Pratite nas

Reagiranja

Mataniću, najmračnije, gubitničko doba za nas je bila srpska agresija. Ova tema vas ne zanima. Zašto?

Objavljeno

na

Foto: Cropix/Marko Todorov

Dalibor Matanić, (r. 1975.), jedan od „najuspješnijih“ hrvatskih redatelja, uz nenadmašnog Olivera Frljića, u razgovoru za Jutarnji list (četvrtak, 4. listopada 2018.) među ostalim kaže: „Nema napretka za Hrvatsku dok svi ne priznaju da je NDH bilo najmračnije, gubitničko doba“!

Zatim naglašava i ovo: „Živimo u godini gdje više  ni pad ekonomije nije jedan od glavnih razloga obnavljanja takvih poriva. Pojavljuju se hipster fašisti po Europi koji su situirana mlada bića  i iz mode mrze , tjeraju izbjeglice… Kad mržnja  dođe u modu, tu treba  ozbiljno reagirati, ne odmahivati rukom kao da će sve to proći. Domino efekt mržnje  ne bira nacionalnosti, religije ili političku orijentaciju – to je način života  koji destruktivno  djeluje po sve oko sebe (…) Svi lako zaboravljaju zlo koje se jednom na ovim prostorima dogodilo. To kako hrvatski političari svojim populizmom izbjegavaju i temu i lokaciju Jasenovca je sramota za cijeli narod koji ih bira. Treba svako malo otići u Berlin na spomenik holokaustu da se vidi kako se ukusno i svjesno može odati čast žrtvama i osvježiti vlastito pokajanje. Ako stalno zaboravljamo povijest, ako se ne pokajamo za grijehe iz prošlosti i odmahujemo stalno rukom na revitalizaciju zla, onda otvaramo najmračniju moguću šansu da se neki novi Hitler nekim novim referendumom ugura na vlast“.

Eto, tako razmišlja redatelj, ili bolje rečeno „frljićev šegrt“, koji je već uspio snimiti desetak filmova (!), pokupiti velike državne novce, a čije je filmove (diljem bivše Jugoslavije) navodno ukupno gledalo oko sto tisuća ljudi. Toliko posjetitelja, da se malo našalimo, dođe nekim hrvatskim pjevačima (koji kao taj ne primaju državnu potporu) na tri-četiri koncerta!

Nu, kao prvo, zbog čega za Hrvate ne bi bilo napretka, ako svi (sic!) ne priznamo da je NDH bilo najmračnije, gubitničko doba? Za nas koji smo rođeni nakon II. svjetskog rata, a poglavito za one koji su sudjelovali u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu najmračnije i gubitničko doba bila je agresija Srbije, Crne Gore, JNA i domaćih izdajica na Republiku Hrvatsku! Matanić o tome ne govori, jer se boji da nakon takve izjave njegovi filmovi i prosječne serije ne bi bile prihvaćene u Srbiji, a to mu je očito puno važnije od nevinih hrvatskih žrtava.

Pored toga, ne treba svako malo odlaziti u Berlin na spomenik holokaustu, već bi za Hrvate, ala taj tip, bilo mnogo bolje da svako malo odu u Vukovar, Škabrnju, Voćin, Saborsko i brojne druge gradove i mjesta diljem Hrvatske, gdje bi od istinskih svjedoka mogli čuti što se to u našoj državi događalo u vrijeme Domovinskoga rata. Oko 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica diljem Hrvatske također mu mogu ispričati  priču, baš kao i spaljena hrvatska mjesta poput Ćelija i Kijeva.

A što se tiče  Jasenovca, što se ne upita: zbog čega dosad nije snimio ni jedan film na tu ili neku sličnu temu, već mu je zanimljivije snimati filmove u kojima „glavna junakinja opći sa svinjom“, („Kino Lika“), ili o gejevima?

Osim toga, autori poput Jakova Sedlara i sličnih ne mogu dobiti ni kune za domoljubne  projekte, a kad urade neki film na tu temu i još prije nego se prikažu u javnosti razni matanići ih dočekuju na – nož!

Sramotno, ali je tako.

I još nešto: za film o „svinjama“ možeš dobiti i nagrade i priznanja, a za filmove o zločinima Josipa Broza  jedino – nogom u tur!

Dakle, Mataniću, čekamo tvoj prvi film ili kazališnu predstavu o suvremenoj hrvatskoj povijesti, o ustaškom logoru Jasenovac ili pak o Bleiburgu!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Karolina Vidović Krišto: Trebam žalovati u tišini..?

Objavljeno

na

Objavio

Danas se sjećamo viteza Blage Zadre. Heroj Vukovara, heroj Hrvatske. Žalujem u tišini. Suđenje Marijanu Živkoviću se nastavlja, vlasti i dalje krše članak 8 Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Trebam žalovati u tišini..?

Neetični novinari pišu u detalje o zadarskom slučaju silovanja. Nitko da postavi pitanje, a kamoli da ponudi odgovor kako je došlo do toga? Otkud im takav oblik ponašanja i takvi monstruozni porivi? Koga su ti klinci oponašali? Zašto nemaju osjećaj humanosti, zašto nemaju pijetet prema svetosti ljudskog tijela?

Mene boli kako naša djeca odrastaju, čemu su izložena. Pornografija je dostupna malim klikom na svakom koraku, bez ograničenja. Djeca su tomu izložena od najranije dobi. Davnih godina postavljala sam pitanja vezana uz zaključavanje pornografskog sadržaja radi zaštite djece. I dobila sam dva odgovora. Prvi je, „da, to se vrlo jednostavno može provesti kao što se i sve druge sadržaje na internetu mogu ograničiti ili cenzurirati (uostalom, zakonska podloga postoji jer su ti sadržaji 18+).” Drugi odgovor je bio, „unatoč tomu što je zaštita lako izvediva i što je ona po zakonu, ne može se ta odluka provesti jer je pornografski lobi utjecajan i financijski moćan.”

Djecu izlažemo od najranije dobi i na svim razinama svim vrstama brutalnosti, roditelji su sve nemoćniji i umorniji, obrazovni sustav je institucionalizirao pedofiliju i pornografiju. Što još mogu nego žalovati u tišini?

Hrvatski zakon kaže da je svaka osoba do svoje 18. godine maloljetno dijete.

Hrvatski zakon istodobno kaže da spolni odnos s djetetom starijim od 15 godina nije kazneno djelo.

Hrvatske (sudske) vlasti kažu kako se silovatelji, od Domovinskog rata do danas, mogu braniti sa slobode. Te iste vlasti progone 80-godišnjeg ratnog heroja i oca ubijenih ratnih heroja jer je štitio hrvatski ustavno-pravni poredak. Te iste vlasti kažu nam da trebamo žalovati u tišini.

Je li onda jednostavno na nama da prihvatimo to i takvo stanje? Ako su mi laž i nepravda neprihvatljive, a jesu, ako mi je institucionaliziranje pedofilije neprihvatljivo, a neprihvatljivo je, ako su mi progon pravednika i aboliranje zločinaca neprihvatljivi, a jesu, i ako meni takvoj sustav kaže, a okolina potvrđuje, da zbog toga trebam žalovati u tišini – je li onda vrijeme da to prihvatim i žalujem u tišini? Nije, i sigurno ne ću.

Herr dr. Štulhofer je u Hrvatskoj institucionalizirao i ozakonio pedofiliju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tako su radili ‘antifašisti’. Nisu ga mogli ušutkati, pa su ga ubili!

Objavljeno

na

Bruno Bušić je bio progonjen, zatvaran i na koncu ubijen po režimu koji se deklarira kao komunistički i koji je kao takav poznat u svijetu. Njegovo ime, ali i djela ne mogu se zaboraviti. Čak su i neke hrvatske vojne postrojbe u Domovinskome ratu nosile njegovo ime.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman posmrtno mu je 1995. dodijelio tri odličja: Reda kneza Domagoja s ogrlicom, Red Ante Starčevića i Red Stjepana Radića za njegove zasluge i borbu za hrvatsku samostalnost.

Bušić je bio i ostao hrvatski ponos i nadahnuće, poglavito mlađim generacijama. O sebi je uz ostalo napisao:
– „Rođen sam 6. listopada 1939. u selu Vinjanima, u zaseoku Bušića Drazi. Otac mi je Dalmatinac, a majka Hercegovka. Kad sam imao tri i pol godine, majka mi umire. Mene odvode preko brda baki u Hercegovinu. Kod bake sam ostao godinu dana. Baka i ujaci su me pazili i milovali. No, ja sam neprestano žudio za rodnim krajem. Jedne noći, dok su svi spavali, šmugnuo sam iz kuće. Sutradan su me pronašli u šumi. A dan-dva poslije ove zgodice, baka me je na kljusetu dovela u moju Dragu. Otada se počinje odmotavati moje životno klupko…“.

Kukavički i podmuklo ubili su ga Udbaši po nalogu iz Beograda 16. listopada 1978. u Parizu. Nakon što su njegovi posmrtni ostaci iz glavnog grada Francuske preneseni u Hrvatsku, pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.

Priredio sam i uredio njegovu knjigu „Svjedok pomirbe“ (Zagreb, 1995.), prvu takvu u slobodnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj, a za koju je proslov napisao o. dr. Vjekoslav Lasić.

U knjizi je objavljena i pjesma Brune Bušića „Hrvatska“ (dobivena od pariške policije, 15. XI. 1978.), a ide ovako:

„Između tebe i mene
topla plava pupak-uzica
ti
kamen na srcu
ja
„Smith & Wesson“ u džepu
u podne
šalica kave
u ponoć
čaša pelina
u kršu
kad dječak podbode magarca i krene na zvijezdu
svijeta
na tvoju golu guzicu
past će sve naše suze i poljupci
zvijezda
mrlja crna i nedokučiva
u pepelu je najtoplije
Hrvatska
ovo je bila pjesma o meni i tebi
ona je gotova.“

Evo i tako je pisao stihove čovjek koji je također zapisao i ovo:

„Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se da ne ću nikada uzalud napisati njeno ime. Ako vidite da sam se iznevjerio Hrvatskoj i njenom narodu odsjecite mi ruku.“
Bušić je dao i život radi povezivanja emigracije s domovinom i boreći se protiv ideoloških zabluda, kojima se žrtvuje nacionalno oslobođenje Hrvatske.
Bio je uz ostalo i svjedok pomirbe, bitnog uvjeta obnavljanja nezavisne i slobodne hrvatske države.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari