Kada je Nogometni savez SAD-a objavio da želi u Europi odigrati dvije prijateljske utakmice za koje traže suparnike, tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi prvi je inicijator ideje dovođenja američke reprezentacije u Hrvatsku.

Tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak zbog političke situacije u tom trenutku proveli su tu ideju u velikoj tajnosti, najviše uz pomoć hrvatskog iseljenika Ivana Opačka i Vinka Hotka, te Jure Klarića, direktora tvrtke Voće koja je platila 90.000$ za troškove dolaska gostujuće reprezentacije.

Nakon što su dobili ukupno četiri ponude, Amerikanci su se odlučili za utakmice s Hrvatskom i Poljskom, koju su pobijedili u Varšavi (2:3) par dana prije utakmice s Hrvatskom.

Ante Pavlović je tada kao glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza potpisao dozvolu za odigravanje utakmice bez znanja ikoga drugoga u Beogradu i prijavio je Fifi, s obzirom da je Hrvatski nogometni savez u to vrijeme bio član Jugoslavenskog nogometnog saveza.

Unatoč pokušajima Jugoslavenskog nogometnog saveza da spriječi odigravanje utakmice, to im nije uspjelo jer je FIFA izdala dozvolu za odigravanjem. Slična stvar se dogodila i sa slijedećom utakmicom hrvatske reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci.

Kako je Jugoslavenski nogometni savez u pokušaju sprječavanja utakmice zaprijetio da će kazniti sve nogometaše uz Jugoslavenske lige koji nastupe na ovoj utakmici, Izbornik Jerković je, da bi izbjegao eventualne kazne, momčad sastavio uglavnom od igrača koji su tada već igrali izvan Hrvatske. Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović i Borislav Cvetković nisu bili u sastavu zbog ozljeda, a Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Harisa Škoru (Torino FC) i Davora Jozića (AC Cesena) unatoč njihovim osobnim željama za sudjelovanjem njihovi klubovi nisu pustili na utakmicu jer nisu imali tu obvezu, s obzirom se utakmica nije igrala u terminu predviđenom za nastupe A reprezentacija.

Vlado Kasalo je došao na utakmicu iz Nürnberga bez dozvole svoga kluba i za to je po povratku platio klupsku kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka, a Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog pogotka, je također imao problem s klubom, francuskim FC Metzom, koji je imao važnu utakmicu četiri dana poslije, ali je uspio nagovoriti vlasnika kluba da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi došao na utakmicu i zanimljivo je da je morao izaći u 58′ minuti utakmice samo zato da bi stigao na zrakoplov, koji je morao sletjeti nazad u Francusku do ponoći.

Izbornik Jerković složio je svoj stručni stožer tako da je uključio glavne trenere iz tadašnja četiri hrvatska prvoligaša, to su bili Zdenko Kobeščak iz Dinama, Joško Skoblar iz Hajduka, Vladimir Lukarić iz Rijeke i Ivica Grnja iz Osijeka.

Prije utakmice bogat kulturno-zabavni program

Prije same utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u velikom mimohodu prodefilirali su 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, šibenska limena glazba, folklorni ansambli KUD-ova ‘Petar Zrinski’ iz Vrbovca i ‘Ivo Lozica’ iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama, te viteško društvo ‘Kumpanija’ iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu su nastupili Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu je nastupilo još i Prljavo kazalište.[

Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29-oj minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković je povećao vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.

U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80-oj minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić kojemu je nagradu uručio doajen hrvatskoga sportskog novinarstva Mladen Delić.

Ova utakmica ima poseban značaj i po tome što na njoj promoviran dres hrvatske nogometne reprezentacije, koji će poslije postati i ostati jedan od najvećih hrvatskih brandova uopće. Taj prvi dres, prema kojemu su nastali sve ostale inačice dresa do danas, dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej, kao i plakat za utakmicu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1990. – Povratak bana Jelačića na Trg (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

U veličanstvenom ozračju na glavni zagrebački trg 16. listopada 1990. ponovno je postavljen spomenik banu Josipu Jelačiću.

Brončani kip, djelo austrijskog kipara Dominika Fernkorna, postavljen je 1866., tada okrenut sjeveru, ka Mađarskoj. Sve do 1990., otkada je okrenut ka jugu, spomenik je, baš kao i sjećanje na legendarnog bana, bio podvrgnut kontroverzama.

Kip je smetao Mađarima koje je porazio, a pod njim je prilikom posjete cara Franje Josipa zapaljena mađarska zastava.

Komunistički režim preimenovao je prostor u Trg Republike te je uklonio bana 1947. Komunisti Jelačića ipak nisu uspjeli odstraniti iz hrvatske memorije, iako je bilo zabranjeno spominjati ga.

Uoči demokratskih promjena Hrvatska socijalno liberalna stranka organizirala je 1989. potpisivanje peticije o povratku bana Jelačića na glavni trg. Iako rastavljen u dijelove, zahvaljujući muzeologu Antunu Baueru, ravnatelju Gliptoteke, kip je sačuvan, piše HRT

Restauraciju je obavila obitelj poduzetnika Željka Šelendića koji je na natječaju pobijedio jer je ponudio besplatno izvođenje svih radova. S obzirom na to da su neki dijelovi bili uništeni, Šelendići su ih iznova napravili, kao i gipsanu repliku za slučaj da se spomenik ošteti.

Nakon tri mjeseca mukotrpnog rada u smjenama, 7. listopada 1990., obnovljeni spomenik krenuo je praćen razdraganim mnoštvom iz ulice Bešići, te se preko Gračana i Ksavera vratio na Trg. Za službeno otvaranje simbolično je izabran 16. listopada, datum Jelačićeva rođenja.

Iako su u tom razdoblju hrvatski Srbi proglasili paradržavnu tvorevinu, oružjem napadali policijske stanice na Baniji te blokirali i minirali prometnice Dalmacije i Like, Zagrepčani su, iako euforični, dostojanstveno proslavili povratak omiljenog hrvatskog bana na glavni gradski trg.

Svečanost je pred više od 100 000 okupljenih otvorio gradonačelnik Boris Buzančić, a potom hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman nakon čega je počelo veliko slavlje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari