U potrazi za Istinom
Matchday: Sesardić vs. Josipović
Ivo Josipović je trećerazredni pravnik, koji teško da bi u nekom uređenom sustavu civiliziranog zapada uopće došao do diplome, a do koje je po svemu sudeći došao jer mu je otac Ante bio visoko pozicionirani član komunističke partije. Ali, neka ga to ne obeshrabri. Naime, iako trećerazredan, Ivo Josipović je puno bolji pravnik nego glazbenik. Nu, neka ga ni to ne obeshrabri jer je on puno bolji glazbenik nego političar…
U ovom članku referirat ću se na prepisku između dvaju profesora, Nevena Sesardića
https://www.jutarnji.hr/komentari/zasto-ivo-josipovic-zagovara-presumpciju-krivnje-u-slucaju-sirokobrijeskih-franjevaca/8741195/
i Ive Josipovića
https://www.jutarnji.hr/komentari/ivo-josipovic-odgovara-poznatom-filozofu-pozdravljam-ga-ne-sramotnim-zds-ni-casnim-sfsn-nego-novim-pozdravom-nslm-neven-sesardic-laje-na-mjesec/8769959/
Nakon ovog Josipovićevog odgovora, ja sam na Sesardićevom facebook profilu pod javnom objavom postavio pitanje profesoru Sesardiću pretpostavljajući da neće odgovoriti jer je u jednom drugom poznatom slučaju profesor Sesardić odbio nastavak polemike nakon što je napadnut od strane Zorana Pusića, Žarka Puhovskog, Saše Kosanovića, Ive Banca (glavnog ideologa strane NZH) Ivana Zvonimira Čička i sličnih jednako niskom „argumentacijom“ poput ove Josipovićeve (o tome nešto kasnije u članku) ali mi je on odgovorio da ipak hoće. Stoga se ja neću previše zadržavati na srži njihove polemike jer znam da će to profesor Sesardić odraditi vrhunski, kao i uvijek.
Tek nekoliko crtica o tome
Prvo, Sesardić kaže da je Josipović iznio tezu o „naoružanim fratrima“ ne navodeći nikakvu referencu a Josipović mu odgovara da pročita „studiju doktora Anića“ ali ne navodi koju studiju, naziv studije, ni broj stranice studije. Također kaže kako „ima dokumenata iz arhiva u Hrvatskoj ali i BiH (Sarajevo) ali ne kaže kojih dokumenata, pod kojim urudžbenim brojem, s kojim datumom datiranih itd. To se zove „uopćena referenca“ koja služi za najobičniji lov u mutnom.
Na primjer, kad ja iznosim svoje teze, uvijek naznačim preciznu referencu, kao na primjer u svom tekstu o „krivnji Daria Kordića. https://kamenjar.com/zaista-zasto-je-osuden-dario-kordic/
Na primjer, u paragrafu 630. raspravno vijeće jasno kaže da je „svjedok AT precizno opisao događaje tog dana u Ahmićima“. Pa onda upućujem na paragraf 626. u kojem se nalazi taj opis događaja tajnog svjedoka AT. I tamo jasno piše da je „s džamije pucano na HVO, da su poginula 4 pripadnika HVO-a i da vatra s džamije nije prestajala sve dok ista nije pogođena nekim teškim oružjem. Implicite, posve je jasno da je džamija u Ahmićima bila legalan vojni cilj HVO-a“.
S obzirom da dalje u svom odgovoru profesoru Sesardiću Josipovića otkriva da čita portal Kamenjar.com, vrlo je moguće da mu je taj moj članak bio okidač za izjavu o „naoružanim fratrima“. Podsjetit ću da je Josipović početkom svog predsjedničkog mandata posjetio Ahmiće gdje je nalupao gomilu gluposti, a to nije, u svojstvu Predsjednika RH kao institucije, učinio čak ni njegov prethodnik Mesić, kao što Mesić, za razliku od Josipovića nije u svojstvu Predsjednika RH posjetio četnički dernek u Srbu koji se održava oko 27. srpnja svake godine. Činjenica da ima stvari u kojima je Josipović gori čak i od notornog Mesića, porazna je po Josipovića.
Drugo, iako je posve jasno, ne samo iz Sesardićeva članka nego i iz naslova da profesor Sesardić spominje „presumpciju krivnje“, Josipović mu replicira na „presumpciju nevinosti“, pritom buncajući o Hitleru, Mussoliniju, Miloševiću ili čak Paveliću, a preskačući Broza, Visarjonoviča, Zedonga ili čak Pol Pota. Tu daljni komentar nije potreban jer Josipović polemizira s tezom koja u Sesardićevu članku ne postoji.
Treće, Josipović ništa ne govori o presudi Vrhovnog suda Socijalističke Republike Hrvatske. A on kao pravi socijalist, koji je 1994. godine izišao iz SDP-a u koji je ušao 1980. dok je isti još zvao SKH s jedne strane jer je Račan iz naziva stranke SKH-SDP izbacio onaj predmetak SKH, a s druge zato jer socijalistička internacionala nije htjela u svoje članstvo primiti SDP uz obrazloženje kako je „Račan stao na stranu nacionalista Tuđmana, umjesto da je stao na stranu druga socijalista Miloševića“, istog onog Miloševića kojeg Josipović spominje u kontekstu „presumpcije nevinosti“.
Ako Josipović već ne poštuje institucije Republike Hrvatske, mogao bi bar kao pravi drug i socijalist poštovati bar presudu vrhovne pravosudne institucije SRH.
Zašto mislim da Josipović ne poštuje institucije RH? U narodu je poznata izreka da „i ćorava koka nađe zrno“. Tako je Josipović jedinu pametnu i korisnu stvar za RH učinio 1997.-1998. godine kad je u sklopu predmeta Blaškić pred haškim sudom, skupa s doktorom Ivom Šimonovićem uspješno obranio Republiku Hrvatsku od zahtjeva haškog suda za izdavanjem obvezujućeg naloga (sub poena duces tecum) Ministarstvu obrane RH kojim bi MORH bio dužan ustupiti kompletnu dokumentaciju koji je imao u svom posjedu. Rekapitulacija tog spora nalazi se u paragrafima 42. i 43. presude Blaškiću. http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf
2000. godine na Pantovčak dolazi Mesić, i jednostavno ruši poziciju RH koju su u Haagu obranili Josipović i Šimonović dilajući dokumente s oznakom državne tajne iz ureda Predsjednika RH kršeći pritom članke 2. I 3. Ustavnog zakona o suradnji s MKSJ u Den Haagu te tada važeće članke 144. i 146. Kaznenog zakona Republike Hrvatske. Najekstremniji prikaz takve Mesićeve rabote koja bi se najblaže mogla opisati kao veleizdaja imamo u činjenici da drug i socijalista za kojeg ne vrijedi presumpcija nevinosti, Slobodan Milošević dana 26. lipnja 2003. godine maše famoznim „Brijunskim transkritpom“ tijekom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva, bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha, a isto čini i odvjetnik Branislav Tapušković, formalno u svojstvu „prijatelja suda“ (amicus curiae) a stvarno kao pravni zastupnik Republike Srbije. Notorna je i neoboriva činjenica da je Vlada RH sukladno svojim ovlastima iz članaka 2. i 3. Ustavnog zakona o suradnji s MKSJ U Den Haagu, deklasificirala i odobrila uporabu Brijunskog transkripta pred haškim sudom tek 1. veljače 2005. godine, što za one koji to dobro ne razumiju, znači da je obrana Slobodana Miloševića tim krunskim dokumentom raspolagala najmanje godinu i pol dana prije nego obrana generala Gotovine, odnosno da je Vlada RH tim dokumentom raspolagala najmanje godinu i pol dana kasnije nego Vlada Republike Srbije.
2010. godine na Pantovčak dolazi Josipović koji na Markovom trgu priseže da će štititi ustavni poredak RH. Pa zašto onda nije, kad je dobio uvid u Mesićevo rušenje ustavnog poretka dilanjem Tuđmanovih transkripata, pozvao DORH i MUP da se stvar procesuira i da se zaštiti ustavni poredak RH? Jer, ne samo da je Mesić tim činom klasične veleizdaje srušio ustavni i zakonski poredak RH, nego je pregazio i Josipovićev i Šimonovićev trud u svezi sub poene u slučaju Blaškić!
– Josipović u svom odgovoru Sesardiću pokojnog predsjednika Tuđmana posprdno naziva partizanom. A onda traži da se poštuje ono što ni sam ne poštuje. Zašto on nije stao u obranu tog partizana Tuđmana, nego je dopustio da se njemu pokušavaju prikačiti dva UZP-a od kojih je jedan na kraju i prošao, s pogubnim posljedicama po RH? I ne samo da nije učinio ništa da se Mesićevo protuustavno i protuzakonito dilanje transkripata sankcionira, nego je i sam sudjelovao u tome, kako svjedoči bivši srbijanski diplomat Cvetičanin, koji u svojoj knjizi tvrdi kako mu je „Josipović predao celu hresotmantiju dokumenata“ a koji su pomogli Srbiji da se obrani od tužbe za genocid, pa je tako zločin u Vukovaru koji se ne može opisati nikako drugačije nego kao genocidni zločin, ostao bez pravne satisfakcije.
Četvrto, Josipović nije odgovorio Sesardiću o kršenju Ženevske konvencije iz 1929. Umjesto toga, Josipović je sasuo cijeli niz objeda i uvreda služeći se ad hominem umjesto ad rem načinom argumentacije.
Povijest sukoba sa Sesardićem
Ivo Josipović, te udruge HHO i Documenta predvodili su 2000.-ih informacijski rat protiv operacije Oluja. Posebno su u fokusu držali onu tezu da je „u Oluji ubijeno preko 600 srpskih civila“. Naravno, ta teza je bezočna laž, a to se pokazalo i na haškom sudu. Međutim, oni su i dalje nastavili tu tezu gurati kroz hrvatski medijski prostor. A onda je dana 7. kolovoza 2011. godine profesor Sesardić jednim jedinim člankom u Jutarnjem listu srušio čitavu tu njihovu dugo građenu informacijsku konstrukciju kao kulu od karata. Taj članak u skraćenom izdanju možete vidjeti na ovom linku
Tri dana nakon toga, prvi se s pjenom od mržnje na ustima javlja Zoran Pusić, koji se „pristojno“ izražava već u samom naslovu svog bjednog pamfletića:
A onda totalna ofenziva na argumentirani i potpuno istinit članak profesora Sesardića i to s državne televizije: Saša Kosanović, Žarko Puhovski, Ivan Zvonimir Čičak, te osnivač Sorosevog „Otvorenog društva“ u Hrvatskoj i glavni ideolog stranke „Neovisni za Hrvatsku“ Ivo Banac, totalno zapjenjeni nemušto pokušavaju opovrgnuti teške argumente i notorne činjenice iz članka profesora Sesardića. Taj bal vampira možete vidjeti na slijedećem linku:
https://www.youtube.com/watch?v=2pgzQ-vGnrw&t=
Notorna je i neoboriva činjenica koju je, pritisnut teškim argumentima obrane generala Gotovine, morao priznati čak i Žarko Puhovski kao svjedok haškog tužiteljstva tijekom protuispitivanja 17. veljače 2009. godine, da je HHO-u Soros plaćao 500 tisuća dolara godišnje za produkciju lažnih vijesti protiv predsjednika Tuđmana, a u što su spadale i laži o operaciji Oluja kao zločinačkoj operaciji. To možete vidjeti na idućem linku, na stranicama 16137. – 16138.
http://www.icty.org/x/cases/gotovina/trans/en/090217IT.htm
Kad uzmete da je ovih pola milijuna dolara isplaćivano na godišnjoj razini, a s obzirom na broj članova HHO-a, dobijete vrijednost po glavi svakog člana HHO-a otprilike onoliku kolika je 33. godine nakon Krista u vrijeme Pashe u Jeruzalemu bila oko 30 srebrnjaka.
- godine na HTV-u je prikazana emisija „Latinica“ s naslovom „Ante Gotovina, je li ga tko vidio?“.
U toj emisiji s lijeve strane stajali su Ivo Josipović, Zrinka Vrabec Mojzeš i Čedo Prodanović a s desne, Nenad Ivanković, Marin Ivanović i, ako me sjećanje ne vara, Ljubo Česić Rojs. Kažem „ako me sjećanje ne vara“ jer ta emisija je u 13 djelova bila vidljiva na internet servisu you tube, ali je skinuta zbog, pazite ovo, „kršenja autorskih prava HTV-a“.
Negdje u 10. ili 11. isječku odmah na početku, Josipović je, odgovarajući na argument s desne strane da je Hrvatska za zločine nakon Oluje pokrenula oko 4 tisuće sporova od čega je na sudu završilo oko 2 tisuće a od čega opet 1492 predmeta završilo osuđujućim presudama, te da je sve to navedeno u „Bijeloj knjizi RH o odnosu s haškim sudom“, rekao otprilike ovako:
„Vi kad malo uđete u te predmete, to su sitna djela, šumske krađe itd, međutim nema nijednog ratnog zločina u toj knjizi. To je prodavanje magle koje možda može proći u hrvatskoj javnosti ali na haškom sudu to ne može proći“.
A onda je na njegovu žalost to itekako prošlo na haškom sudu (primjerice paragrafi 2203., 2313. i 2321. u presudi Gotovini) .
A onda se Josipović preko svojih apologeta pokušao nemušto opravdati da je on govorio o „ratnim zločinima“ a da ta djela, među kojima je i 37 ubojstava za koje je osuđeno 26 osoba nisu kvalificirana kao ratni zločin nego kao obična ubojstva. Međutim, kao prvo, da bi se nešto kvalificiralo kao ratni zločin potrebno je utvrditi stanje oružanog sukoba. Takvog stanja nakon 7. kolovoza 1995. u 17 sati na području na kojem su počinjeni zločini nije bilo. A kao drugo, odgovarajući na pitanje haškog tužiteljstva zašto ta djela nisu kvalificirana kao ratni zločin, tadašnji županijski državni odvjetnik u Zadru Ivan Galović odgovorio je da je tu ionako bila riječ samo o formalnosti, budući da su za opisana kaznena djela, bez obzira bila ona formalno-pravna interpretirana kao čin ratnog zločina ili obično ubojstvo, pljačka, palež itd. bile zapriječene jednake zatvorske kazne po tada važećem kaznenom zakonu a koji je preuzet iz bivše države.
Pa opet, kad Josipović već ne poštuje pravne propise RH, mogao je bar, kao pravi drug i socijalist poštovati bar zakonske odredbe koje je RH preuzela od SFRJ i SRH.
Umjesto toga svi takvi video zapisi pomoću kojih bi se mogla dati točna referenca na servisu you tube ali i daily motion počeli su nestajati uz obrazloženje o „povredi autorskih prava HTV-a“. Ono što posebno upada u oči je da je brisanje tih video materijala s interneta počelo dolaskom na čelo HTV-a bivšeg oficira KOS-a Gorana Radmana. A onda opet, javna je tajna da je upravo Josipović odigrao presudnu ulogu u instaliranju Radmana na čelo HTV-a. Ruka ruku mije…
Napad na Kamenjar.com
Josipović u svom pamflet-odgovoru s puno pjene, mržnje i ad hominema a bez ijednog argumenta ničim izazvan napada portal Kamenjar.
Kaže kako je „Slaven Letica toliko nisko pao da piše za Kamenjar“. Budući da ja tu i tamo napišem neki članak za Kamenjar, mogu i imam pravo reći da Kamenjar ipak nije pao toliko nisko da za njega piše Slaven Letica. Zatim, Josipović kaže kako je Letica jedini koji zaslužuje odgovor. Taj njegov bjedni pokušaj trolanja kojim je pokušao nipodoštiti među ostalim i mene, (jer je vrlo izgledno da mu je moj članak o Kordiću bio okidač za stupidnu izjavu o „naoružanim Franjevcima“) valjda bi mene trebao naljutiti. Međutim, on me je umjesto toga samo dobro nasmijao.
Jer, portal Kamenjar samo je prenio objavu s Facebooka Slavena Letice, ali je očito Ivo Josipović u tolikoj mjeri informatički nepismen da nije shvatio da portal Kamenjar crvenom crtom-podvlakom označava poveznicu (link) na izvor. Josipović ili nije znao, ili se bojao kliknuti na tu crvenu crtu. Što bi tek da crta nije crvena nego plava, ili ne daj Bože, crna?
A da ne govorim o tome da je Josipovićevu izjavu o „naoružanim fratrima“ ali i njegov odgovor Sesardiću Kamenjar također prenio, pa bi se Josipovićevom „logikom“ moglo reći da je „Josipović pao toliko nisko da piše za Kamenjar“. Ne gospodine, pardon, druže Josipoviću, Kamenjar ipak nije toliko nisko pao.
Albert Einstein jednom je rekao da mrak ne postoji, nego da je to samo nedostatak svijetlosti. Rekao je i da je mržnja samo nedostatak ljubavi. Josipovićev pamflet u kojem nema ni trunke ljubavi ne može ni biti drugačiji, jer Bog je Ljubav. Isus Krist je Ljubav. Kod Josipovića nema Boga i zato mu pamflet izgleda ovako jadno (a vjerojatno tome kumuje i ova južina)m pun mržnje i bez imalo ljubavi.
Međutim, Josipović ima šansu kakvu nemaju ni neki koji sebe smatraju najvećim vjernicima i koji svake nedjelje idu u crkvu. On se samo treba iskreno pokajati i u tom kajanju učiniti sve da se rasvjetli ubojstvo obitelji Ševo, a posebno Rosemarie Ševo, curice koja je u trenutku ubojstva imala svega 9 godina. Takav postupak mogao bi mu, nakon završetka ovozemaljskog života donijeti kartu direktno za raj.
Do tada, ili do drugog Kristovog dolaska želim da Josipovićev treći dolazak u SKH-SDP protekne u redu, i da on skupa s drugovima iz partije shvati da će se narednih dana i tjedana obilježiti 30 godina od pada Berlinskog zida, događaja kojeg su on i drugovi iz partije očito prespavali.
Ivo Josipović je trećerazredni pravnik, koji teško da bi u nekom uređenom sustavu civiliziranog zapada uopće došao do diplome, a do koje je po svemu sudeći došao jer mu je otac Ante bio visoko pozicionirani član komunističke partije. Ali, neka ga to ne obeshrabri. Naime, iako trećerazredan, Ivo Josipović je puno bolji pravnik nego glazbenik. Nu, neka ga ni to ne obeshrabri jer je on puno bolji glazbenik nego političar.
I zato, ja mu dobronamjerno i od sveg srca želim da shvati da je Berlinski zid pao, ima dobrih 30 godina.
A do tada, ja ga, bez mjerenja kukuruza, pozdravljam starim hrvatskim pozdravom IJLM, iliti „Ivo Josipović laje na mjesec“ …
Predrag Nebihi/Kamenjar.com
Što vi mislite o ovoj temi?
U potrazi za Istinom
Zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?
Osim sa katoličkim svećenstvom, partizani su se još brutalije ‘obračunali’ sa svećenstvom Hrvatske pravoslavne crkve, te ih pobili sve koje su mogli. Na drugoj strani, svećenici i pripadnici Srpske pravoslavne crkve, Bogu hvala, u Hrvatskoj gotovo da nisu doživjeli nikakvo nasilje od strane novih komunističkih vlasti.
Što je razlog tome i zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?
Već ulaskom partizana u Zagreb u svibnju 1945., počeo je obračuna boljševika sa svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve, koji je kulminaciju dosegao u lipnju mjesecu iste godine. Gotovo svi svećenici Hrvatske pravoslavne crkve su ubijeni.
Kada je 2018. godine u Bujici gostovao arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar, to je izazvalo veliku pažnju javnosti. Razlog više je i u tome što se 16.647 Hrvata vjerski izjašnjava kao pravoslavci, a nemaju svoje crkve.
Gost Bujice , arhiepiskop Aleksandar, podsjetio je i da su svi čelnici Hrvatske pravoslavne crkve 1945. brutalno likvidirani: “Komunistička partija neprijateljima ih je proglasila još ’42. godine! Ubrzo nakon ulaska partizana u Zagreb, episkop Germogen i drugi čelnici HPC-a kao i većina svećenika ubijeni su pod optužbom da su razbijali jedinstvo srpskog roda! Zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću čak su odrezali jezik pa su ga javno objesili, ubijani su i mnogi drugi svećenici – najviše katolički. Samo Srpska pravoslavna crkva nikada nije osuđena!”.
Hrvatska pravoslavna crkva – kako je nastala?
Od sredine 19. stoljeća pravoslavno svećenstvo u Hrvatskoj dobiva veliku potporu iz Beograda. Tamo izlazi velik broj knjiga „za narod i školu“ koje uvjeravaju čitatelje da su Slavonija, Srijem, Dalmacija, Lika i drugi dijelovi Hrvatske „srpske zemlje“. Jedan od autora onoga doba bio je u Hrvatskoj malo poznati, ali vrlo značajni velikosrpski ideolog Petar M. Niketić, autor knjige „Srpski svet u reči i slici“. On navodi da u srpskim zemljama živi oko 11 milijuna stanovnika i pored Srba, piše Niketić, tamo žive „Turci, Arnauti, Cincari, Vlasi, Mađari, Talijani i Cigani“. Hrvati prema njemu ne postoje u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Niketić tvrdi i da „svi govore čistim srpskim jezikom“.
Dr. Eugen Kvaternik, koji je dobro upoznat sa srpskom promidžbom među pravoslavnim pučanstvom u Hrvatskoj, 3. prosinca 1861. godine predlaže banu Šokčeviću osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve.
Hrvatska pravoslavna crkva je formirana godinu dana nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Osnovana je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića 6. lipnja 1942. temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 3. travnja 1942., objavljene u Narodnim novinama br. 77 od 7. travnja 1942. godine.
Kada je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, izbor njezina poglavara, s potrebnima hijerarhijskim častima te duhovnima i moralnim odlikama, postao je jednim od glavnih pitanja. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova, kojemu se on i odazvao. Pritom je njegovo rusko podrijetlo nedvojbeno bilo izrazom političkog kompromisa. U stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve kontaktirane su i ostale pravoslavne crkve te Patrijaršija u Carigradu. Po Ustavu HPC-a (broj: CLXIV-1386-Z-1942.) od 5. lipnja 1942. godine, poglavar je trebao biti patrijarh, postavljen i posvećen u sporazumu s vaseljenskim patrijarhom u Carigradu, a vodstvo Srpske pravoslavne crkve bilo je suglasno s izborom Maksimova, ali se protivilo njegovu imenovanju patrijarhom.
Vladika Germogen uspio je okupiti pravoslavno svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i 19 privremenih općina.
Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.
Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko Ministarstva vanjskih poslova NDH je dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina.
CK KPH arbitrira u vjerskim pitanjima protiv HPC-a!
Premda su se komunisti izjašnjavali ateistima i mrziteljima religije, osobito kršćanstva, odmah su se oglasili o pitanju Hrvatske Pravoslavne crkve. Oglašava se Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske iz 1942. tijelo koje je ateističko, a sada posreduje dopisom: „Hrvatska pravoslavna crkva je prijevara, a svećenici koji su je priznali su izdajice”.
Ova odluka postaje smjernica za odnos partizana i komunista prema HPC.
Stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve bio je dio nove politike prema Srbima nakon početnih ustaških represija i progona, s ciljem da se oslabi njihov otpor prema NDH. Pomak u vjerskoj toleranciji razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH su bili uvršteni i pravoslavni blagdani.
Svjedoci tih zbivanja iznose razne ocjene o značaju osnivanja HPC: je li “omela” daljnje proganjanje pravoslavaca ili nije imala bitnog utjecaja. Pravoslavci ipak nisu bili izjednačeni u pravima i dužnostima s ostalim građanima NDH, a progoni su nastavljeni. (Mužić, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, str. 52-54.).
Dolazak partizana – patrijarh Germogen i svi svećenici poubijani
Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.
Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.
Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava.
Popis dijela ubijenih svećenika u Zagrebu:
- Patrijarh Germogen Maksimov
- Sarajevski episkop Spiridon Mifka
- Protojerej Evgenij Jaržemskij
- Protojerej Aleksandar Volkovskij
- Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan
- Protojerej Serafim Kupčevskij
- Protojerej Anatolij Paradiev
- Protojerej Cvetin Čović
- Protojerej Risto Babunović
- iguman Miron Federer
- jerej Joco Cvijanović
- jerej Vasilij Jurčenko
- jerej Pavel Kozarski
- jerej Dmitrij Mrihin
- jerej Sevastijan Perić
- jeromonah Amvrosij Veselinović
- jeromonah Rafail Stanivuković
- jeromonah Vlasmin Pavlovskij
- jeromonah Venjamin Radosavljić
- jeromonah Mihail Milogradskij
- jeromonah Dimitrij
- jeromonah Ivan Mračkovski
- jeromonah Evgenij Pogorečkij
- jeromonah Petar Popov
- jeromonah Bogdan Popović
- jeromonah Nikolaj Semčenko
- jeromonah Petar Stefanović
- jeromonah Sergij Selivanovskij
- jeromonah Ljubomir Svrtilić
- jeromonah Emilijan Šimatović
- arhiđakon Aleksej Borisov
Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih ubijenih svećenika Hrvatske pravoslavne ckrve,
Jedno je sigurno – svi do kojih su partizani stigli i zarobili su -ubijeni.
Dana 16. studenoga 2007. godine na zagrebačkom groblju Miroševcu blagoslovljen je po pravoslavnom obredu kenotaf (jer se ni danas ne zna gdje su pokojnici pokopani) ubijenim pripadnicima HPC; još od 1994. ga je godine pokušavao postaviti potomak jednog od smaknutih, Serafima Kupčevskog.
Pri tome je u Hrvatskoj nailazio na velike otpore.
Na drugoj strani, partizani se nisu obračunavali sa svećenicima i vjernicima Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj (hvala Bogu za to), što indicira da su mete partizanske odmazde bile birane po etničkom ključu – trebali su biti ubijeni jer su nosile hrvatsko ime, a ne zato što su bili pravoslavne vjere.
A možda je dodatni razlog bio i kršćanski pomirljivi duh mitropilita Germogena koji se na dirljiv način obratio pravoslavnoj pastvi na Uskrs 1945. godine. Posljednje obraćanje mitropolita Germogena pastvi je bila uskršnja poslanica, u kojoj je on kao i ranije upozoravao o opasnosti koja prijeti svijetu od bezbožnog komunizma:
„Čuvajte se, deco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odeždi obraćaju umjesto s krstom – s krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga. Sa kršćanskom ljubavlju i bratskim praštanjem, voljena naša braćo i duhovna deco, međusobno čestitajmo Uskršnjim pozdravom – Hristos Voskrese!“
Prema nekim podacima, pred napuštanje Zagreba, poglavnik NDH Ante Pavelić je ponudio mitropolitu Germogenu (zajedno sa klerom HPC-a) otputovati s njim u Austriju, ali on je odbio, kao i cjelokupno zagrebačko pravoslavno svećeništvo. Po riječima Šardt-Kupčevskog, Germogen je izjavio: „Nas je ovdje malo, ….., savjest nam je mirna. U ovim tužnim vremenima sačuvali smo pravoslavlje od propadanja. Spremni smo …. odgovarati za sva svoja delovanja za vrijeme našeg služenja.“
Germogen je uhićen od jugoslavenskih partizana 8. svibnja, zajedno s protođakonom Aleksijem Borisovim. Prema sjećanjima svjedoka, 85-godišnjeg starca su psihički i fizički zlostavljali, vodeći ga razodjevenog po ulicama Zagreba.
Toliko o plemenitosti komunista i njihovoj plemenitoj borbi.
Izvor: narod.hr
Što vi mislite o ovoj temi?
U potrazi za Istinom
I fra Branka Šuška partizani su nemilosrdno tri dana gonili kroz Sloveniju u zarobljeničkoj koloni…
Petru Šušku i Mandi, r. Džajkić, iz Mokroga (Pribinovića), župa Široki Brijeg, 29. studenoga 1912. rodio se sin. Nadjenuli su mu ime Ivan. Kršten je istoga dana u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo na Širokom Brijegu. Poslije će Ivan stupiti u franjevački red i uzeti ime fra Branko. Imao je još jedno redovničko ime, fra Benjamin.
Nakon pučke škole završio je franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu (1925. – 1934.), a bogoslovni studij u Mostaru (1934. – 1937.) i Bologni, Italija (1937. – 1939.). Vojsku nije služio. U franjevački red stupio je na Humcu 6. kolovoza 1931. Obukao ga je provincijal fra Dominik Mandić. Zavjetovan je jednostavno 7. kolovoza 1932. (provincijal fra Dominik Mandić), a svečano 18. kolovoza 1935. (provincijal fra Mate Čuturić). Za subđakona zaređen je u Mostaru 20. veljače 1937., a za svećenika 23. svibnja 1937., također u Mostaru.
Sve svete redove podijelio mu je mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić. Nakon svećeničkog zaređenja dušobrižnički je djelovao kao župni vikar na Čitluku (1939. – 1941.), Mostaru (1941. – 1944.) te kao župnik u Blizancima – Krehinu Gracu (1944./45.). U svibnju 1945. uhitili su ga komunisti partizani negdje u Sloveniji i ubili na nepoznatu mjestu. Bile su mu tek 33 godine. Prema sjećanju prof. fra Vojislava Mikulića, fra Branko je bio »jednostavan i dobar redovnik i svećenik«. To, međutim, komunistima partizanima nije bila nikakva zaprjeka da ga usmrte u jednoj od stotina kolona smrti u svibnju 1945.
Školovanje i redovničko-svećenički život
Nisam uspio pronaći podatak gdje je Ivan Šušak pohađao pučku školu, ali je to najvjerojatnije bilo u gradu Širokom Brijegu (Lištici). U franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu Ivan Šušak upisao se šk. 1925./26. godine. Na žalost, nemamo izvješća o njegovu školovanju sve do 1930. Tada ga nalazimo u 5. razredu i to među onima koji su uspješno položili popravni ispit. Školske godine 1930./31. Ivan je upisao 6. razred. Iz jednog dopisa iste šk. godine saznajemo da Ivan sve do 6. razreda nije bio sjemeništarac, nego vanjski đak. On je, naime, početkom 1931. molio provincijala da ga primi u sjemenište i novicijat. O tome je provincijal tražio mišljenje uprave gimnazije. Profesori su na sjednici od 13. ožujka 1931. zaključili da ga se primi na koncu školske godine i to ako prođe u školi i ako liječnik pronađe da je zdrav.
Na temelju objavljena gimnazijskoga izvješća teško možemo zaključiti kakve je ocjene imao iz pojedinih predmeta, ali znamo da je upućen na popravni ispit iz matematike. Najviše je u svim razredima bilo propalih upravo iz matematike. Razred se sastojao od 26 učenika, a razrednik im je bio dr. fra Marijan Zubac. God. 1931./32. Ivan nije na Širokom Brijegu: tu je godinu proveo u novicijatu na Humcu, što znači da su profesori dali pozitivno mišljenje unatoč tomu što je propao iz jednog predmeta. U gimnaziji je opet u šk. god. 1932./33. Završio je 7. razred, čini se s dobrim uspjehom. Upisan je kao fra Benjamin Šušak. U razredu su bila dvadesetorica, od čega jedanaestorica klerika. Razrednik im je bio fra Martin Sopta.
I osmi je razred fra Benjamin prošao s dobrim uspjehom. U razredu ih je bilo samo 13, a razrednik im je bio dr. fra Arkanđeo Nuić. Nakon okončanja gimnazije navedeni su pristupili maturalnom ispitu koji je trajao od 10. do 15. lipnja 1934. Predsjednik ispitne komisije bio je dr. Nikola Majnarić, izaslanik ministra prosvjete, dopredsjednik dr. fra Krešimir Pandžić, ravnatelj širokobriješke gimnazije, a članovi dr. fra Oton Knezović (hrvatski jezik), fra Fabijan Paponja (povijest i zemljopis), dr. fra Arkanđeo Nuić (latinski jezik) i dr. fra Svetozar Petric (francuski jezik). Fra Benjamin je maturirao s dobrim uspjehom. Nakon toga upisao je filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru.
Na temelju jednog dopisa provincijala fra Dominika Mandića vidljivo je da je Ivan Šušak imao neku manu na licu, možda neku izraslinu, pa mu provincijal uvjetuje primanje u novicijat prethodnom operacijom lica. K tome treba donijeti liječničku potvrdu da je zdrav te prije oblačenja obaviti duhovne vježbe. Tako je uskoro (6. kolovoza 1931.) Ivan stupio u novicijat i uzeo redovničko ime fra Benjamin.
Godinu novicijata proveo je u humačkom samostanu (1931./32.). S njim je bilo još deset kolega: fra Bogdan Ćubela, fra Efrem Juričić, fra Dionizije Lasić, fra Vinko Petrović, fra Metod Puljić, fra Kornelije Ravlić, fra Krsto Ravlić, fra Gojko Stojić, fra Jenko Vasilj i fra Bogomir Zlopaša. Obukao ih je provincijal dr. fra Dominik Mandić. Meštar im je bio fra Eugen Tomić st. Dvojica su napustila zajednicu (V. Petrović i E. Juričić; Juričić je kasnije postao biskupijski svećenik, član Dubrovačke biskupije, umro 1960. i pokopan u Čitluku), jedan se poslije u Americi sekularizirao i djelovao kao biskupijski svećenik (Kornelije Ravlić), dvojica su preminuli kao mladi svećenici (G. Stojić i B. Zlopaša), trojicu su ubili komunisti partizani 1945. (B. Šušak, M. Puljić i J. Vasilj), jedan je život proveo u Italiji i Americi (D. Lasić) dok su samo dvojica, fra Bogdan Ćubela i fra Krsto Ravlić, svećenički i redovnički život proveli u Hercegovini i tu preminuli.
Filozofsko-teološki studij fra Branko je započeo na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. U prvi semestar upisan je 1934./35. (tamo mu je redovničko ime upisano kao fra Benjamin). Imao je četiri predmeta: apologetiku, povijest Crkve, specijalnu filozofiju i hebrejski jezik. Ocjene su mu dobar (7 ½) i 9 iz apologetike. Vladanje je vrlo dobro (2). U ljetnom semestru ima iste predmete i gotovo iste ocjene te uz to ascetiku (8). Vladanje je vrlo dobro (2).
U drugoj godini studija (1935./36.) slušao je predmete: Sveto pismo, dogmatika, moralna teologija, kanonsko pravo, povijest Crkve, etika i ascetika. Prosječna ocjena je vrlo dobar (8). U ljetnom semestru predmeti su potpuno isti, prosječna ocjena opet 8, iako ima jednu odličnu (9), ali sada ima čak četiri 7 ili 7 ½. Vladanje opet vrlo dobro (2). Treće godine studija u Mostaru (1936./37.) u zimskom je semestru slušao Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, kanonsko pravo, povijest Crkve i specijalnu filozofiju. Ocjene 7 i 8, više prvih nego drugih. Ipak bi zaključna ocjena bila 8, jer ima dvaput 7 ½, a dvaput 7 ¾. U ljetnom semestru polaže četiri ispita: Sveto pismo (7), dogmatika (7 ¾), moralna teologija (7 ½) i kanonsko pravo (8). Sada mu je u imeniku ime zabilježeno kao fra Branimir. Tako je završio studij u Mostaru, a nastavit će ga u inozemstvu.
Fra Branko je za svećenika zaređen prije nego je završio bogoslovni studij – jer je tako u ono vrijeme bilo uobičajeno. Provincijal je za šestoricu klerika, među kojima je bio i fra Branko, 27. ožujka 1937. tražio od Sv. Oca dispenzu za svećeničko ređenje, vjerojatno od nedostatka dobi. Riječ je o fra Bernardu Katiću, fra Bogdanu Ćubeli, fra Dioniziju Lasiću, fra Metodu Puljiću, fra Gojku Stojiću, fra Branku Šušku, fra Jenku Vasilju, fra Bogomiru Zlopaši i fra Emilu Stipiću.
Za svećenika je zaređen 23. svibnja 1937. Nakon toga je određen za studij u inozemstvu, kako je to bilo uobičajeno. U inozemstvu je ostao dvije akademske godine. Bilo je predviđeno da studij nastavi u Lyonu (Francuska). Tamo je trebao poći s kolegama fra Gojkom Stojićem i fra Kornelijem Ravlićem. Za njih je, kao i za neke kolege u druga mjesta, zatražena obedijencija od generala franjevačkoga reda. Nije poznato kad su točno dospjeli u Lyon, možda u rujnu ili vjerojatnije u listopadu 1937. Ipak fra Branko u Lyonu nije ostao dugo. Pisao je o tome iz Bologne provincijalu fra Mati Čuturiću 12. studenoga iste godine. Provincijal u Lyonu poslao ga je, naime, kući u Hercegovinu jer je bio odveć slab, dakle loša zdravlja.
Sad je u Bologni kod fra Bogdana Ćubele, svoga kolege, a bolonjski provincijal nudi mu da ostane u njegovoj bogosloviji. »I meni se svidjelo i rado bi[h] ostao, jer se ja ne osjećam slabim.« Moli provincijala da mu to dopusti. Njegovu je molbu svojim pismom podupro i fra Bogdan Ćubela. Na to je provincijal odgovorio potvrdno te dopustio fra Branku da može ostati u Bologni do daljnje odredbe. I tako je fra Branko umjesto Lyona dospio u Bolognu, gdje je ostao do svršetka studija 1939.
U ljeto 1938. njih su dvojica pošla na izlet u Rim. To im je dopustio hercegovački provincijal, a molio je i bolonjskog provincijala da bi im dopustio poći na taj izlet. Njih su dvojica 18. srpnja zahvalila provincijalu što im je odobrio pohod Rimu. Krajem 1938. fra Bogdan je dostavio provincijalu misne intencije kao trošak za studij. Uz to mu javlja o velikoj hladnoći u Italiji te šalje božićnu čestitku. Nastavlja: »Studeno, ali se trpi hrvatski. Ja još mlad pa poskačem da se ugrijem (da nije toga, Vi me poznajete, isto bi bilo), dočim Branko miran pa njemu studenije.«
Dušobrižničko djelovanje
U Hercegovinu se fra Branko vratio sredinom 1939. Imenovan je duhovnim pomoćnikom na Čitluku. O tome je kasnije provincijal obavijestio Ispostavu banske vlasti, Odjel za vjere (23. veljače 1940.). Župnik na Čitluku bio mu je fra Bernardin Smoljan. Fra Branko je u Čitluku 18. srpnja 1939. – 8. lipnja 1941. Krstio je 107 djece te obavio dva vjenčanja. Potom je tri godine bio župni vikar u Mostaru (1941. – 1944.). Kroz to je vrijeme krstio 193 djece te obavio 16 vjenčanja. Potom je 1944. imenovan župnikom u župi Blizanci (Krehin Gradac). K njemu se uskoro preselio njegov bivši župnik s Čitluka fra Bernardin Smoljan. On je bio u mirovini na Humcu, a onda se, vjerojatno u kolovozu 1944., »radi teških časova koja proživljava naš samostan«, to jest nakon bombardiranja humačkog samostana, premjestio na Čitluk.
Kako je, međutim, bilo predviđeno da će se tamo uskoro preseliti bogoslovi, on je molio provincijala da se može premjestiti u Krehin Gradac. To mu je provincijal odobrio. Provincijal piše kako je uvjeren da će ga župnik fra Branko »rado primiti kao svoga nekadašnjeg gošpara i kao našega uglednog člana«. Zanimljiv je i nastavak provincijalova pisma: »Bratski Vas pozdravljamo i mnogo Vam preporučamo, da u Vašim svakidašnjim molitvama mislite na Provinciju i na sve njezine članove: da nas sve dobrota sačuva zdrave i čitave u ovim danima kalamiteta [nevolje] i nesreće cjelokupnog čovječanstva.« Nema nikakvih daljnjih obavijesti o njihovu boravku u Krehinu Gracu.
Smrt
Uslijed kaosa koji je svakim danom postajao sve veći, provincijal je nastojao na svaki način popuniti župe koje su bile ispražnjene zbog bijega pojedinih svećenika iz straha od komunista partizana ili nakon što su komunističko-partizanske snage zauzele pojedina mjesta. Provincijal fra Leo Petrović 13. siječnja 1945. poslao je dopise upravama samostana u Mostaru i na Širokom Brijegu o izvanrednu premještaju osoblja. Tako je fra Nevinko Mandić poslan za župnika zamjenika u Izbično, fra Čedo Škrobo u Sutinu na Rakitskom polju, fra Rajko Radišić u Ljuti Dolac, fra Tugomir Soldo u Konjic, fra Branko Šušak u Gorance, fra Celestin Raguž i fra Vinko Dragićević na Široki Brijeg da budu privremeno na ispomoć župnicima.
Prvoj je trojici Ordinarijat podijelio potrebne jurisdikcije za upravu navedenih župa. Nije mi poznato je li fra Branko uopće uspio doći u svoju novu župu; najvjerojatnije da nije. Prema nekim svjedočenjima i on se povlačio pred komunističko-partizanskom vojskom te tako konačno dospio u kolone smrti. O njemu je u imeniku zabilježeno samo toliko da je oko 11. svibnja 1945. ubijen negdje u Sloveniji. Dogodilo se to u njegovoj 33. god. života, 14. god. redovništva i 8. god. svećeništva.
Postoje barem dva svjedoka koji su fra Branka vidjeli neposredno prije njegove smrti. Prva je s. E. V. koja je fra Branka susrela u Sisku na povlačenju hrvatske vojske i naroda prema Mariboru, početkom svibnja 1945. Sjeća se i da joj je fra Branko nešto dao, ali ne zna više točno što te da je to bilo zadnji put da ga je vidjela. Drugi je hrvatski časnik Bože Jelić iz Trna kod Širokog Brijega koji svjedoči da je fra Branko, s brojnim drugima, dospio na Bleiburško polje gdje se hrvatska vojska 15. svibnja 1945. predala Englezima, a ovi ih izručili Titovim komunistima partizanima, protivno svim ratnim konvencijama, znajući kakva ih sudbina čeka.
Jelić piše da se fra Branko nalazio na polju, u nekom šljiviku, sa skupinom hrvatskih časnika i dočasnika. S njima je bio i dr. fra Bono Jelavić. Nakon što su im Englezi naložili da odlože oružje, predali su ih partizanima koji su odmah u blizini ubili četvoricu hrvatskih časnika, a ostale poveli u četveroredu. Fra Branka međutim više ne spominje, što znači da nije bio u njegovoj koloni, dok za fra Bonu kaže da je nakon koji dan odlučio sakriti se i pobjeći iz kolone jer više nije mogao hodati.
O fra Brankovu svršetku piše i dr. fra Častimir Majić: »U svibnju 1945. pridružio se nepreglednu mnoštvu hrvatskih izbjeglica prema Austriji i 15. dana istoga mjeseca osvanuo na zloglasnom Bleiburgu gdje je engleskom prijevarom izdan i predan Titovim partizanima. Oni su ga uključili u zarobljeničke kolone i nemilosrdno tri dana gonili kroz Sloveniju. Mučen i tjelesno iscrpljen najvjerojatnije je stradao 18. svibnja kod Maribora u Sloveniji u 33. godini života u skupini ostalih hercegovačkih franjevaca, koji su odstranjeni kao zatrovana rana ljudske zloće. Njegovo asketsko tijelo pretvorilo se u mrtvački skelet koji je oživio ovjenčan njegovim krjepostima i okrunjen krunom mučeništva koje vodi u život vječni na nebesima gdje vlada vječna ljubav i gdje pravda ne umire.«
Iako je kristalno jasno da komunističko-partizanskim zločincima nije ni najmanje bilo važno je li netko, a pogotovo katolički svećenik, bio kriv, jer su oni jednako eliminirali i krive i nevine, kakvih je bila ogromna većina, ipak je potrebno postaviti pitanje zbog čega je životom platio fra Branko Šušak, jedan od šezdesetšestorice žrtava komunističko-partizanskoga zločina nad hercegovačkim franjevcima.
U svome nebuloznom 14-straničnom sastavku pod naslovom Blajburg iz hercegovačkog ugla poznati partizan Jure Galić govori ponešto i o svećenicima i njihovu djelovanju tijekom rata. Na jednome mjestu spominje i fra Branka: »U ovom vremenu veliki broj ustaških dužnosnika raznih nivoa, obrazovanja i zanimanja, pa i katoličkih svećenika, obilaze sela, agituju i u tu svrhu obilato koriste mise i oltare, zatim zalaze u seoska domaćinstva i pri tome ljudima ukazuju na mesijsku i istorijsku ulogu ustaštva, Pavelića te veličaju Hitlera i Musolinija i nagovještavajući da će još u 1941. godini biti završen rat.
Kao po pravilu oni su u svojoj propagandi za sve dosadašnje ljudske patnje i nevolje optuživali komuniste i komunizam, Jevreje i jevrejstvo, Srbiju i srpstvo itd. Nemoguće je i ovom prigodom ne spomenuti bar neka imena svećenika koji su se u tome od samoga početka posebno isticala, a to su: fra Bogomil Zlopaša, župnik sa Humca, don Jure Vrdoljak Biščević, župnik iz Studenaca, fra Bono Jelavić, župnik iz Vitine, i fra Branko Šušak, župnik iz Čitluka, don Ilija Tomas, župnik iz Klepaca, fra Tugomir Soldo, župnik iz Čapljine itd, itd.«
Ne ulazeći ovdje u pravopisne pogrješke ni u očite faktografske pogrješke (npr. ni Zlopaša, ni Šušak, ni Soldo nisu bili župnici, nego župni vikari u navedenim mjestima), jasno je da Galić, u toliko puta okušanoj komunističko-partizanskoj primitivnoj maniri, želi opravdati zločine nad nevinim ljudima.
I drugo Galićevo nebulozno djelo Vrijeme i ljudi spominje fra Branka Šuška kao jednoga od organizatora ustaškoga pokreta u Čitluku. Navodi se da je fra Branko bio župnik u Čitluku (što on nikada nije bio) te »ideolog i organizator ovog čitlučkog ustaškog jezgra«. Nešto poslije doslovno piše: »Kad je u početku okupacije otpočelo ubijanje Srba, Mato Primorac organizuje jednu grupu čitlučkih vjerskih (sic!) zatucanih, nepismenih i fanatiziranih mladića, naoružava njih dvadesetak, a Šimun Buntić istu takvu drugu, i obadvojica odlaze na istočnu stranu Neretve i malo je mjesta gdje je bilo Srba u koja oni nisu dolazili i nad njima pravili zločine. Neskrivenu potporu i blagoslov u svemu davao im je čitlučki župnik fra Branko Šušak, pozivajući hrvatsku i katoličku omladinu da stupi u ustaše, da se bore za hrvatstvo i za katoličku vjeru, tako da je u tu svrhu obilato koristio crkvu i oltar.«
Svakomu tko se bavi problematikom Drugoga svjetskog rata, a osobito ulogom svećenstva u njemu, poznato je da je većina svećenika, i onda kao i danas, bila za slobodnu državu hrvatskoga naroda i za izlazak iz ropstva u kojem je živio hrvatski narod u Kraljevini Jugoslaviji (kao i poslije u komunističkoj Jugoslaviji), te da su gotovo svi bili sretni zbog proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941., ali je isto tako činjenica da su se oni u najvećem broju ubrzo razočarali u politiku Ante Pavelića i ustaša, poglavito upravo zbog progona pravoslavnoga pučanstva i besmislena ubijanja nevinih nekatolika.
O tome, kao i o nastojanjima svećenikâ da u svemu iziđu na ruku pravoslavcima u Hercegovini i da ih zaštite, odlično je pisao fra Tugomir Soldo. Galić optužuje fra Branka da je bio ideolog skupine ustaških zločinaca iz čitlučkoga kraja te tako i odgovoran za zločine koje su oni počinili u istočnoj Hercegovini nad srpskim pučanstvom. S obzirom na to da Galić ne donosi nikakvih dokaza ni za jednu svoju tvrdnju, ni za tu da su navedeni ljudi iz čitlučkoga kraja stvarno ubijali Srbe, a pogotovo za to da bi fra Branko imao ikakve veze s tim, njegove tvrdnje ne treba ni uzimati ozbiljno. One su proizvod njegove patološke ideološke mržnje na sve što je katoličko i sve što je hrvatsko.
U svakom slučaju, ako je fra Branko i odobravao odlazak hrvatskih mladića u hrvatsku vojsku, u tome nema nikakva zločina jer je takav postupak tih mladića bila njihova domoljubna zadaća (kao i njihovih potomaka u Domovinskom ratu). Sigurno je da ih fra Branko nije nagovarao na bilo kakve zločine niti ih odobravao, kao što je sigurno da daleko najveći broj hrvatskih vojnika nikada nije ni počinio bilo kakav zločin – za razliku od komunističko-partizanskih »osloboditelja« kojima je pripadao i Galić.
A da su Galićeve konstrukcije uistinu plod naknadne pameti i pokušaja opravdanja zločina nad nevinim svećenicima, najbolje pokazuje i monumentalna zloknjiga njegova istomišljenika Viktora Novaka Magnum crimen u kojoj se ime fra Branka Šuška uopće ne spominje iako se spominje stotinu drugih svećenika kojima je krivica podmetnuta i izmišljena. Fra Branko je imao toliko veze sa zločinima da ga se nije sjetio ni Novak. Ali zato jest Jure Galić 60 godina poslije!
Galiću se može postaviti pitanje bi li on i danas strijeljao fra Branka (i stotine drugih svećenika) bez ikakva suđenja i bez dokazane krivnje? Braneći postupke svojih »drugova« iz 1945., on neljudski opravdava stravične komunističko-partizanske zločine i pokazuje da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada i da bi, kad bi za to imao mogućnosti, i danas ubijao i progonio svoje neistomišljenike isto kako su to činili njegovi »drugovi« 1945. i u desetljećima koja su uslijedila nakon rata.
