Pratite nas

Gost Kolumne

Mate Knezović: Je li Crkva nemoćna pred ‘novopoganim crkvenjacima’?

Objavljeno

na

Ovih dana je od vjernika laičkog staleža prema biskupima krenuo niz zahtjeva da se predlagatelji i podržatelji Istanbulske konvencije podvrgnu crkvenoj disciplini. Kod toga se zahtijeva da se članovima Vlade RH, koji su prihvatili Istanbulsku konvenciju (IK), uputili ju u Sabor RH na ratifikaciju, te ju brane u javnosti i institucijama (odluka je bila jednoglasna) uskrati pričest i drugi sakramenti. Neki zahtjevi idu za tim da ih se ekskomunicira. Ovo je bila prilika da se te teme stave na dnevni red u unutacrkvenim raspravama i promišljanjima. Prije nekoliko dana Borna Puškarić, pročelnik Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije, izjavio je da se o uskraćivanju pričesti razmišlja.

Međutim, prijetnji ili najava, te javnih opomena od strane biskupa nema, iako se radi o javnim sablaznima i praktičnom otpadu od vjere. Danas sam pratio iskričavu raspravu između katoličke aktivistice i političarke Viktorije Kaleb, dogradonačelice Petrinje, i njezinog biskupa Vlade Košića. Doduše, rasprava se vodila na facebook stranici Zagrebačke nadbiskupije. Ona je iznijela zahtjev da se takvim političarima uskrati pričest i da ih se ekskomunicira, na što je on odgovorio da on ne će nikoga ekskomunicirati. Očito je da još nije, barem tako misle biskupi, došlo do takve situacije, odnosno da nisu ispunjeni uvjeti ili da su ti uvjeti mrtvo slovo na papiru.  Vjerojatno se smatra da nije vrijeme od takvih “radikalnih” poteza. Možda smatraju da nemaju uporište u Kanonskom pravu, možda da ga i imaju, ali se ne bi htjeli zamjeriti nekome. Ta Crkva je, valjda, inkluzivna, pa ona može, valjda, podnijeti svakakav grijeh i javnu sablazan te otpad od vjere bez sankcija i usput primanje svih sakramenata. Kuda ide takva Crkva nije teško vidjeti. Treba otići u pustoš Zapada, odnosno Njemačku, Francusku, Belgiju…

No da ne donosim unaprijed zaključke, bez nekakve analize Kanskog prava, idemo proći kroz nekoliko kanona (kan.) i paragrafa (§).

Kan. 204 . § 1. Vjernici su oni koji su, krštenjem pritjelovljeni Kristu, učinjeni Božjim narodom i zbog toga su, postavši na svoj način dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, pozvani da, svaki prema svojem položaju, vrše poslanje koje je Bog povjerio Crkvi da ga ispuni u svijetu.

Ovaj § jasno navodi da su vjernici “pritjelovljeni Kristu”, te su “pozvani da, svaki prema svojem položaju, vrše poslanje koje je Bog povjerio Crkvi”. Prema ovoj općoj obavezi svi katolici su dužni postupati. To njihovo postupanje je osobito važno ako su na višem položaju u društvu i državi. Njhova je obaveza tim i veća. Koliko mi je poznato velika većina (ako ne i svi) članovi Vlade bi trebali biti “pritjelovljeni Kristu” i dužni su vršiti svoje poslanje kao članovi Crkve. Stoga je Crkva dužna podsjetiti te i takve članove Vlade i Sabora na njihove obaveze. A podsjeća ih na način da neće nikakve posljedice snositi te ih time, praktično, ohrabruje u rušenju njihove “svećeničke, proročke i kraljevske službe”. Ovim su njihove duše, ali i duše pastira i cijelog naroda, u pogibli.

Kan. 208. Među svim vjernicima, dakako po njihovu preporođenju u Kristu, s obzirom na dostojanstvo i djelovanje vrijedi istinska jednakost kojom svi, svatko prema svojem položaju i službi, sudjeluju u izgradnji Kristova Tijela.

Prema ovom kanonu svi su dužni “prema svojem položaju i službi” sudjelovati u izgradnji Tijela Kristova. Položaj i služba članova Vlade i sabornika je časna. Ona je, gledano s crkvenopravne strane, ne samo svjetovna, nego postoji i obveza prema Crkvi, a to je izgradnja Tijela Kristova. Crkva se mora izgrađivati trajno i dužnost je opća svih njezinih članova. Svima je jasno da Plenković i Vlada, a najave su da će ih slijediti i većina sabornika, djeluju upravo suprotno, odnosno razgrađuju Tijelo Kristovo. Zbog toga ih crkvene vlasti moraju pozvati na odgovornost i upozoriti na posljedice koje će za njih slijediti kao članove Crkve.

Kan. 209. §1. Vjernici su obvezni, i svojim načinom djelovanja, uvijek čuvati zajedništvo s Crkvom.

Time što je neki katolik postao članom Vlade ili Sabora njegove obaveze su i dalje “čuvati zajedništvo s Crkvom”. Ako netko od njih ne čuva to zajedništvo, on ga onda uugrožava te takvo narušavanje zajedništva može dovesti i do potpunog prestanka tog zajedništva.

Kan. 212 – §1. Ono što sveti pastiri, budući da predstavljaju Krista, izjave kao učitelji vjere ili odrede kao upravitelji Crkve, to vjernici, svjesni svoje odgovornosti, treba da slijede s kršćanskom poslušnošću.

Ovaj kanon je vrlo interesantan upravo u pogledu prijepora oko IK. Naime, s jedne strane imamo svete pastire koji “predstavljanju Krista” i koji su oko IK nešto izjavili, te su ih vjernici dužni slijediti “s kršćanskom poslušnošću”.

Poznato je da se HBK do sada službeno očitovao o rodnoj ideologiji već četiri puta i to u svojim porukama od 15. listopada 2014. godine i 30. studenoga 2017., te priopćenjima od 12. rujna 2017. i od 13. listopada 2017. godine.

Osobito je interesantno priopćenje od 12. rujna 2017. koje navodi slijedeće:  biskupi ne podržavaju konvenciju koja uz plemenite nakane obrane od nasilja „implementira” u sadržaj zakonskoga akta terminologiju „rodne ideologije”, za koju je papa Bendikt XVI. svojevremeno govorio da „vrši atentat na oblike obitelji koju čine otac, majka i djeca”. A papa Franjo je na susretu mladih u Poljskoj (12. kolovoza 2016.) rekao kako se radi o „ideološkoj kolonizaciji”. Crkva se zauzima za slobodu pojedinaca i naroda i ne prihvaća nikakvu kolonizaciju koja bi zadirala u antropologiju na kojoj stvaramo i izgrađujemo svoj identitet. Biskupi pozivaju sve odgovorne i javne djelatnike u društvu da ne podlegnu zavodljivim, nejasnim i upitnim ponudama po kojima se ponekad izglasavaju zakoni. Europa, kao i Hrvatska, stoljećima je imala svoju filozofiju, antropologiju i etiku na koju se oslanjala politika i društveno djelovanje.

Dakle, učitelji vjere su izjavili to što su izjavili. Vjernici “svjesni svoje odgovornosti” to  trebaju slijediti s “kršćanskom poslušnošću”. Međutim, neki “vjernici” s velikom nadmenošću i u pohodu protiv svojih pastira i subraće vjernika čine upravo suprotno, dapače, oni su spremni obmanjivati ne samo vjernike, nego i svoje pastire. Tako je najistaknutiji “vjernik”, a protivno stavu hrvatskih biskupa koji su utvrdili da je rodna ideologija atentat “na oblike obitelji koju čine otac, majka i djeca”, te da se radi o “ideološkoj kolonizaciji” ,a što predstavlja atentat i na kršćansku “filozofiju, antropologiju i etiku”. Međutim ,vođa atentatora se jasno usprotivio biskupima i iznio suprotan nauk koji se u bitnom sastoji u tome da je IK (a time i rodna ideologija sadržana u njoj) “duboko kršćanska”. Ako je Plenkovićeva teologija o “duboko kršćanskoj” IK točna, onda je “interpretativna izjava” naših biskupa “duboko nekršćanska”. Time se Plenković i cijela njegova Vlada, sa svim ministrima, odmetnula od “kršćanske poslušnosti” i atentatom napada kršćansku “filozofiju, antropologiju i etiku” kako se ističe u spomenutom piopćenju. Usprkos navedenom “atentatu”, taj isti Plenković se besramno pričestio pred cijelom Katoličkom Crkvom i hrvatskim narodom na najveći katolički blagdan, Uskrs. Tada je atentat izvršen u samoj Prvostolnici na samog Isusa Krista. Atentat je obavljen uz asistenciju svećenika i uz nazočnost nadbiskupa zagrebačkog. Atentat je izazvao sablazan među vjernim hrvatskim katoličkim pukom, među mnogim svećenicima, no najavljeno je da se atentati i dalje mogu mirno vršiti. Hoće li biskupi imati hrabrosti izvršiti svoju dužnost i spriječiti u budućnosti ono što su sami nazvali atentatom?

Kan. 212. § 3. Vjernici imaju pravo, dapače, katkada i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i drugim vjernicima.

U pogledu IK vjernici su se, u zadnje vrijeme, prihvatili svoje dužnosti pa su se usudili “svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve … pri tome čuvaju cjelovitost vjere, ćudoređe i poštivanje prema pastirima”, pa raznim putevima alarmiraju i druge vjernike, odnosno usude se svoje mišljenje “priopćiti i drugim vjernicima”. Uz sva mišljenja koja priopćevaju pastirima osobito se ističu zahtjevi za poduzimanjem sankcija prema Kanonskom pravu protiv “atentatora na obitelj koju čine otac, majka i dijete” (prema Benediktu XVI,) odnosno “ideoloških kolonizatra” (prema papi Franji). Općenito gledano, vjernici su već niz godina postali oni koji u javnosti brane kršćanske vrijednosti. Tako je bilo i kod IK. Nesumnivo je da se danas vodi borba uglavnom izvan domašaja pastira, odnosno pastiri ne ulaze, ili ne mogu ući, u široka polja znanosti, kulture, prava, politike i drugih ljudskih djelatnostima. Zabrinjavajući je trend da kasno ili nikako ne uočavaju važnost tih područja i da i ne traže “očitovanje mišljenja” od prokušanih laika. Tako se na žalost otvara sve veći jaz između svijeta i Crkve, ali i između laika i klerika. Egzaktan je primjer i borba oko IK gdje je vidljivo nerazumijevanje i neuvažavanje mišljenja laika.

Kan. 225 – § 1. Laici, budući da ih, kao i sve vjernike, Bog po krštenju i potvrdi određuje za apostolat, imaju opću obvezu i pravo, bilo pojedinačno bilo povezani u društvu, raditi na tome da svi ljudi na svemu svijetu upoznaju i prihvate božansku poruku spasenja; ta obveza to više obvezuje u onim okolnostima u kojima samo preko njih ljudi mogu čuti evanđelje i upoznati Krista.

  • 2. Ta ih posebna dužnost također obvezuje da, svatko dakako prema svojem položaju, evanđeoskim duhom prožimaju i usavršavaju poredak vremenitih stvari i da tako osobito u obavljanju tih poslova i u vršenju svjetovnih zadaća svjedoče za Krista.

Ova obaveza tiče se svih, a na poseban način predsjednika Vlade RH (koji kaže da je katolik), članova Vlade RH i saborskih zastupnika. Ta to je njihova dužnost prema “položaju”, odnosno viskokoj i časnoj dužnosti narodnih vođa.

Kan. 1184 – § 1. Crkveni sprovod treba da se uskrati, osim ako su prije pokazali neke znakove kajanja:

  1. općepoznatim otpadnicima od vjere, krivovjernicima i raskolnicima;
  2. onima koji su izabrali spaljivanje svoga tijela zbog razloga protivnih kršćanskoj vjeri;
  3. ostalim očitim grešnicima kojima nije moguće dopustiti crkveni sprovod bez javne sablazni vjernika.
  • 2. Ako ima neke dvojbe, neka se traži savjet mjesnog ordinarija, čijeg se suda treba držati.

Jedna od odredbi koja, koliko je meni poznato, se nikada ne primjenjuje. U slučaju nenadane smrti nekog od članova Vlade ili onog saborskog zastupnika koji bi glasovao za IK mora se primjeniti ovaj kanon. To im treba priopćiti.

Kan. 1185 – Onomu kome je uskraćen crkveni sprovod treba da se uskrati i svaka sprovodna misa.

Kan. 1311 – Crkva ima prirođeno i vlastito pravo kažnjavati vjernike prekršitelje kaznenim mjerama.

Gore smo, bez ikakve razumne sumnje, dokazali da su članovi Vlada, a prema najavama i velika većina sabornika, krivovjerci i raskolnici. Stoga Crkva, kao što i kaže ovaj kanon, ima “pravo kažnjavati vjernike prekršitelje kaznenim sankcijama”.

Kan. 1312 – § 1. Kaznene mjere u Crkvi jesu:

  1. popravne kazne ili cenzure koje su nabrojene u kann. 1331-1336;
    1. očajničke kazne o kojima se govori u kan. 1336.

Ovaj paragraf jasan je da Crkva ima snažna kaznene mjere protiv prekršitelja Kanonskog prava. Dakle, Plenkoviću je nadređeni Zagrebački ordinarij i mora ga slušati ili je otpadnik.

.

Kan. 1312. § 3. Osim toga, primjenjuju se kazneni lijekovi i pokore; lijekovi napose da se predusretnu kažnjiva djela, a pokore više da se kazna zamijeni ili poveća.

Ovaj paragraf osobito je aktualan. Naime, prema najavi iz Vlade i Sabora jasno je da je najavljeno usvajanje pravnog akta koji predstavlja “atentat na obitelj koju čine otac, majka i djeca” (prema Benediktu XVI,) odnosno akta koji predstavlja “ideološkog kolonizatra” (prema api Franji). Crkva bi morala djelovati na način da se “predusretnu kažnjiva djela”. Vjerujem da kanonski pravnici dobro znaju postupak koji se primjenjuje da se “predusretnu kažjiva djela”. Otpadništvo je strašno za Crkvu, a upravo otpadništvo je najavljeno dok nema mjera predusretanja i nitko ih ne najavljuje. Dapače, postoje jasne naznake da ih ne će ni biti. Umjesto preventivnog djelovanja Crkva će se jednog dana susresti s teškim posljedicama nepravovremenog djelovanja. Uostalom, takve posljedice su već na djelu.

Kan. 1331 – § 1. Izopćenomu je zabranjeno:

  1. svako služiteljsko sudjelovanje u slavljenju euharistijske žrtve ili u bilo kojim drugim bogoštovnim obredima;
  2. slaviti sakramente ili blagoslovine i primati sakramente;
  3. obavljati bilo koje crkvene službe ili služenja ili zadaće ili vršiti čine upravljanja.

Na žalost ova odredba se ne primjenjuje, iako je sasvim jasno da su neki jednostavno silom Kanonskog prava postali izopćenici. Ovo je veliki propust odgovornih pastira.

Zaključak

Sasvim je jasno da Crkva ne može sve one koji su praktično postali izopćenici i formalno izopćiti, jer je u današnjem vremenu raskolnika i krivovjernika uistinu mnogo. Međutim, nije jasno zašto oni koji cijeli narod vode u tako strašno zlo, koji tvrdokorno ustrajavaju u obmanama i krivovjerju, uživaju ikakvu mogućnost pristupa sakramentima i to javno. Dapače, njihovo tumačenje je u direktnoj suprotnosti s onim što biskupi, pape i Nauk Katoličke Crkve, kažu. K tome obilaze biskupe i potcjenjivački ih obmanjuju, javno iznose interpretativne izjave koje obmanjuju ne samo katolike, nego i cijelo društvo i državu. To čine okorjelo, ustrajno, svjesno, primjenom gnjusnih medijskih kampanja i izdajući o tome cijele brošure. Koliko su Plenković i njegovi suradnici okorjeli u zlu ilustrira i dvojba hoće li dopustiti da pojedini sabornici glasuju po savjesti ili neće. Time zapravo pokazuje da je on gospodar njihovih savjesti. Ova prijetnja je upućena onima koji su najavili glasovanje prema stavu pastira. Pastiri i njih imaju dužnost javno štititi.

Ako li biskupi neće primjeniti pravo prema kojem oni postupaju (Kanonsko pravo), nemaju nikakvo moralno pravo tražiti od bilo koga da postupa po nekom drugom pravu. Ako je Katolička Crkva božanska država, ona je božanska pravna država. Ona je jednostavno dužna postupati po tim božanskim zakonima. Ako netko odbija postupati po tim zakonima, onda je on u sukobu s Bogom te krši i prezire ili zanemaruje Njegove zakone. Stoga je zahtjev naroda Božjeg da se utvrdi jesu li pojedini političari u sukobu s Crkvom i Kanonskim pravom osnovan. Ovaj zahtjev biskupi su dužni razmotriti, utvrditi jesu li ti zahtjevi osnovani i u smislu kaznenih mjera (i kojih kaznenih mjera) i postupiti po Zakoniku Kanonskog prava. Bolje je biti u sukobu s Vladom, koja danas jest,a sutra nije, nego s Bogom.

Prošla su vremena mlakosti. Moramo dobar boj biti, trku završiti i pred Boga doći sa što manje tereta i grijeha. Oni javni, koji djeluju na cijele narode i kulture, osobito su opasni. Pastiri ih mogu suzbiti jer imaju od Boga danu vlast i dužnost da to i čine. Zahtjev naroda Božjeg je potpuno jasan.

U Zagrebu 7. travnja 2018.

Mate Knezović

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Transrodni monitoring: Za dron spremni!

Objavljeno

na

Objavio

Nacija je u transu – transrodnom. Hipnotizirani učinak razliježe se Hrvatskom. Zastave su spuštene na pola koplja, mediji su postigli zavidan harmonijski učinak jednoumlja, a politika nas je poništila ratifikacijom briselske konvencijske kurtizane, uvodeći nas u stanje nirvanske omaglice.

Tako se to radi u dženderiziranim sustavima. Razum postaje prazno mišljenje lišeno istine i svakoga kriterija, napose onoga ontologijskog i objaviteljskog, po kojemu ljudi bijahu stvoreni kao muškarac i žena. Stvoreni, bez mogućnosti da postanu ono nešto treće, nego da otpočetka budu to što uistinu jesu. Nacionalni identitet više nije prijetnja, barem kad su u pitanju crveno-bijele kockice u kojima možemo slobodno paradirati po trgovima i rivama, iako strah od odmazde zbog domoljublja još uvijek nije u potpunosti poništen. Tu su aktivni pupovački volonteri, manjinski velikosrpski dušebrižnici koji nam redovito plasiraju načertanijske kronike isfinancirane sredstvima iz državnog proračuna. Isti nam nameću besmislenu pra-fobiju, režiranu pretenzijskim kompleksom vječno ugroženih bradonošaca.

I dok mi istražujemo koliko smijemo biti Hrvati u Hrvatskoj, u pozadini nam se lomi daleko važniji identitet bez kojega ovaj nacionalni ne znači gotovo ništa, iako po njemu i kroz njega definiramo i ovaj duhovno-moralni identitet, jer hrvatstvo ne možemo odvojiti od kršćanstva niti kršćanstvo od hrvatstva. Ako se polomi prvo, polomit će se i drugo, i obrnuto. Glave nam se pokušavaju prebrojavati snimkama dronova u aplikacijama koje precizno potvrđuju kako nas je malo, i „dok palme njišu grane“, 50 000 ljudi kupuje sladoled ili čeka tramvaj. Pa dobro, statistika je pokazala da puno toga ližemo i da se damo vozati od nemila do nedraga. Poslužili smo svrsi, a konačni cilj je postignut – dženderijada više ne skriva svoje naume, ona ih provodi! Svi koji se ne slažu s ovom ideološkom formacijom novoga ljudstva, dobivaju stigmu nazadnih, netolerantnih i ekstremnih desničara koje treba ignorirati, a onda ih zakonskim okvirom natjerati na poštivanje prava „drugačijih“ za koje još ne znamo tko su jer su u postajanju, iako se u podlozi definiraju kao ugrožene žene. Tako smo od Adama i Eve, prvih ljudi, muškarca i žene, prošli višemilijunski evolucijski put Hominina, preko majmunoida i homo erectusa do homo sapiensa.

Poubijali smo se zbog Übermenscha, odveli smo u nepostojanje Boga Stvoritelja i porodili univerzalnog čovjeka koji prije toga može biti i kokoš ako se tako osjeća. Kad se svi osjećaji istope, kad čovjek više sebe ne bude uopće osjećao, kad uđe u tamu potpunog poništenja u kojoj neće žudjeti ni da bude transovaj ili transonaj, postat će bezdušni X – nova i konačna vrsta ništavila. Zvuči orwellovski, bensonovski, da će čipirani ludens biti krajnji produkt potisnutog duhovno-moralnog humanoida, ali ako se današnji čovjek ne otrijezni od transa, ako pristane na zabludu džender „nestašnosti“ i s njom uđe u kompromis, onda je smrt čovjeka nepovratni, očekivani kolaps iz kojega više nitko neće moći izaći živ.

Govore nam to države u kojima je pedofilija odobrena mogućnost, odgoj djece usmjeren je prema neutralnosti i eksperimentalnoj praksi bez znanja o posljedicama takvih mentoriranja uz prihvaćanja trans-obilja koja u zastaru šalju antropološku zbilju i navješćuju rat spolova. Ženskost koja poništava muškost i muškost koja poništava ženskost, ubija jednog te istog čovjeka – sebe sama. Perfideus giganteus čini to sasvim legalno, svim dozvoljenim sredstvima stvara ozračje pomutnje i sugerira, odobrava i provodi, nadzire i sankcionira svaku pojavu koja priječi realizaciju vrlog novog svijeta – demokracija ne postoji, ona je u službi dženderskog totalitarizma koji je crnim petkom trinaestim osvanuo i u Hrvatskoj. Ako netko može tolerirati da mu dijete koristi sanitarni čvor s pedofilom i da čita lektiru u kojoj se podrobno opisuje silovanje maloljetnika, ako nema problem s tim da mu politika propisuje odgojna mjerila i nakaradne vrijednosti, ako pri tome misli da je zbog toga napredan i prosvjetljen, neka bude onda dovoljno tolerantan i prema onima koji su „zatucani“! Možda će i oni nadoći, pod svekolikim pritiskom tajnih sila velike moći koje uvijek nađu načina da zarobe većinu svojom ideološkom propagandom.

U svim vremenima. I dok iščekujemo Jaglanda da nam blagoslovi trans-menadžere i preda im monitorinšku štafetu, i dok ošamućeno razabiremo je li imalo uopće smisla upaliti svjetlo u podne na Trgu prije ovoga mraka, odgovor je logičan – nije, jer bijasmo na svjetlu. Ali, sada, kad je nastupilo pomračenje uma, važno je ne kopniti pred belzebubskim podmornicama, jer „otoci žude za naukom njegovim“. Otoci duša koje plutaju u zabludama sodomijskih magova i u tami iščekuju Svjetlo Njegove Riječi. Tvrda besjeda nam treba, ona koju je izgovorio sam Krist uvijek istim farizejskim licima:“Jao vama! Slijepe vođe! Budale i slijepci! Zmije! Leglo gujinje!“, i nije se dao smesti njihovim šarlatanstvom. Izvezimo lađu na pučinu, dosta je bilo katakomba, ploviti se dalje mora i kad se nevrijeme nazire u daljini. Što još reći dok dronovi lete nad našim glavama, osim da se ne bojimo biti Hrvati i kršćani u isto vrijeme. Samo snimajte, mi smo ZA DRON SPREMNI!

Slavica Mustapić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Kazimir Mikašek: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka!

Objavljeno

na

Bez ikakve razumne sumnje Tomislav Karamarko je politički odstrijeljen u pomno osmišljenoj urotničkoj akciji, a da nije politički odstrijeljen vjerojatno bi bio ustrijeljen. Postoje čvrste indicije da je njegova glava već bila snimljena u optici snajpera, prst je bio na „obaraču“, a da kojim slučajem Karamarko nije odstupio od pozicije premijera Republike Hrvatske u korist Tihomira Oreškovića, bojim se da bi danas bio na Mirogoju, piše Kazimir Mikašek-Kazo.

I ne bi to bilo ništa novo na razvalinama ovog  prostora iliti „regiona“. Zoran Đinđić ubijen je baš zbog toga, jer nije odustajao od raskrinkavanja Miloševićevog zločinačkog režima. Danas imamo čvrste indicije da je njegovo ubojstvo organizirala i pripremila akademska zajednica Srbije po naputcima memorandumskog Dobrice Čosića, a te indicije javno je obznanio Čedo Jovanović, Đinđićev prijatelj i najbliži politički suradnik. Slučaj organiziranog, ali neuspješnog atentata na crnogorskog predsjednika Milu Đukanovića još nam je svježiji, a podjednako je politički znakovit kao i u slučaju ubojstva Zorana Đinđića. Đukanović je preživio samo zbog toga što se povukao  s političke funkcije kao i Tomislav Karamarko. Ali ne radi se ovdje o ubojstvu ljudi s imenom i prezimenom! Ovdje se radi o ubojstvenom poništavanju  nacionalnih i svjetonazorskih politika koje vladarima „duboke“ ili „dubokih“ država remete miran san i koncepciju nastavka jugoslavenske politike na razvalinama bivše Jugoslavije, s ciljem stvaranja neke nove jugoslavenske tvorevine u kojoj bi Beograd dominirao svim relevantnim politikama gospodareći na taj način svim ekonomskim i monetarnim resursima kao što je to činio za vrijeme trajanja bivše Jugoslavije. Pod svaku cijenu trebalo je zaustaviti „ustašku konzervativnu revoluciju“ ma što to značilo. U tom konceptu jednostavno nema mjesta za jake, suverene nacionalne države! Mogli bi se vratiti i malo dalje u povijest, mogli bi se sjetiti ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini, mogli bi se sjetiti ubojstava Kraljevića, Pavlovića, Barišića, Paradžika i mnogih domoljuba u Domovinskom ratu. Ono što kao crvena nit povezuje ova monstruozna ubojstva je politička platforma na kojoj su ti hrvatski mučenici željeli slobodnu, neovisnu državu Hrvatsku nasuprot bilo kakvog modela neke nove konfederalne Jugoslavije. Ubijeni su, jer su bili simboli domoljublja, hrvatstva i suverenizma. U tom zlogukom nizu smrti hrvatskih domoljuba moramo se s dubokim pijetetom sjetiti generala Slobodana Praljka, Zvonka Bušića i stravičnog broja hrvatskih branitelja koji su si oduzeli život, jer im je brutalno uništen san o slobodnoj i pravednoj domovini Hrvatskoj. Ubili su ih upravo oni koji su urotnički srušili domoljubne politike Tomislava Karamarka. Na žalost, ubijat će se i dalje, jer na sceni su dominantno one političke snage koje stoje nasuprot tzv. konzervativnoj revoluciji, što u prijevodu znači domoljublje i suverenizam. U tom kontekstu svoj križni put prošao je i prijatelj Hrvatske Janez Janša u susjednoj Sloveniji.

Modus operandi političkog atentata ili političke eliminacije Tomislava Karamarka danas je potpuno raskrinkan. Zahvaljujući upornom novinarskom istraživačkom radu, zahvaljujući analizi i rekonstrukciji osoba koje su bliske visokim obavještajnim krugovima, danas sa velikim stupnjem sigurnosti možemo podastrijeti dokaze i jake indicije da se ovdje radi o dobro smišljenoj uroti radi zaustavljanja domoljubnih politika koje su mnogima kvarile idilični jugoslavenski san.

 Veleizdajnički san na štetu Republike Hrvatske!

IFIMES, Ljubljanski institut za bliskoistočne i balkanske studije u kojemu caruju Budimir Lončar i Stjepan Mesić vrlo jasno i precizno detektirali su političke glave koje moraju nestati s političke scene, one glave koje narušavaju njihov jugoslavenski san. Geostrateški analitičar IFIMES-a, general Blagoje Grahovac, bez ikakvih ograda, po nalogu Mesića i Lončara, u svojoj analizi pod naslovom „Biografije“, uperio je svoj snajper u osobe s imenom i prezimenom koje moraju nestati s političke scene radi višeg cilja. Iako sam o tome već pisao dobro je još jednom citirati generala Blagoja Grahovca, koji kaže u lipnju 2015. godine.

„……Peti kriterij za dobru biografiju je da političar posjeduje dvije temeljne evropske vrijednosti, a to su antifašizam i poštovanje različitosti. Tuđman je od početnog antifašiste, u svojoj drugoj dobi provodio opštu fašizaciju Hrvatske. Tipičan politički proizvod tuđmanizacije su Kolinda Grabar-Kitarović i Tomislav Karamarko, dok su političke žrtve tog procesa već osvjedočeni antifašisti Ivo Josipović i Zoran Milanović.

Prije šest godina javno sam iznio stav da nema mira na Balkanu dok od svih državnih i političkih funkcija ne budu odmaknuti Silvio Berlusconi, Ivo Sanader, Milo Đukanović, Hašim Tači, Nikola Gruevski i Tomislav Karamarko za koga je tada malo tko i čuo.

Očekivao sam da će procesi brže ići, ali, iako usporeno, ipak idu. Do sada su otišla dvojica, do kraja ove godine će otići jedan, a do kraja 2016.godine će otići još dvojica. Proces ipak ide. Hrvati će biti u velikom problemu, ali njihova sreća je što su u EU, pa će antifašisti ipak spasiti Hrvatsku.

Nastupa period velikih problema za Tomislava Karamarka………“

IFIMES, taj notorni projugoslavenski institut, naciljao je „glave“ kao mete, a sprega medija, obavještajnih i paraobavještajnih struktura krenuli su u organizirani, urotnički lov na ucijenjene glave s ciljem da ih eliminiraju iz političkog života ili potpuno dekapitiraju. U Hrvatskoj, kao kapitalci označeni su Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko! Kako taj modus operandi životno funkcionira opisano je u rekonstrukciji sudskog procesa u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Josipa Manolića za klevetu. U tom kontekstu, u današnjem prvom dijelu ovog feljtona, ( a mogao bi se napisati i pravi bestseler ), donosim Vam psihološki profil prof. Ante Barišića, nekada visoko pozicioniranog djelatnika SDS-a ili UDBE, kao ključnog Manolićevog svjedoka u sudskom procesu u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Manolića za klevetu zbog izjave da je Tomislav Karamarko bio suradnik UDBE. Psihološki profil prof. Ante Barišića izradio je ugledni znanstvenik blizak vrhovima obavještajnog sustava.

RADNI ODNOS ANTE BARIŠIĆA U SDS ILI BIVŠOJ UDBI

„Ante Barišić se zaposlio u Centru SDS Zagreb u travnju 1980. godine i radio kao pripravnik do listopada 1980. Nakon toga proveo je 3 mjeseca na tečaj SDS do siječnja 1981. pa ubrzo bio upućen na odsluženje vojnog roka u JNA. Par mjeseci bio je operativac u odsjeku I/3, a na preporuku visoko rangiranog šefa imenovan je za šefa odsjeka I/3. Krajem godine 1987. zatražio je sporazumni raskid radnog odnosa te pokušao ostvariti zaposlenje u SID SSVP u Beogradu, ali bezuspješno, jer ga nitko nije nominirao za šefa SID SSVP-a.

Na Fakultetu političkih nauka (FNP) zaposlio se kao asistent 1988.godine uz preporuku SDS-a, a s preporukom je vjerojatno dobio i ciljane doušničke zadatke. U SDS je u početku bio vrijedan i puno je obećavao i od njega se očekivalo da će postati solidan operativac. No podučavanje je slabo išlo. Pokazao se svojeglav, mušičav i nepredvidljiv. Nije se pridržavao instrukcija, imao je svojih zamisli koje su uglavnom bile nesuvisle, dječačke, pune fantazija tako da su njegovi pretpostavljeni s njim imali puno problema. Ostali šefovi odjela koji su bili iskusniji i ozbiljniji počeli su zbijati šale na račun A.Barišića te ga u šali nazivali inšpektor „Kluzo“! Zaključak je bio da je A.Barišić podlegao teretu obveza te  pregorio, odnosno prolupao“.

Moj izvor, blizak visokopozicioniranim osobama iz SDS-a nadalje kaže:

„Čitajući, slušajući i gledajući sve događaje oko Ante Barišića još od 1980-tih pa do danas može se bez sumnje zaključiti da je zaista upao u kategoriju osoba koje su bile zaposlene u SDS-u i još prije 1990. godine „prolupale“ tj. „pregorile“ u svojim paranoidnim zaključcima, teorijama i „spoznajama“ koje su u zoni sumraka, odnosno puka su izmišljotina koja ima za cilj ozloglašivati ljude i bez dokaza im oduzimati pravo na dobar glas. Većina šefova u Centru SDS je znala da postoji nekolicina radnika, a među njima i Ante Barišić, koji su „prolupali“, i da vide „bijele miševe“. Ante Barišić je znao i ono što se nikada nije dogodilo ili se „trebalo dogoditi“. To je kategorija opasnih ljudi koji sebi žele dati na važnosti, žele da im se okolina divi, žele da svi budu zapanjeni njihovim spoznajama, veličinom i važnošću. Takve osobe kao i Barišić često si umisle da su sigurnosno osobno ugroženi, prati ih se, prisluškuje, špijunira, ozvučen im je stan i ured, supruga mu radi za drugu stranu i slično. To je u principu strašan pakao u psihi te je Ante Barišić u Centru zbog toga bio tema podsmjeha viceva, sprdnje i šala koje su često bile vrlo grube i neukusne.

SOA, SUDOVI I SDS

Zapaženo je da sudovi uglavnom prihvaćaju važnost subjektivnih mišljenja što je vrlo opasna pojava ako se namjeriš na paranoika kakav je Ante Barišić.  U tim i takvim okolnostima nastupa paranoidni svjedok Ante Barišić u procesu protiv Tomislava Karamarka i tereti ga da je bio suradnik UDBE na temelju svojih subjektivnih prosudbi, „rekla kazala“. S obzirom da nema nikakav materijalni dokaz za svoje tvrdnje insinuira da dokazi negdje sigurno postoje . Danas je opće poznato pomodarstvo čak i kod ozbiljnih povjesničara da smatraju nešta skrivenim iako to možda nikada nije ni postojalo. To je isto u sferi paranoidnih pretjerivanja. Izražava se čuđenje zašto je neka arhivska građa SDS RSUP SRH uništena. Zaboravlja se pri tom procedura da to nije činjeno ilegalno nego su postojale komisije od 5-8 rukovoditelja, načelnika i da je precizno navedeno što se i zbog čega uništava. Uz to, Komisija nije smjela ništa uništiti dok to nije osobno odobrio republički sekretar za unutrašnje poslove SRH ili šef SDS SRH. U tom sređivanju sekundarne građe poštovala su se načela struke i nabrojani su svi kriteriji za selektiranje. Unatoč ovim činjenicama Antun Barišić tvrdi da dokazi o Karamarku kao suradniku UDBE sigurno negdje postoje, ali on ne zna gdje.

 MODUS OPERANDI MANIPULIRANJA I PLASIRANJA NEISTINA

Ante Barišić po potrebi ili zadatku slaže priču od poluinformacija, tračeva i krivih konstrukcija koje marljivo prikuplja, a zatim kao svoj „proizvod“ povremeno plasira na portal i „chat“ brbljarije kao što su bile „Drniške rasprave“.

Sljedeći potez i zadatak mu je bio „dokaze“ ponuditi žutom tisku i pojedincima kao što su Margetić, Peratović, M. Marković i drugima, s tvrdnjom kako ima „osobne“, „provjerene“ informacije o pojedincima ili grupama. Njegovi „podaci“ sadrže obično pikantne detalje pa je tako još 1991.godine bio ekskluzivni izvor „ST-a“ i Marinka Božića, a zatim „Globusa“, „Ferala“, „Novog lista“ i „Nacionala“. U svim njegovim bolesnim informacijama on je uvijek „glavni glumac“, odnosno veliki i moćni šef u SDS-u. U pričama Ante Barišića sve vrvi od zavjera JUTA )Jugoslavenska tajna armija), vrbovanih špijuna koji su infiltrirani u visoku politiku.

Nadalje, na priču o Tomislavu Karamarku navodno je navukao Manolića koji se kao stari iskusni operativac upecao zadivljen velikom količinom detalja oko Tomislava Karamarka, (kako je vrbovan, tko su operativci koji su to obavili, kako se to skrivalo itd.). Naravno da je Ante Barišić Manoliću prezentirao da je sve to on obavio i da je bio glavni koordinator i rukovoditelj te operacije.

Dvojbeno je, je li Manolić naivno uletio u priču o Tomislavu Karamarku bez prethodne provjere ili je Manolić zapravo bio u vrhu piramide urotničkog rušenja Tomislava Karamarka. Kada je u „Nacionalu“ istupio protiv Karamarka optuživši ga da je udbaš učini je to, jer je bio žestoko protiv Karamarkovog političkog programa o potrebi lustracije. Iz toga se može zaključiti da je Ante Barišić bio Manolićev i Mesićev čovjek na zadatku svojevrsnog moderatora-plaćenika  u odnosu sa medijima. Dokaz tome je što je Ante Barišić nedugo nakon Manolićevog  intervjua „Nacionalu“ i sam dao intervju „Nacionalu“ iznoseći hrpu izmišljenih detalja o vrbovanju Tomislava Karamarka od SDS-a. Čak je iznosio inicijale dva operativca SDS-a, (D.S. i M.Š.), koji su kroz informativne razgovore obavili vrbovanje Karamarka, tvrdeći da ti operativci to mogu vjerodostojno potvrditi. No međutim, u sudskom procesu ni Barišić ni Manolić ne spominju te navodne operativce niti ih nude kao svjedoke koji bi potvrdili Karamarkovo vrbovanje.

U sudskim raspravama Ante Barišić je čak reterirao i kazao u zapisnik da on nema dokaze da je Karamarko bio informator SDS-a ali da se to može „iščitati“ u arhivskoj građi SDS-a koju je naslijedila SOA te je ustupila Hrvatskom državnom arhivu.

Postavlja se pitanje zašto bi se bilo što  „iščitavalo“ ako se u arhivima može pronaći kao dokaz i pročitati kao dokaz na sudu. Naravno, tih dokaza u arhivima nema i sve ostaje u zoni špekulacija i navodnog „iščitavanja“. Žalosno je da Manolić tvrdi da je još 1991. godine čuo da je Karamarko bio suradnik SDS-a, te priče je prenio Mesiću, ali ne potkrepljuje tu priču ni jednim dokazom, premda je 1991. godine po svojoj funkciji mogao zapovijediti SZUP-u ( Službi za zaštitu ustavnog poretka) da se to precizno provjeri.

SOA je svojim dopisom sudu sve insinuacije glede Karamarka demantirala. U sudskim raspravama iznose se općenite teze uz naznaku da to „iščitamo“ u arhivskoj građi.

„No kada tu građu pažljivo pročitamo kristalno jasno se vidi da Tomislav Karamarko nije bio u suradničkom odnosu sa SDS-om. Još jasnije se vidi da ga je SDS pokušala vrbovati, ali to nije uspjelo“, tvrdi moj dobro obavješteni izvor.

Poruka ove analize je potpuno bistra! Oni koji su urotnički spremni i sposobni rušiti političke glave, sposobni su i instalirati one koji odgovaraju njihovim svjetonazorskim i partikularnim interesima.

U sljedećem broju objavit ćemo nastavak ove intrigantne špijunske priče s teškim posljedicama na stanje u Republici Hrvatskoj.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati