Pratite nas

U potrazi za Istinom

Matchday: Sesardić vs. Josipović

Objavljeno

na

Ivo Josipović je trećerazredni pravnik, koji teško da bi u nekom uređenom sustavu civiliziranog zapada uopće došao do diplome, a do koje je  po svemu  sudeći došao  jer mu je otac Ante bio visoko  pozicionirani član komunističke partije.  Ali, neka ga  to ne obeshrabri. Naime, iako trećerazredan, Ivo Josipović je puno bolji pravnik nego  glazbenik. Nu, neka ga  ni to ne  obeshrabri jer  je on puno bolji  glazbenik nego  političar…

U ovom članku referirat ću se na prepisku između dvaju  profesora, Nevena Sesardića
https://www.jutarnji.hr/komentari/zasto-ivo-josipovic-zagovara-presumpciju-krivnje-u-slucaju-sirokobrijeskih-franjevaca/8741195/

Ive Josipovića
https://www.jutarnji.hr/komentari/ivo-josipovic-odgovara-poznatom-filozofu-pozdravljam-ga-ne-sramotnim-zds-ni-casnim-sfsn-nego-novim-pozdravom-nslm-neven-sesardic-laje-na-mjesec/8769959/

Nakon  ovog Josipovićevog odgovora,  ja  sam na  Sesardićevom facebook profilu pod javnom objavom  postavio pitanje profesoru  Sesardiću pretpostavljajući  da neće odgovoriti jer je u  jednom drugom  poznatom slučaju profesor Sesardić odbio nastavak polemike nakon što  je napadnut od strane Zorana Pusića, Žarka  Puhovskog, Saše Kosanovića, Ive Banca (glavnog ideologa strane NZH)   Ivana Zvonimira Čička  i sličnih  jednako  niskom „argumentacijom“ poput ove  Josipovićeve (o tome nešto kasnije u  članku) ali mi  je  on odgovorio da ipak hoće. Stoga se ja neću previše zadržavati  na srži  njihove polemike jer znam da će to profesor Sesardić odraditi vrhunski, kao i  uvijek.
Tek  nekoliko  crtica  o tome

Prvo,  Sesardić kaže da je Josipović iznio  tezu  o  „naoružanim fratrima“ ne  navodeći nikakvu  referencu a Josipović mu  odgovara  da pročita „studiju doktora  Anića“ ali  ne navodi koju studiju, naziv studije, ni broj stranice studije. Također kaže kako „ima dokumenata iz  arhiva u  Hrvatskoj ali i  BiH (Sarajevo) ali  ne kaže kojih dokumenata, pod kojim urudžbenim brojem, s kojim datumom datiranih  itd. To se zove „uopćena referenca“ koja  služi za najobičniji lov  u mutnom.

Na  primjer, kad ja iznosim svoje  teze, uvijek naznačim preciznu referencu, kao na primjer u svom tekstu o „krivnji  Daria Kordića.     https://kamenjar.com/zaista-zasto-je-osuden-dario-kordic/

Na primjer, u paragrafu 630. raspravno vijeće jasno  kaže da je „svjedok  AT precizno opisao događaje tog dana u  Ahmićima“. Pa  onda upućujem na paragraf 626. u kojem se nalazi taj opis  događaja tajnog  svjedoka AT. I tamo  jasno  piše  da  je „s džamije pucano na HVO, da su  poginula 4 pripadnika HVO-a  i da vatra  s džamije nije prestajala sve dok  ista nije  pogođena nekim teškim oružjem. Implicite, posve je jasno da je  džamija u Ahmićima bila legalan  vojni cilj  HVO-a“.

S obzirom da dalje u  svom odgovoru profesoru Sesardiću Josipovića otkriva da čita portal Kamenjar.com, vrlo je  moguće da  mu je taj moj članak bio okidač za izjavu  o   „naoružanim fratrima“.  Podsjetit  ću da je  Josipović početkom  svog  predsjedničkog mandata posjetio Ahmiće  gdje je nalupao gomilu gluposti, a to nije, u svojstvu  Predsjednika RH kao institucije, učinio čak ni  njegov prethodnik Mesić, kao što Mesić, za razliku od Josipovića nije  u svojstvu Predsjednika RH  posjetio četnički dernek u Srbu koji se održava oko 27. srpnja svake  godine.  Činjenica da  ima  stvari u kojima  je  Josipović gori čak i  od notornog Mesića, porazna je po Josipovića.

Drugo, iako  je  posve jasno, ne samo iz Sesardićeva članka nego i iz naslova da profesor Sesardić spominje „presumpciju  krivnje“, Josipović mu  replicira na „presumpciju  nevinosti“, pritom  buncajući o Hitleru, Mussoliniju, Miloševiću ili čak Paveliću, a   preskačući  Broza, Visarjonoviča, Zedonga ili čak Pol Pota.  Tu daljni komentar nije  potreban jer Josipović polemizira s tezom koja u Sesardićevu članku ne postoji.

Treće, Josipović ništa ne govori o presudi Vrhovnog suda Socijalističke Republike Hrvatske. A on kao pravi socijalist, koji je  1994. godine izišao iz  SDP-a u koji  je ušao 1980. dok je isti još zvao  SKH s jedne strane jer je Račan iz naziva stranke SKH-SDP izbacio onaj predmetak SKH,  a s druge zato jer  socijalistička internacionala  nije  htjela  u  svoje članstvo primiti SDP  uz obrazloženje  kako je  „Račan stao na stranu  nacionalista  Tuđmana, umjesto da  je stao na stranu druga socijalista Miloševića“, istog onog Miloševića kojeg Josipović spominje u  kontekstu  „presumpcije nevinosti“.

Ako Josipović već ne poštuje  institucije Republike  Hrvatske, mogao bi bar kao pravi drug i socijalist poštovati bar presudu vrhovne pravosudne institucije SRH.

Zašto mislim  da Josipović ne poštuje institucije RH?  U narodu  je poznata izreka da „i ćorava koka  nađe zrno“. Tako je Josipović jedinu pametnu  i korisnu stvar za RH učinio 1997.-1998.  godine kad je u  sklopu predmeta Blaškić pred haškim sudom, skupa s doktorom Ivom Šimonovićem  uspješno obranio  Republiku Hrvatsku od zahtjeva haškog suda za  izdavanjem obvezujućeg naloga (sub poena duces tecum)  Ministarstvu obrane RH kojim  bi MORH  bio  dužan  ustupiti kompletnu  dokumentaciju koji je imao  u svom posjedu. Rekapitulacija  tog  spora nalazi  se  u  paragrafima 42. i 43. presude Blaškiću. http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf

2000. godine na Pantovčak dolazi Mesić, i jednostavno ruši poziciju RH koju su u Haagu obranili Josipović i Šimonović dilajući dokumente s oznakom državne tajne iz ureda Predsjednika RH kršeći pritom članke 2. I 3. Ustavnog zakona o suradnji s MKSJ  u Den Haagu te tada važeće članke 144. i  146. Kaznenog  zakona  Republike Hrvatske. Najekstremniji prikaz  takve Mesićeve rabote koja bi  se  najblaže mogla opisati kao  veleizdaja imamo u  činjenici da drug i socijalista za kojeg ne vrijedi presumpcija nevinosti, Slobodan Milošević dana  26. lipnja 2003.  godine maše famoznim „Brijunskim  transkritpom“ tijekom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva, bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj  Petera  Galbraitha, a isto  čini i  odvjetnik Branislav Tapušković, formalno u svojstvu  „prijatelja suda“ (amicus  curiae)  a stvarno kao pravni zastupnik Republike Srbije. Notorna je  i neoboriva  činjenica da je Vlada RH sukladno svojim ovlastima iz članaka 2. i 3. Ustavnog zakona o  suradnji s MKSJ  U Den Haagu, deklasificirala i odobrila uporabu Brijunskog transkripta pred haškim sudom  tek 1. veljače 2005. godine, što  za  one koji  to  dobro ne  razumiju, znači da  je obrana Slobodana Miloševića tim krunskim dokumentom  raspolagala najmanje godinu  i pol  dana prije  nego obrana generala Gotovine, odnosno da  je Vlada RH tim dokumentom  raspolagala  najmanje godinu i pol dana kasnije nego Vlada Republike Srbije.

2010. godine na Pantovčak dolazi Josipović koji na Markovom trgu priseže da će štititi ustavni poredak RH. Pa zašto onda nije, kad  je dobio uvid u Mesićevo rušenje ustavnog poretka dilanjem Tuđmanovih transkripata,  pozvao DORH i  MUP da se stvar procesuira i  da se zaštiti ustavni poredak RH? Jer, ne samo da je Mesić tim činom klasične veleizdaje srušio ustavni i  zakonski poredak RH, nego je pregazio i Josipovićev i Šimonovićev trud u svezi sub poene u  slučaju Blaškić!

– Josipović u  svom odgovoru Sesardiću pokojnog predsjednika Tuđmana posprdno naziva partizanom. A onda traži da se poštuje ono  što ni sam ne poštuje. Zašto on nije stao u obranu tog partizana Tuđmana, nego je dopustio da se njemu pokušavaju prikačiti  dva UZP-a  od kojih je jedan na kraju  i prošao, s  pogubnim posljedicama po RH?  I ne samo da  nije učinio ništa da se Mesićevo protuustavno  i protuzakonito  dilanje transkripata sankcionira,  nego je i sam sudjelovao u tome, kako svjedoči bivši srbijanski diplomat Cvetičanin, koji u svojoj knjizi tvrdi  kako mu je „Josipović predao celu  hresotmantiju dokumenata“ a koji  su pomogli Srbiji da se  obrani od tužbe za genocid, pa je tako zločin u Vukovaru koji se ne može opisati  nikako  drugačije nego kao genocidni zločin, ostao bez pravne satisfakcije.

Četvrto,  Josipović nije odgovorio Sesardiću o kršenju Ženevske konvencije iz 1929. Umjesto toga, Josipović je sasuo cijeli  niz objeda i uvreda služeći se  ad hominem umjesto ad  rem načinom argumentacije.

Povijest  sukoba sa  Sesardićem

Ivo Josipović, te udruge HHO i  Documenta predvodili su 2000.-ih  informacijski rat protiv operacije  Oluja. Posebno su u fokusu držali onu tezu da je „u Oluji ubijeno preko 600 srpskih civila“.  Naravno, ta teza  je bezočna laž, a to se pokazalo i  na haškom sudu. Međutim, oni su i dalje nastavili tu tezu gurati  kroz hrvatski medijski prostor. A  onda je dana 7. kolovoza 2011. godine profesor  Sesardić jednim jedinim člankom u Jutarnjem listu srušio čitavu  tu njihovu dugo građenu informacijsku konstrukciju kao kulu od  karata.  Taj  članak u skraćenom izdanju možete vidjeti na ovom linku

https://www.jutarnji.hr/vijesti/haag-otkrio-hrvatski-helsinski-odbor-nije-govorio-istinu-o-oluji/1811973/

Tri dana  nakon toga, prvi se s pjenom od mržnje na ustima javlja Zoran Pusić,  koji se „pristojno“ izražava već  u  samom naslovu svog bjednog pamfletića:

https://www.jutarnji.hr/vijesti/zoran-pusic-profiteri-su-stanovali-negdje-drugdje-dok-je-hho-u-vukojebine-isao/481732/

A onda totalna ofenziva na argumentirani i potpuno istinit članak profesora Sesardića i to s državne televizije: Saša Kosanović, Žarko Puhovski, Ivan Zvonimir Čičak, te osnivač Sorosevog „Otvorenog društva“ u  Hrvatskoj i glavni ideolog stranke  „Neovisni za Hrvatsku“ Ivo Banac,  totalno zapjenjeni nemušto pokušavaju opovrgnuti teške argumente i notorne činjenice iz članka profesora Sesardića. Taj bal vampira možete vidjeti  na slijedećem linku:

https://www.youtube.com/watch?v=2pgzQ-vGnrw&t=

Notorna  je i neoboriva činjenica koju  je, pritisnut teškim argumentima obrane generala Gotovine, morao priznati čak i  Žarko Puhovski kao svjedok haškog tužiteljstva tijekom protuispitivanja 17. veljače 2009. godine, da je HHO-u Soros plaćao  500  tisuća dolara godišnje za produkciju  lažnih vijesti  protiv predsjednika Tuđmana, a u  što su spadale i laži  o operaciji Oluja kao zločinačkoj operaciji. To možete vidjeti  na idućem linku, na stranicama 16137. – 16138.
http://www.icty.org/x/cases/gotovina/trans/en/090217IT.htm

Kad uzmete da  je ovih pola milijuna  dolara isplaćivano  na godišnjoj  razini, a s obzirom na broj članova HHO-a, dobijete vrijednost po glavi svakog člana  HHO-a otprilike onoliku kolika  je 33. godine  nakon Krista u vrijeme Pashe u  Jeruzalemu bila oko 30  srebrnjaka.

  1. godine na HTV-u je prikazana emisija „Latinica“ s naslovom „Ante Gotovina, je li ga tko vidio?“.

U toj emisiji s  lijeve  strane stajali su Ivo Josipović, Zrinka Vrabec Mojzeš i  Čedo Prodanović  a s desne, Nenad Ivanković,  Marin Ivanović i, ako me sjećanje ne vara,  Ljubo Česić Rojs.  Kažem „ako me sjećanje ne vara“ jer ta emisija je u 13 djelova bila vidljiva na internet  servisu  you tube, ali je skinuta  zbog, pazite ovo, „kršenja autorskih prava HTV-a“.

Negdje  u 10. ili 11. isječku odmah na  početku, Josipović je, odgovarajući  na argument s desne strane da je Hrvatska za  zločine nakon Oluje pokrenula oko  4 tisuće sporova od čega je na sudu završilo oko 2 tisuće a od čega opet 1492 predmeta završilo osuđujućim presudama, te da je  sve to  navedeno u  „Bijeloj knjizi RH  o odnosu s haškim sudom“, rekao otprilike ovako:

„Vi  kad malo uđete u te predmete, to su sitna djela, šumske krađe itd, međutim nema nijednog ratnog zločina u toj knjizi. To je prodavanje magle koje možda može proći  u hrvatskoj  javnosti  ali   na haškom sudu to  ne može proći“.
A onda je na njegovu žalost to itekako prošlo  na haškom sudu (primjerice paragrafi 2203.,  2313. i 2321. u presudi Gotovini) .

A onda  se Josipović preko svojih apologeta pokušao  nemušto opravdati da je on  govorio o „ratnim zločinima“ a  da ta djela, među  kojima je i 37 ubojstava za koje je osuđeno 26 osoba  nisu kvalificirana kao ratni zločin nego kao obična ubojstva. Međutim, kao prvo, da bi se nešto kvalificiralo kao  ratni zločin potrebno je utvrditi stanje  oružanog sukoba. Takvog stanja nakon 7. kolovoza 1995. u 17 sati na  području  na kojem su  počinjeni zločini nije  bilo. A kao drugo, odgovarajući  na  pitanje  haškog tužiteljstva zašto ta djela nisu kvalificirana kao ratni  zločin, tadašnji županijski državni odvjetnik u Zadru  Ivan Galović odgovorio je da je tu ionako bila  riječ samo  o formalnosti, budući da  su za opisana kaznena djela, bez obzira bila ona formalno-pravna interpretirana kao čin ratnog  zločina  ili obično ubojstvo, pljačka, palež itd. bile  zapriječene jednake zatvorske kazne po tada važećem kaznenom zakonu  a  koji je preuzet iz bivše države.
Pa opet, kad Josipović  već ne poštuje pravne  propise RH, mogao je bar, kao pravi drug i socijalist poštovati bar zakonske odredbe koje je RH preuzela od  SFRJ i SRH.

Umjesto toga  svi takvi video zapisi pomoću kojih  bi se mogla dati točna referenca na servisu  you tube ali i daily motion počeli su  nestajati uz obrazloženje o „povredi  autorskih prava HTV-a“. Ono što  posebno upada u oči  je da je brisanje  tih video materijala s interneta počelo dolaskom na čelo  HTV-a bivšeg oficira KOS-a Gorana Radmana. A onda opet, javna je tajna  da je  upravo Josipović odigrao presudnu ulogu u  instaliranju Radmana na čelo HTV-a. Ruka ruku mije…

Napad  na Kamenjar.com

Josipović u svom pamflet-odgovoru s puno pjene, mržnje i ad  hominema a bez  ijednog argumenta ničim izazvan napada portal Kamenjar.

Kaže kako je „Slaven Letica toliko nisko pao da piše za Kamenjar“.  Budući da ja tu i tamo napišem neki članak za Kamenjar, mogu i imam pravo reći da Kamenjar ipak nije pao toliko nisko da  za njega piše Slaven Letica. Zatim, Josipović kaže kako je Letica jedini koji zaslužuje odgovor. Taj  njegov bjedni  pokušaj  trolanja kojim je pokušao nipodoštiti među ostalim i  mene, (jer je vrlo izgledno da mu je  moj  članak  o Kordiću bio okidač za stupidnu izjavu o „naoružanim Franjevcima“) valjda  bi mene  trebao naljutiti. Međutim, on me je umjesto toga samo dobro nasmijao.
Jer, portal Kamenjar samo  je  prenio  objavu s  Facebooka Slavena Letice,  ali je očito Ivo Josipović u tolikoj mjeri  informatički   nepismen da nije  shvatio da portal  Kamenjar crvenom crtom-podvlakom označava  poveznicu (link) na  izvor. Josipović ili  nije znao, ili se  bojao  kliknuti na tu  crvenu crtu. Što bi  tek da crta nije crvena nego plava, ili ne daj Bože, crna?

A da ne govorim o tome  da je  Josipovićevu izjavu  o „naoružanim fratrima“ ali i  njegov odgovor Sesardiću Kamenjar  također prenio, pa bi  se Josipovićevom „logikom“ moglo reći da je „Josipović pao  toliko nisko da piše za Kamenjar“. Ne gospodine, pardon, druže Josipoviću, Kamenjar ipak nije toliko  nisko pao.

Albert  Einstein jednom je rekao da mrak ne postoji,  nego da je to  samo nedostatak svijetlosti. Rekao je i da je mržnja samo nedostatak ljubavi. Josipovićev pamflet u kojem nema ni  trunke ljubavi ne može ni biti  drugačiji, jer Bog je Ljubav. Isus Krist je Ljubav. Kod Josipovića nema Boga i  zato mu pamflet izgleda ovako jadno (a vjerojatno tome kumuje i ova južina)m pun mržnje i bez imalo ljubavi.
Međutim, Josipović ima šansu kakvu  nemaju ni neki koji sebe smatraju najvećim vjernicima i koji svake nedjelje idu u crkvu. On se samo treba  iskreno pokajati i  u tom kajanju  učiniti sve da se  rasvjetli ubojstvo obitelji  Ševo,  a posebno Rosemarie Ševo, curice koja je  u  trenutku ubojstva imala svega  9  godina. Takav postupak mogao bi mu, nakon  završetka ovozemaljskog života donijeti kartu  direktno za raj.

Do tada, ili do drugog Kristovog dolaska želim da Josipovićev treći dolazak u SKH-SDP  protekne  u redu, i da on  skupa s drugovima iz partije shvati  da će se narednih dana i tjedana obilježiti 30 godina od pada  Berlinskog zida, događaja kojeg su  on  i drugovi  iz partije očito prespavali.

Ivo Josipović je trećerazredni pravnik, koji teško da bi u nekom uređenom sustavu civiliziranog zapada uopće došao do diplome, a do koje je  po svemu  sudeći došao  jer mu je otac Ante bio visoko  pozicionirani član komunističke partije.  Ali, neka ga  to ne obeshrabri. Naime, iako trećerazredan, Ivo Josipović je puno bolji pravnik nego  glazbenik. Nu, neka ga  ni to ne  obeshrabri jer  je on puno bolji  glazbenik nego  političar.

I zato, ja mu  dobronamjerno i od sveg srca želim da shvati da je Berlinski zid pao, ima dobrih 30  godina.
A do  tada, ja ga, bez mjerenja kukuruza, pozdravljam starim  hrvatskim pozdravom IJLM, iliti „Ivo  Josipović laje na mjesec“ …

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Video: selo Buković, 17. Kolovoza 1992. – ‘srpska nejač’ slavi 2 godine ‘balvan revolucije’ uz četničke zastave i borbene pjesme

Objavljeno

na

Objavio

S vremena na vrijeme nije loše prisjetiti se “ugroženih” Srba iz bivše “SAO Krajine” i toga kako su se ponašali u vrijeme petogodišnje okupacije hrvatskog državnog područja, pogotovu uzme li se u obzir činjenica da se to razdoblje hrvatske povijesti od mnogih nastoji prikazati u potpuno iskrivljenom svijetlu, a krivnja srpskih terorista i njihovi masovni zločini relativizirati.

Poslušajmo na trenutak govore njihovih prvaka – i gostiju iz Srbije – u vrijeme obilježavanja druge obljetnice rušenja prvih balvana kod sela Buković (općina Benkovac) i pogledajmo u kakvom se ozračju sve to odvija.

To su oni za koje nam i danas Milorad Pupovac, Dejan Jović, Borislav Milošević i drugi velikosrpski propagandisti i etnobiznismeni iz SDSS-a, SNV-a i srpskih “Novosti” tvrde kako su bili “ugroženi”, “goloruki”, “uplašeni” i “digli su se u obranu svojih prava i golih života”.

Kako kaže jedna poslovica: Ako laže koza, ne laže rog. BILI SU TO ČETNICI I TERORISTI, ZLOČINCI NAJGORE VRSTE, OKO TOGA NEMA NIKAKVE DILEME.

Pogledajte dragi čitatelji koja je to razina mržnje, kakav se vokabular koristi, koje insignije nose i koje zastave “ugroženi” Srbi ističu (usred međunarodno priznate Republike Hrvatske – punopravne članice UN-a!), što pjevaju, kako se ponašaju i što govore njihovi politički prvaci, vojni zapovjednici i gosti iz Srbije – te kako je to oduševljeno dočekano od mase koja je nazočna skupu.

Slavlje je održano uz četničke zastave, himnu Srbije i borbene pjesme u Bukoviću, 17.8.1992. pred tisućama “krajišnika”, a zapaljive huškačke govore održali su Gligorije Rnjak (koji je goste pozdravio u ime sela Buković kao predsjednik Mjesne zajednice), Zdravko Zečević (predsjednik “vlade” tzv. SAO Krajine), Goran Opačić Klempo (zapovjednik voda 180 oklopne brigade “SVK”, potom zapovjednik  Specijalne jedinice “MUP Krajine” koji je prema svjedočenjima mnogih sudjelovao u zločinima nad Hrvatima u okolici Zadra, pa i u Škabrnji) i gost iz Srbije, Željko Ražnatović Arkan (ratni zločinac i zapovjednik paravojnih formacija SDB-a Srbije, “Srpske dobrovoljačke garde” i “Tigrova”).

Posebno obratite pozornost na to što govore o Hrvatima i Hrvatskoj. To su “naši sugrađani” od kojih mnogi tvrde kako su i danas “ugroženi”, a poneki, poput četničkog ekstremista Gligorija Rnjaka i sudjeluju u vlasti u današnjoj “ustaškoj” državi Republici Hrvatskoj protiv koje su se borili svim raspoloživim sredstvima i za to primaju pozamašnu svotu “ustaških” kuna svakog mjeseca. Spomenutoga su, naime, njegovi sunarodnjaci poslije rata izabrali za vijećnika Gradskog vijeća Benkovac, u kojemu je on bez trunke srama uskoro počeo prozivati pojedine Hrvate za “netoleranciju” i “diskriminaciju Srba”, dok je gradonačelnika Benkovca Branka Kutiju optužio za “sustavnu diskriminaciju pripadnika srpske nacionalne manjine na području Benkovca” i pri tomu (u materijalu na 70 kucanih stranica) ustvrdio da je Kutija “rasist, nečovjek, veliki lažov i više nego kriminalac, duhovni i moralni bogalj”.

(Vidi: https://www.zadarskilist.hr/clanci/14032012/rnjak-na-70-stranica-optuzio-kutiju-za-diskriminaciju-srba)

Rnjak je svoju borbu za “krajinu” nastavio i u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj, kao i mnogi drugi – uz nažalost, nepojmljivu popustljivost hrvatskih vlasti koja se graniči s mazohizmom.

Ovdje je svaki komentar suvišan i takvo što moguće je samo kod nas.

Kako ne bi bilo zabune, materijal potječe iz arhiva samih terorista – video kazete koje je naša vojska i policija pronašla u njihovim jazbinama nakon oslobađanja okupiranih područja u kolovozu 1995.

Govori Rnjaka, Opačića, Zečevića:  https://www.youtube.com/watch?v=w8VtrFKkchg

Govor srpskog “narodnog junaka” Željka Ražnatovića Arkana na istom skupu: https://www.youtube.com/watch?v=2WNgQwHnE_k

NIKAD NE ZABORAVITI – DA NAM SE NE BI PONOVILO!!!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Odgovor na (po)četničku propagandu Dejana Jovića

Objavljeno

na

Objavio

portalnovosti.com

Na komemoraciji broju 1285, u Banskom Grabovcu, održao je Dejan Jović “istorijski” govor dostojan govora Dobrice Ćosića i Slobodana Jogurt Miloševića. Što je točno govorio i što je točno u njegovom govoru, ako je uopće išta, analizirat će mo polako i s pažnjom, sve potkrijepljeno činjenicama, naravno. https://www.portalnovosti.com/neoustastvo-je-stvarna-prijetnja

Krenut će mo od broja 1285. Zašto broj? Zato što ljudske žrtve mogu biti stvarne, a mogu biti i broj onomu koji žrtve ne poštuje i sve što želi od žrtava koje ne osjeća je nekakav probitak, u ovakvim slučajevima politički, teritorijalni, materijalni, ideološka pobjeda, i sl.

Srpsko nepoštovanje čak i svojih žrtava legendarno je. Pa tako svjedočimo suludom broju 1.700.000 pobijenih Srba u WW2, u NDH, iako službene statistike govore da je pravoslavaca izašlo iz WW2 milijun više, a katolika milijun manje, odnosno govore nam, kad sve zbrojimo, da je u NDH do Drine Srba ostalo 1948. gotovo jednako kao i na popisu 1931., a fali jedino mitski broj 1.700.000, za koji svi znamo u koje svrhe se nabacuje. Slično se, po istom obrascu, dogodilo i u Oluji kad su Srbi proglasili dekretom 25.000 pobijenih civila, a u Haagu dokazali 44 ubijena civila. Ubijenih 44 jest veliki broj, no najmanje sto do tisuću puta manji u odnosu na broj civilnih žrtava bilo koje poznate bitke te veličine u čitavoj svjetskoj povijesti ratovanja.

Piše: Stjepan Štimac/ProjektVelebit

Uzmimo za primjer nama jednu od najvećih bitaka, a svjetski manju bitku, onu za Vukovar (ako ne računamo da je Srbija na Vukovar poslala sve što je imala), pa usporedimo to s Olujom. Onda vidimo da su Srbi samo u Vukovaru pobili oko 1.100 civila, a u Srbiju u koncentracione logore odvukli oko 7.000 ljudi, 90% civila, od kojih se iz Srbije nikad nije vratio nepoznat broj. No poznato je da Hrvatska potražuje još uvijek preko 1.900 nestalih civila i vojnika. Istovremeno je nekoliko stotina ranjenika i medicinskog osoblja pobijeno na Ovčari, dakle 10 puta više samo hrvatskih ranjenika i medicinskog osoblja iz Vukovarske bolnice nego Srba u čitavoj Oluji. O čemu onda govorimo? S kim mi to imamo posla?

Žrtve se mora poštovati, no žrtve se ne smije tretirati kao žohare, kao što velikosrpski propagatori tretiraju čak i svoje žrtve kroz čitavu povijest. Naime, čovjek nije žohar i ako je negdje ubijeno 10, 100, ili 200 ljudi onda ti ljudi imaju ime i prezime, povijest, prošli život, pravo na sjećanje, no u slučaju kad od nekoliko tisuća ili nekoliko desetaka tisuća žrtava prave 1.700.000, oni – te žrtve pretvaraju u žohare i običan broj bez ičega ljudskog. Činjenica je također da takvo ofrlje nabacivanje brojevima niti ne služi ničemu ljudskom, već je klasična priprema za neljudska genocidna djelovanja. To smo već vidjeli i naučili.

Isto se tako Dejan Jović u primjeru Banskog Grabovca nabacuje brojkom od 1.285 u svrhu velikosrpske propagande. No istina je da su u Banskom Grabovcu nakon pokolja civilnih službenika Hrvata ubijeno prema popisu 1945., 292 stanovnika Srbina, a prema istim popisima iz okolnih mjesta još stotinjak, pa je broj ubijenih prema popisima ondašnje Jugoslavije manji od 400, no Dejan Jović se kao tipični velikosrpski mitoman drži izmišljenog broja 1.285 jer bolje i jače potiče na mržnju prema Hrvatima i svakoj državi Hrvatskoj. A mržnja je velikosrbinu životna hrana. http://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/138-arhiva-stari-hrsvijet-net-2/15780-jugonostalgiari-i-dalje-neumorno-lairaju-to-se-zbilo-u-banskom-grabovcu-1941

Dejan Jović govori o dvije revizionističke teze, revizionističke zato što se ne slažu s velikosrpskim propisanim tezama, a to što se slažu s dokumentiranim činjenicama kakve su po sebi, to gore po činjenice.

“U tom kontekstu, dopustite da se samo kratko osvrnem na dvije teze koje danas razvijaju revizionisti, oni kojima je cilj predstaviti ustaše kao borce za slobodu, a ljude poput Vasilja Gaćeše i Nikole Demonje, hrabre banijske partizane, kao teroriste – sasvim u stilu izjava Andrije Artukovića na njegovu suđenju u Zagrebu 1986. godine…

… Prva teza odnosi se na to da su nasilje započeli ustanici, a ne ustaše. U noći između 23. i 24. jula 1941. grupa Banijaca, predvođena Vasiljem Gaćešom, napala je žandarmerijsku stanicu i željezničku stanicu ovdje, u Banskom Grabovcu, te je tada poginulo nekoliko službenika NDH, odnosno ustaša.” (Dejan Jović, Novosti)

Dejanovi hrabri partizani, a ne teroristi, Vasilj Gaćeša i Nikola Demonja, ubili su ničim izazvani općinskog bilježnika D. Šipraka, oca (vlasnik ciglane) i sina Cimbari, predstojnika željezničke postaje Leopolda Lukanca, nadglednika pruge Ivana Marakovića i pružnog radnika Đuru Malovića.

Dakle, prema hrabrom partizanu koji revno opravdava ubijanja nevinih i nenaoružanih civilnih općinskih službenika Hrvata, Dejanu Joviću, nije terorizam kad ubijaš općinske bilježnike, nadglednike i radnike na željeznici, ako su općinski bilježnici i radnici na pruzi Hrvati, naravno. Valja primjetiti da Dejan Jović glavom i bradom, osobno, općinske službenike i radnike na željeznici naziva “ustašama”. Zašto je to “ustaša” bitno? Jako je bitno i također jedan od mnogih obrazaca srpske ubilačke politike, valja to jasno reći. Naime obrazac je uvijek isti, prvo se razvija teza o ustašama kao nečemu neljudskom koje se mora ubiti po svaku cijenu, otud i toliki mitovi o ustašama, svi dokazano lažni, počevši od Pavelićeve košare srpskih očiju, preko “četeres iljada Srba u svakoj od sedamsto iljada rupica”, do “40 od ustaša zaklanih srpskih novorođenih beba u vukovarskoj bolnici 1991”.

I onda kad su kao utvrdili da se ustaše ne samo “smije” nego “mora” pobiti, sve, od trudnica preko novorođenčadi do staraca od sto godina, onda samo u tu krvavu velikosrpsku jednadžbu po potrebi dodaju što hoće i kako hoće, primjerice: osamnaestero djece Ivezićevih, trudnicu Ivanu Novak, Zagrepčane civile koji su nakon povlačenja ustaša ostali u Zagrebu na milost i nemilost četnika netom preobučenih u partizan, povjesničare s Filozofskog fakulteta i sve uglednije Hrvate, sve Hrvate po Hrvatskoj i Jugoslaviji koji bi mogli imati neko nepropisano mišljenje ili bogatstvo, Vericu Nikšić (13), Martinu Štefančić (4), 27-mero djece u Slavonskom brodu, dr. Šretera, 12 policajaca u Borovu Selu, sve ranjenike iz bolnice Rebro (1945.), Sveti Duh (1945.) i svih ostalih bolnica po Hrvatskoj, ranjenike i medicinsko osoblje bolnice u Vukovaru (1991.), stanovnike Škabrnje, Široke Kule, Vukovara…, narodnjake u Istri, službenice u gradskoj upravi Zagreba nakon pada NDH – koje leže i danas u ogromnoj masovnoj grobnici na Jelenovcu…

Pa tako općinski službenik i pružni radnici u Banskom Grabovcu po istom obrascu Joviću postadoše ustaše, a kako vidimo ustaše je uvijek opravdano ubiti imali oni jedan dan starosti ili sto i pet godina. I nema veze što 90% pobijenih u WW2 i 100% pobijenih u Domovinskom ratu nisu bili pripadnici ustaškog pokreta ili ustaška vojska, ali ako su pobijeni od strane srpske krvave crne i zločinačke ruke, odmah je jasno da se mora raditi o ustašama, kako tvrde velikosrpski zagovornici terorizma.

“Revizionisti tvrde da je masovni genocidni zločin koji je ovdje – i u susjednoj Glini – počinjen u julu 1941., bio zapravo opravdani i jedini mogući odgovor na nasilje koje su započele ustaničke jedinice, predvođene Gaćešom. Međutim, pritom se ‘zaboravljaju’ dvije okolnosti. Prvo, nije točno da prije toga nije bilo nasilja prema Srbima, Židovima i drugima. Nasilje u NDH počinje već u travnju 1941: u Gospiću već 10. travnja uhapšeno je 20 muškaraca Srba, a u Novoj Gradišci 11. travnja – njih 57. To se nastavlja svakodnevno…” (D. Jović, Novosti)

Ako je u Gospiću uhapšeno 20 Srba 10. travnja, činjenica je također da je II Konjički puk Car Dušan Silni u Bjelovaru, ne uhitio nego otpočeo pokolj Hrvata 8. travnja, a to je ipak dva dana prije i zlodjelo koje je svakako objava rata, te je izazvalo paniku kod hrvatske vojske koja je bila još uprocesu formiranja. U isto vrijeme otpočeli su pokolji Hrvata po Hercegovini. I možemo mi lamentirati koliko hoćemo čija je prva puška opalila, no činjenica je da se Srbi redovito hvale da je prva njihova puška opalila, to potvrđuju i zapisi, a također možemo zaključiti, ako se već radilo o tomu hoće li nastati Hrvatska ili Srbija na prostorima gdje su Hrvati apsolutna većina, onda je logično da nastane Hrvatska, ili nije Dejane? Što je najbolje, nisu se trebali niti nešto pretjerano pokoravati, već samo prihvatiti državu Hrvatsku koju su na kraju ipak silom prilika morali priznati okupatori u tzv. Krajini, a tom priznanju svojom su žrtvom pomogli i svi oni od najmanje 10.000 časnih hrvatskih Srba koji su se borili u Domovinskom ratu na strani svoje hrvatske domovine, protiv velike Srbije.

Dejan Jović & Co naravno ni danas Hrvatsku ne priznaju, te dokazuju na sve kvaziznanstvene mitomanske podzemne načine da Hrvati ne postoje, da Hrvati nikad nisu željeli Hrvatsku, odnosno da su Hrvati mit. Ali taj mit vas je otresao nekoliko puta pa je možda vrijeme da umjesto brektanja i naših mitraljeza i grmljavine naših topova, a ne samo vaših, počnete slušati što vam govorimo. Bit će lakše svima.

“Prema tome, tvrdnja da su ljudi Vasilja Gaćeše bili prvi nasilnici u NDH je lažna… A i da jesu, da su doista oni bili prvi koji su koristili nasilje, ničime se ne može opravdati odmazda koja je uslijedila… …Već i sam broj stradalih, kao i činjenica da su bili Srbi – dakle: određeni svojom nacionalnošću i identitetom – čini ovu tragediju jednim od dokaza i simbola genocidne prirode NDH…” (Dejan Jović, Novosti)

Kako funkcionira um “znanstvenika” Jovića? Prvo je po njemu tvrdnja o teroristima i ubojicama Gaćeši i Demonji lažna, a onda, jer nije lažna, Jović  ipak dopušta da možda jesu prvi nasilnici, no odmazda se ničim ne može opravdati i “kao” dokaz je genocidnosti NDH.

Prema Jovićevim moralnim uzusima, možda ustaše jesu počinili neki zločin prije Ustanka u Srbu, no pokolj 2000 Hrvata i muslimana samo u prvom valu, pa potpuno genocidno  istrebljenje Hrvata nakon kojeg je ugašen i Udbinski dekanat koji je ostao bez 16.000 vjernika, možemo definirati jovićevski – Već i sam broj stradalih, kao i činjenica da su bili Hrvati – dakle: određeni svojom nacionalnošću i identitetom – čini ovu tragediju jednim od dokaza i simbola genocidne prirode velikosrpskog zločinačkog projekta zaogrnutog u antifašizam.

Jović se s ovim svojim zaključkom u kojem su izmjenjene samo varijable i koji kao istina stoji u vječnost sigurno ne bi složio, već bi srpski genocid nad nevinim i nenaoružanim hrvatskim civilima, među kojima je užasno velik broj djece, tretirao kao pravednu osvetu. Odnosno on svojim izjavama o Srbu kao antifašističkom ustanku i doslovno proturječi sam sebi te je kao takav nedostojan zvanja znanstvenika. Jer znanstvenik zna da ono što zagovara kao pravilo mora prvo primjeniti na sebi i na svojima. Ako ne može i neljudske posljedice mu se ne sviđaju, ali ipak inzistira na primjeni svojih antičovječnih pravila, onda je jednostavno u ovakvim krvavim primjerima sudionik u zločinima protiv čovječnosti. Jović ljude dijeli na vrijedne Srbe i apsolutno bezvrijedne Hrvate, na ljudska bića Srbe nad kojima je osveta nedopuštena, neljudska, fašistička, ustaška, te na Hrvate kojima su velikosrpskom propagandom potpuno oduzeta sva prava na ljudskost i nad kojima su osveta i potpuni genocid poželjni, opravdani kao antifašizam i moderna tekovina velikospskog koljačkog antifašizma.

Ovo je inače općeniti obrazac po kojem djeluje truli i gađenja vrijedan antifašizam i trulo gađenja vrijedno srpstvo. Jer, sjetimo se, traže da se ispričamo za 44 mrtva i 150.000 onih koji su sami organizirano otišli iz Hrvatske tvrdeći (i brutalno genocidom nad nama demonstrirajući) od prvog do zadnjeg dana, da suživot s Hrvatima nije moguć, dok naših 30.000 mrtvih u Hrvatskoj i BiH, te više od pola milijuna protjeranih nije uopće tema niti itko iz tih antifa velikosrpskih fašističkih agentura i falangi poziva na ispriku Hrvatima. Jednako je i s drugim svjetskim ratom, s tim što su omjeri na našu štetu sto puta strašniji i od Domovinskog rata.

“Druga revizionistička teza odnosi se na opravdavanje takvog nasilja nad cijelim srpskim narodom i nad Jugoslavenima time što je navodno cijela međuratna Jugoslavija bila jedna vrsta ‘tamnice’ za hrvatski narod. Teza otprilike glasi ovako: ustaška odmazda nad Srbima i Jugoslavenima bila je opravdana zato što su oni činili nasilje nad Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj se provodio pokušaj uništenja hrvatskog identiteta. Unitaristički karakter međuratne Jugoslavije bio je, po toj tezi, motiv, povod i razlog za nasilje u NDH. Srbi i Jugoslaveni su, dakle, dobili što su tražili – a NDH je bila samo reakcija na unitarizam. Ta je teza, također, lažna. Prije svega, Kraljevina SHS, odnosno Kraljevina Jugoslavija, nije negirala hrvatski identitet – ili barem, da budem potpuno precizan, nije ga negirala ili pokušala ograničiti više od srpskog identiteta ili više od slovenskog.” (D. Jović, Novosti)

Nasilje nije opravdano nikad, to je moj stav za razliku od Jovićevog kojemu je kako vidimo nasilje uvijek opravdano ako ga čine Srbi nad svima drugima. Činjenica je – Kraljevina Jugoslavija jest bila tamnica naroda i s tim se slažu svi narodi osim velikosrba kad se prebace u jugoslavenski mod ne bi li dokazivali kako je otvoreno i javno tiranska velikosrpska vlast bila dobrohotna prema drugima. Činjenica je – Hrvati nisu imali pristup u Narodnu skupštinu 10 godina, a onda kad su pušteni pobijeni su bez milosti. Dakle Hrvati nisu imali niti osnovna ljudska prava, a što je to onda nego ropstvo najodvratnijeg tipa. Činjenica je – jedan od onih koji je preživio pokolj u Narodnoj skupštini je i Ante Pavelić, kasnije poglavnik NDH. Kako su njegova smrtonosna iskustva sa srpskim primitivnim etičkim i političkim manirima utjecala na njega vidljivo je i iz kasnijeg njegovog djelovanja. Hrvatski identitet brutalno se kundacima, “kuršumima” i bajunetama suzbijao do tako neljudske mjere da su Albert Einstein i Heinrich Mann stali u obranu teroriziranih Hrvata te pisali Međunarodnom udruženju za ljudska prava u Parizu: https://croexpress.eu/hr-iseljenistvo/7158/prije-137-godina-roden-einstein-1931-stao-u-obranu-hrvata-kralj-srbije-je-nasilni-tiranin/

“..Slavljenje ubojica kao nacionalnih heroja se ne smije tolerirati.

Smatramo da je dužnost Međunarodne organizacije za ljudska prava da traži od svih koji poštuju slobodu i ljudska prava nacija, da se suprotstave tiraniji koja vlada Hrvatskom i počnu dostojanstvene prosvjede. Sve zemlje, osobito Francuska, Njemačka, Poljska, Austrija, mjesta gdje Međunarodna organizacija za ljudska prava djeluje, imaju odgovornost djelovanja kao štit za ovu malu, miroljubivu i prosvijetljenu naciju…” (Više na linku).

Mala, miroljubova i prosvijetljena nacija je hrvatska, a tiranija je kao i uvijek srbijanska. Slavljenje ubojica dakle nije izmislio Dejan Jović niti samo on slavi ubojice. Slavljenje ubojica već je prisutno stoljećima kao etička ne-vrijednost srpskog naroda. O velikosrpskim mitovima i tiraniji koju Dejan Jović ne priznaje i jedan je Albert Einstein imao što za reći! I tko je u pravu, Einstein ili Jović? Tko je od njh znanstvenik, čovjek, a tko apologet smrtonosne nacističko fašističke tiranije?

“Ustati protiv ustaškog režima, koji je do 23. jula 1941. već pokazao svoje zločinačko lice na mnogim mjestima u neposrednoj blizini Banije, bila je vjerojatno taktički nepromišljena i nedovoljno dobro provedena, ali časna odluka. Vasilj Gaćeša stoga zaslužuje naše poštovanje kao borac za slobodu, ustanik koji se prvi – ili među prvima – suprotstavio ustaškom zlu, i koji je za sobom poveo mnoge. Odbacujemo revizionističke teze i zato što one imaju sasvim direktne posljedice za sadašnjost…”

Taktički nepromišljena i nedovoljno dobro provedena odluka može značiti samo jedno: premalo je Hrvata pobijeno u toj akciji, naime pobjegla su im dva sina općinskog bilježnika. “Kakav nemar”, rekao bi Saborski zastupnik Stazić. A i nisu odmah krenuli dalje sa pokoljima nego par dana kasnije. S obzirom da se ovdje govori o ubojstvima i ako je u tom kontekstu nečega dovoljno ili nedovoljno onda to mogu biti samo ubojstva. Tko je i što to zastupa Dejan Jović?

Ako Vasilj Gaćeša kao ubojica apsolutno nevinih civila zaslužuje poštovanje Jovića i sličnih, onda i svatko tko je krenuo u obranu Hrvata nakon pokolja 400-tinjak Bjelovarčana te desetaka tisuća Ličana i Hercegovaca, zaslužuje apsolutno poštovanje hrvatske nacije, a u svoje ime ja im kažem “Slava vam i hvala za sve patnje koje ste prošli braneći nevini i nenaoružani hrvatski narod od gaćeša i sličnog terorističkog velikosrobskog genocidnog smrada od Banskog Grabovca, preko Like do Hercegovine. Na kraju su odnijeli gaće(še) na štapu, jer su zaslužili.

“Ustaše i partizani nisu isto i nikada ne mogu postati isto.” D. Jović, Novosti

Nisu isto, istina, no zato su partizani i četnici isto i svaki će danas živi četnik to potvrditi. Pogledati na Youtube sve klipove u kojima svi četnici tvrde da su samo mijenjali znakovlje po potrebi, kao što se četnici prave jugoslaveni po potrebi. U Domovinskom ratu Šešelj teroristima u Lici objašnjava zašto ne smiju javno nositi kokarde, već da moraju sa zvezdama glumiti partizane. “Ovde se stvara država”, objašnjava Šešelj u video uratku, ima na Youtube. Već viđeno.

“S krajem Hladnog rata, obnovljena je ideja o ujedinjenoj i slobodnoj, antifašističkoj Evropi, ali je i ona ubrzo zasjenjena ideološkim bitkama koje su ‘komunizam’ proglašavale samo totalitarnom ideologijom i praksom, ne vodeći računa o njegovoj progresivnoj i antifašističkoj dimenziji, barem kad se radilo o Drugom svjetskom ratu.” D. Jović, Novosti

Komunizam je u Europi osuđen kao zločinački totalitarizam na temelju činjenica o masovnim pokoljima vlastitog ili okupiranog stanovništva u brojkama daleko većim od nacističkih pokolja i to braniti je identično kao braniti nacizam ili fašizam, a i gore. No ima nas svakakvih pa i takvih koji ne vide da su njihovi komunisti tisuću puta gori od Hitlera. Uostalom, Pavelić je na listama najvećih zločinaca daleko pri kraju, dok je Tito ponosno uz Pol Pota, a kad bismo uzeli broj pobijenih u odnosu na populaciju kojom je vladao vidjeli bismo da je Hitler daleko iza njega.

“Današnje neoustaštvo Današnje neoustaštvo napada jednakim žarom te druge – manjine i pojedince – kao što je i ono ranije, klasično ustaštvo, činilo prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na toj mržnji prema drugome, na ideji da za drugoga nema mjesta ni u političkom ni u javnom prostoru, obnavlja se ideja ustaštva. Stoga je ne smijemo ignorirati: ne samo mi koji smo direktna meta te obnove, nego ni hrvatsko društvo u cjelini. Jer, u mjeri u kojoj se obnavlja ustaštvo, ukida se sloboda, sigurnost i mir – kao što je bio slučaj i u onom kaotičnom vremenu Drugog svjetskog rata u kojemu je korišteno masovno nasilje, koje je dovelo do tragedija kao što je ova koju danas komemoriramo u Grabovcu Banskom. u Grabovcu Banskom.” (D. Jović, Novosti)

Prafrazirat ću pa će te vidjeti s čim se suočavamo:

Današnje velikosrpsko četništvo pod krinkom jugoslavenstva napada jednakim žarom te druge – Hrvate, bilo kao ukupnost, bilo kao pojedince – kao što je i ono ranije, klasično četništvo, činilo prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na toj mržnji prema drugome, na ideji da za drugoga nema mjesta ni u političkom ni u javnom prostoru, obnavlja se ideja velike Srbije. Stoga je ne smijemo ignorirati: ne samo mi koji smo direktna meta te obnove, nego ni hrvatsko društvo u cjelini. Jer, u mjeri u kojoj se obnavlja velikosrpsko četništvo pod plaštem antifašizma, onog velikosrpskog, ukida se sloboda, sigurnost i mir – kao što je bio slučaj i u onom kaotičnom vremenu Drugog svjetskog rata u kojemu je korišteno masovno nasilje, koje je dovelo do tragedija kao što je ova koju danas komemoriramo na Bleiburgu, Ovčari i na tisućama masovnih grobnica Hrvata.

“Odbacujemo revizionističke teze i zato što one imaju sasvim direktne posljedice za sadašnjost. Stari ratovi često služe kao priprema za nove, a njihove interpretacije – posebno one koje tvrde da oni nisu završeni, ili nisu završeni kako treba – postaju temelj za ideju osvete, a time i kao priprema za novi rat.” (D. Jović, Novosti)

Čitava povijest svijeta mijenja se onako kako se nalaze dokazi o konkretnim događajima. To se zove znanost. Propisana laž nije Sveto Pismo, osim lažovima i ubojicama, a normalan čovjek ima pravo i dužnost ukoliko nađe dokaze te dokaze predočiti javnosti. Zatupati tezu da je mit i laž iznad dokaza je navada onih koji kriju svoje zločine, dakle zločinaca. Inače ovakvi kao Dejan Jović revno istražuju Domovinski rat i skviče kako ih se napada kad osporavaju neke teze, no istovremeno također skviče kad se istražuju i prilažu dokazi kojima se njihova strana dovodi u neugodnu situaciju. A da se probamo dogovoriti za početak je li istraživanje povijesti uopće dozvoljeno, komu je dozvoljeno i koji narodi imaju pravo istraživati povijest, a koji velikosrpskim četničkim dekretom nemaju?

Što se tiče onih koji pripremaju ratove možda bi bilo dobro primjetiti vojne kampove za djecu po Srbiji u kojima se obučavaju mali krajišnici, budući “časni” ubojice hrvatskih civila. Možda bi bilo dobro primjetiti da je nedavno osnovan i kamp u Srbu, doduše ne javno vojni, ali kamp za djecu i to baš u Srbu poznatom kao izvoru svake pobune i rata na ovim prostorima, nasuprot svake Hrvatske. Možda bi valjalo primjetiti tko to urla: “Rat nije završio Olujom, ni mirnom reintegracijom, ni ulaskom Hrvatske u Europsku uniju”, a tko to u Saboru RH urla “Na korak smo do toga da će lete meci”.

“Ali, ne treba se ni zavaravati o tome što bi neki od njih učinili i danas, kad bi to samo mogli. Ovi koji opravdavaju zločine na Baniji posebno…

…Na nama je, međutim, da ne ignoriramo postojanje revizionizma i da ga ne shvaćamo olako. On je ne samo uvreda žrtvama koje ovdje komemoriramo, nego je i prijetnja sadašnjim i budućim generacijama.” (D. Jović, Novosti)

Najbolje je Dejana parafrazirati, tako se najbolje vidi tko je u opasnosti:

Ali, ne treba se ni zavaravati o tome što bi neki od njih učinili i danas, kad bi to samo mogli. Ovi koji opravdavaju zločine u Srbu, Bleiburgu, Hudim jamama, Vukovaru, Dalju, Škabrnji, tisućama masovnih grobnica prepunih Hrvata, Banovini posebno. Na nama je, međutim, da ne ignoriramo postojanje velikospskog plana homogene velike Srbije i da ga ne shvaćamo olako. On je ne samo uvreda žrtvama koje ovdje komemoriramo, nego je i prijetnja sadašnjim i budućim generacijama.

Kao zagovornik terorizma nadrobio je Dejan Jović u ovoj kupusijadi još svega i svačega, no zadržat će mo se zbog forme na ovomu. Ako nekomu nije jasno zašto ga nazivam zagovornikom terorizma neka se vrati na tekst i ponovno pročita da je on, Dejan Jović, ponosan na “časne” Vasilja Gaćešu i Nikolu Demonju čija se čast i ispravnost ogleda u tomu što su bez ikakvog razloga kao pse pobili općinskog službenika, vlasnika ciglane i njegovog sina te radnike na željeznici, njihova je krivnja neporeciva kao što je bila i krivnja Martine Štefančić (4) 1991., naime bili su Hrvati. Ustaše, kako to važno i apsolutno lažno na kraju pasusa doda Dejan Jović. Inače poticanje na terorizam, pa i samim veličanjem terorizma, zabranjeno je Ustavom RH, no Ustav se od hrvatskog pravosuđa ionako tretira samo kao popis bezvrijednih smjernica slučajne države, smjernica koje se ne odnose na neprijatelje Hrvatske, ali se zato brutalno primjenjuju na Hrvate kao roblje bez prava glasa u vlastitoj državi.

Dakle, i dalje se ne razumijemo, a nerazumijevanje redovito proizlazi iz loše ili nikakve komunikacije. Mi i vi nemamo gotovo nikakakvu komunikaciju, odnosno vi naše pokušaje komunikacije uporno ignorirate jer su vam Hrvati samo mit, nešto bezvrijedno i nepostojeće čemu ne treba pridavati niti najmanju pažnju.

Nije do nas i nije nikad ni bilo hoćemo li razgovarati riječima ili topovima. Vi ste uvijek o tom odlučivali, a sve koji su vas nazivali braćom: Stjepana Radića, dr. Šretera, Stjepana Filipovića, Marka Oreškovića, sve izvorne jugoslavene… okrutno ste kao pse pobili. Što nama ostalima onda ostaje nego ustati i boriti se do zadnje kapi krvi protiv gluhih terorista.

U svojoj na(r)cističkoj aroganciji ponašate se kao bogomdani vladari. Kao da želite još jedan rat, vjerojatno i želite jer se okupljate na taj način, govorite u svim emisijama na taj način, pišete na taj način, politiku vodite na taj način, (ne)kulturnu hegemoniju provodite na taj način, pozicije i funkcije zauzimate na taj način, silom, i ne sramite se govoriti o krvnim zrncima koja moraju vladati. Ozbiljno računate na okolnosti u kojima bi Balkan pao u kaos i u kojem bi Rusija igrala veliku ulogu, a onda bi vi, kako i vaši “akademici” svako malo govore javno – Srbija sve svoje zemlje povratila. Pazite samo da vam se ne ostvari što želite i na čemu revno radite. Mogao bi vam na(r)cizam opet prisjesti.

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari