Pratite nas

Analiza

Mate Bašić: Rehabilitacija četnika za niže razrede osnovne škole

Objavljeno

na

četnici
Ilustracija Mate Bašić

U neko doba, kad je Drugi svjetski rat okončan u Niponu, tek pošto bijahu pomoreni i zadnji škripari u starohrvatskoj župi Imoti, kako ju je u De administrando imperio prvi nazvao Konstantin Porfirogenet, malo poslije proglašenja urbi et orbi Opšteg zakona o uređenju opština i srezova/kotara, kojim je u obnovljenu Jugoslaviju uveden komunalni sistem, čime je “proširena općina” postala osnovnom društveno-ekonomskom zajednicom i političko-teritorijalnom jedinicom, onodobna se ambiciozna FNRJ sudarila s razbijenim ogledalom u komadićima od 1479 općina zglobljenih u 107 kotara/srezova što je, naravno, po logici uređenoga državnoga kaosa, podrazumijevalo i prirodne migracije pučanstva, baš onako kako je to predvidio Marx, doradio Engels, razradio Lenjin, u praxis uveo Staljin, a u prigodnom mikrokozmosu usavršio najveći sin naših naroda i narodnosti Drug Tito.

Jasno, te velike ideje malom narodu, recimo, onomu gangaškom narodu stoljećima zatočenomu na području Vira, Rakitna i tamo daleko gdje ni sami ne znadohu jesu li odjednom novokotarski Imoćani, Duvnjaci ili su tek Posušaci, nisu značile niti koliko presvlak poskokove ženke na kamenu žestacu, sve dok im u selo vrla nova vlast, uslijed nepodobnosti i historijske primitivnosti baštinjene još od reakcionarnoga stoljeća petog-šestog-sedmog, umjesto pasoša za “priko Imotskoga i Zagreba barem do Muenchena”, nije počela dostavljati narodne milicajce, poštare, medicinsku braću i sestre (šuška se do danas da su i velečasnoga bili namjerili zamijeniti s nekim popom protom, pa zavrtjeti vrata od crkve i šamatorja sa zapadne na istočnu stranu, biž đavle pakleni od kršćene duše, nije to prošlo, jedino su se pogani ženski jezici dugo vremena lomili na nedokazivim tračevima da je velečasni spasio i sebe i crkvu i šamatorje u dogovoru s Oznom, ma daj, tko bi s iti malo talamenta u to ulazio?!), a na kraju, doveli su i – pazi sad! – učiteljicu.

Redom lijepi, kršni, pristojni i nadasve obrazovani ljudi s brkovima Charlieja Chaplina, da ne pretjerujemo, s hitlerovskim ispodnosjem, među kojima je stršila jedino učiteljica, Drugarica Ljepa, s nježnim svilenkastim brčićima. Revolucionarnom plemenitošću vođeni, svi su oni samozatajno i nesebično potegli iz dalekih metropolitanija, urbanijih od obližnjega jadnoga  Imotskoga i njegova pazara srijedom, kao što im sama imena kazuju: Aranđelovac, Aleksinac, Mladenovac, Petrovac, Popovac, Despotovac, Stepojevac, Požarevac, Bajina Bašta, Vrška Čuka, Kokin Brod, Kadina Luka, Rakova Bara, Vrnjačka Banja, Veliko Laole, Svilajnac, Svrljig i, ako se dobro razumijemo, Ilandža, Uljma, Azanja, čak i Čačak. A među tim protohumanitarcima, i jedan od Nevesinja te još jedan od Kupresa, njih dvojica gotovo domaći ljudi, nisu pročedili ni da je pljunuti daleko.

Drugarica Ljepa jednoga je petka za ponedjeljak zadala djeci domaći zadatak iz srpskohrvatskoga jezika – ćiriličnim pismenima ispisati miroljubivi bratstvojedinstvenujušči napjev znamenitoga revolucionarnog pjesnika za djecu Čika Jove Jovanovića Zmaja:

“Deda i unuk”: – Uzo deda svog unuka, metno ga na krilo, pa uz gusle pevao mu što je negda bilo. Pevao mu srpsku slavu i srpske junake, pevao mu ljute bitke, muke svakojake. Dedi oko zablistalo, pa suzu proliva, i unuku svome reče da gusle celiva. Dete gusle celivalo, onda pita živo: – Je li, deda, zašto sam ja te gusle celivo? – Ti ne shvataš, Srpče malo, mi stariji znamo. Kad odrasteš, kad razmisliš, kazće ti se samo!

S obzirom na surovu kamenjarsku škriparsku konfiguraciju terena Vira, Rakitna i okoliša tamo daleko gdje onomad ni sam puk nevoljni ne znade postade li odjednom novokotarskim Imoćanima, Duvnjacima ili tek Posušacima, veliki je uspjeh polučila Drugarica Ljepa. Toga ponedjeljka zadovoljno je i ponosno gladila svoje nježne svilenkaste brčiće: dojedno je dijete bezgrešno ćiriličnim pismenima transkribiralo miroljubivi bratstvojedinstvenujušči himnični spjev znamenitoga revolucionarnog pjesnika za djecu Čika Jove Jovanovića Zmaja

Sirota Drugarica Ljepa! Ni slutila nije da ta djeca, ti patuljci pojma nemaju što ona od njih očekuje. Oni su latinični tekst transkribirali na novodobnu vukovsku ćirilicu onako kako grade suhozidine: jedan je kamen oštar, drugi je tup, skrešeš, podmetneš, obrneš, okrneš, izvrneš, namjestiš, podmjestiš, a kad je zidina dovršena, neka je uspravna, neka stoji čvrsto, da ti se narod ne ruga kakvim si ga napravio, koga briga koje je boje koji kamen, neće valjda i naše suhozidine na izložbu ili, ne daj sveti Ante, na pazar u Imotski srijedom.

– A sad ćemo, drugovi deco i drugarice cure, da pređemo na čas istorije – rekla je Drugarica Ljepa. – Svi mi znamo da je ova naša današnjica u kojoj slobodno zajedno polazimo našu školu izborena, je li tako, da smo prolili more krvi za bratstvo i jedinstvo i tako dalje, pa u današnjici imamo 1479 opština i 107 srezova. A protiv kojih smo se neprijatelja mi borili, ginuli i pobedili? Ajde ti, Stefane!

–  Ne bi zna reć, drugarice učiteljice, jedino mi se čini da ti nisi poginila, jerbo si tuten s nami – izvlačeći se iz klupe otpovtne krakati Stipe.

– Dobro, Stipe – pedagoški će na to Drugarica Ljepa. – Ja sam ovde jer sam pobedila mrskog nepretelja. Ali, reci ti nama, znaš li ti  koje je bio mrski nepretelj, ko su to Nemci?

– Znaden, drugarice učiteljice. Nijemci su ljudi koji živu u Njemačkoj.

– Ma znaš li, Stefane – namah se uneurozi Drugarica Ljepa – da je agresor Nemac nacistički zlikovac koji je došao da satare ovu našu zemlju pa smo mi ginuli i more krvi prolili za bratstvo i jedinstvo i tako dalje? A đe si ti bio kad smo mi ginuli na Neretvi i Sutjesci?

– Nisan bio nigdi do sad, drugarice učiteljice. Osin ovo što iđen u školu i na dotrinu i na vironauk, samo me je mater jedne sride bila vodila na pazar u Imotski kad san bio mali pa se i toga slabo sićan.

– Rekoše mi, taj Imotski, to je u Dalmaciji. Ali nema više Dalmacije, Stefane, sad je sve ovo naša slobodna FNRJ, nema više italijanskih komita, balista i iredentista da se muvaju po našoj jugoslovenskoj takozvanoj Dalmaciji, Crnoj Gori, Bosni i po Trstu i Gorici. A znaš li ti šta su to Italijani?

– Znaden. Talijani su ljudi koji živu u Italiji, to je još dalje od Imotskoga, a i priko mora, ali ne znan ništa drugo. Osin što moja strina kaže da jidu mačke i žabe, ali je meni to teško povirovat, jerbo mojoj strini ne viruje ni moja baba, a kamoli ću ja.

– A italijanska okupacija tvoje zemlje, to ništa, druže učeniče trećeg razreda, Stefane?! – već bijesno, na Stipu se ostrvi Drugarica Ljepa. – A ustaše? Znaš li ko su ustaše?

– E, to znaden sigurno, drugarice učiteljice – ozarena lica otpovrne mali Stipe, a cijeli se dotad pokunjeni razred odmah treperavo ushiti: ako zna Stipica, znamo svi mi.

– Ajde, gukni golube, ko su, šta su to i ko su to Hrvati, ustaše?

– Hrvati i ustaše, drugarice učiteljice, to su ćaća Mate, stric Jozo, stric Tomo, stric Jure, stric Stipe po kome san dobio ime, ujac Iko, ujac Marijan, tetak Pere, tetak Marko…

Sirota Drugarica Ljepa! Ni slutila nije da ta djeca, ti patuljci pojma nemaju što ona od njih očekuje. Nemoćna u bijesu i porazu, beskrvna lica, poput utopljenika što se sam sa sobom bori za zadnji dah, ona protepeta: – A znaš li onda ko su četnici?

– Ne znan, drugarice učiteljice, nikad do sad nisan čuo za tu rič. Niti san čuo za zemlju di oni živu. Morebit da su to oni što se zovu partizani. Ali ni za te se ne zna u kojoj zemlji oni živu.

Četnik kao logički moguć pojam

Hrvatska enciklopedija navodi da je “logika (latinski logica < grč. λογıϰὴ [τέχνη]: umijeće ispravnoga mišljenja, rasuđivanja, prosuđivanja, raspravljanja, prema λογıϰός: razumski, razuman), temeljna filozofska disciplina koja se bavi ispravnim oblicima mišljenja, poimanja, suđenja i zaključivanja, te je stoga polazište i nužni temelj svake valjane spoznaje. U širem smislu mogu se razlikovati filozofijska i znanstvena logika: predmet prve jest izučavanje misli kao zasebne realnosti te kritika i ispitivanje mogućnosti mišljenja uopće, pa se izravnije veže uz probleme spoznajne teorije; druga ispituje mogućnost i primjerenost posebnih misaonih stavova (stajališta), tvrdnji i pravila po kojima je ustrojen misaoni iskaz. Ispitujući mišljenje kao specifičan ljudski fenomen, logika se razlikuje od psihologije time što proučava mišljenje prema jedinstvu ustrojstva ljudske svijesti koje omogućuje i opstojnost jedinstvenih zakona mišljenja neovisno o pojedincu i o vanjskim (kauzalnim) uvjetima koji određuju mišljenje. S druge strane, od sociologije spoznaje ona se razlikuje po kriteriju ispitivanja misaonih tvorevina, prema kojemu one stoje u vezi s imanentnim zakonima znanstvene spoznaje, a ne s oblicima društvene svijesti. Takva razgraničenja najčešće se provode u okvirima zahtjeva za logičkim (racionalnim) utemeljenjem mišljenja. Od novoga vijeka dolazi do većega povezivanja logike i matematike; povezuje ih onaj dio logike koji eksplicira univerzalni simbolički jezik mišljenja. Utemeljitelj je logike kao znanstvene discipline Aristotel, ali su više ili manje značajne prinose logici dali već Heraklit, elejci, Demokrit, sofisti, megarani, a osobito Sokrat (razradbom metode definiranja i induktivnoga zaključivanja) i Platon (istraživanjem logičkih osnova spoznaje bića). Aristotelovi radovi iz logike skupljeni su u cjelinu pod naslovom Organon (Oruđe). U njega se još ne pojavljuje termin logika kao ime znanosti koju je zasnovao, ali zato pridjev “logički” označuje ime jedne vrste zaključaka. Bitni je dio Aristotelove logike analitika, ispitivanje osnovnih oblika mišljenja (pojma, suda, zaključka) i utvrđivanje pravila po kojima mišljenje treba da se obavlja.

Za prepostaviti je, dakle, da je upravo prirodna, sirova, ako nije pretjerano reći, urođena logika (“umijeće ispravnoga mišljenja, rasuđivanja, prosuđivanja, raspravljanja”) maloga Stipe zbunila Drugaricu Ljepu, premda se i ona u naznačenoj platonovskoj raspravi, mora se priznati, držala načela (vlastite) logike.

No, kako je to završilo, makar u ovom kraćem igrokazu? Banalno rečeno: ako se zemlja u kojoj žive Nijemci zove Njemačka, ako se zemlja u kojoj žive Talijani zove Italija, a planeta na kojoj žive Marsovci se zove Mars, i tako redom, kako se onda zove zemlja u kojoj, marksistički rečeno, “kao društvena bića prakse” žive četnici (for that matter, i partizani tj. pripadnici tzv. NOB-a kojih je na teret državnog proračuna u Hrvatskoj još oko frapantnih 38.000)?

Ne šireći ovu ionako nevoljnu temu (posebno ne na partizane, ili na SABAH, ili na onu drugu tobože-antifa-udrugu koju je osmislio umirovljeni matematičar Zoran brat Vesne Pusić pa čak niti na to koliko se one poklapaju i preklapaju na proračunskim dojkama), ovdje svakako valja naglasiti kako se famozni kolokvijalizam “četnik” na neku čudnu foru uspostavio kao pojam, kao elemet, dakle kao nešto o čemu je Robert Boyle još 1661. u “Chymista scepticus” pisao kao o  “osnovnoj, temeljnoj, vječnoj tvari koja se ne može niti rastaviti, znači rabiti i tako uništiti, a niti stvoriti“.

Otac zapadnocivilizacijskog (europskog) mudroslovlja, spomenuti Aristotel, još je 2000 godina prije utvrdio aksiom:  materija ima četiri osnovna svojstva – suho i vlažno, toplo i hladno. Slaganjem tih svojstava dobiju se četri elementa: VODA je hladna i vlažna, ZEMLJA je suha i hladna, ZRAK je topao i vlažan, VATRA je suha i topla. Aristotelov se taj nauk održao u cijelom srednjem vijeku, pa u puku živi i danas, a tijekom srednjeg vijeka, tadašnjih sedam poznatih metala identificirano je sa sedam poznatih nebeskih tijela i njihovim simbolima: zlato je Sunce, srebro je Mjesec, olovo je Saturn, željezo je Mars, bakar je Venera, kositar je Jupiter, a živa je Merkur. Znači, sva sreća po zapadnu civilizaciju da metalni pojam četnik još nije bio poznat u antičkoj Grčkoj, pa ni u Srednjem vijeku (što još treba istražiti!), a osobito da do spoznaje o kasnije otkrivenim elementima i nebeskim tijelima nije došlo – gdje? – pa, među kozmološkim četnicima.

Međutim, bez obzira što je pojam četnik (aristotelovski) alogičan, a elementarno neuvršten, on još uvijek egzistira – rekli bi filozofi – “kao takav”. I to na razini široj od sociološke (i međuljudske i enviromentalističke), stvaran poput podla karcinoma jetre, a neuhvatljiv poput posljednje želje poskoka smrskane glave na kamenoj ploči u podnožju Južnoga Velebita početkom kakva užarena kolovoza koji miriše na na nevere i oluje.

Četnik kao lingvistički, psihološki i zoološki pojam

U lingvističkom smislu, sličan je “četniku” postmodernistički (?) popularni praznoznačenjski i sveznačenjski termin “uhljeb”, ili još gore, onaj agresivni šatrovački koji se nedavno iznjedrio, “ojkača”, da ne nabrajam, što znači da ga ne možemo pronaći u rječnicima (ergo, pripada isključivo domenu usmene predaje), ali ga ipak obrađuju pojedini almanasi i enciklopedije, pa primjerice Hrvatska enciklopedia u svojoj natuknici “četnici” definira da su to “oni koji su u četi, koji četuju; hajduci, panduri, oružani općinski sluge” (čime smo tako došli i do diskutabilne glagolske izvedenice koja glasi “četovati”, bez objašnjenja bi li prigodnije bilo za četnike kazati da četnikuju, a da četovati mogu i neki drugi, kad ih na to najtjera izbor ili nevolja).

Koliko je četnik zapravo enigmatičan pojam, svjedoči i činjenica da ga čak ni slavni Jorge Luis Borges nije uvrstio u svoj znameniti Priručnik fantastične zoologije, premda su ga se, ovlaš ili detaljnije, doticali neki drugi znatno efemerniji pop-kulturni autori u svojim djelima. Recimo, neki je George Sava 1942./43 u Velikoj Britaniji pisao romane o Draži Mihailoviću i četnicima, koji su doživljavali i reprint-izdanja još 1950-ih, prikazivao ih je i Veljko Bulajić u svojemu grandiozno neuspjelom filmu “Bitka na Neretvi”, najskupljem kinematografskom propagandnom projektu svih Jugoslavija, gdje je vojvodu utjelovio sam bradati Orson Welles, pa i Lordan Zafranović u svojemu “Padu Italije”, odakle se, međutim, malo moglo naučiti: tek toliko da se ta zoološka skupina grozi bilo slatke, bilo slane vode, od tekućih agregatnih stanja priznaje isključivo rakiju šljivu tzv. brlju, te se ponaša nepredvidivo i nelogično sve do autodestrukcije, bez obzira nalazi li se u manjim ili većim skupinama (po čemu su dijelom slični, a dijelom različiti od spomenutih partizana, zavisno od vremena i trenutka u kojemu kapnu s neba kao daždevnjaci iz kiše). U novije doba pojavljuju se nedovoljno istražene teze kako je Peter Jackson tolkienovske likove u “The Two Towers” oblikovao po zapadnocivilizacijskoj predodžbi o četnicima, a hrvatski stand-up komičar i mag pokretnih slika Željko Pervan još je uoči Domovinskog rata za zagrebački OTV snimio svoj slavni video-klip na ovu obnovljenu antropološku temu pod radnim naslovom “Koja su obilježja četnika? Koje su vrste četnika? Čime se hrane?“, dok kao poseban spomenik propagandističkim ludostima 20. stoljeća, valja navesti i film Louisa Kinga za 20th Century Fox “Chetniks! The Fighting Guerrila” iz 1943.  a ne valja zaboraviti ni novovjeku srbijansku uspješnicu “Lepa sela lepo gore” Srđana Dragojevića iz 1996., snimljenu po istinitim događajima u Istočnoj Bosni 1992., s do sada najromantičnijim prikazom četnika, dođe čovjeku milo dok ih gleda, a ima toga još pravo mnoštvo.

Ono što se iz svega dade zaključiti jest da je četnik prvenstveno psihološki pojam, osobito danas, kad je postao teško shvatljiv, pojmljiv, razumljiv i uhvatljiv, budući da se maskira, kameleonizira i metamorfodira, sakrije se i nestane, pa opet izroni u neočekivanu obliku, poput sotonske Zmije u Edenskom vrtu: kad u nedostatku čvrste definicije nekoga upitaš:  “Što je to četnik?”, redovito se možeš nadati odgovoru: “To je taj i taj, osoba A, osoba B ili osoba C”, a tada slijede ili polemike ili “udri raspašoj, ima njih još”, uvijek u zavisnosti od psihološke kreacije jednako onoga koji govori i onoga o kojemu se govori. Primjerice, već nekoliko godina zaredom, hrvatska krovna obavještajna agencija SOA u svojim izvješćima upozorava na porast četništva u Hrvatskoj, no kako je, rekosmo, taj pojam samorazumljiv i samoobjašnjiv, ujedno i bezfranično suzljiv i rastezljiv, i toj SOA-inoj ocjeni također nedostaju definicije, popisi, konkretni primjeri, temeljita analiza, a iznad svega, plan postupaka u svezi s time. Drugim riječima, ocjena SOA-e na taj se način u javnosti percipira gotovo kao navod iz literature, iz birokratskih papirusina, eventualno iz neplodnih kvazipovijesnih polemika.

Velika Srbija, obnovljivi izvor četništva

Četništvo i četnici imaju svoj obnovljivi izvor energije. On je utemeljen u jednako teško pojmljivoj i nelogičnoj ideji Velike Srbije, koja je u stvarnosti tekako nazočna već stoljeće i pol, ali je zapravo nema niti je ikada postojala, kako je to na haaškom sudištu jasno i glasno ustvrdio i Slobodan Milošević na jednomu od svojih prvih ročišta. Po načelu: “Tko drukčije kaže, taj kleveće i laže“, svako dokazivanje potom pada u vodu kroz koloplet silogističkih debata, jer naravno, kao ni četništvo, tako ni Velika Srbija nema ni definicije, ni granica.

Na sličan način, upravo nevjerojatnom površnošću i tupoglavom uronjenošću u živo blato povijesti 20. stoljeća, odnosno povijesti dvaju Jugoslavija, i spomenuta Hrvatska enciklopedija (doduše, nešto opreznije od, recimo, Britannice), opisuje da su četnici “članovi srpske vojne organizacije s izrazitim nacionalističkim šovinističkim velikosrpskim ciljem. Vođa im je četovođa ili vojvoda. Naziv se prvi put pojavio u drugoj polovici XIX. st. u Makedoniji za borce protiv osmanske vlasti. Veća aktivnost četnika počela je odmah nakon srpsko-turskog i rusko-turskog rata 1877–78., kada je Srbija od makedonskih dobrovoljaca organizirala više četničkih četa u namjeri da krivopalanački i kumanovski kraj pripoji Srbiji. S razvojem makedonskoga nacionalno-oslobodilačkog pokreta 1893. (→ VMRO) stvaraju se njihove oružane formacije sa zadatkom da oružanom borbom oslobode Makedoniju. Ne priznavajući makedonsku nacionalnost, srpski, bugarski i grčki nacionalisti organizirali su svoje četničke formacije u Makedoniji pod parolom borbe protiv Osmanlija, a zapravo s težnjom da svaka od njih osvoji za sebe dio Makedonije. Srpske četničke formacije stalno su djelovale u Makedoniji uglavnom do Prvoga balkanskog rata (1912), a u tom ratu nanijele su Osmanlijama velike gubitke. Uoči I. svjetskog rata u Srbiji su stvoreni novi četnički odredi u sastavu srpske vojske, a nakon rata organizirano je Udruženje četnika s Glavnim odborom u Beogradu. U Hrvatskoj je prva organizacija osnovana u Zagrebu 1927. Zbog njihova velikosrpskoga programa i bezuvjetne odanosti dinastiji Karađorđevića, bilo im je omogućeno djelovanje i za Šestosiječanjske diktature, kada su sve ostale nacionalne organizacije prestale postojati. Programsko načelo četničkih udruga 1930-ih bilo je zalaganje za ideju “jugoslavenskog nacionalizma”, u službi oživotvorenja Velike Srbije. Četnici su BiH u cjelini te najveći dio Hrvatske smatrali zapadnim srpskim zemljama i nastojali ih “očistiti” od tamošnjih Hrvata i Muslimana, potom ih uključiti u srpsku, etnički čistu državu. Sve do 1941. nekažnjeno su provodili teror nad hrvatskim stanovništvom, ali i svim drugim neistomišljenicima, a pritom je ubijeno ili pretučeno više tisuća ljudi. Kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije 1941. doživjeli su četnici kao gubitak svoje države, a cilj im je postao uspostava Velike Srbije, samostalne ili u sastavu obnovljene Jugoslavije. Novi programski spisi, od kojih je glavni “Homogena Srbija” Stevana Moljevića (lipanj 1941), zalažu se za etnički čistu Srbiju na području na kojem žive Srbi (Makedonija, Crna Gora, BiH, a od hrvatskih krajeva Slavonija, Banovina, Kordun, dio Like, te Dalmacija). Četničke vojne postrojbe stvorene su na početku II. svjetskog rata i potkraj 1943. brojile su oko 100.000 ljudi. Bile su pod zapovjedništvom D. Mihailovića, koji je održavao redovite veze s jugoslavenskom emigrantskom vladom u Londonu, a od jeseni 1941. uspostavljeni su odnosi s britanskim vojnim vrhom. Priznati kao saveznička vojska u domovini, primali su znatnu pomoć u ratnom materijalu sve do prekida odnosa Britanaca s četnicima u lipnju 1943. Od samoga početka oni nisu nastupali kao saveznička vojska, koja se bori protiv njemačkih i talijanskih snaga, nego su se ograničavali na provedbu vlastitoga velikosrpskoga političkog programa, djelujući više protiv civilnog stanovništva nego vojnih postrojbi. Pritom su tijesno surađivali s Nijemcima, Talijanima, a kad im je to odgovaralo, i s vlastima NDH. Na svojem području Talijani su pomagali četnike u borbi protiv partizana kako bi im bili oslonac za njihovu daljnju okupatorsku ekspanziju. Na njemačkom okupacijskom području četnicima je bila namijenjena uloga borbe protiv partizana i borbe za suzbijanje “komunističkog utjecaja” u narodu. Držeći se svojega programa, četnici su provodili etničko “čišćenje” područja NDH od hrvatskog i muslimanskog stanovništva, prema kojem je trebalo ukloniti više od 2,5 milijuna ljudi. Četničke su postrojbe počinile stravične zločine i na najgrozniji način ubile na desetke tisuća Hrvata i Muslimana. Četnički vođa D. Mihailović uhvaćen je tek na početku 1946. i u Beogradu osuđen na smrt kao ratni zločinac. Četnička ideologija naglo oživljava u Srbiji 1980-ih, osobito nakon dolaska na čelo Srbije S. Miloševića 1987., a nakon raspada SFRJ tu ideologiju otvoreno zastupa Radikalna stranka V. Šešelja. U agresiji na Hrvatsku i BiH JNA i paravojne srpske jedinice nisu prikrivale svoj četnički program osvajanja tuđih teritorija i etničkog čišćenja.

Kao što se lijepo vidi, pisac natuknice u Hrvatskoj enciklopediji ne samo da je “zaboravio” spomenuti suradnju četnika i partizana (a sačinjavali su jednu te istu vojsku, na ruševinama kapitulirale jugoslavenske kraljevske vojske, sve do kraja 1942., ponegdje i kasnije, što je više nego notorno, poznato i povijesno dokumentirano!), ne samo da je zaboravio četnike u Hrvatskoj tj. “hrvatske četnike”, osobite one etničke Hrvate u Dalmaciji, pa i Orjunu, i cijeli niz drugih “malih velikih detalja”, nego je ulogu četnika od 1990. u ratovima protiv Hrvatske, BiH i Kosova pa sve do danas, sažeo u jednu jedinu fluidnu praznoznačenjsku rečenicu: “U agresiji na Hrvatsku i BiH JNA i paravojne srpske jedinice nisu prikrivale svoj četnički program osvajanja tuđih teritorija i etničkog čišćenja.”

Četnici izvan ljudskog uma

Etnički Kinez Wang Yi, koji je u bio tek imenovan na mjesto program managera na australskom državnom Radiju SBS u Melbourneu, pitao me u jednoj prigodi: “Što su to četnici?“. Odjednom, suočio sam se s nerješivim problemom s kakvim se, između nebrojenih ostalih, vjerojatno suočio i pisac natuknice u Hrvatskoj enciklopediji. Kako, zaboga, jednom Kinezu – čak ako je sudjelovao, a jest sudjelovao, i u onim apokaliptičkim događajima na Tiananmenu, Vratima nebeskom mira, u Pekingu – što su to četnici? Mučio sam se i grčio, zaplitao se u historicističku paučinu, a od čega, čini mi se, on nije uspio dokučiti ništa, osim da je tu riječ o nekakvim sitnim konfliktima i da sam ja pristran, četnike ne volim jer sam valjda na nekoj nebitnoj, također nerazumljivoj, suprotstavljenoj “strani”. Da bi čovjek razumio što je četnik, mora i sam biti četnik, njihovu logiku razumiju samo oni, u njihovim glavama stanuju samo oni, a svi ostali su neprijatelji, voda na ulju, ulje na vodi, dragi Wang Yi, zaključio sam tada.

https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_Chetnik_voivodes

Jer, ovi današnji, živi četnici, čak i njihove vojvode, poprimili su nove oblike: više nisu “ljudi bez svojstava” kao još donedavno, nisu čak više niti obični bezimeni pijani pljačkaški silovatelji i koljači, sad se pojavljuju kao političari, predsjednici država i vlada, kao pripadnici LGBTQ-skupina, vođe sovjetskih antifašističkih udruga i teoretičari liberalnog kapitalizma, pišu knjige, skladaju pjesme, snimaju filmove i mirnodopski se razmnožavaju aritmetičkom i geometrijskom progresijom. Običnom malom čovjeku, pa i pripadniku SOA-e ili nevoljnom piscu encikopedijskih natuknica opterećenu preintelektualnom političkom korektnošću moderne Europe, sve ih je teže prepoznati i izdvojiti neku njihovu diferentiu specificu na ovom crno-bijelom svijetu.

A kako to i zašto? Zato što ograničeni ljudski um još nije došao do toga stupnja razvoja da bi stvorio preciznu antropološko-filozofsku logičnu definiciju četnika, što je mučilo još i pučkoškolca Stipu, onomad u srazu sa tada tek svježe reformiranim školsko-obrazovnim programima, planovima i metodama Drugarice Ljepe.

Mate Bašić/Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

16 spornih točaka iz ‘Marrakecha’ – traže se odgovori

Objavljeno

na

Objavio

Sporazum iz Marrakecha, odnosno UN-ov Globalni sporazum o migracijama ne izaziva kontroverze samo u Hrvatskoj, već i u Njemačkoj koja je najčešća “željena destinacija” ilegalnih imigranata koji raznim rutama dolaze u Europsku uniju. Upravo zbog sporazuma vodila se jučer velika politička bitka u njemačkom Bundestagu i prilično je neizvjesno hoće li Njemačka potpisati ovaj nedorečen i nejasan dokument. Izdvajamo šesnaest točaka po kojima je njemački Bild tražio objašnjenje vlade, šesnaest točaka koje su i za Hrvatsku podjednako bitne, piše Bernard Karakaš/VečernjiList

1. Migracije su uvijek bile “izvor bogatstva, inovacija i održivog razvoja”, stoji u sporazumu. No na temelju čega je izveden taj zaključak?
Ova tvrdnja o dobrobitima imigranata i migracija jedan je od temelja sporazuma, no nigdje nije navedeno odakle su izvučeni ti podaci niti su priloženi bilo kakvi pokazatelji. Naravno, migracije mogu biti dobre za razvoj društva, no to nije uvijek slučaj niti je to zajamčeno.

2. Prema tekstu sporazuma, države potpisnice trebaju “zaštititi pravo na slobodu govora”, ali i “rasističkim medijima uskratiti financiranje”. Tko o tome odlučuje?
Znači li ovaj dio sporazuma da bi države trebale uvesti svojevrsnu cenzuru te gdje je granica do koje je dopušteno govoriti ili pisati protiv migracija. Znači li to da bi se manjak entuzijazma i potpore migracijama i imigrantima mogao odmah proglašavati rasizmom?

3. Liječnici i granični službenici trebali bi se ponašati prema imigrantima uzimajući u obzir njihov spol, ali i njihovo kulturno nasljeđe. Kako to objasniti i provesti?
Znači li to da muški liječnici ne bi smjeli liječiti imigrantice. Ujedno, znači li to da granični službenici ne bi smjeli zahtijevati od imigrantica da skinu veo kojim prekrivaju lice kako bi usporedili njihovo lice s fotografijom u putovnici?

4. Kako bi se izbjegla pojava ljudi bez državljanstva, djeci rođenoj na teritoriju druge države treba automatski dodijeliti državljanstvo zemlje u koju roditelji planiraju ići ili zemlje u kojoj je dijete rođeno. Krše li se time ustavi i zakoni zemalja EU?
Ovo rješenje podsjeća na zakonsko rješenje kakvo u ovome trenutku postoji u SAD-u, no nije u skladu sa zakonodavstvom zemalja članica Europske unije. I njemački i zakoni Republike Hrvatske kršili bi se kad bi se djeci rođenoj na njemačkom, odnosno hrvatskom teritoriju, u tranzitu, automatski dodjeljivalo državljanstvo, putovnica i domovnica.

5. Prema nacrtu sporazuma, “sankcije protiv ilegalnih imigranata trebale bi biti ponovno razmotrene i ukinute, bez obzira na to je li i sada riječ o proporcionalnim, nediskriminirajućim i balansiranim mjerama. Znači li to bezakonje?
Vrlo kontroverzan dio sporazuma budući da ono što nije kažnjivo u praktičnom je smislu dozvoljeno. U tom kontekstu ilegalni prelasci granica postali bi legalni. Ujedno, tko odlučuje jesu li mjere i politike pojedinih zemalja diskriminatorne ili ne?

6. U budućem sporazumu spoji kako je “pravo svih ljudi da posjeduju dokumente” te kako zemlje u koje migranti putuju trebaju izdati svoje dokumente. No je li to moguće u svim slučajevima?
Pitanje je odnosi li se ovakvo pravilo na sve slučajeve, odnosno što se događa s ilegalnim imigrantima koji tijekom svog putovanja jednostavno bace u smeće putovnicu svoje domicilne države i ustvrde kako putuju u Njemačku, Italiju, Francusku ili Hrvatsku. Treba li im ta zemlja odmah izdati dokumente?

7. Zabranjuju se “zločini iz mržnje” prema imigrantima. Što su “zločini iz mržnje”?
Njemačko, kao ni zakonodavstvo cijelog niza članica EU ne poznaje kategoriju “zločina iz mržnje”. Tko je taj tko će procjenjivati je li neki zločin počinjen iz mržnje ili ne. Uostalom, zločini su zločini, bez obzira na koga se odnosili i koga pogađali, i kazne su uvijek iste za sve počinitelje. Ne čini li se ovdje diskriminacija prema mogućim žrtvama zločina u njihovim domicilnim zemljama?

8. Slobodno kretanje imigranata i liberalizacija viznog režima su zajamčeni. No je li to uvijek ispravno?
Liberalizacijom viznog režima bilo bi olakšano kretanje radnika, no među njima i cijelog niza socijalnih slučajeva koji mogu narušiti sustave drugih država. Unutar Europske unije dosta je negodovanja zbog liberalizacije kretanja Bugara i Rumunja jer upravo iz ovih dviju zemalja dolazi veliki broj nezaposlenih primatelja socijalne pomoći u zapadnim državama EU. Zbog toga čak i dio zemalja članica traži da se uvedu svojevrsne liste država na koje se liberalizacija kretanja ljudi ne bi odnosila, bar ne u ovolikoj mjeri kakva je danas. Pitanje je kako bi pravilo liberalizacije kretanja ljudi koristili imigranti iz zemalja Bliskog istoka, središnje Azije ili Afrike.

9. Prema nacrtu, “koordinirana kontrola granica” trebala bi osigurati “siguran prelazak granica”. Što to znači?
I u ovome trenutku kontrola granica između dviju država koordinira se između njihovih graničnih službi. Je li ovdje riječ o nečemu što do sada nije navedeno ili je možda u pitanju normalizacija procedura koje se sada provode samo u iznimnim slučajevima?

10. “Ciljani programi potpore” kojima se potiču “trgovinski i poduzetnički pothvati imigranata” trebaju biti financirani. Tko to plaća i postavlja li to poduzetnike zemalja primateljica u neravnopravan položaj?
Iz državnog proračuna potrebno bi, dakle, bilo sufinancirati pokretanje tvrtki i poslova imigranata, pri čemu stanovnici zemlje primateljice, bila to Njemačka, Hrvatska ili neka treća zemlja, na takve potpore ne bi mogli računati. Ovime se ruši načelo tržišnog natjecanja, ravnopravnosti, ali se i uvodi i svojevrsna diskriminacija domaćih tvrtki koje pune državne proračune iz kojih bi se financirala njihova konkurencija koju osnivaju imigranti.

11. Marakeški sporazum predlaže i “međusobno priznavanje stranih kvalifikacija, kao i neformalnog obrazovanja”. Je li razina obrazovanja doista ista?
Vrlo je veliko pitanje stvarne vrijednosti kvalifikacija jer je teško uspoređivati visokoškolske ustanove u zapadnom svijetu i zemljama Trećeg svijeta. Prema njemačkim standardima, razina znanja inženjera iz Sudana sada ne udovoljava toj tituli, odnosno nije moguća nostrifikacija. Slična je stvar i s cijelim nizom ostalih fakulteta. I što učiniti s liječnicima koji su diplome stekli u Addis Abebi ili Kinshasi. Treba li im bez ikakvih nostrifikacija omogućiti, na primjer, izvođenje operacija u europskim bolnicama?

12. Radnici migranti svih razina obrazovanja trebaju primiti socijalnu zaštitu. Do koje razine?
Naravno, socijalnu zaštitu zaslužuju svi ljudi, bez obzira na njihovo porijeklo ili zemlju rođenja. No tko će definirati do koje se razine uvode socijalna prava imigranata te hoće li ona biti manja, veća ili jednaka pravima domicilnog stanovništva u zemljama primateljicama?

13. Prema navodima iz sporazuma, vlade zemalja trebaju “izbjeći polarizaciju i ojačati povjerenje javnosti u migracijsku politiku”. Kako to ostvariti?
Već je sada javnost europskih zemalja dobrim dijelom skeptična prema migrantima i procesima ilegalnog useljenja. Ne samo u Mađarskoj, Italiji ili Austriji već i u Njemačkoj, pa i u Hrvatskoj. Kako se ijedna zemlja može obavezati da će djelovati na javno mnijenje i što ako u tome ne uspije.

14. Nacrt Sporazuma iz Marrakecha poziva se na “pozitivne učinke” i “pozitivne doprinose” imigracija. No gdje je druga strana priče?
U cijelom se sporazumu na više mjesta ističu pozitivni učinci migracija i doprinosi koje one daju društvu. No problem je u tome što se prikazuje samo jedna strana priče te se nigdje ne spominju i negativni učinci migracijskih procesa koji neosporno postoje pa se stječe dojam da je sporazum neobjektivno pripremljen.

15. Sporazum nalaže i ponovno ujedinjenje obitelji imigranata. Kako to izvesti i do koje razine?
U nacrtu sporazuma ne definira se tko plaća ponovno ujedinjenje obitelji imigranata, odnosno tko plaća trošak njihova smještaja i boravka u zemlji primateljici, ali ni što znači pojam obitelji. Je li riječ samo o supružnicima i djeci ili i o široj obitelji.

16. Možda najbitnije pitanje: zašto se u sporazumu na 45 mjesta navodi da se države potpisnice obvezuju?
Iako se Sporazum iz Marrakecha predstavlja kao “skup preporuka”, na čak 45 mjesta u dokumentu navodi se da se potpisnice na nešto obavezuju. Istovremeno u preambuli piše – Globalni pakt jača suvereno pravo država da sami određuju vlastitu migracijsku politiku.

VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića

Objavljeno

na

Objavio

Željko Komšić je po treći put bošnjačkim glasovima oktroisani insan na izboru za hrvatskog člana Predsjedništva te postao legitimni bošnjački član Predsjedništva i ubrzo (20.11.) će preuzeti svoje mjesto kao bošnjački član Predsjedništva zajedno sa srpskim članom Predsjedništva, Dodikom, i članom Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, Džaferovićem.

Jednostavnom analizom, tj.pogledom na kartu gdje većinski žive Hrvati a gdje je Komšić dobio najviše glasova, može se zaključiti da je Komšić gotovo sve glasove dobio od Bošnjaka.

To je nepobitna činjenica ali nas to ovdje ne interesira. Ovdje ću pokušati djelimično analizirati Komšićev utjecaj na glasovanje sarajevskih Hrvata.

Iz ličnog kontakta sa ostalim Hrvatima u Sarajevu, obitelj i prijatelji, mi je jasno da gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića.

Ali za koga su glasali na ovim izborima a za koga na prošlim?

Moje iskustvo, a i rezultati na izborima, govori da sarajevski Hrvati zbilja ne glasaju većinski za HDZ.

Mislim da sarajevski Hrvati i sarajevski Srbi uglavnom glasuju za Našu stranku (mlađi ljudi) ili za SDP (starija generacija) ali za ovu potvrdu bi trebala malo dublja analiza. Ono što ću analizirati ovdje jeste utjecaj Komšića na odnos Hrvata prema Čoviću i HDZu.

„Gradsku zonu“ u Sarajevu čine četiri općine (od zapada prema istoku), Novi Grad, Novo Sarajevo, Centar i Stari Grad.

U periodu od početka rata do danas ogroman broj Hrvata je napustio Sarajevo u raznim pravcima tako da je broj Hrvata koji glasuju na izborima relativno mali.

U općini Novi Grad je 2014. godine za HDZ glasovalo 443 osobe a za Dragana Čovića 597 osoba. To su dakle osobe koje su tako glasovale na izborima na kojima nije bilo Željka Komšića.  Četiri godine poslije, 2018. godine, u općini Novi Grad za HDZ su glasovale 534 osobe (porast od 20.54%) dok je za Dragana Čovića glasovalo 889 osoba što je porast od čak 48.91%. Izbori u 2018. su izbori u kojima se Komšić kandidirao.

U općini Novo Sarajevo u 2014. godini je za HDZ glasovalo 500 a za Dragana Čovića 689 osoba dok je u 2018. godini za HDZ glasovalo 586,  osoba (porast od 17.2%) a za gospodina Čovića 920 osoba (porast od 33.53%).

Općina Centar je slična prethodnim općinama. Na izborima iz 2014. godine, na kojima nije bilo Komšića, u općini Centar je za HDZ glasovalo 261 osoba a za Čovića 453 osobe dok je 2018. godine kada se kandidirao Komšić za HDZ glasovalo 337 osoba (povećanje od 29.12%) a za Čovića 640 osoba (porast za 41.28%).

Potpuno ista situacija je naravno i u općini Stari Grad u kojoj je na izborima 2014. godine za HDZ glasovalo samo 41 osoba a za Čovića 76 osoba da bi četiri godine poslije, 2018. godine, za HDZ glasovalo 70 osoba (+70.73%) a za Dragana Čovića 108 osoba (+42.11%).

Dakle, u sve četiri gradske općine se broj glasova za HDZ a i za Dragana Čovića povećao i to za 17.2% do 70.73%. Ukupni porast glasova, kada uzmemo u obzir sve gradske općine, za HDZ je 22.65% a za gospodina Čovića 40.89%. Željko, ljevičar alkoholičar koji jedva preživljava i izmiruje rate kredita sa svojih jadnih 6000-7000KM, je dakle utjecao na sarajevske Hrvate na način da je nas čak 40.89% više glasalo za Dragana Čovića nego prije četiri godine.

Sem što je radikalizirao sarajevske Bošnjake uspio je HDZirati sarajevske Hrvate kojima su, iako uglavnom antiHDZi, odjednom Dragan Čović i HDZ postao prihvatljiv. Vjerujte mi na riječ kada kažem da sarajevski HDZ i Trlin to apsolutno ničim zaslužili nisu. Sve je to zasluga gospodina Komšića. Postotak Hrvata koji je 2018 godine glasovao za HDZ i Čovića je vjerojatno i veći obzirom da je veliki broj Hrvata pobjegao iz Sarajeva u zadnje četiri godine.

Samo još da dodam da je velika šteta za HDZ i HNS što ranije nekako nisu uključili Našu stranku u pregovore o izmjeni Izbornog zakona jer bi HDZ, nakon radikalnih izjava predsjednika Naše stranke Kojovića u kojima govori da je za Našu stranku neprihvatljivo da se implementira presuda Ustavnog suda BiH (najvišeg tijela u BiH) kao i da će se za svoje ljudsko pravo, ljudsko pravo na popis iz 1991. godine, boriti ako treba do Strasbourga vjerojatno utrostručio svoje glasove od Hrvata u Sarajevu. Jedina svijetla točka Naše stranke za sarajevske Hrvate je trenutno još Boriša Falatar ali ne bi me čudilo da ga izbace ubrzo iz stranke ili da se Falatar vrati u Pariz. Da su uključili Našu stranku ranije u pregovore možda bi HDZ čak prešao i izborni prag u Sarajevu a Dražen Trlin bi se nakon 20ak godina smucanja po HDZ listama konačno negdje pošteno uhljebio (Sarajevska županija).

Hrvat iz Sarajeva/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari