Pratite nas

Intervju

MATE GRANIĆ: Milošević je znao da se sprema Oluja, no nije vjerovao

Objavljeno

na

Mnoge zakulisne diplomatske igre događale su se tih presudnih dana, prije i poslije Oluje, a današnji savjetnik predsjednice Republike otkriva nepoznate detalje, poput onog da je tri puta bio planiran napad i okupacija Zagreba

“Slobodan Milošević je znao da se priprema Oluja i kada će početi, ali nije vjerovao”, prisjeća se dramatičnih dana iz kolovoza 1995. godine Mate Granić, ratni ministar vanjskih poslova.

Neposredno pred početak operacija hrvatskih snaga Gojko Šušak obavijestio je što se sprema američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha, a Kanađani su informacije prenijeli Miloševiću, kaže ekskluzivno za Jutarnji list dr. Granić koji je vodio hrvatsku diplomaciju od vremena priznanja države do oslobađanja njenih teritorija. Mnoge zakulisne diplomatske igre događale su se tih presudnih dana, prije i poslije Oluje, a za naš list današnji savjetnik predsjednice Republike otkriva nepoznate detalje, poput onog da je u tri navrata bio planiran napad i okupacija Zagreba.

“Obavještajnim kanalima dobili smo te informacije sa svim detaljima kako je trebalo zauzeti Zagreb. Ne jedanput, već tri puta! Uspjeli smo to spriječiti, tako da do pokušaja okupacije Zagreba nije ni došlo”, kaže Mate Granić.

Kakve su bile reakcije u diplomatskim krugovima nakon što je počela Oluja?

– U Ženevi je odmah bio organiziran sastanak na kojem su bili mnogi europski dužnosnici. Pitali su me: “Može li Hrvatska stati s operacijama”. Prije nego što sam išao na taj sastanak informirao sam se kod predsjednika Tuđmana i generala Miljevca o situaciji i odgovorio sam im: “Ne možemo stati, možemo razgovarati samo o humanitarnom kompleksu”. Onda su tražili da još jedanput razgovaram s predsjednikom Tuđmanom?

Što vam je Tuđman savjetovao?

– Nazvao sam ga i rekao mu da europski dužnosnici, među kojima su bili Hans van den Broek, Carl Bildt, Javier Solana i drugi, pitaju možemo li stati s operacijama. Tuđman me podržao i poručio da stajanja više nema, a nakon toga sam još nazvao i generala Miljevca da čujem kakva je situacija na terenu. Onda sam ponovio naš stav i vidio da su i Javier Solana i Van den Broek na našoj strani. Obojica. Bio sam nakon toga tvrd kao kamen i tako je završio sastanak.

Novinari su nestrpljivo, koliko se sjećam, čekali da završi taj sastanak?

– Nećete vjerovati, ali bilo je više od 250 novinara i stotinjak televizijskih ekipa i tražili su izjave. Rekao sam da će sve završiti za 48 sati i operacija će biti gotova za dva do tri dana. Tako je i bilo.

Duga je priča svega što se na ovim prostorima događalo i okolnosti koje su prethodile Oluji. Vi ste kao šef diplomacije u sve bili aktivno uključeni, pa kako danas, iz ove perspektive, gledate na događaje iz 1991. godine?

– Treba se vratiti malo u povijest. Još 1990. godine na vrhuncu krize u bivšoj državi predsjednik Tuđman je sa slovenskim predsjednikom Milanom Kučanom predložio mirni rasplet jugoslavenske krize. Predložio je konfederalno uređenje, s mogućnosti odlaska svake od republika. Slobodan Milošević je to odbio, započeli su razgovori predsjednika republika bivše države u kojima je srpski lider odbio svako drugo rješenje osim federacije ili velike Srbije.

Kako je na to reagirao Tuđman?

– Povukao je jedan od njegovih najjačih državničkih poteza, a to je bio referendum 19. svibnja 1991. Tada su građani plebiscitarno podržali stvaranje suverene, samostalne hrvatske države. Prije toga je propao puč koji je htio izvesti Milošević s JNA, ali nisu dobili podršku bivšeg Sovjetskog Saveza.

Kakav je bio odgovor Miloševića kada su Slovenci i Hrvati proglasili neovisne države?

– Rat. Kada je bilo vidljivo da će se braniti Slovenija i Hrvatska tadašnja Europska zajednica nije bila pripravna, ali je uspjela Brijunskim memorandumom odgoditi odluke za tri mjeseca, kako bi došla promatračka misija u Hrvatsku.

Bili ste sudionik svih tih događaja, tko je sve svesrdno pomagao Hrvatskoj?

– Kada je riječ o Svetoj Stolici najsnažnija podrška dolazila je od samog pape Ivana Pavla II, zatim kardinala Jean-Louisa Taurana i Angela Sodana, jednog vrlo zaslužnog Hrvata monsinjora Nikole Eterovića koji je danas papinski nuncij u Njemačkoj i monsinjora Milana Simčića. Imali smo podršku Aloisa Mocka i dogodio se ključni trenutak da su, nakon prvih zločina počinjenih po Hrvatskoj, njemački kancelar Helmut Kohl i šef diplomacije Hans-Dietrich Genscher stali na stranu Hrvatske.

Je li ipak išlo sve tako glatko?

– Reći ću vam nešto što se malo zna. Predstavljao sam u Tarvisiju na sastanku demokršćanskih stranaka srednje Europe HDZ i vicekancelar Erhard Busek me izravno pitao: “Gospodine Graniću, hoćete li izdržati dva tjedna”?

Jesu li tada već postojali planovi da se ‘skine’ vlast u Zagrebu?

– Tri puta je bio planiran napad na Zagreb i okupacija grada. Sve je do detalja bilo pripremljeno. Mi smo imali informacije, sve smo pozorno analizirali i uspjeli smo to spriječiti. Plan je bio da budu uhapšeni svi iz vrha tadašnje hrvatske politike, s Tuđmanom na čelu. Sve se trebalo dogoditi u rujnu i listopadu 1991. godine. Obavještajne podatke smo unaprijed dobili i tako smo znali što se sprema. I obranili.

Nije bio lak put ni do priznanja?

– Šefovi diplomacija Danske i Belgije bili su ti koji su prevagnuli da dođe do međunarodnog priznanja Hrvatske. Sve drugo je poznato, ali ću vam reći i jednu anegdotu. Oko Božića je Zagreb podsjetio kardinal Angelotti koji je bio predstojnik Kongregacije za humanitarna pitanja Svete Stolice. U dogovoru s kardinalom Franjom Kuharićem mi smo ga odveli u Brijest i pokazali smo mu jednu razrušenu crkvu. Njemu su išle suze i pitao je što može osobno napraviti. Vratili smo se u Zagreb, bio je ručak i nazvao me uzoriti kardinal Kuharić i zamolio da predsjednik napiše pismo Papi. Pismo je bilo napisano za sat vremena i dostavljeno kardinalu Angelottiju. Na temelju te molbe Sveta Stolica je dva dana ranije priznala Hrvatsku.

Da diplomatski nije sve tako odigrano od samog početka agresije na Hrvatsku, sigurno bi i događaji oko Oluje išli drukčije?

– U to nema uopće sumnje. Bez ove dinamike događanja nemoguće je razumjeti i sve što se kasnije događalo s Olujom. U međuvremenu su počeli sukobi u BiH, a međunarodna zajednica nije postigla konsenzus ni da promatrače tamo pošalje. Nakon što je Milošević nastavio agresiju uz pomoć Karadžića, Mladića i ostalih, došlo je nažalost do nesretnog sukoba Hrvata i Bošnjaka, radi čega je u velikoj mjeri bila kompromitirana pozicija Republike Hrvatske kao žrtve. Bez obzira što smo primili milijun izbjeglica iz BiH i što je sva vojna i humanitarna pomoć dolazila kroz Hrvatsku i što smo prihvatili sva tri plana međunarodne zajednice. Tada su nam prijetile sankcije.

Kako je protekao vaš prvi sastanak s Madeleine Albright?

– Bila je američka predstavnica u UN-u i članica Kabineta vlade predsjednika Clintona. Imala je ispred sebe papir s 27 raznih pitanja i primjedaba, od kojih su se većinom odnosili na BiH. To je bio dugi razgovor koji su organizirali Mario Nobilo i Vladimir Drobnjak. Odgovorio sam joj da će Hrvatska biti ta koja će pomoći zaustaviti rat Hrvata i Bošnjaka i zaustavljanje rata u BiH. Rekao sam joj da se treba koncentrirati i na oslobađanje okupiranih područja u Hrvatskoj.

To je bila, na neki način, diplomatska uvertira za Oluju?

– Prvi važni korak je bio kada smo uz pomoć SAD-a, posebno gospođe Albright, ali i Warrena Christophera i predsjednika Clintona postigli da se 1. listopada 1993. godine donese rezolucija Vijeća sigurnosti 871. o situaciji na okupiranim područjima Hrvatske. UNPA zone su bile proglašene okupiranim područjima Hrvatske, a Beograd odgovoran za situaciju na okupiranim područjima i za etničko čišćenje koje se događa na okupiranim područjima. To je bila prva velika pobjeda hrvatske diplomacije uz pomoć SAD-a.

Tada je već uspostavljena i diplomatska suradnja s drugim zemljama?

– Tako je. Mi smo sami radili s Kinom, pa se uspjelo spriječiti veto Rusije. Veleposlanik Žužul, koji je bio naš šef misije UN-a u Ženevi, organizirao je u Bad Godesbergu 10. i 11. siječnja 1994. uz prisustvo najviših dužnosnika SAD-a, NATO-a, Njemačke skup na kojem su bili Tuđman i Izetbegović. Nije se uspjelo da se prihvati Owen-Stoltenbergov plan, a Žužul je organizirao u hotelu Hilton u Ženevi sastanak između Charlesa Redmana, specijalnog izaslanika predsjednika Clintona, i mene. Bila je to petosatna večera uz razgovore i dogovoren je koncept zaustavljanja rata Hrvata i Bošnjaka i stvaranje federacije BiH. To je ta takozvana američka mirovna inicijativa.

Što je još dogovoreno na tom sastanku?

– Prije svega da sve to predočim predsjedniku Tuđmanu, a da će Amerikanci razgovarati s bošnjačkom stranom. Tuđman je dao punu podršku tom planu, Amerikanci su dogovorili s bošnjačkom stranom, a još se u međuvremenu dogodio važan događaj. Sastanak s Ivanom Pavlom II možda je bio i najvažniji diplomatski događaj u mojoj karijeri, a trajao je oko 45 minuta. Redovito ti sastanci traju desetak, petnaest minuta, maksimalno dvadeset, a francuski predsjednik Jacques Chirac je tih dvadeset i pet minuta čekao prijem kod Pape.

Što vam je Papa tom prilikom rekao?

– Bio je to sastanak u četiri oka u biblioteci Svetog Oca i govorio je o problemu radikalnog islama, koji nije islam, od Afganistana, Pakistana do Alžira. Proročanski je govorio o tom problemu i upozorio da Hrvatska mora učiniti sve da se smiri sukob Hrvata i Bošnjaka, a zatim i sa Srbima. Govorio je o zajedništvu, o zaustavljanju rata, budućnosti. Nikakva imena Sveti Otac nije spominjao, ali je tražio od mene i kao državnika i kao katolika da učinim sve u tom smislu i da prenesem poruke predsjedniku Tuđmanu.

Kako je predsjednik reagirao kada ste mu prenijeli razgovor s Ivanom Pavlom II?

– Odmah kako sam se vratio direktno sam otišao Tuđmanu. Imao sam i poruke Papinih suradnika koji su bili puno otvoreniji i davali konkretne savjete našem predsjedniku. Tuđman je sve to prihvatio i nakon toga je došlo do velikih promjena u vodstvu Herceg Bosne i slijedila je priprema za Washingtonske sporazume.

Tada ste posjetiti i najvažnije europske države kako bi ih upoznali s hrvatskim stavovima?

– U jednom sam danu posjetio čak četiri. Prvo sam bio u Bonnu, pa Rimu, odakle sam otišao do Vatikana i navečer sam bio u Ženevi. Drugi dan sam odletio u London. Zatekla me vijest da me zvao američki državni tajnik Christopher i tražio da odmah dođem u Washington. Ipak sam se želio savjetovati s Tuđmanom i u ponoć sam se vratio u Zagreb i dva i pol sata razgovarao s predsjednikom u njegovom uredu.

Koliko se sjećam to nije bilo javno obznanjeno, taj hitni poziv da dođete u Washington?

– Nije. Prije toga pitao sam Tuđmana imamo li ikakve obveze iz razgovora s Miloševićem.

I kakav ste odgovor dobili?

– “Mate, apsolutno nikakve. Pregovaraj samo i isključivo u interesu Republike Hrvatske”. Bilo je to bitno, a Tuđman mi je dao apsolutnu slobodu u pregovorima. Prenio sam predsjedniku sve što sam kasnije pregovarao u Americi.

Što je bilo najteže?

– Da Haris Silajdžić prihvati da su Hrvati konstitutivni narod u Federaciji BiH. Tog dana primio me državni tajnik Warren Christopher i pitao kako stoje pregovori. Odgovorio sam da vjerujem da će završiti uspješno. Nakon toga me je primio potpredsjednik Amerike Al Gore i postavio mi isto pitanje i dobio isti odgovor. Ali nisam primijetio da su oni doveli CNN i da je sve to snimano, iza leđa. To je onda bila vijest dana.

Da taj posao nije obavljen planovi Hrvatske oko oslobađanja svog teritorija bili bi nemogući?

– To je sigurno. Tuđman koji je bio na putu telefonski je kontaktirao s premijerom Nikicom Valentićem, Gojkom Šuškom i Jurom Radićem. Bili smo povezani i saopćio sam bit washingtonskih dogovora, a Tuđman me samo pitao: “Mate, bi li ti po svojoj savjesti potpisao”. Odgovorio sam “da, predsjedniče”. Nakon toga je pitao druge koji su sve to slušali imaju li što reći, a nitko nije reagirao. “Mate, potpiši”. Tako je završilo. Konačno je i bošnjačka strana potpisala i drugi dan sam imao sastanak s glavnim tajnikom UN-a Boutros Boutros-Ghalijem i odletio u Pariz da informiram i Francuze.

Je li time Hrvatska povratila međunarodni kredibilitet što je otvorilo put za Oluju?

– Apsolutno. Došli smo u situaciju da imamo SAD kao partnera i saveznika. Onda je Hrvatska potpisala gospodarski sporazum s lokalnim Srbima, što je omogućilo i otvaranje autoceste Zagreb-Beograd. Međunarodna zajednica je radila na planu Z4 i predložila pregovore. Hrvatska je prihvatila pregovore, ali ne i plan, jer je davao Srbima državu u državi, predsjednika, novac, parlament. Mi to nismo mogli prihvatiti, ali smo pregovarali.

Gdje je zapelo?

– Onog trenutka kada je Martić odbio primiti u ruke taj plan. Bilo je jasno da ako damo završni prijedlog o mirnoj reintegraciji da ćemo imati mogućnost za vojnu operaciju. Dogodila se još jedna važna stvar u studenome kada smo ministar Šušak i ja predložili, jer je Bihać bio vitalno ugrožen, da Hrvatska vojska napravi proboj i koridor od dvadeset kilometara do Bihaća.

Kako su reagirali Amerikanci?

– Ambasador Galbraith je bio oduševljen, ali Tuđman je državnički mudro odlučio konzultirati predsjednika Clintona. U roku od 24 sata je došao odgovor da ne idemo, da će SAD pokušati preko Vijeća sigurnosti i mehanizama UN-a zaštititi Bihać. Zašto je predsjednik bio oprezan? Kazao je: “Moramo biti spremni na cijeloj liniji fronte u oslobađanje okupiranih područja, jer će se vjerojatno ta linija fronte otvoriti”.

Dolazimo do 1995. godine i Bljeska…

– Prvotni cilj nakon niza incidenata bio je samo otvaranje autoceste, ali nakon niza početnih uspjeha predsjednik je donio odluku da se cijelo područje zapadne Slavonije oslobodi. To je uspjelo potpuno, bez ikakvog kršenja međunarodnog prava. Vrhunski profesionalno. Kao ministar vanjskih poslova odmah sam odveo diplomatski zbor da posjeti to područje. Dobili smo čestitke od svih saveznika.

Time su se stvorili direktni uvjeti za Oluju?

– Upravo tako. Ispričat ću vam jednu anegdotu. Diplomatski zbor sam 10. srpnja odveo na otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara, prvi put nakon 1991. godine. Na terasi hotela Argentina, oko 17 sati, bio sam sa Yakushijem Akashijem i razgovarali smo i pili šampanjac. Bila je prisutna i moja supruga, a u tom trenutku su ga nazvali i rekli da je oko Srebrenice jako teška situacija. Odmah je mobitelom nazvao Slobodana Miloševića i razgovarali su na engleskom oko petnaest minuta.

Je li Milošević rekao visokom dužnosniku UN-a kakva je tamo zaista situacija?

– Tvrdio je da nije tako dramatično, da je to napad samo iz jednog pravca i da nema mjesta panici. Yakushi Akashi je usprkos tome odmah otišao u Zagreb i nije prisustvovao otvaranju Igara. Meni je u tom trenutku bilo jasno da je međunarodna zajednica totalno nesposobna zaustaviti rat u BiH, a pogotovo zaštititi Bihać. U međuvremenu je došlo i pismo šefa diplomacije iz BiH da traži direktnu vojnu pomoć Hrvatske u zaštiti Bihaća.

Što je slijedilo?

– Tuđman je održao sastanak s vojnim i redarstvenim vrhom o spremnosti Hrvatske vojske za akciju oslobađanja okupiranih područja ako bude potrebno. Drugi je događaj posjet Zagrebu Sulejmana Demirela i nakon niza sastanaka pratio sam turskog predsjednika na helidrom. Molio je da Hrvatska pomogne da Bošnjaci opstanu, jer je prijetio potpuni slom. Tuđman je obećao pomoć i sjećam se kako me Demirel uhvatio za ruku i tražio da hrvatski predsjednik učini sve.

To je bilo prije dolaska Izetbegovića u Hrvatsku?

– Nazvao sam ga i pitao je li spreman doći na razgovor s Tuđmanom i Izetbegović je odmah prihvatio. Nazvao sam i predsjednika Tuđmana i predložio sastanak u Splitu. Počeli smo odmah s organizacijom i 22. srpnja 1995. došlo je do tog sastanka. U najužem krugu napisali smo splitsku Deklaraciju koja je povijesni dokument za hrvatsku vojnu operaciju u oslobađanju hrvatskih područja. Na samom sastanku sam tu Deklaraciju predstavio dvojici predsjednika i samo je Tuđman tražio jednu gramatičku ispravku. Sve je bilo potpisano, a 26. srpnja je bio zatvoreni sastanak Tuđmana, Šuška, Granića, Izetbegovića, Silajdžića kada je dogovorena i vojna konkretna pomoć Hrvatske. Tada su počele vojne operacije u BiH, a to je bila zadaća ministra Šuška.

Tada je već sve bilo spremno  za Oluju?

– Prvi koji je kazao što smjeramo je bio ministar Šušak ambasadoru Galbraithu sredinom lipnja, kada ga je upozorio da će Hrvatska ići u vojnu akciju ako lokalni Srbi ne prihvate integraciju u pravni poredak Hrvatske. Tuđman je održao onaj poznati sastanak s vojnicima krajem srpnja i drugi sastanak s vojnim i redarstvenim vrhom.

Je li vas pitao kakve će biti reakcije međunarodne zajednice?

– U pauzi tog sastanka postavio mi je to pitanje. Prvo sam odgovorio “ako će vojna operacija biti kratka…”, a “koliko kratka”? Rekao sam da ako će trajati sedam dana i ako bude čista s poštivanjem međunarodnih konvencija i prava proći ćemo bez rezolucije. Samo s predsjedničkom izjavom Vijeća sigurnosti i ništa više. U konačnici se tako i dogodilo.

Je li vas pitao za stav oko Oluje?

– Pitao me, “Mate, da li podržavaš”? Rekao sam “da, predsjedniče, podržavam”. Onda je Tuđman odlučio da još jedanput da šansu pregovorima i organizirao je Stoltenberg sastanak u Ženevi. Naše je izaslanstvo vodio Ivić Pašalić i sve je završilo neuspjehom jer Srbi nisu prihvatili integraciju u ustavno-pravni poredak. Došla je nakon toga čuvena sjednica VONS-a, a prije toga je Tuđman tražio da dođem. Ponovo sam mu morao precizno reći kakve će biti međunarodne reakcije. To sam ponovio i na VONS-u.

Tražilo se i da Žužul ukaže Amerikancima na situaciju?

– Premijer je sve kratko podržao, a nakon toga je Tuđman rekao, “svi se slažemo, idemo na tehničke detalje”. Na VONS-u se nije razgovaralo o vojnim stvarima, to je Tuđman obavio s vojnicima i redarstvenicima. Tamo je bilo govora o diplomaciji i Šarinić i ja smo obavijestili nekoliko ključnih ambasadora što se sprema. Obaviještena je i Sveta Stolica, a ja sam informirao Francuze.

 Kako su reagirali?

– Uvodno sam kazao cijelu povijest agresije na Hrvatsku, a dobio sam protupitanje: “Mate, idete li vi sutra ujutro ili ne”. Rekao sam, “da, idemo”. Kanađani su odmah obavijestili srpsku stranu, a nama je to bilo poznato.

Bili smo svjesni u trenutku kada smo ih počeli obavještavati da i druga strana zna.

Kako je reagirao Milošević?

– Saznali smo da nije vjerovao do zadnjeg trenutka, pratili smo sve, naravno. Dogodila se Oluja. Osobno sam ponosan što sam sudjelovao u svim tim procesima.

Jurica Körbler / Jutarnji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Karamatić: Članovi SIP-a BiH sigurniji bi bili u Alepu nego u Sarajevu, došao je kraj mutant državi

Objavljeno

na

Objavio

Od izbora je prošlo mjesec i po dana, a još uvijek se ne zna kako će se popuniti Dom naroda u Federaciji niti tko će činiti buduću vlast. Atmosfera je i više nego usijana na političkoj sceni, a onda predsjednik HSS-a BiH Mario Karamatić izjavi kako se nada da će u budućnosti obljetnica osnivanja Herceg Bosne biti državni praznik. Je li to zaista moguće, što će se događati na političkoj sceni u danima pred nama Karamatić otkriva u intervjuu za Pogled.ba, prenosi Poskok.info

Ponovo ste dodali ulje na vatru izjavama o Herceg Bosni. Zaista vjerujete da će državni praznik biti godišnjica osnivanja Herceg  Bosne?

Da. Samo se treba držati zakona Bosne i Hercegovine. Budući da BiH nema zakona o praznicima, u Federaciji je još uvijek na snazi Zakon o državnim praznicima Hrvatske Republike Herceg Bosne. Ne znam zbog čega ne bi intervenirali na način da se Herceg Bosna obilježava kao državni praznik. Znam da je teži dio posla nagovoriti kolege iz srpskog i bošnjačkog člana na ovu ideju, ali će im biti ponuđeno, pa neka glasuju.

Spominjete glasovanje. Narod je glasovao na izborima, pa još nema vlasti niti se zna što će biti s Domom naroda. Ima li kakvih promjena? Kakvo je trenutno stanje  u procesu formiranja vlasti?

Proces konstituiranja vlasti skoro ne postoji u Federaciji. Što se tiče skupština županija, očekujem da će to biti relativno brzo riješeno i da će se stvoriti parlamentarne većine. Brzo bi trebalo biti formirano i Vijeće ministara BiH jer ga potvrđuje samo državni Zastupnički dom. Unatoč dogovoru stranaka Hrvatskog narodnog sabora BiH sa srpskom stranom, mi još nemamo relevantnog sugovornika sa bošnjačke strane. A BiH može funkcionirati samo kao tronožac. Jedna “noga” nije u razgovorima. Kada oni između sebe razigraju postizborne karte, onda ćemo i s njima sjest i vidjeti hoćemo li se dogovoriti ili ne.

Vlasti se formiraju u županija, ali bošnjačke stranke izbacuju legitimne  hrvatske predstavnike gdje god to mogu. Kako to komentirate?

Što se tiče položaja Hrvata u tim županijama, on se neće promijeniti jer prema Hrvatima istu politiku vode sve bošnjačke stranke. Čak su one koje se nazivaju “građanskim” radikalnije prema Hrvatima nego SDA. Prije nekoliko dana smo imali paljevinu kuća hrvatskih povratnika kod Viteza. Niti jedna tzv. multietnična stranka na to nije reagirala. Razlog može biti samo u tome što su kuće vjerojatno zapalili pripadnici bošnjačkog naroda i što se radi o hrvatskim kućama. Da je bilo obratno, onda bi se propeli na zadnje noge.

Hrvatski narodni sabor BiH je pokrenuo priču svehrvatskog zajedništva. Je li to moguće i podržavate li taj projekt?

HSS BIH taj projekt apsolutno podržava. Još 2006. godine mi smo predlagali da prema Sarajevu sve hrvatske stranke moraju nastupiti zajedno. Nakon što su nam Bošnjaci treći put nametnuli hrvatskog člana Predsjedništva BiH, nakon što su postavili dva puta vlast bez legitimnih predstavnika Hrvata, izgleda je došlo u glavu i onima koji nisu bili na tome tragu da je potreban zajednički nastup Hrvata. To su shvatili i oni koji se željeli prodati političkom Sarajevu za šaku maraka. I oni sada tvrde da će ostati s nama. Ja se nadam da će ostati dio hrvatskog bloka. Nažalost, prilika čini lopova, prilika čini izdajnika, a onaj tko je jednom izdao, ja mu ne mogu puno vjerovati. Mislim da su neki ušli u priču o svehvatskom bloku jer su drastično pali na prošlim izborima, narod im je pokazao što misli o tajkvoj politici i vide da će nestati sa političke scene ukoliko ne budu dio našega bloka. S druge strane, dok je ovakav Izborni zakon i ovakav ustroj države, mi nemamo prava na neki politički pluralizam. Kod Hrvata će se to razviiti kad bude zajamčeno Hrvatima da će birati svoje predstavnike.

Kako je zamišljeno to svehrvatsko zajedništvo? Na svim razinama ili na neki drugi način?

Razgovaralo se o tome samo načelno. Nema smisla da se svehrvatsko zajedništvo pravi u ZHŽ-u gdje u Skupštini sjede samo hrvatske stranke. Ali u središnjoj Bosni je ono nužnost, kao i u Federaciji i razini države. Moramo biti zajedno svugdje gdje nemamo dvotrećinsku većinu  skupštinama.

Vrijedi li to svehrvatsko zajedništvo i u Rami, gdje HNS BiH ima 16 zastupnika, a općinom vlada SDA?

U Rami je dio hrvatskih zastupnika pokazao da je probosanski orijentiran. Ja bi volio da se i tu pokaže to zajedništvo. Hrvatske stranke imaju više od dvije trećine vijećnika u Općinskom vijeću i sramotno je da se ne može izglasati Dan sjećanja na žrtve Uzdola jer se pojedini vijećnici ili pojedine stranke boje da se ne zamjere koalicijskim partnerima iz bošnjaškog naroda.

Središnje izborno povjerenstvo BiH ovoga tjedna nije donijelo odluku oko popunjavanja Doma naroda. Očekujete ubrzo rješenje ovoga pitanja?

Pitanje je može li SIP BiH donijeti podzakonski akt koji će biti iznad zakona. U zakonu nema načina kako popuniti Dom naroda. Druga stvar je što kada SIP donese odluku. Kakva god da ona bude, netko neće biti zadovoljan. Pitanje je i hoće li OHR intervenirati ako ne bude zadovoljan odlukom SIP-a. Kada je 2010. godine SIP donio odluku da nije zakonito konstituirana federalna Vlada, OHR je to privremeno to suspendirao. A ta suspenzija je na snazi i danas. Tu se radi  o uspostavi famozne Platforme, izboru Živka Budimira, matematičkim egzibicijama Valentina Inzka. Pitanje hoće li se isto ponoviti ovaj put. Jedina realna odluka je da ne mora iz svake županije biti biran najmanje jedan pripadnik konstitutivnog naroda, da se primjeni popis iz 2013. jer u zakonu jasno stoji da se primjenjuje posljedni popis. Samo je pitanje hoće li OHR sve to oboriti.

Pritisci na SIP su ogromni. Mogu li ti ljudi uopće raditi u takvim uvjetima?

Pitanje je i smije li SIP to donijeti. I tome tamnom vilajetu koje se zove Sarajevo meni nije jasno kako funkcioniraju članovi SIP-a i dolaze na posao. Gore je situacija paranoje i mislim da bi ti ljudi imali veći osjećaj sigurnosti u Alepu, a ne u Sarajevu.

Iz tzv, “građanskih” stranaka kažu kako neće priznati odluku SIP-a ako ne bude po njihovim očekivanjima…

I to je zanimljivo. Na takve izjave šute svi, od OHR-a do Veleposlanstva SAD-a. Sad zamislite da takvo nešto govore hrvatski dužnosnici. Odmah bi počela priča o državnom udaru. Bio je državni udar kada su migranti krenuli iz Sarajeva prema Mostaru i kada ih je zaustavio MUP HNŽ-a. Danas kada MUP USŽ vraća migrante u Sarajevo, to nije državni udar nego je sve uredno.

Koliko ste u HSS-u zadovoljni izbornim rezultatima?

U ime HSS-a mogu reći da smo zadovoljni rezultatima koje smo ostvarili. Zadržali smo kontinuitet rasta. Na svakim izborima dobivamo sve više glasova i mislim da će se tako nastaviti u budućnosti.

Dobili ste osobno više od 7000 glasova, a nemate neku jaku stranačku infrastrukturu, Malo hrvatskih kandidata se može pohvaliti tim rezultatom…

Činjenica jeste da koliko god Hrvati nemaju svojih medija i funkcioniramo skoro isključivo na bazi društvenih mreža, ipak se pokazalo da su birači moj rad prepoznali i to nagradili na izborima.

Ipak, broj glasova koj ste dobili nije vam osigurao izravni mandat. To znači da opet idete u državni Dom naroda?

Što se mene tiče osobno ja sam osobno spreman biti tamo gdje najviše mogu pomoći Hrvatskom narodnom saboru BiH do izmjene Izbornog zakona i uspostave apsolutne jednakopravnosti. A nakon toga ću se baviti samo HSS-om.

Jesu li poznata imena kandidata Hrvatskog narodnog sabora BiH koja će biti u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH?

To se još ne zna. Osobito za Dom naroda jer nemamo kriterija po kojem bi taj posao trebao biti obavljen. Postoji mogućnost apsolutne blokade BIH i ja čak priželjkujem takav scenariji. Mislim da je ovaj mutant od države došao svoga kraja. Institucije BiH više ne mogu raditi ništa, ne možemo donijeti nikakav zakon, raticifirati bilo kakav sporazum. Znači, imamo mostarizaciju BiH i da citiram Vlatka Mačeka “ako se kaput krivo zakopča, jedino što je moguće je otkopčati ga i ponovo ispravno zakopčati. Mislim da je vrijeme da skinemo luđačku košulju i ponovo je u dogovoru s druga dva  naroda fino zakopčamo kako je to trebalo biti na početku. Ukoliko oni to ne žele, hajmo se razići i biti jedni drugima dobri susjedi.

Opet idete na priču revitalizacije Herceg Bosne. Koliko je to zaista realno?

Mislim da jeste. Mi imamo mehanizme po međunarodnom pravo po kojem bi se mogli vratiti na početni položaj, ali nam u tome treba potpora Vlade RH i Sabora RH. I veliko je pitanje hoćemo li tu potporu dobiti. Veliko je pitanje imamo li uopće konsenzus unutar HNS-a BiH da se ide u tome pravcu. Na nekoliko sjednica Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora sam spominjao inicijativu o revitalizaciji Herceg Bosne, ali ta inicijativa nije naišla na potporu unutar HNS-a BIH. Mi u HSS-u od toga nećemo odustati. Ukoliko ne uspijemo to progurati na HNS-u BiH, onda ćemo taj proces pokrenuti preko naše sestrinske stranke u Hrvatskoj.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kardinal Bozanić: Treba otvoriti arhive i napraviti reviziju povijesti koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić dao je za Hrvatsku katoličku mrežu (HKM) veliki razgovor u zadnjim danima pohoda ‘Ad limina’ u Rimu.

S njime je razgovarao Slavko Antunović, novinar i urednik Informativne katoličke agencije, o susretu sa Svetim Ocem, Alojziju Stepincu, potrebi otvaranja povijesnih arhiva u Hrvatskoj i mnogočemu drugome zanimljivom.

Podsjećanje na svrhu pohoda ‘Ad limina’, susret sa Svetim Ocem, svetost Alojzija Stepinca, kao i nepravedno stjecanje bogatstva te potreba otvaranja povijesnih arhiva u Hrvatskoj.

Naglasci su to razgovora sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem, koji je za Hrvatsku katoličku mrežu na marginama Pohoda apostolskim pragovima, vodio Slavko Antunović, novinar i urednik Informativne katoličke agencije.

Antunović je prethodnih dana vrlo detaljno hrvatsku javnost izvješćivao o boravku članova Hrvatske biskupske konferencije u Rimu gdje su slavili euharistiju u sve četiri rimske bazilike i održali tematske sastanke, vrlo detaljno isplanirane, u dikasterijima, kongregacijama i papinskim vijećima. Hrvatski su biskupi, također, imali priliku obići neka druga njima važna mjesta, a redovito su predvodili svete mise u Hrvatskome zavodu i crkvi Sv. Jeronima.

Na upit o temama, problemima i izazovima koji su dominirali u službenim razgovorima, kardinal Bozanić je izdvojio: Možemo reći da pohod ‘Ad limina apostolorum’ ima nekoliko dijelova. Jedan je onaj koji je vezan uz glavne rimske bazilike, Sv. Petra, Ivana Lateranskog, Sv. Pavla izvan zidina i Sv. Marije Velike. Biskupi kad dolaze ‘Ad limina’ uvijek uključuju i pohod tim bazilikama. Dolazi se na naše korijenje, tamo gdje su žrtvovali svoje živote apostolski prvaci, tamo gdje vjernici stoljećima hodočaste. To su mjesta molitve, mjesta gdje se traži milost odozgo, gledajući na svjetle primjere, pojasnio je kardinal.

Drugi dio ‘Ad limina’, glavni, je susret sa Svetim Ocem, Petrom naših dana. Njega ne možemo gledati samo izvana sociološki ili samo sa strane ovozemnog pogleda na redoviti život. To je susret sa onim koji sada vrši službu sv. Petra. To je misterij Crkve. Ona živi od Isusa Krista koji je okupio apostole, predao prvenstvo Petru i mi dana imamo Petra.

To je papa Franjo. Došli smo sa svim poštovanjem, odanošću, njemu kao svome ocu, bratu u episkopatu i to smo na osobit način doživjeli u njegovoj otvorenosti, blizini, jednostavnosti u razgovoru koji je trajao više od sat i pol vremena.

Podsjetio je kardinal da je taj susret bio odmah nakon mise na grobu Sv. Petra. Gledajući očima vjere mi smo bili sa onim koji je središte i znak jedinstva Crkve. Mi smo mu izrazili svoj zahvalnost i on je želio razgovarati. Iznijeli smo mu pitanja. Čuli smo njegovo mišljenje. On je čuo naša mišljenja. Pojasnio je zagrebački nadbiskup da je Sveta Stolica bila uvijek otvorena prema mjesnim crkvama.

Ovdje je izdvojio papu Hadrijana koji je prije više od tisuću godina dozvolio Hrvatima misu na njima razumljivom jeziku, a to je znak blizine Crkve i to je Crkva. Naglasio je: Svako vrijeme ima svoj način komunikacije ali pohod ‘Ad limina’ ide unatrag u stoljeća, što se može pratiti od vremena pape Siksta V. No, to je nešto što stalno traje u Crkvi – ta communio – kolegijalnost, zajedništvo i, dakako, da svako vrijeme nosi svoja pitanja, svoje izazove, te u tom vidu nama je dragocjena svaka orijentacija koju nam daje papa Franjo.

Također, nastavio je kardinal – pojašnjavajući metodologiju rada i priprema Biskupske sinode – da je njihov rad, pogotovo što se tiče pripremnoga razdoblja, pa i one najnovije o mladima, plod Drugog vatikanskog sabora. Susreti biskupa i koncili su se i prije održavali, a danas sigurno da sve više dolazi do izražaja svijest o narodu Božjem, kao što smo i mi u Zagrebu imali.

Najnovija Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije je okupila i laike i redovnice i redovnike i svećenike i biskupe, pomoćne, dok Prva sinoda nadbiskupije, koja je održana 1925. godine po ondašnjem kodeksu, crkvenim propisima, okupila je samo svećenike. Riječ je tu o razvoju u Crkvi, a Crkva je otvorena još većim iskoracima.

Na upit ima li nekih razilaženja između Svete Stolice i Crkve u Hrvatskoj po pitanju kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, sugovornik HKM-a, kardinal Josip Bozanić, je istaknuo:

Mora nam biti jasno jedno, proglašenje blaženim i svetim je djelo Svete Stolice i ona je kardinala Stepinca proglasila blaženim. Dakako da proces počinje od baze, od mjesne Crkve. U slučaju Stepinca to nije bilo moguće radi situacije komunističkog vremena pa je početak bio ovdje. Dakle, Sveta Stolica je bila jako široka da je započela proces i već za vrijeme komunizma, pri Rimskoj biskupiji.

Poslije je to nastavljeno doma, ispitivanjem tolikih svjedoka, i sigurno da Svetoj Stolici pripada odluka kad će nekoga proglasiti blaženim. U ovom slučaju je Sveta Stolica sigurno jako, s jedne strane, otvorena da stvar završi, a, s druge strane, možemo reći da smo svjedoci kod nas u Hrvatskoj, u svim biskupijama, kako kult blaženog Alojzija sve više raste, tako da nas Božja providnost vodi svojim putem.

Papa Franjo je toliko puta naglašavao i naglašava da je on uvjeren u svetost blaženog Alojzija. Bog nas vodi jednim putem. Ali tu ne smijemo osjećat se kao oni koji žele biti na jednoj strani, a nekoga drugo gledati na drugoj strani. Mi smo svi, unutar Crkve, i duboko vjerujemo da ćemo se iznenaditi daru koji ćemo još na tom putu dobiti, a ovo što se događa, zapravo, još više pojačava kult bl. Alojzija Stepinca. To svi jako dobro osjećamo i u Hrvatskoj, a interes je i u općoj Crkvi.

U razgovoru je otvorena i jedna – kako ju je novinar Antunović odredio – ‘bolna tema i za naš hrvatski narod’; o čemu piše sam papa Franjo u ‘Laudato si’ i u svome najnovijem dokumentu Papinsko vijeća za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja. Kardinal je, naime, ovdje iznio jedno svoje razmišljanje o gomilanju bogatstva političkih elita. Problem je što je to bogatstvo ponekad skriveno u poreznim oazama u svijetu, a ono je jednako vrijednosti javnoga duga njihovih zemalja.

O ovome bi trebalo puno šire govoriti, no sigurno – odgovorio je – da ako gledamo i globalno i nacionalno, a što je jako dobro opisano u papinskoj enciklici ‘Laudato si’, opasnost je današnjeg svijeta da se odluke donose negdje daleko, Kao i one druge odluke koje poslije koordiniraju i žele organizirati život, najprije se donesu negdje daleko, a ljudi toga nisu ni svjesni. Počne se govoriti o nekim konvencijama, o nečemu što nije jako važno, što ne obvezuje, pa se o tome – tobože – ne želi previše ni govoriti, lako se to potpiše, a onda se potpisnika traži na odgovornost.

Ti si član toga kluba. Trebaš biti odgovoran prema tome i sve se spusti na nacionalnu razinu, te se kaže da mi to trebamo radi nekih, ali to neće biti tako važno, no onda se na kraju susrećemo da to ulazi u zakone, ulazi u škole, u odgoj. Zapravo, to je jedna situacija koja je malo demokratska. Ponovio je: malo demokratska.

I ja mislim da biste vi novinari trebali više o tome govoriti. Trebaju se odluke donositi što bliže narodu. Narod treba biti upoznat i s onim odlukama koje izgledaju jako daleke jer će imati utjecaj na nas, na našu zemlju, na mlade, na budućnost, na ekonomiju i na razvoj.

U završnome pitanju – povezanom i sa susretom sa Svetim Ocem jer su mu biskupi govorili i o dva svetačka lika hrvatskog naroda Miroslavu Bulešiću i Alojziju Stepincu – kardinal se osvrnuo na stradanja pojedinaca i velikog dijela hrvatskog naroda u komunističkoj strahovladi, a što još uvijek u našoj javnosti teško izlazi na svjetlo.

Ne smijemo se bojati istine. I svi oni koji se boje otvarati arhive, koji nam govore o nekoj reviziji povijesti, pa treba napraviti reviziju povijesti – naglasio je zagrebački nadbiskup – koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava jer tada nije bilo prave povijesti. Bila je ideološka povijest.

I tu je jedini problem kod nas. Ja razumijem i neke možda profesore koji su obranili doktorsku disertaciju i sad vide da je to bilo na temelju ideologije, a ne stvarnih činjenica. Treba otvoriti arhive. Treba suočiti se sa svime, i sa svijetlim i sa tamnim stranama. I trebamo promicati slobodu u istraživanju i ne bojati se istine.

Što se tiče onih osoba, utjecajnih, koji po tom pitanju drže poluge moći, ustvrdio je da ne bi želio suditi već neka svatko ispita svoju savjest, ali sigurno da bi smo morali poticati mlade generacije neka se jača kod njih želja za istinom naše povijesti. Ima još mnogih stvari skriveno, upozorio je kardinal Bozanić.

Ponovio je – kao zadnju misao u razgovoru za IKA-u i HKR – treba otvoriti arhive, treba odgovorno, bez neke napetosti, sa svim ljudskim respektom, ali dok god istina ne dođe na svjetlo dana do tada će biti ovih naših prepucavanja, i to nas sputava.

 

Marko Ljubić: Čuje li Hrvatska Bozanića?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari