Pratite nas

Gost Kolumne

Mate Knezović: Je li Crkva nemoćna pred ‘novopoganim crkvenjacima’?

Objavljeno

na

Ovih dana je od vjernika laičkog staleža prema biskupima krenuo niz zahtjeva da se predlagatelji i podržatelji Istanbulske konvencije podvrgnu crkvenoj disciplini. Kod toga se zahtijeva da se članovima Vlade RH, koji su prihvatili Istanbulsku konvenciju (IK), uputili ju u Sabor RH na ratifikaciju, te ju brane u javnosti i institucijama (odluka je bila jednoglasna) uskrati pričest i drugi sakramenti. Neki zahtjevi idu za tim da ih se ekskomunicira. Ovo je bila prilika da se te teme stave na dnevni red u unutacrkvenim raspravama i promišljanjima. Prije nekoliko dana Borna Puškarić, pročelnik Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije, izjavio je da se o uskraćivanju pričesti razmišlja.

Međutim, prijetnji ili najava, te javnih opomena od strane biskupa nema, iako se radi o javnim sablaznima i praktičnom otpadu od vjere. Danas sam pratio iskričavu raspravu između katoličke aktivistice i političarke Viktorije Kaleb, dogradonačelice Petrinje, i njezinog biskupa Vlade Košića. Doduše, rasprava se vodila na facebook stranici Zagrebačke nadbiskupije. Ona je iznijela zahtjev da se takvim političarima uskrati pričest i da ih se ekskomunicira, na što je on odgovorio da on ne će nikoga ekskomunicirati. Očito je da još nije, barem tako misle biskupi, došlo do takve situacije, odnosno da nisu ispunjeni uvjeti ili da su ti uvjeti mrtvo slovo na papiru.  Vjerojatno se smatra da nije vrijeme od takvih “radikalnih” poteza. Možda smatraju da nemaju uporište u Kanonskom pravu, možda da ga i imaju, ali se ne bi htjeli zamjeriti nekome. Ta Crkva je, valjda, inkluzivna, pa ona može, valjda, podnijeti svakakav grijeh i javnu sablazan te otpad od vjere bez sankcija i usput primanje svih sakramenata. Kuda ide takva Crkva nije teško vidjeti. Treba otići u pustoš Zapada, odnosno Njemačku, Francusku, Belgiju…

No da ne donosim unaprijed zaključke, bez nekakve analize Kanskog prava, idemo proći kroz nekoliko kanona (kan.) i paragrafa (§).

Kan. 204 . § 1. Vjernici su oni koji su, krštenjem pritjelovljeni Kristu, učinjeni Božjim narodom i zbog toga su, postavši na svoj način dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, pozvani da, svaki prema svojem položaju, vrše poslanje koje je Bog povjerio Crkvi da ga ispuni u svijetu.

Ovaj § jasno navodi da su vjernici “pritjelovljeni Kristu”, te su “pozvani da, svaki prema svojem položaju, vrše poslanje koje je Bog povjerio Crkvi”. Prema ovoj općoj obavezi svi katolici su dužni postupati. To njihovo postupanje je osobito važno ako su na višem položaju u društvu i državi. Njhova je obaveza tim i veća. Koliko mi je poznato velika većina (ako ne i svi) članovi Vlade bi trebali biti “pritjelovljeni Kristu” i dužni su vršiti svoje poslanje kao članovi Crkve. Stoga je Crkva dužna podsjetiti te i takve članove Vlade i Sabora na njihove obaveze. A podsjeća ih na način da neće nikakve posljedice snositi te ih time, praktično, ohrabruje u rušenju njihove “svećeničke, proročke i kraljevske službe”. Ovim su njihove duše, ali i duše pastira i cijelog naroda, u pogibli.

Kan. 208. Među svim vjernicima, dakako po njihovu preporođenju u Kristu, s obzirom na dostojanstvo i djelovanje vrijedi istinska jednakost kojom svi, svatko prema svojem položaju i službi, sudjeluju u izgradnji Kristova Tijela.

Prema ovom kanonu svi su dužni “prema svojem položaju i službi” sudjelovati u izgradnji Tijela Kristova. Položaj i služba članova Vlade i sabornika je časna. Ona je, gledano s crkvenopravne strane, ne samo svjetovna, nego postoji i obveza prema Crkvi, a to je izgradnja Tijela Kristova. Crkva se mora izgrađivati trajno i dužnost je opća svih njezinih članova. Svima je jasno da Plenković i Vlada, a najave su da će ih slijediti i većina sabornika, djeluju upravo suprotno, odnosno razgrađuju Tijelo Kristovo. Zbog toga ih crkvene vlasti moraju pozvati na odgovornost i upozoriti na posljedice koje će za njih slijediti kao članove Crkve.

Kan. 209. §1. Vjernici su obvezni, i svojim načinom djelovanja, uvijek čuvati zajedništvo s Crkvom.

Time što je neki katolik postao članom Vlade ili Sabora njegove obaveze su i dalje “čuvati zajedništvo s Crkvom”. Ako netko od njih ne čuva to zajedništvo, on ga onda uugrožava te takvo narušavanje zajedništva može dovesti i do potpunog prestanka tog zajedništva.

Kan. 212 – §1. Ono što sveti pastiri, budući da predstavljaju Krista, izjave kao učitelji vjere ili odrede kao upravitelji Crkve, to vjernici, svjesni svoje odgovornosti, treba da slijede s kršćanskom poslušnošću.

Ovaj kanon je vrlo interesantan upravo u pogledu prijepora oko IK. Naime, s jedne strane imamo svete pastire koji “predstavljanju Krista” i koji su oko IK nešto izjavili, te su ih vjernici dužni slijediti “s kršćanskom poslušnošću”.

Poznato je da se HBK do sada službeno očitovao o rodnoj ideologiji već četiri puta i to u svojim porukama od 15. listopada 2014. godine i 30. studenoga 2017., te priopćenjima od 12. rujna 2017. i od 13. listopada 2017. godine.

Osobito je interesantno priopćenje od 12. rujna 2017. koje navodi slijedeće:  biskupi ne podržavaju konvenciju koja uz plemenite nakane obrane od nasilja „implementira” u sadržaj zakonskoga akta terminologiju „rodne ideologije”, za koju je papa Bendikt XVI. svojevremeno govorio da „vrši atentat na oblike obitelji koju čine otac, majka i djeca”. A papa Franjo je na susretu mladih u Poljskoj (12. kolovoza 2016.) rekao kako se radi o „ideološkoj kolonizaciji”. Crkva se zauzima za slobodu pojedinaca i naroda i ne prihvaća nikakvu kolonizaciju koja bi zadirala u antropologiju na kojoj stvaramo i izgrađujemo svoj identitet. Biskupi pozivaju sve odgovorne i javne djelatnike u društvu da ne podlegnu zavodljivim, nejasnim i upitnim ponudama po kojima se ponekad izglasavaju zakoni. Europa, kao i Hrvatska, stoljećima je imala svoju filozofiju, antropologiju i etiku na koju se oslanjala politika i društveno djelovanje.

Dakle, učitelji vjere su izjavili to što su izjavili. Vjernici “svjesni svoje odgovornosti” to  trebaju slijediti s “kršćanskom poslušnošću”. Međutim, neki “vjernici” s velikom nadmenošću i u pohodu protiv svojih pastira i subraće vjernika čine upravo suprotno, dapače, oni su spremni obmanjivati ne samo vjernike, nego i svoje pastire. Tako je najistaknutiji “vjernik”, a protivno stavu hrvatskih biskupa koji su utvrdili da je rodna ideologija atentat “na oblike obitelji koju čine otac, majka i djeca”, te da se radi o “ideološkoj kolonizaciji” ,a što predstavlja atentat i na kršćansku “filozofiju, antropologiju i etiku”. Međutim ,vođa atentatora se jasno usprotivio biskupima i iznio suprotan nauk koji se u bitnom sastoji u tome da je IK (a time i rodna ideologija sadržana u njoj) “duboko kršćanska”. Ako je Plenkovićeva teologija o “duboko kršćanskoj” IK točna, onda je “interpretativna izjava” naših biskupa “duboko nekršćanska”. Time se Plenković i cijela njegova Vlada, sa svim ministrima, odmetnula od “kršćanske poslušnosti” i atentatom napada kršćansku “filozofiju, antropologiju i etiku” kako se ističe u spomenutom piopćenju. Usprkos navedenom “atentatu”, taj isti Plenković se besramno pričestio pred cijelom Katoličkom Crkvom i hrvatskim narodom na najveći katolički blagdan, Uskrs. Tada je atentat izvršen u samoj Prvostolnici na samog Isusa Krista. Atentat je obavljen uz asistenciju svećenika i uz nazočnost nadbiskupa zagrebačkog. Atentat je izazvao sablazan među vjernim hrvatskim katoličkim pukom, među mnogim svećenicima, no najavljeno je da se atentati i dalje mogu mirno vršiti. Hoće li biskupi imati hrabrosti izvršiti svoju dužnost i spriječiti u budućnosti ono što su sami nazvali atentatom?

Kan. 212. § 3. Vjernici imaju pravo, dapače, katkada i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i drugim vjernicima.

U pogledu IK vjernici su se, u zadnje vrijeme, prihvatili svoje dužnosti pa su se usudili “svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve … pri tome čuvaju cjelovitost vjere, ćudoređe i poštivanje prema pastirima”, pa raznim putevima alarmiraju i druge vjernike, odnosno usude se svoje mišljenje “priopćiti i drugim vjernicima”. Uz sva mišljenja koja priopćevaju pastirima osobito se ističu zahtjevi za poduzimanjem sankcija prema Kanonskom pravu protiv “atentatora na obitelj koju čine otac, majka i dijete” (prema Benediktu XVI,) odnosno “ideoloških kolonizatra” (prema papi Franji). Općenito gledano, vjernici su već niz godina postali oni koji u javnosti brane kršćanske vrijednosti. Tako je bilo i kod IK. Nesumnivo je da se danas vodi borba uglavnom izvan domašaja pastira, odnosno pastiri ne ulaze, ili ne mogu ući, u široka polja znanosti, kulture, prava, politike i drugih ljudskih djelatnostima. Zabrinjavajući je trend da kasno ili nikako ne uočavaju važnost tih područja i da i ne traže “očitovanje mišljenja” od prokušanih laika. Tako se na žalost otvara sve veći jaz između svijeta i Crkve, ali i između laika i klerika. Egzaktan je primjer i borba oko IK gdje je vidljivo nerazumijevanje i neuvažavanje mišljenja laika.

Kan. 225 – § 1. Laici, budući da ih, kao i sve vjernike, Bog po krštenju i potvrdi određuje za apostolat, imaju opću obvezu i pravo, bilo pojedinačno bilo povezani u društvu, raditi na tome da svi ljudi na svemu svijetu upoznaju i prihvate božansku poruku spasenja; ta obveza to više obvezuje u onim okolnostima u kojima samo preko njih ljudi mogu čuti evanđelje i upoznati Krista.

  • 2. Ta ih posebna dužnost također obvezuje da, svatko dakako prema svojem položaju, evanđeoskim duhom prožimaju i usavršavaju poredak vremenitih stvari i da tako osobito u obavljanju tih poslova i u vršenju svjetovnih zadaća svjedoče za Krista.

Ova obaveza tiče se svih, a na poseban način predsjednika Vlade RH (koji kaže da je katolik), članova Vlade RH i saborskih zastupnika. Ta to je njihova dužnost prema “položaju”, odnosno viskokoj i časnoj dužnosti narodnih vođa.

Kan. 1184 – § 1. Crkveni sprovod treba da se uskrati, osim ako su prije pokazali neke znakove kajanja:

  1. općepoznatim otpadnicima od vjere, krivovjernicima i raskolnicima;
  2. onima koji su izabrali spaljivanje svoga tijela zbog razloga protivnih kršćanskoj vjeri;
  3. ostalim očitim grešnicima kojima nije moguće dopustiti crkveni sprovod bez javne sablazni vjernika.
  • 2. Ako ima neke dvojbe, neka se traži savjet mjesnog ordinarija, čijeg se suda treba držati.

Jedna od odredbi koja, koliko je meni poznato, se nikada ne primjenjuje. U slučaju nenadane smrti nekog od članova Vlade ili onog saborskog zastupnika koji bi glasovao za IK mora se primjeniti ovaj kanon. To im treba priopćiti.

Kan. 1185 – Onomu kome je uskraćen crkveni sprovod treba da se uskrati i svaka sprovodna misa.

Kan. 1311 – Crkva ima prirođeno i vlastito pravo kažnjavati vjernike prekršitelje kaznenim mjerama.

Gore smo, bez ikakve razumne sumnje, dokazali da su članovi Vlada, a prema najavama i velika većina sabornika, krivovjerci i raskolnici. Stoga Crkva, kao što i kaže ovaj kanon, ima “pravo kažnjavati vjernike prekršitelje kaznenim sankcijama”.

Kan. 1312 – § 1. Kaznene mjere u Crkvi jesu:

  1. popravne kazne ili cenzure koje su nabrojene u kann. 1331-1336;
    1. očajničke kazne o kojima se govori u kan. 1336.

Ovaj paragraf jasan je da Crkva ima snažna kaznene mjere protiv prekršitelja Kanonskog prava. Dakle, Plenkoviću je nadređeni Zagrebački ordinarij i mora ga slušati ili je otpadnik.

.

Kan. 1312. § 3. Osim toga, primjenjuju se kazneni lijekovi i pokore; lijekovi napose da se predusretnu kažnjiva djela, a pokore više da se kazna zamijeni ili poveća.

Ovaj paragraf osobito je aktualan. Naime, prema najavi iz Vlade i Sabora jasno je da je najavljeno usvajanje pravnog akta koji predstavlja “atentat na obitelj koju čine otac, majka i djeca” (prema Benediktu XVI,) odnosno akta koji predstavlja “ideološkog kolonizatra” (prema api Franji). Crkva bi morala djelovati na način da se “predusretnu kažnjiva djela”. Vjerujem da kanonski pravnici dobro znaju postupak koji se primjenjuje da se “predusretnu kažjiva djela”. Otpadništvo je strašno za Crkvu, a upravo otpadništvo je najavljeno dok nema mjera predusretanja i nitko ih ne najavljuje. Dapače, postoje jasne naznake da ih ne će ni biti. Umjesto preventivnog djelovanja Crkva će se jednog dana susresti s teškim posljedicama nepravovremenog djelovanja. Uostalom, takve posljedice su već na djelu.

Kan. 1331 – § 1. Izopćenomu je zabranjeno:

  1. svako služiteljsko sudjelovanje u slavljenju euharistijske žrtve ili u bilo kojim drugim bogoštovnim obredima;
  2. slaviti sakramente ili blagoslovine i primati sakramente;
  3. obavljati bilo koje crkvene službe ili služenja ili zadaće ili vršiti čine upravljanja.

Na žalost ova odredba se ne primjenjuje, iako je sasvim jasno da su neki jednostavno silom Kanonskog prava postali izopćenici. Ovo je veliki propust odgovornih pastira.

Zaključak

Sasvim je jasno da Crkva ne može sve one koji su praktično postali izopćenici i formalno izopćiti, jer je u današnjem vremenu raskolnika i krivovjernika uistinu mnogo. Međutim, nije jasno zašto oni koji cijeli narod vode u tako strašno zlo, koji tvrdokorno ustrajavaju u obmanama i krivovjerju, uživaju ikakvu mogućnost pristupa sakramentima i to javno. Dapače, njihovo tumačenje je u direktnoj suprotnosti s onim što biskupi, pape i Nauk Katoličke Crkve, kažu. K tome obilaze biskupe i potcjenjivački ih obmanjuju, javno iznose interpretativne izjave koje obmanjuju ne samo katolike, nego i cijelo društvo i državu. To čine okorjelo, ustrajno, svjesno, primjenom gnjusnih medijskih kampanja i izdajući o tome cijele brošure. Koliko su Plenković i njegovi suradnici okorjeli u zlu ilustrira i dvojba hoće li dopustiti da pojedini sabornici glasuju po savjesti ili neće. Time zapravo pokazuje da je on gospodar njihovih savjesti. Ova prijetnja je upućena onima koji su najavili glasovanje prema stavu pastira. Pastiri i njih imaju dužnost javno štititi.

Ako li biskupi neće primjeniti pravo prema kojem oni postupaju (Kanonsko pravo), nemaju nikakvo moralno pravo tražiti od bilo koga da postupa po nekom drugom pravu. Ako je Katolička Crkva božanska država, ona je božanska pravna država. Ona je jednostavno dužna postupati po tim božanskim zakonima. Ako netko odbija postupati po tim zakonima, onda je on u sukobu s Bogom te krši i prezire ili zanemaruje Njegove zakone. Stoga je zahtjev naroda Božjeg da se utvrdi jesu li pojedini političari u sukobu s Crkvom i Kanonskim pravom osnovan. Ovaj zahtjev biskupi su dužni razmotriti, utvrditi jesu li ti zahtjevi osnovani i u smislu kaznenih mjera (i kojih kaznenih mjera) i postupiti po Zakoniku Kanonskog prava. Bolje je biti u sukobu s Vladom, koja danas jest,a sutra nije, nego s Bogom.

Prošla su vremena mlakosti. Moramo dobar boj biti, trku završiti i pred Boga doći sa što manje tereta i grijeha. Oni javni, koji djeluju na cijele narode i kulture, osobito su opasni. Pastiri ih mogu suzbiti jer imaju od Boga danu vlast i dužnost da to i čine. Zahtjev naroda Božjeg je potpuno jasan.

U Zagrebu 7. travnja 2018.

Mate Knezović

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Nije ‘problem’ u Thompsonu, već u uspjesima Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Dok se rijeka ljudi s Trga bana Josipa Jelačića slijevala niz zagrebačke ulice i uličice, po raznim mrežama i portalima počele su se objavljivati konačne ocjene dočeka hrvatskih nogometnih reprezentativaca. Više od pola milijuna ljudi, od Plesa do najpoznatijeg hrvatskog trga, priredili su nezaboravan spektakl. Slike tog dočeka obišle su svijet, a najljepše su one koje pokazuju fizičku bliskost Vatrenih i naroda koji je u svakom trenutku mogao pružiti ruku idolima, piše Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Hrvatska nogometna reprezentacija bila je na okupu gotovo dva mjeseca. Dan i noć su se znojili kako bi postigli rezultat kojeg smo svi potajno priželjkivali – nadmašivanje rezultata iz 1998. Trošili smo glasnice i živce, a kritičari Vatrenih ili su se povukli ili su bili kamuflirani među navijačima.

Ipak, najtvrđa društveno-politička pera nisu se hladila ni nakon odličnih utakmica reprezentacije u skupini. Što je uspjeh bio bolji, to su pera bila nervoznija. Odahnuli su, poput bjeloglavih supova, kad se s reprezentativcima pojavio stari plijen, s mikrofonom u ruci, u crno-plavom dresu.

Taj je dres zasmetao, recimo, Dragi Pilselu. On je čak odbio navijati za Vatrene zbog spomenutog dresa. Nekadašnji uspješni bacač kamenja u dalj na sinagoge tako je lamentirao kako “crni dresovi bude ružne asocijacije”. Odbio je Pilsel navijati za Vatrene i unatoč povijesnim rezultatima te je podsjetio kako “gasi Hrvatski radio kad emitira Thompsonovo ustašovanje”.

Nakon deranja ustaškog dresa, krenula je rasprava o Danijelu Subašiću. Još je stadion u Nižnjem Novgorodu pucao od veselja, a na mrežama se već moglo čitati o “Srbinu koji je spasio Hrvatsku protiv Danske”. Naravno, autori takvih tekstova nisu hrvatski patrioti i mrka desnica, već kojekakvi Informeri iz Srbije i moralne vertikale iz Hrvatske.

Pored njih našao se i nezaobilazni domaći tjednik ‘Novosti’. U njemu se mogao pročitati tekst “Tuđman protiv Subašića” Milorada Krstulovića. Autora je zasvrbilo što se Subašić izjasnio kao Hrvat, pa je požurio napisati da je to tako jer bi Subašića neki razapeli ako bi se izjasnio kao Srbin, jer ne slijedi politiku “brojanja krvnih zrnaca” Franje Tuđmana. Krstulović, da nije zlonamjeran, prije nego što bi napisao tu gnusobu odgovorio bi sam sebi na pitanje: koji bi to Hrvat “razapeo” nekog s rukom na srce dok emotivno pjeva hrvatsku himnu?

Nametanje pseudo-teze da bi Subašićevo pripadanje srpskom narodu moglo smetati Hrvatima i navijačima Vatrenih je već više puta viđena provokacija. Kad se već dotiče “brojača krvnih zrnaca” Tuđmana, Krstulović bi se trebao prisjetiti da je taj Tuđman amnestirao i Srbe koji su tjerali nesrpske stanovnike da oko ruke nose bijelu traku i da su u “Tuđmanovoj vojsci” bili i Srbi koji nisu prihvaćali zlo zvano SAO Krajina. To ultimativno zlo smeta svakom prisebnom Hrvatu, a nikako pojedinci koji drže ruku na srce, za Hrvatsku.

Ukazivanje ustaša dosegnulo je svoj klimaks na dočeku Vatrenih. Poslije polufinala s Engleskom danima su mediji pisali kako će reprezentativci zatražiti da, zajedno s njima, Marko Perković Thompson pjeva u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića. Svima je poznato da je njegova pjesma ‘Lijepa li si’ postala svojevrsni doping nogometaša i drugih sportaša.

Unatoč molbi viceprvaka svijeta, organizatori su procijenili kako Thompsonu nije mjesto na bini. Vjerojatno su brinuli o slici Hrvatske u svijetu koju ‘savršeno’ promoviraju aktualne vlasti u odnosu na, kako neki kažu, pjevača ‘ustašu’. Tako su izbornik Zlatko Dalić i kapetan Luka Modrić morali Thompsona švercati u bus sve do bine. Organizatori su nevoljko dopustili glazbeniku da s navijačima otpjeva ‘Lijepa li si’, a kad je Modrić zatražio ‘Geni kameni’ glazbe nije bilo. Cijela fešta je prekinuta s naprasnim “laku noć” iako su i navijači i nogometaši “tražili još”. Zar nije jasno da cenzura danas izaziva kontraefekt? Nogometaši su u inat pjevali ‘Gene kamene’ u Splitu, Varaždinu, Omišu, Donjem Miholjcu, Slavonskom Brodu, Sesvetama, Imotskom i drugim mjestima gdje je tu pjesmu s njima pjevalo još više stotina tisuća građana.

Bez obzira na sportska slavlja uz Thompsonove pjesme, kolumnistica Đurđica Klancir pita se “jesmo li opteretili Zlatka Dalića očekivanjem da će trasirati normalno domoljublje u Hrvatskoj?” Očito da Klancir misli da domoljublje može biti nenormalno. Da je normalno nenormalno, a nenormalno normalno jasno je i iz ovog dijela njenog teksta: “Bilo je mnogo onih koji su i ‘Lijepa li si’ bili spremni oprostiti u trenucima velikog tuluma i veselja”.

Ukratko, prema naprednim kriterijima koje nogometnim ognjištarcima nameću naprednjaci Klancir i drugi, ružna ‘ustaška’ ‘Lijepa li si’ je nešto čega se trebamo sramiti. Ali tu i tamo – od srca Vam hvala gospođo Klancir! – nogometašima i masi od pol milijuna duša se može oprostiti.

Zgrozili su se i moralni svjetionici hrvatskog društva Jelena Veljača i Nataša Janjić. Druga je primijetila kako, eto, “mi volimo usrat pred kraj. Takvi smo. Neopisivo”. Tko to voli “usrati” valjda samo ona zna. Sve su one vjerojatno zgrožene zbog “ustaškog pjevača”, kako istog naziva između ostalog i najpoznatiji čitatelj Informera Aleksandar Vučić, ali i Vidioci Boris Dežulović, Tonči Percan, Drago Pilsel i mnogi drugi koji putem medija svijetom šire istinu o ukazanju ustaša.

Problem ne leži ni u crnim dresovima ni u Thompsonu. Još manje u Subašiću. Svjetsko prvenstvo je pokazalo kako se neki i dalje ne mogu pomiriti s dobrim rezultatima Hrvatske na svjetskoj razini, u nogometu i drugim poljima. Nitko dobronamjeran ne bi dozvolio, a kamoli sudjelovao, zbog glazbenih želja, u blaćenju pobjedničke reprezentacije koja je predstavila Hrvatsku bolje nego itko dosad.

Nevjerojatno je da promidžbu “ustaštva” podjednako vide Percan i premijerov (sad bivši) posebni savjetnik za medije Krešimir Macan koji je na Twitteru podijelio mišljenje da se na dočeku radilo o pokušaju “mekog ustaškog državnog udara”. Umjesto da mudro šuti ili reagira na očitu provokaciju, Macan je prihvatio asistenciju i nadodao kako ustaški udar “nije uspio”. Zbog toga su se neki građani s pravom pitali je li upravo Macan jedan od organizatora koji je odlučio bojkotirati Thompsona.

Mnogi žive od širenja mita o ustašama u Hrvatskoj, baš onako kako su to u ne baš tako davnim vremenima činile kontraobavještajne strukture i neželjeni gosti. Takvima su smetali uspjeh i afirmacija Hrvatske, baš onako kako današnjim Vidiocima ustaštva smeta slavlje Vatrenih. Jer, što su predstavnici Hrvatske uspješniji, bez obzira na boju dresa i pozvane pjevače, to je manji utjecaj svjesnih i nesvjesnih promotora stare formule iz ne baš tako davnih vremena.

Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Ante Gugo: Lijepa Naša čvršća je od svakog njihovog jala.

Objavljeno

na

Objavio

Nije slučajno što je baš ovaj naraštaj uspio ostvariti povijesni uspjeh

Još uvijek traju rasprave o tome zašto su nogometaši uspjeli, a političari ne uspijevaju napraviti isto što i oni. Riječ je o toj ljubavi koja se ogleda i kroz navijačke pjesme, ali i kroz njihovo ponašanje…

Lijepa Naša čvršća je od svakog njihovog jala. Naša mala Hrvatska jača je od svake njihove mržnje, koliko god ona velika bila. Drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, doček naših nogometaša u Zagrebu, ali i izjava izbornika Zlatka Dalića kada su ga pokušali isprovocirati oni koji se ne mogu pomiriti s veličanstvenim trenutcima koje Hrvatska upravo proživljava, pokazali su da je ljubav jača od svake mržnje.

Kada su od Dalića pokušali dobiti izjavu o tome zašto Marko Perković Thompson na svečanom dočeku nije otpjevao još jednu pjesmu, on je odgovorio: “Hrvatska je druga u svijetu, a vi mene pitate o pjevačima. Nemojte, molim vas, imajte poštovanja prema ovim ljudima. Nemojte me provocirati”.

Sve ovo što se zbiva od finalne utakmice u kojoj je Hrvatska izgubila zbog lošeg suđenja, na koje se nitko nije pozivao tražeći opravdanje, i što još uvijek traje kao neki nestvarno lijepi san, samo je sažeta slika našeg nacionalnog karaktera, odnosno svega onoga što mi jesmo.

Stojeći više od osam sati na pola četvornog metra prostora i čekajući vatrene da od Zračne luke dr. Franjo Tuđman dođu na Trg bana Josipa Jelačića, slušao sam navijačke pjesme kojima su zabavljači i voditelji održavali raspoloženje okupljene mase. Sve te pjesme, uključujući i one klasične navijačke pune su ljubavi, pune nježnosti… Uspješnice Zaprešić Boysa, kad se sluša ritam, zvuče kao prave ratničke koračnice, ali njihovi tekstovi govore o dječjim snovima, o roditeljskoj ljubavi koja je bila podloga za ljubav prema domovini, o odrastanju… Ne govori se u njima o razbijanju, nasilju ili bilo čemu sličnom.

Prvih dana Domovinskog rata doslovno nas je pjesma održala. Budili smo se, provodili dane i išli na počinak uz zvuke pjesme Moja domovina. Teško da je itko ikad skladao ljepšu pjesmu o svojoj državi od spomenute koja se i danas neizostavno pjeva na svakoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije. Nije slučajno što je baš ovaj naraštaj vatrenih uspio ostvariti povijesni uspjeh uz zvuke te pjesme koja nas je održala u prvim danima rata za slobodu i neovisnost. Pa pogledajmo, tko su oni?

Luka Modrić kao malo dijete bio je prognanik. Djeda su mu ubili agresori. Dejan Lovren također je morao bježati iz vlastitog doma prije nego što je krenuo u školu. Domagoj Vida, Šime Vrsaljko, Danijel Subašić i ostali odrastali su slušajući riku topova s obližnjih bojišnica, u ozračju borbe za samostalnost i neovisnost Lijepe Naše. Ivan Rakitić nije. On je rođen u Švicarskoj, ali kad je trebao odlučiti hoće li igrati za Švicarsku ili Hrvatsku, odlučio se za zemlju svojih roditelja koji zbog toga nisu dobili švicarsko državljanstvo, a on sam je morao promijeniti sredinu i otići u njemačke klubove jer Švicarska više nije bila sredina u kojoj je bio rado viđen. Ukratko, to su djeca koja su odrastala kako je i domovina nastajala. Sva ta patnja pretvorena u ljubav konačno je eksplodirala u njima. Trebao im je samo pravi vođa, netko poput njih samih. Zlatko Dalić se pokazao kao dobitna kombinacija.

Još uvijek traju rasprave o tome zašto su nogometaši uspjeli, a političari ne uspijevaju napraviti isto što i oni. Riječ je o toj ljubavi koja se ogleda i kroz navijačke pjesme, ali i kroz njihovo ponašanje. Pogledajmo bilo koji svečani politički događaj. Barem polovici političara teško je podići ruku i staviti je na srce. Naši vatreni baš ponosno drže ruku na srcu i pjevaju himnu dok se ona intonira.

Ima tu još nešto vrlo značajno. Većina onih koji danas čine našu političku elitu rođena je, kako se to u žargonu kaže, sa srebrnom žlicom u ustima. Većina naših vatrenih ne da nije imala srebrenu žlicu u ustima, nego neki od njih nisu imali ni aparatić za zube. Naši vatreni su sa svim što su prošli do svog uspjeha, slika prosječne Hrvatske. Isti takav je i njihov izbornik Dalić. On je svjestan za što se oni bore i on ne dopušta da ih itko provocira. On ne skriva da se poslije svake utakmice u svlačionici pjevaju pjesme Marka Perkovića Thompsona, ali se ne boji jasno reći kako svečani doček nije njegov show, nego je to trenutak onih momaka koji su drugi na svijetu.

Toliko mnoštvo se slilo na doček naših vatrenih jer oni se mogu identificirati jedni s drugima. Oni su ona prava prosječna Hrvatska. Oni su suprotnost novom hrvatskom plemstvu koje se kroz političke elite u Lijepo Našoj stvara proteklih četvrt stoljeća. Dalić je kao vođa dao priliku onima koji znaju i imaju iskustvo. Uzeo je on i mlade, ali samo kako bi im dao priliku da gledaju i uče od starijih. To je formula kojom je Dalić uspio. On nije prvi na svijetu, ali je osvojio srca svijeta. To je ona suštinska razlika između njega kao vođe i prosječnog hrvatskog političara koji pokušava biti lider.

Jako dugo je trajao dolazak vatrenih na taj svečani doček jer mnoštvo uz ceste im nije dalo proći. Svi su htjeli dodirnuti barem jednog igrača, svi su htjeli autogram, možda i fotografiju na kojoj se vidi autobus s igračima, ma svi su htjeli zapamtiti taj stvarno jedinstveni trenutak. Mogla je policija jednostavno prokrčiti put autobusu, ali to nitko nije želio. Nisu to htjeli ni naši vatreni, a ni okupljenih pola milijuna ljudi koji su satima čekali uz ceste kojima su oni prolazili.

Uz toliko mnoštvo ljudi sve je prošlo čak i bez najmanjeg incidenta, dok je istovremeno policija u Francuskoj pisala izvješća o mrtvima i ranjenima tijekom dočeka njihove reprezentacije. Nažalost, izgleda kao da je nekima u Hrvatskoj žao što smo priredili veličanstveni doček kojem se svijet ni dva dana poslije ne prestaje diviti. Umjesto da se ponosimo i veselimo mi se već bavimo raspravama o tome.

Po onome što neki ovih dana nastoje nametnuti kao temu zbog jedne (ne)otpjevane pjesme Marka Perkovića Thompsona moramo se zapitati je li njima zaista stalo do toga da u svijet ode lijepa slika o Hrvatskoj ili im je nogometna reprezentacija tek sredstvo za politikantske obračune. 

Možda je ono što se zbivalo na sceni kada su reprezentativci konačno došli na Trg bana Josipa Jelačića moglo trajati i nekoliko minuta dulje, ali tko može zaboraviti slavlje Joe Šimunića koje je trajalo baš minutu predugo na stadionu u Maksimiru nakon utakmice protiv Islanda 2013. godine, kada je naprasno završila njegova blistava nogometna karijera. Vjerujem da bi svi oni, kojima je Hrvatska zaista na srcu, bili sretni da je i tada Šimuniću netko isključio mikrofon, kao što ga je 2018. isključio Thompsonu. Ne tvrdim da bi Thompson poput Šimunića uzviknuo taj pozdrav, ali tko može jamčiti da to ne bi napravio neki provokator iz publike. Ionako neki svjetski mediji pokušavaju uprljati ovaj veličanstveni doček naše reprezentacije izmišljajući incidente s fašističkim obilježjima.

Nažalost, to je naša realnost. Ipak, nisu uspjeli kao što ne uspiju nikad kada su Hrvati jedinstveni. Nema te mržnje koja može pobijediti ovakvu ljubav prema domovini kakva se očituje od trenutka kad su naši vatreni zrakoplovom ušli u hrvatski zračni prostor. Kao što kaže pjesma, to je ljubav koja ne može proć. Naša djeca rata, oni koji znaju i imaju iskustvo, oni koji neupitno i bez kalkulacija vole domovinu, sa svojim izbornikom zapalili su vatru koja obasjava cijeli svijet. Oni su uspjeli. Oni, koji su prije njih kalkulirali i radili kompromise, nisu.

Ante Gugo/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari