Pratite nas

Povijesnice

Matko Laginja-otac Istre

Objavljeno

na

Rodio se u Klani na Kastavšćini,  10. kolovoza 1852.godine, ponijevši iz roditeljskog doma, živu svijest o pripadnosti hrvatskom narodu i hrvatskom jeziku. Na to se dograđuje školovanje u hrvatskoj gimnaziji u Rijeci i presudan utjecaj njegova profesora Jelačića, pravaša.

Osnovnu je školu pohađao u rodnome mjestu  u Kastvu, a 1871. završio je Kraljevsku riječku gimnaziju. Potom je u Zagrebu i Grazu studirao pravo. God. 1880. bio je općinski tajnik u Kastvu, a od 1881. odvjetnički pripravnik u Voloskom. U Grazu je 1885. doktorirao pravo te se 1890. osamostalio kao odvjetnik i postao član odvjetničke komore

u Trstu.

Od 1890. do 1915. živio je u Puli, gdje je imao i odvjetnički ured. Kao hrvatski preporoditelj u Istri zalagao se za  neovisnost hrvatskih seljaka od talijanskih veleposjednika i trgovaca. Bio je na čelu zadružnog pokreta, koji je osnovao niz kreditnih zadruga (posujilnica), kao i gospodarsko-potrošačkih zadruga. U njegovoj je odvjetničkoj pisarnici svoje djelovanje 1891. započela Istarska posujilnica u Puli, najveći hrvatski novčarski zavod u Istri, kojemu je Laginja dugo godina bio na čelu. Na zamolbu talijanskih seljaka 1899. utemeljio je posujilnicu i u Vodnjanu. Gospodarska neovisnost i zadružno organiziranje na selu utjecali su na izražavanje vlastite političke volje seljaka na državnim, pokrajinskim i općinskim izborima. Sa svojim je suradnicima Laginja 1903. u Puli utemeljio Gospodarsku svezu za Istru, savez istarskih zadruga. Osim toga, bio je tajnik Družbe sv. Ćirila i Metoda i u Puli je vodio tiskaru „Laginja i suradnici“,  u kojoj je tiskana „Naša sloga“.

Matko  Laginja bio pravnik, i  dok su istarski preporoditelji starijeg naraštaja, među njima i J. Dobrila, bili naklonjeni „slovinskoj“ i jugoslavenskoj ideji pod utjecajem J. J. Strossmayera, dotle pravaš Laginja u pjesmi Istranom odmah istupa s hrvatskim imenom, jasno govoreći o hrvatskim zemljama i hrvatskom jeziku ovako:
Ovo drugo kuda okom gledaš,
I odonud dokud si vidio,
Sve do Drine vode valovite,
Preko Save do Dunaja hladna,
I prek mora cijela Dalmacija;
Sve te zemlje jednoga su roda
Koj’ govori jezikom hrvatskim,
Kojim nas je odhranila majka.

Od svih hrvatskih zemalja – nastavlja Laginja – jedino je „zemlja istrijanska“ jadna.
U njoj je „težka prokletija“ jer „čeljad talijanska“ i „Njemčija stara“ „sve čine u
tuđem jeziku“. Stoga on zaključuje:
A kad narod svog jezika nejma,
Onda narod svog obilježja nejma…

(Jezik, I. Zoričić, Matko Laginja i hrvatski jezik u Istri)

Značenje materinskog jezika kao temeljnoga nacionalnog obilježja utkano je u cijelu
pjesmu. To je bio put kojim je Matko Laginja išao  do kraja života. Obilato je osvjedočen
i u brojnim javnim istupima i kasnijim djelima

Matko  Laginja bio je pravnik ,upravni službenik, odvjetnik, urednik, novinar, tiskar, književnik, pravni povjesnik, glumac, režiser, gospodarstvenik, parlamentarni zastupnik, skupljač narodnoga blaga, hrvatski ban!
Ipak, znatnije se isticao na trima područjima: kao političar, književnik i pisac pravnih spisa. Najmanje istraženo područje njegova života je jezično područje.

A ostao je poznat po istupu u Poreču kada je 21. kolovoza 1883. usred talijanaško-talijanske porečke sabornice. kada je Laginja zatražio riječ, izišao za govornicu i započeo svoje izlaganje na talijanskome, da bi odmah zatim nastavio na hrvatskom jeziku, što je u ono vrijeme za većinu sabornika bilo nezamislivo. U sabornici se smjesta digla velika graja, čuli su se povici, većim dijelom podrugljivi i uvredljivi, pa je zasjedanje prekinuto. Glas o tome brzo se proširio po Poreču, na ulici se okupila skupina gnjevnih građana
pred kojom je Laginja morao bježati i skrivati se. Sve se pročulo do Beča, čime se
Laginja kao vješt odvjetnik kasnije služio u svojim političkim istupima.

Jezičnu stranu Laginjina rada možemo promatrati kao: prvo, stanje u hrvatskom jeziku uopće, a u Istri posebno i, drugo, Laginjin jezik, onakav kakav je ostao osvjedočen u njegovim tekstovima i kakav je izravno ucrtan u njegovim mislima o hrvatskom jeziku. Međutim, odmah valja reći da ovomu drugom: Laginjinu jeziku u objavljenim književnim i drugim djelima, valja pristupiti s oprezom. Naime, i Laginjin su izvorni jezik, uostalom kao i jezik brojnih drugih hrvatskih književnika devetnaestoga stoljeća, priređivači i nakladnici mijenjali i prilagođivali jezičnim i pravopisnim normama svoga vremena.+

Poznato da je Matko Laginja prvi put istupio u javni život kao književnik, točnije kao pjesnik, kada je još kao riječki gimnazijalac 1869. godine objavio
podužu deseteračku pjesmu pod nazivom Istranom u kalendaru Istran za 1870., u
prvom glasilu na hrvatskom jeziku za istarske Hrvate što je tiskano u Trstu. Kasnije
je ta pjesma u više navrata pretiskavana, jer – kako je već davno opaženo – „svojim tonom i tematikom trasira put gotovo cjelokupnoj kasnije nastaloj preporodnoj
književnosti u Istri“.Na drugoj strani u Istri toga vremena većina je življa nepismena, u svom materinskom jeziku čuva i prenosi jedino tradicije usmenoga narodnoga stvaralaštva, a od djela koja su vrlo popularna u narodu tu je Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskog i  naročito molitvenik Jurja Dobrile: Otče budi volja tvoja. Sam će Laginja u Istarskim pričicama, koje su objavljivane u Šenoinu Viencu 1879. i 1880. godine, stanje narodne svijesti u Istri opisati ovako:” Riječ je o tome da se središnja austrijska vlast u drugoj polovici devetnaestog stoljeća često opirala uvođenju hrvatskog jezika u službenu uporabu u Istri, uz talijanski, tobože stoga što istarski Hrvati nemaju jedan jezik već se služe veoma različitim govorima.”
Osim toga, Laginja dosta sigurno za ono doba poznaje istarski jezični mozaik,
i to njegov hrvatski i talijanski dio. U trinaestoj pričici on spominje „dva glavna
plemena“: hrvatsko i talijansko i najprije govori o talijanskom:
„Talijani nisu svi jednoga koriena… Mnogi su čisti Mlečići… mnogi su valjda starosjedioci, osobito stanovnici Vodnjana (Dignano) i Bala (Valle)… Pribrojimo… i Rumunje
istarske k tomu plemenu. Rumunji (Vlahi, Vlasi, Čiči kako jih naš puk zove) još govore
tim jezikom samo na dvih mjestih: na čičkoj visini u Žejanah i izpod Učke u Šušnjevici.“a , ovako sudi o hrvatskim govorima u Istri:
„Ako ćeš drobno dieliti, tri su grane Hrvata u Istri… povrh Kastva na Trst, pak preko
Buzešćine do nad Piran kajkavci; izpod njih do pod Žminj cielom širinom Istre čakavci,
a dolje k Puli štokavci.“

Matko  Laginja je u svim svojim radovima iskazao živo zanimanje za jezik, točnije za hrvatski jezik u Istri, ali u širem kulturnom i društvenom okviru.
Polazeći od samih temelja jezične kulture, poradio je i perom i djelom na buđenju
zatomljene svijesti u najširim narodnim slojevima o vlastitom jeziku i identitetu.
Putovao je po različitim krajevima, osluškivao i bilježio živi govor i poticao je
druge do to isto čine i oni. Naslućivao je kakva je uloga jezika u književnom djelu i
svjedočio da pojam hrvatski jezik uključuje ne samo književni jezik, već i njegove
narodne govore. Na taj je način pripremao tlo za mlađe naraštaje (Matu Balotu,
Zvanu Črnju i dr.) i njihove istraživačka i stvaralačka djela.

U vrijeme kada je živio u Puli,  izgrađen je niz zgrada prema trgu Portarata, među kojima je i zgrada u kojoj je radio dr. Matko Laginja. U ovom je dijelu zgrade 1900. godine rođen i dr. Fran Mihaljević, liječnik i znanstvenik, osnivač suvremene infektologije u Hrvatskoj, koji je umro 1975. godine o čemu svjedoči spomen ploča. Odvjetnik Laginja angažirao se na osnivanju Družbe Ćirila i Metoda 1893. godine, sudjelovao u organiziranju Istarske posujilnice 1891. godine i Narodnog doma 1908. godine, koje su moćno djelovale na pokretanje, okupljanje i prosvjećivanje hrvatskih ljudi u Puli.
Od 1883. godine Laginja je bio hrvatski zastupnik u Pokrajinskom saboru Istre u Poreču, a od 1891. do 1918. bio je zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču, u kojima je mnogo činio za svoje glasače. Laginja je iz Pule otišao u Zagreb u svibnju 1915., u sklopu opće evakuacije pulskog kotara zbog ulaska Italije u rat protiv dojučerašnjih saveznika Austro-Ugarske i Njemačke. U vrijeme raspada Carevine 1918. bio je član Narodnog vijeća SHS u Zagrebu i član privremene Narodne skupštine Kraljevine SHS 1919. i 1920. godine, a 1920. i ban Hrvatske i Slavonije. Izabran u Ustavotvornu skupštinu, napušta je 1921. s još desetoricom zastupnika, te se povlači iz političkog života. Umro je  u Zagrebu 18. ožujka 1930. godine.

Doba političke borbe u Puli kao glavnom središtu austrougarske ratne mornarice kojoj je Matko Laginja dao snažan osobni pečat, bilo je, po Baloti, doba narodne borbe pulskih i istarskih Hrvata za svoja ljudska i građanska prava zakonitim sredstvima. Tim su se putem otvarale hrvatske škole, osvajala općinska vlast, osnivale kreditne zadruge, vodila borba za uporabu vlastitog jezika u općini, kotaru i na sudu te osvajala mjesta u Istarskom pokrajinskom saboru i u Zemaljskom bečkom parlamentu. Iako je Pula, po sastavu stanovnika bila kozmopolitska, austrijski, talijanski i hrvatski narod, kao tri glavne i jezično različite skupine, u zadnjim desetljećima austrougarskog doba, živjele su svaka svojim društvenim, narodnim, političkim i kulturnim životom. Sigurno je svaka od njih utjecala na druge dvije i svaka od njih imala svoje ideale, koji su išle čak i izvan ove državne zajednice. Austro-Ugarska kao konglomerat naroda nije u sebi imala unutarnje, društvene, ekonomske i kulturne snage međusobno ih zbližiti, pa i Puljani, toga doba, nisu smisao svoga života mogli uzajamno pomiriti, što je u sebi nosilo trajne klice razdora.

Dr. Matko Laginja bio je svjetska osoba i jedan od prvih školovanih hrvatskih ljudi u Istri, bio je za ravnopravnu suradnju Hrvata i Talijana u gradu, što je, ponekad, davalo pozitivne rezultate. On je svojom inteligencijom i karakterom, mirnoćom i uravnoteženošću, nesebičnošću i poštenjem priskrbio poštovanje sunarodnjaka, ali i pulskih Talijana te posebno austrougarskih čelnika. Zbog svog neumornog rada i zalaganja za preporod istarskih Hrvata, dr. Matko Laginja dobio je častan naziv “oca Istre”.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Prvi napad oklopa tkz ‘JNA’ u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Tenkovi tkz “Jugoslavenske narodne armije” na Banovini su 15. srpnja 1991. napali policijsku ispostavu u Kraljevčanima, pri čemu su uništili više kuća.

Od mnogih načina kojima su dotad pomagali napade srpskih pobunjenika, ovo pružanje oružane pomoći neuspješnim osvajačkim pokušajima Srba razlikuje se po tome što je to bio prvi izravni napad tenkova JNA na neki hrvatski položaj.

Srbi iz okolnih sela oružano su provocirali, no 13. srpnja počeli su otvoreno napadati. Tog dana, pod krinkom uspostave takozvane tampon-zone, selo je okružila tenkovska jedinica 622. motorizirane brigade iz Petrinje.

Nakon dva dana neuspješnih minobacačkih i pješačkih napada specijalaca JNA i lokalnih pobunjenika, potpukovnik Stanko Letić rano ujutro 15. srpnja zapovjedio je otvaranje tenkovske vatre, pri čemu su poginuli Zvonko Mikolčević i Dubravko Pukšec.

Hrvatski policajci, malobrojni gardisti i domaći branitelji, neopremljeni za protuoklopnu borbu, bili su prisiljeni na povlačenje i izvlačenje ranjenih.

Nakon što su s pomoću tenkova srpski pobunjenici zauzeli Hrvatski Čuntić, Prnjavor Čuntićki, Kraljevčane i Dragotince, a time i cijelu Zrinsku goru, slijedio je pokolj hrvatskog stanovništva koje nije htjelo poći u zbjeg.

Pobunjenici su pobili desetak civila, uglavnom staraca, a sela su opljačkana i zapaljena, kao i župna crkva i franjevački samostan svetog Antuna.

Ratoborni potpukovnik Letić pred kamerama je objašnjavao da je „odmazda nad ustašama“ počinjena da se pokaže moć nakon neuspjeha JNA u Sloveniji.

Zapravo, bio je to prvi korak u osvajanju Petrinje, pri čemu je nekoliko nastanjenih hrvatskih sela bilo zapreka koju je valjalo ukloniti. Da je napad organiziran upravo u režiji JNA, u pisanim izvješćima potvrdio je i zapovjednik garnizona u Petrinji, pukovnik Slobodan Tarbuk. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan prije godinu dana Hrvatska igrala finale SP-a

Objavljeno

na

Objavio

Prije točno godinu dana hrvatska je nogometna reprezentacija nastupila u finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji u kojemu je izgubila sa 2-4 od Francuske, no usprkos tom porazu izabranici Zlatka Dalića ostvarili su najveći uspjeh u povijesti hrvatskog sporta, a koliko je taj rezultat značajan pokazao je i veličanstveni doček u Zagrebu dan nakon finala kada se autobus s reprezentativcima šest sati probijao od zagrebačke zračne luke do Trga bana Jelačića kroz stotine tisuća razdraganih navijača koji su “okupirali” prometnice kojima je autobus prolazio kako bi pozdravili svoje junake.

Finalna utakmica na stadionu Lužniki u Moskvi ponudila je spektakl koji već dugo nije viđen u završnicama velikih nogometnih natjecanja. Posljednji put prije toga šest golova u finalu SP-a postignuto je još 1966. godine kada je Engleska nakon produžetka svladala Zapadnu Njemačku sa 4-2. Štoviše, u moskovskom finalu je postignut jednak broj pogodaka kao i na prethodna četiri finala zajedno, 2002. Brazil je svladao Njemačku sa 2-0, 2006. su Italija i Francuska igrali 1-1, 2010. je Španjolska sa 1-0 bila bolja od Nizozemske, a 2014. Njemačka također sa 1-0 od Argentine.

Zanimljivo, rezultat 4-2 ovime je postao najčešći rezultat finala u povijesti, a dogodio se po četvrti je put. Urugvaj je 1930. svladao Argentinu sa 4-2, 1938. je Italija sa 4-2 bila bolja od Mađarske, dok je 1966. Engleska sa 4-2 nadigrala Zapadnu Njemačku. Efikasniji finale odigrali su samo Brazil i Švedska 1958. u Stockholmu kada je bilo 5-2 za Brazil.

Francuska je povela autogolom Marija Mandžukića u 18. minuti, na 1-1 poravnao je Ivan Perišić u 28., novo vodstvo Francuskoj osigurao je Antoine Griezmann u 38. iz 11-erca, da bi u nastavku “galski pijetlovi” preko Paula Pogbe u 59. i Kyliana Mbappea u 65. minuti stigli do vodstva od 4-1. Na konačnih 4-2 smanjio je Mandžukić u 69. minuti.

Osim velikog broja pogodaka, finalni dvoboj između Hrvatske i Francuske donio je još nekoliko situacija koje su se po prvi put dogodile u finalima SP-a.

Tako je Mandžukić postao prvi igrač koji je postigao autogol u finalu, a prvi je put u finalima korištena VAR tehnologija kada je sudac Pitana nakon pregleda snimke procijenio kako je Perišić igrao rukom u našem kaznenom prostoru.

Hrvatska je odigrala hrabro finale u kojem je sreća ipak bila naklonjena Francuzima, posebno u prvom poluvremenu kada su samo dvaput ozbiljnije ušli u hrvatski šesnaesterac, a nagrađeni su s dva gola – autogolom Mandžukića i iz vrlo dvojbenog jedanaesterca kojeg je nesigurni sudac Pitana nakon dugog provjeravanja ipak dosudio, a uopće nije bio siguran u svoju odluku. Nažalost, i prvom pogotku Francuza prethodio je slobodni udarac kojeg je praktički iznudio Griezmann, a Pitana je nasjeo na njegovu glumu. Nesreća u prvom poluvremenu odredila je tijek utakmice u nastavku jer su u drugom dijelu Francuzi došli do dva vrlo jeftina gola i Hrvatska više nije imala snage za veliki preokret.

I hrvatski izbornik Zlatko Dalić nakon finala je izjavio kako je ključni trenutak bio dosuđeni 11-erac iz kojega je Francuska povela sa 2-1.

“Čestitam Francuzima na osvojenoj tituli naslova svjetskog prvaka. Mi smo tužni i ponosni, ali mislim da smo odigrali dobru utakmicu. Presjekao nas je penal nakon kojega je sve bilo teže. Ipak, moramo biti zadovoljni i ponosni na ono što smo ostvarili. Ostvarili smo najveći uspjeh u povijesti hrvatskog nogometa, ali ostaje mali žal za titulom. No, to je život, to je nogomet. Francuzi nas nisu iznenadili, oni se brane, idu na kontru. Primili smo dva gola slučajna, prvi autogol i drugi penal”, izjavio je Dalić.

Hrvatska nije uspjela osvojiti naslov svjetskog prvaka, ali za utjehu je imala najboljeg igrača SP-a, a to je bio kapetan Luka Modrić. Hrvatski veznjak je odigrao fantastičan turnir i vukao je hrvatski vlak prema finalu. Tri puta je biran za igrača utakmice (Nigerija, Argentina, Rusija) postigavši pritom dva gola uz jednu asistenciju.

“Tužan sam jer smo izgubili, ali i ponosan na sve što smo napravili u Rusiji. Osjećaji su pomiješani, no sigurno kada prođe vrijeme postat ćemo svjesni kakav smo nevjerojatan uspjeh napravili,” kazao je Modrić nakon poraza u finalu zahvalivši se navijačima na fantastičnoj podršci tijekom cijelog turnira.

“Hvala im, osjećali smo njihovu podršku tijekom cijelog turnira. Dolazile su poruke iz svih krajeva svijeta i Hrvatske. To nam je bila dodatna snaga i motiv da se ne predajemo i da guramo do kraja. Došli smo do finala, ali nismo uspjeli napraviti posljednji korak.”

Zanimljivo, Modrić je postao već šesti osvajač Zlatne lopte koji ne dolazi iz redova svjetskog prvaka. Na posljednjem SP-u najboljim je proglašen Argentinac Lionel Messi, a prije njega slavili su Urugvajac Diego Forlan (2010), Francuz Zinedine Zidane (2006), Nijemac Oliver Kahn (2002), te Brazilac Ronaldo (1998). Nitko od njih te godine nije slavio na SP-u. Posljednji vlasnik Zlatne lopte iz redova svjetskih prvaka bio je Brazilac Romario 1994. godine.

“Ponosan sam na to priznanje, ali bio bi sretniji da smo osvojili prvo mjesto. Zahvalio bih se cijeloj ekipi jer bez njih ništa toga ne bi bilo,” dodao je Modrić.

Finale je pratilo 78.000 gledatelja, od čega barem 20.000 hrvatskih navijača, dok je Francuza bilo pet puta manje. Stoga niti ne čudi što je atmosfera u pojedinim trenucima bila kao da se igra na nekom od hrvatskih trgova gdje su ljudi pratili dramu finala. Hrvatski navijači priredili su sjajnu atmosferu na stadionu Lužnjiki, no nažalost ‘slavlje Vatrenih’ pokvarili su francuski nogometaši koji su razbili hrvatske snove o svjetskom naslovu.

“Ludo” je bilo i vrijeme tijekom finala, skoro cijelu utakmicu je nad Moskvom grmilo i sijevalo uz povremenu kišu, u 52. minuti susret je nakratko prekinut nakon što je troje navijača odjevenih u uniforme utrčalo na teren. No, zaštitari su ih brzo iznijeli s travnjaka.

Jak pljusak pratio je i svečanost dodjela medalja nakon utakmice kojemu su prisustvovali hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, odjevena u hrvatski dres, francuski predsjednik Emmanuel Macron, te ruski predsjednik Vladimir Putin. Zanimljivo, organizatori su ekspresno osigurali samo jedan kišobran i to za Putina dok su Grabar-Kitarović i Macron stajali uz svog ruskog kolegu i pokisnuli do kože.

Hrvatska je do srebra u Rusiji stigla pobjedama protiv Nigerije (2-0), Argentine (3-0) i Islanda (2-1) u natjecanju po skupinama, u osmini finala i četvrtfinalu Hrvatska je izbacila Dansku te Rusiju boljim izvođenjem 11-eraca, protiv Danske je rezultat nakon 120 minuta bio 1-1, a protiv Rusije 2-2, da bi u polufinalu sa 2-1 nakon produžetka “pala” Engleska. Nažalost, u finalu se Francuska pokazala previsokom preprekom.

(Hina)

 

Predsjednica o povijesnom finalu SP-a: Bila sam iznimno ponosna. Svijet je prepoznao jedinstvo hrvatske reprezentacije

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari