Pratite nas

Kolumne

Masovna histerija ili kako je SDP privatizirao demokraciju

Objavljeno

na

Izbor Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu Hrvatske, nakon prvotnog šoka i nevjerice, pokrenuo je val reakcija u politici i dijelu medija usporediv samo s odbacivanjem teze o “udruženom zločinačkom poduhvatu” i oslobađanjem generala Gotovine i Markača.

koli-mila

Kad bi čovjek sudio po tim medijskim napisima, u Hrvatskoj samo što nije krenuo novi rat protiv srpske nejači, a Kolindino bivše radno mjesto u NATO paktu je dijelu hrvatske javnosti socijalizarinom na politici jugoslavenskog integralizma i borbe protiv hrvatskog nacionalizma, koji NATO-u ne može oprostiti bombardiranje Srbije 1999. i otcjepljenje Kosova, trn u oku ravan članstvu u SS trupama ili Gestapu. “Ustaša i Amerikanaca trista miliona”, otprilike.

O Kolindu se u jedno pet članaka za redom očešao Dežulović, bivša članica CK kompartije Jelena Lovrić joj predbacuje nedemokratičnost i činjenicu da je za nju glasala dijaspora, od vlade financirani “nevladin” portal h-alter objavljuje kvaziduhovit (na razini Charlie Hebdoa) članak naslovljen “Patriotizam kao medicinski problem” koji vjerojatno ne bi nasmijao niti gledatelje “Žikine dinastije”.

A Kolinda u međuvremenu nije uradila ništa osim onog što je inače normalno da predsjednici država rade. Dakle, štite nacionalne interese, jedinstvo nacije, zalažu se za prava svoje manjine u susjednim državama, postavljaju vanjskopolitičke prioritete (koji se mnogima ne dopadju, jer idu u smjeru zapada, a ne balkanskih integracija, no to ih ne čini manje legitimnim, naprotiv), i što kao preddsjednica Hrvatske najavljuje kroatocentričnu politiku umjesto dosadašnje jugocentrične, što baš i nije bilo normalno.

Najbolju anamnezu ipak donosi članak naslovljen “Srđan Dvornik: Hrvatska srlja u novu autoritativnost” objavljen u “Novom listu”, glasilu nacionalne manjine Jugoslavena i ostataka represivnog aparata bivše SFRJ kolikvijalno poznatog pod nazivom UDBA. Oni su uvijek strašno zabrinuti za sudbinu demokracije kad god oni, sljednici SKJ-SKH, nisu na vlasti. Jer tko bi bio bolji jamac ljudskih prava od onih koji drže bistu neprežaljenog diktatora, poznatog po tome što je bio lider jedne od svega četiri članice UN koje nikad nisu potpisale opću deklaraciju o pravima čovjeka. Jer je to bilo “miješanje u unutarnje stvari”. To onda nije nacionalizam, nego borba protiv “zapadnjačkog imperijalizma”.

Meni je zapravo fascinantno kad ljubitelji lika i djela jednog od ozglašenijih diktatora na planeti, koji je zemljom bez ikakvih izbora vladao 35 godina uglavnom uz pomoć svemoguće tajne policije i za dovođenje čijeg autoriteta u pitanje se išlo na dugogodišnju robiju, lamentiraju o tome kako je HDZ nedovoljno demokratičan, liberalan, i kako je, o zla, autoritaran. Orwelovski totalitarizam proveden nježnom, ali strogom rukom države – dadilje kojom upravljaju pseudoreligijske organizacije poznate kao NGO-i je pak sasvim u redu. Srđan Dvornik je tipičan izdanak postkomunizma, s korijenima u institutu “Otvoreno društvo” (to su oni koji bi zatvarali zbog verbalnog delikta, odnosno govora mržnje, osim ako nije uperen protiv katolika i eventualno muslimana, to je onda sloboda govora, a sve pod izlikom da netolerantne ne treba tolerirati, a netoleranti su svi oni koje oni ne žele tolerirati) i raznim NGO-ima. Dok je negdašnji komunist-revolucinar bio militaristički nastrojen i nije se odvajao od svog kalašnjikova, pogleda čvrsto uperenog u bolju budućnost, homoseksualce smatrao izrodima kojima je mjesto u gulagu, a demokraciju prezirao kao imperijalističku ujdurmu, današnji je njegov nasljednik pak gay friendly, antimilitarist, ali jedna stvar je ostala ista: demokraciju ne može smisliti, osim ako su njegovi na vlasti.

Tako u tom intervjuu možemo pročitati kako je “Jasno je da je gospođa nastupala strančarski i da je ideologija njene stranke nacionalistička”, kako je “Milanović susretljivošću prema njoj nadmašio očekivanja” (na što se morate zapitati u kojoj parelelnoj stvarnosti Srđan živi), ali i kako se “davna Račanova izjava o HDZ-u kao stranci opasnih namjera pokazala se istinitom, ali su se Račan i cijeli SDP, vidjevši koliko je bila istinita, brzo povukli u mišju rupu iz koje sve od tada samo stidljivo izlaze”.

Zapravo je ta opaska o “stranci opasnih namjera” sukus svega što je napisano od strane novinara sa projugoslavenske medijske scene u Hrvatskoj. HDZ je za njih bio, i ostao, “stranka opasnih namjera”, koje se očituju u tome što niti Kolinda, kao niti Tuđman, očito ne misli ići u Beograd po svoje mišljenje, niti misli pitati Pupovca što smije a što ne reći. Što može biti opasnije od toga!

U svjetlu ranije navedenog kopernikanskog obrata jugoljevice treba promatrati i izjavu kako “EU vrlo slabo djeluje na civiliziranje i održavanje demokratskih standarda u državama članicama… Ugroza svakako prijeti ako na vlast dođe HDZ, jer ta partija ne da nije proživjela nikakvu “katarzu” kojoj se ponekad hvali njen šef, nego je čak i nazadovala – iznutra autoritarna, po ideologiji isključivija, a još će dobiti i nov legitimitet “spasiteljice” od dosadašnje nesposobne vlade. Tome, usput, pomažu i mediji, krivo prikazujući postojeću vladu kao ‘najgoru’ – premda nije vodila autoritarnu politiku i pokrivala sve one zločine kakve je HDZ pokrivao u 1990-ima. Unatoč teorijama “tranzicije” i “konsolidacije” demokracije, društvo može zapasti u novu autoritarnost ako je samo slabo, a ekonomska stagnacija posvuda pogoduje autoritarnim tendencijama. Imamo dovoljan primjer Mađarske, u kojoj i političkim proglasima i stvarnim promjenama – izbornim sistemom, ograničavanjem slobode medija – sistem postaje iliberalan.”

Stvarno je divno kad o “liberalizmu” brinu ljudi koji ne mogu prežaliti što je devedesetih došlo do rušenja “liberalnog” režima SFRJ, koji je svjedočanstva svojeg “liberalizma” ostavio manje više svugdje gdje se zabode lopata, plitko zakopane. Usto razotkriva i jednu krajnje licemjernu politiku pozivanja na to da bi zapad trebao “civilizirati” HDZ, iako je upravo ova vlada došla u oštar sukob sa zapadom i njegovim vrijednosnim sustavom balkansko-bizantinskim pokušajem mijenjanja unaprijed dogovorenih zakona, u svrhu zaštite ubojica komunističke tajne policije.

S druge strane, reakcije na zapadu, naročito u EU, na izbor Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu su uglavnom vrlo pozitivne, a upravo su za nju glasali i skoro svi građani Hrvatske koji žive i rade u jednom uređenijem i normalnijem sustavu vrijednosti, dakle u zemljama poput Njemačke i SAD! Dok je Josipović većinu dobio tek u Srbiji. Radi se o tipičnoj “pili naopako”: niti je HDZ taj koji treba doživjeti ikakvu katarzu – osim u pogledu korupcije – to treba učiniti SDP, koji se pod Milanovićem i Josipovićevim evidentno vratio svojim starim udbaškim, antidemokratskim i antihrvatskim korijenima, niti je HDZ taj koji predstavlja opasnost za demokraciju u državi. Naprotiv, to je upravo SDP, o čemu jasno svjedoče – suprotno Srđanovoj izjavi kako “Karamarko već dvije godine pokušava ovoj vladi poreći legitimnost” – pokušaji odricanja legitimnosti izborne pobjede Kolinde Grabar-Kitarović.

A to pokušava i Srđan Dvornik, tvrdnjom kako je Josipović “u Hrvatskoj dobio tek nepunih 2.000 glasova manje (one u inozemstvu, premda su važeći u izborima, ne treba ubrajati jer su to ljudi koji nisu dio ovog društva)”. Dakle, s jedne strane imamo poziv EU da “civilizira” HDZ, a s druge odricanje Hrvatima koji žive u toj EU da glasaju na izborima jer “nisu dio ovog društva”! Brisel valjda jest? Zanimljiva je i matematika po kojoj birači iz dijaspore nisu “dio ovog društva”, iako to po zakonu i te kako jesu već samim tim što imaju državljanstvo RH, ali birači koji “Lastama” dolaze iz Srbije valjda jesu, pa njih Srđan Dvornik nije uračunao u razliku. Dvostruka mjerila gdje god se čovjek okrene!

Taj tekst zapravo tek očitije od onih drugih razotkriva što stoji iza straha od dolaska Kolinde Grabar-Kitarović na čelo hrvatske države. SDP je okupirao demokraciju u Hrvatskoj, nedemokratskim sredstvima, i ponaša se u stilu “demokracija, to smo mi”. Nevjerojatno je da u jednoj demokratskoj i suverenoj državi oni koji stoje na strani demokracije i obrane suvereniteta mogu biti prikazivani kao opasnost za tu istu državu, dok stranka koja taj suverenitet nikad nije željela, a dobar dio nje, kako vidimo, ga ni danas ne želi, i koja ima i te kako antidemokratsku i nedemokratsku prošlost, danas sebe smatra pozvanom dijeliti lekcije o demokraciji i liberalizmu. Smisleno koliko i kad je nesvrstani ljudožder Idi Amin Dada kritizirao američku demokraciju. HDZ, naravno, jest stranka koja ima putra na glavi, ali neki ljudi bi ipak trebali prije svega razmisliti jesu li baš oni ti koji bi mogli i smjeli nekog prozivati za manjak demokracije.

Marcel Holjevac

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari