Pratite nas

Povijesnice

Matko Laginja-otac Istre

Objavljeno

na

Rodio se u Klani na Kastavšćini,  10. kolovoza 1852.godine, ponijevši iz roditeljskog doma, živu svijest o pripadnosti hrvatskom narodu i hrvatskom jeziku. Na to se dograđuje školovanje u hrvatskoj gimnaziji u Rijeci i presudan utjecaj njegova profesora Jelačića, pravaša.

Osnovnu je školu pohađao u rodnome mjestu  u Kastvu, a 1871. završio je Kraljevsku riječku gimnaziju. Potom je u Zagrebu i Grazu studirao pravo. God. 1880. bio je općinski tajnik u Kastvu, a od 1881. odvjetnički pripravnik u Voloskom. U Grazu je 1885. doktorirao pravo te se 1890. osamostalio kao odvjetnik i postao član odvjetničke komore

u Trstu.

Od 1890. do 1915. živio je u Puli, gdje je imao i odvjetnički ured. Kao hrvatski preporoditelj u Istri zalagao se za  neovisnost hrvatskih seljaka od talijanskih veleposjednika i trgovaca. Bio je na čelu zadružnog pokreta, koji je osnovao niz kreditnih zadruga (posujilnica), kao i gospodarsko-potrošačkih zadruga. U njegovoj je odvjetničkoj pisarnici svoje djelovanje 1891. započela Istarska posujilnica u Puli, najveći hrvatski novčarski zavod u Istri, kojemu je Laginja dugo godina bio na čelu. Na zamolbu talijanskih seljaka 1899. utemeljio je posujilnicu i u Vodnjanu. Gospodarska neovisnost i zadružno organiziranje na selu utjecali su na izražavanje vlastite političke volje seljaka na državnim, pokrajinskim i općinskim izborima. Sa svojim je suradnicima Laginja 1903. u Puli utemeljio Gospodarsku svezu za Istru, savez istarskih zadruga. Osim toga, bio je tajnik Družbe sv. Ćirila i Metoda i u Puli je vodio tiskaru „Laginja i suradnici“,  u kojoj je tiskana „Naša sloga“.

Matko  Laginja bio pravnik, i  dok su istarski preporoditelji starijeg naraštaja, među njima i J. Dobrila, bili naklonjeni „slovinskoj“ i jugoslavenskoj ideji pod utjecajem J. J. Strossmayera, dotle pravaš Laginja u pjesmi Istranom odmah istupa s hrvatskim imenom, jasno govoreći o hrvatskim zemljama i hrvatskom jeziku ovako:
Ovo drugo kuda okom gledaš,
I odonud dokud si vidio,
Sve do Drine vode valovite,
Preko Save do Dunaja hladna,
I prek mora cijela Dalmacija;
Sve te zemlje jednoga su roda
Koj’ govori jezikom hrvatskim,
Kojim nas je odhranila majka.

Od svih hrvatskih zemalja – nastavlja Laginja – jedino je „zemlja istrijanska“ jadna.
U njoj je „težka prokletija“ jer „čeljad talijanska“ i „Njemčija stara“ „sve čine u
tuđem jeziku“. Stoga on zaključuje:
A kad narod svog jezika nejma,
Onda narod svog obilježja nejma…

(Jezik, I. Zoričić, Matko Laginja i hrvatski jezik u Istri)

Značenje materinskog jezika kao temeljnoga nacionalnog obilježja utkano je u cijelu
pjesmu. To je bio put kojim je Matko Laginja išao  do kraja života. Obilato je osvjedočen
i u brojnim javnim istupima i kasnijim djelima

Matko  Laginja bio je pravnik ,upravni službenik, odvjetnik, urednik, novinar, tiskar, književnik, pravni povjesnik, glumac, režiser, gospodarstvenik, parlamentarni zastupnik, skupljač narodnoga blaga, hrvatski ban!
Ipak, znatnije se isticao na trima područjima: kao političar, književnik i pisac pravnih spisa. Najmanje istraženo područje njegova života je jezično područje.

A ostao je poznat po istupu u Poreču kada je 21. kolovoza 1883. usred talijanaško-talijanske porečke sabornice. kada je Laginja zatražio riječ, izišao za govornicu i započeo svoje izlaganje na talijanskome, da bi odmah zatim nastavio na hrvatskom jeziku, što je u ono vrijeme za većinu sabornika bilo nezamislivo. U sabornici se smjesta digla velika graja, čuli su se povici, većim dijelom podrugljivi i uvredljivi, pa je zasjedanje prekinuto. Glas o tome brzo se proširio po Poreču, na ulici se okupila skupina gnjevnih građana
pred kojom je Laginja morao bježati i skrivati se. Sve se pročulo do Beča, čime se
Laginja kao vješt odvjetnik kasnije služio u svojim političkim istupima.

Jezičnu stranu Laginjina rada možemo promatrati kao: prvo, stanje u hrvatskom jeziku uopće, a u Istri posebno i, drugo, Laginjin jezik, onakav kakav je ostao osvjedočen u njegovim tekstovima i kakav je izravno ucrtan u njegovim mislima o hrvatskom jeziku. Međutim, odmah valja reći da ovomu drugom: Laginjinu jeziku u objavljenim književnim i drugim djelima, valja pristupiti s oprezom. Naime, i Laginjin su izvorni jezik, uostalom kao i jezik brojnih drugih hrvatskih književnika devetnaestoga stoljeća, priređivači i nakladnici mijenjali i prilagođivali jezičnim i pravopisnim normama svoga vremena.+

Poznato da je Matko Laginja prvi put istupio u javni život kao književnik, točnije kao pjesnik, kada je još kao riječki gimnazijalac 1869. godine objavio
podužu deseteračku pjesmu pod nazivom Istranom u kalendaru Istran za 1870., u
prvom glasilu na hrvatskom jeziku za istarske Hrvate što je tiskano u Trstu. Kasnije
je ta pjesma u više navrata pretiskavana, jer – kako je već davno opaženo – „svojim tonom i tematikom trasira put gotovo cjelokupnoj kasnije nastaloj preporodnoj
književnosti u Istri“.Na drugoj strani u Istri toga vremena većina je življa nepismena, u svom materinskom jeziku čuva i prenosi jedino tradicije usmenoga narodnoga stvaralaštva, a od djela koja su vrlo popularna u narodu tu je Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskog i  naročito molitvenik Jurja Dobrile: Otče budi volja tvoja. Sam će Laginja u Istarskim pričicama, koje su objavljivane u Šenoinu Viencu 1879. i 1880. godine, stanje narodne svijesti u Istri opisati ovako:” Riječ je o tome da se središnja austrijska vlast u drugoj polovici devetnaestog stoljeća često opirala uvođenju hrvatskog jezika u službenu uporabu u Istri, uz talijanski, tobože stoga što istarski Hrvati nemaju jedan jezik već se služe veoma različitim govorima.”
Osim toga, Laginja dosta sigurno za ono doba poznaje istarski jezični mozaik,
i to njegov hrvatski i talijanski dio. U trinaestoj pričici on spominje „dva glavna
plemena“: hrvatsko i talijansko i najprije govori o talijanskom:
„Talijani nisu svi jednoga koriena… Mnogi su čisti Mlečići… mnogi su valjda starosjedioci, osobito stanovnici Vodnjana (Dignano) i Bala (Valle)… Pribrojimo… i Rumunje
istarske k tomu plemenu. Rumunji (Vlahi, Vlasi, Čiči kako jih naš puk zove) još govore
tim jezikom samo na dvih mjestih: na čičkoj visini u Žejanah i izpod Učke u Šušnjevici.“a , ovako sudi o hrvatskim govorima u Istri:
„Ako ćeš drobno dieliti, tri su grane Hrvata u Istri… povrh Kastva na Trst, pak preko
Buzešćine do nad Piran kajkavci; izpod njih do pod Žminj cielom širinom Istre čakavci,
a dolje k Puli štokavci.“

Matko  Laginja je u svim svojim radovima iskazao živo zanimanje za jezik, točnije za hrvatski jezik u Istri, ali u širem kulturnom i društvenom okviru.
Polazeći od samih temelja jezične kulture, poradio je i perom i djelom na buđenju
zatomljene svijesti u najširim narodnim slojevima o vlastitom jeziku i identitetu.
Putovao je po različitim krajevima, osluškivao i bilježio živi govor i poticao je
druge do to isto čine i oni. Naslućivao je kakva je uloga jezika u književnom djelu i
svjedočio da pojam hrvatski jezik uključuje ne samo književni jezik, već i njegove
narodne govore. Na taj je način pripremao tlo za mlađe naraštaje (Matu Balotu,
Zvanu Črnju i dr.) i njihove istraživačka i stvaralačka djela.

U vrijeme kada je živio u Puli,  izgrađen je niz zgrada prema trgu Portarata, među kojima je i zgrada u kojoj je radio dr. Matko Laginja. U ovom je dijelu zgrade 1900. godine rođen i dr. Fran Mihaljević, liječnik i znanstvenik, osnivač suvremene infektologije u Hrvatskoj, koji je umro 1975. godine o čemu svjedoči spomen ploča. Odvjetnik Laginja angažirao se na osnivanju Družbe Ćirila i Metoda 1893. godine, sudjelovao u organiziranju Istarske posujilnice 1891. godine i Narodnog doma 1908. godine, koje su moćno djelovale na pokretanje, okupljanje i prosvjećivanje hrvatskih ljudi u Puli.
Od 1883. godine Laginja je bio hrvatski zastupnik u Pokrajinskom saboru Istre u Poreču, a od 1891. do 1918. bio je zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču, u kojima je mnogo činio za svoje glasače. Laginja je iz Pule otišao u Zagreb u svibnju 1915., u sklopu opće evakuacije pulskog kotara zbog ulaska Italije u rat protiv dojučerašnjih saveznika Austro-Ugarske i Njemačke. U vrijeme raspada Carevine 1918. bio je član Narodnog vijeća SHS u Zagrebu i član privremene Narodne skupštine Kraljevine SHS 1919. i 1920. godine, a 1920. i ban Hrvatske i Slavonije. Izabran u Ustavotvornu skupštinu, napušta je 1921. s još desetoricom zastupnika, te se povlači iz političkog života. Umro je  u Zagrebu 18. ožujka 1930. godine.

Doba političke borbe u Puli kao glavnom središtu austrougarske ratne mornarice kojoj je Matko Laginja dao snažan osobni pečat, bilo je, po Baloti, doba narodne borbe pulskih i istarskih Hrvata za svoja ljudska i građanska prava zakonitim sredstvima. Tim su se putem otvarale hrvatske škole, osvajala općinska vlast, osnivale kreditne zadruge, vodila borba za uporabu vlastitog jezika u općini, kotaru i na sudu te osvajala mjesta u Istarskom pokrajinskom saboru i u Zemaljskom bečkom parlamentu. Iako je Pula, po sastavu stanovnika bila kozmopolitska, austrijski, talijanski i hrvatski narod, kao tri glavne i jezično različite skupine, u zadnjim desetljećima austrougarskog doba, živjele su svaka svojim društvenim, narodnim, političkim i kulturnim životom. Sigurno je svaka od njih utjecala na druge dvije i svaka od njih imala svoje ideale, koji su išle čak i izvan ove državne zajednice. Austro-Ugarska kao konglomerat naroda nije u sebi imala unutarnje, društvene, ekonomske i kulturne snage međusobno ih zbližiti, pa i Puljani, toga doba, nisu smisao svoga života mogli uzajamno pomiriti, što je u sebi nosilo trajne klice razdora.

Dr. Matko Laginja bio je svjetska osoba i jedan od prvih školovanih hrvatskih ljudi u Istri, bio je za ravnopravnu suradnju Hrvata i Talijana u gradu, što je, ponekad, davalo pozitivne rezultate. On je svojom inteligencijom i karakterom, mirnoćom i uravnoteženošću, nesebičnošću i poštenjem priskrbio poštovanje sunarodnjaka, ali i pulskih Talijana te posebno austrougarskih čelnika. Zbog svog neumornog rada i zalaganja za preporod istarskih Hrvata, dr. Matko Laginja dobio je častan naziv “oca Istre”.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. lipnja 1991. – Započelo povijesno zasjedanje Hrvatskog sabora

Objavljeno

na

Objavio

Dana 18. lipnja 1991. započelo je povijesno zasjedanje Hrvatskog sabora koje je neprekinuto trajalo osam dana.

Naime, nakon referenduma o samostalnosti u svibnju, Vlada je pripremila više od 60 prijedloga zakona, a predsjednik Sabora Žarko Domljan sazvao je zasjedanje s obzirom na to da je Predsjedništvo Jugoslavije odbilo pregovore o razdruživanju.

Potrebu dugotrajnog zasjedanja Domljan je također objasnio činjenicom da tako važan korak nije dovoljno samo načelno deklarirati, nego je potrebno donijeti cijeli niz zakona i odluka kojima bi Hrvatska uistinu postala samostalna država.

Zanimljivo, 24. lipnja na skupnoj sjednici zastupnicima se obratio premijer Ante Marković koji se zauzimao za ostanak Hrvatske u Jugoslaviji, uvjeravajući kako međunarodna zajednica neće prihvatiti osamostaljivanje jugoslavenskih republika.

Kao odgovor na njegovo izlaganje došao je protuzahtjev zastupnika da se pokrene postupak utvrđivanja odgovornosti ministra vanjskih poslova Budimira Lončara koji je nekoliko dana prije toga u Berlinu, na sjednici Konferencije za europsku sigurnost i suradnju, uvjeravao međunarodne diplomate kako će u slučaju osamostaljivanja nove države uvesti totalitarizam.

Ipak, unatoč raspravama, hrvatski zastupnici postigli su opći konsenzus, te su donijeli cijeli niz državno-pravnih akata i važnih zakona.

Među stotinjak točaka odlučivalo se o zakonima o hrvatskom državljanstvu, prebivalištu i boravištu građana, osobnim i putnim ispravama, carinskim službama, međunarodnim i mnogim drugim obvezama koje mora ispuniti suverena država.

Najvažniji dio zasjedanja bila je svečana sjednica održana 25. lipnja na kojoj su proglašeni državno-pravni akti kojima je Hrvatska konstituirana kao samostalna i suverena država.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1989. osnovana Hrvatska demokratska zajednica

Objavljeno

na

Objavio

U subotu 17. lipnja 1989. u Zagrebu je održana osnivačka skupština HDZ – Hrvatska demokratska zajednica.

Sljedećih 28 godina članovi HDZ-a predvodili su borbu za neovisnost, teritorijalnu cjelovitost, međunarodno priznanje i afirmaciju Hrvatske, a i danas HDZ ostaje središnja politička snaga daljnjeg razvoja zemlje.

Na današnji dan, 17. lipnja 1989. osnovana je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) u prostorijama nogometnog kluba “Borac” nedaleko od Jaruna (kasnije preimenovanog u NK Jarun). Osnivačkoj skupštini, koja je bila održana u tajnosti zbog straha od komunističke milicije, prisustvovalo je samo 48 ljudi.

Dr. Franjo Tuđman je u uvodnom govoru naglasio da ako milicija upadne, stranka će se smatrati osnovanom. Branimir Glavaš navodno je predložio Tuđmana za predsjednika stranke, što su svi prisutni na glasovanju podržali. Potpredsjednicima su postali Vladimir Šeks, Dalibor Brozović i Krešimir Balenović. Za počasne predsjednike imenovani su Petar Šegedin i Šime Balen, a Milivoj Slaviček postao je predsjednik Središnjeg odbora stranke, piše narod.hr.

Među prisutnima bili su još i Josip Manolić, Ivan Bobetko i Neven Jurica.

HDZ je službeno upisan u registar političkih stranaka tek sljedeće godine, 5. veljače 1990., nakon što je okupljanje u stranke zakonski dozvoljeno od strane tadašnjeg Račanovog vodstva KPH.

Projugoslavenski i prosrpski dio SKH htio je spriječiti na svaki način upisivanje HDZ-a u registar stranaka smatrajući je „ustaškom strankom koja želi raspad Jugoslavije“.

Na čelu sa dr. Franjo Tuđmanom HDZ je postao pokret pod kojim je hrvatski narod organizirao obranu protiv velikosrpske ideje.

Zbog toga je HDZ od samog početka bio pod namjerom unutrašnje i vanjske diskreditacije i pokušaja uništenja.

Osobiti udar na HDZ i dr. Franju Tuđmana izvršen je 1994. od strane grupe utjecajnih i vodećih članova okupljenih oko Stjepana Mesića i Josipa Manolića koji, na sreću, nije uspio.

Kasnije je isti dvojac predvodio u javnosti proces tzv. detuđmanizacije koji je praktički bio pritisak na odricanje HDZ-a i hrvatske politike od uloge i ideja koje je simbolizirala osoba dr. Franje Tuđmana.

Nažalost, to je bilo prihvaćeno čak i od dijela vodstva HDZ-a, pa je tek zahvaljujući pojedincima u HDZ-u, braniteljima i hrvatskim domoljubima općenito taj perfidini projekt rastakanja Hrvatske doživio propast.

 

Svečanom akademijom HDZ u ponedjeljak obilježava 30. obljetnicu osnutka

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari