Pratite nas

Intervju

MATE GRANIĆ: Milošević je znao da se sprema Oluja, no nije vjerovao

Objavljeno

na

Mnoge zakulisne diplomatske igre događale su se tih presudnih dana, prije i poslije Oluje, a današnji savjetnik predsjednice Republike otkriva nepoznate detalje, poput onog da je tri puta bio planiran napad i okupacija Zagreba

“Slobodan Milošević je znao da se priprema Oluja i kada će početi, ali nije vjerovao”, prisjeća se dramatičnih dana iz kolovoza 1995. godine Mate Granić, ratni ministar vanjskih poslova.

Neposredno pred početak operacija hrvatskih snaga Gojko Šušak obavijestio je što se sprema američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha, a Kanađani su informacije prenijeli Miloševiću, kaže ekskluzivno za Jutarnji list dr. Granić koji je vodio hrvatsku diplomaciju od vremena priznanja države do oslobađanja njenih teritorija. Mnoge zakulisne diplomatske igre događale su se tih presudnih dana, prije i poslije Oluje, a za naš list današnji savjetnik predsjednice Republike otkriva nepoznate detalje, poput onog da je u tri navrata bio planiran napad i okupacija Zagreba.

“Obavještajnim kanalima dobili smo te informacije sa svim detaljima kako je trebalo zauzeti Zagreb. Ne jedanput, već tri puta! Uspjeli smo to spriječiti, tako da do pokušaja okupacije Zagreba nije ni došlo”, kaže Mate Granić.

Kakve su bile reakcije u diplomatskim krugovima nakon što je počela Oluja?

– U Ženevi je odmah bio organiziran sastanak na kojem su bili mnogi europski dužnosnici. Pitali su me: “Može li Hrvatska stati s operacijama”. Prije nego što sam išao na taj sastanak informirao sam se kod predsjednika Tuđmana i generala Miljevca o situaciji i odgovorio sam im: “Ne možemo stati, možemo razgovarati samo o humanitarnom kompleksu”. Onda su tražili da još jedanput razgovaram s predsjednikom Tuđmanom?

Što vam je Tuđman savjetovao?

– Nazvao sam ga i rekao mu da europski dužnosnici, među kojima su bili Hans van den Broek, Carl Bildt, Javier Solana i drugi, pitaju možemo li stati s operacijama. Tuđman me podržao i poručio da stajanja više nema, a nakon toga sam još nazvao i generala Miljevca da čujem kakva je situacija na terenu. Onda sam ponovio naš stav i vidio da su i Javier Solana i Van den Broek na našoj strani. Obojica. Bio sam nakon toga tvrd kao kamen i tako je završio sastanak.

Novinari su nestrpljivo, koliko se sjećam, čekali da završi taj sastanak?

– Nećete vjerovati, ali bilo je više od 250 novinara i stotinjak televizijskih ekipa i tražili su izjave. Rekao sam da će sve završiti za 48 sati i operacija će biti gotova za dva do tri dana. Tako je i bilo.

Duga je priča svega što se na ovim prostorima događalo i okolnosti koje su prethodile Oluji. Vi ste kao šef diplomacije u sve bili aktivno uključeni, pa kako danas, iz ove perspektive, gledate na događaje iz 1991. godine?

– Treba se vratiti malo u povijest. Još 1990. godine na vrhuncu krize u bivšoj državi predsjednik Tuđman je sa slovenskim predsjednikom Milanom Kučanom predložio mirni rasplet jugoslavenske krize. Predložio je konfederalno uređenje, s mogućnosti odlaska svake od republika. Slobodan Milošević je to odbio, započeli su razgovori predsjednika republika bivše države u kojima je srpski lider odbio svako drugo rješenje osim federacije ili velike Srbije.

Kako je na to reagirao Tuđman?

– Povukao je jedan od njegovih najjačih državničkih poteza, a to je bio referendum 19. svibnja 1991. Tada su građani plebiscitarno podržali stvaranje suverene, samostalne hrvatske države. Prije toga je propao puč koji je htio izvesti Milošević s JNA, ali nisu dobili podršku bivšeg Sovjetskog Saveza.

Kakav je bio odgovor Miloševića kada su Slovenci i Hrvati proglasili neovisne države?

– Rat. Kada je bilo vidljivo da će se braniti Slovenija i Hrvatska tadašnja Europska zajednica nije bila pripravna, ali je uspjela Brijunskim memorandumom odgoditi odluke za tri mjeseca, kako bi došla promatračka misija u Hrvatsku.

Bili ste sudionik svih tih događaja, tko je sve svesrdno pomagao Hrvatskoj?

– Kada je riječ o Svetoj Stolici najsnažnija podrška dolazila je od samog pape Ivana Pavla II, zatim kardinala Jean-Louisa Taurana i Angela Sodana, jednog vrlo zaslužnog Hrvata monsinjora Nikole Eterovića koji je danas papinski nuncij u Njemačkoj i monsinjora Milana Simčića. Imali smo podršku Aloisa Mocka i dogodio se ključni trenutak da su, nakon prvih zločina počinjenih po Hrvatskoj, njemački kancelar Helmut Kohl i šef diplomacije Hans-Dietrich Genscher stali na stranu Hrvatske.

Je li ipak išlo sve tako glatko?

– Reći ću vam nešto što se malo zna. Predstavljao sam u Tarvisiju na sastanku demokršćanskih stranaka srednje Europe HDZ i vicekancelar Erhard Busek me izravno pitao: “Gospodine Graniću, hoćete li izdržati dva tjedna”?

Jesu li tada već postojali planovi da se ‘skine’ vlast u Zagrebu?

– Tri puta je bio planiran napad na Zagreb i okupacija grada. Sve je do detalja bilo pripremljeno. Mi smo imali informacije, sve smo pozorno analizirali i uspjeli smo to spriječiti. Plan je bio da budu uhapšeni svi iz vrha tadašnje hrvatske politike, s Tuđmanom na čelu. Sve se trebalo dogoditi u rujnu i listopadu 1991. godine. Obavještajne podatke smo unaprijed dobili i tako smo znali što se sprema. I obranili.

Nije bio lak put ni do priznanja?

– Šefovi diplomacija Danske i Belgije bili su ti koji su prevagnuli da dođe do međunarodnog priznanja Hrvatske. Sve drugo je poznato, ali ću vam reći i jednu anegdotu. Oko Božića je Zagreb podsjetio kardinal Angelotti koji je bio predstojnik Kongregacije za humanitarna pitanja Svete Stolice. U dogovoru s kardinalom Franjom Kuharićem mi smo ga odveli u Brijest i pokazali smo mu jednu razrušenu crkvu. Njemu su išle suze i pitao je što može osobno napraviti. Vratili smo se u Zagreb, bio je ručak i nazvao me uzoriti kardinal Kuharić i zamolio da predsjednik napiše pismo Papi. Pismo je bilo napisano za sat vremena i dostavljeno kardinalu Angelottiju. Na temelju te molbe Sveta Stolica je dva dana ranije priznala Hrvatsku.

Da diplomatski nije sve tako odigrano od samog početka agresije na Hrvatsku, sigurno bi i događaji oko Oluje išli drukčije?

– U to nema uopće sumnje. Bez ove dinamike događanja nemoguće je razumjeti i sve što se kasnije događalo s Olujom. U međuvremenu su počeli sukobi u BiH, a međunarodna zajednica nije postigla konsenzus ni da promatrače tamo pošalje. Nakon što je Milošević nastavio agresiju uz pomoć Karadžića, Mladića i ostalih, došlo je nažalost do nesretnog sukoba Hrvata i Bošnjaka, radi čega je u velikoj mjeri bila kompromitirana pozicija Republike Hrvatske kao žrtve. Bez obzira što smo primili milijun izbjeglica iz BiH i što je sva vojna i humanitarna pomoć dolazila kroz Hrvatsku i što smo prihvatili sva tri plana međunarodne zajednice. Tada su nam prijetile sankcije.

Kako je protekao vaš prvi sastanak s Madeleine Albright?

– Bila je američka predstavnica u UN-u i članica Kabineta vlade predsjednika Clintona. Imala je ispred sebe papir s 27 raznih pitanja i primjedaba, od kojih su se većinom odnosili na BiH. To je bio dugi razgovor koji su organizirali Mario Nobilo i Vladimir Drobnjak. Odgovorio sam joj da će Hrvatska biti ta koja će pomoći zaustaviti rat Hrvata i Bošnjaka i zaustavljanje rata u BiH. Rekao sam joj da se treba koncentrirati i na oslobađanje okupiranih područja u Hrvatskoj.

To je bila, na neki način, diplomatska uvertira za Oluju?

– Prvi važni korak je bio kada smo uz pomoć SAD-a, posebno gospođe Albright, ali i Warrena Christophera i predsjednika Clintona postigli da se 1. listopada 1993. godine donese rezolucija Vijeća sigurnosti 871. o situaciji na okupiranim područjima Hrvatske. UNPA zone su bile proglašene okupiranim područjima Hrvatske, a Beograd odgovoran za situaciju na okupiranim područjima i za etničko čišćenje koje se događa na okupiranim područjima. To je bila prva velika pobjeda hrvatske diplomacije uz pomoć SAD-a.

Tada je već uspostavljena i diplomatska suradnja s drugim zemljama?

– Tako je. Mi smo sami radili s Kinom, pa se uspjelo spriječiti veto Rusije. Veleposlanik Žužul, koji je bio naš šef misije UN-a u Ženevi, organizirao je u Bad Godesbergu 10. i 11. siječnja 1994. uz prisustvo najviših dužnosnika SAD-a, NATO-a, Njemačke skup na kojem su bili Tuđman i Izetbegović. Nije se uspjelo da se prihvati Owen-Stoltenbergov plan, a Žužul je organizirao u hotelu Hilton u Ženevi sastanak između Charlesa Redmana, specijalnog izaslanika predsjednika Clintona, i mene. Bila je to petosatna večera uz razgovore i dogovoren je koncept zaustavljanja rata Hrvata i Bošnjaka i stvaranje federacije BiH. To je ta takozvana američka mirovna inicijativa.

Što je još dogovoreno na tom sastanku?

– Prije svega da sve to predočim predsjedniku Tuđmanu, a da će Amerikanci razgovarati s bošnjačkom stranom. Tuđman je dao punu podršku tom planu, Amerikanci su dogovorili s bošnjačkom stranom, a još se u međuvremenu dogodio važan događaj. Sastanak s Ivanom Pavlom II možda je bio i najvažniji diplomatski događaj u mojoj karijeri, a trajao je oko 45 minuta. Redovito ti sastanci traju desetak, petnaest minuta, maksimalno dvadeset, a francuski predsjednik Jacques Chirac je tih dvadeset i pet minuta čekao prijem kod Pape.

Što vam je Papa tom prilikom rekao?

– Bio je to sastanak u četiri oka u biblioteci Svetog Oca i govorio je o problemu radikalnog islama, koji nije islam, od Afganistana, Pakistana do Alžira. Proročanski je govorio o tom problemu i upozorio da Hrvatska mora učiniti sve da se smiri sukob Hrvata i Bošnjaka, a zatim i sa Srbima. Govorio je o zajedništvu, o zaustavljanju rata, budućnosti. Nikakva imena Sveti Otac nije spominjao, ali je tražio od mene i kao državnika i kao katolika da učinim sve u tom smislu i da prenesem poruke predsjedniku Tuđmanu.

Kako je predsjednik reagirao kada ste mu prenijeli razgovor s Ivanom Pavlom II?

– Odmah kako sam se vratio direktno sam otišao Tuđmanu. Imao sam i poruke Papinih suradnika koji su bili puno otvoreniji i davali konkretne savjete našem predsjedniku. Tuđman je sve to prihvatio i nakon toga je došlo do velikih promjena u vodstvu Herceg Bosne i slijedila je priprema za Washingtonske sporazume.

Tada ste posjetiti i najvažnije europske države kako bi ih upoznali s hrvatskim stavovima?

– U jednom sam danu posjetio čak četiri. Prvo sam bio u Bonnu, pa Rimu, odakle sam otišao do Vatikana i navečer sam bio u Ženevi. Drugi dan sam odletio u London. Zatekla me vijest da me zvao američki državni tajnik Christopher i tražio da odmah dođem u Washington. Ipak sam se želio savjetovati s Tuđmanom i u ponoć sam se vratio u Zagreb i dva i pol sata razgovarao s predsjednikom u njegovom uredu.

Koliko se sjećam to nije bilo javno obznanjeno, taj hitni poziv da dođete u Washington?

– Nije. Prije toga pitao sam Tuđmana imamo li ikakve obveze iz razgovora s Miloševićem.

I kakav ste odgovor dobili?

– “Mate, apsolutno nikakve. Pregovaraj samo i isključivo u interesu Republike Hrvatske”. Bilo je to bitno, a Tuđman mi je dao apsolutnu slobodu u pregovorima. Prenio sam predsjedniku sve što sam kasnije pregovarao u Americi.

Što je bilo najteže?

– Da Haris Silajdžić prihvati da su Hrvati konstitutivni narod u Federaciji BiH. Tog dana primio me državni tajnik Warren Christopher i pitao kako stoje pregovori. Odgovorio sam da vjerujem da će završiti uspješno. Nakon toga me je primio potpredsjednik Amerike Al Gore i postavio mi isto pitanje i dobio isti odgovor. Ali nisam primijetio da su oni doveli CNN i da je sve to snimano, iza leđa. To je onda bila vijest dana.

Da taj posao nije obavljen planovi Hrvatske oko oslobađanja svog teritorija bili bi nemogući?

– To je sigurno. Tuđman koji je bio na putu telefonski je kontaktirao s premijerom Nikicom Valentićem, Gojkom Šuškom i Jurom Radićem. Bili smo povezani i saopćio sam bit washingtonskih dogovora, a Tuđman me samo pitao: “Mate, bi li ti po svojoj savjesti potpisao”. Odgovorio sam “da, predsjedniče”. Nakon toga je pitao druge koji su sve to slušali imaju li što reći, a nitko nije reagirao. “Mate, potpiši”. Tako je završilo. Konačno je i bošnjačka strana potpisala i drugi dan sam imao sastanak s glavnim tajnikom UN-a Boutros Boutros-Ghalijem i odletio u Pariz da informiram i Francuze.

Je li time Hrvatska povratila međunarodni kredibilitet što je otvorilo put za Oluju?

– Apsolutno. Došli smo u situaciju da imamo SAD kao partnera i saveznika. Onda je Hrvatska potpisala gospodarski sporazum s lokalnim Srbima, što je omogućilo i otvaranje autoceste Zagreb-Beograd. Međunarodna zajednica je radila na planu Z4 i predložila pregovore. Hrvatska je prihvatila pregovore, ali ne i plan, jer je davao Srbima državu u državi, predsjednika, novac, parlament. Mi to nismo mogli prihvatiti, ali smo pregovarali.

Gdje je zapelo?

– Onog trenutka kada je Martić odbio primiti u ruke taj plan. Bilo je jasno da ako damo završni prijedlog o mirnoj reintegraciji da ćemo imati mogućnost za vojnu operaciju. Dogodila se još jedna važna stvar u studenome kada smo ministar Šušak i ja predložili, jer je Bihać bio vitalno ugrožen, da Hrvatska vojska napravi proboj i koridor od dvadeset kilometara do Bihaća.

Kako su reagirali Amerikanci?

– Ambasador Galbraith je bio oduševljen, ali Tuđman je državnički mudro odlučio konzultirati predsjednika Clintona. U roku od 24 sata je došao odgovor da ne idemo, da će SAD pokušati preko Vijeća sigurnosti i mehanizama UN-a zaštititi Bihać. Zašto je predsjednik bio oprezan? Kazao je: “Moramo biti spremni na cijeloj liniji fronte u oslobađanje okupiranih područja, jer će se vjerojatno ta linija fronte otvoriti”.

Dolazimo do 1995. godine i Bljeska…

– Prvotni cilj nakon niza incidenata bio je samo otvaranje autoceste, ali nakon niza početnih uspjeha predsjednik je donio odluku da se cijelo područje zapadne Slavonije oslobodi. To je uspjelo potpuno, bez ikakvog kršenja međunarodnog prava. Vrhunski profesionalno. Kao ministar vanjskih poslova odmah sam odveo diplomatski zbor da posjeti to područje. Dobili smo čestitke od svih saveznika.

Time su se stvorili direktni uvjeti za Oluju?

– Upravo tako. Ispričat ću vam jednu anegdotu. Diplomatski zbor sam 10. srpnja odveo na otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara, prvi put nakon 1991. godine. Na terasi hotela Argentina, oko 17 sati, bio sam sa Yakushijem Akashijem i razgovarali smo i pili šampanjac. Bila je prisutna i moja supruga, a u tom trenutku su ga nazvali i rekli da je oko Srebrenice jako teška situacija. Odmah je mobitelom nazvao Slobodana Miloševića i razgovarali su na engleskom oko petnaest minuta.

Je li Milošević rekao visokom dužnosniku UN-a kakva je tamo zaista situacija?

– Tvrdio je da nije tako dramatično, da je to napad samo iz jednog pravca i da nema mjesta panici. Yakushi Akashi je usprkos tome odmah otišao u Zagreb i nije prisustvovao otvaranju Igara. Meni je u tom trenutku bilo jasno da je međunarodna zajednica totalno nesposobna zaustaviti rat u BiH, a pogotovo zaštititi Bihać. U međuvremenu je došlo i pismo šefa diplomacije iz BiH da traži direktnu vojnu pomoć Hrvatske u zaštiti Bihaća.

Što je slijedilo?

– Tuđman je održao sastanak s vojnim i redarstvenim vrhom o spremnosti Hrvatske vojske za akciju oslobađanja okupiranih područja ako bude potrebno. Drugi je događaj posjet Zagrebu Sulejmana Demirela i nakon niza sastanaka pratio sam turskog predsjednika na helidrom. Molio je da Hrvatska pomogne da Bošnjaci opstanu, jer je prijetio potpuni slom. Tuđman je obećao pomoć i sjećam se kako me Demirel uhvatio za ruku i tražio da hrvatski predsjednik učini sve.

To je bilo prije dolaska Izetbegovića u Hrvatsku?

– Nazvao sam ga i pitao je li spreman doći na razgovor s Tuđmanom i Izetbegović je odmah prihvatio. Nazvao sam i predsjednika Tuđmana i predložio sastanak u Splitu. Počeli smo odmah s organizacijom i 22. srpnja 1995. došlo je do tog sastanka. U najužem krugu napisali smo splitsku Deklaraciju koja je povijesni dokument za hrvatsku vojnu operaciju u oslobađanju hrvatskih područja. Na samom sastanku sam tu Deklaraciju predstavio dvojici predsjednika i samo je Tuđman tražio jednu gramatičku ispravku. Sve je bilo potpisano, a 26. srpnja je bio zatvoreni sastanak Tuđmana, Šuška, Granića, Izetbegovića, Silajdžića kada je dogovorena i vojna konkretna pomoć Hrvatske. Tada su počele vojne operacije u BiH, a to je bila zadaća ministra Šuška.

Tada je već sve bilo spremno  za Oluju?

– Prvi koji je kazao što smjeramo je bio ministar Šušak ambasadoru Galbraithu sredinom lipnja, kada ga je upozorio da će Hrvatska ići u vojnu akciju ako lokalni Srbi ne prihvate integraciju u pravni poredak Hrvatske. Tuđman je održao onaj poznati sastanak s vojnicima krajem srpnja i drugi sastanak s vojnim i redarstvenim vrhom.

Je li vas pitao kakve će biti reakcije međunarodne zajednice?

– U pauzi tog sastanka postavio mi je to pitanje. Prvo sam odgovorio “ako će vojna operacija biti kratka…”, a “koliko kratka”? Rekao sam da ako će trajati sedam dana i ako bude čista s poštivanjem međunarodnih konvencija i prava proći ćemo bez rezolucije. Samo s predsjedničkom izjavom Vijeća sigurnosti i ništa više. U konačnici se tako i dogodilo.

Je li vas pitao za stav oko Oluje?

– Pitao me, “Mate, da li podržavaš”? Rekao sam “da, predsjedniče, podržavam”. Onda je Tuđman odlučio da još jedanput da šansu pregovorima i organizirao je Stoltenberg sastanak u Ženevi. Naše je izaslanstvo vodio Ivić Pašalić i sve je završilo neuspjehom jer Srbi nisu prihvatili integraciju u ustavno-pravni poredak. Došla je nakon toga čuvena sjednica VONS-a, a prije toga je Tuđman tražio da dođem. Ponovo sam mu morao precizno reći kakve će biti međunarodne reakcije. To sam ponovio i na VONS-u.

Tražilo se i da Žužul ukaže Amerikancima na situaciju?

– Premijer je sve kratko podržao, a nakon toga je Tuđman rekao, “svi se slažemo, idemo na tehničke detalje”. Na VONS-u se nije razgovaralo o vojnim stvarima, to je Tuđman obavio s vojnicima i redarstvenicima. Tamo je bilo govora o diplomaciji i Šarinić i ja smo obavijestili nekoliko ključnih ambasadora što se sprema. Obaviještena je i Sveta Stolica, a ja sam informirao Francuze.

 Kako su reagirali?

– Uvodno sam kazao cijelu povijest agresije na Hrvatsku, a dobio sam protupitanje: “Mate, idete li vi sutra ujutro ili ne”. Rekao sam, “da, idemo”. Kanađani su odmah obavijestili srpsku stranu, a nama je to bilo poznato.

Bili smo svjesni u trenutku kada smo ih počeli obavještavati da i druga strana zna.

Kako je reagirao Milošević?

– Saznali smo da nije vjerovao do zadnjeg trenutka, pratili smo sve, naravno. Dogodila se Oluja. Osobno sam ponosan što sam sudjelovao u svim tim procesima.

Jurica Körbler / Jutarnji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Miletić: Ratni zrakoplovi neće nadlijetati Istru

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Istarskog demokratskog sabora (IDS) Boris Miletić potvrdio je u razgovoru za Hinu kako ratni zrakoplovi ipak neće nadlijetati Istru nakon nedavne najave kako se bivši vojni aerodrom kraj Pule namjerava ponovno aktivirati u vojne svrhe.

Reagirali ste na najavu kako se bivši bojni aerodrom kraj Pule namjerava ponovno aktivirati u vojne svrhe. U kojoj je to fazi te ima li šanse zaustaviti taj proces?

Uspjeli smo riješiti taj problem nakon sastanka koji smo župan Flego i ja održali s potpredsjednikom Vlade i ministrom obrane Krstičevićem na kojem nam je jasno i decidirano rečeno da se vojni borbeni zrakoplovi neće vratiti u Pulu. Militarizacija Pule i Istre nije opcija i mi ćemo se boriti protiv toga na sve moguće načine. U skladu sa Strategijom o nacionalnoj sigurnosti Ministarstvo će ipak zadržati određene objekte na tom području kako bi vojska bila prisutna u čitavoj zemlji.

IDS će pokrenuti inicijativu vraćanja stope PDV-a u ugostiteljstvu i turizmu sa sadašnjih 25 posto na nekadašnjih 13 posto. Koja je procedura i mislite li da ćete uspjeti u tome?

Kao čovjek koji je i sam radio u turizmu te i sam dolazi iz turističkog grada, ministar Gari Cappelli trebao bi razumjeti važnost smanjenja PDV-a za konkurentnost hrvatskog ugostiteljstva i turizma. Svima je jasno da je odlukom iz 2016.godine, kada je Vlada vratila PDV u ugostiteljstvu s 13 na 25 posto, učinjena velika pogreška.

Dovoljno je reći da se smanjila konkurentnost turističkih destinacija u Hrvatskoj  u odnosu na zemlje u okruženju i da su velike hotelijerske grupacije odustale od najavljenih investicija i zapošljavanja.

Upravo zahvaljujući IDS-u, PDV je 2012. smanjen na 10 posto, čime su se “otvorila vrata rekordnim turističkim sezonama u posljednjim godinama. Ubijati mjeru koja je donijela takve rezultate bilo je posve suludo. Sada tražimo da se ta pogreška ispravi i da država stimulira razvoj turizma kao najvažnije gospodarske grane u Hrvatskoj.

Kako komentirate poražavajući podatak da u Istri postoji nedostatak radne snage u turizmu i ugostiteljstvu, kao što su kvalitetni kuhari i konobari te recepcionari?

To je problem koji treba rješavati s dvije strane odnosno s jedne strane poslodavci trebaju voditi računa o poboljšanju uvjeta rada sezonskih radnika, a s druge država treba ulagati u edukaciju turističkih djelatnika. To je još jedan hrvatski apsurd – imamo previše nezaposlenih, a govorimo o nedostatku radne snage. To znači da u sustavu nešto ozbiljno ne štima.  Činjenica je da hrvatski obrazovni sustav uopće nije usklađen s tržištem rada i to se vidi u svim sektorima. To je dio šireg problema koji uključuje potpuni izostanak obrazovne i razvojne strategije. Rekao bih da je to svojevrsni hrvatski sindrom.

Kako komentirate odnose između oporbenih stranaka odnosno u kakvim ste odnosima s predsjednikom SDP-a Davorom Bernardićem nakon posljednjeg istupa za njegova posjeta Istri ? 

Rekao bih da je odnos između oporbenih stranaka korektan premda je posljednje istupe predsjednika SDP-a teško razumjeti. Pretpostavljam da je riječ o nesnalaženju, ali on time izravno šteti svojim biračima i oporbi. Hrvatskoj danas treba jaka i ujedinjena oporba koja može obraniti Hrvatsku od konzervativnih jurišnika.

Zašto Bernardić razbija oporbu, ne  znam, no iskreno se nadam da u pozadini svega nije plan o stvaranju velike koalicije HDZ-a i SDP-a. Bez jake oporbe nema kvalitetne demokracije. Zato želim da SDP što prije izađe iz krize u koju je upao i da se zajedno borimo za zaštitu ljudskih i građanskih prava te europskih vrijednosti.

Kakva je budućnost platforme koja se temelji na lijevim liberalnim vrijednostima zajedno s GLAS-om i strankom Pametno?

IDS s tim strankama dijeli isti svjetonazor i kao što se pokazalo, zajedno uspijevamo na dnevni red staviti teme koje definiraju Hrvatsku kao civiliziranu državu, poput Istanbulske konvencije. Ta naša neslužbena grupacija već sada osvaja šest posto na izborima i sve više stranaka iskazuje interes da nam se priključi. Nastavljamo dalje, radimo na konkretnim mjerama i zakonskim rješenjima koje Hrvatsku čine boljim, perspektivnijim i ugodnijim mjestom za život. Još uvijek nismo razgovarali o izlasku na nadolazeće izbore, jer je to odluka koju moraju donijeti stranačka tijela svih triju stranaka.

Kako komentirate posljednji ispad Vojislava Šešelja prilikom boravka hrvatskog izaslanstva u Beogradu?

Ispad Vojislava Šešelja je ispod svake ljudske i moralne razine te je takvim redikulima cilj privući pažnju vulgarnim provokacijama. Teško mi je procijeniti je li odluka da se prekine posjet bila ispravna, no činjenica je da se dužnosnici Srbije nisu odmah ispričali i osudili ponašanje ovog srpskog zastupnika. U takvim okolnostima Hrvatska mora naći načina da se zaštiti.

Koja je po vama sudbina pulskog brodogradilišta Uljanik, nakon što je ovih dana otkazano pet od ukupno 17 brodova koliko ih je u Uljanikovoj knjizi narudžbi ?

Uljanik je bio i ostao jedna od ključnih poluga razvoja Istre, Kvarnera, ali i cijele Hrvatske te tako mora ostati i dalje. Nadam se da će Uljanik s novom upravom znati  iskoristiti ovu situaciju i iskoračiti u budućnost. Na današnjem tržištu nije lako biti konkurentan, ali komparativna prednost Uljanika su njegovi radnici i njihovo znanje. Uljanik ima više od 160 godina akumuliranog znanja koje treba kapitalizirati i kojim može još jednom pokazati svoju snagu”.

Kako mislite da će Danko Končar uspjeti u roku od dvije godine restrukturirati pulsko brodogradilište kada u pet godina, kako je i sam rekao, nije uspio restrukturirati Brodotrogir ?

To je pitanje za Končara. U ovom trenutku važno je da svatko radi svoj dio posla. Lokalna i regionalna samouprava učinile su apsolutno sve što je bilo u njihovoj moći da pomognu Uljaniku i brodogradnji. Prema strateškom partneru, Končaru ili bilo kome drugom, imamo samo jedan zahtjev – da sačuva brodogradnju i radna mjesta! Za nas tu nema alternative.

I konačno, ima li šanse da se napuštena državna imovina u Istri napokon stavi u funkciju gospodarstva ?

Potencijal neiskorištene državne imovine je ogroman, no ako pogledate prijedlog novog Zakona o državnoj imovini jasno je da se tu ništa značajno neće dogoditi. Na žalost, državne strukture jednostavno nisu zainteresirane za rješavanje tih pitanja.

Primjerice, po pitanju Muzila, iz odgovora na naše zastupničko pitanje koji smo nedavno dobili od Ministarstva državne imovine, proizlazi da su za projekt stavljanja u funkciju područja Muzil nadležna čak četiri ministarstva, Državna geodetska uprava, Županijsko državno odvjetništvo i tako dalje. Po našoj slobodnoj procjeni temeljenoj na dosadašnjem iskustvu, a imajući u vidu razinu učinkovitosti i brzinu rada te međusobnu usklađenosti državnih tijela, možemo očekivati da ćemo na konkretne pomake čekati recimo pet, šest ili možda čak i do deset godina! To je iracionalno, smiješno i apsurdno, ali to je hrvatska stvarnost. Država će svaki puta radije udariti po džepu građana nego staviti u funkciju imovinu koja sada predstavlja mrtvi kapital, ili još gore, trošak, i njome puniti državnu blagajnu.

Razgovarao: Daniele Sponza

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Pavković: Monodrama po Hodakovim tekstovima bit će hit nad hitovima

Objavljeno

na

Rado čitane kolumne Zvonimira Hodaka oživjet će i na kazališnoj sceni. Neki su već na samom startu pokušali „minirati“ ovu, kako se najavljuje urnebesnu i zabavnu predstavu o hrvatskoj političkoj patologiji, ali, po riječima Dražena Stjepandića, koji je i osmislio cijeli projekt, to im zasad nije pošlo za rukom. A ni neće!

Predstava nosi naziv „Žikina dinastija u lijevoj našoj“, a u u zagrebačkoj Maloj sceni, Medveščak 2, izvest će je glumac Šiško Horvat Majcan, i to 18., 19. i 20 travnja. Nakon toga slijede gostovanja diljem Hrvatske, a prvo će biti u Gospiću.

Bio je to povod za razgovor s mladim glumcem Šiško Horvat Majcanom, koji nam je otkrio još neke detalje vezane uz ovu, već sada možemo reći, – hit predstavu.

  • Gospodine Šiško, vjerujemo da ste s oduševljenjem prihvatili igrati u „Žikinoj dinastiji u lijevoj našoj“, odnosno što vas je privuklo ovoj monodrami?

Prije svega hvala na interesu za ovu predstavu. Kolumne Zvonimira Hodaka čitam već godinama i na poziv Dražena Stjepandića sam se odazvao bez zadrške. Moram priznati da sam se u početku dosta preispitivao, razgovarao s obitelji i prijateljima i nailazio na različita mišljenja o tome trebam li ja to raditi ili ne. Svi ti razgovori i sati mozganja su me uvukli u taj rad. Shvatio sam da je došlo vrijeme za rizik, umjetnički rizik. Volim jednostavnost a najjednostavniji odgovor mi je dala moja životna suputnica Iva: ‘Kaj razmišljaš, ionak nemaš kaj za izgubit.’

  • Vi ste i sami postavili ovu predstavu. Što to znači: da je „nitko“ nije želio režirati, ili?

Nakon prvih par razgovora Dražen Stjepandić i ja shvatili smo da je to zapravo punk jer je jednostavno iskreno i zabavno, i krenuli smo na avanturu u ‘čizmama slobode’. Nema straha pa nema cenzure ni zadrške. Baš onako kako kazalište i treba biti. Nažalost kazalište danas spava samo i impotentno.  Punkera među redateljima nema.

  • Što gledatelji mogu očekivati u 70 minuta koliko traje?

Bolje im je da ništa ne očekuju jer će se svakako iznenaditi. Pretjerujem ali ovakvih predstava nema. Tu su  stvarne osobe iz našeg javnog života koje ponekad odlutaju u fikciju. Svi likovi i njihovi stavovi i razmišljanja su izvrnuti ruglu. Količina gluposti i laži koju ljudi mogu izgovoriti u javnom prostoru je golema. Hodak to primjećuje i stvara sjajne satirične momente. Za mene je to čista zabava ali znam da će mnogi biti revoltirani.

  • Je li vam to prvo takvo iskustvo?

Da, a moguće i posljednje.

  • Kakva je bila suradnja s autorom kolumni, po kojoj je rađena predstava, Zvonimirom Hodakom, a kakva sa Draženom Stjepandićem, koji je idejni autor predstave?

S gospodinom Hodakom, proveo sam dva sata u ugodnom razgovoru. Kad je shvatio da sam spreman na rizik dao mi je  otvorene ruke i poželio sreću. Nadam se da ga neću razočarati. S Draženom se često družim, on mi je velika podrška i bez njega nikad ne bi uspio ovo napraviti. On je napravio prvi izbor tekstova, nakon toga smo kreirali lik i stvorili situaciju za publiku i mene. On je pravi punker.

  • Je li vas smetalo što je jedan glumac prije vas prvo pristao, a zatim bez objašnjenja odustao od ovog projekta?

Ne, nimalo. Znao sam to od početka. Ljudi imaju različite razloge  i  životne situacije. Ne znam o čemu se radilo u tom trenutku niti me to zanima.

  • Ima li tu i „opasnih“ političkih scena?

A danas je sve ‘opasno’ što znači da se svi boje nekog vraga. Ja se bojim štete koju nam laž i glupost u javnom prostoru stvaraju već godinama. Šarlatani u politici i sijači zla i mržnje u medijima. Da možda je opasno obračunavati s tim ‘sektorima’ ali što je kazalište bez rizika, nula!  Zato cijenim Hodaka, on piše bez straha.

  • Jeste li možebitno u svojoj umjetničkoj karijeri igrali nešto slično?

Ovako eksplicitno ne, ali završni ispit iz lutkarstva je bio svojevrsna diverzija.

  • A, gdje ste sve dosad nastupali, malo nam se pohvalite?

Nastupao sam stvarno posvuda, obzirom da sam freelancer  radio sam svakakvih  projekata. I ne samo kao glumac.  U  Maloj sceni igram u odličnoj obiteljskoj predstavi ‘Muka malog vuka’, to je jedna od rijetkih predstava koju je baš gušt igrati. Prije osam godina napravili smo sjajnu predstavu ‘Dašenjka ili priča o štenetu’ i izveli  je 500 puta, i danas uživam igrajući je. To su predstave zbog kojih živim kazalište. Surađujem i s Festivalom Tolerancije, bio sam inspicijent na dječjoj operi Brundibar, to su projekti za pamćenje.

  • Želite li još nešto reći, dopuniti?

Pozvao bih publiku ,sve,  bez obzira što mislili i kojoj ‘struji’ pripadali.

Preživjeti od umjetnosti – to je najveći art danas.

Razgovarao: Mladen PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati