Pratite nas

Analiza

Matchday: Sesardić vs. Josipović Part II – Demokratski portal uzvraća udarac

Objavljeno

na

Bezbožnik smišlja zlo pravedniku
 i zubima škrguće na njega.
A Gospod  se njemu smije
  jer vidi da dan njegov dolazi.

Mač potežu bezbošci i zapinju lukove
  da obore jadnika i siromaha
  da obore one koji hode pravim putem.
Mačem će vlastito srce probiti
 slomit će se njhovi lukovi

(Psalam 37) 

Prepiska između profesora Sesardića i Josipovića dobila je novi nastavak pa ću to ovdje prokomentirati nadovezujući se na tekst u kojem sam prokomentirao prvu njihovu prepisku. (https://kamenjar.com/matchday-sesardic-vs-josipovic/)

A sad se referiram na drugi tekst profesora Sesardića: https://www.jutarnji.hr/magazin/sesardic-odgovara-josipovicu-sugestija-je-da-ja-branim-ustastvo-naravno-necu-se-udostojiti-to-uopce-komentirati-ali-tesko-mi-je-ne-uociti-ironiju/8790305/

Kao i Josipovićev odgovor na taj tekst: https://www.jutarnji.hr/magazin/ivo-josipovic-odgovara-na-tekst-hrvatskog-filozofa-partizanska-povijest-sesardiceva-oca-ne-moze-biti-isprika-vec-teret/8821061/

Pošto je u prvom odgovoru profesoru Sesardiću Ivo Josipović izrijekom naveo  portal Kamenjar.com a u ovom drugom spominje, citiram  „ bijes brojnih ustašoidnih portala i novina koji su mene i obitelj zasuli uvredama, lažima i prijetnjama“ jasno  je da je Josipovića „začešao“ moj tekst u  kojem sam ja doduše spomenuo  njegovog oca Antu, ali bez  bijesa, uvreda, laži i prijetnji kao što Josipović ovdje izmišlja. Naime, samo sam spomeno suhu činjenicu da je  Ante Josipović bio visokopozicionirani član  komunističke partije u kontekstu  Josipovićeve izjave u „Latinici“ o generalu Gotovini iz 2005. godine kad je ovaj rekao da „Bijela knjiga“ o procesuiranju zločina u  svezi s opercijom Oluja neće proći  u Haagu, a ona je ipak prošla, i haški  sud ju je prihvatio kao  jedan od  ključnih  dokaza kako, citiram „nije moguće nepobitno utvrditi da su hrvatske vlasti usvojile politiku nevođenja istraga u vezi sa zločinima počinjenim tijekom i poslije operacije Oluja protiv Srba iz Krajine na području na koje se odnosi Optužnica“ (Gotovina, paragraf 2203.)

Ako je Josipović tako siguran u svoje stavove nek zamoli javni servis HRT da stavi tu  „Latinicu“ na Internet tako da se svi mogu uvjeriti što je govorio. Ja sam samo iz dvije premise, činjenice da je  Josipović pravni diletant što pokazuje gore navedeni primjer, i  činjenice da je njegov otac Ante bio visoko pozicionirani član komunističke partije izveo  konkluziju da mu je u stjecanju  diplome više pomogla očeva pozicija u  KP-u nego njegovo (ne)znanje s područja pravne znanosti.

I to je s moje strane bilo dobrohotno jer je alternativa ovakvom mom zaključku po Josipovića puno gora. Naime, ako je Josipović bio svjestan težine argumenata iz „Bijele knjige“ jer je dobar pravnik, a unatoč tome je godinama svjesno obmanjivao javnost kako ti  argumenti nemaju težinu, to bi se onda  moglo okvalificirati kao čin izdaje, a  koji  bi se lijepo mogao uklopiti u priču o srbijanskom diplomatu Cvetičaninu i  „vasceloj hrestomatiji dokumenata“.

Što se tiče prozivanja Kamenjara i drugih portala koji njemu nisu po volji i etiketiranja istih kao „ustašoidnih“, Josipović ponovo sam sebi podmeće nogu i upada u kontroverze kojih očito  njegov vidno sniženi intelektualni kapacitet nije u stanju pojmiti.

Primjerice, Josipović na više mjesta Sesardiću  imputira rasizam i fašizam.  Profesor Sesardić nije ni rasist ni fašist ali rasprave radi, pretpostavimo da je tome tako, a u svjetlu činjenice da je profesor Sesardić svoja dva članka o ovoj temi objavio u  Jutarnjem listu, i  koje je uredno prenio internetski portal Jutarnji.hr. Znači li to da je i portal Jutarnjeg „ustašoidan i fašistoidan“? Možda to i nije toliko daleko od  istine. Primjerice, Josipovićev tekst izaziva internetske botove pod lažnim profilima čije je radno mjesto na trgu Drage Iblera u Zagrebu da objavljuju ovakve komentare:

Isječak komentara na Jutarnjem listu

Ovaj SDP-ov internetski bot  s lažnim profilom na kojem je profilna slika glumca Jasona Stathama visi na portalu Jutarnjeg i na dnevnoj bazi stavlja ovakve rasističke komentare. Osim što isti krši  najelementarnije pravilo komunikacije na internetu, da se velikim tiskanom slovima (caps lock) ne  piše jer se to smatra vikanjem, deranjem, urlanjem, on ovdje mrtav-hladan izriče klasičnu  rasističku  uvredu o nečijoj urođenoj „genetskoj monstruoznosti“. Josipovići (kako Ivo tako i Ante) su iz Baške vode. Bio sam u  Baškoj vodi i vjerujte, taj kraj se ne bi mogao  opisati kao ravničarski, puno prije bi se dao opisati kao kamenjarski. Možda se SDP-ovi botovi ljute jer je na predsjedničkim izborima 2015. godine  Kolinda  Grabar  Kitarović u Baškoj vodi  pobjedila Ivu Josipovića većom razlikom nego što je bila na državnoj razini (Izvor:   https://www.vecernji.hr/vijesti/reportaza-iz-josipoviceva-zavicaja-u-kojemu-je-izgubio-983927 ) .  Pretpostavljam da ljudi u  Baškoj vodi bolje poznaju Josipovića čiji plakat  su uklonili čak i iz kafića u  kojem redovito pije kavu kad navrati u zavičaj, ali ja za  razliku od  SDP-ovih  botova ne bih zbog toga istima pripisivao „genetsku monstruoznost“. Samo bi napomenuo da dok Josipović Sesardiću zamjera pozivanje na neke američke studije u svezi „smanjene inteligencije Afro-Amerikanaca u odnosu na bijelce“ pri čemu mu bezočno imputira, Josipovićevi  navijači šire rasističke teze bez imalo zadrške.

Mogu još dodati da sam ja  osobno ostavio komentar ispod ovog članka u  Jutarnjem gdje sam napisao „Josipović previše etiketira, a to bi se lako dalo svesti pod 4. i 5. obilježje koje spominje upravo Umberto Eco kojeg se Josipović dohvatio pokušavajući ojačati svoju kvaziargumentaciju, a isto bi se dalo primijeniti na  svaki totalitarizam, ne samo na fašizam, već i na  puno gori socijalizam, bez obzira je li riječ o nacional-socijalizmu (nacizmu) ili internacional-socijalizmu (komunizmu)“.

Taj moj komentar, kojeg sam napisao pod mojim imenom i  prezimenom i  pod svojom slikom, s  mog pravog facebook-profila je uklonjen, a ovaj rasistički komentar pod lažnim profilom imena „Mara Herco“ pod lažnom slikom je ostavljen. Pametnom dosta.

A druge strane, portal Kamenjar nije tako uskih totalitarno-fašističko-komunističkih stajališta, nije tako očito pristran, dopušta svima da  iznesu svoja stajališta, objavio je sva tri teksta  Ive Josipovića o temi ratnog zločina nad Franjevcima sa Širokog,  pa ako isti taj Josipović želi može napisati tekst na  Kamenjar i Kamenjar će ga objaviti, jer je Kamenjar demokratski a ne „ustašoidni“ ili „fašistiodni“, kao  što nije ni „komunistioidni“ portal.
Ali, Josipović to  neće učiniti jer odgovora nema, a vrijeđati, klevetati, lagati i etikertirati može i  s  Jutarnjeg, znajući  kako  će demokratski portal Kamenjar.com i to prenijeti.

A to što Kamenjar objavljuje i one članke koji drugi, pogotovo  mainstream portali ne žele ili ne smiju objaviti, i to čak i kad se uredništvo Kamenjara ograđuje da stavovi u nekima od tih članaka  ne odražavaju i stav uredništva, nikako ne može biti znak „ustašoidnosti“ Kamenjara nego upravo suprotno  – demokratičnosti Kamenjara spram  demokratskog deficita mainstream portala.

Uostalom, Ivo Josipović piše za portal „Autograf“ notornog Drage Pilsela, odnosno Vjerana Grkovića, odnosno Zvonimira Carlosa ovisi od prilike do prilike (kao PTSP Predraga Matića zvanog Fred), a taj  portal je školski primjer nedemokratičnosti.

Jednako tako, Robert Bajruši na  kojeg se Ivo Josipović poziva u svom najnovijem pamfletu neće odgovoriti na moje pitanje ispod javnog facebook-statusa profesora Sesardića gdje sam ga pitao zašto u prvoj Josipovićevoj replici nije stavio dodatak kakav je stavio u drugom Sesardićevom članku a u kojem bi primjerice  naveo osnovne teze iz presude Vrhovnog suda SRH i odredbe Ženevske  konvencije iz 1929. godine.  Ne može odgovoriti jer odgovora nema, ali zato ja  mogu pokazati koja je  bila svrha Bajrušijevog dodatka i reći nekoliko riječi o liku i  djelu „novinara“ Roberta  Bajrušija.

Bajrušijev dodatak

Ivo Josipović u svom drugom odgovoru Sesardiću kaže, citiram:
„ Ako Sesardić ne vjeruje Aniću da su fratri sa Širokog Brijega bili kolaboracionisti ustaša i da su se snažno oružano suprotstavili partizanima zato što je Anić partizan (vjeruje li onda svome ocu?) i sudionik borbe, neka samo okrene jedan list u istom broju Jutarnjeg lista u kojemu je objavio svoj zadnji uradak. Tamo će iz pera novinara Bajrušija saznati da je navedeno istina te da tu istinu potvrđuju i drugi izvori (povjesničari, a i dokumenti, ne samo partizana već i saveznika, posebno Britanaca, ali i Nijemaca).“

Činjenica je da ni Josipović ni  Bajruši nisu pokazali niti jedan jedini relevantan dokaz o tezi da su Franjevci bili naoružani i da su  sudjelovali u borbama. Bajruši u svom podužem  ideološkom pamfletu nudi  svega tri izvora:

  1. „Partizansko izvješće od veljače 1945.“ gdje ne piše ni tko ga je napisao i potpisao, kao što  u citatu iz toga „partizanskog izvješća“ Bajruši  nigdje ne navodi tezu o „naoružanim fratrima“
  2. Izjava komandira 1. čete 1. bataljona Ivana Jukića koji je očito i sam bio sudionik u  počinjenju ratnih zločina koje je pokušao opravdati  tezom o  „ šest naoružanih klerika“ a koji da su se predali, i zamislite nitko nije imao pušku nego svi  mitraljeze, čak  i onaj  šesti koji  nije imao mitraljez, „mora da ga je negdje odbacio“. Čak  i ako prihvatimo tezu da je ova  bjelodana laž  zapravo istina, ako su se „naoružani klerici predali“ njihovo ubojstvo nakon predaje je  Kršenje Ženevske konvencije  iz 1929. odnosno notorni čin ratnog zločina. Ovaj  pokušaj opravdavanja ratnog zločina  neodoljivo podsjeća na onaj kad su muslimanski vojnici u selu Miletići kod Travnika mesarskim lancima zaklali dvojicu rođaka, Tihomira i  Vladu Pavlovića koji su bili u dobi od 19 godina pa su se kasnije pravdali da su ovi bili naoružani, da bi se poslije pokazalo da su  obojica pripadala vjerskoj sekti „Jehovini svjedoci“ čija vjera  zabranjuje držanje i  nošenje bilo kakvog oružja.
  1. Izvješće III sekcije OZNA-e oblasti VIII korpusa (Bajruši ne zna da se iza rimskih brojeva ne stavlja točka, a što se uči u nižim razredima osnovnih škola prim. P.N.) koje da je objavila povjesničarka Blanka Matković (nema točne reference) a u kojem da je naglašeno da „naročito podršku za organizaciju UNS (Ustaška nadzorna služba) i GESTAPO-a na tamošnjem terenu imali od strane  klera, koji je za nas predstavljao najaktivnijeg i najopasnijeg  neprijatelja“.
    Ovdje je  valjda potpuno jasno da spominjanje GESTAPO-a od  strane OZNA-e, Ivo Josipović pokušava prodati kao dokument „ali i Njemaca“. Može li niže? Teško.

Navodni dokumenti „posebno  Britanaca“ u   Bajrušijevom dodatku ne postoje!  Nu, kad je već Josipović tako silno navalio na  „britanske izvore“ a koje nikako ne može pronaći i citirati, ja ću mu  pomoći i dati link na jedan britanski izvor koji će o cijeloj ovoj tematici  reći  puno više.

https://www.dailymail.co.uk/home/moslive/article-2091670/Hitler-Stalin-The-murderous-regimes-world.html

Riječ je o članku uglednog britanskog lista Daily Mail iz 2010. godine koji je koji je više puta preispitivan a zadnji update napravljen je 7. listopada  2014. godine, i u kojem je naveden popis 36  najvećih zločinaca  – masovnih ubojica 20. Stoljeća, a zanimljivo je vidjeti koji se od tih zločinaca nalazi na poziciji broj  13. s 570 tisuća ubijenih ljudi. Na ovo ću se vratiti malo kasnije.

Dakle, koji su to Bajrušijevi argumenti na koje se poziva Josipović u svezi teze o „naoružanim fratrima“? Jedno izvješće OZNA koje kaže kako je njima kler „najaktivniji i najopasniji neprijatelj“. Dakle, ne  GESTAPO, ne  UNS, ne ustaška vojnica, ne njemačke postrojbe Wehrmachta i  SS-a, nego Franjevci u habitima. Tu zaista nikakav dodatni komentar nije potreban.

I drugi izvor  je „komandir čete“ Ivan  Jukić koji je očito sudjelovao u zločinu, a koji sudjelovanje u zločinu pravda tezom o „6 fratara mitraljezaca“. Nije li upravo Ivo Josipović oduzeo čin i odličja generalu Mirko Norac jer je  ovaj  po presudama sudova u Hrvatskoj sudjelovao u zločinima kod Gospića? Norac je govorio da su ti srpski „civili“ bili naoružani i da su imali radio stanice. Sad je na svakom da procjeni što je vjerojatnije, da su  „civili“ koji pripadaju paradržavnoj tvorevini tzv. „SAO Krajini“ i  koji  ratuju po doktrini TO JNA, dakle doktrini „naoružanog naroda“ bili naoružani, ili da su Franjevci, dakle pripadnici najumilnijeg, najpitomijeg reda Katoličke crkve, sljednici Svetog Franje Asiškog kojeg je  veliki njemački pisac Louis De Wohl nazvao „Radosnim prosjakom“, čovjekom koji je sav svoj imetak razdavao siromasima, da bi prosio i ono što bi isprosio davao siromasima, koji je toliko volio ne samo ljude nego sva Božja stvorenja da je razgovarao sa životinjama,  bili naoružani.

Evo jedan video za Ivu  Josipovića pa neka razmisli jesu li ovakvi  srpski „civili“ kod Gospića bili legitimna meta vojnog napada, jer ovo je dokaz koji  puno govori sam za sebe:

https://www.youtube.com/watch?v=W8N3kF-psuA

Prema tome, jasno je da je Bajruši pokušao s Josipovićem, nogometnim rječnikom rečeno, odigrati dupli pas. Međutim, Bajruši je prvi pas odigrao neprecizno pa je lopta završila u 26 redu tribina, a Josipović se  nastavio kretati kao da je dobio preciznu loptu u noge, nadajući se kako nitko neće primjetiti, primjerice, da on spominjanje GESTAPO-a u izvješću OZNA-e tretira kao „njemački izvor da su fratri bili naoružani“. Ta činjenica, kao i  činjenica da Josipović ne zna da sudionik ratnog zločina ne može biti pouzdan svjedok okolnosti istog tog zločina ponovo svjedoče o njegovoj intelektualnoj potkapacitiranosti, i opet dovodi u sumnju način stjecanja diplome na pravnom fakultetu.

Tko je Robert Bajruši? Bivši novinar Nacionala, danas novinar Jutarnjeg lista koji ima ugrađen čip režati na sve što je imalo hrvatsko ili katoličko. Najbolji prikaz o kakvom „novinaru“ se tu radi dat ću tako da obradim temu iz  recentne hrvatske povijesti koja je svima poznata. Naime, Bajruši je sudionik u nevjerojatnoj laži po kojoj je embargo na uvoz oružja koje je za područje ex-yu uvedeno 25. rujna 1991. godine od strane Vijeća sigurnosti UN-a bio nešto dobro i pozitivno za Hrvatsku. Naime, tom nevjerojatnom laži Bajruši koji je odigrao dupli pas s Budimirom Lončarom razotkriva se  kao osoba bez ikakvih skrupula, sklon najnevjerojatnijem laganju i najtežoj podlosti u podrivanju Hrvatske i istine o Domovinskom ratu. Ovo je taj članak u  kojem nam Bajruši i Lončar sugeriraju da se  obratimo Tuđmanu jer da je on to amenovao, a ako ne vjerujemo da slobodno pitamo Tuđmana

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/tudman-mi-je-cestitao-na-obavljenom-poslu-kad-je-uveden-embargo-na-uvoz-oruzja-posljednji-sef-diplomacije-sfrj-taktiku-sam-dogovorio-s-hrv-vrhom/8373227/

Za ovu hrpu laži  nema nikakvih dokaza o čemu sam već pisao ovdje https://kamenjar.com/zbog-embarga-je-pao-vukovar-zbog-toga-smo-imali-puno-zrtava-jer-se-nismo-imali-cime-braniti/, a osim toga američki veleposlanik Peter Galbraith kao i prvi pomoćnik supredsjedatelja MKBJ Cyrusa Vancea, američki diplomat Herbert Okun u Haagu su potvrdili teze iz knjige „My life“ američkog predsjednika Billa Clintona o tome da je „Embargo išao na ruku Srbima a bio štetan za Hrvate i bosanske Muslimane“.

Dakle, Bajruši nije nikakav novinar nego običan agitator i ekstremno-ljevičarski aktivist, a čija je  aktivnost u ovom slučaju,  pokušaj duplog pasa s Josipovićem doživjela isti debakl kao i njegov pokušaj duplog pasa s Lončarom. Jednostavno, laži su im preplitke.

Umberto Eco

U nedostatku dokaza, bilo kakvih argumenata  kojima bi potkrijepio svoju laž o „naoružanim fratrima“, Josipović bježi u teoretiziranje o fašizmu, sveudilj lijepeći etikete, a pozivajući se na poznatog talijanskog književnika Umberta  Eca. Pritom Josipović direktno krši oporuku  samog Umberta Eca. Jer,  ako je  vjerovati portalu Jutarnjeg i  Inoslavu  Beškeru, Umberto Eco je, citiram,
„ zabranio je da se o njemu i njegovu djelu raspravlja u prvih deset godina smrti“
Izvor: https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/otkrivena-oporuka-slavnog-knjizevnika-umberto-eco-zabranio-da-se-o-njemu-raspravlja-deset-godina-nakon-smrti/37894/

I tako, dok se Josipović, kršeći Ecovu  oporuku poziva na Eca, tjera mene da odgovarajući na te papajzanije učinim isto. Ecovih 14 obilježja fašizma su:

1. Kult tradicije
2. Odbacivanje modernizma
3. Kult akcije radi same akcije
4. Neslaganje je izdaja
5. Strah od različitosti
6. Korištenje društvenih frustracija
7. Opsjednutost teritorijem. Sljedbenici se moraju osjećati ugroženo. Teritorij se najlakše štiti ksenofobijom.
8. Neprijatelj je istovremeno i jaki i slab
9. Pacifizam je trgovanje s neprijateljem
10. Mržnja prema slabijima
11. Kult heroizma
12. Mačizam i oružje. Prezir prema ženama i netrpeljivost prema nestandardnim seksualnim običajima
13. Određene skupine ljudi se drže “voljom naroda”
14. Novogovor – ograničeni rječnik i elementarna sintaksa

Izvor (nije ustašoidan):   https://www.monitor.hr/umberto-eco-je-napravio-popis-14-karakteristika-svakog-fasizma/

Pogledajte recimo stavku broj 4. Neslaganje je  izdaja. I ako se ja, ili Sesardić, ili Letica, ili Šarić  ili neko peti  ne slažemo s Josipovićevim tezama mi smo odmah „izdajice“, čak i više od toga – „fašisti“.  Kakva zbunjoza.
Broj 5. Strah od različitosti. Ako  mislimo različito od Josipovića, ako ne želimo svi biti pobornici ideologije  komunizma, onda smo… Broj 6. zadnjih 29 godina najviše se koristi za  napad na HDZ.
Broj 7. – velikosrpska agresija na Hrvatsku išla je po planu „obrane  jugoslavije od NATO-a“ iz sredine osamdesetih itd.
Pa recimo 11. Kult heroizma. Josipović je nabrojao u svom prvom odgovoru na prvi Sesardićev članak čitav  niz ljudi za koje  tvrdi da su pravi heroji, odnosno, citiram „junaci, domoljubi i mučenici“.
Pa 13. u komunizmu je komunistička partija, pritvarala, zatvarala, hapsila, proganjala, čak i ubijala „u ime naroda“.

Ukratko, Eco je  detektirao dobro, a svih 14 obilježja koja se mogu primijeniti na fašizam mogu se  primijeniti i  na komunizam. A osim toga, Josipović u  svom odgovoru uopće ne citira Eca, nego  Damira Grubišu koji pokušava protumačiti Eca.

U Ecovim postavkama postoje i neke  zamke. Recimo broj 1. kult tradicije. Ovdje postoji opasnost da Josipović, Bajruši ili netko sličan naše žene s otoka Paga koje  njeguju tradiciju paške čipke nazove fašistkinjama. To je otprilike razina njihove „argumentacije“.  Zato bih ja  njima preporučio politički esej Umberta Eca pod nazivom „Konstruiranje neprijatelja“, koji ima tek 20-ak stranica, jer to odgovara njihovoj intelektualnoj potkapaciranosti, budući da je Ecov roman „Praško  groblje“ uz koje se ovaj esej čita za njih ipak preobimno štivo.
Pa nek jave jesu li sebe prepoznali u  tom eseju koji kao da njih opisuje.

Ono što Eco ne spominje, a što je  prvo obilježje svakog totalitarizma, uključujući i  fašizam, nacizam, socijalizam, komunizam je olako lijepljenje etiketa bez argumenata, bez dokaza. A  to je ono što čini Josipović.

Prava istina je po Josipovića i slične njemu drugačija, i puno jednostavnija. Svaki totalitarizam, fašizam, nacional-socijalizam, komunizam, i druge ideologije koje su zločinačke u svojoj srži, rasizam, šovinizam, neoliberalizam, anarhizam itd., imaju samo jedan te isti zajednički  nazivnik – ateizam.
I onda, sve te ideologije proizvode nastrane i bolesne oblike ponašanja: Ubojstva, progone, sodomiju, protuprirodni blud, pedofiliju, sadizam, mazohizam, krađu i otimačinu, laž…

Veliki Dostojevski to je sažeo u jednu jednostavnu rečenicu. „Kad nema Boga,  sve je dopušteno“.

Prije par dana na  obljetnici Jom Hašoe, dana židovskog sjećanja na holokaust, izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio je kako je  „ljevičarskim ekstremistima, desničarskim ekstremistima i islamskim ekstremistima zajedničko to da mrze Židove“. Zanimljivo je da im je zajedničko i to da  mrze  premijera Netanyahua.  Premijer Netanyahu u svom govoru  nije slučajno spomenuo ljevičarske ekstremiste. I oni mrze  Židove, ali vole židovsku imovinu, posebno onu  koju su oteli i  uzaptili 1945. godine.  Ja osobno nemam 5 stanova u Zagrebu od kojih su neki oteti Židovima. Nek se javi tko ima.

Još je jedna stvar koja povezuje ljevičarske, desničarske i islamske ekstremiste: Oni patološki mrze doktora Franju Tuđmana.

Istog onog Tuđmana kojeg Josipović u prvom svom odgovoru na prvi Sesardićev članak posprdno naziva  „partizanom“. Zanimljivo je to licemjerje komunista koji  se žele sakriti iza časnog pojma „antifašizam“, i koji  bi se jedne strane veličali sudionike antifašističke borbe a s druge mrzili iste, kao  što su Tuđman, Bobetko, Šibl, Rukavina… I ne samo to, oni su Andriju Hebranga starijeg i Štefa  Tuđmana, oca Franje Tuđmana mrzili toliki da su ih ubili bez suđenja. Samo zato jer su disali više hrvatski nego  jugoslavenski.  I tu je  ključna razlika između demokratskih antifašista u koje  se bez ikakvog kompleksa svrstavam i komunističkih „antifašista“. Mi demokratski antifašisti cjenimo borbu protiv onodobnog najvećeg zla. Ali ne i zločine koji su  pod krinkom antifašizma učinjeni  u ime komunističke ideologije, i počinitelje zločina koji su u ime jugoslavenske komunističke ideologije činili te zločine i koji su u  jugoslavenskom slučaju išli toliko daleko da su ubijali čak i komuniste poput Hebranga štiteći umjetnu tvorevinu Jugoslaviju i  kult ličnosti 13 po redu osobe s Daily Mail – popisa najvećih megaubojica 20. stoljeća Josipa Broza.  A komunistički „antifašisti“  mrze čak i one antifašiste i komuniste koji  su se usudili misliti više hrvatski  a manje jugoslavenski.

Oni antikomunisti koji kažu da nisu antifašisti, kao i oni antifašisti koji kažu da nisu antikomunisti najobičniji su licemjeri. Nitko ne može reći da veliki američki general i vojskovođa George C. Patton nije bio antifašist. Ali kad je izbliza vidio što je to komunizam otišao je toliko daleko da je  izjavio „Izgleda da smo nagazili krivu zvijer“.

Govor doktora Franje Tuđmana od 19. travnja 1990. u Zadru otkriva o čemu se  ovdje  zapravo radi:

https://www.youtube.com/watch?v=q5jfZ_JGgFU

29 godina kasnije Josipović podmeće kukavičja jaja i obmanjuje, a prešućuje ono što je priznao antifašist i  bivši član komunističke partije Tuđman, da smo „umjesto oživotvorenja tog ideala dobili komunistički pakao“. To je ono što Josipović napadima, lažima, klevetema i etiketama pokušava obraniti, komunistički pakao a ne antifašističku borbu.

Josipoviću nema spasa, ali zbog mlađih  generacija koje će čitati ovaj tekst dat ću poveznice na dva vrlo kratka isječka iz dokumentarnog filma „Sovjetska priča“ iz kojih će se, od ideoloških, praktičnih sve do simboličkih detalja vidjeti sva sličnost komunizma i nacizma.

Prvi isječak koji govori o tome tko su idejni začetnici genocida, zločina za kojeg se danas aklamacijom svi slažu da je najgori i  najteži zločin koji se uopće može počiniti. I  onda  vidite da su to Karl Marx i Friedrich Engels, socijalisti-komunisti koji su zagovarali istrebljenje  čitavih  naroda koje su nazivali „Völkerabfäle“ odnosno „rasno smeće“. Narator ovdje spominje Baske, Bretonce, Škote i  Srbe, ali Marx i Engels tu su ubrojili i Hrvate, Irce, Poljake, Ukrajince, Mađare itd.

https://www.youtube.com/watch?v=mLlH7mCVQN8&t=

Ovo  vam je  čisto da znate odakle je Hitler dobio inspiraciju za genocid nad Židovima s  jedne  i Poljacima i drugim kršćanima, osobito Slavenima s druge strane. Židove je mrzio  više jer je početkom 20. stoljeća svijetom cirkulirao jedan antisemitski pamflet pod nazivom „Protokol sionskih mudraca“, a to je Hitleru, uz Marxove i Engelsove rasističke teze iz „Neue Rheinische Zeitung-a“ sve posoljeno anti-judeokršćanskim ateizmom kojeg je zamjenio oslanjanjem na Tora, Odina, Lokija, Valkire, Trolove i druge likove iz  nordijske mitologije, dakle lažne bogove i likove iz slikovnica koje straše malu djecu.

Drugi isječak čak nije potrebno ni komentirati. Riječ je o propagandnim plakatima s jedne strane njemačkih nacista a s druge strane  sovjetskih komunista iz 30. – ih godina prošlog stoljeća. Te slike u ovom kratkom videu koji traje 44 sekunde govore više od milijuna riječi

https://www.youtube.com/watch?v=5E_QABGH1l4

Britanski izvor

Vratimo se na link s britanskog Daily Maila. Pobrojimo žrtve fašizma. Tu imamo na 18. mjestu Mussolinija odgovornog za 250 tisuća ubijenih. Zatim imamo na 30. mjestu Francisca Franca odgovornog za 35 tisuća ubijenih. Kod Franca vrijedi spomenuti jedan zanimljiv detalj. Kad je Hitler 1940. godine, prije nego će napasti  Francusku zatražio od Franca da mu pomogne otvarajući  bojišnicu na jugu kako bi mu pomogao razdvojiti francuske snage dok on preko Ardena napadne ostatak francuskih snaga, Franco mu je odgovorio: „Odbijam vašu ponudu jer ste napali nama bratsku Katoličku Poljsku“.  Francova vladavina u Španjolskoj može se ocjeniti kao ultra-konzervativna ali nema  sve elemente fašizma, jer tu nedostaje element pretenzija na tuđe teritorije kakav je gajio Mussolini prema Etiopiji, Somaliji, Eritreji, zatim prema sjeveru afričkog kontinenta, istočnoj  obali Jadrana  itd. Ali svejedno, Francov režim se u precepciji većine poima kao fašistički, pa na Mussolinijevih 250 tisuća dodajmo i Francovih 35 tisuća.  To je 285 tisuća. Dodajmo tu i  Videlinih 13 tisuća (35. Mjesto) i Pinochetovih 3 tisuće (36. Mjesto), koje britanski izvor doduše ne navodi kao fašiste, ali po nekim percepijama ti militarni režimi su imali neka obilježja fašizma, pa neka i oni budu ubrojeni. To je dakle sveukupno 301 tisuća ubijenih od strane fašista. S druge strane  imamo „ljubičicu bijelu“, Josipa Broza zvanog „tito“ odgovornog, po britanskim izvorima, za 570 tisuća ubojstava. Samo dva  vodeća zločinca na ovom popisu, obojica internacional-socijalisti odnosno komunisti Mao Zedong i Staljin odgovorni su za 100 milijuna ubijenih. Na trećem mjestu je nacional-socijalist Hitler odgovoran za 30  milijuna žrtava. Dakle, tri najveća zločinca, sva tri socijalisti 130 milijuna žrtava.

Zašto se onda sva javnost više krivi na fašizam nego na socijalizam?  Zašto se  forsira pojam „antifašist“ a ne „antinacist“, „antifašizam“ a ne „antinacizam“? Manje bitan razlog je zato jer je Hitlerova  stranka bila ljevičarska odnosno socijalistička.  Njen naziv NSDAP znači  „National Sozialistische Deutsche Arbeiter Partei“ ili prevedno na hrvatski, Nacional Socijalistička Njemačka  Radnička Partija. Oduzmite nazivu te stranke nacionalna i ostavite ideološka obilježja i dobit ćete „Socijalistička Radnička Partija“ skraćeno SRP, a  tako  vam se zvala stranka koju su devedesetih u Hrvatskoj osnovala tadašnja dva vodeća ljevičara, Branko Horvat i Stipe Šuvar.

Drugi, puno bitniji razlog je taj što se ideologija fašizma manje u nedvojbenom Mussolinijevom a više u  dvojbenom  Francovom slučaju veže uz Katoličku crkvu. A Katolička crkva je od prvog dana svog postanka meta svih tih globalista – mondijalista, od Rimskog carstva do Hitlera, od Jakobinaca do Staljina, pa sve do  današnjih dana, odnosno sve do  Georga Sorosa.

Dakle, njima nije bitno što je Mussolini imao teritorijalne pretenzije, što je ubijao stotine tisuća ljudi, nego u tome što je nasljedovao ideologiju čiji začetak vide u  Francu, a Francova povezanost s Katoličkom crkvom je neupitna. Onda imate činjenicu da je Vatikan okružen Italijom itd.
Ali, s druge strane imate  i činjenicu da je  fašistički, baš kao i nacistički pozdrav uzdignutom desnom rukom tzv. „saluta romanamente“ po uzoru na pozdrav starih Rimljana, a osim toga Mussolinijev fašistički apetit u svojoj maksimalno megalomanskoj verziji imao je za cilj obnovu Rimskog carstva  a Hitlerov obnovu Svetog rimskog  carstva. A stari Rimljani su pak, sve do 4 stoljeća i uspona cara Konstantina bili i do danas ostali (danas im za vrat pušu islamski fundamentalisti) najveći progonitelji kršćana u povijesti.

 

Zaključak

Kad je Hannah Arendt, gledajući suđenje nacističkom zločinu  Adolfu Eichmanu iznjedrila teoriju o „banalnosti zla“ bila  je žestoko napadnuta. Kasnije je socijalni psiholog sa sveučilišta Yale, profesor Stanley Milgram nizom pokusa dokazao tu teoriju, ma koliko osporavatelji tvrdili da je profesor Milgram varao sudionike pokusa na način da  im nije rekao što je cilj tih pokusa. Takvi osporavatelji spadaju u red  kojekakvih josipovića i bajrušija, jer da je  ljudima prije pokusa rečeno o čemu je riječ profesor Milgram ne bi dobio iskrenu reakciju. Ovako ju je dobio.

U ovom slučaju, teorija Hannah Arendt i pokusi Stanleya Milgrama mogu vam stvari dočarati na ovaj način: Imate jednog Ivu  Josipovića, na prvu ruku urednog, ošišanog, obrijanog profesora prava koji sklada klavirske kompozicije, smirenog, čak i usporenog tona dok govori, ali iza te banalnosti krije se ono što iznjedri onakve kao što je „Mara Herco“ pod lažnim profilom, dakle otvorenu mržnju i rasizam, a koji onda otvaraju vrata  za genocid  nad svim ljudima koji nisu imali sreću odrasti u plodnim ravnicama nego na škrtom kamenjaru. Takvi  će vam prvi, čak i prije ekstremnih desničara podržati  iransko-libanonsko-palestinski genocidni  plan o uništenju Izraela, kao što je to  činio i njihov najveći idol, Josip Broz, isti onaj koji je po britanskim izvorima dao ubiti 570 tisuća ljudi, i koju je primjerice podržao egipatsku agresiju na Izrael 1973. godine, koja se dogodila na veliki židovski blagdan Jom-kipur, dok su Izraelci molili u sinagogama.  A kad su Izraelci izašli iz sinagoga, stali  na oružje, potisnuli agresore, izgurali ih preko Sinaja, tad su jugoslavenski komunisti dizali  graju, a njihovi vanjsko-politički komentatori a zapravo KOS agitatori tipa Dane Roško, ili bivši Mesićev savjetnik Tomislav Jakić preko televizije uvjeravali u laž da je Izrael taj  koji ima negativnu ulogu.

Nedavno je u saborskoj raspravi o nestalima u Domovinskom ratu, saborski  zastupnik SDP-a Nenad Stazić izjavio da je „to što mi od Srbije tražimo nestale branitelje isto kao da Merkel od Putina traži nestale njemačke vojnike u drugom svjetskom ratu“. To što smo mi branili našu domovinu  a njemački vojnici napadali tuđu Staziću ne smeta da nas  hrvatske branitelje izjednači s nacističkim agresorima. To je isti onaj Stazić koji je  na facebooku napisao da „1945. nije završen posao, kakva šlampavost pobjednika“. Staziću bi  zapravo trebalo odati priznanje kao političkom protivniku jer ako ništa drugo, on bar  kaže ne samo što on misli, nego što kompletna ljevica u  Hrvatskoj (uz par časnih izuzetaka tipa Tonino Picula) misli, pa ako ništa drugo bar nije licemjer. Njima smo mi hrvatski branitelji nacisti jer smo nosili krunicu i hrvatski grb dok smo branili Hrvatsku od  agresije onih s „lijepim kapama partizankama“ (hint: Josipović)  i s petokrakama na istima. I to je  taj njihov „antifašizam“. Ne onaj Tuđmanov, Hebrangov, Bobetkov, Šiblov, Rukavinin, Churchil-ov, Patton-ov, Eisenhower-ov,  Roosevelt-ov antifašizam nego onaj Brozov, Staljinov, Miloševićev, Kadijevićev, Mladićev, Šljivančaninov „antifašizam“

Osnovna podjela na ovom svijetu nije ona  između nacista i komunista (vidjeli ste da oni imaju puno više onog što ih spaja nego što ih razdvaja). Niti je  to podjela na  HDZ i SDP, niti  podjela na suvereniste ni nesuvereniste, niti podjele po nacijama, rasama itd.
Osnovna  podjela na ovom svijetu je podjela na  dobre i zle, odnosno na Božje i  vražje.
Svatko nek sam iz priložene argumentacije Sesardića, Josipovića, Letice, Bajrušija, Nebihija, Stazića, Šarića  i svih ostalih koji su se  oglasili o ovoj temi  izvuče zaključak tko je  na kojoj  strani.

Pravednikova usta mudrost kazuju
 a jezik njegov govori pravo.
Zakon mu je Božji u srcu
  ne kolebaju se koraci njegovi.
(Psalam 37)

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Krešimir Ćosić: Zašto Sarajevo danas zaboravlja sve što se događalo u ljeto 1995.?

Objavljeno

na

Objavio

Ignoriranje povijesnih činjenica pridonosi urušavanju povjerenja i eksploziji nekontroliranih izjava i emocija, a sve to može prouzročiti produbljenje nesigurnosti i nestabilnosti u BiH

Povijesna događanja vezana uz prvu i drugu bihaćku krizu te operacije hrvatskih snaga Zima 94 i Ljeto 95 manje su poznata široj hrvatskoj javnosti, no upravo tim vojnim operacijama Hrvatska vojska spriječila je pad Bihaća i tragediju civilnog pučanstva srebreničkih razmjera još u zimi 1994., te ponovno u ljeto 1995.

Prema nekim procjenama, da su srpske snage tada uspjele ući u grad, civilne žrtve u Bihaću mogle su biti znatno veće nego one u Srebrenici jer je u gradu bilo nešto manje od 200.000 stanovnika. Mnogi u međunarodnoj zajednici mislili su tada da je pad Bihaća samo pitanje dana. Grad je bio u potpunom okruženju, uz mnogo poginulih, ranjenih, iznemoglih i iscrpljenih branitelja i građana.

Međunarodna zajednica uglavnom se ograničavala na pripreme za prihvat izbjeglica i osiguranje humanitarne pomoći preživjelima. Preko Kontaktne skupine vijesti o skorom padu Bihaća proširile su se od Londona, Pariza sve do Washingtona.

U nastaloj situaciji, koristeći UNPROFOR i sporazum o primirju u Hrvatskoj, vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj Mile Martić mobilizirao je i pokrenuo pobunjene hrvatske Srbe koji preko hrvatske državne granice prelaze u susjednu Bosnu i Hercegovinu, gdje zajedno sa Srbima iz BiH te Miloševićevim, Šešeljevim i Arkanovim dobrovoljcima iz Srbije drže Bihać u potpunom okruženju.

Zbog dramatične situacije oko Bihaća, ali i zbog okupacije i genocida u Srebrenici 11. srpnja 1995. i krize sa Žepom, te straha da može doći i do sličnog masakra u Bihaću, Alija Izetbegović 18. srpnja 1995. upućuje pismo predsjedniku Tuđmanu s prijedlogom vojne pomoći i suradnje u borbi protiv nove eskalacije srpske agresije na BiH.

Isto tako, načelnik bihaćke općine 21. srpnja 1995. u pismu predsjedniku Tuđmanu navodi: “Sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.” Istoga dana Komanda 5. korpusa Armije BiH izvijestila je Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorije”, da su “zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa”, te da se “ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru, najduže dva do tri dana”.

Dana 23. srpnja 1995. Komanda 5. korpusa Armije BiH u novoj informaciji upućenoj načelniku Glavnog stožera HV-a generalu Červenku navodi: “Od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o 5. korpusa i HVO Bihać radikalno se je izmijenila, situacija je izmakla kontroli i prijeti da do večeri teritorij bude rasječen na dva djela, a 5. korpus razbijen”, te da je “među stanovništvom zavladala panika i da je veliki broj žrtava”. Zatražili su “poduzimanje hitnih i radikalnih mjera u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-sanskog kantona”.

Kao i na prvu bihaćku krizu, Hrvatska vojska je spremno odgovorila i na drugu bihaćku krizu. Već 22. srpnja 1995. u Splitu predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju tzv. Splitsku deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju odgovarajućeg političkoga rješenja. Dana 25. srpnja započela je operacija Ljeto 95 čiji je cilj bio razbiti srpske snage na području Dinare, ovladati Bosanskim Grahovom i presjeći prometnicu Knin – Grahovo – Drvar, ovladati Šatorom, Staretinom i Golijom te dovesti Glamoč u poluokruženje. Hrvatska vojska operacijom Ljeto 95 ponovno dovodi srpske snage pred nerazrješivu dilemu, zauzeti Bihać ili braniti Knin?

Ključnu ulogu u rješavanju svih ovih problema imala je tada mudra i odlučna hrvatska državna politika, kao i snaga Hrvatske vojske. Hrvatsko državno vodstvo pokazalo je u tim trenucima svu potrebnu smjelost, hrabrost, odlučnost i mudrost.

Nakon masakra u Srebrenici, kako bi od genocida koji su tamo počinili odvukli pažnju međunarodne javnosti, Srbi započinju novu agresiju u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. To je bilo i u skladu s uputama Mladićeva osobnog savjetnika Krstića iz Washingtona, koji u telefonskom razgovoru s njim naglašava “ne na Goražde, krenite sjeverozapadno”, dakle ponovno na Bihać.

Nakon masakra u Srebrenici, Bihać, dakle, opet postaje glavni cilj velikosrpske agresije. Dana 19. srpnja 1995. “Srpska Vojska Krajine” počinje novu napadnu operaciju na šire područje Bihaća, kojoj se 23. srpnja pridružuje i Vojska Republike Srpske. Bihać ponovno proživljava najteže trenutke u svojoj dugogodišnjoj povijesti.

Zbog snažnog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo, 28. srpnja završava nova velikosrpska agresija na Bihać, jer je značajan dio njihovih snaga morao biti izvučen u pravcu Knina, koji se iznenada našao u daleko težoj situaciji nego što je to bio Bihać samo nekoliko dana ranije. U operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika “SVK”, načelniku Generalštaba VJ, od 26. srpnja 1995., navodi se da je “operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta zbog pada Grahova, prekida vitalne prometnice Drvar – Grahovo – Knin te ugrožavanja Knina sa pravca Dinare”.

Međutim, na tiskovnoj konferenciji u Kninu 30. srpnja Mladić ponovno ističe kako je njegova namjera potpuni poraz Muslimana u Bihaću te da će on biti sličan onome u Srebrenici i Žepi. Sve to samo dokazuje upornost, ali i iracionalnost Mladića, Karadžića i Martića da pod svaku cijenu Bihać pretvore u novu Srebrenicu.

Dakle, kao odgovor na drugu bihaćku krizu hrvatske snage operacijom Ljeto 95 te ulaskom u Bosansko Grahovo i Glamoč ponovno, drugi put, kao i u prosincu 1994. operacijom Zima 94, spašavaju Bihać te stvaraju sve preduvjete za početak Oluje!

Brutalni napad na predsjednicu RH, ljeto 2019.

Danas, 24 godine poslije sve te povijesne činjenice službeno Sarajevo ignorira i pokreće do sada neviđenu medijsku agresiju na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i Republiku Hrvatsku, zbog navodnih i neprovjerenih izjava koje je prenio izraelski Jerusalem Post prilikom njezina razgovora s izraelskim predsjednikom Reuvenom Rivlinom.

Tom prilikom predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić izjavljuje: “…nije Bosna i Hercegovina nestabilna, nego Kolinda Grabar-Kitarović, ona iznosi brutalne neistine, riječ je o podvalama, želi se inscenirati nešto što bi narušilo ugled naše države…”

Nadalje, član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović nastavlja: “…riječ je o lažima koje izmišlja agresivna i ksenofobna politika službenog Zagreba prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima koja ima sve elemente fašizma, neka se predsjednica Republike Hrvatske pozabavi rastućom radikalizacijom i militantnim neofašističkim pokretima u svojoj zemlji…” SDP BiH: “…neprihvatljiva je i zapravo bezobrazna izjava predsjednice susjedne zemlje koja falsificira činjenice…” SDA: “…zlonamjerne optužbe koje je iznijela predsjednica Republike predstavljaju izraz njene sve izraženije islamofobne politike prema BiH i Bošnjacima, koja se temelji na ideji etničke i vjerske supremacije i ima elemente fašizma, a u Hrvatskoj se tolerira rast militantnih ustaških i neonacističkih pokreta, koji slave NDH i ratne zločince…”

U međuvremenu, napisi Jerusalem Posta da je Hrvatska predsjednica u Izraelu optuživala susjednu BiH pokazali su se netočnim! No, sudeći prema društvenim mrežama, zakotrljala se nova lavina netrpeljivosti između Bošnjaka i Hrvata, kako unutar BiH, tako i između RH i BiH. I nakon svega hrvatska predsjednica RH ističe: “Došlo je vrijeme da se porazmisli o odnosima RH i BiH.

U posljednje vrijeme, nažalost, vidimo niz koraka koje BiH poduzima prema Hrvatskoj, a koji su prilično agresivni. Trebali bismo, međutim, razgovarati o suradnji, kako možemo jedni drugima pomoći u rješavanju problema. Hrvatska je tu i ostaje spremna pomoći svakoj susjednoj državi uključujući i BiH u procesu reformi, kako bi što prije postali članicom EU”, kazala je predsjednica.

“Medijski rat priopćenjima i izjavama na osnovi poluinformacija, jasno oslikava političku stvarnost koju svakodnevno proživljavamo u Bosni i Hercegovini. Političko Sarajevo i cjelokupno vodstvo bošnjačkih političkih predstavnika, zadnjim orkestriranim i usmjerenim napadima obrušenim na Hrvate u Bosni i Hercegovini, ne libi se napasti izmišljenim izjavama i dužnosnike susjedne nam i prijateljske Republike Hrvatske”, navodi se u reagiranju Hrvatskog narodnog sabora BiH.

“Bošnjaci ovakvim pristupom nastoje se obračunati s Hrvatima kao najmalobrojnijim konstitutivnim narodom u BiH, koristeći sve alate političkog i medijskog utjecaja, pri pokušaju oduzimanja svih političkih prava konstitutivnog hrvatskog naroda u BiH. Evidentna nervoza i medijska histerija koja dolazi iz kuhinje političkog Sarajeva jasno nam govori kako su izmjene Izbornog zakona za koje su zalažu iz Hrvatskog narodnog sabora neizbježan dio europske BiH”, navodi se u očitovanju HNS-a BiH.

Nekontrolirane i agresivne izjave predstavljaju sigurnosni problem.

I, na kraju, na jednom od svojih zadnjih obilazaka Afganistana kao član NATO-ova parlamentarnog izaslanstva, analizirajući afganistansku sigurnosnu scenu, pripremio sam jednu studiju o utjecaju nekontroliranih izjava i pretjeranih emocija u javnom prostoru na globalnu sigurnost, čiji su pojedini dijelovi kasnije objavljeni u formi članaka u uglednim međunarodnim časopisima US-China Journal for Public Administration, kao i Journal of Cyber Psychology, Behavior and Social Network.

Nažalost, snažne i pretjerane emocije i poruke u javnom prostoru današnje Bosne i Hercegovine koje dolaze iz službenog Sarajeva omogućuju bolji i dublji uvid u političku i sigurnosnu situaciju u toj državi.

Takve nekontrolirane i agresivne izjave mogu imati za posljedicu daljnju radikalizaciju političkog i medijskog prostora u susjednoj nam državi prijeteći miru, sigurnosti i stabilnosti u čitavoj regiji. Toksična snaga snažnih negativnih emocija koja tamo danas dominira upozorava na dramatičnost sigurnosne i političke scene koja nastaje kao rezultat nekontroliranih izjava i emocija pojedinih političara u javnom prostoru susjedne i prijateljske BiH.

Ovakav rat riječima i izjavama rezultat je dubokog nepovjerenja koje produbljuje sadašnju političku krizu te izaziva strah, ljutnju, razočaranje i frustracije među običnim ljudima. Snažne i zapaljive negativne emocije pojačavaju ekstremne političke stavove, nažalost pridonose daljnjoj radikalizaciji političke scene, što sve skupa predstavlja ozbiljan sigurnosni rizik.

Zbog toga danas zaboravljajnje povijesnih činjenica nakon gotovo 25 godina doprinosi daljnjem urušavanju međusobnog povjerenja i eksploziji nekontroliranih izjava i emocija.

Sve to može prouzročiti produbljenje nesigurnosti i nestabilnosti u susjednoj nam Bosni i Hercegovini unatoč ogromnim naporima međunarodne zajednice za uspostavljanjem mira, sigurnosti i stabilnosti. Navedene nekontrolirane izjave i poruke znak su duboke političke krize, nezadovoljstva i nestabilnosti u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Krešimir Ćosić / Jutarnji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Oluji je prethodio operacijski ciklus na Livanjskom polju u kojem se po važnosti i izvedbi izdvaja operacija Ljeto-95

Objavljeno

na

Objavio

Svojedobno je veliku medijsku pozornost izazvala knjiga generala vojske krajinskih Srba Milisava Sekulića Knin je pao u Beogradu. Njegova je teza da je za slom Krajine u Hrvatskoj odgovoran Slobodan Milošević jer Srbija nije pomogla kad je to bilo nužno.

No je li njegova teza održiva, je li Knin, kao personifikacija Krajine, pao zato što nije dobio pomoć iz Srbije, ili je pao zato što je Hrvatska vojska podignuta na razinu da bi uspješno okončala rat?

Kad se JNA povukla iz Hrvatske, a UNPROFOR preuzeo njezinu ulogu „održanja“ Krajine, pobunjeni Srbi dobili su određenu osnovu da pokušaju stvoriti državu na okupiranom teritoriju Hrvatske. Više od dvije godine tvrdoglavo su odbijali sve pokušaje da se Krajina na miran način reintegrira u sastav hrvatske države.

Kad su bili prisiljeni na ustupke, poput Gospodarskog sporazuma u prosincu 1994. za zapadnu Slavoniju, provodili su ih nevoljko i uz opstrukcije. Stoga se iz današnje perspektive može zaključiti da je Oluja bila logičan rasplet srpske pobune u Hrvatskoj 1990-ih. No Oluji je prethodio operacijski ciklus na Livanjskom polju u kojem se po važnosti i izvedbi izdvaja operacija Ljeto-95.

Borbe za Bihać potkraj 1994., za koje se ustalio naziv Prva bihaćka kriza, bile su točka s koje je počeo rasplet rata. Ratni cilj Srba u BiH (Republike Srpske – RS i njezine Vojske – VRS) nije bilo zauzimanje Bihaća, već „samo“ granice na Uni, koja bi ih na jednom dijelu doslovno uvela na ulaz u grad. Većinu borbi u bihaćkom džepu inicirali su Bošnjaci, koji su u listopadu 1994. iskoristili priliku, kad su srpske snage na tom dijelu bojišta bile oslabljene, da munjevito prodru jugoistočno od Bihaća u dubinu, gotovo do Kulen Vakufa i Vrtoča.

No, vrlo brzo, u zajedničkom pothvatu bosanskih i krajinskih Srba (Srpske vojske Krajine – SVK), vraćen je izgubljeni teritorij. Njihove su snage izbile na ulaz u Bihać, gdje su zaustavljene zahvaljujući djelomice prijetnji međunarodne zajednice. Drugi razlog prekida napada bila je intervencija hrvatskih snaga u jugozapadnoj Bosni.

Operacija Zima-94

Potkraj listopada i početkom studenoga 1994. snage ABiH i HVO-a neusklađenim su djelovanjem natjerale VRS na povlačenje iz Kupresa i s dijela Kupreške visoravni. VRS nije imao vremena da se temeljito pripremi i pokuša vratiti izgubljeno područje jer je krenula nova napadna operacija hrvatskih snaga.

Snage HV-a iz Zbornog područja Split, kojima je zapovijedao general Ante Gotovina, počele su 29. studenoga – uz pomoć HVO-a – operaciju Zima-94 na dijelu planine Dinare i uz njezino podnožje na Livanjskom polju. Trajala je u nekoliko intervala do 24. prosinca u vrlo nepovoljnim vremenskim uvjetima, uz niske temperature i obilan snijeg.

Hrvatske snage zauzele su veći dio Livanjskog polja koji su do tada nadzirale snage 2. krajiškog korpusa VRS-a. Slijedilo je četveromjesečno primirje tijekom kojeg nije bilo spomena vrijednih pomaka zbog vremenskih nepogoda, premda su srpske snage u siječnju 1995. planirale vraćanje izgubljenog područja na Livanjskom polju.

Operacija Zima-94 pokazala je da VRS više nije sposoban vratiti izgubljeno područje, što je značilo da je dvogodišnji status quo na ratištu i u odnosu snaga nepovratno narušen. Narušio ga je HV, koji je napadnom operacijom i zimovanjem na Dinari pokazao svijetu da je etapa „dječjih bolesti“ prošla i da je na velikom ratištu Hrvatska postala ozbiljan čimbenik s kojim se mora računati. Do kraja srpnja 1995. to je demonstrirano tri puta.

Prvi put u manjoj operaciji Skok-1, kojom je zauzeto nekoliko dominantnih visova na Dinari i područje dubine pet i širine 15 kilometara. Zbog kratkoće i ograničenih ciljeva, operacija nije izazvala veću pozornost kao sljedeća, Skok-2.

U intervalu između dva „skoka“ stanje na ratištu promijenilo se na srpsku štetu jer je Hrvatska oslobodila zapadnu Slavoniju. Tada je komandant 2. krajiškog korpusa VRS-a predložio političkim i vojnim čelnicima Srba iz Hrvatske i BiH da 2. krajiški korpus VRS i Sjevernodalmatinski korpus SVK-a isplaniraju i zajednički izvedu operaciju „za proterivanje ustaša sa Dinare”, smatrajući da je to najbolji način da se otkloni opasnost od spajanja HV-a i ABiH na pravcu Bihać – Bosansko Grahovo.

Predložena operacija nije realizirana, a mjesec dana poslije, od 4. do 11. lipnja 1995., ZP Split izveo je uz pomoć HVO-a Skok-2, u kojem su hrvatske snage zauzele preostali dio Livanjskog polja i spojile snage na oba operacijska pravca u polju, odbacile srpske snage prema Bosanskom Grahovu i Glamoču te oba grada stavila u domet dalekometnoga topništva. U operaciji je zauzeto nekoliko sela i dominantnih objekata na Dinari i Šatoru.

Konkretno, riječ je o prostoru širine 30 i dubine 15 kilometara, odnosno površine oko 450 četvornih kilometara. Do kraja lipnja hrvatske su snage učinile manje korekcije crte, a potom su prešle u djelatnu obranu na području Dinare i planine Šator. Svrha je bila zadržati taktičku inicijativu u odnosu na srpske snage i sustavno ih iscrpljivati radi stvaranja uvjeta za prelazak u napad prema Bosanskom Grahovu i Glamoču.

Udarac srpskim interesima

Skok-2 bio je ozbiljan udarac srpskim interesima s obiju strana Dinare, no to još nije bila ugroza koja je dovodila u pitanje opstanak RSK. Nakon Skoka-2, Srbi u BiH postigli su do kraja srpnja 1995. dva važna uspjeha: spriječili su bošnjačku deblokadu Sarajeva, a potom zauzeli Srebrenicu i Žepu, bošnjačke enklave u istočnoj Bosni.

Istodobno su isplanirali operaciju zauzimanja Bihaća strahujući od spajanja HV-a sa snagama Armije BiH u bihaćkom džepu. Nakon što su hrvatske snage oslobodile zapadnu Slavoniju, zauzimanje Bihaća dobilo je visoko mjesto na listi prioriteta u objema srpskim vojskama, napose zato što je djelovanje HV-a natjeralo SVK da se od Bihaća okrene obrani Korduna i Banovine, jer su uočili prikupljanje većih hrvatskih snaga prema tim područjima.

Krajinski Srbi prekinuli su pritisak na Bihać, što su snage ABiH iskoristile da počnu napadati srpske položaje. Mogućnost spajanja hrvatskih i bošnjačkih snaga na pravcu Bihać – Bosansko Grahovo jasno se uočavala, kao i posljedice za Krajinu.

Pripreme za srpsku ofenzivu počele su nakon što su se o njoj 4. srpnja 1995. dogovorili glavni štabovi VRS-a i SVK-a. Operacija se vodila pod imenom Mač-95 za SVK, odnosno Štit-95 za VRS.

Zadatak SVK-a bio je da preventivnom spremnošću osigura operaciju od mogućeg napada Hrvatske vojske. Nakon nekoliko odgoda, operacija je počela 19. srpnja napadom snaga SVK-a, a VRS se u napad uključio 23. srpnja. Srpski je pritisak trajao nekoliko dana, težišno iz smjera Velike Kladuše prema Cazinu.

Prodori su bili dva-tri kilometra u dubinu, a na nekim pravcima i do 15 kilometara. Srpski uspjesi omogućili su Fikretu Abdiću da u Velikoj Kladuši 26. srpnja proglasi Republiku Zapadnu Bosnu. Istoga je dana operacija prekinuta, a 28. srpnja okončana zbog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo. Dio snaga izvučen je s prilaza Bihaću i poslan u jugozapadnu Bosnu.

Hrvatska je spremno odgovorila na drugu bihaćku krizu. Kad je kriza bila na vrhuncu, predsjednici Tuđman i Izetbegović u Splitu su 22. srpnja 1995., na hrvatski prijedlog, potpisali Deklaraciju o provedbi Sporazuma iz Washingtona i prvi put usuglasili sporazum o vojnoj suradnji koja je realizirana operacijom Ljeto-95.

Operacija Ljeto-95

Operacija Ljeto-95 imala je nekoliko ciljeva. Prvi je bio razbiti srpske snage na području Dinare, zauzeti Bosansko Grahovo i presjeći prometnicu Knin – Drvar.

Drugi je cilj bio zauzeti planine Šator, Staretinu i Goliju te dovesti Glamoč u poluokruženje.

Treći je cilj bio skratiti crtu bojišta na području planine Cincar i Kupreške visoravni i osloboditi dio snaga za nove napade. Operacija je izvedena na crti od Kupresa do granice s Hrvatskom zapadno od Bosanskog Grahova, što je oko 100 km zračne linije.

U njoj su angažirane 4. i 7. gardijska brigada HV-a, 1. hrvatski gardijski zdrug, 81. samostalna gardijska bojna, po jedna bojna 1. i 9. gardijske brigade HV-a i nekoliko manjih sastava, uglavnom iz pričuvnih brigada Zbornog područja Split. Iz HVO-a su angažirane 1., 2. i 3. gardijska brigada, 60. gardijska bojna, Specijalna policija Herceg–Bosne i dio pričuvnih snaga, uglavnom iz Zbornog područja Tomislavgrad. Operacija je počela 25. srpnja, a okončana je 30. srpnja.

Bosansko Grahovo zauzeto je 28. srpnja, a Glamoč 29. srpnja. Na grahovskom pravcu hrvatske snage operaciju su okončale zauzimanjem dominantnih kota prema Kninu i Drvaru, na kojima je organizirana obrana. Na glamočkom pravcu srpske su snage odbačene iz Glamočkog polja te su obranu organizirale osloncem na prijevoj Mlinište i planinu Vitorog. HVO je prešao u obranu na dijelu uz istočni rub Glamočkoga polja. Na kupreškom dijelu bojišta HVO je učinio manje pomake na području zapadno od grada.

Ljeto-95 operacija je strategijskog značenja. Izvedena je na dva operativna pravca, prema Bosanskom Grahovu radi prodora u srce srpske pobune i prema Glamoču kao osnovici za daljnji prodor u Republiku Srpsku. Hrvatske su snage zauzele 300 četvornih kilometara na pravcu Crni Lug – Bosansko Grahovo i oko 1300 na području Glamoča. Tijekom operacije imale su 18 poginulih i 155 ranjenih vojnika, od kojih 26 teže. Operacijom je prekinut srpski napad na 5. korpus Armije BiH i odvučen dio snaga s toga dijela bojišta.

Srpska vojska Krajine priznala je u informaciji za podređene da je “ovakvom akcijom Hrvatska po drugi put ‘spasila’ od slamanja“ 5. korpus „Alijine vojske, jer je primorala Srpsku vojsku da izvrši pregrupisavanje snaga sa Bihaćkog ratišta u cilju zaustavljanja dubljih prodora HV na već pomenutom pravcu napada”.

Zauzimanjem Bosanskog Grahova prekinuta je vitalna prometnica Drvar – Knin, a srpske snage u sjevernoj Dalmaciji usmjerene su na korištenje nesigurnih pravaca Knin – Otrić – Srb i Obrovac – Gračac. Na ratištu je Ljeto-95 bila prva operacija kojom su srpskim snagama preoteta dva grada na područjima u kojima su Srbi bili većinsko stanovništvo.

S Ljetom-95 okončan je operacijski niz koji je trajao nešto više od osam mjeseci i koji je počeo potkraj studenoga 1994. operacijom Zima-94 na Livanjskom polju. Uz vojne pobjede i postupne pomake naprijed, uspjesi hrvatskih snaga strahovito su utjecali na pad morala pobunjenih Srba. Hrvatska je u tom trenutku bila u krajnje povoljnom položaju, što je bio razlog da predsjednik Tuđman odobri Oluju, operaciju oslobađanja okupiranih područja. Na Brijunima je predsjednik Tuđman 31. srpnja 1995. od visokih časnika HV-a zatražio da se pobunjenim Srbima u što kraćem vremenu nanese totalni poraz.

Hrvatski uspjesi na Dinari i Livanjskom polju do operacije Ljeto-95 bili su ozbiljna prijetnja za moral krajinskih Srba, koji je Glavni štab SVK-a početkom srpnja 1995. opisao mračnim tonovima: “Mnogi borci i njihove porodice su očajni, razočarani i gladni”. Prethodno je operacijom Bljesak u svibnju zadan još jedan jak udarac moralu krajinskih Srba.

Ratno stanje

Krajinski predsjednik Milan Martić požalio se predsjedniku Republike Srbije Slobodanu Miloševiću da „tragedija koja je zadesila srpski narod najnovijom agresijom Hrvatske na zapadnu Slavoniju ima teške i nesagledive posljedice po rješenje cjelokupnog srpskog pitanja. Ne samo da je izgubljen teritorij i ne samo da je stradalo na stotine civila, ono što u ovom času užasa nespokoj čini još i većim je toliko prošireno uvjerenje kod naroda da je srpsko pitanje izdano, i to od strane samih Srba.

Duž cijele Krajine širi se glas o njenoj predaji; ljudi sa nevjericom konstatuju da nas je zaboravila i Srbija i Republika Srpska. U mnogim selima i gradovima narod se pakuje i sprema za iseljavanje“. Glavni štab vojske krajinskih Srba procjenjivao je 2. srpnja 1995. da se Hrvatska priprema za napad na RSK i da će on biti izveden krajem kolovoza te godine.

Potkraj srpnja 1995. stanje je bilo mnogo gore nego što su u Krajini predviđali. Završetak operacije Ljeto-95 Krajina je dočekala u najtežim trenucima svojega postojanja. Knin je bio prometno odsječen od Republike Srpske i SR Jugoslavije. Na cijelom području RSK-a ratno je stanje proglašeno 28. srpnja. Gubitak Bosanskog Grahova i Glamoča političko i vojno čelništvo RS-a nije moglo ignorirati, posebice zbog glasina da su se odrekli toga dijela teritorija.

Pripreme za protuudar počele su već 30. srpnja, a operacija vraćanja izgubljenog teritorija nazvana je Vaganj-95. Srbi su planirali da u operaciji trajanja 20-30 dana vrate područje koje su držali u listopadu 1994., prije operacije Cincar, tj. da zauzmu Glamoč, Bosansko Grahovo i Kupres.

Zbog tih je planova bilo nužno dizati poljuljani moral stanovništva i vojske. General Ratko Mladić izjavio je 30. srpnja u Kninu da su hrvatske snage osvajanjem Glamoča i Grahova napravile odlučujuću grešku u ratu i da će ih ona skupo stajati. Milan Martić izjavio je 31. srpnja da je razgovarao s predsjednikom Republike Srbije Slobodanom Miloševićem i da je od njega dobio obećanje da, u slučaju hrvatskoga napada na Knin, “Srbija ne bi mogla biti ravnodušna”.

Sa zajedničkog sastanka čelnika RS-a i RSK-a održanog 2. kolovoza u Drvaru Radovan Karadžić zatražio je da međunarodna zajednica sankcionira hrvatsko ponašanje, a od Jugoslavije zatražio je pomoć jer se “građanski rat u BiH pretvorio u nastavak Drugoga svjetskog rata i pokušaj stvaranja velike Hrvatske“. Sve te medijske izjave imale su isti cilj, podići moral krajinskih Srba. A on je tih dana bio na vrlo niskoj razini.

Ilustrira to panika koja se 30. srpnja 1995. zbila u Strmici kod Knina kad je „neko proneo glas da su ustaše probile liniju odbrane i da ulaze u Strmicu što je izazvalo paniku i nekontrolisano pomeranje stanovništva”.

Republički štab Civilne zaštite RSK-a naredio je 2. kolovoza podređenim štabovima da odmah počnu pripreme za evakuaciju materijalnih dobara, arhiva, matičnih knjiga, evidencija i materijala povjerljivog karaktera, pokretnih kulturnih dobara, novčanih sredstava, vrijednosnih popisa i druge odgovarajuće dokumentacije. Provedba te naredbe već je prije bila pripremljena.

“Kontrolisana panika”

Pomoćnik komandanta SVK-a za sigurnost, pukovnik Rade Rašeta, izvijestio je 3. kolovoza 1995. Upravu bezbednosti Vojske Jugoslavije da se tijekom dana u “kontaktima sa građanima” stječe “utisak da postoji elemenata panike ali još uvek kontrolisane.

Građani najviše optužuju vlast odnosno politički vrh RSK-a, te smatraju da je njihovom nebrigom i javašlukom došlo do ovakvih posledica. Postoji nada da nismo izdati ni ostavljeni i cene kao zadnju mogućnost da će pomoć dobiti od SRJ. Građani dalje cene da nisu u stanju da se sami odbrane te ako nisu u mogućnosti dobiti značajniju pomoć od SRJ, da je bolje da se narod preseli na druga područja nego da dođe u okruženje i izgine”.

Pukovnik Rašeta tvrdio je i kako ima pouzdane podatke da je predsjednik Vlade RSK-a Milan Babić prenio ministrima naredbu da se spakiraju i budu spremni za premještanje u Donji Lapac. Da je panika bila velika, svjedoči i naredba Glavnog štaba SVK-a kojom je zabranjeno iseljavanje članova obitelji profesionalnih vojnih osoba s teritorija RSK-a. U takvim okolnostima Krajina je dočekala Oluju.

dr. sc. Davor Marijan / Večernji list

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari