Pratite nas

Komentar

Mate BAŠIĆ: „Oj Zorane, oj Andrija, vratit će se dijaspora s tisuću djevojaka“

Objavljeno

na

Bit će kako bude, sudeći po HRT-ovskom zanimljivom prvom govornom sučeljavanju staroga predsjednika SKH-SDP Zorana Milanovića Stipanova i Andreja Plenkovića Marijova.

Piše: Mate Bašić

Mislav Togonal, zasigurno prva zvijezda HRT-a (a zvijezda je budući da nema konkurencije), njihov je razgovor ugodni naroda slavinskoga, u nekoliko navrata nazvao “rovovskom bitkom/borbom” – makar to nikako nije bila, što mu je u najmanje dva navrata, pa čak i na svršetku, Milanović spočitnuo – jer je to ionako u najmanju ruku bilo “neoprezno”.

Naime, na taj način voditi tzv. DEBATU, i to na tzv. jJAVNOM SERVISU, odnosno na tzv. državnoj televiziji, bolje rečeno, na JAVNJAČI, kako je već uvriježeno zove osnivač Globusa i Nacionala Denis Kuljiš – iako je to neusporedivo bolje nego što se može i zamisliti što bi na njegovu mjestu učinio njegov counterpart Domagoj Novokmet – primjereno je, recimo, Motrištima ili Slikom na sliku, kako li su se već zvale oneemisijice” koje su svojedobno na HTV-u smišljali Latin, Merlić i Hloverka, dakle, nečemu tranzicijskom, jutelovskom, zastarjelom, kvaziameričkom, kvazibibisijevskom, da ne duljim.

Što je to – debata?

 

Ilustracija Mate Bašić

Ilustracija Mate Bašić

U hrvatskoj verziji najnepouzdanije enciklopedije na svijetu piše da je debata “RASPRAVA, diskusija ili debata (koja) može biti usmena ili pismena, temelji se na iznošenju misli (za razliku od pripovijedanja i opisivanja koji se temelje na zapažanju promjena u vremenu i prostoru). U RASPRAVLJAČKIM se tekstovima tumači, obrazlaže i prosuđuje na osnovi istinitih činjenica i dokaza (argumenata). Kao dokazi i potvrde mišljenja iznose se navodi/citati, dokumenti, statistički podatci, općeprihvaćene činjenice, spoznaje i vrijednosni sudovi. RASPRAVA se često pokreće oko neke postavljene teze ili tvrdnje, pa se sudionici odlučuju ZA ili PROTIV obrazlažući i argumentirajući svoje mišljenje. USMENA RASPRAVA je vrsta koju vodi veći broj sudionika na određenu temu ili problem, a cilj im je da u sukobu/konfliktu svojih mišljenja i stavova pokušaju riješiti problem, odgovoriti na pitanje. USMENA RASPRAVA zove se i diskusija (eng.,franc. DISCUSSION). (…) RASPRAVE su uglavnom unaprijed dogovorene, a mogu se odvijati i spontano. U dogovorenoj, uvijek postoji voditelj koji vodi DEBATU, određuje redoslijed govornika i prekida ih ako su nepristojni ili preopširni. Na početku RASPRAVE voditelj kratko izloži temu, početnu tvrdnju. Zatim sudionici iznose protutvrdnje i sukobljavaju mišljenja. Da se RASPRAVE ne bi pretvorile u neproduktivne svađe, treba znati sudjelovati u njoj, tj. DISKUTIRATI. Svatko tko je RASPRAVLJAČ treba poštivati pravila RASPRAVE (raspored i vrijeme govorenja). Kod DISKUSIJE se traži kritičnost prema sebi i drugima, pristojnost i korektnost. Uvijek treba postojati afirmacijska (za) i negacijska (protiv) grupa/skupina.

U meni najdražoj, australskoj verziji (a slično je i u drugim nepouzdanim wikipedijama) kaže se ovako: – Debate is contention in argument; strife, dissension, quarrelling, controversy; especially a formal discussion of subjects BEFORE A PUBLIC ASSEMBLY OR LEGISLATURE, IN PARLIAMENT OR IN ANY DELIBERATIVE ASSEMBLY…. Nu, može biti DEBATA i na televiziji, uz napomenu da “quality and depth of a debate improves with the knowledge and skills of its participants as debaters. The OUTCOME of a CONTEST may be decided by audience vote, by judges, or by some combination of the two…

No, zbog čega sav taj prethodni govor, sav taj jazz?

Pa zato, dobri ljudi, jer je termin DEBATA krajnje, posve, ekstremno NEPRIMJEREN za to što su nam upriličili. Uostalom, kao i one plavo-crvene pozadine: NEŠTO HRVATSKO su valjda crveno-bijeli kvadratići, ili kockice. A na što je vas ovo podsjećalo – odlučite sami, ili pak pitajte vedea Sinišu Kovačića, ako vam se već ne da imati posla s Goranom Rdmanom, rekao bi Zoran Milanović, “ali to je činjenica”.

Dobrar je čovjek Mislav Togonal (nekad, davne 1995. nama je u novinama Merčepova UHDDR-a, “Hrvatska Zora”, što smo ga radili dr. Josip Jurčević, Bože Vukušić, a i ja pomalo, čak znao poslati poneki tekstić, pa ga još otada volim), zapravo je izgledao – pomalo uplašen.

Tijekom toga PRVOTNOGA sučeljavanja, nazvana DEBATOM, pompozno okarakterizirana, eto, FENOMENOM – a zapravo, DRUGOTNOGA, jer je fenomen nastao kad su se na Hrvatskom radiju svojedobno (2003) sučelili, tj. DEBATIRALI, pokojni nasljednik CK SKH i šef multiimenovanoga SDP-a Ivica Račan te tadašnji HDZ-ov uskličnik, tj. nadolazeći premijer svih premijera dr. Ivo Saader – dotaknuli su se, putem Togonalovih očito unaprijed napisanih pitanja (a i DEBITANTI su, vidjelo se, imali napisane odgovore, ili makar upute, eeeej, majko moja pokojna!), dakle, dotaknuli su se, iako površno i usput, jedne SITNICE.

A na koju bi sitnicu u toj DEBATI netko, poput mene POJEDINCA, mogao uopće skrenuti pozornost?

Dobri ljudi, evo na koju!

Milanović je Plenkoviću OTVORENO kazao da, po NJIHOVU PROMIJENJENOM USTAVU, i po njihovim stavovima/zaključcima/odlukama, NEMA TEORIJE da Hrvati iz BiH plus dijaspora, dobiju više od tri OGRANIČENA zastupnika, bez obizra koliko ih/nas ima.
Ne sjećam se da je Plenković na to išao REPLIKOM.

Ja osobno, u ime nas koliko god nas ima, međutim, mislim da je to – strašno!
Mislim, štoviše, da je to protuhrvatski, protunacionalno, protudržavno Proturazumski, uostalom, jer prethodni izrazi ionako znače samo to. Proturazumski!

Godinama već pišem o tome.

Evo, prije nego što me prislile da se vratim – a vratit ću se, i opet ću otići, drugovi dragi! – ograničavajući mi moje USTAVNO PRAVO na KRETANJE IZVAN GRANICA (kao nekada SFRJ), što sam napisao krajem lipnja 2016. (pogledajrt na mojemu FB-u):

EVO, SAMO JEDAN OD ADMINISTRATIVNIH NAČINA
ZBOG KOJIH JE REGULARNOST IZBORA UPITNA,
NE SAMO ZBOG LOŠEGA IZBORNOGA ZAKONA,
KOLIKO JOŠ VIŠE ZBOG NJEGOVA TUMAČENJA

From: Katarina Brozovic-Basic
Subject: Ispravak podataka
To: [email protected]

Poštovani,
Provjerom osobnih podataka u Registru birača Republike Hrvatske putem internetske stranice, ustanovili smo kako nam je prebivalište uvedeno kao NEPOZNATO, iako smo obitelj koja je u vlasništvu svog stana na adresi:
TOJ I TOJ… TAMO I TAMO… u Zagrebu
posebno jer nam je ta adresa jedino prebivalište u Hrvatskoj.
Vlasnik stana je: MATE BAŠIĆ… njegova supruga: KATARINA BROZOVIĆ BAŠIĆ… i naši sinovi…
Stoga, molimo ispravak unesenih netočnih podataka, odnosno ispravak podataka o našem prebivalištu i povrat na prvobitno stanje sa adresom našega stana.
S poštovanjem.

Poštovani,
vezano za vaš zahtjev za upisom u Registar birača osoba koje imaju prebivalište u Gradu Zagrebu, upućujemo vas na službu nadležnu za poslove prebivališta, za Zagreb je to Policijska uprava zagrebačka, Petrinjska 30.
Napominjemo da vlasništvo stana nije osnov za upis u navedeni Registar.
Dok u policiji ne rješite pitanje prebivališta biti ćete upisani u Registru birača osoba bez prebivališta u RH.
Molimo da isto obavite što prije, za predstojeće prijevremene izbore je zadnji rok srijeda 31.07.2016.
Srdačan pozdrav
GRADSKI URED ZA OPĆU UPRAVU
ODSJEK ZA REGISTAR BIRAČA GRADA ZAGREBA
TRG FRANCUSKE REPUBLIKE 15

Poštovani,
zahvaljujemo na odgovoru.
Našoj obitelji, međutim, nemoguće je u tako kratkom vremenskom roku posjetiti Policijsku upravu u Petrinjskoj 30 u Zagrebu, s obzirom da se nalazimo izvan granica Republike Hrvatske. Učinit ćemo to prvom zgodnom prigodom.
No, naš se inicijalni dopis nije ni odnosio na to.
Naime, Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor (pročišćeni tekst zakona, NN 116/99, 109/00, 53/03, 69/03, 167/03, 44/06, 19/07, 20/09, 145/10, 24/11, 93/11, 120/11, 19/15, 104/15, na snazi od 28.02.2015.) u Članku 4. (NN 19/15) propisuje:
“Zastupnike u Sabor biraju, na temelju općeg i jednakoga biračkog prava, SVI hrvatski državljani s navršenih 18 godina života (u daljnjem tekstu: birači). (…) “
Dakle, iz Članka 4. Zakona, jasno je da se biračko pravo temelji na državljanstvu, a ne na prebivalištu.
Isto tako, Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor u Članku 7. (NN 19/15) navodi:
” (…) Birači koji imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, a na dan održavanja izbora zateknu se na službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, birači koji se na dan izbora nalaze u mirovnim operacijama i misijama, birači koji se članovi posade pomorskih i riječnih brodova pod hrvatskom zastavom zateknu izvan njenih granica, na plutajućim objektima u unutrašnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske, birači koji su smješteni u ustanovama socijalne skrbi te birači lišeni slobode, glasuju na posebnim biračkim mjestima u skladu s odredbama ovoga Zakona.
Birači koji imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, a na dan izbora zateknu se izvan granica Republike Hrvatske glasuju u sjedištu diplomatsko-konzularnih prdstavništava Republike Hrvatske za zastupnike izborne jedinice PREMA SVOM PREBIVALIŠTU NA PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE, uz prethodnu registraciju ili potvrdu radi glasovanja izvan mjesta prebivališta”.
U skladu s time, u našemu slučaju, nitko od članova naše obitelji nema drugoga prebivališta osim onoga na adresi TOJ I TOJ U ZAGREBU, kako je to upisano i u našim dokumentima (a u slučaju oca obitelji, on čak nema nikakvih dokumenata koji ne bi bili hrvatski, odnosno, koji ne bi glasili na adresu TU I TU, Zagreb, Hrvatska).
Nikada nitko od članova naše obitelji nije podnio zahtjev za promjenom prebivališta, ni zahtjev za ispisom iz hrvatskoga državljanstva, niti bilo kakav sličan zahtjev, a niti je PU zagrebačka sa sjedištem u Petrinjskoj 30 ikoga od članova naše obitelji ikada izvijestila o (samoinicijativnim) izmjenama u svojemu Registru, a još manje o usklađivanju njenih registara s Odsjekom za Registar birača Grada Zagreba pri Gradskom uredu za opću upravu, a najmanje o činjenici da smo nepoznatoga datuma prebačeni u – Registar birača osoba bez prebivališta u RH.
Kako ne bi bilo zabune, napominjemo kako je u našemu slučaju riječ o adresi (prebivališta) koja je JEDINA naša adresa u RH, o mjestu na kojemu su od samoga rođenja “registrirana” naša djeca, nikako o pukom “posjedovanju nekretnine”, već vrlo jednostavno, to je naš JEDINI DOM.
Prema tome, ukoliko postoje neki nesporazumi između Odsjeka za registar birača Grada Zagreba i Policijske uprave Zagrebačke u pogledu (naknadnih i samoinicijativnih) izmjena u bilo kakvim registrima u kojima su upisani članovi naše obitelji, ne bi li bilo razumije da te pogreške ispravi tijela državne uprave, čiji su ih djelatnici počinili (bez našega znanja), nego da to činimo mi, kojima je pričinjena šteta, nepravda ili problem?
U našem slučaju (a što je u ovoj prigodi upravo u nadležnosti Odsjeka za registar birača Grada Zagreba, a sasvim POSREDNO u nadležnosti Policijske uprave zagrebačke u Petrinskoj 30), riječ je o tome da se u praktičnoj primjeni, UKIDA NAŠE PRAVO da glasujemo u VI. izbornoj jedinici
(VI. izborna jedinica obuhvaća jugoistočni dio Zagrebačke županije, Sisačko-moslavačku županiju i jugoistočni dio Grada Zagreba i to:
– jugoistočni dio Zagrebačke županije – gradovi i općine: Ivanić Grad, Kloštar Ivanić, Kravarsko, Križ, Orle, Pokupsko, Rugvica, Velika Gorica,
– područje Sisačko-moslavačke županije u cijelosti,
– jugoistočni dio Grada Zagreba: Volovčica, Folnegovićevo naselje, Donje Svetice, Bruno Bušić, Borongaj-Lugovi, Vukomerec, Ferenščica, Savica-Šanci, Žitnjak, Kozari Bok, Resnik, Kozari Putovi, Petruševac, Ivanja Reka, Trnava, Resnički Gaj, Kanal, Zapruđe, Utrine, Travno, Sopot, Siget, Sloboština, Dugave, Središće), pa nas se “administrativnim nasiljem” prebacuje u XI. izbornu jedinicu, (XI. izborna jedinica je tzv. zasebna izborna jedinica za izbor zastupnika koje biraju hrvatski državljani koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, navodno je riječ o tzv. iseljenicima i o Hrvatima iz BiH, a mo\da I djelovima XII. Izborne jedinice, manjinske) što je, međutim, u IZRAVNOJ SUPROTNOSTI sa Člankom 3. (NN 19/15) spomenutoga Zakona, u kojemu jasno stoji:
“Jamči se sloboda opredjeljenja birača i tajnost njihova glasovanja.
(…)
Nitko ne može zahtijevati izjašnjenje birača o njegovu glasačkom opredjeljenju.
Birač je slobodan objaviti svoje glasačko opredjeljenje.
Nitko ne može biti pozvan na odgovornost zbog glasovanja ili zbog toga što nije glasovao.”
Zahvaljujemo na strpljenju i razumijevanju,
očekujući da navedene pogreške u Registru birača ipak ispravite,
uza srdačan pozdrav,
U potpisu: MI

Što ćemo, dakle, sa mnom, što ćemo s nama?
Što ćemo s obiteljima mojih prijatelja, s mojom djecom, što ću ja sa sobom?

Dakle, ključnu obalu – makar IDEOLOŠKU, ali ne samo ideološku, nego i GOSPODARSKU, a usput i SLODOBARSKU stvar, jer se odnosi na putovanje, na izbor – hercik dečki, bruseljski momci, preveslalisu
Tek tako.
Nije to njima “presudno”, nas oko tri i pol miliujuna, koji itekako sudjelujemo u PRORAČUNU, svi mi smo TRI ZASTUPNIKA, i to svi iz HDZBiH.

Piše: Mate Bašić

(P.S. Onaj neki frajer na Mahportalu prigovara ovomu DVOJCU s Pravnog faksa nešto u svezi pozdrava ZA DOM SPREMNI, čak je i Togonal pročitao to napisano pitanje ali, dobri ljudi, kome je to važno (osim Srbima, Srbijancima i SKH.SDP-u)?)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Pater Ike Mandurić: Pozdrav civilizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Tako sam nazvao ovu sliku. Izabrao sam je između stotina koje sam napravio ovih dana. Na mene je ostavila silno dubok utisak. Napustio sam misijsko područje Kabanglasana, ali još sam u mislima tamo, preko rijeke, misijskim u planinama. I evo me opet kod ove slike.

Da, ovo je nova kuća u kojoj živi jedna čestita uredna katolička obitelj. Ispod nje – jer sve njihove kuće su podignute od zemlje na stupovima – sjedili su dječak i pas. Kućica je uistinu tek veličine kokošinjca, ili nečeg sličnog.

Bit će vrlo teško uočiti, ali probajte: Kad sam je uslikao, zamijetio sam da je i u kućici bio još netko: unutra je stajala uspravljena žena kojoj se nije vidio gornji dio. Potom je čučnula kako bi gledala prema meni. Opet sam je uslikao. Ona je i dalje gleda mirno i ozbiljno. Potom sam joj mahnuo Ona je uzvratila – i ja sam opet uslikao.

Već tada me je prizor ganuo, i nekako nosim na savjesti što sam joj izmamio osmijeh i pozdrav mahanjem… Kad sam došao kući, pregledavao sam opet fotografije, i na ovoj posebno zastao, pregledavajući svaki detalj. I gledam ovo lice, i kako maše… Kome maše? Meni? Civilizaciji? Crkvi? Svijetu? Budućnosti? Nadi ili beznađu? Obećanjima boljega života, ili zamkama kakve ne može ni zamisliti?

Uz ženu je i malo dijete koje viri iz mraka. Ono u očima još nosi nepovjerenje prema novom svijetu. Ispod kućice je i mali sinčić „zamazan“, jede rižu prstima, kako to ovdje čine svi. Imaju psa, kokoš; vani visi veći lonac; tu je i poklopac od nekog manjeg lonca, a unutra imaju još jedan. Dakle tri lonca. Kuća ipak ima sve što i svako domaćinstvo. Psa, kokoš, lonce… i krov nad glavom. I djeca. Jedu nešto, ipak se preživljava. Žena ima dostojanstven izraz, oprez ali ipak i komunicira sa stranim svijetom. Nije istrčala prositi, ali nije se ni sakrila. Suočava se sa životom. Pri tome, kako god kućica bila mala – jedva da ima četiri metra kvadratna – ona ima pristojnu i čistu odjeću.

Tu je negdje okolo i muž, a možda još jedno dijete. Njih petero na 3-4 metra kvadratna, ali duh je prisutan, nema očaja. Čvrsto stoje na zemlji svoje stvarnosti. Prošli su sve kušnje, i možda prevalili najveći iskorak koji čovjek uopće može prevaliti: iz prašume na rub civilizacije, s jezikom koji nitko ne razumije, pred jezikom koji oni apsolutno ne razumiju, bez uputa, veza, s psom, loncima i djecom, svim što imaju; nisu se pogubili. Evo ih sada ovdje… Traže da im ustupimo malkice njihovog mjesta – koje smo zauzeli jer smo došli prije njih. No, ne prave dramu radi te silne nepravde, nego će pristojno i molećivo čekati kao da traže tuđe, a ne dio civilizacije koja je njihova, kao i moja.

Ako ja okrenem glavu i budem nečovjek, oni će i dalje, s ovo nešto svog svijeta, koji je sav svijet kao i moj, a u nečemu bogatiji od mog svijeta, nepobjedivi – preživjeti i živjeti… Ako Crkva okrene glavu; ako humanost okrene glavu; ako mi, zauzeti svojim bijednim idolima, rutinama i malim bogohulnim kraljevstvima bezvrijednih rutina, prolaznog i kiča; ako zaokupljeni kanalizacijom vlastitih promašaja, ne ugledamo ovo lice i njezinu potrebu i pravo na sve ovo što smo zaposjeli, ona će i dalje čekati… i preživjeti.

Ona je mahnula meni, kao da je htjela reći da pozdravim Civilizaciju, i dojavim, a da ni ne zna što je htjela reći. Ali što da dojavim – to nisam pitao?

I ja sam mahnuo njoj. Toga nema na fotografiji. No, možda sam zapravo ja taj koji je mahnuo civilizaciji, pozdravljajući je, i zovući u pomoć? Jer smo sve prokockali; jer ne znamo rađati; jer smo nezasitni; jer nemamo vremena; jer smo se pogubili? Možda sama ja nju zvao u pomoć? Možda sam i došao, u ime svih nas pogubljenih, okrenutih sebi, izgubljenih…

Ne znam! To ću se pitati svu budućnost gledajući ovu sliku koja će krasiti moje sobe gdje god ubuduće budem bio.

Mahnula je… valjda da nešto dojavim? A ja ne znam što da dojavim. Stoga samo mogu ovu sliku i njezin apel postaviti ovdje… da „ne znam što“ dojavim… I kome zapravo? Ta, ima li ikoga ovamo u „civiliziranom“ svijetu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

VOLE SVOJATATI HRVATSKO

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj se zna o pokušajima negiranja hrvatske kulturne baštine u Boki kotorskoj na primjeru Bokeljske mornarice. Ono što je posebno zanimljivo je što tu posebno mjesto ima novi admiral Bokeljske mornatice Anton Sbutega. Svojevremeno je prof. Đuro Vidmarović upozorio kako Sbutega, još dok je bio veleposlanik Crne Gore, piše članak o izložbi u kojoj je Crna Gora bila predstavljena uglavnom hrvatskom kulturnom baštinom iz Boke, i uopće nije spomenuo riječ Hrvat (7. prosinca 2010. Crna Gora je predstavila u Italiji svoju kulturno-povijesnu baštinu. Izložba je priređena u Venecijanskoj biblioteci «Marciana», pod naslovom „Blago Crne Gore: zavjeti iz Perasta i Boke, svjedočanstvo vjere i kulture”).

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/dvidmarovic/7396-crnogorizacija-kulturne-batine-hrvata-u-boki-kotorskoj.html

Problem im je što danas u Crnoj Gori postoji Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore koje pokušava zaštititi i Hrvate i hrvatsku kulturnu baštinu u Crnoj Gori. Zato su – logično – došli na udar admirala koji negira hrvatstvo Bokeljskoj mornarici.

Kako mu je odgovorio predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća g. Zvonimir Deković pogledajte u članku: Bokeljska mornarica je i baština pripadnika hrvatske manjine u Crnoj Gori

https://kamenjar.com/bokeljska-mornarica-je-i-bastina-pripadnika-hrvatske-manjine-u-crnoj-gori/

Meni je u lijepom sjećanju jedan odgovor g. Dekovića kada sam ga pitao može li pomoći oko posjete iz jedne zagrebačke osnovne škole Boki. Odgovorio je:

Poštovani akademiče,

zar sumnjate? Svakome iz RH sam na raspolaganju ,a naročito djeci i njihovim odgojiteljima. Slobodno dajte moje kontakte.

Jednostavno,uživam u osjećaju pripadnosti hrvatskom narodu. 

Bratski iz Boke, Zvonimir.

Nadam se da će u RH još više podržati rad takvog našeg čovjeka. Zapravo me je njegov odgovor negatoru hrvatstva Bokeljske mornarice podsjetio na jednog drugog hrvatskog velikana na kojega nas je podsjetio tekst u najnovijem broju Hrvatskog tjednika (14. veljače 2019.): Jedan od zaboravljenih hrvatskih velikana – Luka BRAJNOVIĆ (1919.-2019.) pjesnik, književnik, novinar, prevodilac, urednik i sveučilišni profesor na sveučilištu Navarra u Pamploni.

U mojoj knjizi „Borba za Boku kotorsku“ dao sam tri svoja teksta o ovom hrvatsko velikanu:

Prvi je  Prof. dr. Luka Brajnović – ponos Boke kotorske i HrvatskeDom i Svijet, Informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 151; Večernji list (inozemno izdanje), 21. travnja 1997.

Drugi je moj intervju s njim: Luka Brajnović:  Ponosan sam što sam Hrvat iz BokeHrvatsko slovo, 25. travnja 1997.

Treći je posebno zanimljiv kada već imamo negiranje hrvatstva Bokeljske mornarice, jer pokazuje kako su i Srbi i Crnogorci svojatali ovog hrvatskog velikana. Evo tog teksta:

 

Velikosrbi svojataju i po Španjolskoj

 

Kulturni Obzor, Večernji list 11. siječnja 1998.

 

Dobio sam dva pisma iz Boke s kopijom članka: “ ‘Pobjeda’ saznaje: Uručena nagrada ‘Luka Brajnović’ – Nagradu dobio i poznati španski novinar Miguel Delibes iz španskog grada Valadolida”. Karakteristična je prva rečenica ovog teksta: “ ‘Pobjeda’ je nedavno pisala da je u Španiji ustanovljeno visoko novinarsko priznanje koje nosi ime Crnogorca Luke Brajnovića, nastanjenog u španskom gradu Pamploni.” Također sam iz Njemačke dobio pismo velikog hrvatskog pjesnika i mučenika Vjenceslava Čižeka s člankom iz lista “Evropske Novosti” (uredništvo u Beogradu, a pretiskuje se u Frankfurtu) od 26. X. 1997.: “Kako i zašto je ugledna nagrada udruženja novinara Španije dobila ime našeg čoveka. Dobri profesor Luka…”.  Tako je na primjeru prof. Luke Brajnovića zorno pokazano koliko je ogroman velikosrpski kompleks hrvatske kulturne baštine. Četristo godina pod turskom vlašću znači za njih i 400 godina bez kulturnog stvaranja – bez baštine, pa taj nedostatak pokušavaju nadoknaditi otimajući hrvatsku kulturnu baštinu. Tako prisvajaju ogromnu hrvatsku kulturnu baštinu Boke kotorske. A profesor Brajnović jest Hrvat iz Boke kotorske.

Dobro je poznata činjenica kako su tijekom Drugog svjetskog rata svi partizanski dokumenti i organizacije koje su se odnosile na Boku kotorsku i Crnu Goru govorili o Crnoj Gori i Boki kotorskoj. To se mijenja na kraju rata: ono “Boka kotorska”  se jednostavno briše i ostaje samo Crna Gora, da bismo već na popisu iz 1948. godine imali velike pritiske da se sve pučanstvo takve Crne Gore deklarira kao – Crnogorci. Mnogi hrvatski komunisti to su – po partijskoj direktivi – naprasno i postali. Slično je bilo i s ogromnom hrvatskom kulturnom baštinom Boke kotorske. Malo po malo sve je, isto tako naprasno, postajalo crnogorsko. Kotorsko kazalište ili Srednju muzičku školu bi jednostavno premjestili u Titograd. Sjetimo se također televizijske emisije: Crnogorska kulturna baština: Katedrala sv. Tripuna u Kotoru. Nju nisu mogli premjestiti, pa bi je kao i svu drugu hrvatsku baštinu jednostavno proglasili crnogorskom baštinom. A mi bi Hrvati bili šovinisti jer ne želimo priznati da smo – u stvari – Crnogorci. Neki su to naprasno i postali, a za mnoge je “spas” bilo – jugoslavenstvo. U Srboslaviji, kakva je bila tadašnja država, niotkuda nisi mogao očekivati pomoć. Jedino što nam je preostalo bilo je našaliti se na vlastiti račun. Govorili bi: “Sve nam uzeše. Samo neće generala Moškova.”

 

“Naš čovek”

Naravno, general Moškov je simbolizirao sve one Hrvate iz Boke koji su se borili za NDH ili su kao takvi u drugoj Jugoslaviji predstavljani. Za takve su važila i tri brata Brajnović: jedan je, kao hrvatski vojnik, položio svoj život na oltar domovine, drugog, don Iva Brajnovića su prvo partizani pokušali ubiti u njegovoj župnoj crkvi u Škaljarima, da bi ga ubili u Dubrovniku na otoku Daksi, a treći, Luka Brajnović, urednik časopisa “Luč” (1939.-1942.), te glavni i odgovorni urednik tjednika “Hrvatska straža” (1941.-1944.) je 1945. napustio Hrvatsku i tako spasio svoj život. Upravo Luka Brajnović je “krivac” što se u najnovije vrijeme pokazalo kako ona tvrdnja iz naše šale “Samo neće generala Moškova” nije točna. Međunarodna nagrada za novinarstvo nosi njegovo ime! Preveliki zalogaj za velikosrpsku politiku gladnu hrvatske kulturne baštine.

Poznato je kako su svi ti naši ljudi koju su surađivali s hrvatskim emigrantskim tiskom bili u Jugoslaviji proglašavani “ustašama”, kao što je uostalom i sam taj tisak bio “ustaški”. A prof. Brajnović je surađivao s Hrvatskom revijom, Našom nadom, Hrvatskom državom i drugim emigrantskim hrvatskim publikacijama. Bio je prijatelj sarajevskoga nadbiskupa Šarića, koji se poslije rata sklonio u Madrid. S nadbiskupom je i izdao popravljeno izdanje Svetoga pisma za Hrvate u emigraciji. Prof. Brajnović je i pjesnik. O mučeničkoj smrti hrvatskih domoljuba na Daksi, među kojima je bio i njegov brat, prof. Brajnović je napisao slijedeću pjesmu:

Daksa 1944.

 

Crno je jugo stišalo pluton

i vrisak koralne himne mira.

Nad otokom prijeti se nebo i kiša

slaveći pijanstvo krvava kumira.

 

Jesenjski zapad, crven, vapi u visine

i dotiče kroz oluju Jadran plavi

i dvadeset i četiri leša

i, uz njih, krvave mrlje na travi.

 

“Evropske Novosti” istina kažu kako je Luka Brajnović diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ali ne spominju njegov rad u domovini, niti u emigraciji. Jer to bi zaista onda bio čudan neki “njihov čovek”. Oni jednostavno kažu: “Saznajemo da je (…) rođen ovde 1919. godine i da od 1956. živi i radi u Španiji.” U daljem tekstu oni će ustvrditi i slijedeće: “Pre neku godinu posetio je ‘nevestu Jadrana’, pomagao je svojima za vreme izolacije naše zemlje i sankcija protiv kojih se bunio.” Vjerovali ili ne!

 

Kompleks baštine

Valjda ne treba ni spomenuti kako je on, kao i njegove kćeri, koje su također novinarke, upravo radio na širenju istine o Hrvatskoj i srpskoj agresiji  na nju tijekom Domovinskog rata. O tome nam je pričao prošle godine, a i tiskano je u nizu intervjua, kada je, iako teško bolestan, posjetio Zagreb, i kada je primio Spomen-medalju Sveučilišta u Zagrebu. Istina je da je prof. Brajnović 1989. godine zaista po prvi put poslije Drugog svjetskog rata posjetio Hrvatsku i Boku kotorsku. Iako državljanin Španjolske i sveučilišni profesor, ipak je došao, kako nam je rekao – sa strahom. Vjerojatno svjestan kako je možda i njegov brat don Ivo bio ubijen više zbog rada prof. Brajnovića u spomenutim hrvatskim novinama, nego zbog nekakve svoje krivnje. Tekst u (srpskim) “Evropskim Novostima” završava riječima “časnih novinara, kojima je etika i moral iznad svega”. Zaista čudno shvatanje etike i morala. Ali kada znamo od koga to dolazi, i ne mora nas čuditi.  

Jedan od tih razgovora s prof. Brajnovićem imao sam i ja sam. Tiskan je u Hrvatskom Slovu od 25. travnja 1997. pod karakterističnim naslovom: “Luka Brajnović: Ponosan sam što sam Hrvat iz Boke”. S obzirom na crnogorsko svojatanje prof. Brajnovića navedimo samo slijedeći dio iz tog teksta: “Kad sam polazio peti razred gimnazije, izdavao sam ilegalni mjesečnik “Hrvatski graničar”, koji je čitala sva mladež i preko kojega smo htjeli održati hrvatsku svijest među mladima. Već onda su se u Boku naseljavali Crnogorci i Srbi, pa smo htjeli sačuvati naš hrvatski identitet. Zbog toga sam bio proganjan iz gimnazije. Od izgona spasio me prof. Stjepan Alfirević, brat pjesnika Frana Alfirevića, koji je i sam bio proganjan kao Hrvat.”

Da ironija bude veća, ovdje govorimo o novinskim člancima u kojima Srbi i Crnogorci svojataju prof. Luku Brajnovića. A prof. Brajnović je profesor novinarske etike. Kada je bio u Zagrebu u travnju prošle godine održao je predavanje: “Novinarska deontologija”, koje je i tiskano u zadnjem broju “Hrvatske Revije”.

A kakva je poruka koja se šalje Hrvatima u Boki svojatanjem jednog uglednog Hrvata još za njegova života. Očito im se pokazuje kako su i oni Crnogorci ili Srbi i to će postati, željeli to oni ili ne! Jer ogromnu hrvatsku kulturnu baštinu Boke velikosrbi mogu prisvojiti samo kroz stvaranje Srba i Crnogoraca – katolika, jer je većina tog spomeničnog blaga u vlasništvu Katoličke crkve. A Hrvati uopće i ne mogu reagirati. Jedino u Boki kotorskoj oni nemaju nikakve svoje organizacije. Svugdje u svijetu Hrvati ih imaju – samo u Boki kotorskoj ne! Teško je i mogu imati. Jer Hrvati u Boki su naseljeni u gradovima. Za razliku od seoskog pučanstva koji dostatno mogu biti neovisni od države, s gradskim pučanstvo to nije slučaj. Oni, jednostavno rečeno, žive od plaće, a lako se može ostati bez nje. A u gradovima lakše je i izlagati ih raznim pritiscima!  Zato je njihov položaj teži od položaja drugih Hrvata bilo gdje u svijetu. I zato se oni uopće i ne čuju, niti se mogu čuti. Za njih moramo govoriti mi u Hrvatskoj. Činimo li to dovoljno?

*

Zapravo ovom tekstu prethodio je tekst: “Zašto Srbi svojataju prof. Luku Brajnovića!? Dom i Svijet, Informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 177, Večernji list (inozemno izdanje), 17. studenoga 1997.

U Hrvatskom tjedniku spominju riječi akademika Josipa Bratulića koji ističe kako Luka Brajnović pripada krugu žrtvovanih hrvatskih intelektualaca.

Smije li Hrvatsta žrtvovati takve intelektualce kakve želi i Srbija i Crna Gora?

Smije li Hrvatsta žrtvovati i Bokeljsku mornaricu koju želi i Srbija i Crna Gora?

Ili će još više pomoći g. Dekoviću i njegovom Hrvatskom nacionalnom vijeću Crne Gore?

Akademik Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari