Pratite nas

Intervju

MATE GRANIĆ: Milošević je znao da se sprema Oluja, no nije vjerovao

Objavljeno

na

Mnoge zakulisne diplomatske igre događale su se tih presudnih dana, prije i poslije Oluje, a današnji savjetnik predsjednice Republike otkriva nepoznate detalje, poput onog da je tri puta bio planiran napad i okupacija Zagreba

“Slobodan Milošević je znao da se priprema Oluja i kada će početi, ali nije vjerovao”, prisjeća se dramatičnih dana iz kolovoza 1995. godine Mate Granić, ratni ministar vanjskih poslova.

Neposredno pred početak operacija hrvatskih snaga Gojko Šušak obavijestio je što se sprema američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha, a Kanađani su informacije prenijeli Miloševiću, kaže ekskluzivno za Jutarnji list dr. Granić koji je vodio hrvatsku diplomaciju od vremena priznanja države do oslobađanja njenih teritorija. Mnoge zakulisne diplomatske igre događale su se tih presudnih dana, prije i poslije Oluje, a za naš list današnji savjetnik predsjednice Republike otkriva nepoznate detalje, poput onog da je u tri navrata bio planiran napad i okupacija Zagreba.

“Obavještajnim kanalima dobili smo te informacije sa svim detaljima kako je trebalo zauzeti Zagreb. Ne jedanput, već tri puta! Uspjeli smo to spriječiti, tako da do pokušaja okupacije Zagreba nije ni došlo”, kaže Mate Granić.

Kakve su bile reakcije u diplomatskim krugovima nakon što je počela Oluja?

– U Ženevi je odmah bio organiziran sastanak na kojem su bili mnogi europski dužnosnici. Pitali su me: “Može li Hrvatska stati s operacijama”. Prije nego što sam išao na taj sastanak informirao sam se kod predsjednika Tuđmana i generala Miljevca o situaciji i odgovorio sam im: “Ne možemo stati, možemo razgovarati samo o humanitarnom kompleksu”. Onda su tražili da još jedanput razgovaram s predsjednikom Tuđmanom?

Što vam je Tuđman savjetovao?

– Nazvao sam ga i rekao mu da europski dužnosnici, među kojima su bili Hans van den Broek, Carl Bildt, Javier Solana i drugi, pitaju možemo li stati s operacijama. Tuđman me podržao i poručio da stajanja više nema, a nakon toga sam još nazvao i generala Miljevca da čujem kakva je situacija na terenu. Onda sam ponovio naš stav i vidio da su i Javier Solana i Van den Broek na našoj strani. Obojica. Bio sam nakon toga tvrd kao kamen i tako je završio sastanak.

Novinari su nestrpljivo, koliko se sjećam, čekali da završi taj sastanak?

– Nećete vjerovati, ali bilo je više od 250 novinara i stotinjak televizijskih ekipa i tražili su izjave. Rekao sam da će sve završiti za 48 sati i operacija će biti gotova za dva do tri dana. Tako je i bilo.

Duga je priča svega što se na ovim prostorima događalo i okolnosti koje su prethodile Oluji. Vi ste kao šef diplomacije u sve bili aktivno uključeni, pa kako danas, iz ove perspektive, gledate na događaje iz 1991. godine?

– Treba se vratiti malo u povijest. Još 1990. godine na vrhuncu krize u bivšoj državi predsjednik Tuđman je sa slovenskim predsjednikom Milanom Kučanom predložio mirni rasplet jugoslavenske krize. Predložio je konfederalno uređenje, s mogućnosti odlaska svake od republika. Slobodan Milošević je to odbio, započeli su razgovori predsjednika republika bivše države u kojima je srpski lider odbio svako drugo rješenje osim federacije ili velike Srbije.

Kako je na to reagirao Tuđman?

– Povukao je jedan od njegovih najjačih državničkih poteza, a to je bio referendum 19. svibnja 1991. Tada su građani plebiscitarno podržali stvaranje suverene, samostalne hrvatske države. Prije toga je propao puč koji je htio izvesti Milošević s JNA, ali nisu dobili podršku bivšeg Sovjetskog Saveza.

Kakav je bio odgovor Miloševića kada su Slovenci i Hrvati proglasili neovisne države?

– Rat. Kada je bilo vidljivo da će se braniti Slovenija i Hrvatska tadašnja Europska zajednica nije bila pripravna, ali je uspjela Brijunskim memorandumom odgoditi odluke za tri mjeseca, kako bi došla promatračka misija u Hrvatsku.

Bili ste sudionik svih tih događaja, tko je sve svesrdno pomagao Hrvatskoj?

– Kada je riječ o Svetoj Stolici najsnažnija podrška dolazila je od samog pape Ivana Pavla II, zatim kardinala Jean-Louisa Taurana i Angela Sodana, jednog vrlo zaslužnog Hrvata monsinjora Nikole Eterovića koji je danas papinski nuncij u Njemačkoj i monsinjora Milana Simčića. Imali smo podršku Aloisa Mocka i dogodio se ključni trenutak da su, nakon prvih zločina počinjenih po Hrvatskoj, njemački kancelar Helmut Kohl i šef diplomacije Hans-Dietrich Genscher stali na stranu Hrvatske.

Je li ipak išlo sve tako glatko?

– Reći ću vam nešto što se malo zna. Predstavljao sam u Tarvisiju na sastanku demokršćanskih stranaka srednje Europe HDZ i vicekancelar Erhard Busek me izravno pitao: “Gospodine Graniću, hoćete li izdržati dva tjedna”?

Jesu li tada već postojali planovi da se ‘skine’ vlast u Zagrebu?

– Tri puta je bio planiran napad na Zagreb i okupacija grada. Sve je do detalja bilo pripremljeno. Mi smo imali informacije, sve smo pozorno analizirali i uspjeli smo to spriječiti. Plan je bio da budu uhapšeni svi iz vrha tadašnje hrvatske politike, s Tuđmanom na čelu. Sve se trebalo dogoditi u rujnu i listopadu 1991. godine. Obavještajne podatke smo unaprijed dobili i tako smo znali što se sprema. I obranili.

Nije bio lak put ni do priznanja?

– Šefovi diplomacija Danske i Belgije bili su ti koji su prevagnuli da dođe do međunarodnog priznanja Hrvatske. Sve drugo je poznato, ali ću vam reći i jednu anegdotu. Oko Božića je Zagreb podsjetio kardinal Angelotti koji je bio predstojnik Kongregacije za humanitarna pitanja Svete Stolice. U dogovoru s kardinalom Franjom Kuharićem mi smo ga odveli u Brijest i pokazali smo mu jednu razrušenu crkvu. Njemu su išle suze i pitao je što može osobno napraviti. Vratili smo se u Zagreb, bio je ručak i nazvao me uzoriti kardinal Kuharić i zamolio da predsjednik napiše pismo Papi. Pismo je bilo napisano za sat vremena i dostavljeno kardinalu Angelottiju. Na temelju te molbe Sveta Stolica je dva dana ranije priznala Hrvatsku.

Da diplomatski nije sve tako odigrano od samog početka agresije na Hrvatsku, sigurno bi i događaji oko Oluje išli drukčije?

– U to nema uopće sumnje. Bez ove dinamike događanja nemoguće je razumjeti i sve što se kasnije događalo s Olujom. U međuvremenu su počeli sukobi u BiH, a međunarodna zajednica nije postigla konsenzus ni da promatrače tamo pošalje. Nakon što je Milošević nastavio agresiju uz pomoć Karadžića, Mladića i ostalih, došlo je nažalost do nesretnog sukoba Hrvata i Bošnjaka, radi čega je u velikoj mjeri bila kompromitirana pozicija Republike Hrvatske kao žrtve. Bez obzira što smo primili milijun izbjeglica iz BiH i što je sva vojna i humanitarna pomoć dolazila kroz Hrvatsku i što smo prihvatili sva tri plana međunarodne zajednice. Tada su nam prijetile sankcije.

Kako je protekao vaš prvi sastanak s Madeleine Albright?

– Bila je američka predstavnica u UN-u i članica Kabineta vlade predsjednika Clintona. Imala je ispred sebe papir s 27 raznih pitanja i primjedaba, od kojih su se većinom odnosili na BiH. To je bio dugi razgovor koji su organizirali Mario Nobilo i Vladimir Drobnjak. Odgovorio sam joj da će Hrvatska biti ta koja će pomoći zaustaviti rat Hrvata i Bošnjaka i zaustavljanje rata u BiH. Rekao sam joj da se treba koncentrirati i na oslobađanje okupiranih područja u Hrvatskoj.

To je bila, na neki način, diplomatska uvertira za Oluju?

– Prvi važni korak je bio kada smo uz pomoć SAD-a, posebno gospođe Albright, ali i Warrena Christophera i predsjednika Clintona postigli da se 1. listopada 1993. godine donese rezolucija Vijeća sigurnosti 871. o situaciji na okupiranim područjima Hrvatske. UNPA zone su bile proglašene okupiranim područjima Hrvatske, a Beograd odgovoran za situaciju na okupiranim područjima i za etničko čišćenje koje se događa na okupiranim područjima. To je bila prva velika pobjeda hrvatske diplomacije uz pomoć SAD-a.

Tada je već uspostavljena i diplomatska suradnja s drugim zemljama?

– Tako je. Mi smo sami radili s Kinom, pa se uspjelo spriječiti veto Rusije. Veleposlanik Žužul, koji je bio naš šef misije UN-a u Ženevi, organizirao je u Bad Godesbergu 10. i 11. siječnja 1994. uz prisustvo najviših dužnosnika SAD-a, NATO-a, Njemačke skup na kojem su bili Tuđman i Izetbegović. Nije se uspjelo da se prihvati Owen-Stoltenbergov plan, a Žužul je organizirao u hotelu Hilton u Ženevi sastanak između Charlesa Redmana, specijalnog izaslanika predsjednika Clintona, i mene. Bila je to petosatna večera uz razgovore i dogovoren je koncept zaustavljanja rata Hrvata i Bošnjaka i stvaranje federacije BiH. To je ta takozvana američka mirovna inicijativa.

Što je još dogovoreno na tom sastanku?

– Prije svega da sve to predočim predsjedniku Tuđmanu, a da će Amerikanci razgovarati s bošnjačkom stranom. Tuđman je dao punu podršku tom planu, Amerikanci su dogovorili s bošnjačkom stranom, a još se u međuvremenu dogodio važan događaj. Sastanak s Ivanom Pavlom II možda je bio i najvažniji diplomatski događaj u mojoj karijeri, a trajao je oko 45 minuta. Redovito ti sastanci traju desetak, petnaest minuta, maksimalno dvadeset, a francuski predsjednik Jacques Chirac je tih dvadeset i pet minuta čekao prijem kod Pape.

Što vam je Papa tom prilikom rekao?

– Bio je to sastanak u četiri oka u biblioteci Svetog Oca i govorio je o problemu radikalnog islama, koji nije islam, od Afganistana, Pakistana do Alžira. Proročanski je govorio o tom problemu i upozorio da Hrvatska mora učiniti sve da se smiri sukob Hrvata i Bošnjaka, a zatim i sa Srbima. Govorio je o zajedništvu, o zaustavljanju rata, budućnosti. Nikakva imena Sveti Otac nije spominjao, ali je tražio od mene i kao državnika i kao katolika da učinim sve u tom smislu i da prenesem poruke predsjedniku Tuđmanu.

Kako je predsjednik reagirao kada ste mu prenijeli razgovor s Ivanom Pavlom II?

– Odmah kako sam se vratio direktno sam otišao Tuđmanu. Imao sam i poruke Papinih suradnika koji su bili puno otvoreniji i davali konkretne savjete našem predsjedniku. Tuđman je sve to prihvatio i nakon toga je došlo do velikih promjena u vodstvu Herceg Bosne i slijedila je priprema za Washingtonske sporazume.

Tada ste posjetiti i najvažnije europske države kako bi ih upoznali s hrvatskim stavovima?

– U jednom sam danu posjetio čak četiri. Prvo sam bio u Bonnu, pa Rimu, odakle sam otišao do Vatikana i navečer sam bio u Ženevi. Drugi dan sam odletio u London. Zatekla me vijest da me zvao američki državni tajnik Christopher i tražio da odmah dođem u Washington. Ipak sam se želio savjetovati s Tuđmanom i u ponoć sam se vratio u Zagreb i dva i pol sata razgovarao s predsjednikom u njegovom uredu.

Koliko se sjećam to nije bilo javno obznanjeno, taj hitni poziv da dođete u Washington?

– Nije. Prije toga pitao sam Tuđmana imamo li ikakve obveze iz razgovora s Miloševićem.

I kakav ste odgovor dobili?

– “Mate, apsolutno nikakve. Pregovaraj samo i isključivo u interesu Republike Hrvatske”. Bilo je to bitno, a Tuđman mi je dao apsolutnu slobodu u pregovorima. Prenio sam predsjedniku sve što sam kasnije pregovarao u Americi.

Što je bilo najteže?

– Da Haris Silajdžić prihvati da su Hrvati konstitutivni narod u Federaciji BiH. Tog dana primio me državni tajnik Warren Christopher i pitao kako stoje pregovori. Odgovorio sam da vjerujem da će završiti uspješno. Nakon toga me je primio potpredsjednik Amerike Al Gore i postavio mi isto pitanje i dobio isti odgovor. Ali nisam primijetio da su oni doveli CNN i da je sve to snimano, iza leđa. To je onda bila vijest dana.

Da taj posao nije obavljen planovi Hrvatske oko oslobađanja svog teritorija bili bi nemogući?

– To je sigurno. Tuđman koji je bio na putu telefonski je kontaktirao s premijerom Nikicom Valentićem, Gojkom Šuškom i Jurom Radićem. Bili smo povezani i saopćio sam bit washingtonskih dogovora, a Tuđman me samo pitao: “Mate, bi li ti po svojoj savjesti potpisao”. Odgovorio sam “da, predsjedniče”. Nakon toga je pitao druge koji su sve to slušali imaju li što reći, a nitko nije reagirao. “Mate, potpiši”. Tako je završilo. Konačno je i bošnjačka strana potpisala i drugi dan sam imao sastanak s glavnim tajnikom UN-a Boutros Boutros-Ghalijem i odletio u Pariz da informiram i Francuze.

Je li time Hrvatska povratila međunarodni kredibilitet što je otvorilo put za Oluju?

– Apsolutno. Došli smo u situaciju da imamo SAD kao partnera i saveznika. Onda je Hrvatska potpisala gospodarski sporazum s lokalnim Srbima, što je omogućilo i otvaranje autoceste Zagreb-Beograd. Međunarodna zajednica je radila na planu Z4 i predložila pregovore. Hrvatska je prihvatila pregovore, ali ne i plan, jer je davao Srbima državu u državi, predsjednika, novac, parlament. Mi to nismo mogli prihvatiti, ali smo pregovarali.

Gdje je zapelo?

– Onog trenutka kada je Martić odbio primiti u ruke taj plan. Bilo je jasno da ako damo završni prijedlog o mirnoj reintegraciji da ćemo imati mogućnost za vojnu operaciju. Dogodila se još jedna važna stvar u studenome kada smo ministar Šušak i ja predložili, jer je Bihać bio vitalno ugrožen, da Hrvatska vojska napravi proboj i koridor od dvadeset kilometara do Bihaća.

Kako su reagirali Amerikanci?

– Ambasador Galbraith je bio oduševljen, ali Tuđman je državnički mudro odlučio konzultirati predsjednika Clintona. U roku od 24 sata je došao odgovor da ne idemo, da će SAD pokušati preko Vijeća sigurnosti i mehanizama UN-a zaštititi Bihać. Zašto je predsjednik bio oprezan? Kazao je: “Moramo biti spremni na cijeloj liniji fronte u oslobađanje okupiranih područja, jer će se vjerojatno ta linija fronte otvoriti”.

Dolazimo do 1995. godine i Bljeska…

– Prvotni cilj nakon niza incidenata bio je samo otvaranje autoceste, ali nakon niza početnih uspjeha predsjednik je donio odluku da se cijelo područje zapadne Slavonije oslobodi. To je uspjelo potpuno, bez ikakvog kršenja međunarodnog prava. Vrhunski profesionalno. Kao ministar vanjskih poslova odmah sam odveo diplomatski zbor da posjeti to područje. Dobili smo čestitke od svih saveznika.

Time su se stvorili direktni uvjeti za Oluju?

– Upravo tako. Ispričat ću vam jednu anegdotu. Diplomatski zbor sam 10. srpnja odveo na otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara, prvi put nakon 1991. godine. Na terasi hotela Argentina, oko 17 sati, bio sam sa Yakushijem Akashijem i razgovarali smo i pili šampanjac. Bila je prisutna i moja supruga, a u tom trenutku su ga nazvali i rekli da je oko Srebrenice jako teška situacija. Odmah je mobitelom nazvao Slobodana Miloševića i razgovarali su na engleskom oko petnaest minuta.

Je li Milošević rekao visokom dužnosniku UN-a kakva je tamo zaista situacija?

– Tvrdio je da nije tako dramatično, da je to napad samo iz jednog pravca i da nema mjesta panici. Yakushi Akashi je usprkos tome odmah otišao u Zagreb i nije prisustvovao otvaranju Igara. Meni je u tom trenutku bilo jasno da je međunarodna zajednica totalno nesposobna zaustaviti rat u BiH, a pogotovo zaštititi Bihać. U međuvremenu je došlo i pismo šefa diplomacije iz BiH da traži direktnu vojnu pomoć Hrvatske u zaštiti Bihaća.

Što je slijedilo?

– Tuđman je održao sastanak s vojnim i redarstvenim vrhom o spremnosti Hrvatske vojske za akciju oslobađanja okupiranih područja ako bude potrebno. Drugi je događaj posjet Zagrebu Sulejmana Demirela i nakon niza sastanaka pratio sam turskog predsjednika na helidrom. Molio je da Hrvatska pomogne da Bošnjaci opstanu, jer je prijetio potpuni slom. Tuđman je obećao pomoć i sjećam se kako me Demirel uhvatio za ruku i tražio da hrvatski predsjednik učini sve.

To je bilo prije dolaska Izetbegovića u Hrvatsku?

– Nazvao sam ga i pitao je li spreman doći na razgovor s Tuđmanom i Izetbegović je odmah prihvatio. Nazvao sam i predsjednika Tuđmana i predložio sastanak u Splitu. Počeli smo odmah s organizacijom i 22. srpnja 1995. došlo je do tog sastanka. U najužem krugu napisali smo splitsku Deklaraciju koja je povijesni dokument za hrvatsku vojnu operaciju u oslobađanju hrvatskih područja. Na samom sastanku sam tu Deklaraciju predstavio dvojici predsjednika i samo je Tuđman tražio jednu gramatičku ispravku. Sve je bilo potpisano, a 26. srpnja je bio zatvoreni sastanak Tuđmana, Šuška, Granića, Izetbegovića, Silajdžića kada je dogovorena i vojna konkretna pomoć Hrvatske. Tada su počele vojne operacije u BiH, a to je bila zadaća ministra Šuška.

Tada je već sve bilo spremno  za Oluju?

– Prvi koji je kazao što smjeramo je bio ministar Šušak ambasadoru Galbraithu sredinom lipnja, kada ga je upozorio da će Hrvatska ići u vojnu akciju ako lokalni Srbi ne prihvate integraciju u pravni poredak Hrvatske. Tuđman je održao onaj poznati sastanak s vojnicima krajem srpnja i drugi sastanak s vojnim i redarstvenim vrhom.

Je li vas pitao kakve će biti reakcije međunarodne zajednice?

– U pauzi tog sastanka postavio mi je to pitanje. Prvo sam odgovorio “ako će vojna operacija biti kratka…”, a “koliko kratka”? Rekao sam da ako će trajati sedam dana i ako bude čista s poštivanjem međunarodnih konvencija i prava proći ćemo bez rezolucije. Samo s predsjedničkom izjavom Vijeća sigurnosti i ništa više. U konačnici se tako i dogodilo.

Je li vas pitao za stav oko Oluje?

– Pitao me, “Mate, da li podržavaš”? Rekao sam “da, predsjedniče, podržavam”. Onda je Tuđman odlučio da još jedanput da šansu pregovorima i organizirao je Stoltenberg sastanak u Ženevi. Naše je izaslanstvo vodio Ivić Pašalić i sve je završilo neuspjehom jer Srbi nisu prihvatili integraciju u ustavno-pravni poredak. Došla je nakon toga čuvena sjednica VONS-a, a prije toga je Tuđman tražio da dođem. Ponovo sam mu morao precizno reći kakve će biti međunarodne reakcije. To sam ponovio i na VONS-u.

Tražilo se i da Žužul ukaže Amerikancima na situaciju?

– Premijer je sve kratko podržao, a nakon toga je Tuđman rekao, “svi se slažemo, idemo na tehničke detalje”. Na VONS-u se nije razgovaralo o vojnim stvarima, to je Tuđman obavio s vojnicima i redarstvenicima. Tamo je bilo govora o diplomaciji i Šarinić i ja smo obavijestili nekoliko ključnih ambasadora što se sprema. Obaviještena je i Sveta Stolica, a ja sam informirao Francuze.

 Kako su reagirali?

– Uvodno sam kazao cijelu povijest agresije na Hrvatsku, a dobio sam protupitanje: “Mate, idete li vi sutra ujutro ili ne”. Rekao sam, “da, idemo”. Kanađani su odmah obavijestili srpsku stranu, a nama je to bilo poznato.

Bili smo svjesni u trenutku kada smo ih počeli obavještavati da i druga strana zna.

Kako je reagirao Milošević?

– Saznali smo da nije vjerovao do zadnjeg trenutka, pratili smo sve, naravno. Dogodila se Oluja. Osobno sam ponosan što sam sudjelovao u svim tim procesima.

Jurica Körbler / Jutarnji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Predsjednica: ‘Ako se ponovno kandidiram, vjerujem da ću imati potporu HDZ-a’

Objavljeno

na

Objavio

Kolinda Grabar-Kitarović: Premijer i ja češće ćemo se sastajati

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović izjavila je u intervjuu za subotnje izdanje Jutarnjega lista kako vjeruje da će, ako se kandidira za još jedan petogodišnji mandat na Pantovčaku ponovno imati potporu HDZ-a, odnosno s premijerom Andrejom Plenkovićem smatra mnogo boljim nego što se prikazuje u javnosti te najavljuje češće sastanke kako bi se izbjegli nesporazumi.

Grabar-Kitarović je u razgovoru ponovila da u ovom trenutku o tome uopće ne razmišlja o kandidaturi za još jedan predsjednički mandat već je usredotočena na obnašanje sadašnjeg. “Do izbora je ostala godina i pol, a ovo nije izborna godina u bilo kojem smislu, i treba je maksimalno iskoristiti za reforme”, kazala je.

Na novinarsko pitanje kazala je i da nije razmišljala o tome da, ako se odluči kandidirati za novi mandat, to učini kao nezavisna kandidatkinja. „Nisam. Prvi mandat sam dobila kao kandidatkinja HDZ-a i ako se ponovno odlučim kandidirati, vjerujem da ću ponovno imati potporu stranke. U HDZ-u sam se učlanila u ranoj mladosti, stranku nisam napuštala u najtežim trenucima, nakon gubitka izbora 2000., niti 2011. godine. Da nije bilo potpore HDZ-a i tisuća vrijednih volontera, nikad ne bih bila izabrana za predsjednicu”.

Govoreći o odnosima s premijerom Andrejom Plenkovićem, navodi kako se ne moraju uvijek slagati, ali uvijek moraju raditi u interesu hrvatske države te smatra da to i čine.

“Rekla bih da su naši odnosi mnogo bolji nego što je to prikazano u javnosti. Nije problem u sadržaju naše komunikacije, jer mi komuniciramo vrlo dobro, problem je ponekad u nedostatku te komunikacije. Dogovorili smo se da ćemo se češće nalaziti i razgovarati kako ne bi dolazilo do nesporazuma”, ocijenila je hrvatska predsjednica nakon novinarske konstatacije kako je dojam da je u posljednje vrijeme odnos nje i premijera više hladan nego topao.

Na novinarsku opasku kako je bilo razmišljanja i o tome da želi postati predsjednicom HDZ-a te na pitanje ima li takve namjere, Grabar-Kitarović je odgovorila da ju trenutačno zanima dužnost koju obnaša te da je u potpunosti tome posvećena.

Moramo pogledati istini u oči

Analizirajući položaj Hrvatske, pet godina od kako smo ušli u EU, s obzirom na to da su nas, kako je istaknuto u pitanju, prestigle gotovo sve zemlje EU, u nekim segmentima i Rumunjska, a bliži se i Bugarska, predsjednica je ustvrdila da je “riječ o stanju u kojem smo se našli nakon godina i godina krivih politika”. „Rijetko je koja država još iza nas, a ako iz zemlje isele deseci tisuća ljudi ne možemo govoriti da nam je dobro. To naprosto nije istina, moramo pogledati istini u oči”, upozorila je.

Kao glavne razloge iseljavanja navodi preveliku tromost i birokratiziranost društva, nedovoljno vrednovanje znanja i sposobnosti, široko razvijenu kulturu takozvanog uhljebništva i nepotizma, nedovoljnu učinkovitost pravosuđa i opći otpor prema privatnoj inicijativi, poduzetništvu i investicijama.

“Pojednostavljeno rečeno u Hrvatskoj se uvijek traži stotinu razloga zašto je nešto nemoguće napraviti, a tek potom kako se nešto može napraviti. To nas doslovno uništava”, dodala je.

Upitana je li u vezi s iseljavanjem i sadašnja Vlada propustila obaviti svoj dio posla, odgovara: “Morate priznati da se u godinu i pol mandata ne može preokrenuti stanje koje se gomilalo godinama i desetljećima. To je prije svega kritika stanja u kojem smo se danas našli”.

Predsjednica smatra da moramo požuriti s pripremama za predsjedanje EU-om, a jedan od problema je i nedovršena zgrada veleposlanstva u Bruxellesu.

“S premijerom sam razgovarala o problemu zgrade i oboje smo konsternirani što ta zgrada, nakon toliko novca koji je utrošen na kupnju, još stoji nedovršena. Nije učinjeno gotovo ništa, a godina i pol dana još ostaje za pripreme, što je za predsjedanje EU-om jako malo. Smatram da smo dosta kasno počeli s pripremama, a usudila bih se reći da kasnimo i kod osposobljavanja tima za ovaj posao. Doista moramo požuriti”, ustvrdila je.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Plenković: ‘Referendumom nas marginalci žele vratiti 50 godina unatrag’

Objavljeno

na

Objavio

Povod za intervju s premijerom Andrejem Plenkovićem pet je godina Hrvatske u EU. Ovaj tjedan Večernji list organizirao je i veliku konferenciju na kojoj se raspravljalo o dobrim i lošim stranama našeg članstva.

Intervju se poklopio s novom migrantskom krizom koja stoji pred EU. Na summitu koji su obilježili tvrdi zahtjevi dijela članica za obranom granica EU bio je i premijer Plenković.

Osim tema o EU razgovaralo se o cijelom nizu aktualnih pitanja, od odnosa s predsjednicom, reformi, situacije u HDZ-u, Agrokoru…

Komentirajući referendumsku inicijativu Narod odlučuje kojom se traže promjene, od izbornih pravila do prava zastupljenosti manjina, ocijenio je da referendum nije način za odlučivanje o izbornom sustavu neke zemlje te poručio da će se boriti protiv prisutnog trenda populizma. Drži da takve inicijative imaju za cilj oslabiti HDZ te spuštanjem izbornog praga steći politički legitimitet.

“Neodgovorni populizam s briljantnim idejama poput necijepljenja djece ili napuštanja Europske unije vratio bi hrvatsko društvo 50 godina unazad. HDZ koji vodim protiv tog trenda se odlučio boriti. Referendum nije način za odlučivanje izbornog sustava neke zemlje. Jasno je koje marginalne i isključive političke opcije stoje iza referenduma. Ne znam kako su inicijatori tih ideja koji se često pozivaju na suverenizam zaboravili da je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina donesen kao jedan od preduvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske. To je bila državotvorna politika dr. Franje Tuđmana koju oni očito ne razumiju”, rekao je.

Razgovor o poboljšanju izbornog sustava je potreban, ali ne putem referenduma ili zlorabeći pojedine skupine u društvu, dodao je Plenković. Ističe pritom da je HDZ najveći zagovornik preferencijalnog sustava glasovanja jer im je takav sustav “donio niz izbornih pobjeda”. “Uz zadržavanje granice od 10 posto prikupljenih glasova liste, nemamo ništa protiv zaokruživanja većeg broja kandidata na listi, kao i uvođenja preferencijalnog glasa na lokalnim izborima. Želimo uvesti dopisno glasovanje za hrvatske državljane izvan Hrvatske, a tražimo i modele da uskladimo izborne jedinice s brojem birača”.

Dva referendumska pitanja donose šest promjena koje će osigurati da građani će moći odlučivati o tome tko postaje njihov zastupnik u Saboru preferencijskim glasovima. Takav izbor zastupnika osigurat će da oni budu više odgovorni biračima koji su im dali svoj glas, nego šefu svoje stranke. Isto tako, referendum će spriječiti političku trgovinu HDZ-a i SDP-a sa strankama koje ne mogu prijeći izborni prag, trgovinu mandatima nacionalnih manjina te omogućiti veću izlaznost na izbore kroz dopisno i elektroničko glasovanje.

Koalicija HDZ-a i SDP-a nije moguća, poručio je. “Za veliku koaliciju trebate barem dvije velike stranke – ja zasad vidim samo jednu koja ima kvalitetna rješenja i ljude za mijenjati Hrvatsku na bolje. Velika koalicija sa SDP-om samo bi smanjila naš reformski kapacitet, a to nije ono što građani od nas očekuju”, ustvrdio je te dodao da u Hrvatskom saboru, izuzev politikantstva i demagogije, nije čuo njihov konkretan doprinos reformskim naporima.

O pet godina članstva u EU

Hrvatska obilježava pet godina članstva u EU, a premijer ocjenjuje da je u najvećoj mjeri možemo biti zadovoljni članstvom koje je građanima donijelo brojne koristi, Hrvatskoj međunarodni politički i sigurnosni kredibilitet, a gospodarstvu zamah razvoja na zdravim temeljima. “Prihvaćanjem europskih vrijednosti i pravne stečevine, Europska unija značajno je doprinijela tome da je Hrvatska danas uređenije, prosperitetnije i pravednije društvo nego je bila na početku svoga europskog puta”, ocijenio je te naglasio da članstvom u EU “sukreiramo europske politike koje imaju izravan učinak na naše radnike, poduzetnike, izvoznike, studente i druge”.

Ulazak u EU bio je početak gospodarskog oporavka Hrvatske, nakon šest godina recesije, rekao je Plenković i naglasio važnost europskih fondova iz kojih je dosad povučeno 8,4 milijardi kuna više nego što je Hrvatska uplatila.

Otvaranjem tržišta EU-a hrvatski izvoz porastao je s 9 na 14 milijardi eura, istaknuo je premijer te podsjetio da je Hrvatska izašla iz Procedure prekomjernog proračunskog deficita i prvi put ostvarila proračunski suficit, kao i da kontinuirano smanjuje javni dug.

A završnu računicu svih financijskih i gospodarskih učinaka članstva, naveo je, moći ćemo podvući tek kada istekne sljedeći sedmogodišnji proračun EU-a, za razdoblje od 2021. do 2027. godine.

“Napredak koji su ostvarile zemlje koje su ušle u EU desetljeće prije nas (2004.) samo dokazuje koliko se članstvo u EU isplati. Siguran sam da će i Hrvatska ostvariti sličan napredak u idućim godinama. Upravo zato vjerujem u europski projekt i vjerujem da će Hrvatska iskoristiti sve prednosti koje članstvo nudi”, rekao je, uz ostalo, Plenković.

Pokrećemo reformski ciklus koji se godinama odgađao

S obzirom na svoje najave da će ova godina biti reformska, premijer ističe da Vlada ima tri temeljna cilja – racionalno vođenje javnih financija, pokretanje snažnijeg investicijskog ciklusa i nastavak provedbe strukturnih reformi te da pokreće “reformski ciklus koji se godinama odgađao”.

Navodi da je upravo njegova Vlada, prvi put nakon 2002. godine, otvorila javnu raspravu o mirovinskoj reformi kojom želi “osigurati održivi mirovinski sustav i pristojne mirovine budućim generacijama”.

Dodao je da je usvojen niz demografskih i pronatalitetnih mjera, povećane su rodiljne i roditeljske naknade te se proširuje dječji doplatak na još 150.000 djece, kao i da od iduće godine slijedi nova porezna reforma “koja će donijeti nova porezna rasterećenja za građane i poduzeća”.

“Ključne su još reforme u zdravstvu, javnoj upravi i pravosuđu radi racionalizacije troškova i moderniziranja tih sustava”, rekao je te naveo da je pred izglasavanjem u Hrvatskom saboru paket pravosudnih zakona, dok su Zakon o zdravstvenoj zaštiti i paket mjera za olakšavanje položaja blokiranih sugrađana u prvom čitanju, kao i da se žurno radi i na novom ovršnom zakonu.

“Pokrećemo reformski ciklus koji se godinama odgađao. A sve ovo odnosi se samo na sljedećih šest mjeseci. Sjetite se samo kakvo je ozračje bilo u Hrvatskoj prije par godina, dominirala su ideološka prepucavanja. Veseli me da u Hrvatskoj već tjednima raspravljamo u javnosti je li bolje smanjiti opću stopu PDV-a ili porez na dohodak. To je iskorak”, zaključio je.

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori