Pratite nas

Kolumne

Mate Kovačević: Konspirativni Josipović

Objavljeno

na

Ako se sadašnji predsjednik države Ivo Josipović bavi bizarnom konspirologijom, onda je za njega, a posebno za hrvatsku državu najbolje da odmah stane na prometnije raskrižje i mirno prolaznicima nudi literaturu koja obećava skori konac svijeta. U protivnom, ovakvom politikom mogao bi nas odvesti prema finisu Croatiae!

josipovic_pravednikMandat Ive Josipovića ostat će zapamćen kao niz pokušaja da autoritetom predsjednika države u zadnji trenutak ponovno poveže Hrvatsku sa Srbijom u zajedničku balkansku regiju. Takva je politika podrazumijevala cijeli niz taktičkih operacija, u kojima je hrvatska politika vlastitu državu podređivala interesima Beograda.

Tako je u međusobnim odnošajima Srbiji prepuštena inicijativa, koja se očitovala u pokušaju primjene srbijanske pravosudne vlasti u Hrvatskoj, čime bi Beograd zapravo nastavio nedovršeni posao započet agresijom devedesetih godina na Hrvatsku.

Tom je operacijom trebalo očito uhititi cijeli niz hrvatskih branitelja i “kolovođa” otpora velikosrpskoj agresiji te ih, poput Veljka Marića, vjerojatno transportirati u Srbiju i tamo zatočiti sve dok ne istrunu. Zato je u javnosti i potaknuta borba za povlačenjem hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, čime bi se uklonila “apsurdna” pravna zapreka za primjenu zakona bivše JNA u Hrvatskoj.

Na unutarhrvatskoj pozornici cijelim nizom političkih zahvata širom je otvoren put afirmaciji srbijanskoga Memoranduma II., što je omogućilo oživljavanje jugokomunističkih kultova, na čijim se skupovima s punim oduševljenjem slavilo srpske masovne pokolje Hrvata, poput primjerice onoga u Srbu, a na kojima su redoviti posjetitelji, uz srbijanske dužnosnike, bili i hrvatski političari, među kojima je naravno bio i nezaobilazni Ivo Josipović.

Veličanjem kulta velikosrpskih ubojica poticana je odvažnost kod srpske manjine da se uključi u provedbu novoga Memoranduma. Ubrzo je potom oživljen i mit o srpskim žrtvama, primjerice u Jadovnu, čime se opravdavao masovni pokolj Hrvata u ratu i neposrednom poraću, a kod novih naraštaja Hrvata stvarala ponovno kolektivna krivnja, da bi se u budućnosti mogao slomiti svaki otpor novoj velikosrpskoj politici.

To je rezultiralo i ukidanjem državnoga saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom bleiburškim žrtvama te otvorilo prostor za političko djelovanje širokoj fronti bivših jugounitarista i pomlađenih orjunaša.

Svoj vrhunac ta je politika doživjela i na diplomatskom polju, pa je hrvatska politika od tradicionalnih veza s Njemačkom i SAD-om preusmjerena na London, što je bio povod da režim pokuša promijeniti Ustav, kako bi spriječio primjenu Europskoga uhidbenog naloga u Hrvatskoj, samo zato da bi se spriječilo procesuiranje komunističkih zločina, a javnosti onemogućilo suočavanje sa stravičnim zločinima i posljedicama totalitarnoga jugoslavenskoga komunističkog režima.

Ista se politika jasno ogleda i u Josipovićevoj kampanji za drugi predsjednički mandat. Nije ju teško prepoznati u njegovu odnosu prema hrvatskim braniteljima, koji kao teški ratni invalidi, upravo zbog nametnutoga ponižavajućeg odnosa prema Domovinskom ratu i njegovim sudionicima, prosvjeduju gotovo dva tjedna pred Ministarstvom branitelja tražeći smjenu bešćutnih birokrata s njegova čela.

Možda je kod prozivanih nositelja vlasti na čelu sa sadašnjim predsjednikom države razumljiv nedostatak patriotskih osjećaja, nu socijalni atavizam prema tako ranjivoj skupini ljudi, u trenutku kad je od posljedica prosvjeda preminula junakinja Domovinskoga rata i teški ratni invalid nezapamćen je u povijesti civiliziranih naroda.

Prebacivati odgovornost za smrt hrvatske ratnice i pokušaj samospaljivanja jednoga branitelja na “kolovođe” prosvjeda, kako to radi Ivo Josipović, nije samo birokratski odnos usporediv s tradicionalnom komunističkom retorikom, nego se po svojoj bešćutnosti može usporediti s komentarom Bojana Glavaševića koji je nesretnu smrt Nevenke Topalušić dočekao riječima kako je “lijepo i slatko umrijeti za domovinu”.

Kako je mladi Glavašević znanstveni gojenac Milorada Pupovca, iz politike Ministarstva branitelja ne bi trebalo isključiti i Pupovčev udjel na službeni odnos prema hrvatskim braniteljima. Tim više što Pupovac preko šefa srbijanske skupštine za provedbu Memoranduma II. – Miodraga Linte – ucjenjuje Josipovića autobusnim biračima iz Srbije i Republike Srpske.

Najava SDP-ova predsjedničkoga kandidata da će i dalje čuvati lik i djelo jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza Tita, a njegovo djelo su Jugoslavija, JNA, OZNA i UDBA, nije ništa drugo nego nastavak podređivanja Hrvatske Srbiji, a na unutarnjem planu sprječavanje svakoga ozbiljnog istraživanja jugoslavenskih komunističkih zločina.

Uostalom, Josipović je nedavno to i potvrdio jednoj tv-postaji kad se usprotivio lustraciji. Ona bi, smatra, unosila nestabilnost i podjele u hrvatsko društvo te dovela u pitanje etičke zasade. Koje su to etičke zasade nije pojasnio, nu više je nego očito kako je pravnik Josipović, kao pravovjerni sljedbenik tvorca izreke da se suci ne moraju držati zakona kao pijan plota, uzmaknuo pred tvrdokornim titoistom.

Za ugled pak Hrvatske u međunarodnim odnošajima možda je najpogubnija skandalozna Josipovićeva izjava kako sukob u Ukrajini vodi “do Trećega svjetskog rata, i onaj tko to ne vidi nije ozbiljan”. Josipović je kao predsjednik države sukreator vanjske i obrambene politike, a Hrvatska je članica Europske unije i NATO saveza pa se razložno postavlja pitanje, čije je to stavove Josipović prenio i komu je uputio informaciju o ukrajinskom sukobu, koji eto vodi do Trećega svjetskog rata?

Naime, još ni jedan dužnosnik savezničkih država nije se požurio sa sličnom porukom! Je li to predviđanje rezultat možda napornoga rada službi za nacionalnu sigurnost ili je predsjednik postao glasnogovornik bizarnih tajnih i konspirativnih društava, koja propovijedaju kako je pred nama svaki novi dan smak svijeta?

Ako je pak to naslutio od svoga londonskog prijatelja i bivšega savjetnika Dejana Jovića, zaključke međusobne raspre, a ima svakakvih rasprava, nije kao predsjednik ozbiljne države smio iznositi u diplomatsku javnost. Naime, izjave predsjednika država članica NATO saveza o sigurnosnim pitanjima prati svaka ozbiljna država, a posebice protivnička strana.

Ako se pak sadašnji predsjednik bavi bizarnom konspirologijom, onda je za njega, a posebno za hrvatsku državu najbolje da odmah stane na prometnije raskrižje i mirno prolaznicima nudi literaturu koja obećava skori konac svijeta.

U protivnom, ovakvom politikom mogao bi nas odvesti prema finisu Croatiae!

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Krajnja svrha Haaškog suda

Objavljeno

na

Objavio

Možda je slučajno to što je američki predsjednik priznao Jeruzalem glavnim gradom države Izrael – a što je, očekivano, popraćeno gnjevom muslimana diljem svijeta – upravo na dan zaključne rasprave u Ujedinjenim narodima o radu Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije (i Ruande), rasprave u kojoj su zemlje, čije državljane taj sud nije progonio, izrazile zadovoljstvo njegovim radom.

Muslimanske zemlje nisu mogle imati razloga za nezadovoljstvo, a kako i bi, kad su prema nalazima Suda u ratu u BiH devedesetih tamošnji muslimani bili cvijeće, a njihovi protivnici zadnje ljudsko smeće. Vrhunac toga predstavlja završna presuda šestorici dužnosnika Herceg-Bosne donesena upravo na UN-ov dan solidarnosti s muslimanima u Palestini. S druge strane, Zapadnjacima, dresiranima da ne vide ono što im se događa pred nosom “u miru”, predstavlja još manji problem praviti se da ne primjećuju kako se to isto (i još gore) događalo u onom, i prostorom i vremenom dalekom im ratu, piše Grgur S./Kamenjar.com

Možda su slučajno prije pet godina hrvatski generali Markač i Gotovina pred istim sudom oslobođeni krivnje upravo u jeku tvrdokorne nekooperativnosti Srbije po pitanju Kosova (a ubrzo je i australski sud donio čitavo desetljeće iščekivanu pozitivnu odluku o izručenju zloglasnog Kapetana Dragana Hrvatskoj), da bi nakon iznuđenog srpskog popuštanja Sud iznenada postao popustljiv prema optuženicima iz te zemlje.

Taman i kad bi sve to bilo slučajno, postoji još nebrojeno pokazatelja kako je Haaški sud godinama služio kao poluga za usmjeravanje geopolitičkih procesa i oblikovanje odnosa između država nastalih na području bivše Jugoslavije, djelujući poput neke vrste eksperimentalnog laboratorija. No, to ipak nije bila krajnja svrha Haaškog suda. Nju je u komentaru danom neposredno nakon zadnje presude naznačio Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz, pohvalivši se poput psa koji je vlasniku vratio bačeni mu štap. Unatoč umirujućim tonovima iz vrhova svjetske politike i Haaškoga suda kako se radi o presudi pojedincima, a ne državama, Glavni je tužitelj ipak imao potrebu naglasiti kako je “Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja”, iako niti jedan od navedenih nije bio ni optužen, a kamoli osuđen pred Sudom.

Krajnja svrha Suda ostvarena je preko “krajnjeg cilja udruženog zločinačkog pothvata (UZP-a)” –  pojma uvedenog u pojmovnik Suda poput asa iz rukava tek u zadnjoj njegovoj presudi.

Naime, Žalbeno vijeće u pravorijeku navodi da je “Krajnji cilj UZP-a” bio “stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom”. Navedeno značenjem odgovara sintagmi u javnom govoru poznatoj kao “podjela Bosne”. To što “podjela Bosne” ne predstavlja kazneno djelo iz djelokruga Haaškog suda nije spriječilo Žalbeno vijeće da mu posveti preko 60 stranica presude.

S druge strane, zaključak o upletenosti hrvatskog državnog i vojnog vrha u kreiranje zajedničkog zločinačkog cilja s namjerom počinjenja djela iz nadležnosti Haaškog suda, kolokvijalno znanih kao “etničko čišćenje”, temelji se na nekoliko prilično labavih i nejasnih referenci, nikako argumenata, još manje dokaza. No, upravo u tome leži sva perfidnost haaškog pravosudnog finala  – ne ćemo puno o tome, jer se njima ne sudi, ali ipak ćemo jasno natuknuti da ih smatramo krivim, jer tko će to dalje propitkivati.

Obrazac zaključivanja kojim su haaški arhitekti “obogatili” baštinu međunarodnog prava u (ne)suđenju Republici Hrvatskoj može se jasno razaznati:

  1. Dokazuje se želja za nečim što uopće nije kažnjivo (krajnji cilj – podjela Bosne)
  2. Zaključuje se da se ta želja može provesti u djelo samo zločinačkom metodom – (krajnji cilj može se postići samo ostvarenjem zajedničkog zločinačkog cilja)
  3. Konstruira se UZP kao alat za ostvarenje zajedničkog zločinačkog cilja
  4. Prišije se etiketa zločinačke države (osudom državnog i vojnog vrha)

I dok je osuda Republike Hrvatske u procesu Herceg-bosanskoj šestorici ostala visjeti ni na nebu ni na zemlji (de iure nije, ali de facto jest), potpuna perverzija Suda očituje se u presudi šestorici dužnosnika Herceg-Bosne, ujedno i organiziranoj obrambenoj strukturi Hrvata u BiH. Ona logičko uporište nalazi u činjenici kako u ratu sve strane čine zločine, što nije nikakvo epohalno otkriće, jer to proizlazi iz same naravi rata. Konstrukcija Haaškog suda ovdje ide obrnutim redom u odnosu na onu primijenjenu na vodstvo Republike Hrvatske:

  1. Izdvoji se ciljana strana u sukobu i konkretni zločini do potankosti stave pod lupu (od pojedinačnih ubojstava civila do pritisaka, nedoličnog ponašanja i izazivanja osjećanja straha)
  2. Iz sporadičnih zločina i u ratu uobičajenih, neizbježnih pojava mjerenih kriterijima iz mirnodopske perspektive stvara se dojam množine “strašnih” zločina te se izvodi zaključak kako je riječ o zločinačkom obrascu (“etničko čišćenje”)
  3. Iz navedenih “posljedica” se konstruira željeni uzrok i počinitelj – UZP i sudionici u njemu motivirani čežnjom za formalno nekažnjivim ali moralno nedopustivim grijehom (“podjela Bosne”)
  4. Prišije se kolektivna etiketa zločinačkog naroda (definiranjem sudionika u UZP-u – “… i svi ostali”)

Navedeni obrazac sve pripadnike struktura kojima je prilijepljen UZP čini potencijalno krivima za svaki pojedini zločin pripisan UZP-u, time i doživotno ucjenjivima. Također, neizravno se unaprijed kriminalizira i sve one koji bi ubuduće mogli dijeliti želju za istim krajnjim ciljem.

Koprena moralno neprihvatljivog krajnjeg cilja (“podjela Bosne”), mada ne i zločina, opravdava selektivnost postupka, kao i zanemarivanje konteksta i kronologije (jer druga strana u postupku postoji samo kao pasivna žrtva). Stoga iz te utakmice na jedan gol kao zaključak slijedi sumanuta inverzija – obrana postaje agresija, a u krajnje dijaboličnoj inačici čak i okupacija samog sebe, u konačnici i samo-protjerivanje.

A taj vrhovni moralni grijeh (“podjela Bosne”) nije ništa drugo nego logično i pragmatično viđenje rješenja dugo odgađanog povijesnog problema kojem nitko još nije dao suvislu i na dulji rok održivu alternativu, a koje tretira sva tri konstitutivna naroda ravnopravno tako da jedan drugome ne budu skrbnik, ali ni podstanar. Pravu prigodu da BiH učini iznutra upravljivom zemljom propustio je bečki dvor još na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, koje desetljeće nakon što je u haaškoj maniri riješio UZP “Zrinski-Frankopan”, pokazavši se nezainteresiranim slijediti vojna postignuća svog genijalnog vojskovođe Eugena Savojskog i riješiti pitanje BiH sukladno uzusima tog vremena, onako kako je to riješeno u Slavoniji i većem dijelu Ugarske. Posljedično, skoro dva stoljeća mračnim vilajetom na rubu isto takvog carstva nastavlja upravljati “bolesnik s Bospora”. Ni Austrija niti obje Jugoslavije ne usude se operirati to slijepo crijevo onako kako je u sličnim slučajevima u ovom dijelu Europe razriješena otomanska ostavština pa i nije tako neobično što upala svako malo bukne.

Predsjednik Tuđman je kao povjesničar bio duboko svjestan kako su sve protimbe zbog kojih Jugoslavija nije mogla opstati sadržane i u BiH i da ona kao takva predstavlja svojevrsni povijesni anakronizam i atavizam. Naravno, Tuđman je kao političar, državni poglavar mlade države koja tek stupa na svjetsku pozornicu, svjestan da nije on taj koji odlučuje kako će se rasplesti BiH čvor, nego su to, kao i uvijek kad su takva pitanja posrijedi, velike sile. To temeljem iscrpne analize desetaka transkripata u izdvojenom mišljenju presude Raspravnog vijeća zaključuje njegov predsjednik, sudac Antonetti. Pri tom se Tuđman kao odgovoran državnik pripremao za svaki mogući ishod, pa i onaj sukladan njegovu viđenju kao povjesničara, pri čemu je vodeći brigu o interesu svog naroda nastojao ishoditi simetričan položaj Hrvata u odnosu na Srbe. Ipak, u javnom prostoru, ali i u presudi Žalbenog vijeća, dominira jedan transkript sa sastanka s kraja ’91 održanog u okolnostima izvjesnog međunarodnog priznanja RH, koji prethodi svima onima koje pedantno analizira sudac Antonetti, a bio je prije svega u funkciji motiviranja Hrvata u BiH za obranu od agresije koja je uslijedila. Ta tko bi dao život za “Jugoslaviju u malom” u vrijeme kad propada BiH Hrvatima posebno nesklona “Jugoslavija u velikom”? Ne bi to učinilo ni onih par paradnih parija pogubljenih u maglama sarajevske kotline, tih zulumćara škurih, cijepljenih od razumijevanja izraza prirodnih težnji naroda iz kojeg su potekli. Dotični je transkript, međutim, Sudu bio dostatan kao krunski dokaz krajnjeg cilja UZP-a, a izdvojen iz konteksta poslužio je i kao izlika Sudu da izraženu želju pretpostavi učinjenim djelima i zaključi kako je Tuđman cijelo vrijeme jedno radio, a drugo tajno mislio i priželjkivao.

Primjenom haaškog obrasca moguće je kriminalizirati sve što počiva na zdravom razumu, pa i ono što predstavlja kumulativno povijesno iskustvo i civilizacijsku baštinu čovječanstva. Ako obrana može biti predstavljena agresijom, onda se može konstruirati i UZP “Pokret za život nerođenog djeteta” tako da se prikaže agresijom na pravo žene na slobodan izbor, dok se UZP “Brak = muškarac + žena” bez napora može prometnuti u besprizorni atak na pravo na ljubav svih sa svima. Time što za osudu više nije nužno aktivno sudjelovati u UZP-u, nego se kriminalizira već i sama želja, stvorena je podloga za uistinu savršeni totalitarizam koji pravosudnim procesuiranjem misli svojih podanika ostvaruje san velikih prethodnika iz prošlog stoljeća. Haaški sud tako na mala vrata donosi međunarodni pravosudni standard koji formalno pokriva onu vrstu presuda kakve su dosad neformalno donosili mediji i iz istog središta moći dirigirane nevladine udruge. Uzme li se ovo u obzir, postaje razumljivo zadovoljstvo ključnih aktera haaške priče i gotovo jednodušan zaključak da je Haaški sud u cijelosti ispunio svoju (krajnju) svrhu. A tko zna, možda ovo ponese i one lako povodljive za mjerilima Svijeta – one koji vole ići u korak s vremenom, a ni suditi im nije mrsko – da se uvedu u napast presuditi UZP-u “Očenaš – ne uvedi nas u napast”. A to bi teško ostavilo neokrznutom i raju u Raju. Srećom po nju – ipak samo tu a ne i Tamo.

Jedna utjecajna globalna organizacija već aktivno primjenjuje dio stečevine Haaškog suda. Diskvalificiravši ruske sportaše sa sljedećih Zimskih olimpijskih igara, Međunarodni olimpijski odbor ostavlja mogućnost nastupa onim pojedincima koji dokažu da su nevini tj. da nisu sudjelovali u sustavnom programu prikrivanja dopinga, dakle nekoj vrsti UZP-a. Prisjetimo li se kako su i HB šestorica bili od početka suđenja u podređenom položaju, budući su morali dokazivati da nisu postojali ni UZP, ni međunarodni oružani sukob (inkriminacije utvrđene u ranijim procesima Haaškog suda u kojima ni u kom svojstvu nisu sudjelovali), uočit ćemo sličan proceduralni obrazac temeljen na potrebi dokazivanja nevinosti.

A kad smo već kod Rusa, kao što je kujica Lajka svojedobno poslužila radi ostvarenja višeg cilja iz plemenitih pobuda – puta čovječanstva u svemir – tako su sada Hrvatska i šestorica Hrvata Herceg-Bosne poslužili kao zamorci za ostvarenje višeg cilja, ovaj put, doduše, iz najnižih pobuda – puta čovječanstva u bezdan.

U trenutcima kad služe kao boksačka vreća za udaranje i kao ispušni ventil za frustracije uzrokovane događanjima onkraj Sredozemlja koja muslimanskom svijetu nisu po volji – sve to još potaknuto i odobreno od onih čijem kulturno-civilizacijskom krugu pripadaju – HB Hrvati si ne mogu priuštiti luksuz odbiti pruženu ruku. Slično kao što ni u poznatoj biblijskoj priči Židov do vrata u nevolji nije odbio ruku svog arhetipskog neprijatelja Samaritanca nakon što su trojica mu zemljaka jedan za drugim prošli pored njega kao pokraj turskog groblja. Kad je u pitanju borba za goli opstanak, stvar puno ne mijenja ni to što ovaj “Samaritanac” ne čini to iz milosrđa, nego iz vlastitog interesa. Jer kad se mora, izbora nema – u nevolji za kuma i “dragog Acu”, pa i velikog mu bracu.

Grgur S./Kamenjar.com

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Na ovu i ovakvu kaznenu prijavu zločinci se mogu samo smijati!

Objavljeno

na

Nakon što je objavljeno da je podignuta kaznena prijava protiv šest osoba zbog atentata na prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođu dr. Franju Tuđmana, koji su 7. listopada 1991. zločinačkim zrakoplovima Jugoslavenske narodne armije (JNA) u popodnevnim satima raketirali Banske dvore čovjek ne zna je li bi se smijao ili plakao?

Tek sad je kazneno prijavljeno šest osoba, od kojih su pet državljani Srbije i jedan državljanin Hrvatske. Osobe su prijavljene za ubojstvo predstavnika najviših državnih tijela u pokušaju te za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Tijekom napada jedna je osoba poginula, a četiri su ranjene. S obzirom da je od ovog zločinačkog čina prošlo 26 godina svima njima, za razliku od optuženih hrvatskih branitelja, mogu staviti „soli na rep“.

Ni jedan se već odavno ne nalazi na teritoriji Republike Hrvatske i nema šanse da se ikada pojave pred hrvatskim pravosuđem. To što će ih možebitno suditi i osuditi u odsutnosti nije ništa drugo nego davanje „oprosta“.

U priopćenju se išlo tako daleko da nisu javno obznanjena ni njihova imena, dok to nije slučaj i za daleko manje prekršaje za koje se eventualno (svaki mjesec) podigne neka kaznena prijava za ljude koji su branili i obranili hrvatsku državu. Za njih se čak iznose i obiteljski podatci, dok se imena ovih ratnih zločinaca čuvaju u tajnosti! Ne objavljuju im se čak ni fotografije! Zašto?

Uz to ni predsjednik Tuđman (umro 1999.) zajedno sa još nekim svojim suradnicima, koji su također u međuvremenu umrli, neće biti u mogućnosti o tome svjedočiti, iako su bili tzv. krunski svjedoci.
Tko je ovaj slučaj svih ovih godina (namjerno) kontinuirano stavljao pod tepih?

Međutim, malo je poznato da su nakon raketiranja Banskih dvora, 7. listopada 1991. zločinački zrakoplovi JNA odletjeli prema Koprivnici, gdje su raketirali vojarnu u kojoj se nalazilo nekoliko stotina hrvatskih branitelja. Tom prigodom jedan je branitelja ubijen, a dva su ranjena. Učinjena je i znatna materijalna šteta. Neki projektili, koji su tom prigodom pali u krug vojarne, srećom, nisu eksplodirali, a da jesu, veliki broj ljudi bio bi ranjen ili ubijen.

Za taj ratni zločin nije podignuta ni kaznena prijava!
Sramotno, ali je tako!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

 

Osumnjičenici za napad na Banske dvore: Za nas ste bili pobunjenici

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari