Pratite nas

Analiza

Mate Bašić: Rehabilitacija četnika za niže razrede osnovne škole

Objavljeno

na

četnici
Ilustracija Mate Bašić

U neko doba, kad je Drugi svjetski rat okončan u Niponu, tek pošto bijahu pomoreni i zadnji škripari u starohrvatskoj župi Imoti, kako ju je u De administrando imperio prvi nazvao Konstantin Porfirogenet, malo poslije proglašenja urbi et orbi Opšteg zakona o uređenju opština i srezova/kotara, kojim je u obnovljenu Jugoslaviju uveden komunalni sistem, čime je “proširena općina” postala osnovnom društveno-ekonomskom zajednicom i političko-teritorijalnom jedinicom, onodobna se ambiciozna FNRJ sudarila s razbijenim ogledalom u komadićima od 1479 općina zglobljenih u 107 kotara/srezova što je, naravno, po logici uređenoga državnoga kaosa, podrazumijevalo i prirodne migracije pučanstva, baš onako kako je to predvidio Marx, doradio Engels, razradio Lenjin, u praxis uveo Staljin, a u prigodnom mikrokozmosu usavršio najveći sin naših naroda i narodnosti Drug Tito.

Jasno, te velike ideje malom narodu, recimo, onomu gangaškom narodu stoljećima zatočenomu na području Vira, Rakitna i tamo daleko gdje ni sami ne znadohu jesu li odjednom novokotarski Imoćani, Duvnjaci ili su tek Posušaci, nisu značile niti koliko presvlak poskokove ženke na kamenu žestacu, sve dok im u selo vrla nova vlast, uslijed nepodobnosti i historijske primitivnosti baštinjene još od reakcionarnoga stoljeća petog-šestog-sedmog, umjesto pasoša za “priko Imotskoga i Zagreba barem do Muenchena”, nije počela dostavljati narodne milicajce, poštare, medicinsku braću i sestre (šuška se do danas da su i velečasnoga bili namjerili zamijeniti s nekim popom protom, pa zavrtjeti vrata od crkve i šamatorja sa zapadne na istočnu stranu, biž đavle pakleni od kršćene duše, nije to prošlo, jedino su se pogani ženski jezici dugo vremena lomili na nedokazivim tračevima da je velečasni spasio i sebe i crkvu i šamatorje u dogovoru s Oznom, ma daj, tko bi s iti malo talamenta u to ulazio?!), a na kraju, doveli su i – pazi sad! – učiteljicu.

Redom lijepi, kršni, pristojni i nadasve obrazovani ljudi s brkovima Charlieja Chaplina, da ne pretjerujemo, s hitlerovskim ispodnosjem, među kojima je stršila jedino učiteljica, Drugarica Ljepa, s nježnim svilenkastim brčićima. Revolucionarnom plemenitošću vođeni, svi su oni samozatajno i nesebično potegli iz dalekih metropolitanija, urbanijih od obližnjega jadnoga  Imotskoga i njegova pazara srijedom, kao što im sama imena kazuju: Aranđelovac, Aleksinac, Mladenovac, Petrovac, Popovac, Despotovac, Stepojevac, Požarevac, Bajina Bašta, Vrška Čuka, Kokin Brod, Kadina Luka, Rakova Bara, Vrnjačka Banja, Veliko Laole, Svilajnac, Svrljig i, ako se dobro razumijemo, Ilandža, Uljma, Azanja, čak i Čačak. A među tim protohumanitarcima, i jedan od Nevesinja te još jedan od Kupresa, njih dvojica gotovo domaći ljudi, nisu pročedili ni da je pljunuti daleko.

Drugarica Ljepa jednoga je petka za ponedjeljak zadala djeci domaći zadatak iz srpskohrvatskoga jezika – ćiriličnim pismenima ispisati miroljubivi bratstvojedinstvenujušči napjev znamenitoga revolucionarnog pjesnika za djecu Čika Jove Jovanovića Zmaja:

“Deda i unuk”: – Uzo deda svog unuka, metno ga na krilo, pa uz gusle pevao mu što je negda bilo. Pevao mu srpsku slavu i srpske junake, pevao mu ljute bitke, muke svakojake. Dedi oko zablistalo, pa suzu proliva, i unuku svome reče da gusle celiva. Dete gusle celivalo, onda pita živo: – Je li, deda, zašto sam ja te gusle celivo? – Ti ne shvataš, Srpče malo, mi stariji znamo. Kad odrasteš, kad razmisliš, kazće ti se samo!

S obzirom na surovu kamenjarsku škriparsku konfiguraciju terena Vira, Rakitna i okoliša tamo daleko gdje onomad ni sam puk nevoljni ne znade postade li odjednom novokotarskim Imoćanima, Duvnjacima ili tek Posušacima, veliki je uspjeh polučila Drugarica Ljepa. Toga ponedjeljka zadovoljno je i ponosno gladila svoje nježne svilenkaste brčiće: dojedno je dijete bezgrešno ćiriličnim pismenima transkribiralo miroljubivi bratstvojedinstvenujušči himnični spjev znamenitoga revolucionarnog pjesnika za djecu Čika Jove Jovanovića Zmaja

Sirota Drugarica Ljepa! Ni slutila nije da ta djeca, ti patuljci pojma nemaju što ona od njih očekuje. Oni su latinični tekst transkribirali na novodobnu vukovsku ćirilicu onako kako grade suhozidine: jedan je kamen oštar, drugi je tup, skrešeš, podmetneš, obrneš, okrneš, izvrneš, namjestiš, podmjestiš, a kad je zidina dovršena, neka je uspravna, neka stoji čvrsto, da ti se narod ne ruga kakvim si ga napravio, koga briga koje je boje koji kamen, neće valjda i naše suhozidine na izložbu ili, ne daj sveti Ante, na pazar u Imotski srijedom.

– A sad ćemo, drugovi deco i drugarice cure, da pređemo na čas istorije – rekla je Drugarica Ljepa. – Svi mi znamo da je ova naša današnjica u kojoj slobodno zajedno polazimo našu školu izborena, je li tako, da smo prolili more krvi za bratstvo i jedinstvo i tako dalje, pa u današnjici imamo 1479 opština i 107 srezova. A protiv kojih smo se neprijatelja mi borili, ginuli i pobedili? Ajde ti, Stefane!

–  Ne bi zna reć, drugarice učiteljice, jedino mi se čini da ti nisi poginila, jerbo si tuten s nami – izvlačeći se iz klupe otpovtne krakati Stipe.

– Dobro, Stipe – pedagoški će na to Drugarica Ljepa. – Ja sam ovde jer sam pobedila mrskog nepretelja. Ali, reci ti nama, znaš li ti  koje je bio mrski nepretelj, ko su to Nemci?

– Znaden, drugarice učiteljice. Nijemci su ljudi koji živu u Njemačkoj.

– Ma znaš li, Stefane – namah se uneurozi Drugarica Ljepa – da je agresor Nemac nacistički zlikovac koji je došao da satare ovu našu zemlju pa smo mi ginuli i more krvi prolili za bratstvo i jedinstvo i tako dalje? A đe si ti bio kad smo mi ginuli na Neretvi i Sutjesci?

– Nisan bio nigdi do sad, drugarice učiteljice. Osin ovo što iđen u školu i na dotrinu i na vironauk, samo me je mater jedne sride bila vodila na pazar u Imotski kad san bio mali pa se i toga slabo sićan.

– Rekoše mi, taj Imotski, to je u Dalmaciji. Ali nema više Dalmacije, Stefane, sad je sve ovo naša slobodna FNRJ, nema više italijanskih komita, balista i iredentista da se muvaju po našoj jugoslovenskoj takozvanoj Dalmaciji, Crnoj Gori, Bosni i po Trstu i Gorici. A znaš li ti šta su to Italijani?

– Znaden. Talijani su ljudi koji živu u Italiji, to je još dalje od Imotskoga, a i priko mora, ali ne znan ništa drugo. Osin što moja strina kaže da jidu mačke i žabe, ali je meni to teško povirovat, jerbo mojoj strini ne viruje ni moja baba, a kamoli ću ja.

– A italijanska okupacija tvoje zemlje, to ništa, druže učeniče trećeg razreda, Stefane?! – već bijesno, na Stipu se ostrvi Drugarica Ljepa. – A ustaše? Znaš li ko su ustaše?

– E, to znaden sigurno, drugarice učiteljice – ozarena lica otpovrne mali Stipe, a cijeli se dotad pokunjeni razred odmah treperavo ushiti: ako zna Stipica, znamo svi mi.

– Ajde, gukni golube, ko su, šta su to i ko su to Hrvati, ustaše?

– Hrvati i ustaše, drugarice učiteljice, to su ćaća Mate, stric Jozo, stric Tomo, stric Jure, stric Stipe po kome san dobio ime, ujac Iko, ujac Marijan, tetak Pere, tetak Marko…

Sirota Drugarica Ljepa! Ni slutila nije da ta djeca, ti patuljci pojma nemaju što ona od njih očekuje. Nemoćna u bijesu i porazu, beskrvna lica, poput utopljenika što se sam sa sobom bori za zadnji dah, ona protepeta: – A znaš li onda ko su četnici?

– Ne znan, drugarice učiteljice, nikad do sad nisan čuo za tu rič. Niti san čuo za zemlju di oni živu. Morebit da su to oni što se zovu partizani. Ali ni za te se ne zna u kojoj zemlji oni živu.

Četnik kao logički moguć pojam

Hrvatska enciklopedija navodi da je “logika (latinski logica < grč. λογıϰὴ [τέχνη]: umijeće ispravnoga mišljenja, rasuđivanja, prosuđivanja, raspravljanja, prema λογıϰός: razumski, razuman), temeljna filozofska disciplina koja se bavi ispravnim oblicima mišljenja, poimanja, suđenja i zaključivanja, te je stoga polazište i nužni temelj svake valjane spoznaje. U širem smislu mogu se razlikovati filozofijska i znanstvena logika: predmet prve jest izučavanje misli kao zasebne realnosti te kritika i ispitivanje mogućnosti mišljenja uopće, pa se izravnije veže uz probleme spoznajne teorije; druga ispituje mogućnost i primjerenost posebnih misaonih stavova (stajališta), tvrdnji i pravila po kojima je ustrojen misaoni iskaz. Ispitujući mišljenje kao specifičan ljudski fenomen, logika se razlikuje od psihologije time što proučava mišljenje prema jedinstvu ustrojstva ljudske svijesti koje omogućuje i opstojnost jedinstvenih zakona mišljenja neovisno o pojedincu i o vanjskim (kauzalnim) uvjetima koji određuju mišljenje. S druge strane, od sociologije spoznaje ona se razlikuje po kriteriju ispitivanja misaonih tvorevina, prema kojemu one stoje u vezi s imanentnim zakonima znanstvene spoznaje, a ne s oblicima društvene svijesti. Takva razgraničenja najčešće se provode u okvirima zahtjeva za logičkim (racionalnim) utemeljenjem mišljenja. Od novoga vijeka dolazi do većega povezivanja logike i matematike; povezuje ih onaj dio logike koji eksplicira univerzalni simbolički jezik mišljenja. Utemeljitelj je logike kao znanstvene discipline Aristotel, ali su više ili manje značajne prinose logici dali već Heraklit, elejci, Demokrit, sofisti, megarani, a osobito Sokrat (razradbom metode definiranja i induktivnoga zaključivanja) i Platon (istraživanjem logičkih osnova spoznaje bića). Aristotelovi radovi iz logike skupljeni su u cjelinu pod naslovom Organon (Oruđe). U njega se još ne pojavljuje termin logika kao ime znanosti koju je zasnovao, ali zato pridjev “logički” označuje ime jedne vrste zaključaka. Bitni je dio Aristotelove logike analitika, ispitivanje osnovnih oblika mišljenja (pojma, suda, zaključka) i utvrđivanje pravila po kojima mišljenje treba da se obavlja.

Za prepostaviti je, dakle, da je upravo prirodna, sirova, ako nije pretjerano reći, urođena logika (“umijeće ispravnoga mišljenja, rasuđivanja, prosuđivanja, raspravljanja”) maloga Stipe zbunila Drugaricu Ljepu, premda se i ona u naznačenoj platonovskoj raspravi, mora se priznati, držala načela (vlastite) logike.

No, kako je to završilo, makar u ovom kraćem igrokazu? Banalno rečeno: ako se zemlja u kojoj žive Nijemci zove Njemačka, ako se zemlja u kojoj žive Talijani zove Italija, a planeta na kojoj žive Marsovci se zove Mars, i tako redom, kako se onda zove zemlja u kojoj, marksistički rečeno, “kao društvena bića prakse” žive četnici (for that matter, i partizani tj. pripadnici tzv. NOB-a kojih je na teret državnog proračuna u Hrvatskoj još oko frapantnih 38.000)?

Ne šireći ovu ionako nevoljnu temu (posebno ne na partizane, ili na SABAH, ili na onu drugu tobože-antifa-udrugu koju je osmislio umirovljeni matematičar Zoran brat Vesne Pusić pa čak niti na to koliko se one poklapaju i preklapaju na proračunskim dojkama), ovdje svakako valja naglasiti kako se famozni kolokvijalizam “četnik” na neku čudnu foru uspostavio kao pojam, kao elemet, dakle kao nešto o čemu je Robert Boyle još 1661. u “Chymista scepticus” pisao kao o  “osnovnoj, temeljnoj, vječnoj tvari koja se ne može niti rastaviti, znači rabiti i tako uništiti, a niti stvoriti“.

Otac zapadnocivilizacijskog (europskog) mudroslovlja, spomenuti Aristotel, još je 2000 godina prije utvrdio aksiom:  materija ima četiri osnovna svojstva – suho i vlažno, toplo i hladno. Slaganjem tih svojstava dobiju se četri elementa: VODA je hladna i vlažna, ZEMLJA je suha i hladna, ZRAK je topao i vlažan, VATRA je suha i topla. Aristotelov se taj nauk održao u cijelom srednjem vijeku, pa u puku živi i danas, a tijekom srednjeg vijeka, tadašnjih sedam poznatih metala identificirano je sa sedam poznatih nebeskih tijela i njihovim simbolima: zlato je Sunce, srebro je Mjesec, olovo je Saturn, željezo je Mars, bakar je Venera, kositar je Jupiter, a živa je Merkur. Znači, sva sreća po zapadnu civilizaciju da metalni pojam četnik još nije bio poznat u antičkoj Grčkoj, pa ni u Srednjem vijeku (što još treba istražiti!), a osobito da do spoznaje o kasnije otkrivenim elementima i nebeskim tijelima nije došlo – gdje? – pa, među kozmološkim četnicima.

Međutim, bez obzira što je pojam četnik (aristotelovski) alogičan, a elementarno neuvršten, on još uvijek egzistira – rekli bi filozofi – “kao takav”. I to na razini široj od sociološke (i međuljudske i enviromentalističke), stvaran poput podla karcinoma jetre, a neuhvatljiv poput posljednje želje poskoka smrskane glave na kamenoj ploči u podnožju Južnoga Velebita početkom kakva užarena kolovoza koji miriše na na nevere i oluje.

Četnik kao lingvistički, psihološki i zoološki pojam

U lingvističkom smislu, sličan je “četniku” postmodernistički (?) popularni praznoznačenjski i sveznačenjski termin “uhljeb”, ili još gore, onaj agresivni šatrovački koji se nedavno iznjedrio, “ojkača”, da ne nabrajam, što znači da ga ne možemo pronaći u rječnicima (ergo, pripada isključivo domenu usmene predaje), ali ga ipak obrađuju pojedini almanasi i enciklopedije, pa primjerice Hrvatska enciklopedia u svojoj natuknici “četnici” definira da su to “oni koji su u četi, koji četuju; hajduci, panduri, oružani općinski sluge” (čime smo tako došli i do diskutabilne glagolske izvedenice koja glasi “četovati”, bez objašnjenja bi li prigodnije bilo za četnike kazati da četnikuju, a da četovati mogu i neki drugi, kad ih na to najtjera izbor ili nevolja).

Koliko je četnik zapravo enigmatičan pojam, svjedoči i činjenica da ga čak ni slavni Jorge Luis Borges nije uvrstio u svoj znameniti Priručnik fantastične zoologije, premda su ga se, ovlaš ili detaljnije, doticali neki drugi znatno efemerniji pop-kulturni autori u svojim djelima. Recimo, neki je George Sava 1942./43 u Velikoj Britaniji pisao romane o Draži Mihailoviću i četnicima, koji su doživljavali i reprint-izdanja još 1950-ih, prikazivao ih je i Veljko Bulajić u svojemu grandiozno neuspjelom filmu “Bitka na Neretvi”, najskupljem kinematografskom propagandnom projektu svih Jugoslavija, gdje je vojvodu utjelovio sam bradati Orson Welles, pa i Lordan Zafranović u svojemu “Padu Italije”, odakle se, međutim, malo moglo naučiti: tek toliko da se ta zoološka skupina grozi bilo slatke, bilo slane vode, od tekućih agregatnih stanja priznaje isključivo rakiju šljivu tzv. brlju, te se ponaša nepredvidivo i nelogično sve do autodestrukcije, bez obzira nalazi li se u manjim ili većim skupinama (po čemu su dijelom slični, a dijelom različiti od spomenutih partizana, zavisno od vremena i trenutka u kojemu kapnu s neba kao daždevnjaci iz kiše). U novije doba pojavljuju se nedovoljno istražene teze kako je Peter Jackson tolkienovske likove u “The Two Towers” oblikovao po zapadnocivilizacijskoj predodžbi o četnicima, a hrvatski stand-up komičar i mag pokretnih slika Željko Pervan još je uoči Domovinskog rata za zagrebački OTV snimio svoj slavni video-klip na ovu obnovljenu antropološku temu pod radnim naslovom “Koja su obilježja četnika? Koje su vrste četnika? Čime se hrane?“, dok kao poseban spomenik propagandističkim ludostima 20. stoljeća, valja navesti i film Louisa Kinga za 20th Century Fox “Chetniks! The Fighting Guerrila” iz 1943.  a ne valja zaboraviti ni novovjeku srbijansku uspješnicu “Lepa sela lepo gore” Srđana Dragojevića iz 1996., snimljenu po istinitim događajima u Istočnoj Bosni 1992., s do sada najromantičnijim prikazom četnika, dođe čovjeku milo dok ih gleda, a ima toga još pravo mnoštvo.

Ono što se iz svega dade zaključiti jest da je četnik prvenstveno psihološki pojam, osobito danas, kad je postao teško shvatljiv, pojmljiv, razumljiv i uhvatljiv, budući da se maskira, kameleonizira i metamorfodira, sakrije se i nestane, pa opet izroni u neočekivanu obliku, poput sotonske Zmije u Edenskom vrtu: kad u nedostatku čvrste definicije nekoga upitaš:  “Što je to četnik?”, redovito se možeš nadati odgovoru: “To je taj i taj, osoba A, osoba B ili osoba C”, a tada slijede ili polemike ili “udri raspašoj, ima njih još”, uvijek u zavisnosti od psihološke kreacije jednako onoga koji govori i onoga o kojemu se govori. Primjerice, već nekoliko godina zaredom, hrvatska krovna obavještajna agencija SOA u svojim izvješćima upozorava na porast četništva u Hrvatskoj, no kako je, rekosmo, taj pojam samorazumljiv i samoobjašnjiv, ujedno i bezfranično suzljiv i rastezljiv, i toj SOA-inoj ocjeni također nedostaju definicije, popisi, konkretni primjeri, temeljita analiza, a iznad svega, plan postupaka u svezi s time. Drugim riječima, ocjena SOA-e na taj se način u javnosti percipira gotovo kao navod iz literature, iz birokratskih papirusina, eventualno iz neplodnih kvazipovijesnih polemika.

Velika Srbija, obnovljivi izvor četništva

Četništvo i četnici imaju svoj obnovljivi izvor energije. On je utemeljen u jednako teško pojmljivoj i nelogičnoj ideji Velike Srbije, koja je u stvarnosti tekako nazočna već stoljeće i pol, ali je zapravo nema niti je ikada postojala, kako je to na haaškom sudištu jasno i glasno ustvrdio i Slobodan Milošević na jednomu od svojih prvih ročišta. Po načelu: “Tko drukčije kaže, taj kleveće i laže“, svako dokazivanje potom pada u vodu kroz koloplet silogističkih debata, jer naravno, kao ni četništvo, tako ni Velika Srbija nema ni definicije, ni granica.

Na sličan način, upravo nevjerojatnom površnošću i tupoglavom uronjenošću u živo blato povijesti 20. stoljeća, odnosno povijesti dvaju Jugoslavija, i spomenuta Hrvatska enciklopedija (doduše, nešto opreznije od, recimo, Britannice), opisuje da su četnici “članovi srpske vojne organizacije s izrazitim nacionalističkim šovinističkim velikosrpskim ciljem. Vođa im je četovođa ili vojvoda. Naziv se prvi put pojavio u drugoj polovici XIX. st. u Makedoniji za borce protiv osmanske vlasti. Veća aktivnost četnika počela je odmah nakon srpsko-turskog i rusko-turskog rata 1877–78., kada je Srbija od makedonskih dobrovoljaca organizirala više četničkih četa u namjeri da krivopalanački i kumanovski kraj pripoji Srbiji. S razvojem makedonskoga nacionalno-oslobodilačkog pokreta 1893. (→ VMRO) stvaraju se njihove oružane formacije sa zadatkom da oružanom borbom oslobode Makedoniju. Ne priznavajući makedonsku nacionalnost, srpski, bugarski i grčki nacionalisti organizirali su svoje četničke formacije u Makedoniji pod parolom borbe protiv Osmanlija, a zapravo s težnjom da svaka od njih osvoji za sebe dio Makedonije. Srpske četničke formacije stalno su djelovale u Makedoniji uglavnom do Prvoga balkanskog rata (1912), a u tom ratu nanijele su Osmanlijama velike gubitke. Uoči I. svjetskog rata u Srbiji su stvoreni novi četnički odredi u sastavu srpske vojske, a nakon rata organizirano je Udruženje četnika s Glavnim odborom u Beogradu. U Hrvatskoj je prva organizacija osnovana u Zagrebu 1927. Zbog njihova velikosrpskoga programa i bezuvjetne odanosti dinastiji Karađorđevića, bilo im je omogućeno djelovanje i za Šestosiječanjske diktature, kada su sve ostale nacionalne organizacije prestale postojati. Programsko načelo četničkih udruga 1930-ih bilo je zalaganje za ideju “jugoslavenskog nacionalizma”, u službi oživotvorenja Velike Srbije. Četnici su BiH u cjelini te najveći dio Hrvatske smatrali zapadnim srpskim zemljama i nastojali ih “očistiti” od tamošnjih Hrvata i Muslimana, potom ih uključiti u srpsku, etnički čistu državu. Sve do 1941. nekažnjeno su provodili teror nad hrvatskim stanovništvom, ali i svim drugim neistomišljenicima, a pritom je ubijeno ili pretučeno više tisuća ljudi. Kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije 1941. doživjeli su četnici kao gubitak svoje države, a cilj im je postao uspostava Velike Srbije, samostalne ili u sastavu obnovljene Jugoslavije. Novi programski spisi, od kojih je glavni “Homogena Srbija” Stevana Moljevića (lipanj 1941), zalažu se za etnički čistu Srbiju na području na kojem žive Srbi (Makedonija, Crna Gora, BiH, a od hrvatskih krajeva Slavonija, Banovina, Kordun, dio Like, te Dalmacija). Četničke vojne postrojbe stvorene su na početku II. svjetskog rata i potkraj 1943. brojile su oko 100.000 ljudi. Bile su pod zapovjedništvom D. Mihailovića, koji je održavao redovite veze s jugoslavenskom emigrantskom vladom u Londonu, a od jeseni 1941. uspostavljeni su odnosi s britanskim vojnim vrhom. Priznati kao saveznička vojska u domovini, primali su znatnu pomoć u ratnom materijalu sve do prekida odnosa Britanaca s četnicima u lipnju 1943. Od samoga početka oni nisu nastupali kao saveznička vojska, koja se bori protiv njemačkih i talijanskih snaga, nego su se ograničavali na provedbu vlastitoga velikosrpskoga političkog programa, djelujući više protiv civilnog stanovništva nego vojnih postrojbi. Pritom su tijesno surađivali s Nijemcima, Talijanima, a kad im je to odgovaralo, i s vlastima NDH. Na svojem području Talijani su pomagali četnike u borbi protiv partizana kako bi im bili oslonac za njihovu daljnju okupatorsku ekspanziju. Na njemačkom okupacijskom području četnicima je bila namijenjena uloga borbe protiv partizana i borbe za suzbijanje “komunističkog utjecaja” u narodu. Držeći se svojega programa, četnici su provodili etničko “čišćenje” područja NDH od hrvatskog i muslimanskog stanovništva, prema kojem je trebalo ukloniti više od 2,5 milijuna ljudi. Četničke su postrojbe počinile stravične zločine i na najgrozniji način ubile na desetke tisuća Hrvata i Muslimana. Četnički vođa D. Mihailović uhvaćen je tek na početku 1946. i u Beogradu osuđen na smrt kao ratni zločinac. Četnička ideologija naglo oživljava u Srbiji 1980-ih, osobito nakon dolaska na čelo Srbije S. Miloševića 1987., a nakon raspada SFRJ tu ideologiju otvoreno zastupa Radikalna stranka V. Šešelja. U agresiji na Hrvatsku i BiH JNA i paravojne srpske jedinice nisu prikrivale svoj četnički program osvajanja tuđih teritorija i etničkog čišćenja.

Kao što se lijepo vidi, pisac natuknice u Hrvatskoj enciklopediji ne samo da je “zaboravio” spomenuti suradnju četnika i partizana (a sačinjavali su jednu te istu vojsku, na ruševinama kapitulirale jugoslavenske kraljevske vojske, sve do kraja 1942., ponegdje i kasnije, što je više nego notorno, poznato i povijesno dokumentirano!), ne samo da je zaboravio četnike u Hrvatskoj tj. “hrvatske četnike”, osobite one etničke Hrvate u Dalmaciji, pa i Orjunu, i cijeli niz drugih “malih velikih detalja”, nego je ulogu četnika od 1990. u ratovima protiv Hrvatske, BiH i Kosova pa sve do danas, sažeo u jednu jedinu fluidnu praznoznačenjsku rečenicu: “U agresiji na Hrvatsku i BiH JNA i paravojne srpske jedinice nisu prikrivale svoj četnički program osvajanja tuđih teritorija i etničkog čišćenja.”

Četnici izvan ljudskog uma

Etnički Kinez Wang Yi, koji je u bio tek imenovan na mjesto program managera na australskom državnom Radiju SBS u Melbourneu, pitao me u jednoj prigodi: “Što su to četnici?“. Odjednom, suočio sam se s nerješivim problemom s kakvim se, između nebrojenih ostalih, vjerojatno suočio i pisac natuknice u Hrvatskoj enciklopediji. Kako, zaboga, jednom Kinezu – čak ako je sudjelovao, a jest sudjelovao, i u onim apokaliptičkim događajima na Tiananmenu, Vratima nebeskom mira, u Pekingu – što su to četnici? Mučio sam se i grčio, zaplitao se u historicističku paučinu, a od čega, čini mi se, on nije uspio dokučiti ništa, osim da je tu riječ o nekakvim sitnim konfliktima i da sam ja pristran, četnike ne volim jer sam valjda na nekoj nebitnoj, također nerazumljivoj, suprotstavljenoj “strani”. Da bi čovjek razumio što je četnik, mora i sam biti četnik, njihovu logiku razumiju samo oni, u njihovim glavama stanuju samo oni, a svi ostali su neprijatelji, voda na ulju, ulje na vodi, dragi Wang Yi, zaključio sam tada.

https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_Chetnik_voivodes

Jer, ovi današnji, živi četnici, čak i njihove vojvode, poprimili su nove oblike: više nisu “ljudi bez svojstava” kao još donedavno, nisu čak više niti obični bezimeni pijani pljačkaški silovatelji i koljači, sad se pojavljuju kao političari, predsjednici država i vlada, kao pripadnici LGBTQ-skupina, vođe sovjetskih antifašističkih udruga i teoretičari liberalnog kapitalizma, pišu knjige, skladaju pjesme, snimaju filmove i mirnodopski se razmnožavaju aritmetičkom i geometrijskom progresijom. Običnom malom čovjeku, pa i pripadniku SOA-e ili nevoljnom piscu encikopedijskih natuknica opterećenu preintelektualnom političkom korektnošću moderne Europe, sve ih je teže prepoznati i izdvojiti neku njihovu diferentiu specificu na ovom crno-bijelom svijetu.

A kako to i zašto? Zato što ograničeni ljudski um još nije došao do toga stupnja razvoja da bi stvorio preciznu antropološko-filozofsku logičnu definiciju četnika, što je mučilo još i pučkoškolca Stipu, onomad u srazu sa tada tek svježe reformiranim školsko-obrazovnim programima, planovima i metodama Drugarice Ljepe.

Mate Bašić/Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Što je to u stvari govor mržnje!?

Objavljeno

na

Objavio

U Republici Hrvatskoj recentno svjedočimo svakodnevnom predbacivanju za uporabu govora mržnje, pri čemu se pod promatrani pojam podvode raznorodni sadržaji koji sa njime uglavnom nemaju nikakve dodirne točke. Svaka kritika i drugačije mišljenje karakterizira se govorom mržnje, kao da mržnja jest sama po sebi uobičajeni izvor ljudske komunikacije, odnosno kao da za mržnju nije potrebno posebno afektivno stanje koje izaziva burne emocije dostatne za pobudu animalne strane ljudskosti koja završava u destrukciji. Istovremeno ispada da se u Republici Hrvatskoj društvene grupe međusobno uglavnom mrze i mržnjom uzvraćaju na sve pojavnosti koje su drugačije od stereotipa relevantnih pravila ponašanja koje za pojedinu društvenu grupaciju vrijede kao postulati.

Općenito gledano, mržnja je ljudski osjećaj intenzivne antipatije. Ona se temelji na množini snažnih negativnih osjećaja, i predstavlja najjači oblik odbojnosti, prijezira i nenaklonosti. Mržnja proizlazi iz osjećaja dubokog poniženja, ozljede ili bolne situacije, kojoj je mrzitelj bespomoćno izložen i koju vlastitim naporima nije u stanju promijeniti, a usmjerena je prema drugom čovjeku ili drugima ljudskim bićima određenih karakteristika neovisno o okolnosti jesu li oni stvarno uzrokovali socijalni položaj mrzitelja ili ne. Mržnja, kao kontrapunkt ljubavi, rađa prezir prema ljudskosti u drugom ljudskom biću želeći ga pri tome povrijediti, oštetiti ili uništiti.

Kao i svaki sociološki pojam, govor mržnje nije lako definirati. Ovaj pojam bi u svom generičkom smislu obuhvaćao sve oblike verbalne i neverbalne komunikacije korištene u svrhu napada na rasu, etnicitet, religiju, seksualnu orijentaciju ili naklonost, kao i svako pogrdno, uvredljivo, zastrašujuće, uznemiravajuće izražavanje koje potiče na nasilje uslijed intenzivnih negativnih emocija ili želje za diskriminacijom. U svom diskriminirajućem aspektu, da bi se neko djelanje smatralo govorom mržnje, ono mora sadržati jasnu ocjenu o rasnoj inferiornosti neke povijesno promatrane potlačene skupine uz pežorativnu konotaciju.

Dakle, kažnjivim govorom mržnje smatra se zagovaranje nasilja, odvajanja, difamiranja, dovođenja u zabludu ili iskazivanje neprijateljstva prema različitima na temelju neke od njihovih društveno relevantnih karakteristika. Govorom mržnje smatra se i promocija genocida ili poticanje na genocid kao i bilo koja druga činidba koja potiče na prijezir, ili koja na drugi način omalovažava, isključuje, dehumanizira, obezvrjeđuje, ismijava ili diskriminira neke skupine ili članove skupine koji se mogu identificirati na temelju rase, nacionalnog ili etničkog podrijetla, jezika, boje kože, vjere, spola, dobi, duševne ili fizičke hendikepiranosti, seksualne orijentacije, ili koje druge slične osobne značajke. Govor mržnje podrazumijeva i sve oblike izražavanja kojima se šire, raspiruju, potiču ili opravdavaju rasna netolerancija, ksenofobija, antisemitizam te drugi društveni odnosi utemeljeni na netrpeljivosti, izraženi u obliku agresivnog šovinizma i etnocentrizma.

Za pojavnost govora mržnje moraju se kumulativno ispuniti tri uvjeta. Mora se raditi o činidbi kojom se izražava uvredljiv sadržaj uz zagovaranje ili poticanje diskriminacije i nasilja, te kojom se izruguje, omalovažava, ponižava, dehumanizira ili obezvrjeđuje određeni pojedinac ili društvena skupina. Naznačena činidba mora biti usmjerena protiv određenih ciljanih društvenih skupina ili njihovih pripadnika koje se mogu identificirati po određenim društveno relevantnim zajedničkim objektivnim značajkama kao što su rasa, boja kože, podrijetlo, vjera, spol, seksualna orijentacija i slično. Osim pogađanja unutarnje sfere osoba prema kojima je mržnja usmjerena, govor mržnje mora imati i svoju eksternu manifestaciju u stvarnom svijetu, odnosno govor mržnje mora u najmanju ruku biti podoban za izazivanje reakcija prema adresatima koje imaju za cilj njihovu društvenu ili fizičku eliminaciju, ako već neposredno ne izaziva takve reakcije.

Nažalost, o značenju pojma govora mržnje u našoj javnosti postoje brojni nesporazumi i nerazumijevanja. Prečesto se ovdje brkaju, inače sadržajno raznorodni, pojmovi kao što su uvreda, kleveta ili prostački rječnik. S govorom mržnje  poistovjećuju se i svaki javni govor koji izražava žešću kritiku neke pojavnosti ili društvene zbilje. U tom širenju pojmovne pomutnje u pravilu prednjače politici bliske osobe koje praktičku svaku kritiku olako i sasvim neopravdano proglašavaju govorom mržnje. Različite javne osobe, pa čak i pojedini aktivisti udruga za promicanje ljudskih prava, nerijetko govorom mržnje ideološki etiketiraju političke ideje i mišljenja koja se ne uklapaju u njihove vlastite svjetonazorske i idejne paradigme, zahtijevajući njihovo sudsko procesuiranje i sankcioniranje. Ukratko, u našoj ideološki polariziranoj političkoj javnosti i egocentričnim, monološki orijentiranim javnim nastupima, često se gube svi kriteriji i osjećaj za objektivnost. Politički i svjetonazorski neistomišljenici se proglašavaju neprijateljima svih vrijednosti društva, a njihova se politička orijentacija utvrđuje kao govor mržnje kojeg svim sredstvima valja ušutkati, pa čak i zloporabom vlasti ili javnopravnih tijela.

U demokratskim društvima u govor mržnje ne spadaju kritike vlasti, javnih institucija ili postupaka i stajališta pojedinaca u vlasti, pa ma koliko te kritike bile žestoke, nepravedne, šokantne, uznemirujuće ili uvredljive. Sloboda izražavanja obuhvaća pravo građana izražavati negativne emocije, naročito u odnosu na vlast koju su demokratski izabrali, kao izraz frustracije i nezadovoljstva. Iako takva vrsta negativnim emocijama nabijenog javnog istupanja, pod određenim pretpostavkama, može biti ograničena i sankcionirana kao povreda nečijeg ugleda ili časti, odnosno kao realna prijetnja državnoj sigurnosti ili javnome redu i miru, ona se nikako ne smije zakonom zabraniti ili sudski sankcionirati kao govor mržnje. Nazivanje neke javne osobe zbog nekih njezinih stajališta ili postupaka “idiotom”, “fašistom”, “komunjarom”, ili “četnikom”, kao ustavno nerelevantnim društvenim karakteristikama, nije govor mržnje već to pod određenim pretpostavkama može biti sankcionirano kao povreda njezinog ugleda. Međutim, društvena eutanazija javne osobe zbog njezine rase, vjere, nacije, spola, ili seksualne orijentacije jeste govor mržnje pa makar on osobno prema tome bio i ravnodušan. Takav govor mora biti sankcioniran jer on ne vrijeđa samo tu osobu nego i sve druge ljude s istim značajkama.

Vlast ne smije koristiti legalna sredstva za ostvarivanje nelegitimnih ciljeva. Svaki pokušaj vlasti ekstenzivnim zakonskim definiranjem ili arbitrarnim tumačenjem pojma govora mržnje sankcionirati drugačije političke ideje i nepoćudna mišljenja, ograničiti žestinu političke utakmice ili spriječiti diskusije o negativnim pojavnostima u društvu protivan je temeljnim postavkama suvremene jurisprudencije na području slobode izražavanja. Svako nastojanje da se pod krinkom ograničavanja govora mržnje ujedno i zatvore usta idejnim i svjetonazorskim neistomišljenicima ili kritičarima, ma koliko njihove kritike bile žestoke ili neutemeljene te način njihovog iznošenja neuljudan ili neciviliziran, u demokratskome je društvu nedopustiv i krajnje opasan pa makar ono bilo provedeno lege artis na zakonodavnoj i praktičnoj razini. Stoga, ne mali broj pravnih teoretičara odlučno odriču državi pravo zakonom sankcionirati govor mržnje. To ne znači odobravanje ili podržavanje takvog djelanja. Oni naprosto smatraju da je sloboda izražavanja toliko značajna i važna vrednota za čovjeka i društvo da se u tu slobodu nitko ne smije miješati, osim u iznimnim i strogo limitiranim situacijama. Pri tome se često ističe kako vlast u praksi može lako zloupotrijebiti takva zakonska ovlaštenja da bi ograničila legitimne sadržaje javnog komuniciranja. Demokratska država ima legitimno pravo ograničiti i sankcionirati govor mržnje u javnoj komunikaciji, ali ona to nikako ne smije učiniti zbog puke uznemirenosti građana ili zbog narušavanja njihovih etičkih načela, već isključivo radi osiguranja i zaštite zakonom taksativno utvrđenih općih ili pojedinačnih interesa i ciljeva. Ograničavanje slobode govora opravdano je uslijed postojanja javnog interesa ili pojedinačnog interesa ljudi koji posjeduju svijest o svojem posebnom identitetu i koje drugi percipiraju kao takve, da im se zbog njihove rase, boje kože, vjere, nacionalnog ili etničkog podrijetla, spola, seksualne orijentacije ili drugih društveno relevantnih značajki ne vrijeđa ljudsko dostojanstvo i da ih se ne izlaže predrasudama, ponižavanju, mržnji, diskriminaciji ili nasilju. Legitimni javni interes očitava se u zaštititi državne sigurnosti, javnog reda i mira, te sprječavanja možebitnih nereda ili zločina. Dakako, svako ograničavanje slobode izražavanja općenito mora biti neophodno u demokratskome društvu radi zaštite navedenih ciljeva te razmjerno legitimnoj svrsi kojoj služi. Ono ne smije proizvoditi neopravdane učinke na legalne oblike i sadržaje javnoga govora.

Što u životnim okolnostima zapravo predstavlja govor mržnje pitanje je na koje je možda najbolje odgovor potražiti u teoriji i praksi razvijenoj u SAD-a glede protekcije sadržaja I. Amandmana na američki Ustav. Američka pravna teorija, kod uređenja odnosa između slobode govora i govora mržnje, daje primat slobodi govora uz zalaganje za ograničenje te slobode kao iznimke. Demokracija zahtijeva da svaka sposobna odrasla osoba ima pravo glasa pri odlučivanju što je to volja većine. Ona zahtijeva da svaki građanin izrazi svoje stavove, jer volja većine nije pravična ako svima nije data mogućnost izraziti svoja mišljenja, strahove, ukuse, predrasude ili ideale, ne samo u nadi da će tako utjecati na druge, iako je ta nada od krucijalne važnosti, već i da bi naprosto potvrdio svoj status odgovornog subjekta, a ne tek pasivne žrtve kolektivne akcije. Većina nema pravo nametnuti svoju volju nekome kome je zabranjeno prije nego što se odluka donese izraziti svoj protest, osporavanje ili protivljenje. To vrijedi bez obzira koliko nečija uvjerenja ili predrasude većina smatrala uvredljivim ili ma koliko to protivljenje većine bilo razborito.

Govor mržnje može svoj izvor imati u pojedincu ili u više ili manje povezanoj grupi. On se ogledava u izričaju protiv druge skupine ili pojedinih osoba, dok nasilje nad adresatima mržnje obično prolazi kroz određene stadije razvoja pri čemu se verbalno nasilje ubrzo pretvara u fizičko s ciljem društvenog ili fizičkog uništavanja drugačijih. Motivacija za mržnju proizlazi iz ljubavi prema određenom svjetonazoru te željom da se pozitivno doprinosi unutar društvene skupine koja dijeli iste “vrijednosti”, pri čemu je ljubav prema srodnicima po stavovima veća od mržnje prema drugima. Mržnja u svom pojavnom obliku obično prolazi svoj razvojni ciklus kroz koji se njezin intenzitet povećava. Potom dolazi do formiranja skupine istomišljenika koji se identificiraju preko simbola, rituala i mitologije da bi povećali svoju brojnost i društveni status pri čemu počinje grubo vrijeđanje i ponižavanje drugačijih. Da bi izbjegli samoispitivanje mrzitelji koriste sve žešću retoriku i nasilje da bi održali viši stupanj homogenizacije i uzrujanosti svoje skupine. Daljnje postupanje očitava se u ne oružanim napadima preko izričaja urbane subkulture, napadima preko društvenih mreža ili tradicionalnih medija. Potom se prelazi na napade sredstvima koja mogu izazvati tjelesne ozljede, što u završnoj fazi treba dovesti do uništavanja cilja mržnje, bilo da je to uništavanje društveno, fizičko, psihičko ili ekonomsko.

Vrhovni sud SAD-a za utvrđivanje opstojnosti govora mržnje u svojoj praksi provodi test očite i neposredne opasnosti. Govor koji uključuje čak i izravno pozivanje na nasilje, po tumačenju Vrhovnoga suda može biti zabranjen pod kumulativnim pretpostavkama. Prvo, cilj takvog govora mora biti poticanje na neposredno nasilje i nezakonito postupanje i drugo, mora postojati očita i neposredna opasnost, odnosno vjerojatnost da će taj govor trenutno potaknuti na nasilje ili nezakonito postupanje protiv ljudi ili imovine. Tako je u slučaju Branderburg v Ohio koji se odnosio na pravo Klu Klux Klana javno pozivati na protjerivanje Afro-amerikanaca i Židova iz SAD-a, i prikriveno sugeriranje poželjnosti nasilja prema tim skupinama, Vrhovni sud SAD-a utvrdio: “Ustavna jamstva slobode govora i tiska ne dopuštaju državi zabraniti ili proglasiti kaznenim djelom zagovaranje upotrebe nasilja ili nezakonitog postupanja, osim u slučajevima da je to zagovaranje usmjereno na poticanje ili izazivanje neposrednog nezakonitog postupanja i ako postoji vjerojatnost da će ono potaknuti i izazvati takvo postupanje.”

U svojoj praksi njemački Savezni ustavni sud, tražeći balans između pružanja različitim društveno štićenim dobrima, a na temelju klasičnog njemačkog učenja o državnome pravu i njegovoj pretežno liberalnoj osnovi, razvio je doktrinu “javne slobode mišljenja”. Polazište ovog tumačenja slobode misli nije pojedinac i njegov prirodni interes na “pravo otvaranja usta”, koje mu država treba i mora priznati. Demokratska država kao takva može postojati samo ako narod putem izbora i drugih vrsta izjašnjavanja može izražavati svoje samostalno i slobodno formirano mišljenje. Ta slobodna i samoodgovorna odluka može uslijediti samo na temelju javnog mišljenja koje nije regulirano od strane države. Javno se mišljenje formira u situacijama kada se na “koncertu nebrojenih glasova” svatko slobodno može izraziti i time samostalno utjecati na krajnji rezultat, odnosno upravo na javno mišljenje. Također, javna sloboda mišljenja se manifestira kroz činjenice da se svatko, kako bi stvorio vlastito mišljenje koje onda pridonosi općoj raspravi, ima pravo podrobno informirati kroz klasična sredstva poput tiska, filma i radija, informacijama koje se nesmetano prenose. Dakle, ovdje se ne radi o individualnom, već o institucionalnom pristupu pravu na slobodu mišljenja. Pritom se naglasak više stavlja na institucionalna jamstva slobode tiska te drugih sredstava masovne komunikacije. Bez slobode pojedinačne i masovne informacije i bez slobode izražavanja mišljenja pojedinca i s tim povezanog utjecaja na druge nema javnog mišljenja, ali ni demokracije. Sloboda mišljenja i tiska štiti slobodno duhovno djelovanje i formiranje javnog mnijenja u demokracijama. Institut slobode tiska mora biti zaštićen i od neprimjerenih napada ekonomske prirode koji mogu utjecati na slobodu tiska. Cilj slobode tiska je olakšati i jamčiti formiranje javnog mnijenja, pa stoga mora biti zaštićen od svih pritisaka koji za cilj imaju isključiti konkurenciju i pluralitet mišljenja.

Slijedom navedenog čini se oportunim ustvrditi kako kod svake kvalifikacije nekog izričaja govorom mržnje, treba imati na umu je li takav izričaj spada pod zaštitu prava na slobodno izražavanje misli. Sloboda komuniciranja, sloboda govora i pisanja, sloboda izražavanja misli i sloboda zauzimanja stajališta o bilo čemu i o bilo kome su neotuđiva prava svakog čovjeka. Spoznajom o mogućnosti i o neotuđivom pravu svakog na slobodu izražavanja svojih misli, pojedinac postaje svjestan jedinstvenosti svog vlastitog unutrašnjeg svijeta, ali i unutarnjeg svijeta svih ostalih subjekata društva u cjelini. Pravo na slobodu izražavanja vlastitog mišljenja ne može egzistirati bez recipročnog osiguranja poštivanja tog istog prava drugima. Ono što govorimo to je naš izbor na koji imamo pravo, odnosno svatko ima pravo na izbor kako i s kim će komunicirati. S neizgovorenom mišlju o nečemu ili nekome ništa ne mijenjamo u biti stvari, osim što skrivajući istinu pred ostalim članovima društva, snosimo odgovornost za moguće štetne posljedice svog propusta. Publicirana misao ne može uzrokovati veću krivnju od krivnje što ga čini uskrata prava na javno izgovorenu riječ. Stoga nitko, pa ma kako bio moćan, nema pravo bilo koga opstruirati u legalnom iznošenju njegovih misli. Uskrata prava na slobodu misli i iznošenja mišljenja jest društveno nepoželjno ponašanje koje svakako stoji kao prepreka na otvorenom putu civilizacijskog razvoja i spoznaji poželjnih apsolutnih vrijednosti nužnih za utemeljenje materijalne demokracije. Komunikacija je nužno sredstvo kooperacije i konflikta koji simultano i komplementarno obilježava sve društvene zajednice. Izmjena misli kao razlog komunikacije s okolinom imanentna je ljudskom biću, a ekspresivnost te mogućnost složenosti komuniciranja razlikuje ga od svih ostalih živih bića koja s njim dijele zajedničku postojbinu na ovoj planeti. Sloboda izražavanja mišljenja štiti ponajprije nekomformistički izričaj pojedinca učinjen na način koji većina ili neposredni adresati promišljanja smatraju neukusnim, provokativnim ili amoralnim. Činjenica jest da još nitko nije osporavao slobodu izražavanja mišljenja u slučaju kad netko hvali ili glorificira njegov postupak. Sloboda mišljenja ima za svoj objekt izražavanje kritike određene društvene zbilje. Ta kritika može biti izrečena ili simbolizirana i neumjesno grubo i humoristično ili sarkastično. No neovisno o njezinoj formi, mora biti dopuštena osobito kad upire na objektivno nepoželjne anomalije u društvu. Mišljenja se, bilo prava bilo kriva, ne smiju gušiti niti se ona smiju nametati drugima. Svaka razmjena mišljenja između ljudi mora biti slobodna, pri čemu se u raspravi moraju uvažavati argumenti logike, a ne sile. Mišljenje se ne smije institucionalno progoniti jer je ono temelj na kojem svaki pojedinac gradi svoju duhovnu veličinu za koju je sposoban. Gdje nema rasprave, nema ni slobode mišljenja, ali ni mogućnosti dosezanja duhovne veličine na pojedinačnoj razini. Zakon i vlast ne smiju priječiti slobodu svakog sudjelovati u publiciranju vlastitog ili sudjelovati u kreiranju javnog mišljenja. No javno raspravljanje mora voditi brigu o etičkim vrijednostima društva, pa stoga rasprava mora biti slobodna i može biti kritična, ali mora biti lišena uvreda, kleveta te bilo kakvog oblika netolerancije.

Svako ograničavanje slobode izražavanja može se izvršiti isključivo kada je to nužno u demokratskom društvu radi zaštite taksativno nabrojenih zaštićenih dobara; kao što su državna sigurnost i teritorijalna cjelovitost ili javni red i mir, zatim radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala te radi zaštite ugleda ili prava drugih, odnosno radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti. Zbog svog elementarnog značaja za svako demokratsko društvo, zaštita slobode izražavanja primjenjuje se ne samo na informacije i ideje neškodljivog i opće prihvatljivog sadržaja. Zaštita se ovdje proteže i na one čiji sadržaj može biti uvredljiv, odnosno koji može uznemiravati državu ili neki dio stanovništva. To nalažu pluralizam, tolerancija i širokogrudnost bez kojih nema demokracije. Objekt zaštite je mišljenje, ali ne i banalno vrijeđanje koje nema obilježje izražavanja svjetonazora. Sloboda izražavanja obuhvaća i ovlaštenje medijima na objavljivanje informacija i ideja te njihovo publiciranje javnosti. Ovo stoga što je jedan od temelja demokracije pravo javnosti biti informirana o događajima koji je okružuju. Obveza je medija izvještavati o svim događajima od javnog interesa, dok je pravo građana te informacije dobiti, neovisno o tome radi li se o prenošenju objektivnih informacija ili izražavanju vrijednosnih sudova čija se istinitost realno ne može dokazati ili provjeriti. Sloboda izražavanja se ne odnosi samo na informacije ili ideje koje se blagonaklono primaju ili se smatraju neuvredljivima ili nevažnima, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili ma koji dio populacije. To zahtijevaju pluralizam, snošljivost i otvorenost mišljenja bez kojih nema demokratskog društva. Kad je o mogućem ograničavanju govora mržnje riječ mora se osobito voditi računa o vitalnoj funkciji medija kao “javnih pasa čuvara” u demokratskome društvu i pravu novinara izvještavati o pojavama društvenih ugroza, rasizma, ksenofobije, antisemitizma i drugih oblika nesnošljivosti, te da pojedine takve slučajeve eksponiraju i kritički analiziraju. Iako mediji moraju voditi računa o tome da ne postanu sredstvo širenja govora mržnje, ipak treba jasno razlikovati odgovornost autora govora mržnje, od odgovornosti medija i novinara čija je zadaća posredovati javnosti sve informacije od javnog interesa, pa i one koje šokiraju, uznemiravaju ili vrijeđaju državu ili ma koji dio populacije, bez straha od mogućih kazni.

Na kraju želim napomenuti da su se nakon stoljeća jednoumlja, Hrvati u političkom smislu, odlučili velikom većinom za izgradnju samostalne i demokratske države. Puna demokracija, kao društveno uređenje je ideal, a svoju pojavnost na sadašnjem stupnju razvoja društva očituje u svom formalnom smislu. To je standard življenja koji se uči i razvija u procesu protkanom mnogim konfliktima i nerazumijevanjima. Suština demokracije jest vladavina većine prožeta tolerantnošću prema različitima. Ali ne tolerantnošću koja bi prisiljavala sve živjeti u idili uniformnosti, već onom koja prihvaća nužnost postojanja disonantnih mišljenja ma kako god se ona činila pogrešnim i neprihvatljivim. U demokratskim državama nužno je tolerirati i postojanje stavova koji zagovaraju rasizam, komunizam, fašizam, antisemitizam, ksenofobiju, šovinizam, antiglobalizam, euroskepticizam i druge ideje, tako dugo dok se niti jedna od njih ne nameće društvu nasilnim putem. Demokracija nije samo za krotke, ona tolerira i stavove koji za većinu populacije nisu prihvatljivi niti lako probavljivi.

U civiliziranim društvima retorički standardi trebali bi se prilagođavati množini izričaja koji se javljaju unutar društvene zajednice. Svaki izričaj koji ima društveni potencijal, odnosno koji upozorava na neku bitnu pojavnost, neovisno o njegovom stilu, zaštićen je pravom na slobodu iznošenja misli. Tako upozorenje na egzistenciju u našem društvu velikosrpskih ideja poraženih u Domovinskom ratu, ma kako god sam izričaj bio neprimjeren i vulgaran, ne može se okarakterizirati nedopuštenim govorom mržnje.

dr. sc. Dubravko LJubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Autogolovi ‘našeg Bošnjaka, zlatnog ljiljana’…

Objavljeno

na

Objavio

Komšić je simbol i sredstvo obespravljenosti Hrvata. Pobjedio je na govoru mržnje prema Hrvatima. Izabrali su ga Bošnjaci, tako da sad u Predsjedništvu imamo dva predstavnika Bošnjaka, jednog Srba i ni jednog Hrvata, argumenirao je u emitiranom prilogu suštinu problema s izborom Komšića, kolega Jurica Gudelj.

HRT-ova emisija “Nedjeljom u 2”, ovog 20. siječnja 2019. ostat će zapamćena po izvrsno pripremljenom uredniku i voditelju Aleksandru Stankoviću, te izjavi jedne stanovnice Bihaća, koja je u prilogu Maje Sever, emitiranom u NU2 za Stankovićeva gosta Željka Komšića rekla: “Volimo ga zato što je naš Bošnjak, Zlatni ljiljan…, dok ju je žena pored nje šapatom bezuspješno ispravljala; “…reci, Hrvat, Hrvat..”, piše: Milan Šutalo/HMS

No, korpulentna Bišćanka djelovala je samuvjereno i nije se dala smesti, sigurna da nije napravila lapsus kad je za Komšića rekla da je “naš Bošnjak”. Zna žena da Komšić ima hrvatsko ime, a da je po svemu ostalom Bošnjak. Pa i Zlatko (Lagumdžija) njegov politički otac ima hrvatsko ime, a nije Hrvat, već Bošnjak. Istina, Komšić je Stankoviću čak dva puta naglasio da je Hrvat i da smatra fašizmom to što mu “prebrojavaju krvna zrnca”, a da bi to potkrijepio na početku je emisije, vjerojatno prvi put u životu, pozdravio “sve gledateljke”, (a ne gledateljice, vjerujući da je to hrvatska riječ) a onda i gledaoce, što mu je, mora se priznati, bolje ležalo, kao i ‘bezbjednost uopšte’.

Prema tvrdnjama dobroupućenih na popisu stanovništva 2013. Komšić se izjasnio kao Bosanac. No, nitko to ne može dokazati, jer su podatci o tome kako se tko nacionalno popisao zakonom zaštićena tajna u BiH. Pa čak ni Središnje izborno povjerenstvo BiH nije imalo pravo tražiti od Agencije za statistiku da mu dostavi podatke što je Komšić upisao u “kućicu” ispod koje je pisalo “nacionalnost”.

U prijavi SIP-u kandidature za hrvatskog člana Predsjedništva, Komšić je to zatajio, napisao da je Hrvat, potom kod Senada Hadžifejzovića na Face televiziji “okrenuo mitraljez prema Mostaru”, optužio Čovića i HNS za fašizam i da žele s Dodikom “podjeliti Bosnu”, njegovi simpatizeri sa skupa iz Tuzle poručili su transparentom, koji je stajao tik do “Zlatnog Ljiljana”; “Glasom koji za Komšića damo, Glogov kolac Čoviću zabijamo i zato ga k’o bosanska raja i Kolindi zabijmo do jaja”. I, to je bilo njegova predizborna kampanja. Dovoljno da ga “prava bosanska raja” izaberu u Predsjedništvo, uz malu pomoć SDA logističara.

Komšića ne samo Hrvati, već, vjerojatno i Bošnjaci intimno doživljavaju upravo onako kako je to Bišćanka s početka teksta prva javno izrekla- kao Bošnjaka. I nije sporno što se on odrekao hrvatstva i prihvatio bošnjaštvo, već što je zlorabio hrvatsko ime da bi obespravio narod iz kojeg, kako on sam kaže, “potječe”. Poticao je mržnju prema Hrvatima, klevetao njihove predstavnike kako žele podjeliti BiH, demonizirao njihove političare, slao prostačke i vulgarne poruke sa svojih predizbornih skupova predsjednici Hrvatske,.. A onda ponudio sebe “Bošnjacima” da ga “zabiju Hrvatima”, da upotrijebimo riječnik njegovih simpatizera i birača. I uradio je to svjestan činjenice da se jedino tako može ponovo dočepati džabalebaroške stolice u Predsjedništvu, enormnih, za bh. uvijete, mjesečnih primanja, službenog vozila i još kojekakvih beneficija.

To što je zlorabio rupu u Izbornom zakonu, pa pogazio ustavna prava Hrvata, ponizio ih, što je BiH, u koju se lažno kune vratio u političku nestabilnost, Bošnjacima stvorio iluziju da su njegovim izborom u Predsjedništvo nešto dobili- zaboli “našeg Bošnjaka” za to đon-obraz.

Uz spomenutu Bišćanku, zahvalnost za razobličavanje Komšića treba iskazati i, za intervju, izvrsno pripremljenom Aleksandru Stankoviću i onima koji su mu u tome pomogli (imena im poznata redakciji).

Iako je većina Hrvata u BiH bila bjesna što se Komšiću uopće daje prostor na HRT-u, poslije emisije bili su, vjerujem, oduševljeni Komšićevim nastupom, zbog čega će, siguran sam, i fra Mario Knezović, koji je Hrvatima u BiH sugerirao da “ne isključe televizor, već isčupaju i šnjuru iz utičnice” kad Komić bude na hrvatskoj “dalekovidnici” poželjeti pogledati emisiju na Youtubeu. Ako je već nije pogledao.

Stanković se odlično pripremio, pa je u prvoj polovici emisije tako dobro “izvozao” Komšića, njemu dokazujući, a gledateljima pokazujućući odredbe Ustava BiH, iz kojih je jasno da u Predsjedništvu BiH nije predviđena nikava pozicija za “sve građane BiH”, za “Bosance i Hercegovce”, već za bošnjačkog, hrvatskog i srpskog člana Predsjedništva, koje bi trebali izabrati narodi koje ta trojica trebaju predstavljati, što s Komšićem nije slučaj. To je suština predstavničke demokracije, pojasnio je u prilogu Tihomir Vinković. U isto vrijeme dok je Komšić uvjeravao da se po Ustavu bira član Predsjedništva BiH “iz reda Hrvata”, realizator emisije gledateljima je pokazao telop s tekstom odredbe Ustava o načinu na koji “hrvatski član” Predsjedništva ulaže veto. I kako “hrvatskom članu” Predsjedništva taj veto potvrđuje Klub Hrvata u Domu naroda Parlamenta BiH, što je potvrda kako hrvatski član Predsjedništva treba biti izabran od naroda kojeg predstavlja. Suočen s dokazom “crno na bijelo” Komšiću nije ostalo drugo do slagati kako je Stanković “loše preveo Ustav”.

– Komšić je simbol i sredstvo obespravljenosti Hrvata. Pobjedio je na govoru mržnje prema Hrvatima. Izabrali su ga Bošnjaci, tako da sad u Predsjedništvu imamo dva predstavnika Bošnjaka, jednog Srba i ni jednog Hrvata, argumenirao je u emitiranom prilogu suštinu problema s izborom Komšića, kolega Jurica Gudelj.

Stanković je pokazao i apsurdnost Komšićevih motiva da se kandidira za hrvatskog člana Predsjedništva.- Ako je fašizam to što tvrdite da vam prebrojavaju krvna zrnca, onda je i Ustav BiH fašistički, ako u njemu piše da se bira Bošnjak, Hrvat i Srbin. Ako je to tako, što onda prihvaćate igrati po tim pravilima, što ste se onda kandidirali?, pitao je Stanković Komšića.

Ovaj mu je, pak, potvrdio kako se on zalaže za ukidanje konstitutivnosti naroda, pa time i hrvatskog, da bi koji minut poslije izrekao oprečnu tvrdnju kako se trebamo “tvrdo držati Ustava”, čiji je temelj upravo konstitutivnost naroda.

“Našeg je Bošnjaka”, to su gledatelji u Hrvatskoj i šire, jasno mogli vidjeti najviše iritiralo samo spominjanje Hrvata i njihovih prava. -Pa šta hoće, imaju jednu trećinu vlasti u BiH i polovicu u Federaciji, opet je slagao, povisujući ton, vidno uzrujani Komšić. -Sa 17 odnosno 12 izaslanika u Domu naroda, mogu sve blokirati, kazao je “naš Bošnjak”. Iako ni to nije točno on bi im i to ukinuo, ukidajućim im konstitutivnost.

No, nije da merhametli Željko ne bi za Hrvate baš ništa učinio. Otkrio je kako ga je jedan fratar iz Novog Sarajeva molio da mu nešto pomogne. -I pomoći ću mu, ne kao političar, već kao čovjek, pohvalio se Komšić svojim čojstvom, a pomoći će, kaže, i da “Hrvat bude predsjednik Republike Srpske”.

Komšićevo korištenje govora mržnje u predizbornoj kampanji Stanković je ilustrirao transperantom s Komšićevog skupa u Tuzli, koji se nalazio koji metar s njegove lijeve strane, pa ga “nije vidio”, jer je “gledao pravo”, kao što nije pročitao ni huškačke poruke njegova savjetnika za medije Nihada Hebibovića na društvenim mrežama, lažući da su te poruke objavljene prije nego ga je imenovao za savjetnika. Slagao je i kako dvije trećine Hrvata nije izašlo na izbore. Izašlo ih je, naime, jednako kao i druga dva naroda, pokazuju podatci SIP-a

I tako je Stanković Komšića i njegov koncept pred javnosti Hrvatske manje-više ogolio do kraja. Još da je pokazao snimak iz Komšićeva nastupa na Face televiziji gdje ovaj okreće svoj “mitraljez prema Mostaru”, “naš Bošnjak” bio bi i u Hrvatskoj politički pokopan do kraja. No i bez toga, to što mu je Stanković radio neodoljivo je podsjećalo na prizor s jedne nogometne utakmice u kojem napadač tako izdribla golmana da ovaj na kraju i ne primjeti da si zabija autogol.

Primjetno je bilo kako je Komšić u nastupu na HRT-u omekšao retoriku prema Hrvatskoj. Nije ju spominjao kao “agresora na BiH”, nije prijetio tužbom Hrvatskoj zbog Pelješkog mosta, kazao je i kao je hrvatska predsjednica uvijek dobra došla u Sarajevo. No, dojam je, djelovao je potišteno što ga ignorira službeni Zagreb. -Primi me, primi me, samo me primi,.. samo što nije, kao “Marinko” u čuvenoj sarajevskoj “Audiciji” “naš Bošnjak” poručio predsjednici, noj kojoj “bosanska raja… da ne ponavljamo prostački jezik s njegovih skupova. Prihvaćanje, a time i priznavanje lika poput sarajevskog geliptera, simbola i sredstva obespravljivanja Hrvata predsjednica Hrvatske, ili bilo koji drugi političar, vjerujem da su svjesni, ne samo da bi izdali svoje sunarodnjake  u BiH, već i sebe politički sahranili.

Milan Šutalo/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari