Connect with us

Komentar

Matko Marušić – Desnica ne napada komuniste, nego desnu vladu od koje je hametice izgubila izbore!

Published

on

O političkoj situaciji i političkoj komunikaciji u Hrvatskoj

Domoljublje je plemeniti osjećaj ljubavi i pripadnosti, a nužno je za opstanak države. No ono samo po sebi nije za to dovoljno nego se mora izraziti kroz političku zrelost, sagledavanje realnosti i procjenu mogućeg. Ravnoteža između domoljublja i političke zrelosti na kraju daje politiku koja je učinkovita i korisna.

U Hrvatskoj postoje dvije inačice neravnoteže domoljublja i političke zrelosti. U javnom smo prostoru jednu znali od samog stvaranja samostalne Hrvatske – onu ljevičarsku, kojoj nedostaje domoljublje, a politička zrelost joj je definirana kao jugoslavenstvo i nastojanje da se uspostavi komunističko društveno uređenje, bez nacije (države), vjere i obitelji. S druge strane, tzv. „desničari“ nemaju manjak domoljublja, ali često imaju manjak političke zrelosti.

Danas su u Hrvatskoj na sceni i jedna i druga pogrješka, jer su i jedni i drugi iskoristili demokraciju, pa i složenu situaciju u kojoj se država nalazi, da javni prostor zaspu političkom komunikacijom koja ne priliči ni ljudskoj komunikaciji, ni narodnim ciljevima, niti opstanku države. Onda je, ni kriv ni dužan i bez objektivnih razloga, dio Hrvata danas nezadovoljnim svojoj državom.

Kako je do toga došlo?

Prvi razlog neprimjerene javne komunikacije u Hrvatskoj je podivljali društveni liberalizam. Pod utjecajem svjetske ljevičarske (komunističke) propagande danas svatko misli da ima pravo na sve. Od neprirodnog i neodgovornog života, psovanja i vrijeđanja drugih do lagode bez odgovarajućeg truda i znanja. Nekad su se ljudi bojali Boga. Nekad su se bojali satrapa, kraljeva, gospodara. Bojali su se komunista, tajnih službi, žandara. Bojali su se učitelja, oca i majke, starije braće i sestara. Danas se ne boje nikoga. „Jer imaju ljudska prava i demokraciju.“ Pa se sve raspalo. Majke i očevi se više ne razlikuju, Boga nema, braća i sestre smiju spolno općiti, obitelj nestaje pa nitko ne brine za djecu, po policiji se pljuje i na nju se puca, a škola je davež kojeg se treba što prije riješiti. Desni se udaljuju od Crkve jer ona ne misli kao oni, a lijevi – zna se – crkve gdje mogu pale, a gdje ne mogu paljenje propovijedaju.

Bez zakona, morala i reda razgorjela se korupcija koju se ne može zaustaviti jer svi u njoj sudjeluju, aktivno ili pasivno, puno ili malo. A svi, bez iznimke, za nju optužuje sve druge.

Tako smo došli do velikog, prevelikog broja nezadovoljnih ljudi. Oni se više nemaju kome obratiti, a sami nemaju snage sebi organizirati život koji će im biti na zadovoljstvo i ponos. Budući da nisu svjesni svoje krivnje a tuđu ne mogu dokazati, za sve optužuju one na vlasti. Te optužbe nisu neutemeljene, ali sigurno nisu put do ukidanja korupcije i stvaranja boljeg života. Put do boljeg života je rad i učenje, s tim da je učenje rad kao i svaki drugi.

Drugi razlog crne slike javnoga života je nestanak ljubavi. Ljubav je savladao nagon, a nagon je sebičnost, okrutnost i poraz morala, časti i korektnosti. Argumenti su zamijenjeni vrijeđanjem, razlika u mišljenjima etiketiranjem, a istina poluistinama i lažima.

Treći razlog je poniženje škole i glupavo podcjenjivanje njezine važnosti. Tko je to vidio da učenici napadaju učitelje, da o njima ružno govore i optužuju ih za svoje slabe ocjene? Tko je vidio da onda roditelji napadaju te učitelje i da ih u tome podržavaju mediji, pa na kraju popušta i vlast i učitelji, a škole postaju samoposluga za mržnju i kritiku? Jeste li ikad čuli i jednog studentskog predstavnika koji javno traži bolju nastavu i više znanja a ne isključivo novac od države (tzv. „studentski standard“), s tim da država nema pravo pitati koliko su studenti uspješni u studiranju – svojemu osnovnom poslu na osnovi kojeg ih hrane i roditelji, i država i svi porezni obveznici? I nebrojeno ste puta čuli da novinar pita đake: „Je li vam žao da praznici završavaju a počinje škola?“. I da onda đaci odgovaraju potvrdno i svi se smiješe s razumijevanjem i simpatijom.

Kako je zapravo danas u Hrvatskoj?

Žalopojke o teškom životu u Hrvatskoj ne dolaze iz materijalnog, nego iz duhovnog siromaštva, onog koje sam gore naznačio.

U Hrvatskoj je, međutim, dobro. Nikad nije bilo bolje i bit će još bolje. Provjeri te tvrdnje postoje dva pristupa: opći, statistički, i pojedinačni, anegdotalni.

Statistički podatci govore ono što sam rekao – nikad se u Hrvatskoj nije bolje živjelo, a dobro se živi i u apsolutnom smislu. Napose kad bi se u procjenu kvalitete života uzele i količine rada, znanja i rizika koje ljudi ulažu u svoju dobrobit (ponajprije primanja). Osim vrlo visoke korupcije (u kojoj sudjelujemo svi, a prijavljuje je skoro nitko) imamo dobre sve ostale parametre pristojnog života. Oni koji kažu da smo „među zadnjima u Europi“ u pravu su, ali zaboravljaju da nikad do 2013. u Europi nismo ni bili, nego smo bili decimirani, neuki i prezreni balkanski kmetovi. Što bi oni htjeli, da odmah budemo kao Njemačka, Nizozemska ili Amerika? Nismo, i ne možemo biti ni kao Mađarska, Litva ili Slovačka. Ali idemo tim putom. I dobro smo.

To nas dovodi do anegdotalne analize stanja u Hrvatskoj. Na stranu bolesti i nesreće, svatko tko se tuži da je siromašan treba uz tu pritužbu kazati što je u životu radio, što radi i što posjeduje, te koliko i na što troši, on i svi njegovi. Pa iz popisa siromašnih treba isključiti sve koji imaju nekretnine, koji su otišli u prijevremenu mirovinu, i koji su na burzi rada ikad odbili i jedan posao. Nezaposleni trebaju objasniti zašto su nezaposleni – što znaju raditi a to im nitko ne da, ni država niti privatni poduzetnici.

Omiljena argumenti nezadovoljnih Hrvata su blokirani i oni koji emigriraju. Blokirani čak imaju i svoju stranku – a program te stranke može biti samo to da njezini članovi i glasači ne vrate dugove koje su napravili. Doktor političke filozofije g. Stjepo Bartulica ovih dana na televiziji kaže: „Ja sam mislio da će država riješiti problem blokiranih, a ne samo odgoditi ovrhe“. Što to znači? Ništa drugo nego da dugove blokiranih plati država, dakle svi. Čemu bi to vodilo u toj njegovoj političkoj filozofiji nego raspadu sustava odgovornosti i privrjeđivanja, koje znamo kao socijalizam koji je sam od sebe propao gdje god je uzeo vlast?

Ako razgovaramo iskreno i pošteno, moramo se upitati (opet bolesti i nesreće na stranu) zašto bi netko tko ima mobitel došao u situaciju da je blokiran jer nije platio pristojbu za uporabu toga mobitela? Zašto netko ne može platiti vodu i struju koje troši za skroman svagdanji život? Pogledajmo što je radio i što radi i pomozimo mu ako to stvarno ne može, pomozimo mu i ako je nešto pogriješio. Svatko ima pravo pogriješiti, ali nitko nema pravo napraviti sustav od nerada i nemara. Za svaku takvu anegdotalnu priču treba vidjeti njezine stvarne korijene. A onda pomozimo i onima koji su sami krivi da su u tom stanju. Ali nitko od njihova stanja nema pravo naprečac stvarati opću sliku i ideologiju.

Emigriranje se smatra velikom hrvatskom nesrećom. Pritom se ili taji ili ne zna koliko Nijemaca, Šveda i Engleza emigrira u SAD, a neki čak i u Hrvatsku. Emigriranje u Hrvatskoj nesretna je tradicija, posljedica neslobode i teškoga života, a danas se nastavlja kao ljudsko pravo čežnje za boljim životom i većim uspjehom. A to pravo se nikome ne može zanijekati, čak ga se ne smije ni kritizirati. U slobodi je svatko je kovač svoje sreće, ali to znači i da za svoju nesreću ne smije kriviti ni zlu kob niti druge ljude.

Napuštanje krasne i dobre države Hrvatske velika je pogrješka. Uzevši ukupno, sve od klime i odnosa plaće i troškova života, do društvene prihvaćenosti i poslovne, društvene i zdravstvene sigurnosti, život u Hrvatskoj je ukupno jako dobar. To ne znači da je idealan ili da je sasvim dobar za sve, ali znači da bismo ga sa životom u drugim sredinama trebali uspoređivati puno objektivnije. Naši emigranti koji se predstavljaju sretnima govore samo o visini svoje plaće, a ne spominju visinu stanarine ili cijenu piva.

Emigriranje se ne može spriječiti, a smanjit će se kad se uravnoteži tržište rada i kad se europskim fondovima postigne da sve seoske kuće dobiju kanalizaciju i nogostup, sva mjesta škole i vrtiće, kina i muzeje, knjižnice i društveni dom i kad svi stanovnici neupitno počnu razvrstavati smeće i otpad. To će se većim dijelom postići za deset godina, a potpuno za dvadeset.

Politička komunikacija u Hrvatskoj

Razloge ružne političke komunikacije u Hrvatskoj objasnio sam gore, a na pojedinosti ne treba trošiti ni vrijeme niti prostor. Činjenica je da je g. Plenković s HDZ-om dobio poštene i slobodne izbore što znači da ga nitko nema pravo divljački napadati za izdaju ili prevaru naroda. Jedan takav negativan primjer je tvrdnja da su parlamentarni izbori 2020. bili neustavni zbog epidemije covida. Misle li njezini autori da bi bili ustavniji sada, kad je bolest proširenija nego ljetos, ili za dva mjeseca, kad će biti još proširenija? Ili da ih nije trebalo ni održati? (U tom slučaju Plenković bi ionako bio na vlasti.)

O komuniciranju g. predsjednika Milanovića ne treba trošiti riječi; dovoljno je bilo pogledati njegov razgovor s g. Romanom Bolkovićem („1 na 1“) da se vidi da se s njim ne može razgovarati. Ipak moram priznati da mi se svidjelo kako je nagazio GONG, Puhovskoga, B.a.b.e. i slične, premda smo to o njima ionako znali. No, ugodno je slušati da tvoj vlastiti predsjednik govori neugodnu istinu o remetilačkim čimbenicima koji pripadaju njegovom političkoj svjetonazoru.

G. Plenkoviću se iskreno čudim da je ušao u javnu prepirku s g. Milanovićem. Možda tu ima nešto osobno, ali diplomat njegova formata upravo tome ne bi smio podleći. Što govorio da govorio, ništa ne može postići. Bila mu je dovoljna potvrda pravnih stručnjaka da za istragu o „Janafu“ nije ni smio niti morao znati.

Ponašanje (govor) „ljevice“ i „desnice“ potvrđuje njihove osnovne značajke: ljevica je u rasulu jer je ljevičarenje stvarno i prirodno glupo, intelektualna slijepa ulica koja uvijek završi na Lenjinu i Staljinu, a desnica je neobrazovana i politički nezrela. Genuinu iracionalnost ljevice dodatno je zeznula pojava neviđena da ljevičar Milanović napada dosad neupitne lijeve ikone, a tupost desnice ilustrira činjenica da ona napada hrvatsku desnu vladu koju se ne može optužiti za ustaštvo.

Desnica, ne napada komuniste, arcineprijatelje njezine ljubljenje slobodne, svete itd. Hrvatske, nego desnu vladu od koje je hametice izgubila izbore! Ti ljudi su se nadali da će s oko tri fraze o domoljublju (otprilike toliko ih je. g. Škoro izgovorio) – dobiti izbore. Pa nisu, a i kako bi kad pod milim Bogom ništa nisu rekli, ni što jest, ni što treba, ni što će učiniti u slučaju da ljudi za njih glasuju. Dapače, poslije izbora stanje im se bitno pogoršalo: zna li itko, ovako napamet, da ne čita nebrojene portale, ponoviti što su zadnja dva mjeseca inteligentno i svehrvatski važno rekli njihovi najjači aduti – bračni par Raspudić, gđa Vidović Krišto ili sam g. Škoro? Ili njihov drugi ešelon, g. Zekanović, g. Penava i drugi?

Što će biti?

Ništa, sve će biti dobro, jer sve stvari su najbolje u najbolje uređenom svijetu. Hrvatska će ostati uljuđena europska država s potajno sretnim stanovništvom, g. Milanović će zeznuti drugi mandat u sudačkoj nadoknadi, g. Plenković će dobiti i treći mandat. Ljevica će javnosti otkriti da od svih izopačenosti ipak najviše voli masturbaciju pa će joj biti oprošteno, a desnica će shvatiti da je Hrvatska bolja i od njezinih najluđih snova pa će se prestati baviti politikom. Čak će i blokirani na kraju platiti račune i stranka će im se spontano raspasti na dvije polovice jedne osobe, komentirao je prof. dr. sc. Matko Marušić, emeritus, za HKV.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari