Pratite nas

Analiza

Mate Bašić: Rehabilitacija četnika za niže razrede osnovne škole

Objavljeno

na

četnici
Ilustracija Mate Bašić

U neko doba, kad je Drugi svjetski rat okončan u Niponu, tek pošto bijahu pomoreni i zadnji škripari u starohrvatskoj župi Imoti, kako ju je u De administrando imperio prvi nazvao Konstantin Porfirogenet, malo poslije proglašenja urbi et orbi Opšteg zakona o uređenju opština i srezova/kotara, kojim je u obnovljenu Jugoslaviju uveden komunalni sistem, čime je “proširena općina” postala osnovnom društveno-ekonomskom zajednicom i političko-teritorijalnom jedinicom, onodobna se ambiciozna FNRJ sudarila s razbijenim ogledalom u komadićima od 1479 općina zglobljenih u 107 kotara/srezova što je, naravno, po logici uređenoga državnoga kaosa, podrazumijevalo i prirodne migracije pučanstva, baš onako kako je to predvidio Marx, doradio Engels, razradio Lenjin, u praxis uveo Staljin, a u prigodnom mikrokozmosu usavršio najveći sin naših naroda i narodnosti Drug Tito.

Jasno, te velike ideje malom narodu, recimo, onomu gangaškom narodu stoljećima zatočenomu na području Vira, Rakitna i tamo daleko gdje ni sami ne znadohu jesu li odjednom novokotarski Imoćani, Duvnjaci ili su tek Posušaci, nisu značile niti koliko presvlak poskokove ženke na kamenu žestacu, sve dok im u selo vrla nova vlast, uslijed nepodobnosti i historijske primitivnosti baštinjene još od reakcionarnoga stoljeća petog-šestog-sedmog, umjesto pasoša za “priko Imotskoga i Zagreba barem do Muenchena”, nije počela dostavljati narodne milicajce, poštare, medicinsku braću i sestre (šuška se do danas da su i velečasnoga bili namjerili zamijeniti s nekim popom protom, pa zavrtjeti vrata od crkve i šamatorja sa zapadne na istočnu stranu, biž đavle pakleni od kršćene duše, nije to prošlo, jedino su se pogani ženski jezici dugo vremena lomili na nedokazivim tračevima da je velečasni spasio i sebe i crkvu i šamatorje u dogovoru s Oznom, ma daj, tko bi s iti malo talamenta u to ulazio?!), a na kraju, doveli su i – pazi sad! – učiteljicu.

Redom lijepi, kršni, pristojni i nadasve obrazovani ljudi s brkovima Charlieja Chaplina, da ne pretjerujemo, s hitlerovskim ispodnosjem, među kojima je stršila jedino učiteljica, Drugarica Ljepa, s nježnim svilenkastim brčićima. Revolucionarnom plemenitošću vođeni, svi su oni samozatajno i nesebično potegli iz dalekih metropolitanija, urbanijih od obližnjega jadnoga  Imotskoga i njegova pazara srijedom, kao što im sama imena kazuju: Aranđelovac, Aleksinac, Mladenovac, Petrovac, Popovac, Despotovac, Stepojevac, Požarevac, Bajina Bašta, Vrška Čuka, Kokin Brod, Kadina Luka, Rakova Bara, Vrnjačka Banja, Veliko Laole, Svilajnac, Svrljig i, ako se dobro razumijemo, Ilandža, Uljma, Azanja, čak i Čačak. A među tim protohumanitarcima, i jedan od Nevesinja te još jedan od Kupresa, njih dvojica gotovo domaći ljudi, nisu pročedili ni da je pljunuti daleko.

Drugarica Ljepa jednoga je petka za ponedjeljak zadala djeci domaći zadatak iz srpskohrvatskoga jezika – ćiriličnim pismenima ispisati miroljubivi bratstvojedinstvenujušči napjev znamenitoga revolucionarnog pjesnika za djecu Čika Jove Jovanovića Zmaja:

“Deda i unuk”: – Uzo deda svog unuka, metno ga na krilo, pa uz gusle pevao mu što je negda bilo. Pevao mu srpsku slavu i srpske junake, pevao mu ljute bitke, muke svakojake. Dedi oko zablistalo, pa suzu proliva, i unuku svome reče da gusle celiva. Dete gusle celivalo, onda pita živo: – Je li, deda, zašto sam ja te gusle celivo? – Ti ne shvataš, Srpče malo, mi stariji znamo. Kad odrasteš, kad razmisliš, kazće ti se samo!

S obzirom na surovu kamenjarsku škriparsku konfiguraciju terena Vira, Rakitna i okoliša tamo daleko gdje onomad ni sam puk nevoljni ne znade postade li odjednom novokotarskim Imoćanima, Duvnjacima ili tek Posušacima, veliki je uspjeh polučila Drugarica Ljepa. Toga ponedjeljka zadovoljno je i ponosno gladila svoje nježne svilenkaste brčiće: dojedno je dijete bezgrešno ćiriličnim pismenima transkribiralo miroljubivi bratstvojedinstvenujušči himnični spjev znamenitoga revolucionarnog pjesnika za djecu Čika Jove Jovanovića Zmaja

Sirota Drugarica Ljepa! Ni slutila nije da ta djeca, ti patuljci pojma nemaju što ona od njih očekuje. Oni su latinični tekst transkribirali na novodobnu vukovsku ćirilicu onako kako grade suhozidine: jedan je kamen oštar, drugi je tup, skrešeš, podmetneš, obrneš, okrneš, izvrneš, namjestiš, podmjestiš, a kad je zidina dovršena, neka je uspravna, neka stoji čvrsto, da ti se narod ne ruga kakvim si ga napravio, koga briga koje je boje koji kamen, neće valjda i naše suhozidine na izložbu ili, ne daj sveti Ante, na pazar u Imotski srijedom.

– A sad ćemo, drugovi deco i drugarice cure, da pređemo na čas istorije – rekla je Drugarica Ljepa. – Svi mi znamo da je ova naša današnjica u kojoj slobodno zajedno polazimo našu školu izborena, je li tako, da smo prolili more krvi za bratstvo i jedinstvo i tako dalje, pa u današnjici imamo 1479 opština i 107 srezova. A protiv kojih smo se neprijatelja mi borili, ginuli i pobedili? Ajde ti, Stefane!

–  Ne bi zna reć, drugarice učiteljice, jedino mi se čini da ti nisi poginila, jerbo si tuten s nami – izvlačeći se iz klupe otpovtne krakati Stipe.

– Dobro, Stipe – pedagoški će na to Drugarica Ljepa. – Ja sam ovde jer sam pobedila mrskog nepretelja. Ali, reci ti nama, znaš li ti  koje je bio mrski nepretelj, ko su to Nemci?

– Znaden, drugarice učiteljice. Nijemci su ljudi koji živu u Njemačkoj.

– Ma znaš li, Stefane – namah se uneurozi Drugarica Ljepa – da je agresor Nemac nacistički zlikovac koji je došao da satare ovu našu zemlju pa smo mi ginuli i more krvi prolili za bratstvo i jedinstvo i tako dalje? A đe si ti bio kad smo mi ginuli na Neretvi i Sutjesci?

– Nisan bio nigdi do sad, drugarice učiteljice. Osin ovo što iđen u školu i na dotrinu i na vironauk, samo me je mater jedne sride bila vodila na pazar u Imotski kad san bio mali pa se i toga slabo sićan.

– Rekoše mi, taj Imotski, to je u Dalmaciji. Ali nema više Dalmacije, Stefane, sad je sve ovo naša slobodna FNRJ, nema više italijanskih komita, balista i iredentista da se muvaju po našoj jugoslovenskoj takozvanoj Dalmaciji, Crnoj Gori, Bosni i po Trstu i Gorici. A znaš li ti šta su to Italijani?

– Znaden. Talijani su ljudi koji živu u Italiji, to je još dalje od Imotskoga, a i priko mora, ali ne znan ništa drugo. Osin što moja strina kaže da jidu mačke i žabe, ali je meni to teško povirovat, jerbo mojoj strini ne viruje ni moja baba, a kamoli ću ja.

– A italijanska okupacija tvoje zemlje, to ništa, druže učeniče trećeg razreda, Stefane?! – već bijesno, na Stipu se ostrvi Drugarica Ljepa. – A ustaše? Znaš li ko su ustaše?

– E, to znaden sigurno, drugarice učiteljice – ozarena lica otpovrne mali Stipe, a cijeli se dotad pokunjeni razred odmah treperavo ushiti: ako zna Stipica, znamo svi mi.

– Ajde, gukni golube, ko su, šta su to i ko su to Hrvati, ustaše?

– Hrvati i ustaše, drugarice učiteljice, to su ćaća Mate, stric Jozo, stric Tomo, stric Jure, stric Stipe po kome san dobio ime, ujac Iko, ujac Marijan, tetak Pere, tetak Marko…

Sirota Drugarica Ljepa! Ni slutila nije da ta djeca, ti patuljci pojma nemaju što ona od njih očekuje. Nemoćna u bijesu i porazu, beskrvna lica, poput utopljenika što se sam sa sobom bori za zadnji dah, ona protepeta: – A znaš li onda ko su četnici?

– Ne znan, drugarice učiteljice, nikad do sad nisan čuo za tu rič. Niti san čuo za zemlju di oni živu. Morebit da su to oni što se zovu partizani. Ali ni za te se ne zna u kojoj zemlji oni živu.

Četnik kao logički moguć pojam

Hrvatska enciklopedija navodi da je “logika (latinski logica < grč. λογıϰὴ [τέχνη]: umijeće ispravnoga mišljenja, rasuđivanja, prosuđivanja, raspravljanja, prema λογıϰός: razumski, razuman), temeljna filozofska disciplina koja se bavi ispravnim oblicima mišljenja, poimanja, suđenja i zaključivanja, te je stoga polazište i nužni temelj svake valjane spoznaje. U širem smislu mogu se razlikovati filozofijska i znanstvena logika: predmet prve jest izučavanje misli kao zasebne realnosti te kritika i ispitivanje mogućnosti mišljenja uopće, pa se izravnije veže uz probleme spoznajne teorije; druga ispituje mogućnost i primjerenost posebnih misaonih stavova (stajališta), tvrdnji i pravila po kojima je ustrojen misaoni iskaz. Ispitujući mišljenje kao specifičan ljudski fenomen, logika se razlikuje od psihologije time što proučava mišljenje prema jedinstvu ustrojstva ljudske svijesti koje omogućuje i opstojnost jedinstvenih zakona mišljenja neovisno o pojedincu i o vanjskim (kauzalnim) uvjetima koji određuju mišljenje. S druge strane, od sociologije spoznaje ona se razlikuje po kriteriju ispitivanja misaonih tvorevina, prema kojemu one stoje u vezi s imanentnim zakonima znanstvene spoznaje, a ne s oblicima društvene svijesti. Takva razgraničenja najčešće se provode u okvirima zahtjeva za logičkim (racionalnim) utemeljenjem mišljenja. Od novoga vijeka dolazi do većega povezivanja logike i matematike; povezuje ih onaj dio logike koji eksplicira univerzalni simbolički jezik mišljenja. Utemeljitelj je logike kao znanstvene discipline Aristotel, ali su više ili manje značajne prinose logici dali već Heraklit, elejci, Demokrit, sofisti, megarani, a osobito Sokrat (razradbom metode definiranja i induktivnoga zaključivanja) i Platon (istraživanjem logičkih osnova spoznaje bića). Aristotelovi radovi iz logike skupljeni su u cjelinu pod naslovom Organon (Oruđe). U njega se još ne pojavljuje termin logika kao ime znanosti koju je zasnovao, ali zato pridjev “logički” označuje ime jedne vrste zaključaka. Bitni je dio Aristotelove logike analitika, ispitivanje osnovnih oblika mišljenja (pojma, suda, zaključka) i utvrđivanje pravila po kojima mišljenje treba da se obavlja.

Za prepostaviti je, dakle, da je upravo prirodna, sirova, ako nije pretjerano reći, urođena logika (“umijeće ispravnoga mišljenja, rasuđivanja, prosuđivanja, raspravljanja”) maloga Stipe zbunila Drugaricu Ljepu, premda se i ona u naznačenoj platonovskoj raspravi, mora se priznati, držala načela (vlastite) logike.

No, kako je to završilo, makar u ovom kraćem igrokazu? Banalno rečeno: ako se zemlja u kojoj žive Nijemci zove Njemačka, ako se zemlja u kojoj žive Talijani zove Italija, a planeta na kojoj žive Marsovci se zove Mars, i tako redom, kako se onda zove zemlja u kojoj, marksistički rečeno, “kao društvena bića prakse” žive četnici (for that matter, i partizani tj. pripadnici tzv. NOB-a kojih je na teret državnog proračuna u Hrvatskoj još oko frapantnih 38.000)?

Ne šireći ovu ionako nevoljnu temu (posebno ne na partizane, ili na SABAH, ili na onu drugu tobože-antifa-udrugu koju je osmislio umirovljeni matematičar Zoran brat Vesne Pusić pa čak niti na to koliko se one poklapaju i preklapaju na proračunskim dojkama), ovdje svakako valja naglasiti kako se famozni kolokvijalizam “četnik” na neku čudnu foru uspostavio kao pojam, kao elemet, dakle kao nešto o čemu je Robert Boyle još 1661. u “Chymista scepticus” pisao kao o  “osnovnoj, temeljnoj, vječnoj tvari koja se ne može niti rastaviti, znači rabiti i tako uništiti, a niti stvoriti“.

Otac zapadnocivilizacijskog (europskog) mudroslovlja, spomenuti Aristotel, još je 2000 godina prije utvrdio aksiom:  materija ima četiri osnovna svojstva – suho i vlažno, toplo i hladno. Slaganjem tih svojstava dobiju se četri elementa: VODA je hladna i vlažna, ZEMLJA je suha i hladna, ZRAK je topao i vlažan, VATRA je suha i topla. Aristotelov se taj nauk održao u cijelom srednjem vijeku, pa u puku živi i danas, a tijekom srednjeg vijeka, tadašnjih sedam poznatih metala identificirano je sa sedam poznatih nebeskih tijela i njihovim simbolima: zlato je Sunce, srebro je Mjesec, olovo je Saturn, željezo je Mars, bakar je Venera, kositar je Jupiter, a živa je Merkur. Znači, sva sreća po zapadnu civilizaciju da metalni pojam četnik još nije bio poznat u antičkoj Grčkoj, pa ni u Srednjem vijeku (što još treba istražiti!), a osobito da do spoznaje o kasnije otkrivenim elementima i nebeskim tijelima nije došlo – gdje? – pa, među kozmološkim četnicima.

Međutim, bez obzira što je pojam četnik (aristotelovski) alogičan, a elementarno neuvršten, on još uvijek egzistira – rekli bi filozofi – “kao takav”. I to na razini široj od sociološke (i međuljudske i enviromentalističke), stvaran poput podla karcinoma jetre, a neuhvatljiv poput posljednje želje poskoka smrskane glave na kamenoj ploči u podnožju Južnoga Velebita početkom kakva užarena kolovoza koji miriše na na nevere i oluje.

Četnik kao lingvistički, psihološki i zoološki pojam

U lingvističkom smislu, sličan je “četniku” postmodernistički (?) popularni praznoznačenjski i sveznačenjski termin “uhljeb”, ili još gore, onaj agresivni šatrovački koji se nedavno iznjedrio, “ojkača”, da ne nabrajam, što znači da ga ne možemo pronaći u rječnicima (ergo, pripada isključivo domenu usmene predaje), ali ga ipak obrađuju pojedini almanasi i enciklopedije, pa primjerice Hrvatska enciklopedia u svojoj natuknici “četnici” definira da su to “oni koji su u četi, koji četuju; hajduci, panduri, oružani općinski sluge” (čime smo tako došli i do diskutabilne glagolske izvedenice koja glasi “četovati”, bez objašnjenja bi li prigodnije bilo za četnike kazati da četnikuju, a da četovati mogu i neki drugi, kad ih na to najtjera izbor ili nevolja).

Koliko je četnik zapravo enigmatičan pojam, svjedoči i činjenica da ga čak ni slavni Jorge Luis Borges nije uvrstio u svoj znameniti Priručnik fantastične zoologije, premda su ga se, ovlaš ili detaljnije, doticali neki drugi znatno efemerniji pop-kulturni autori u svojim djelima. Recimo, neki je George Sava 1942./43 u Velikoj Britaniji pisao romane o Draži Mihailoviću i četnicima, koji su doživljavali i reprint-izdanja još 1950-ih, prikazivao ih je i Veljko Bulajić u svojemu grandiozno neuspjelom filmu “Bitka na Neretvi”, najskupljem kinematografskom propagandnom projektu svih Jugoslavija, gdje je vojvodu utjelovio sam bradati Orson Welles, pa i Lordan Zafranović u svojemu “Padu Italije”, odakle se, međutim, malo moglo naučiti: tek toliko da se ta zoološka skupina grozi bilo slatke, bilo slane vode, od tekućih agregatnih stanja priznaje isključivo rakiju šljivu tzv. brlju, te se ponaša nepredvidivo i nelogično sve do autodestrukcije, bez obzira nalazi li se u manjim ili većim skupinama (po čemu su dijelom slični, a dijelom različiti od spomenutih partizana, zavisno od vremena i trenutka u kojemu kapnu s neba kao daždevnjaci iz kiše). U novije doba pojavljuju se nedovoljno istražene teze kako je Peter Jackson tolkienovske likove u “The Two Towers” oblikovao po zapadnocivilizacijskoj predodžbi o četnicima, a hrvatski stand-up komičar i mag pokretnih slika Željko Pervan još je uoči Domovinskog rata za zagrebački OTV snimio svoj slavni video-klip na ovu obnovljenu antropološku temu pod radnim naslovom “Koja su obilježja četnika? Koje su vrste četnika? Čime se hrane?“, dok kao poseban spomenik propagandističkim ludostima 20. stoljeća, valja navesti i film Louisa Kinga za 20th Century Fox “Chetniks! The Fighting Guerrila” iz 1943.  a ne valja zaboraviti ni novovjeku srbijansku uspješnicu “Lepa sela lepo gore” Srđana Dragojevića iz 1996., snimljenu po istinitim događajima u Istočnoj Bosni 1992., s do sada najromantičnijim prikazom četnika, dođe čovjeku milo dok ih gleda, a ima toga još pravo mnoštvo.

Ono što se iz svega dade zaključiti jest da je četnik prvenstveno psihološki pojam, osobito danas, kad je postao teško shvatljiv, pojmljiv, razumljiv i uhvatljiv, budući da se maskira, kameleonizira i metamorfodira, sakrije se i nestane, pa opet izroni u neočekivanu obliku, poput sotonske Zmije u Edenskom vrtu: kad u nedostatku čvrste definicije nekoga upitaš:  “Što je to četnik?”, redovito se možeš nadati odgovoru: “To je taj i taj, osoba A, osoba B ili osoba C”, a tada slijede ili polemike ili “udri raspašoj, ima njih još”, uvijek u zavisnosti od psihološke kreacije jednako onoga koji govori i onoga o kojemu se govori. Primjerice, već nekoliko godina zaredom, hrvatska krovna obavještajna agencija SOA u svojim izvješćima upozorava na porast četništva u Hrvatskoj, no kako je, rekosmo, taj pojam samorazumljiv i samoobjašnjiv, ujedno i bezfranično suzljiv i rastezljiv, i toj SOA-inoj ocjeni također nedostaju definicije, popisi, konkretni primjeri, temeljita analiza, a iznad svega, plan postupaka u svezi s time. Drugim riječima, ocjena SOA-e na taj se način u javnosti percipira gotovo kao navod iz literature, iz birokratskih papirusina, eventualno iz neplodnih kvazipovijesnih polemika.

Velika Srbija, obnovljivi izvor četništva

Četništvo i četnici imaju svoj obnovljivi izvor energije. On je utemeljen u jednako teško pojmljivoj i nelogičnoj ideji Velike Srbije, koja je u stvarnosti tekako nazočna već stoljeće i pol, ali je zapravo nema niti je ikada postojala, kako je to na haaškom sudištu jasno i glasno ustvrdio i Slobodan Milošević na jednomu od svojih prvih ročišta. Po načelu: “Tko drukčije kaže, taj kleveće i laže“, svako dokazivanje potom pada u vodu kroz koloplet silogističkih debata, jer naravno, kao ni četništvo, tako ni Velika Srbija nema ni definicije, ni granica.

Na sličan način, upravo nevjerojatnom površnošću i tupoglavom uronjenošću u živo blato povijesti 20. stoljeća, odnosno povijesti dvaju Jugoslavija, i spomenuta Hrvatska enciklopedija (doduše, nešto opreznije od, recimo, Britannice), opisuje da su četnici “članovi srpske vojne organizacije s izrazitim nacionalističkim šovinističkim velikosrpskim ciljem. Vođa im je četovođa ili vojvoda. Naziv se prvi put pojavio u drugoj polovici XIX. st. u Makedoniji za borce protiv osmanske vlasti. Veća aktivnost četnika počela je odmah nakon srpsko-turskog i rusko-turskog rata 1877–78., kada je Srbija od makedonskih dobrovoljaca organizirala više četničkih četa u namjeri da krivopalanački i kumanovski kraj pripoji Srbiji. S razvojem makedonskoga nacionalno-oslobodilačkog pokreta 1893. (→ VMRO) stvaraju se njihove oružane formacije sa zadatkom da oružanom borbom oslobode Makedoniju. Ne priznavajući makedonsku nacionalnost, srpski, bugarski i grčki nacionalisti organizirali su svoje četničke formacije u Makedoniji pod parolom borbe protiv Osmanlija, a zapravo s težnjom da svaka od njih osvoji za sebe dio Makedonije. Srpske četničke formacije stalno su djelovale u Makedoniji uglavnom do Prvoga balkanskog rata (1912), a u tom ratu nanijele su Osmanlijama velike gubitke. Uoči I. svjetskog rata u Srbiji su stvoreni novi četnički odredi u sastavu srpske vojske, a nakon rata organizirano je Udruženje četnika s Glavnim odborom u Beogradu. U Hrvatskoj je prva organizacija osnovana u Zagrebu 1927. Zbog njihova velikosrpskoga programa i bezuvjetne odanosti dinastiji Karađorđevića, bilo im je omogućeno djelovanje i za Šestosiječanjske diktature, kada su sve ostale nacionalne organizacije prestale postojati. Programsko načelo četničkih udruga 1930-ih bilo je zalaganje za ideju “jugoslavenskog nacionalizma”, u službi oživotvorenja Velike Srbije. Četnici su BiH u cjelini te najveći dio Hrvatske smatrali zapadnim srpskim zemljama i nastojali ih “očistiti” od tamošnjih Hrvata i Muslimana, potom ih uključiti u srpsku, etnički čistu državu. Sve do 1941. nekažnjeno su provodili teror nad hrvatskim stanovništvom, ali i svim drugim neistomišljenicima, a pritom je ubijeno ili pretučeno više tisuća ljudi. Kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije 1941. doživjeli su četnici kao gubitak svoje države, a cilj im je postao uspostava Velike Srbije, samostalne ili u sastavu obnovljene Jugoslavije. Novi programski spisi, od kojih je glavni “Homogena Srbija” Stevana Moljevića (lipanj 1941), zalažu se za etnički čistu Srbiju na području na kojem žive Srbi (Makedonija, Crna Gora, BiH, a od hrvatskih krajeva Slavonija, Banovina, Kordun, dio Like, te Dalmacija). Četničke vojne postrojbe stvorene su na početku II. svjetskog rata i potkraj 1943. brojile su oko 100.000 ljudi. Bile su pod zapovjedništvom D. Mihailovića, koji je održavao redovite veze s jugoslavenskom emigrantskom vladom u Londonu, a od jeseni 1941. uspostavljeni su odnosi s britanskim vojnim vrhom. Priznati kao saveznička vojska u domovini, primali su znatnu pomoć u ratnom materijalu sve do prekida odnosa Britanaca s četnicima u lipnju 1943. Od samoga početka oni nisu nastupali kao saveznička vojska, koja se bori protiv njemačkih i talijanskih snaga, nego su se ograničavali na provedbu vlastitoga velikosrpskoga političkog programa, djelujući više protiv civilnog stanovništva nego vojnih postrojbi. Pritom su tijesno surađivali s Nijemcima, Talijanima, a kad im je to odgovaralo, i s vlastima NDH. Na svojem području Talijani su pomagali četnike u borbi protiv partizana kako bi im bili oslonac za njihovu daljnju okupatorsku ekspanziju. Na njemačkom okupacijskom području četnicima je bila namijenjena uloga borbe protiv partizana i borbe za suzbijanje “komunističkog utjecaja” u narodu. Držeći se svojega programa, četnici su provodili etničko “čišćenje” područja NDH od hrvatskog i muslimanskog stanovništva, prema kojem je trebalo ukloniti više od 2,5 milijuna ljudi. Četničke su postrojbe počinile stravične zločine i na najgrozniji način ubile na desetke tisuća Hrvata i Muslimana. Četnički vođa D. Mihailović uhvaćen je tek na početku 1946. i u Beogradu osuđen na smrt kao ratni zločinac. Četnička ideologija naglo oživljava u Srbiji 1980-ih, osobito nakon dolaska na čelo Srbije S. Miloševića 1987., a nakon raspada SFRJ tu ideologiju otvoreno zastupa Radikalna stranka V. Šešelja. U agresiji na Hrvatsku i BiH JNA i paravojne srpske jedinice nisu prikrivale svoj četnički program osvajanja tuđih teritorija i etničkog čišćenja.

Kao što se lijepo vidi, pisac natuknice u Hrvatskoj enciklopediji ne samo da je “zaboravio” spomenuti suradnju četnika i partizana (a sačinjavali su jednu te istu vojsku, na ruševinama kapitulirale jugoslavenske kraljevske vojske, sve do kraja 1942., ponegdje i kasnije, što je više nego notorno, poznato i povijesno dokumentirano!), ne samo da je zaboravio četnike u Hrvatskoj tj. “hrvatske četnike”, osobite one etničke Hrvate u Dalmaciji, pa i Orjunu, i cijeli niz drugih “malih velikih detalja”, nego je ulogu četnika od 1990. u ratovima protiv Hrvatske, BiH i Kosova pa sve do danas, sažeo u jednu jedinu fluidnu praznoznačenjsku rečenicu: “U agresiji na Hrvatsku i BiH JNA i paravojne srpske jedinice nisu prikrivale svoj četnički program osvajanja tuđih teritorija i etničkog čišćenja.”

Četnici izvan ljudskog uma

Etnički Kinez Wang Yi, koji je u bio tek imenovan na mjesto program managera na australskom državnom Radiju SBS u Melbourneu, pitao me u jednoj prigodi: “Što su to četnici?“. Odjednom, suočio sam se s nerješivim problemom s kakvim se, između nebrojenih ostalih, vjerojatno suočio i pisac natuknice u Hrvatskoj enciklopediji. Kako, zaboga, jednom Kinezu – čak ako je sudjelovao, a jest sudjelovao, i u onim apokaliptičkim događajima na Tiananmenu, Vratima nebeskom mira, u Pekingu – što su to četnici? Mučio sam se i grčio, zaplitao se u historicističku paučinu, a od čega, čini mi se, on nije uspio dokučiti ništa, osim da je tu riječ o nekakvim sitnim konfliktima i da sam ja pristran, četnike ne volim jer sam valjda na nekoj nebitnoj, također nerazumljivoj, suprotstavljenoj “strani”. Da bi čovjek razumio što je četnik, mora i sam biti četnik, njihovu logiku razumiju samo oni, u njihovim glavama stanuju samo oni, a svi ostali su neprijatelji, voda na ulju, ulje na vodi, dragi Wang Yi, zaključio sam tada.

https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_Chetnik_voivodes

Jer, ovi današnji, živi četnici, čak i njihove vojvode, poprimili su nove oblike: više nisu “ljudi bez svojstava” kao još donedavno, nisu čak više niti obični bezimeni pijani pljačkaški silovatelji i koljači, sad se pojavljuju kao političari, predsjednici država i vlada, kao pripadnici LGBTQ-skupina, vođe sovjetskih antifašističkih udruga i teoretičari liberalnog kapitalizma, pišu knjige, skladaju pjesme, snimaju filmove i mirnodopski se razmnožavaju aritmetičkom i geometrijskom progresijom. Običnom malom čovjeku, pa i pripadniku SOA-e ili nevoljnom piscu encikopedijskih natuknica opterećenu preintelektualnom političkom korektnošću moderne Europe, sve ih je teže prepoznati i izdvojiti neku njihovu diferentiu specificu na ovom crno-bijelom svijetu.

A kako to i zašto? Zato što ograničeni ljudski um još nije došao do toga stupnja razvoja da bi stvorio preciznu antropološko-filozofsku logičnu definiciju četnika, što je mučilo još i pučkoškolca Stipu, onomad u srazu sa tada tek svježe reformiranim školsko-obrazovnim programima, planovima i metodama Drugarice Ljepe.

Mate Bašić/Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Centar za izučavanje odnosa sa Srbijom – strateška nužnost

Objavljeno

na

Objavio

Tragična iskustva iz prošlosti dviju Jugoslavija i iz ne tako davnog Domovinskog rata jasno su nam stavila do znanja kako je naše poznavanje karaktera velikosrpskih krugova u Beogradu i predviđanje njihovog ponašanja, vrlo tanko, naivno i površno. Posebice njihove sposobnosti obmanjivanja i manipuliranja vlastitim i drugim narodima.

Svježi spomenici Vukovara, Osijeka, Petrinje, Gospića, Škabrnje, Zadra, Dubrovnika i drugih hrvatskih mjesta iz nedavne velikosrpske agresije kao i sve žrtve u borbi za slobodu od 1918. jasno ukazuju kolika je cijena plaćena za to.

I obvezuju današnju Hrvatsku da sebi više nikada ne dopusti iste kobne zablude i naivnost glede budućih velikosrpskih namjera.

Današnja Hrvatska, svedena na ostatke ostataka, više nikada sebi ne smije dopustiti da bude izmanipulirana prijetvornom velikosrpskom politikom Beograda i zatečena novim napadom iz Srbije. Najveću grješku Hrvati bi dakle napravili kada bi pod pritiskom velikosrba iz Beograda, birokrata iz Bruxellessa i ‘međunarodne zajednice’ sorošovih globalista zaboravili dosadašnji velikosrpski teror, zločine i agresiju i počeli naivno vjerovati kako se sada (u okrilju EU i NATO-a) mogu opustiti te mirno živjeti i uživati u svojoj lijepoj i konačno slobodnoj Domovini.

Takvo uvjerenje najbolja je priprema terena za novi krug rata i mogućeg uništenja novostvorene hrvatske države.

Uostalom, pogledajte samo koliko mržnje u antihrvatsku promidžbenu kampanju trenutno ulažu opet vodeći, ‘bivši’ velikosrpski političari, propagandisti i povijesni revizionisti, kao i njihova peta kolona u Hrvatskoj, pa će vam sve biti jasno. Vidjet će te kako su toliko grabežljivo antihrvatski ostrašćeni da im se apsolutno ne može vjerovati ni u čemu, što se Hrvatske tiče. To je neosporna činjenica s kojom Hrvati moraju živjeti. A ne još uvijek lutati kao guske u magli i jugonostalgično graktati o nekakvom ‘tko nas bre posvadi’ bratstvu-jedinstvu.

Renesansa velikosrpstva u srbijanskoj politici i medijima

Ako znamo da su velikosrpsko nasrtanje i podmuklo posrbljivanje Hrvatske u zadnjih 100 godina bili neprestani izvor neopisivih hrvatskih tragedija i patnje, onda obrana od daljnjeg velikosrpskog nanošenja štete hrvatskom narodu mora biti cilj i svrha političkog djelovanja svakog Hrvata.

Kao podsjetnik na to neka nam posluži trenutna renesansa velikosrpstva u srbijanskoj politici i medijima. I u sklopu toga potpuno uhodana i ponovo zahuktala ‘bivša’ matrica sotonizacije Hrvata, koja je danas gora nego u Miloševićevo vrijeme. Moćna velikosrpska propagandna mašinerija, koja je ponovo u punom zamahu, 24 sata dnevno pokušava narodu u Srbiji nametnuti uvjerenje kako je sve zlo (učinjeno i ne učinjeno) prema Srbima od strane Hrvata, zlo koje je svojstveno Hrvatima kao narodu, a ne da je to njihovo zlo, koje su sami izazvali grabežljivim osvajačkim nasiljem i brutalnom agresijom na Hrvatsku.

S ovako masivnom antihrvatskom kampanjom kojom srbijanski mediji svakodnevno bombardiraju građane Srbije veliko je pitanje kolika je vjerojatnost da će loši srpsko-hrvatski odnosi ikada prestati.

Vodeći i marginalni mediji u Srbiji svakodnevno svom narodu prikazuju divljački iskrivljenu sliku o Hrvatskoj i Hrvatima, o ‘ugroženosti’ hrvatskih Srba i druge otrcane laži i mitove iz ‘bivšeg’ arsenala antihrvatske promidžbe. Čak su u tom smislu i uznapredovali od Miloševićevog doba. Sada naime, Hrvatima više ne priznaju ni to da kao narod imaju svoj vlastiti, društveni, vjerski i civilizacijski identitet. Jednostavno, to su – pokatoličeni Srbi.

Vukovar je srpski, Dubrovnik je srpski, Knin je srpski, Zadar je najveća srpska luka. Slavonija, Lika, Banovina, Kordun i Dalmacija su srpski. BiH je srpska, Crna Gora, Kosovo i Makedonija su srpski, Drač u Albaniji i Solun u Grčkoj su srpski. Pola japanskih riječi imaju srpski korijen, Rusi su podrijetlom Srbi, Isus je bio Srbin, Trump je Srbin, Melanija Trump je srpkinja jer je najnježnije godine svoje manekenske karijere provela u Srbiji. Trumpova djeca iz bivšeg braka isto tako su Srbi jer ih je odgajala srpkinja, Angela Merkel je kćer Adolfa Hitlera i lužičke srpkinje koja mu je bila služavka. Židovi-Hazari, koji su naravno, isto tako podrijetlom Srbi, zakleti su neprijatelji Srba jer zbog straha od uništenja iz Irana žele pobjeći iz Izraela, ali prije toga imaju plan iseliti sve Srbe iz Srbije da bi se onda oni mogli vratiti i ponovo naseliti ‘u svoju pradomovinu’…

Sve to zvuči kao balkanski bedaste šale jer je više manje poznato kako su velikosrbi napaljeni, iracionalni lakrdijaši… Dok im netko ne gurne oružje u ruke i obeća bogat plijen. Dovoljno je dakle toj zapaljivoj, vlastitim promašajima i porazima frustriranoj masi, samo gurnuti pušku u ruke i opet ćemo imati Vukovare, Ovčare, Sarajeva, Srebrenice, Račke…

Ako je namjera i interes Vučićevog režima da opet što više sotonizira Hrvate i susjedne ‘bratske’ narode onda bi ti narodi iz iskustva s Miloševićem morali znati što iza toga slijedi…

Specijalni rat

Sve u svemu, ono što trenutno Beograd, preko svojih medija, ‘agenata od utjecaja’ i diplomacije radi, klasičan je specijalni rat, usredotočen na sotonizaciju Hrvata, Albanaca s Kosova, Bošnjaka, Crnogoraca i ‘vekovnih srpskih neprijatelja’ – Engleza, Amerikanaca, Njemaca, Židova-Hazara, Vatikana… Takvo ponašanje i politička klima u Srbiji pokazuju zašto su dobrosusjedski odnosi i miran suživot sa Srbima apsolutno nemogući.

Posebice zbog toga što je očito kako ‘bivši’ velikosrbi, ponovo vraćeni na vlast u Beogradu, i dalje pokazuju jaku sklonost ka širenju prema susjednim zemljama. Poglavito prema Hrvatskoj i BiH, zbog želje za izlaskom na Jadransko more. Tu činjenicu treba i te kako stalno imati u vidu i isticati kao ključnu, ako se želi bolje razumjeti sva tragična događanja između Srba, Hrvata i muslimana-Bošnjaka u posljednjih stotinu godina. Moramo znati da oni nisu neprijatelji zbog svojih političkih i vjerskih razlika već isključivo zbog neprekidnih velikosrpskih nasrtaja i pretenzija na željene prekodrinske teritorije.

Tu ključnu činjenicu, da se velikosrbi stalno žele širiti na račun svojih susjeda, treba dublje raščlaniti i obrazložiti na jasan način, jer bez njenog razumijevanja i razjašnjenja čitav problem hrvatsko-srpskih i regionalnih odnosa ostaje nam nerazumljiv.

Opće je poznata činjenica da su velikosrpske ideje i planovi za širenje na račun susjeda najopasniji remetilački čimbenik na Balkanu, a posljedično i u Europi. Srbija, koja je zbog ostvarenja te ideje i planova u zadnjih sto godina nanijela toliko zla i patnje susjednim narodima, ali i svijetu (Gavrilo Princip) sada ponovo igra svoje opasne igre. Ponovo potiče napetosti s Kosovom i BiH želeći iskoristiti geopolitičko natjecanje Rusije, Amerike, Kine i Turske za prevlast na tim prostorima. Lukavo udarajući Ameriku i Europu ispod pojasa, kako bi ojačala svoju važnost i snagu u odnosu na susjede u ‘Regionu’. Poglavito u odnosu na svog ‘večitog rivala’ – Hrvatsku.

Bez obzira na nekakvu hinjenu demokratizaciju i eventualni ulazak Srbije u EU, njena povijest (jedina zemlja na svijetu koja je u prošlom stoljeću vodila 9 ratova, zadnji u nizu protiv NATO-a) trenutno ubrzano naoružavanje i iracionalno diplomatsko- medijsko ponašanje ukazuju da ona predstavlja i predstavljat će ozbiljnu prijetnju miru i stabilnosti prostoru jugoistočne Europe. Ali i cijelom svijetu. Požar rata koji bi velikosrbi mogli ponovo potpaliti na Kosovu ili u BiH mogao bi se vrlo lako proširiti na cijelu ‘Našu Regiju’ (upravo na to, u svom nedavnom godišnjem izvješću upozoravaju američke sigurnosne službe). Pa čak i na cijeli svijet, ako se uzme u obzir sve zategnutije stanje američkih odnosa s Rusijom i Kinom, velesila koje podupiru Srbiju u slabljenju američkog utjecaja na prostoru bivše Jugoslavije.

Velikosrpska opasnost

Iz tragičnog iskustva dakle svi znamo koliko je velikosrpstvo opasan i za sve susjedne (‘bratske’) narode poguban projekt. Poglavito za Hrvate. Mogu se mijenjati politike i modaliteti u odnosima između Srba i Hrvata, ali temeljni kamen spoticanja u međusobnim odnosima ostaje to što Hrvatska ima ono što velikosrbi žele i zbog čega su (‘do istrage naše ili vaše’) smrtno ljubomorni na Hrvate.

Što je to i što ubuduće možemo očekivati od Beograda, kristalno jasno i sa svega nekoliko rečenica objasnio nam je Phillip J. Cohen, američki publicist židovskih korijena i autor čuvene knjige ‘Serbia’s secret war – Propaganda and the deceit of history’ (‘Srbijanski tajni rat- Propaganda i povijesne obmane’) kada je u intervjuu negdašnjem zagrebačkom Vjesniku, ozbiljno upozorio Hrvate: ‘Sada kada imaju pola Bosne, Srbi će ubuduće taj dio htjeti iskoristiti kao odskočnu dasku za nova osvajanja. Ono što Srbi žele i što su uvijek željeli je proširena Srbija na račun Dalmacije i dijela Slavonije. Srbi po svaku cijenu žele osvojiti hrvatsku obalu i gledano dugoročno, najveća opasnost za stratešku budućnost Hrvatske dolazila je i uvijek će dolaziti od Srba’ .

Pametnom dosta.

Činjenica da nam je Srbija agresivan i neprijateljski nastrojen susjed sa značajnom, iz bivšeg sustava naslijeđenom petom kolonom u Hrvatskoj, buduće međusobne odnose dovodit u daleko kompleksnije i osjetljivije situacije. Doda li se tome i činjenica da su velikosrbi po prirodi monstruozno teški za imati bilo kakav posao s njima, ti odnosi biti će još zamršeniji i teži.

Još nešto je vrlo važno imati u vidu. Srbija je oduvijek bila trojanski konj ruskih imperijalnih interesa na Balkanu i Europi, a budući su hrvatsko- srpski odnosi samo preslik u malom američko-ruskih, to će opet, s hrvatske strane, zahtijevati više znanja i vještine u vođenju tih odnosa.

Iako dakle velikosrpske pretenzije i kompleksnost srpsko-hrvatskih odnosa nisu od jučer već predstavljaju povijesni kontinuitet, Hrvatska, s druge strane, ne pokazuje neku naročitu volju ni sposobnost suočiti se i uhvatiti u koštac s tim ‘bivšim’ izazovom. Naime, malo se tko u Hrvatskoj sustavno i stručno bavi tim neobično važnim pitanjem.

Da nam povijest ne bi bila tragedija koja se stalno ponavlja kao farsa, a Hrvati ostali i dalje predmet stalnog podsmijeha i obmanjivanja te na kraju i moneta za potkusurivanje, današnjoj Hrvatskoj se, kao strateška nužnost, nameće uspostava jednog stručnog (nazovimo ga tako) Nacionalnog centra za praćenje i izučavanje odnosa sa Srbijom.

Analiziranje odnosa s Beogradom

Taj bi specijalizirani centar, osnovan pri Ministarstvu vanjskih poslova, Institutu Ivo Pilar ili pri Fakultetu političkih znanosti, trebao biti sastavljen od stalnih i dopisnih članova iz redova nekorumpiranih povjesničara, akademika, eksperata za obavještajni rad te političara, diplomata i intelektualaca lojalnih Hrvatskoj. Posebice onih koji su imali dugogodišnje iskustvo života i rada u Srbiji, kao što su ga npr. imali pok. predsjednik Tuđman, admiral Davor Domazet – Lošo, Igor Primorac itd.

Funkcija tog Centra bila bi praćenje, analiziranje i pojašnjavanje stanja odnosa sa Beogradom. Predviđanje mogućih pravaca političkog, društvenog i vojno-gospodarskog razvitka u Srbiji te ukazivanje na posljedice i utjecaje koje bi ta kretanja mogla imati na Hrvatsku. Izvješća pretpostavljenog, Nacionalnog centra za praćenje i izučavanje odnosa sa Srbijom., utemeljena na osnovu znanstvenih istraživanja i pokazatelja, predlagala bi više mogućih scenarija budućih događanja na relaciji Beograd–Zagreb za jedno određeno vremensko razdoblje. Recimo 5 godina. Svaki potencijalni scenarij trebao bi do u detalje razraditi moguću političko-diplomatsku strategiju Srbije za to razdoblje, uključujući i one njenih vanjskih mentora i epigona (tzv. Republika Srpska) s jasnim naznakama kritično važnih utjecaja na Hrvatsku.

To bi ubuduće omogućilo da se svaka, pa i najmanja naznaka velikosrpskih agresivnih namjera u odnosu na Hrvatsku uzme na vrijeme u najžurnije obrambeno-sigurnosno razmatranje. Uvidom u izviješća tog, specijaliziranog Centra, koja bi se redovito dostavljala Uredu Predsjednice, Vijeću za nacionalnu obranu i sigurnost Sabora, a po potrebi i svim drugim izvršnim organima vlasti, bilo bi puno lakše donositi brze i adekvatne odluke.

Vidite, za razliku od Hrvata koji su je ismijavali, Slovenci su na vrijeme i krajnje ozbiljno primili k znanju Miloševićevu prijetnju s Gazimestana da ‘ni oružane bitke nisu isključene’ pa su njegovu agresiju na Sloveniju dočekali energično, unaprijed dobro organizirani i spremni. Zahvaljujući (između ostalog) i tome, JNA i srbijanski specijalci vrlo brzo su podvila rep i povukla se iz Slovenije. Tako se radi u uređenim državama.

U svakoj uređenoj državi postoje takvi, za određeno pitanje od nacionalnog interesa, stručni centri koji se bave praćenjem i izučavanjem potencijalno najizglednijih ugroza i opasnosti. U Americi ih ima na desetke, specijaliziranih za pojedine grane i područja u svijetu. Ovdje u Australiji npr. takva institucija se zove Australian National Studies Centre For East Asia (Australski nacionalni centar za izučavanje Istočne Azije) i nalazi se u sklopu Department of Foreign Affairs and Trade (Odjela za vanjske poslove i trgovinu).

Kao pozornosti vrijednu činjenicu treba spomenuti da je Moskovski državni institut za međunarodne odnose (MGIMO) prije godinu dana otvorio jedan sličan Centar na – Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Kao i to da se na čelu srbijanskog Instituta za nacionalnu strategiju u Beogradu, nalazi Dragoslav Bokan. Patološkim velikosrpstvom izobličen tip, zreo za psihijatriju, koji je za vrijeme agresije na Hrvatsku mobilizirao, dovodio i vodio razularene terorističke horde zloglasnih paravojnih formacija koje su počinile neke od najgorih masovnih zločina nad hrvatskim civilima.

Srbija nikada ne će odustati od grabežljivog ekspanzionizma

Upravo smo u Domovinskom ratu vidjeli kako su zaslijepljeni velikosrbi ponovo požudno ispružili svoju krvavu ruku za željenim hrvatskim teritorijama. I čitav svijet je vidio da je to bio glavni razlog rata između Srba i Hrvata.

Agresijom na Hrvatsku 1991-95. velikosrbi nisu uspjeli ostvariti svoje osvajačke ciljeve, ali ih se (što svakodnevno u svojim medijima javno priznaju) nisu ni odrekli. Zbog toga se Srbija i Hrvatska stalno nalaze u međusobno netrpeljivom i napetom odnosu pa nikada ne možemo znati kada i gdje će se ponovno sukobiti. Takav duboko ukorijenjeni i naslijeđeni velikosrpski teret postao je čimbenikom koji i danas uglavnom određuje međusobno loše odnose Srbije i Hrvatske.

Onako usput. Iskreno, normalan čovjek zaista ne može razumjeti zašto bi se današnja hrvatska država, članica EU i NATO, previše trudila oko bliskih odnosa sa zemljom kojoj su na čelu najbliži Miloševićevi suradnici? U čijoj su skupštini bestijalno strijeljani hrvatski zastupnici na čelu s mirotvorcem Radićem. Zemljom koja nam je time stvorila ustaški pokret i Pavelića, Jasenovac, Bleiburg i križne puteve. Koja nas je u dvije propale Jugoslavije sustavno zlostavljala i pljačkala. Iz koje je 1991. krenula velikosrpska agresija koja je okupirala, opljačkala, razorila i etnički počistila trećinu Hrvatske. Koja i danas protiv Hrvatske vodi bjesomučni obavještajno-propagandni rat, podmeće spletke, skandale, međuhrvatske sukobe i podjele, požare…

Možemo li dakle na temelju dosadašnjih iskustava računati na to da će velikosrpske subverzije i pretenzije na hrvatske teritorije ikada prestati? Možemo li se nadati da će se Srbija ikada odreći svog grabežljivog ekspanzionizma i gorljive želje za izlaskom na more? Ne. Nikada. Samo će se, isto kao i do sada, prilagođavati novonastalim uvjetima i čekati novu povijesnu prigodu. A dotle će velikosrpski mitovi, težnje i zavist dalje rasti i razvijati se. Sa svim posljedicama koje iz toga nastaju.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek: Pakistanu je oboren F-16 i to od strane moderniziranog MiG-a 21 Bison

Objavljeno

na

Objavio

Napetosti između Indije i Pakistana, nakon prošlotjedne eskalacije, uglavnom se smiruju Prekogranični vlak nastavio je prometovati, a Pakistan je ponovno otvorio svoj zračni prostor za civilne letove.

Danas je doduše došlo do manjeg incidenta, navodnog upada indijske podmornice u pakistanske teritorijalne vode, no pakistanska mornarica tvrdi da je uljez otjeran. Ne dogodi li se neki izuzetni događaj ili napad, izvjesno je da će se tenzije nastaviti smirivati kao i u brojnim ranijim okršajima.

Ćini se da je kratkotrajni sukob bio koristan i Indiji i Pakistanu. Indija idući mjesec održava izbore i pokazivanje zuba kroz uzvratni udar na teroristički napad, a potom i zračni okršaj sigurno neće odmoći aktualnom premijeru Narendri Modiju.

Pakistansko-kineski lovac JF-17 prošao je svoje vatreno krštenje, oborivši jedan od navodno dva srušena MiG-a 21. Malo je modernih lovaca koji su od ulaska u upotrebu oborili neprijateljski lovac u zračnoj borbi, i to će Pakistanu biti od marketinške koristi.

S ishodom cijele priče nezadovoljne mogu biti Sjedinjene Države, jer izgleda da Pakistanu doista jest oboren F-16, moguće jedan od novijih Blockova 52, i to od strane moderniziranog MiG-a 21 Bison s ruskom raketom kratkog dometa R-73, što je istoj prvo obaranje zapadnog borbenog aviona.

Detalji i dalje nisu jasni, no ostaci AIM-120C-5 koje u Pakistanu nose samo F-16 potvrđuju njihovu nazočnost, a ostaci dijela motora nalikuju PW F100 motoru pakistanskih F-16. Čini se da su ispaljena dva AMRAAM-a, od kojih je jedan promašio, dok je drugi srušio MiG-21.

Vjerojatno su neke okolnosti spriječile pakistanske pilote da ne lansiraju AMRAAM daleko izvan dometa R-73. Kako god bilo, trebaju se izvući pouke. Zračna bitka nad Kašmirom sugerira kako presudni faktor nije tehnologija aviona, već situacijska svijest, obučenost pilota, te sustav potpore.

Dakako da MiG-21 Bison nije bolji avion od F-16, no čini se da su potvrđene stare ruske tvrdnje da je MiG-21-93, iz kojeg je Bison razvijen, usporediv s ranijim F-16.

Stoga posebno boli činjenica da je političko slijepilo 2000. godine HRZ-u uskratilo sličan avion iz Izraela, otkazavši modernizaciju na standard MiG-21-2000 na koji su trebala biti dovedena 24 naša MiG-a. To bi nam dalo bazu iskustva s modernim zapadnim sustavima borbenih aviona koji bi znatno olakšali tranziciju na budući borbeni avion.

Presudna je važnost ljudskog faktora u razvojz sustava, koji mu je i temelj, a čiji su kritični elementi obuka i školovanja tehničara, inžinjera i pilota te doktrina.

Za Hrvatsku to znači da treba nastaviti raditi na privlačenju kadra, jer s 15-ak zrakoplovaca po letjelici, što je trenutni i daleko preniski omjer, trebalo bi s vremenom dosegnuti minimalno 30 ljudi po letjelici, kako je u brojnim usporedivim zrakoplovstvima, a idealno i 50. Napori su to koji će trajati godinama, ali čine razliku između pobjede i poraza, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek

 

Jan Ivanjek: Ono što izaziva zabrinutost MZ je činjenica da i Pakistan i Indija raspolažu nuklearnim oružjem

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari