Pratite nas

Intervju

MATE GRANIĆ: Milošević je znao da se sprema Oluja, no nije vjerovao

Objavljeno

na

Mnoge zakulisne diplomatske igre događale su se tih presudnih dana, prije i poslije Oluje, a današnji savjetnik predsjednice Republike otkriva nepoznate detalje, poput onog da je tri puta bio planiran napad i okupacija Zagreba

“Slobodan Milošević je znao da se priprema Oluja i kada će početi, ali nije vjerovao”, prisjeća se dramatičnih dana iz kolovoza 1995. godine Mate Granić, ratni ministar vanjskih poslova.

Neposredno pred početak operacija hrvatskih snaga Gojko Šušak obavijestio je što se sprema američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha, a Kanađani su informacije prenijeli Miloševiću, kaže ekskluzivno za Jutarnji list dr. Granić koji je vodio hrvatsku diplomaciju od vremena priznanja države do oslobađanja njenih teritorija. Mnoge zakulisne diplomatske igre događale su se tih presudnih dana, prije i poslije Oluje, a za naš list današnji savjetnik predsjednice Republike otkriva nepoznate detalje, poput onog da je u tri navrata bio planiran napad i okupacija Zagreba.

“Obavještajnim kanalima dobili smo te informacije sa svim detaljima kako je trebalo zauzeti Zagreb. Ne jedanput, već tri puta! Uspjeli smo to spriječiti, tako da do pokušaja okupacije Zagreba nije ni došlo”, kaže Mate Granić.

Kakve su bile reakcije u diplomatskim krugovima nakon što je počela Oluja?

– U Ženevi je odmah bio organiziran sastanak na kojem su bili mnogi europski dužnosnici. Pitali su me: “Može li Hrvatska stati s operacijama”. Prije nego što sam išao na taj sastanak informirao sam se kod predsjednika Tuđmana i generala Miljevca o situaciji i odgovorio sam im: “Ne možemo stati, možemo razgovarati samo o humanitarnom kompleksu”. Onda su tražili da još jedanput razgovaram s predsjednikom Tuđmanom?

Što vam je Tuđman savjetovao?

– Nazvao sam ga i rekao mu da europski dužnosnici, među kojima su bili Hans van den Broek, Carl Bildt, Javier Solana i drugi, pitaju možemo li stati s operacijama. Tuđman me podržao i poručio da stajanja više nema, a nakon toga sam još nazvao i generala Miljevca da čujem kakva je situacija na terenu. Onda sam ponovio naš stav i vidio da su i Javier Solana i Van den Broek na našoj strani. Obojica. Bio sam nakon toga tvrd kao kamen i tako je završio sastanak.

Novinari su nestrpljivo, koliko se sjećam, čekali da završi taj sastanak?

– Nećete vjerovati, ali bilo je više od 250 novinara i stotinjak televizijskih ekipa i tražili su izjave. Rekao sam da će sve završiti za 48 sati i operacija će biti gotova za dva do tri dana. Tako je i bilo.

Duga je priča svega što se na ovim prostorima događalo i okolnosti koje su prethodile Oluji. Vi ste kao šef diplomacije u sve bili aktivno uključeni, pa kako danas, iz ove perspektive, gledate na događaje iz 1991. godine?

– Treba se vratiti malo u povijest. Još 1990. godine na vrhuncu krize u bivšoj državi predsjednik Tuđman je sa slovenskim predsjednikom Milanom Kučanom predložio mirni rasplet jugoslavenske krize. Predložio je konfederalno uređenje, s mogućnosti odlaska svake od republika. Slobodan Milošević je to odbio, započeli su razgovori predsjednika republika bivše države u kojima je srpski lider odbio svako drugo rješenje osim federacije ili velike Srbije.

Kako je na to reagirao Tuđman?

– Povukao je jedan od njegovih najjačih državničkih poteza, a to je bio referendum 19. svibnja 1991. Tada su građani plebiscitarno podržali stvaranje suverene, samostalne hrvatske države. Prije toga je propao puč koji je htio izvesti Milošević s JNA, ali nisu dobili podršku bivšeg Sovjetskog Saveza.

Kakav je bio odgovor Miloševića kada su Slovenci i Hrvati proglasili neovisne države?

– Rat. Kada je bilo vidljivo da će se braniti Slovenija i Hrvatska tadašnja Europska zajednica nije bila pripravna, ali je uspjela Brijunskim memorandumom odgoditi odluke za tri mjeseca, kako bi došla promatračka misija u Hrvatsku.

Bili ste sudionik svih tih događaja, tko je sve svesrdno pomagao Hrvatskoj?

– Kada je riječ o Svetoj Stolici najsnažnija podrška dolazila je od samog pape Ivana Pavla II, zatim kardinala Jean-Louisa Taurana i Angela Sodana, jednog vrlo zaslužnog Hrvata monsinjora Nikole Eterovića koji je danas papinski nuncij u Njemačkoj i monsinjora Milana Simčića. Imali smo podršku Aloisa Mocka i dogodio se ključni trenutak da su, nakon prvih zločina počinjenih po Hrvatskoj, njemački kancelar Helmut Kohl i šef diplomacije Hans-Dietrich Genscher stali na stranu Hrvatske.

Je li ipak išlo sve tako glatko?

– Reći ću vam nešto što se malo zna. Predstavljao sam u Tarvisiju na sastanku demokršćanskih stranaka srednje Europe HDZ i vicekancelar Erhard Busek me izravno pitao: “Gospodine Graniću, hoćete li izdržati dva tjedna”?

Jesu li tada već postojali planovi da se ‘skine’ vlast u Zagrebu?

– Tri puta je bio planiran napad na Zagreb i okupacija grada. Sve je do detalja bilo pripremljeno. Mi smo imali informacije, sve smo pozorno analizirali i uspjeli smo to spriječiti. Plan je bio da budu uhapšeni svi iz vrha tadašnje hrvatske politike, s Tuđmanom na čelu. Sve se trebalo dogoditi u rujnu i listopadu 1991. godine. Obavještajne podatke smo unaprijed dobili i tako smo znali što se sprema. I obranili.

Nije bio lak put ni do priznanja?

– Šefovi diplomacija Danske i Belgije bili su ti koji su prevagnuli da dođe do međunarodnog priznanja Hrvatske. Sve drugo je poznato, ali ću vam reći i jednu anegdotu. Oko Božića je Zagreb podsjetio kardinal Angelotti koji je bio predstojnik Kongregacije za humanitarna pitanja Svete Stolice. U dogovoru s kardinalom Franjom Kuharićem mi smo ga odveli u Brijest i pokazali smo mu jednu razrušenu crkvu. Njemu su išle suze i pitao je što može osobno napraviti. Vratili smo se u Zagreb, bio je ručak i nazvao me uzoriti kardinal Kuharić i zamolio da predsjednik napiše pismo Papi. Pismo je bilo napisano za sat vremena i dostavljeno kardinalu Angelottiju. Na temelju te molbe Sveta Stolica je dva dana ranije priznala Hrvatsku.

Da diplomatski nije sve tako odigrano od samog početka agresije na Hrvatsku, sigurno bi i događaji oko Oluje išli drukčije?

– U to nema uopće sumnje. Bez ove dinamike događanja nemoguće je razumjeti i sve što se kasnije događalo s Olujom. U međuvremenu su počeli sukobi u BiH, a međunarodna zajednica nije postigla konsenzus ni da promatrače tamo pošalje. Nakon što je Milošević nastavio agresiju uz pomoć Karadžića, Mladića i ostalih, došlo je nažalost do nesretnog sukoba Hrvata i Bošnjaka, radi čega je u velikoj mjeri bila kompromitirana pozicija Republike Hrvatske kao žrtve. Bez obzira što smo primili milijun izbjeglica iz BiH i što je sva vojna i humanitarna pomoć dolazila kroz Hrvatsku i što smo prihvatili sva tri plana međunarodne zajednice. Tada su nam prijetile sankcije.

Kako je protekao vaš prvi sastanak s Madeleine Albright?

– Bila je američka predstavnica u UN-u i članica Kabineta vlade predsjednika Clintona. Imala je ispred sebe papir s 27 raznih pitanja i primjedaba, od kojih su se većinom odnosili na BiH. To je bio dugi razgovor koji su organizirali Mario Nobilo i Vladimir Drobnjak. Odgovorio sam joj da će Hrvatska biti ta koja će pomoći zaustaviti rat Hrvata i Bošnjaka i zaustavljanje rata u BiH. Rekao sam joj da se treba koncentrirati i na oslobađanje okupiranih područja u Hrvatskoj.

To je bila, na neki način, diplomatska uvertira za Oluju?

– Prvi važni korak je bio kada smo uz pomoć SAD-a, posebno gospođe Albright, ali i Warrena Christophera i predsjednika Clintona postigli da se 1. listopada 1993. godine donese rezolucija Vijeća sigurnosti 871. o situaciji na okupiranim područjima Hrvatske. UNPA zone su bile proglašene okupiranim područjima Hrvatske, a Beograd odgovoran za situaciju na okupiranim područjima i za etničko čišćenje koje se događa na okupiranim područjima. To je bila prva velika pobjeda hrvatske diplomacije uz pomoć SAD-a.

Tada je već uspostavljena i diplomatska suradnja s drugim zemljama?

– Tako je. Mi smo sami radili s Kinom, pa se uspjelo spriječiti veto Rusije. Veleposlanik Žužul, koji je bio naš šef misije UN-a u Ženevi, organizirao je u Bad Godesbergu 10. i 11. siječnja 1994. uz prisustvo najviših dužnosnika SAD-a, NATO-a, Njemačke skup na kojem su bili Tuđman i Izetbegović. Nije se uspjelo da se prihvati Owen-Stoltenbergov plan, a Žužul je organizirao u hotelu Hilton u Ženevi sastanak između Charlesa Redmana, specijalnog izaslanika predsjednika Clintona, i mene. Bila je to petosatna večera uz razgovore i dogovoren je koncept zaustavljanja rata Hrvata i Bošnjaka i stvaranje federacije BiH. To je ta takozvana američka mirovna inicijativa.

Što je još dogovoreno na tom sastanku?

– Prije svega da sve to predočim predsjedniku Tuđmanu, a da će Amerikanci razgovarati s bošnjačkom stranom. Tuđman je dao punu podršku tom planu, Amerikanci su dogovorili s bošnjačkom stranom, a još se u međuvremenu dogodio važan događaj. Sastanak s Ivanom Pavlom II možda je bio i najvažniji diplomatski događaj u mojoj karijeri, a trajao je oko 45 minuta. Redovito ti sastanci traju desetak, petnaest minuta, maksimalno dvadeset, a francuski predsjednik Jacques Chirac je tih dvadeset i pet minuta čekao prijem kod Pape.

Što vam je Papa tom prilikom rekao?

– Bio je to sastanak u četiri oka u biblioteci Svetog Oca i govorio je o problemu radikalnog islama, koji nije islam, od Afganistana, Pakistana do Alžira. Proročanski je govorio o tom problemu i upozorio da Hrvatska mora učiniti sve da se smiri sukob Hrvata i Bošnjaka, a zatim i sa Srbima. Govorio je o zajedništvu, o zaustavljanju rata, budućnosti. Nikakva imena Sveti Otac nije spominjao, ali je tražio od mene i kao državnika i kao katolika da učinim sve u tom smislu i da prenesem poruke predsjedniku Tuđmanu.

Kako je predsjednik reagirao kada ste mu prenijeli razgovor s Ivanom Pavlom II?

– Odmah kako sam se vratio direktno sam otišao Tuđmanu. Imao sam i poruke Papinih suradnika koji su bili puno otvoreniji i davali konkretne savjete našem predsjedniku. Tuđman je sve to prihvatio i nakon toga je došlo do velikih promjena u vodstvu Herceg Bosne i slijedila je priprema za Washingtonske sporazume.

Tada ste posjetiti i najvažnije europske države kako bi ih upoznali s hrvatskim stavovima?

– U jednom sam danu posjetio čak četiri. Prvo sam bio u Bonnu, pa Rimu, odakle sam otišao do Vatikana i navečer sam bio u Ženevi. Drugi dan sam odletio u London. Zatekla me vijest da me zvao američki državni tajnik Christopher i tražio da odmah dođem u Washington. Ipak sam se želio savjetovati s Tuđmanom i u ponoć sam se vratio u Zagreb i dva i pol sata razgovarao s predsjednikom u njegovom uredu.

Koliko se sjećam to nije bilo javno obznanjeno, taj hitni poziv da dođete u Washington?

– Nije. Prije toga pitao sam Tuđmana imamo li ikakve obveze iz razgovora s Miloševićem.

I kakav ste odgovor dobili?

– “Mate, apsolutno nikakve. Pregovaraj samo i isključivo u interesu Republike Hrvatske”. Bilo je to bitno, a Tuđman mi je dao apsolutnu slobodu u pregovorima. Prenio sam predsjedniku sve što sam kasnije pregovarao u Americi.

Što je bilo najteže?

– Da Haris Silajdžić prihvati da su Hrvati konstitutivni narod u Federaciji BiH. Tog dana primio me državni tajnik Warren Christopher i pitao kako stoje pregovori. Odgovorio sam da vjerujem da će završiti uspješno. Nakon toga me je primio potpredsjednik Amerike Al Gore i postavio mi isto pitanje i dobio isti odgovor. Ali nisam primijetio da su oni doveli CNN i da je sve to snimano, iza leđa. To je onda bila vijest dana.

Da taj posao nije obavljen planovi Hrvatske oko oslobađanja svog teritorija bili bi nemogući?

– To je sigurno. Tuđman koji je bio na putu telefonski je kontaktirao s premijerom Nikicom Valentićem, Gojkom Šuškom i Jurom Radićem. Bili smo povezani i saopćio sam bit washingtonskih dogovora, a Tuđman me samo pitao: “Mate, bi li ti po svojoj savjesti potpisao”. Odgovorio sam “da, predsjedniče”. Nakon toga je pitao druge koji su sve to slušali imaju li što reći, a nitko nije reagirao. “Mate, potpiši”. Tako je završilo. Konačno je i bošnjačka strana potpisala i drugi dan sam imao sastanak s glavnim tajnikom UN-a Boutros Boutros-Ghalijem i odletio u Pariz da informiram i Francuze.

Je li time Hrvatska povratila međunarodni kredibilitet što je otvorilo put za Oluju?

– Apsolutno. Došli smo u situaciju da imamo SAD kao partnera i saveznika. Onda je Hrvatska potpisala gospodarski sporazum s lokalnim Srbima, što je omogućilo i otvaranje autoceste Zagreb-Beograd. Međunarodna zajednica je radila na planu Z4 i predložila pregovore. Hrvatska je prihvatila pregovore, ali ne i plan, jer je davao Srbima državu u državi, predsjednika, novac, parlament. Mi to nismo mogli prihvatiti, ali smo pregovarali.

Gdje je zapelo?

– Onog trenutka kada je Martić odbio primiti u ruke taj plan. Bilo je jasno da ako damo završni prijedlog o mirnoj reintegraciji da ćemo imati mogućnost za vojnu operaciju. Dogodila se još jedna važna stvar u studenome kada smo ministar Šušak i ja predložili, jer je Bihać bio vitalno ugrožen, da Hrvatska vojska napravi proboj i koridor od dvadeset kilometara do Bihaća.

Kako su reagirali Amerikanci?

– Ambasador Galbraith je bio oduševljen, ali Tuđman je državnički mudro odlučio konzultirati predsjednika Clintona. U roku od 24 sata je došao odgovor da ne idemo, da će SAD pokušati preko Vijeća sigurnosti i mehanizama UN-a zaštititi Bihać. Zašto je predsjednik bio oprezan? Kazao je: “Moramo biti spremni na cijeloj liniji fronte u oslobađanje okupiranih područja, jer će se vjerojatno ta linija fronte otvoriti”.

Dolazimo do 1995. godine i Bljeska…

– Prvotni cilj nakon niza incidenata bio je samo otvaranje autoceste, ali nakon niza početnih uspjeha predsjednik je donio odluku da se cijelo područje zapadne Slavonije oslobodi. To je uspjelo potpuno, bez ikakvog kršenja međunarodnog prava. Vrhunski profesionalno. Kao ministar vanjskih poslova odmah sam odveo diplomatski zbor da posjeti to područje. Dobili smo čestitke od svih saveznika.

Time su se stvorili direktni uvjeti za Oluju?

– Upravo tako. Ispričat ću vam jednu anegdotu. Diplomatski zbor sam 10. srpnja odveo na otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara, prvi put nakon 1991. godine. Na terasi hotela Argentina, oko 17 sati, bio sam sa Yakushijem Akashijem i razgovarali smo i pili šampanjac. Bila je prisutna i moja supruga, a u tom trenutku su ga nazvali i rekli da je oko Srebrenice jako teška situacija. Odmah je mobitelom nazvao Slobodana Miloševića i razgovarali su na engleskom oko petnaest minuta.

Je li Milošević rekao visokom dužnosniku UN-a kakva je tamo zaista situacija?

– Tvrdio je da nije tako dramatično, da je to napad samo iz jednog pravca i da nema mjesta panici. Yakushi Akashi je usprkos tome odmah otišao u Zagreb i nije prisustvovao otvaranju Igara. Meni je u tom trenutku bilo jasno da je međunarodna zajednica totalno nesposobna zaustaviti rat u BiH, a pogotovo zaštititi Bihać. U međuvremenu je došlo i pismo šefa diplomacije iz BiH da traži direktnu vojnu pomoć Hrvatske u zaštiti Bihaća.

Što je slijedilo?

– Tuđman je održao sastanak s vojnim i redarstvenim vrhom o spremnosti Hrvatske vojske za akciju oslobađanja okupiranih područja ako bude potrebno. Drugi je događaj posjet Zagrebu Sulejmana Demirela i nakon niza sastanaka pratio sam turskog predsjednika na helidrom. Molio je da Hrvatska pomogne da Bošnjaci opstanu, jer je prijetio potpuni slom. Tuđman je obećao pomoć i sjećam se kako me Demirel uhvatio za ruku i tražio da hrvatski predsjednik učini sve.

To je bilo prije dolaska Izetbegovića u Hrvatsku?

– Nazvao sam ga i pitao je li spreman doći na razgovor s Tuđmanom i Izetbegović je odmah prihvatio. Nazvao sam i predsjednika Tuđmana i predložio sastanak u Splitu. Počeli smo odmah s organizacijom i 22. srpnja 1995. došlo je do tog sastanka. U najužem krugu napisali smo splitsku Deklaraciju koja je povijesni dokument za hrvatsku vojnu operaciju u oslobađanju hrvatskih područja. Na samom sastanku sam tu Deklaraciju predstavio dvojici predsjednika i samo je Tuđman tražio jednu gramatičku ispravku. Sve je bilo potpisano, a 26. srpnja je bio zatvoreni sastanak Tuđmana, Šuška, Granića, Izetbegovića, Silajdžića kada je dogovorena i vojna konkretna pomoć Hrvatske. Tada su počele vojne operacije u BiH, a to je bila zadaća ministra Šuška.

Tada je već sve bilo spremno  za Oluju?

– Prvi koji je kazao što smjeramo je bio ministar Šušak ambasadoru Galbraithu sredinom lipnja, kada ga je upozorio da će Hrvatska ići u vojnu akciju ako lokalni Srbi ne prihvate integraciju u pravni poredak Hrvatske. Tuđman je održao onaj poznati sastanak s vojnicima krajem srpnja i drugi sastanak s vojnim i redarstvenim vrhom.

Je li vas pitao kakve će biti reakcije međunarodne zajednice?

– U pauzi tog sastanka postavio mi je to pitanje. Prvo sam odgovorio “ako će vojna operacija biti kratka…”, a “koliko kratka”? Rekao sam da ako će trajati sedam dana i ako bude čista s poštivanjem međunarodnih konvencija i prava proći ćemo bez rezolucije. Samo s predsjedničkom izjavom Vijeća sigurnosti i ništa više. U konačnici se tako i dogodilo.

Je li vas pitao za stav oko Oluje?

– Pitao me, “Mate, da li podržavaš”? Rekao sam “da, predsjedniče, podržavam”. Onda je Tuđman odlučio da još jedanput da šansu pregovorima i organizirao je Stoltenberg sastanak u Ženevi. Naše je izaslanstvo vodio Ivić Pašalić i sve je završilo neuspjehom jer Srbi nisu prihvatili integraciju u ustavno-pravni poredak. Došla je nakon toga čuvena sjednica VONS-a, a prije toga je Tuđman tražio da dođem. Ponovo sam mu morao precizno reći kakve će biti međunarodne reakcije. To sam ponovio i na VONS-u.

Tražilo se i da Žužul ukaže Amerikancima na situaciju?

– Premijer je sve kratko podržao, a nakon toga je Tuđman rekao, “svi se slažemo, idemo na tehničke detalje”. Na VONS-u se nije razgovaralo o vojnim stvarima, to je Tuđman obavio s vojnicima i redarstvenicima. Tamo je bilo govora o diplomaciji i Šarinić i ja smo obavijestili nekoliko ključnih ambasadora što se sprema. Obaviještena je i Sveta Stolica, a ja sam informirao Francuze.

 Kako su reagirali?

– Uvodno sam kazao cijelu povijest agresije na Hrvatsku, a dobio sam protupitanje: “Mate, idete li vi sutra ujutro ili ne”. Rekao sam, “da, idemo”. Kanađani su odmah obavijestili srpsku stranu, a nama je to bilo poznato.

Bili smo svjesni u trenutku kada smo ih počeli obavještavati da i druga strana zna.

Kako je reagirao Milošević?

– Saznali smo da nije vjerovao do zadnjeg trenutka, pratili smo sve, naravno. Dogodila se Oluja. Osobno sam ponosan što sam sudjelovao u svim tim procesima.

Jurica Körbler / Jutarnji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Mirjana Hrga – Ako nekom pomogneš, populist si, ako ne, ohol si

Objavljeno

na

Objavio

U prvom intervjuu od kada je preuzela dužnost savjetnice predsjednice Republike za strateške politike i odnos s Vladom i Saborom, Mirjana Hrga otkriva kako je došla na Pantovčak, komentira stanje u medijima, ali i odnos medija prema političarima, iznosi vlastite političke stavove i objašnjava zašto imovinske kartice dužnosnika ne bi trebale biti servirane javnosti, piše Jutarnji List.

Možete li otkriti kako je došlo do vašeg angažmana u Uredu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

– Predsjednica i ja smo se znale isključivo kroz profesionalni odnos nje kao predsjednice i mene kao novinarke. Iznenadio me njen poziv. Premda sam život posložila u sasvim drugom smjeru, na kraju sam ipak prihvatila ponudu. U zadnjem razgovoru je izgovorila ključnu rečenicu koja je bila svojevrsni okidač. Ne želim reći što je izgovorila, jer vjerujem da ni ona sama nije svjesna koliku je to težinu imalo, ali rezultiralo je time da u predstojećem razdoblju stavim sve iza dužnosti koju prihvaćam. Možda će nekima zvučati staromodno, ali meni je velika čast služiti svojoj domovini.

Jeste li nakon preuzimanja dužnosti na Pantovčaku bili u kakvom kontaktu sa svojim prethodnikom Matom Radeljićem?

– Ne. Matu poznajem isključivo kao kolegu. 90-ih smo radili zajedno i mogu samo reći da je bio iznimno korektan kolega, dobar i od pomoći.

Govorilo se da je u pozadini vašeg dolaska u Ured predsjednice “bjelovarska veza”, pri čemu se mislilo na predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića koji je također iz Bjelovara.

– Čula sam i gore spekulacije, a ova mi se činila čak normalnijom u nizu netočnih. Nije bilo nikakve konspiracije, nikakvih posrednika, ničeg što bi moglo zagolicati maštu pobornicima teorija zavjere.

Kako izgleda radni dan u Uredu predsjednice?

– Dolazim ujutro oko 8.30 sati, cijeli dan radim na analizama, iščitavam zakone, razgovaram s ljudima koji traže posredovanje ili pomoć predsjednice. Ima jako puno posla.

Bilo je negativnih reakcija na vaše imenovanje s desnih portala. Tako vam se izvukao intervju koji ste na Al Jazeeri radili s akademikom Iblerom i pitali ga što imaju Hrvati s Dubrovnikom kada je sve napravljeno prije 600 godina. Kako ste doživjeli te reakcije?

– Ne razumijem od kuda ti napadi. Pa zar nisu mene stalno optuživali da sam desničarka? Izgleda da je sve podložno promjenama i tumači se kako kome treba. Pa ja sam osoba koja se u srcu Hezbolaha jasno predstavljala Hrvaticom i katolkinjom. Ne pada mi na pamet upuštati se u jalove rasprave kako bih objašnjavala da nisam antihrvatski element koji dovodi u pitanje hrvatsku povijest Dubrovnika. Kada je 2000. godine SDP došao na vlast ja nisam mijenjala stavove, nisam se prodala za Judine škude, nego sam dostojanstveno izdržala tri godine suspenzije i onda izašla na tržište. To su moje vrline. Ja tu ne nalazim manu.

Što je bio motiv za napade s desnih portala?

– Ni jedna bolest nije zdrava. Pa tako ni zavist. To su pokušaji podmetanja. Ako umanjiš mene, automatski umanjuješ i predsjednicu. Ako ja ne vrijedim, onda ne vrijedi puno ni ona koja me izabrala. Igra je savršeno jasna.

Je li još uvijek prisutan osjećaj gorčine nakon odlaska iz novinarstva?

– Ta se gorčina isključivo odnosi na moju zadnju godinu rada u novinarstvu i to nakon šest godina provedenih u nekim drugim zemljama, na drugoj profesionalnoj televiziji. Novinarstvo će ostati u mom srcu kao jedna od najvećih ljubavi. Ali ono s čime sam se suočila nakon povratka u Hrvatsku je bio stres i ne bih si to više priuštila.

Znači li prihvaćanje dužnosničke funkcije u Uredu predsjednice definitivno zbogom novinarstvu, ili su vrata i dalje odškrinuta?

– Ne bih voljela da netko za pet godina pročita kako sam izričito rekla da se neću vratiti u novinarstvo. Ali bih voljela ostati pri ovom stavu da nakon 24 godine novinarstva pošto sam zaklopila knjigu i ušla u politiku, više nema povratka.

Kakvo je danas novinarstvo u Hrvatskoj?

– Možda je bolje pitanje u kakvoj je situaciji današnje novinarstvo. Ovo su iznimno teška vremena kada su PR-ovci i financijski moćnici pobijedili novinare i vijest. Ako ne pronađemo način kako osnažiti novinarstvo, doći će još teži dani. To u konačnici neće biti šteta samo za novinare, nego za društvo u cjelini. Novinari su kontrolori vlasti, i tko će to činiti ako oni nestanu? Naravno, govorim o odgovornom novinarstvu, a ne onima koji nisu u stanju provjeriti informaciju, pa čak ni nazvati drugu stranu.

Uz sve smo se našli na meti sudova koji dosuđuju velike odštete za vrlo suspektne slučajeve povrede časti i ugleda.

– Pobornik sam toga da se novinarstvo mora osnažiti i da mora biti odgovorno. Novinari su nekada bili gospoda, a danas se sve svelo na fore i fazone. Ne možete nekoga iz vlastite komocije nazivati šovinistom, ultradesničarem, pripadnikom ovog ili onog tabora kao što su meni napravili. To netko čita, narušava se nečiji ugled. Novinarstvo mora biti odgovorno da bi bilo jako.

Je li gotov proces povodom vaše tužbe protiv Novosti zbog teksta u kojem se vaš dolazak na RTL komentirao kao profesionalno samoubojstvo?

– Još traje pa ne bih o tome.

Kako će se odnos s Miloradom Pupovcem reflektirati na aktualnu dužnost? Vi ste savjetnica predsjednice države, a on, uz to što je predsjednik SNV-a, je saborski zastupnik i član vladajuće većine.

Milorad Pupovac i ja nemamo nikakav odnos. Ako se kroz posao sretnemo, to više neće biti odnos političara i novinarke nego može biti postupanje na tragu zajedničkog društvenog interesa.

Nedavno ste u funkciji savjetnice predsjednice šetali Zagrebom s Milanom Bandićem s kojim također imate vrlo neugodno iskustvo jer vas je vrijeđao nakon emisije u kojoj ste ga suočili s teškim materijalnim uvjetima u kojima funkcioniraju zagrebački vrtići.

– On se davno, još kada sam bila na televiziji, ispričao zbog toga. Šira javnost je upoznata s našim turbulentnim odnosima u kojima je dolazilo i do žestokih sukoba, ali to je tako i nije moglo biti drugačije. Ja sam inzistirala na odgovorima, a on na svojoj poziciji.

A što se tiče šetnje Zagrebom, on je bio u funkciji domaćina i ni na koji način se nije mogla osjetiti nekakva nelagoda.

Mediji su primijetili kako u Zagrebu, za razliku od drugih mjesta u Hrvatskoj, nitko nije zaustavljao predsjednicu, niti tražio da se fotografira s njom. Što vam to govori?

– Ništa, jer neke medije ne zanima što se stvarno dogodilo. Oni dobiju nalog i imaju točno razrađen plan kako će priča na kraju izgledati. Šetnja za koju me pitate bila je Tkalčićevom ulicom u jutarnjim satima, u vrijeme kada ljudi rade. Predsjednica je odlučila obići svih 20 županija, i normalno je da na isti način tretira Grad Zagreb koji ima poseban status. Ne možete ga zanemariti i to ne bi bilo u redu. Istina, neobično je jer je to grad u kojem predsjednica živi i djeluje. Bilo je izazovno napraviti program u tako velikom gradu u kojem ima puno uspješnih kompanija i pojedinaca. Kome posvetiti posebnu pozornost, koga izostaviti? Otišlo se na dvije lokacije, a treća je, s obzirom na rastući turizam, bila šetnja Tkalčićevom. Ništa neobično. Umjesto u uredu, s informacijama smo upoznati u jednoj od najljepših zagrebačkih ulica.

Činjenica je da mediji prenose ono što političari serviraju. A na meniju je svašta, ponajviše populizma.

– Mogu govoriti samo o Uredu predsjednice. Rad Ureda je transparentan, a ja navijam da se još više otvorimo prema javnosti. To su uostalom i molbe koje su mi iznijeli novinari, a moja je dužnost bila da ih prenesem predsjednici.

Ne poseže li i predsjednica Grabar-Kitarović za populizmom?

– A što bi to kod nje bio populizam?

Praćenje nogometnih utakmica, farbanje zidova, udomljavanje psa…

– Ne slažem se! I drago mi je što ste otvorili ovu temu jer ona pokazuje jal, pretjeranu kritičnost i neobjektivnost dijela hrvatskog društva. Dobro je pratiti i strane medije i vidjeti kako su oni pisali o nazočnosti predsjednice na sportskim borilištima i usporediti s tim kako su to pratili neki naši mediji. Kada čovjek ne bi bio u stanju pratiti strane medije, doista bi stekao negativan dojam. Ono što strani mediji ističu kao nešto pozitivno, nekome kod nas smeta pa to naziva populizmom.

Ipak, više znamo o predsjedničinoj dijeti nego o tome kako je i zašto promijenila stav o Marakeškom sporazumu.

– U Marakeš nije otišla jer smatra da je pitanje imigracija pitanje unutarnjih poslova. Rezerve koje ima prema sporazumu odnose se na ‘mehanizme kontrole provedbe’ nečega što bi trebalo biti dobrovoljno. Dakle, stav je poznat, a problem je možda i novinara kojima je važnija tema dijeta, nego što misli o uistinu ključnim temama: demografskoj politici, na osnovu čega je pisala prijedlog programa za otoke, za brdsko-planinska područja, o njenom doprinosu rješavanja pitanja blokiranih, što je sve radila u Slavonskom Brodu da se riješi problem zagađenja… Budimo realni, novinarima je interesantnije sve drugo, sami se bave trivijalnim pitanjima i onda isti ti mediji nešto zamjeraju. Odakle im pravo?

Ne nudi li predsjednica sama trivijalni sadržaj? Kad je otišla u Slavonski Brod, problem zagađenja je začinila informacijom da je udomila psa.

– To je opet drska medijska interpretacija. Predsjednica ni na koji način nije komunicirala taj potez, svjesna mogućih osuda za populizam, nego su mediji koji su pratili njen posjet to nametnuli kao priču. Dakle, idemo do toga da će političar, ako će htjeti preživjeti, morati imati vlastiti medij. Kika? Taj pas nije bio namješten! Dogodio se. I danas živi ovdje u Uredu. Kada Barack Obama kupi psa, aplaudira mu cijeli svijet, a u ovom slučaju je to populizam.

U izbornoj smo godini i spominje se puno kandidata za predsjednika, a ankete šanse za drugi krug daju Zoranu Milanoviću. Poznajete ga, a pamtimo vaš žestoki intervju s njim na RTL-u. Može li on, po vama, ugroziti drugi mandat Kolindi Grabar-Kitarović?

– Predsjednica se još nije izjasnila o kandidaturi. A Zoran Milanović, kao i svatko drugi tko se odluči, može biti ozbiljan kandidat ako se potrudi i ako ga isprati malo sreće, zašto ne? A što se intervjua tiče, ja sam dvije godine prije drugih kolega otvorila pitanje njegovih suradnika. Među ostalima, pitala sam ga i za Milanku Opačić koja je danas tema i ostalim kolegama tako i samom SDP-u. Tada mi se to strašno zamjeralo.

Je li Milanović to zamjerio?

– Nikako! Što bi zamjerio? Nakon tog intervjua najnormalnije smo sjeli, popili piće i ugodno razgovarali. Milanović nema problem s tim da novinari rade svoj posao i propituju. Mislim da više imaju problema oni koji se iz petnih žila trude njemu pomoći, a pitanje je koliko njemu ta pomoć uopće treba.

Od kada ste na Pantovčaku, predsjednica je angažirana po pitanju korištenja ulja kanabisa za liječenje. Ima li tu još aktivnosti osim pomilovanja Huanita Luksetića i podrške onima kojima je kanabis lijek?

– Predsjednica je detaljno upoznata s tim slučajem od prvog dana i pozorno ga prati. Jasno je da se ne može priča zatvoriti s jednim pomilovanjem. Pun mi je stol pisama ljudi koji mole pomoć. Ne govorimo samo o oboljelima od multiple skleroze kojih je oko 6500, nego o ljudima s teškim epilepsijama, oboljelima od karcinoma kojih ima na desetke tisuća. Svi oni su probali, ili koketiraju s idejom da koriste pripravak koji bi im ublažio simptome. Hrvatska je 2015. godine bila prva zemlja koja je odobrila prodaju pripravaka na bazi kanabisa u svojim ljekarnama. Međutim, od tada se dogodilo puno stvari koje nisu išle na ruku ljudima. Ako je neki lijek legalan, ne znači da je dostupan. Od ožujka ga nema u ljekarnama i ljudi ga moraju tražiti na crno. A kad ga ima, jako je skup.

Postoji nekoliko načina da se to riješi. Pritom ne govorim o legaliziranju marihuane u rekreativne svrhe, nego o korištenju pripravaka na bazi kanabisa isključivo u medicinske svrhe. Treba odlučiti što učiniti da se ljudima olakšaju muke. Ovo je tema na kojoj se ne smiju skupljati politički bodovi, niti se itko treba bojati da će ih izgubiti neovisno o tome koliko je dio javnosti konzervativan.

Kako to riješiti?

– Jedan od mogućih i najbržih načina je da se možda razmisli da umjesto jednog bude više dobavljača, pa će onda tržište samo po sebi regulirati cijenu koja je sada previsoka. Nadalje, liječnici trebaju koristiti svoje pravo da propisuju recepte ako postoji opravdani medicinski razlog za to, bez obzira koje specijalizacije bili.

Treba li dopustiti uzgoj marihuane u medicinske svrhe?

– Podijeljena su mišljenja. Europski parlament ovih dana poziva na financiranje novih istraživanja o kanabisu. Tome treba pristupiti pametno kako bi se postigao valjani cilj, bez da se ode u sivu zonu.

Nismo li u sivoj zoni. Ljudi smiju koristiti ulje kanabisa, ali je skupo i ne smiju ga proizvoditi?

– U tome se mogu složiti. Ovo je problem koji se mora riješiti.

Treba li marihuanu tretirati jednako kao i druge teške droge?

– Čitala sam neki dan o tome koliko se tona marihuane potroši samo u Zagrebu, a ona je zabranjena. To su ogromne količine, a onda se netko poigrao i izračunao da bi proračun bio bogatiji za nekoliko milijuna kada bi se ubirao porez na marihuanu kao na cigarete. No to je ozbiljno političko pitanje o kojem treba provesti temeljitu raspravu.

U kojoj je fazi postupak pomilovanja Huanita Luksetića?

– Ministar pravosuđa će se očitovati ovih dana. Pitanje je dana kada će se to riješiti.

Je li došlo još zahtjeva za pomilovanje?

– Koliko ja znam nije. Ali je došlo puno pisama i molbi za pomoć. Ljudi su očajni.

Zaduženi ste za savjetovanje o odnosima s Vladom i Saborom. Što radite na tom polju?

– Kako koja tema nalaže. Trenutačno radim na otvorenim vratima s temom doniranja organa gdje Hrvatska ima odlične rezultate, a tu surađujem s Ministarstvom zdravstva. U slučaju Huanita komuniciram s Ministarstvom pravosuđa, a s Ministarstvom financija razgovaram o blokiranima.

Priprema se novi Ovršni zakon. Ima li i predsjednica primjedbe na nacrt?

– Predsjednica se očitovala na novi prijedlog Ovršnog zakona i dala svoje mišljenje. U kontaktu je s blokiranim građanima i u odnosu na to da se izbjegne šteta ili problemi riješe na primjereniji način, dala je četiri konkretna prijedloga i dvije sugestije na razmatranje kao rezultat konkretnih razgovora s ljudima koji su uistinu očajni.

Uvijek ste javno iznosili svoje političke stavove. Ima li onih u kojima se ne slažete s predsjednicom?

– Za sada ne.

A oko Thompsona?

– Ne znam kakav je njen odnos prema njemu.

Predsjednici je omiljen pjevač, a vi ste svojevremeno prema njemu bili kritični radi koketiranja s ustaštvom?

Thompsona sam dovela u studio i pitala ga zašto već jednom ne završi s time. Rekla sam da vjerujem kako ne veliča ustaštvo, ali i kazala da mora pod to podvući crtu i jasno se izjasniti. Uostalom, to su trivijalne teme. Meni je njegova ‘Lijepa li si’ jedna od omiljenih pjesama.

Ne bih se složila. Isticanje ustaških i fašističkih simbola je veliki problem u Hrvatskoj.

– Ne mislim da je on proustaški orijentiran. On pjeva o ljubavi prema domovini. Može ga se u političkom smislu nazvati konzervativcem, ali mislim da je svima jasno da je bilo kakvo koketiranje s tekovinama totalitarnih režima, pod kojima se naravno podrazumijeva i ustaški režim – nedopustivo.

Puno ste kao novinarka putovali Bliskim istokom. Kakav je vaš stav prema Marakeškom sporazumu?

– Kada bih vam pričala što sam sve vidjela u tom svijetu gdje su stotine tisuća ljudi poslani na put bez povratka, kako su ti nesretnici postali valuta za potkusurivanje ne samo svojih zemalja, nego i drugih, mogli bismo dane provesti u razgovoru. Naš pogled je iskrivljen i priča za nas počinje 2015. kada su izbjeglice došle na naše granice. Ja sam ih pratila od 2011. godine i vidjela da žele blizu svoje zemlje dočekati mogućnost povratka. No, to je dio priče. Više ne možemo govoriti samo o izbjeglicama nego govorimo o migrantima.

A Marakeški sporazum? Migracije su dio ljudske povijesti i jedan od većih izazova sadašnjosti.

– Migracije su tema koja nas tek čeka. Mi smo se zatvorili u svoje okvire i ne znamo koliko je milijuna ljudi migriralo samo radi klimatskih promjena. Držimo se samo toga je li predsjednica podržala Marakeški sporazum ili nije, i što kaže Vlada. Birokrati se uvijek potrude nešto staviti na papir, no to ne mora uvijek odgovarati stvarnom stanju na terenu i odgovarati spremnosti da se ljudima doista pomogne.

Predsjednica bi čvrsto zatvorila granice i poslala vojsku da spriječi ulaz ilegalnih migranata.

– Ono što predsjednica zastupa je čvrsta kontrola ilegalnih prelazaka granice. Dakle, ako netko traži azil, čemu pokušaji ilegalnih ulazaka? Mišljenja sam da kada uđu u našu zemlju, oni su naša briga i treba prije dati njima nego nama da se što prije uklope u društvo. Ali mi moramo štititi svoje granice u ime sadašnjih i budućih generacija. Ne trebamo ih otvoriti i plaćati grijehe imperijalističkih politika.

Vaša je imovinska kartica izazvala dosta interesa. Vidi se da vam nije loše, a pola plaće dajete dvjema obiteljima. Je li to populizam.

– Danas je sve populizam. Nikad nije dobro. Ako nekome pomogneš – populist si. Ako ne pomogneš – ohol si. Objava imovinske kartice je bila jedna od žešćih čitulja u Hrvatskoj, pravi poziv na linč. Ne mogu to razumjeti. Suprug i ja smo s ponosom naveli do zadnje lipe sve što imamo.

U redu je da se imovina dužnosnika prijavi kako bi nadležna institucija mogla pratiti jeste li poziciju iskoristili za vlastito bogaćenje, ali smatram da nije u redu da to bude javno servirano. Čemu to služi? Da mi, kome god padne na pamet, pokuca na vrata?

Kako ste izabrali obitelji?

– Nisam mogla vjerovati da ću se morati ispričavati zbog toga što dajem dio plaće. Poznato je da ja nemam djecu, ali to nije razlog da ne pomognem djeci koja su rođena u neimaštini, od prvog se dana suočavaju s grubošću života i nemaju isti start kao ostali. Što je ljepše nego im pomoći. Kako sam ih izabrala? Htjela sam znati gdje novac ide i da s njime dvije obitelji lakše dišu. Obje obitelji imaju dječicu.

Ostavit ćete dojam da novinari super zarađuju.

– Ja sam uvijek jako dobro zarađivala i možda zato nisam nikada dobro kotirala u hrvatskim novinarskim krugovima. Prva sam imala transfer od 100.000 DEM kada sam prešla s HTV-a na Novu TV i još uz to dobru plaću. Super sam zarađivala i na Al Jazeeri. Dakle, uvijek sam jako dobro živjela od novinarstva.

Jutarnji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman

Objavljeno

na

Objavio

Američka povjesničarska židovskog podrijetla dr.sc. Esther Gitman koja svojim istraživanjima svijetom širi istinu o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu ponovno je u Hrvatskoj!

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman na Laudato TV-u…
Dr. Githman je povjesničarka, židovka rodom iz Sarajeva, koja živi u New York-u i Izraelu.

U potrazi da sazna kako je ona, njezina obitelj, a i toliki drugi preživjela II. svjetski rat, otkrila je ogromnu ulogu koju je pritom imao nadbiskup Stepinac i katolički svećenici.

Njezino objektivno proučavanje izvornih dokumenata i neopterećenost ideologijom razbija mit koja želi umanjiti ulogu Stepinca i katoličke crkve…

Svjedok istine i glas savjesti, dr. Esther Gitman

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari