Pratite nas

Intervju

Mate KNEZOVIĆ: Mislim da smo izvrsna ekipa za jednu novu politiku

Objavljeno

na

Hrvatska stranka prava (HSP), Hrvatska čista stranka prava (HČSP) i Obiteljska stranka (OS) na parlamentrane izbore u rujnu izlaze zajednički, u koaliciji Pomak, a smisao zajedničkog izaska, kako kažu,  je bolji izborni rezultat. Sa predsjednikom Obiteljske stranke Matom Knezovićem za Kamenjar.com je razgovarao Ante Rašić:

KAMENJAR: Obiteljska stranka je dio koalicije Pomak. Što vas je motiviralo da uđete u tu koaliciju?

KNEZOVIĆ: Prvenstveno činjenica što, u bitnim točkama, imamo istovjetan sustav vrijednosti. Valja istaknuti da smo u koaliciji sa Hrvatskom strankom prava (HSP), Hrvatskom čistom strankom prava (HČSP) i Akcijom za bolju Hrvatsku (ABH). Možemo reći da je pravaštvo rodilo modernu hrvatsku naciju i time omogućilo rađanje hrvatske države. Obiteljska stranka je također jedinstven hrvatski politički proizvod. ABH je stranka osnovana od branitelja i poznaju hrvatsku dušu i probleme. Tako možemo reći da su u koaliciji izvorno hrvatski politički proizvodi koje nudimo kao meni hrvatskom narodu. Vjerujem u trajnu suradnju i nastavak okupljanja politika koje štite iste vrijednosti.

KAMENJAR: Možete li nam nešto reći o Obiteljskoj stranci?

KNEZOVIĆ: Obiteljska stranka osnovana je 2009. godine. Ona je odgovor na posvemašnji brutalni napad na obitelj kao temeljnu instituciju društva i svijeta te Hrvatsku i hrvatski narod. Ona je politički odgovor na rodnu ideologiju (genderizam) koji je vladajuća ideologija te razaranje Hrvatske kao države. Mi smo moderna stranka koja odgovara na najteža pitanja današnjice u nacionalnom prostoru ali imamo i tu univerzalnu komponentu. Kažemo da prihvaćamo kršćansku antropologiju i filozofiju jer samo takav pogled na svijet ima unutarnju snagu preobrazbe hrvatskog narda i stabilnih odnosa s drugim narodima i državama. Stoga se snažno zauzimamo i za zaštitu ljudskog života od začeća do prirodne smrti, obitelji, trajnih vrijednosti i hrvatskog naroda kao naroda patnje, snage i nade.

KAMENJAR: Koje su bitne odrednice programa Pomaka?

KNEZOVIĆ: Pomak nudi novu politiku hrvatskom narodu. Ona se prvenstveno sastoji u izgradnji pravne države utemeljene na hrvatskom povijesnom i priridnom pravu na slobodu. Zbog toga je jedna od naših temeljnih odrednica lustracija koja će se provoditi višeslojno, ne kao progon vještica, nego kao osmišljen političko-pravni projekt oslobađanja Hrvatske države i hrvatskog naroda od teškog komunističko-jugoslavenskog te velikosrpskog elementa. Drugi dio bi se odnosio na isključivanje iz javnog života, sudstva, uprave, policije i političkih stranaka svih koji su sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku te njihovih pomagača. Treći dio odnosit će se na pljačku hrvatskog naroda privatizacijom i pretvorbom. Važno je razumjeti specifičnost hrvatske lustracije jer je hrvatski narod izložen nesmiljenoj i višeslojnoj agresiji i pljački.

KAMENJAR: Predstavljate se kao suverenistička politička opcija. Što bi to konkretno značilo? Kakav je vaš odnos prema Europskoj uniji?

KNEZOVIĆ: Pomak i Obiteljska stranka su suverenističke političke opcije. Suverenitet znači da Hrvati ne prenose svoju suverenu volju na neke druge zajednice država ili međunarodne organizacije. Europska unija se pretvara u neku tvorevinu kojoj volja naroda i država koje joj pripadaju ne zanima. Ona, bez volje i odluka tih država i naroda, uzima sebi sve veće ovlasti, kažnjava ih, prijeti i miješa se u sva područja života. Smatram da se EU može temeljiti na dva nosiva stupa. Prvo su kršćanski temelji, a drugo suverenitet država. Upravo ti stupovi su joj glavni neprijatelji za neku buduću federaciju. EU nas uvodi u puzajući totalitarizam.

KAMENJAR: Kakav je vaš pogled na Domovinski rat? Kakva se politika treba voditi prema braniteljima i ratnim stradalnicima?

KNEZOVIĆ: Branitelji su danas izloženi strašnom medijsko-političkom te institucionalnom progonu. Česta je tvrdnja da su branitelji privilegirani. Međutim, branitelji, objektivno gledano, nemaju čak ni Zakon koji bi ih štitio. Ono što se naziva Zakon o pravima hrvatskih branitelja je, zapravo, Zakon o ratnim stradalnicima i to samo u jednom dijelu. Međutim taj i takav zakon je od 2000. nadalje stalno mijenjan na štetu ratnih stradalnika. U njemu je mnoštvo “mina” i jednostavno glupih (no namjerno postavljenih) idiotskih zapreka. Samo branitelji moraju svakih 6 mjeseci donositi potvrdu da su branitelji. Udovicama se donose rješenja prema kojima supruge ili djeca poginulog branitelja nisu članovi obitelji svog supruga ili roditelja. Samo branitelji nemaju parvo upravljanja svojim vlasničkim udjelima u Fondu hrvatskih branitelja. Budući da osobno znam tko, kako i zašto je osmišljavao i donosio takve zakone mogu mirno reći da su nastali u pravnim laboratorijima jugofašista. Branitelje traba vratiti u javni život, u političke strukture, nadzorne odbore i općenito u sva područja javnog života. Tko može više voljeti i bolje izgraditi Hrvatsku od onih koji su voljni dati svoj život za Domovinu? Zar oni koji su u udrugarskim laboratorijima pripremani na veliku subverziju protiv Hrvatske i koji danas lamentiraju o ljudskim pravima dok pljačkaju narod?

KAMENJAR: Kakva je vaša politika prema obitelji i kako revitalizirati obitelj te pokrenuti povratak iseljeništva i onih koji zadnjih godina odlaze iz Hrvatske?

KNEZOVIĆ: Često ističem da je vladajućim politikama obitelj meta, a ne predmet zaštite i pomoći. Obitelj se sustavno razara od 60-tih godina dvadesetog stoljeća. Prvi i presudan udar na obitelj bio je mijenjanje mentaliteta suvremenog čovjeka na način da mu je ponuđena kontracepcijska pilula kao “dar” slobode, užitka, bezbrižnosti i neodgovornosti. Time je spolni odnos odvojen od prokreacije. Kada se država u to umiješala, a narod prihvatio bez značajnijeg otpora, kao i vjerske zajednice (osim Sv. Oca i dijela Katoličke Crkve)brak i obitelj su dugoročno bili slomnljeni. Nakon toga brzo dolazi legalizacija abortusa, a što predstavlja ubojstvo nevinih ljudskih bića uz predumišljaj i na poticaj države, zatim eutanazija, rodna ideologija, tablete za “dan poslije”… Tome pomaže i radno zakonodavstvo, duljina školovanja, način života, općenito kultura smrti, kako ju je definirao sv. Ivan Pavao II. Sve to se događa i u Hrvatskoj a iz dana u dan je sve gore. Stoga valja mijenjati mentalitet. Politika je samo jedan važan kreator društvenih procesa te nije svemoćna. Zato upravo namjeravamo donijeti zakone kojim će se stimulirati rađanje više djece, kojim će se majkama omogućiti status majke odgajateljice, olakšice poslodavcima za zapošljavanje majki na kraće radno vrijeme, stimulirati poduzetništvo i niz drugih poreznih mjera i intervencija u radon zakonodavstvo.

Što se tiče iseljeništva uspostavljat ćemo pokidane veze, stimulirati povrataki i zapošljavanje povratnika, školovanje i studiranje djece iseljenika u Hrvatskoj, intenzivirati gospodarsku, kulturnu i svaku drugu suradnju. Iseljeništvo je naše neotkriveno blago koje čeka stvaranje povoljnog ambijenta u Hrvatskoj da bi ulagalo, vraćalo se i pomagalo na sve načine Hrvatskoj.

KAMENJAR: Kakve rezultate očekujete na izborima?

KNEZOVIĆ: Sve ćemo napraviti da prođemo u svim izbornim jedinicama. Imamo izvrsne ljude na našim listama sastavljene od članova naših stranaka i niza neovisnih intelektualaca, uglednih i provjerenih domoljuba, koji su svoju ljubav za Domovinu dokazali. Mislim da smo izvrsna ekipa za jednu novu politiku.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Povjesničar Stjepan Lozo: U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a onda su ‘strašne’ ustaše optužili za zločin nad njima

Objavljeno

na

Objavio

Više od 15 godina splitski povjesničar Stjepan Lozo radio je na prikupljanju građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“ kojom razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima! Četiri godine intenzivno je radio na pisanju knjige, pri čemu je bio izložen prijetnjama i pritiscima koji ga ipak nisu zaustavili u naumu. Za prilog Spektar Slobodne Dalmacije je pristao progovoriti i o mnogim drugim tabuima iz novije hrvatske povijesti.

Rekli ste da “nije zdravo napisati ovakvu knjigu”, a ipak ste je napisali. Zašto nije zdravo i zašto ste je napisali, što vas je nagnalo?

– Nije zdravo jer doslovce narušite zdravlje, a napisao sam je jer sam osjećao obvezu povjesničara i zov stotina tisuća nevinih pobijenih Hrvata u velikosrpskom genocidu. Svi mi očekujemo da će neke teške stvari za zajedničko dobro odraditi netko nepoznat drugi. Onda u jednom trenutku shvatite da je gluho doba noći, a taj “drugi“ ne pristiže, da ste taj “drugi“ zapravo vi sami, i da valja ustati i krenuti. Knjigu sam pisao godinama, sjedio, slabio vid i sve tjelesno što s tim ide. To je više od 700 stranica moga rukopisa, gotovo u cijelosti zahtjevnog historiografskoga govora, diskursa, pri čemu sam nastojao slijediti ideal kako dobra historiografija istodobno treba biti i književno djelo. Duhovni napor, gubitak nekih vještina i memorije osobnog života, to je posebna priča. Ujedno se i financijski devastirate, a nakon svega shvatite kako je tiho nestao vaš prethodni društveni život i da osim najuže obitelji komunicirate tek s još pokojim usamljenim jahačem kao što ste i sami.

Ja sam još i dobro prošao. Citirao sam na predstavljanju gospodina Hudelista, koji je 2005. godine krenuo pisati knjigu o sukobu Hrvata i Srba u 20. stoljeću, dakle ono o čemu govori i ova moja knjiga. Zbog te se knjige razbolio i praktično jedva živ ostao, a knjigu nije dovršio. Ja sam se, u nekom čudesnom hodočašću, uspio probiti kroz prašumu.

Tvrdite da su četnici i partizani izvršili genocid nad Hrvatima, a onda su upregli sva propagandna oružja da Hrvate optuže za genocid?

– Još gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima preventivnom propagandom, s predumišljajem, već u lipnju 1941. godine, a onda počeli genocid nad Hrvatima. Nakon šoka koji je u velikosrpskim redovima usljedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaša, usljedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati. Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ SPC. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

“Valerijanov memorandum“ široj javnosti u Hrvatskoj nije poznat. Što je to zapravo i zašto je to važno?

– Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu. Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega.

O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.

Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo neselje. Tako su Srbi počeli genocid nad Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.

O projektu “Homogena Srbija” 1941. ne govori se u školskim udžbenicima, a ne pamtim ni da je ikad spomenut u vrijeme obrazovanja u bivšoj državi. A vidim da je riječ o projektu Velike Srbije i granicama koje su Srbi pokušavali ostvariti i 1991. napadom na Hrvatsku…

– Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno prešućen, dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao što je “Homogena Srbija“. Najviši velikosrpski interes bio je i jest da projekt “Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog kojih su Hrvati goloruki ušli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995

Prelistavajući knjigu koja je doista opsežna, da se zaključiti kako je Srbima obnova Jugoslavije 1945. bila nužna kako bi zataškali dotadašnje zločine i dokrajčili Hrvate koji su, po njihovoj propagandi, ionako, genocidni? Jesam li dobro zapazila taj detalj?

– Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrživ projekt. Ona, dakle, može poslužiti Hrvatima za okupljanje svoga etničkoga i povijesnog prostora, može Srbima za pokušaj stvaranja Velike Srbije, a može i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na štetu najprije starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt, prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova. Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razriještiti, a ni jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja problema. Kao domaćica koja nakon večernjeg druženja pospremi stol i vidljive plohe, a brdo nečistog nabaca u sudoper za sutra. Ili službenik koji na radnom stolu prikuplja predmete koje ne može tek tako riješiti, pa ih stavlja na hrpu dok ih ne strpa u neku ladicu i pobjegne od njih do daljnjega. Eto to su Jugoslavije. Nekakvo napuhavanje da bi masonska organizacija iz nekih svojih razloga “višega reda“ htjela baš Jugoslaviju, to se u mojim uvidima nije potvrdilo. Drugi je problem što je velikosrpska mreža aktivna u angažiranju masonske organizacije po nekim protuhrvatskim principima, o čemu ja u knjizi ponešto govorim. Na toj osnovi vidim i sada neke pokušaje, no po svim pokazateljima ta Srbija neće uspjeti, a ne vidim po čemu bi masonska organizacija u takvim pokušajima mogla profitirati.

Stevan Moljević i njegovi četnici, kao najsnažnija struja srpske politike, Jugoslaviju su prihvaćali tek kao prijelazni oblik Velike Srbije. Nakon izvršenja planiranoga genocida “po uskrsu Jugoslavije“, svi preostali Hrvati bili bi smješteni u smanjenu Hrvatsku nad kojom bi bila uspostavljena srpska hegemonija. To bi bio veliki koncentracijski logor potpunog uništenja Hrvata. Socijalistička Republika Hrvatska nije bila takva Moljevićeva Hrvatska, ali je imala neke njezine elemente.

Bojite li se da će vas optužiti za reviziju povijesti i još gore – za rehabilitaciju ustaškog pokreta i NDH?

– Tko će me optužiti, a da bih ga se ja bojao? Optuživali su me još u Jugoslaviji kao studenta povijesti. Nisu mi dali da uđem u hram božice Klio, ali me ipak nisu zaustavili. No ovdje mogu reći da postoji jedan drugi rizik. Kada sam počeo raditi ovo djelo, krio sam što radim i pazio koje stranice otvaram na internetu. Nadamnom je vršen progon kao da je ovo Velika Srbija o čemu ovdje nema prostora podrobnije govoriti. Oko hrama velikosrpskog zločina i laži izgrađeni su čitavi sustavi strašila i zapreka, tabua i falsifikata, pa i represije, koji tjeraju ili zavode nepoželjne. Ja sam porušio te lubanje i kosti, prošao pokraj straža i srušio im stupove hrama. Knjiga je tu i sada više ništa nije isto.

Tko će mene optužiti za revizionizam i rehabilitaciju ustaša i NDH? Četnici koji su rehabilitirali jednog od najvećih europskih zločinaca Dražu Mihailovića i kojem dižu spomenike. Oni koji daju nazive ulica po Stevanu Moljeviću, jednom od najmonstruoznijih zločinaca Europe. Ili oni koji to ne vide, a mene bi vidjeli? A gdje su tek povijesne činjenice.

Primjerice, u srednjoj Dalmaciji niti jedno srpsko selo nije uništeno. Kakve su to onda “strašne“ ustaše? U Imotskoj krajini prije rata i poslije rata postojala su i postoje sela u kojima ima pravoslavaca izjašnjenih kao Srbi, Glavina Donja, Nebriževac ili Crnogorci. Tko je tu pretrpio genocid? Pravoslavaca, izjašnjenih kao Srbi, bilo je i u zaseocima na Tijarici, kod Aržana, u Svibu, pa tko je tu pretrpio genocid? Ili u zaseocima u Dicmu, Lučanima, Biteliću? Ili u zaseocima Kaštelanske zagore, Broćancu, Ublima, Radošiću, nekolicini kuća u Brštanovu? Tko je tu pretrpio genocid? Kakav je to genocid ako ni jedan zaseok u kojem su živjeli Srbi nije, ne samo istrijebljen, nego ni pretrpio i jedan masovni zločin. A što je najzanimljivije, kad već govorimo o tim “strašnim“ ustašama i toj “strašnoj“ NDH, na istom tom prostoru srednje Dalmacije, srpski zločinci su pobili tisuće i tisuće potpuno nedužnih hrvatskih civila, uključivo i nebrojene žene i djecu, od Mosora i Kamešnice do Biokova, od Krke do Neretve.

Netko će reći da branite NDH?

– NDH je bila brod koji je puštao na sve strane. U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima i tko želi više o tome znati neka uzme moju knjigu u ruke. U tom smislu je i postojeća paradigma o “strašnim“ ustašama na neki način tvorevina velikosrpske propagande. Prava je, međutim, istina da ustaše do ljeta 1941. i srpske pobune nisu činili nikakve posebne zločine prema Srbima, to svatko može provjeriti u mojoj knjizi, te da su funkcionirali kao neka vrsta narodne samoobrane od velikosrpskoga genocida. Ne bi se, dakle, smjelo i dalje nasjedati na srpsku propagandu, niti bi trebalo s prljavom vodom nekih ustaša izbacivati i hrvatsko dijete. Tu moramo izoštriti pogled. Također, postoji nekoliko konceptualnih rješenja koje je afirmirala NDH i koja nisu nadomještena naročito uspješnijima. Primjerice, hrvatska nacija kao zajednica ravnopravnih katolika, muslimana i pravoslavaca. Također i pristup obrani hrvatske granice na Drini. I jedno i drugo je i danas aktualno i pripada korpusu moderne europske političke podloge, naravno uz specifičan pristup u odnosu na Drinu.

Kako se u sve to uklapaju srpske teze o ustancima i antifašizmu?

– Pitanje srpskih pobuna, “ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja šire prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika međunarodne scene.

Nisu je uspostavili ni fašisti ni nacisti i nisu je vodili ni Pavelić ni ustaše. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku organiziran pokret “Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju oružane pobune. Vojska je već do 1941. godine izišla na ekstremne srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni klub, a Srbi su snažno razvijali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oružanog okršaja Hrvata i Srba došlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio napad sila Osovine. Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim četništvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne mjere. Po raspadu Jugoslavije. Hrvati su nastavili osnovno konstituiranje države, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Jurjevdansku“ pobunu (“Đurđevdansku“), no ona ne dobiva šire razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u širu “Vidovdansku“ pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s “Ilindanskom“ pobunom i širenjem oružane agresije pri čemu čine daljnje masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima. Srbi “ustanke” nisu dizali spontano, zbog nekakvih ustaških zločina, niti to ima ikakve veze s antifašizmom, već planirano i organizirano, sa svojom ideologijom, ikonografijom i ciljevima, nošeni protuhrvatskom mržnjom i strastima. To se s fascinantnom sličnošću ponavlja i 1990., odnosno 1991. godine.

U tom smislu, žrtve krivotvorine su i hrvatski partizani. Iz građe se vidi da nisu hrvatski partizani noć u kojoj su sve krave crne. Poraz sila Osovine bio je neminovan i mnogi hrvatski ljudi su mogli vidjeti prijeteću opasnost općeg velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Valjalo je zadržati oružje u rukama. Zbog toga treba izoštriti pogled u odnosu na partizane Srbe i u pitanju provedbe “poratnog pokolja Hrvata“, kako ja nazivam partizansku fazu genocida nad Hrvatima od listopada 1944. do lipnja 1945. godine. Prije toga provedena je četnička faza genocida. Istodobni zločini komunističke revolucije zasebno su događanje s vlastitom genezom.

Prokazali ste i neke Hrvate koji su Srbima poslužili za provedbu paklenog plana likvidacije Hrvata i izlaska na more.

– Dosta prostora dao sam obradi Jure (Đure) Vilovića i osvjetlio ga u nepoznatom svijetlu prave sitne duše i, bez pretjerivanja, moralnog jadnika gotovo u svakom pogledu. Za razumijevanje “modusa operandi“ velikosrpskog uništavanja Hrvata historiografski je vrlo značajan, a vidio sam da nije dovoljno duboko osvjetljen, te da je neprecizno i lociran kao orjunaš, Jugoslaven. No ja sam pokazao da je on prezirao jugointegraliste i da je bio posrbica, četnički zločinac koji je pozivao na potpuni nestanak hrvatskog naroda prijelazom na srpstvo. Karijeru je okrunio radom u vrhu propagadne četničkog pokreta Draže Mihailovića, odmah uz Stevana Moljevića. Četnicima je propagandno marljivo služio i posebno im bio vrijedan kao “Hrvat“. Život je konačno završio plačući nad samim sobom. Ukazujem na fascinantnu sličnost takvog Vilovića s kasnijom pojavom nekolicine novinara-pisaca podrijetlom Hrvata, čak i u današnjoj Republici Hrvatskoj, pa se zaključci nameću sami od sebe.

Na predstavljanju knjige u Splitu rekli ste kako su službeni arhivi prepuni falsifikata koji su postavljeni da hrvatske povjesničare odvedu na krivi trag i da istina ostane nedosegnuta?

– Kada vas zanatu i etici povjesničara uče Mate Suić, Petar Selem, Ljubo Boban, Nada Klaić ili Mirjana Gross, da još neke druge iznimne osobe ovdje ne spominjem, onda je za vas kritičko mišljenje preduvjet i osnova na kojoj možete pokušati pisati povijest “onako kako je to zaista bilo“. Pri tome je odnos povjesničara prema izvoru temeljni moment historiografske kreacije. Svaki izvor mora se svestrano vrednovati, provesti kritiku izvora. Dokumenti u arhivima mogu biti krivotvorine nastale u suvremenosti događaja ili naknadno pa “uvaljene“ među drugu arhivsku građu. Mogu biti potpune ili djelomične krivotvorine. I tako dalje. U knjizi ukazujem na veći broj krivotvorina, no za to valja uzeti knjigu u ruke. Jako vidljivi dio današnje hrvatske historigrafije, posebno mislim na neke katedre suvremene povijesti čiji se čelni ljudi ističu svojim najčešće protuhrvatskim politikantskim komentiranjem svakodnevnice, daleko je na nižim granama od srpske, a nažalost i daleko je na nižim granama u odnosu na onu koja se razvila u komunističkoj Hrvatskoj.

Za Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kakvom sam ja studirao čak i u vremenu komunizma, bila bi sramota da predavaju pojedinci koji danas predavaju i deformiraju nove generacije hrvatskih povjesničara. U svakom slučaju, htio sam poručiti i nešto drugo: moramo pisati hrvatsku povijest čak i u slučaju da nam je uskraćena neka prvorazredna arhivska građa. Ako nam Srbi ne daju naše arhive koji se sada nalaze u Beogradu, što ćemo sjesti i kukati? Povjesničar mora pronaći način i davati odgovore na ključna pitanja svoje generacije.

Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Imamo bizarne situacije 2018. godine gospođa Esih, ja, NZH činimo oporbu, a gospođa Opačić je vlast

Objavljeno

na

Objavio

Saborski zastupnik Nezavisnih za Hrvatsku Zlatko Hasanbegović komentirao je za RTL prebjege u saborskim klubovima.

27 prebjega, pa i vi više niste dio HDZ-a, Sabor otpočetka do danas izgleda prilično različito, je li to prevara birača? 

“Promjena stranke u politici nije nešto neuobičajeno. Ovdje uz rijetke iznimke nije riječ o razilaženju zbog političkih ili ideoloških razloga, ovdje je riječ o moralnoj političkoj kaljuži koja je porušila sve kriterije političkog života, mi u Saboru imamo tektonski poremećaj.

Sabor bi trebao biti izraz biračke volje, bez obzira je li riječ o oporbi ili većini, ova saborska većina je prevara birača, ona nema temeljni izborni legitimitet.

Trebaju li nam onda prijevremeni izbori?

“To je jedini način kako bi se začeo proces konsolidacije hrvatske politike i parlamentarizma. Imamo bizarne situacije 2018. godine. Gospođa Esih, ja, Neovisni za Hrvatsku činimo oporbu, a gospođa Opačić je vlast.

Premijeru je očito glavni partner Bandić koji skuplja zastupnike, mislite li da će tražiti svoju poziciju u Vladi? 

“O tome ne znam, ako tražimo utjelovljenje te moralne kaljuže, to je ono što se naziva tzv. Klubom Milana Bandića u Saboru. On je započeo svoju nacionalnu politiku s jednim mandatom, a sada završava s 11. Javnosti je promaknuo jedan detalj, koja je geneza nastanka toga kluba, koji je u osnovi sakupljalište političkog otpada.

Supstrat toga kluba čine zastupnici nacionalnih manjina i o tome se nikada nije govorilo. Neki od njih su zlorabili poslovničku mogućnost i doveli sebe u privilegiranu pozticiju da su istvoremeno članovi dvaju saborskih klubova, što nijednom drugom zastupniku nije omogućeno.

Ovdje se ne radi samo o kameleonstvu, ovdje ima jasnih elemenata, ovdje je riječ o političkoj korupciji. Ovdje se ne okupljaju politički istomišljenici. Budući da Bandićeva stranka nema ni ideologiju ni vrijednosti, ti ljudi se okupljaju radi interesa.

U pozadini toga interesa stoji politička moć gospodina Bandića koju on crpi iz zloporabe položaja zagrebačkog gradonačelnika i človjeka koji bez bilo kakvih ograničenja raspolaže milijardama.

Parafrazirat ću Stipu Mesića – idimo tragom novca. Potražimo poveznicu između određenih financijskih dotacija koje idu iz Grada prema nekim manjinskim udrugama, manifestacijama, pokroviteljstvima i onda ćete imati odgovor što adi zastupnik mađarske, romske ili neke druge manjine u Bandićevom klubu.”

Vi ste i u Gradskoj skupštini, podržavate li ondje Bandića?

“Parlamentarna situacija se iz zakonskih razloga ne može uspoređivati s onom u Zagrebu. Vlast Milana Bandića ne proizlazi iz Skupštine nego iz njegovog mandata. U Skupštini ne postoji koalicija već tehnička radna većina oko konkretnih točaka i o svakoj točci na dnevnom redu se glasa.”

“U Gradskoj skupštini imamo različite situacije. Neki od zastupnika koji sad nastupaju kao moralni autoriteti prema Bandiću, koji fingiraju oporbu u Skupštini, na nacionalnoj razini s njime čine većinu, su donosili odluke i glasovali u korist nekih prijedloga kada smo mi bili u oporbi.”

Koliko na račun grada Zagreba Bandić skuplja nacionalne političke bodeove – danas rukovanje s Putinom, prije neki dan s kontroverznim političarem iz Jagodine?

Sakupljanje nacionalnih bodova. Ja neću ulaziti u motive jedne velike i ozbiljne države da daje odličje Bandiću. Samo ću podsjetiti na jednu stvar, i time ću reći što mislim o onome tko daje i onome tko prima odličje, prije malo vremena isto ovo odličje je dobio notorni Milorad Dodik, Ivica Dačić, Šešeljev šegrt Tomislav Nikolić i poznati Emir Kusturica.

Ne mogu zamislit da na svojim prsima nosim značku, a kamoli odličje koje su dobili ti ljudi. To je isto vezano uz kontroverzni susret s gospodinom Palmom, političkim blizancem gospodina Bandića.

Ovdje je pogaženo, ne ljudsko i političko dostojanstvo Milana Bandića, to je njegova stvar, nego je pogažano, političko i nacionalno dostojanstvo hrvatskog naroda, rekao je Hasanbegović za RTL

 

Marijan Knezović: Milan Bandić je definitivno čovjek s najmanje obraza u politici

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari