Pratite nas

Komentar

Mate BAŠIĆ: „Oj Zorane, oj Andrija, vratit će se dijaspora s tisuću djevojaka“

Objavljeno

na

Bit će kako bude, sudeći po HRT-ovskom zanimljivom prvom govornom sučeljavanju staroga predsjednika SKH-SDP Zorana Milanovića Stipanova i Andreja Plenkovića Marijova.

Piše: Mate Bašić

Mislav Togonal, zasigurno prva zvijezda HRT-a (a zvijezda je budući da nema konkurencije), njihov je razgovor ugodni naroda slavinskoga, u nekoliko navrata nazvao “rovovskom bitkom/borbom” – makar to nikako nije bila, što mu je u najmanje dva navrata, pa čak i na svršetku, Milanović spočitnuo – jer je to ionako u najmanju ruku bilo “neoprezno”.

Naime, na taj način voditi tzv. DEBATU, i to na tzv. jJAVNOM SERVISU, odnosno na tzv. državnoj televiziji, bolje rečeno, na JAVNJAČI, kako je već uvriježeno zove osnivač Globusa i Nacionala Denis Kuljiš – iako je to neusporedivo bolje nego što se može i zamisliti što bi na njegovu mjestu učinio njegov counterpart Domagoj Novokmet – primjereno je, recimo, Motrištima ili Slikom na sliku, kako li su se već zvale oneemisijice” koje su svojedobno na HTV-u smišljali Latin, Merlić i Hloverka, dakle, nečemu tranzicijskom, jutelovskom, zastarjelom, kvaziameričkom, kvazibibisijevskom, da ne duljim.

Što je to – debata?

 

Ilustracija Mate Bašić

Ilustracija Mate Bašić

U hrvatskoj verziji najnepouzdanije enciklopedije na svijetu piše da je debata “RASPRAVA, diskusija ili debata (koja) može biti usmena ili pismena, temelji se na iznošenju misli (za razliku od pripovijedanja i opisivanja koji se temelje na zapažanju promjena u vremenu i prostoru). U RASPRAVLJAČKIM se tekstovima tumači, obrazlaže i prosuđuje na osnovi istinitih činjenica i dokaza (argumenata). Kao dokazi i potvrde mišljenja iznose se navodi/citati, dokumenti, statistički podatci, općeprihvaćene činjenice, spoznaje i vrijednosni sudovi. RASPRAVA se često pokreće oko neke postavljene teze ili tvrdnje, pa se sudionici odlučuju ZA ili PROTIV obrazlažući i argumentirajući svoje mišljenje. USMENA RASPRAVA je vrsta koju vodi veći broj sudionika na određenu temu ili problem, a cilj im je da u sukobu/konfliktu svojih mišljenja i stavova pokušaju riješiti problem, odgovoriti na pitanje. USMENA RASPRAVA zove se i diskusija (eng.,franc. DISCUSSION). (…) RASPRAVE su uglavnom unaprijed dogovorene, a mogu se odvijati i spontano. U dogovorenoj, uvijek postoji voditelj koji vodi DEBATU, određuje redoslijed govornika i prekida ih ako su nepristojni ili preopširni. Na početku RASPRAVE voditelj kratko izloži temu, početnu tvrdnju. Zatim sudionici iznose protutvrdnje i sukobljavaju mišljenja. Da se RASPRAVE ne bi pretvorile u neproduktivne svađe, treba znati sudjelovati u njoj, tj. DISKUTIRATI. Svatko tko je RASPRAVLJAČ treba poštivati pravila RASPRAVE (raspored i vrijeme govorenja). Kod DISKUSIJE se traži kritičnost prema sebi i drugima, pristojnost i korektnost. Uvijek treba postojati afirmacijska (za) i negacijska (protiv) grupa/skupina.

U meni najdražoj, australskoj verziji (a slično je i u drugim nepouzdanim wikipedijama) kaže se ovako: – Debate is contention in argument; strife, dissension, quarrelling, controversy; especially a formal discussion of subjects BEFORE A PUBLIC ASSEMBLY OR LEGISLATURE, IN PARLIAMENT OR IN ANY DELIBERATIVE ASSEMBLY…. Nu, može biti DEBATA i na televiziji, uz napomenu da “quality and depth of a debate improves with the knowledge and skills of its participants as debaters. The OUTCOME of a CONTEST may be decided by audience vote, by judges, or by some combination of the two…

No, zbog čega sav taj prethodni govor, sav taj jazz?

Pa zato, dobri ljudi, jer je termin DEBATA krajnje, posve, ekstremno NEPRIMJEREN za to što su nam upriličili. Uostalom, kao i one plavo-crvene pozadine: NEŠTO HRVATSKO su valjda crveno-bijeli kvadratići, ili kockice. A na što je vas ovo podsjećalo – odlučite sami, ili pak pitajte vedea Sinišu Kovačića, ako vam se već ne da imati posla s Goranom Rdmanom, rekao bi Zoran Milanović, “ali to je činjenica”.

Dobrar je čovjek Mislav Togonal (nekad, davne 1995. nama je u novinama Merčepova UHDDR-a, “Hrvatska Zora”, što smo ga radili dr. Josip Jurčević, Bože Vukušić, a i ja pomalo, čak znao poslati poneki tekstić, pa ga još otada volim), zapravo je izgledao – pomalo uplašen.

Tijekom toga PRVOTNOGA sučeljavanja, nazvana DEBATOM, pompozno okarakterizirana, eto, FENOMENOM – a zapravo, DRUGOTNOGA, jer je fenomen nastao kad su se na Hrvatskom radiju svojedobno (2003) sučelili, tj. DEBATIRALI, pokojni nasljednik CK SKH i šef multiimenovanoga SDP-a Ivica Račan te tadašnji HDZ-ov uskličnik, tj. nadolazeći premijer svih premijera dr. Ivo Saader – dotaknuli su se, putem Togonalovih očito unaprijed napisanih pitanja (a i DEBITANTI su, vidjelo se, imali napisane odgovore, ili makar upute, eeeej, majko moja pokojna!), dakle, dotaknuli su se, iako površno i usput, jedne SITNICE.

A na koju bi sitnicu u toj DEBATI netko, poput mene POJEDINCA, mogao uopće skrenuti pozornost?

Dobri ljudi, evo na koju!

Milanović je Plenkoviću OTVORENO kazao da, po NJIHOVU PROMIJENJENOM USTAVU, i po njihovim stavovima/zaključcima/odlukama, NEMA TEORIJE da Hrvati iz BiH plus dijaspora, dobiju više od tri OGRANIČENA zastupnika, bez obizra koliko ih/nas ima.
Ne sjećam se da je Plenković na to išao REPLIKOM.

Ja osobno, u ime nas koliko god nas ima, međutim, mislim da je to – strašno!
Mislim, štoviše, da je to protuhrvatski, protunacionalno, protudržavno Proturazumski, uostalom, jer prethodni izrazi ionako znače samo to. Proturazumski!

Godinama već pišem o tome.

Evo, prije nego što me prislile da se vratim – a vratit ću se, i opet ću otići, drugovi dragi! – ograničavajući mi moje USTAVNO PRAVO na KRETANJE IZVAN GRANICA (kao nekada SFRJ), što sam napisao krajem lipnja 2016. (pogledajrt na mojemu FB-u):

EVO, SAMO JEDAN OD ADMINISTRATIVNIH NAČINA
ZBOG KOJIH JE REGULARNOST IZBORA UPITNA,
NE SAMO ZBOG LOŠEGA IZBORNOGA ZAKONA,
KOLIKO JOŠ VIŠE ZBOG NJEGOVA TUMAČENJA

From: Katarina Brozovic-Basic
Subject: Ispravak podataka
To: [email protected]

Poštovani,
Provjerom osobnih podataka u Registru birača Republike Hrvatske putem internetske stranice, ustanovili smo kako nam je prebivalište uvedeno kao NEPOZNATO, iako smo obitelj koja je u vlasništvu svog stana na adresi:
TOJ I TOJ… TAMO I TAMO… u Zagrebu
posebno jer nam je ta adresa jedino prebivalište u Hrvatskoj.
Vlasnik stana je: MATE BAŠIĆ… njegova supruga: KATARINA BROZOVIĆ BAŠIĆ… i naši sinovi…
Stoga, molimo ispravak unesenih netočnih podataka, odnosno ispravak podataka o našem prebivalištu i povrat na prvobitno stanje sa adresom našega stana.
S poštovanjem.

Poštovani,
vezano za vaš zahtjev za upisom u Registar birača osoba koje imaju prebivalište u Gradu Zagrebu, upućujemo vas na službu nadležnu za poslove prebivališta, za Zagreb je to Policijska uprava zagrebačka, Petrinjska 30.
Napominjemo da vlasništvo stana nije osnov za upis u navedeni Registar.
Dok u policiji ne rješite pitanje prebivališta biti ćete upisani u Registru birača osoba bez prebivališta u RH.
Molimo da isto obavite što prije, za predstojeće prijevremene izbore je zadnji rok srijeda 31.07.2016.
Srdačan pozdrav
GRADSKI URED ZA OPĆU UPRAVU
ODSJEK ZA REGISTAR BIRAČA GRADA ZAGREBA
TRG FRANCUSKE REPUBLIKE 15

Poštovani,
zahvaljujemo na odgovoru.
Našoj obitelji, međutim, nemoguće je u tako kratkom vremenskom roku posjetiti Policijsku upravu u Petrinjskoj 30 u Zagrebu, s obzirom da se nalazimo izvan granica Republike Hrvatske. Učinit ćemo to prvom zgodnom prigodom.
No, naš se inicijalni dopis nije ni odnosio na to.
Naime, Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor (pročišćeni tekst zakona, NN 116/99, 109/00, 53/03, 69/03, 167/03, 44/06, 19/07, 20/09, 145/10, 24/11, 93/11, 120/11, 19/15, 104/15, na snazi od 28.02.2015.) u Članku 4. (NN 19/15) propisuje:
“Zastupnike u Sabor biraju, na temelju općeg i jednakoga biračkog prava, SVI hrvatski državljani s navršenih 18 godina života (u daljnjem tekstu: birači). (…) “
Dakle, iz Članka 4. Zakona, jasno je da se biračko pravo temelji na državljanstvu, a ne na prebivalištu.
Isto tako, Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor u Članku 7. (NN 19/15) navodi:
” (…) Birači koji imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, a na dan održavanja izbora zateknu se na službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, birači koji se na dan izbora nalaze u mirovnim operacijama i misijama, birači koji se članovi posade pomorskih i riječnih brodova pod hrvatskom zastavom zateknu izvan njenih granica, na plutajućim objektima u unutrašnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske, birači koji su smješteni u ustanovama socijalne skrbi te birači lišeni slobode, glasuju na posebnim biračkim mjestima u skladu s odredbama ovoga Zakona.
Birači koji imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, a na dan izbora zateknu se izvan granica Republike Hrvatske glasuju u sjedištu diplomatsko-konzularnih prdstavništava Republike Hrvatske za zastupnike izborne jedinice PREMA SVOM PREBIVALIŠTU NA PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE, uz prethodnu registraciju ili potvrdu radi glasovanja izvan mjesta prebivališta”.
U skladu s time, u našemu slučaju, nitko od članova naše obitelji nema drugoga prebivališta osim onoga na adresi TOJ I TOJ U ZAGREBU, kako je to upisano i u našim dokumentima (a u slučaju oca obitelji, on čak nema nikakvih dokumenata koji ne bi bili hrvatski, odnosno, koji ne bi glasili na adresu TU I TU, Zagreb, Hrvatska).
Nikada nitko od članova naše obitelji nije podnio zahtjev za promjenom prebivališta, ni zahtjev za ispisom iz hrvatskoga državljanstva, niti bilo kakav sličan zahtjev, a niti je PU zagrebačka sa sjedištem u Petrinjskoj 30 ikoga od članova naše obitelji ikada izvijestila o (samoinicijativnim) izmjenama u svojemu Registru, a još manje o usklađivanju njenih registara s Odsjekom za Registar birača Grada Zagreba pri Gradskom uredu za opću upravu, a najmanje o činjenici da smo nepoznatoga datuma prebačeni u – Registar birača osoba bez prebivališta u RH.
Kako ne bi bilo zabune, napominjemo kako je u našemu slučaju riječ o adresi (prebivališta) koja je JEDINA naša adresa u RH, o mjestu na kojemu su od samoga rođenja “registrirana” naša djeca, nikako o pukom “posjedovanju nekretnine”, već vrlo jednostavno, to je naš JEDINI DOM.
Prema tome, ukoliko postoje neki nesporazumi između Odsjeka za registar birača Grada Zagreba i Policijske uprave Zagrebačke u pogledu (naknadnih i samoinicijativnih) izmjena u bilo kakvim registrima u kojima su upisani članovi naše obitelji, ne bi li bilo razumije da te pogreške ispravi tijela državne uprave, čiji su ih djelatnici počinili (bez našega znanja), nego da to činimo mi, kojima je pričinjena šteta, nepravda ili problem?
U našem slučaju (a što je u ovoj prigodi upravo u nadležnosti Odsjeka za registar birača Grada Zagreba, a sasvim POSREDNO u nadležnosti Policijske uprave zagrebačke u Petrinskoj 30), riječ je o tome da se u praktičnoj primjeni, UKIDA NAŠE PRAVO da glasujemo u VI. izbornoj jedinici
(VI. izborna jedinica obuhvaća jugoistočni dio Zagrebačke županije, Sisačko-moslavačku županiju i jugoistočni dio Grada Zagreba i to:
– jugoistočni dio Zagrebačke županije – gradovi i općine: Ivanić Grad, Kloštar Ivanić, Kravarsko, Križ, Orle, Pokupsko, Rugvica, Velika Gorica,
– područje Sisačko-moslavačke županije u cijelosti,
– jugoistočni dio Grada Zagreba: Volovčica, Folnegovićevo naselje, Donje Svetice, Bruno Bušić, Borongaj-Lugovi, Vukomerec, Ferenščica, Savica-Šanci, Žitnjak, Kozari Bok, Resnik, Kozari Putovi, Petruševac, Ivanja Reka, Trnava, Resnički Gaj, Kanal, Zapruđe, Utrine, Travno, Sopot, Siget, Sloboština, Dugave, Središće), pa nas se “administrativnim nasiljem” prebacuje u XI. izbornu jedinicu, (XI. izborna jedinica je tzv. zasebna izborna jedinica za izbor zastupnika koje biraju hrvatski državljani koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, navodno je riječ o tzv. iseljenicima i o Hrvatima iz BiH, a mo\da I djelovima XII. Izborne jedinice, manjinske) što je, međutim, u IZRAVNOJ SUPROTNOSTI sa Člankom 3. (NN 19/15) spomenutoga Zakona, u kojemu jasno stoji:
“Jamči se sloboda opredjeljenja birača i tajnost njihova glasovanja.
(…)
Nitko ne može zahtijevati izjašnjenje birača o njegovu glasačkom opredjeljenju.
Birač je slobodan objaviti svoje glasačko opredjeljenje.
Nitko ne može biti pozvan na odgovornost zbog glasovanja ili zbog toga što nije glasovao.”
Zahvaljujemo na strpljenju i razumijevanju,
očekujući da navedene pogreške u Registru birača ipak ispravite,
uza srdačan pozdrav,
U potpisu: MI

Što ćemo, dakle, sa mnom, što ćemo s nama?
Što ćemo s obiteljima mojih prijatelja, s mojom djecom, što ću ja sa sobom?

Dakle, ključnu obalu – makar IDEOLOŠKU, ali ne samo ideološku, nego i GOSPODARSKU, a usput i SLODOBARSKU stvar, jer se odnosi na putovanje, na izbor – hercik dečki, bruseljski momci, preveslalisu
Tek tako.
Nije to njima “presudno”, nas oko tri i pol miliujuna, koji itekako sudjelujemo u PRORAČUNU, svi mi smo TRI ZASTUPNIKA, i to svi iz HDZBiH.

Piše: Mate Bašić

(P.S. Onaj neki frajer na Mahportalu prigovara ovomu DVOJCU s Pravnog faksa nešto u svezi pozdrava ZA DOM SPREMNI, čak je i Togonal pročitao to napisano pitanje ali, dobri ljudi, kome je to važno (osim Srbima, Srbijancima i SKH.SDP-u)?)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hoće li zahtjevi za kažnjavanjem ratnih zločina ‘poremetiti međunacionalne odnose’ u Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Dožupan Vukovarsko-srijemske županije iz redova SDSS-a, Đorđe Ćurčić dao je (18. rujna o.g.) za hrvatske medije vrlo zanimljivu izjavu.

Govoreći o predstojećem mirnom prosvjedu u Vukovaru, izrazio je sumnju da će on “doprinijeti poboljšanju međunacionalnih odnosa” i rekao kako to sad ovom gradu “ne treba”, te nas sve skupa poučio kako je kažnjavanje ratnih zločina posao države i da to moraju “rješavati institucije”.

Na pitanje novinara, je li istina da je u vrijeme ubijanja naših ranjenika, branitelja i civila bio na Ovčari, kratko je odgovorio kako je on o tomu “već dao izjavu” – tako da je javnost ostala uskraćena za tu informaciju.

Ja bih doista, jako želio znati je li današnji dožupan Vukovarsko-srijemske županije bio na mjestu masovnog zločina te 1991. godine, ili nije (i ako je bio što je tamo radio), dok me njegovo mišljenje o prosvjedu baš i ne zanima previše, jer stavovi Milorada Pupovca i SDSS-a su prilično jasni, a i predvidljivi.

Da sam na njegovom mjestu, a nisam tog 20 studenoga 1991. godine bio na Ovčari, ja bih bez ikakve dvojbe to potvrdio na svakom mjestu, pa i pred novinarima. Ali, da sam bio…ne znam, vjerojatno bih se ponašao slično kao Čurčić (ništa ne prejudiciram, samo glasno razmišljam).

Dakle, stav spomenutog dožupana je da će zahtjevi za kažnjavanjem ratnih zločina dovesti do poremećaja međunacionalnih odnosa, iz čega se analogijom može izvući zaključak kako je po međunacionalne odnose najbolje da sve ostane kako je bilo do sada – odnosno, što više nekažnjenih zločinaca, to bolje za međunacionalne odnose!

Vrlo zanimljivo i reklo bi se, znakovito razmišljanje.

Ne znam zašto njega, Zorana Pusića i njihove istomišljenike “žulja” to što se od institucija hrvatske države traži da konačno poslije gotovo 27 godina započnu s odrađivanjem onoga što su odavno trebale riješiti, pogotovu ako je istina to što je Pusić izjavio jučer (17. rujna 2018.) u emisiji Studio 4 (HTV 4. Program). On je, naime, ustvrdio kako su u Vukovaru Hrvati ubijali Srbe već u lipnju 1991. godine, “dok još nije bilo rata”. Drugim riječima, da nisu Hrvati (iz čistog mira) ubijali Srbe, rata možda ne bi ni bilo – zaključujem ja, opet čistom analogijom.

To je poruka koja se može iščitati iz ovakvih tvrdnji.
Na Internetu se može pročitati (na raznim mjestima), kako je u Vukovaru “do kolovoza 1991. godine ubijeno 50-80 Srba”.

E, pa lijepo, neka istina konačno izađe na sunce! Hrvati to upravo i traže. I zato će se okupiti na mirnom prosvjedu.
Mi smo već navikli na selektivnu memoriju naših “boraca za prava srpske manjine”, pri čemu su “zaboravili” sve što se događalo u vrijeme njihovih velikosrpskih mitinga u Hrvatskoj (već od veljače 1989. godine – kad još nigdje nije bilo HDZ-a!), pa u vrijeme “balvanijade”, uključujući i naoružavanje Srba diljem Slavonije, Banovine, Korduna, Like, sjeverne Dalmacije – već od ljeta 1990. godine (što su u brojnim slučajevima pred sudovima potvrdili sami akteri događanja).

“Zaboravili” su i ubacivanje četnika i “dobrovoljaca” iz Srbije i BiH, sva ona ubojstva iz zasjeda i s leđa (hrvatskih redarstvenika, civila, novinara), čak i to da su prisvojili tadašnju “JNA” i pod dirigentskom palicom Miloševića i Beograda krenuli u uništavanje svega što je hrvatsko. “Ne sjećaju” se ni Borova Sela i tamošnjeg pokolja, ni masovnih zločina četnika, “JNA” i njihovih “dobrovoljaca” diljem Hrvatske, naročito na vukovarsko-borovskom području. Da ne spominjemo sve što se događalo nakon pada Vukovara i počinjenja najvećeg zločina genocida i urbicida u poratnoj Europi.

Oni “ne znaju” kako žrtve zločina (pa i silovane žene) na tim područjima i danas sreću svoje mučitelje (Zoran Pusić, primjerice, “ne zna”), iako je ta stvar općepoznata, a neke od žrtava silovanja su podnosile i kaznene prijave vezano za to.

Oni, uostalom ni danas “ne znaju” točno tko je razorio Vukovar i počinio sve te strašne, masovne, neljudske zločine, pa to jednostavno prešućuju, kao da se nikad nije dogodilo! Ali zato znaju da su tamo “Hrvati započeli rat”. Takve perverzije i izvrtanja istine normalan ljudski razum ne može prihvatiti. To je podlo, prljavo, monstruozno.

Naravno, danas je jako teško dokazati mnoge stvari koje su se događale prije 27 i više godina, pa i počinjeni zločini (svjedoka je sve manje, arhivi bivše “JNA” nisu otvoreni, Srbija krije podatke o nestalima i štiti ratne zločince, pitanje je koliko je preživjelim žrtvama ostalo snage za sudske procese i dokazivanje istine), ali tragično je to što je najveći broj zločinaca ostao neoptužen i nekažnjen i s time se Vukovarci pomiriti ne mogu!

Vukovarci se pomiriti ne mogu i s mnogim drugim stvarima. S lažnim popisom stanovništva na temelju kojega se Vukovarcima nasilno nameće ćirilica.
Dragi građani Hrvatske, znate li ijednu zemlju koja dopušta da u državnim službama – čak u policiji i Državnom odvjetništvu rade oni koji radno vrijeme provode u jednoj, a žive u drugoj zemlji?

Ako ne znate, dođite u Vukovar. Mirna reintegracija iskorištena je kako bi Srbi u istočnoj Slavoniji zadržali svoj privilegirani položaj. A jedna od fatalnih pogrješki hrvatske države je ta što je srljajući u “mirnu reintegraciju” prihvatila nametnuti Erdutski sporazum – takav kakav jeste.

Dožupanu Ćurčiću treba zahvaliti na njegovoj “mudroj” opasci vezano za rad državnih institucija i podsjetiti ga kako se mirni prosvjed u Vukovaru i organizira upravo zato što institucije ništa ili gotovo ništa nisu poduzele u proteklih 27 godina.

Ja vjerujem i znam da bi njemu, Zoranu Pusiću, Miloradu Pupovcu, Radu Leskovcu, Vojislavu Stanimiroviću, Čedomiru Višnjiću, Ratku Gajici i mnogim drugima itekako odgovaralo da te institucije “rade” kao i do sada, ali eto, žrtvama ratnih zločina to ne odgovara.

Čitam tu i tamo, kako se SDSS javno pita (ljudi su u dilemi – a možda i “uplašeni”, opet “ugroženi”, tko zna!?), hoće li to biti zahtjevi za kažnjavanjem svih zločina ili će se ići po nekom nacionalnom ključu, pa ih treba umiriti i ponoviti po stoti put ono što već jako dobro znaju (ali se kao i obično prave nevješti):
Mirnim prosvjedom u Vukovaru traži se ubrzani rad na procesuiranju svih ratnih zločina, neovisno kojoj naciji, vjeri ili svjetonazoru pripadali počinitelji ili žrtve.
Ako će to izazvati poremećaj nacionalnih odnosa, neka izazove!

I ovako nisu bili bogzna kakvi. Na trulim temeljima se kuća ne gradi. Bez istine i pravde nema skladnog života nigdje, pa ni u Vukovaru, gradu mučeniku i heroju koji je prošao krvavu golgotu kao ni jedan drugi grad u Europi u posljednje 72 godine.

U SDSS-u bi konačno trebali shvatiti jednu prostu istinu: nije krivnja na onima koji traže kažnjavanje zločina, nego na zločincima koji su ih činili!

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Ne može se Bosna i Hercegovina uređivati politikom jednog naroda, bez obzira koliko ga danas ima

Objavljeno

na

Objavio

Bosna i Hercegovina je politički mrtvac oko kojeg se okupljaju najviše oni koji očekuju što veču ostavštinu. Drži se na vještačkom životu samo kako bi svi uspjeli pročitati pismo oporuke i vidjeli koliko tko i šta dobiva. Svi se tobože bore za njeno zdravlje, a u isto vrijeme svi sa svoje strane udaraju ćavle u lijes, i poslije pilatovski peru ruke.

Još nitko od tih interesnih aktera u smrtnoj joj povorci nema hrabrosti otvoreno reći “car je gol”, pacijent je mrtav. Nitko ne smije preuzeti odgovornost za njenu smrt, a svi je eutanaziraju.

Rijedak, zapravo nema povijesnog primjera takve smrtne igre sa pacijentom, i toliki nedozvoljeni eksperimenata. No ono što je također beha politički specijalitet je činjenica da zemlju najviše, i najbrutalnije, mrtvari i ubija onaj njen narod koji se, navodno, najjače zauzima za njeno izliječenje i oživljavanje. A upravo taj narod kao danas najbrojniji u toj slojevitoj zajednici, liječi je lijekovima koji su u civiliziranim demokratskim i slobodnim zemljama davno zabranjeni.

Liječe je lijekom koji je podmuklo ubija. Politički lijek unitarizma i centralizma koji se u prošlosti pokazao smrtonosnim za slojevite zajednice, a danas jedna od najslojevitiji je upravo Bosna i Hercegovina, Bošnjaci koriste, ćime se na pacijentu politički iživljavaju. Iako je lijek unitarizma i centralizma zauvijek razorio čak i puno lakše, bolesno politički homogenija društva, Bošnjaci ga uz veliku političku laž koriste i pred svijetom skrivaju. I ako sve teže uspjevaju sakriti ga umotanog u multi kulti pakovanju, zbog ćega je i političkim slijepcima vidljiv, ne odustaju od njegove primjene.

A to nije ništa drugo negoli bošnjačka demomstracija apsolutnog prava na beha pacijenta, kao svoju djedovinu, kao svoj grunt i feud. Već ćetvrt stoljeća šerifski se ponašaju ne obazirući se na prava i drugi koji, jednakim pravom, mogu i moraju sudjelovati u liječenju beha pacijenta, i zajednički tražiti lijek.

Koji zapravo u svijetu već postoji-Konfederalna Švicarska. Liječenje BiH na taj način, lijekovima konfederalizma i demokratizma, jednakosti i ravnopravnosti, Bošnjaci nisu priznavali i primjenjivali nikada, a napose taj lijek ne prihvaćaju otkada je Bosna i Hercegovina vehabizirana, mudžahedizirana i islamizirana kao najveća opasnost Europi i europskoj budućnosti. O dubini islamiziranosti Bosne i Hercegovine, njene nekadašnje vjersko nacionalne šarolikosti, uz porast vehabijskih entiteta, islamskog vjerskog terorizma, povratka stari i dolaska novi islamista, govori i činjenica bošnjačke isključivosti prema nebošnjacima, i tijekovima koji se događaju u beha društvu, a da nisu prošli kroz bošnjački politički katalizator.

Naime, glavni zagovornici objave rezultata popisa stanovništva, koji je trebao rezultirati Cerićevom fetvom da svaka muslimanka mora roditi najmanje petero djece, dvoje za sebe a troje za Bosnu i Hercegovinu, znači za rat, cijelo vrijeme trogodišnjeg čekanja upravo su bili Bošnjaci. Taj rezultat koji su očekivali, i za koji tvrde da su ostvarili, preko 50% beha pučanstva, sa velikom, gotovo ratno pobjedničkom euforijom su objavili. I ne samo objavili već danas njime prijete nebošnjacima, i uzimaju si ga kao neprikosnoveno, apsolutističko pravo na cjelovito unitarizirano centraliziranu Bosnu i Hercegovinu.

S tom procentualnošću, koja malo začuđuje otkud ih toliki procenat nakon Izetbegovićevi lažni govora po svijetu da je više od milijun Muslimana žrtva građansko vjerskog beha rata za teritorij, zabranili su u svim gradovima gdje politikom vjerskog radikalizma vladaju, prodaju alkohola, svinjetine, obilježavanje Djeda Mraza, prekid predavanja i ispita na fakultetima petkom kako bi muslimanski studenti mogli obavljati klanjanja. I sve im je do samog kraja 2016, ta obznana rezultata popisa stanovništva odgovarala dok nisu uvidjeli da ti rezultati popisa odgovaraju i idu na ruku i Republici Srpskoj.

Jer u tom genocidnom entitetu, po kojem se, na mirnodopski način, klonira i beha Federacija, po bošnjačkoj politici unitarizma, centralizma i apsolutizma koji imaju temelj u preko pedesetnom procentu Srba, i vlast u tom beha dijelu može vladati istim načinima kakvima Bošnjaci nastoje vladati cijelom Bosnom i Hercegovinom.

Potpredsjedniku RS Ramizu Salkiću smeta “objavljivanje entitetskih popisnih rezultata” , jer je to bilo “sa ciljem da bude Bošnjaka i Hrvata što je moguće manje na prostoru ovog entiteta” . U kom cilju je bilo objavljivanje popisa na razini Bosne i Hercegovine već jedino da se pokaže kako je Bošnjaka najviše i da je time Bosna i Hercegovina muslimansko bošnjačka zemlja. Takvom bošnjačkom politikom diskriminacije i dominacije ne liječi se beha bolesnik. Ne nikako cjelovit, a mavodno je Bošnjacima do beha cjelovitosti.

Naravno do cjelovitosti u unitarizmu, centralizmu, i što je za beha budućnost, za njene nebošnjake najopasnije, u islamizmu. U islamizmu onih isilovskih povratnika i dolaznika koji su dobili sigurno utočište u vehabijskim entitetima Bosne i Hercegovine. Stoga ne može se Bosna i Hercegovina uređivati politikom jednog naroda bez obzira na procenat koliko ga danas ima. Zna li Salkič koliko je Hrvata bilo prije muslimanske agresije u Travniku, Zenici, Sarajevu, Bugojnu, Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i svim drugim gradovima i prostorima kroz koje je prošla zločinačka Izetbegovićeva takozvana Armija Bosne i Hercegovine.

Zasigurno da zna ali mu njihov današnji mali, gotovo zanemarivi procenat ne smeta, i ne smeta mu što je, po tim objavljenim rezultatima Lašvanska dolina danas muslimansko bošnjačka. Na prostorima sa koji su Muslimani protjerali i poubijali Hrvate, na kojima ubitstvom hrvatskih povratnika brane realizaciju Aneksa VII Daytonskog sporazuma, rezultati popisa su i njemu, i čelništvu SDA, i bivšem reisu Ceriću prihvatljivi.

A to nije ništa drugo već bošnjački nastavak muslimanskog etničkog čiščenja i berlinsko zidovske diobe Bosne i Hercegovine. Zar treba ikakav drugi dokaz o tome da je bošnjačka politika o mogućoj održivosti multi kulti Bosne i Hercegovine lažna, pa čak i s dimenzijama genocida budući da i četvrt stoljeće poslije beha sukoba brani povratak prognani Hrvata, da one koji se vrate ubijaju, da na jedan podal način nastavljaju sa etničkim čiščenjem hrvatskih prostora, ne vraćaju imovinu Katoličkoj crkvi, da štite ratne zločince iz reda svog naroda i da skrivaju masovne grobnice poubijanih i masakriranih Hrvata.

Entitetski rezultati popisa im smetaju, ali ne i bosanskohercegovački koji su nategli procenat Bošnjaka na više od 50% , kao pravo ma BiH. Zbog svega toga ovakva Bosna i Hercegovina nema nikakvu budućnost i ostaje trajno „bure baruta“, koje je moguće ugasiti jedino federaliziranjem ili konfederaliziranjem prostora i društva od tri nacionalna i vjerska entiteta.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari