Pratite nas

Reagiranja

Matko Marušić: Poziv građanima hrvatske da šalju dokaze, svjedočenja i dokumente Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima

Objavljeno

na

Nekoliko me je stvari potaknulo na zamisao koju nosi pismo akademiku Kusiću (u privitku ovoj izjavi). I akademiku Kusiću i Vama, hrvatskoj javnosti, pišem kao Hrvat i građanin slobodne i demokratske države Hrvatske.

  1. Od osamostaljenja Republike Hrvatske i nastupa slobode govora do danas zaprepašten sam otkrićem brojnih istina i neistina u odnosu na ono što su me učili u 45 godina mojega života dobroga učenika u komunističkoj Jugoslaviji. Otkrića laži i tajni bole me kao Hrvata, a vrijeđaju kao osobu. Meni je osobno potrebna puna istina, da smirim nemir svoje duše zbog strašnih istina koje izbijaju u javnost i da život u zemlji u kojoj živim shvatim i prihvatim kao častan život u istini, odgovornosti, toleranciji, razumijevanju i sudjelovanju u mirnoj svakodnevici i očekivanju sve bolje i ugodnije budućnosti.
  2. Vidim golem i bolan rascjep u društvu u kojemu živim i to me smeta, boli i brine. Rascjep proistječe iz odbijanja našega društva da se suoči s povijesnim istinama, tako da ih stručno i temeljito ispita i utvrdi, a onda se prema njima postavi u duhu društva koje ustraje na istini koliko god ona možda bila i neugodna, u duhu poštovanja ljudskih prava bez obzira na sve moguće razlike među ljudima o kojima se radi i u duhu tolerancije i pomirenja na kojima počivaju moj odgoj, životno iskustvo, vjera i uvjerenja.
  3. Sa zadovoljstvom sam dočekao i oduševljeno pozdravio odluku Vlade Republike Hrvatske o stvaranju i imenovanju Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, jer ono je dobilo zadaću da donese:
  4. a) sveobuhvatne preporuke usmjerene na suočavanje s prošlošću;
  5. b) preporuke pravnog reguliranja uporabe i isticanja obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima. (Članak II Odluke.)
  6. Mojim pismom predsjedniku Vijeća postupam u skladu s Člankom VII Odluke koji kaže:

– Vijeće će razmotriti i pisane doprinose njegovom radu upućene od akademske zajednice, nevladinih organizacija, te ostalih pravnih i fizičkih osoba,

jer to znači da mu se kao član akademske zajednice i fizička osoba imam pravo izravno obratiti. Prema tom članku, isto vrijedi i za sve druge građane Republike Hrvatske, pa ih ovime pozivam da to i učine, jer će tako olakšati rad Vijeća i pridonijeti utvrđivanju istine, i donošenja poštenih i korisnih preporuka.

  1. Posebno važnim smatram dva naputka Vlade Vijeću (Članak VI Odluke):

a) Prijedlozi Vijeća bit će utemeljeni na znanstveno valoriziranim povijesnim činjenicama.

To znači da su Vijeću dobrodošli svi potpisani dokazi i svjedočenja, a ti su dokazi, zbog zabrana i laži rasuti u sjećanjima i u nedostupnim ili zanemarenim zapisima i dokumentima. Zato je nužno pozvati sve ljude kojih se tiče hrvatska istina da svjedoče o svakom događaju, u svakom detalju. Nadajmo se da će Vijeće potom objektivno ocijeniti svaki prilog i uvrstiti ga u ukupnu sliku istine ako on to zaslužuje i kako zaslužuje.

b) Ne relativizirajući kršenja ljudskih prava, Vijeće će uvažiti razlike koje su postojale između pojedinih oblika nedemokratskih režima.

Taj naputak Vlade Republike Hrvatske traži da se svi dokazi ocijene u svjetlu načela NErelativiziranja ljudskih prava, što znači da će se sva kršenja ljudskih prava ocijeniti isključivo pravno objektivno, prema današnjim zakonima i kriterijima zakonodavstva Republike Hrvatske, a da će se isključiti politički, svjetonazorski, kontekstualni, osobni i emocionalni elementi odnosa prema tim događajima i činjenicama.

Iznimno je, također, važan drugi dio toga naputka (Vijeće će uvažiti razlike koje su postojale između pojedinih oblika nedemokratskih režima), jer on traži sve postojeće dokaze koji te razlike mogu procijeniti i definirati (i time dodatno implicira umjesnost mojega poziva svim ljudima kojih se ta tema tiče da svjedoče konkretno, provjerljivo i kvantitativno). Naputak također daje na znanje da će se o razlikama suditi samo na osnovi snage i težine podastrtih dokaza.

  1. Nužno je osigurati da se ni jedan dokaz ne izgubi, zataji ili zanemari. Zato predlažem da se svi dokazi šalju predsjedniku Vijeća akademiku Kusiću s izričitim zahtjevom da ga njegova administrativna služba dostavi svim članovima Vijeća. U svrhu dodatnog osiguranja poštenog i objektivnog tretiranja svih podastrtih dokaza od strane Vijeća predlažem da se dokazi poslani Vijeću i javno objave, u pisanim medijima i s izričitom napomenom da su poslani Vijeću. Time će se postići da svi dokazi poslani Vijeću postanu službeni i javni.
  2. Nastojat ćemo organizirati elektroničku pismohranu svih poslanih dokaza, koja bi bila pretraživa, otvorena i sigurna baza podataka.
  3. Dokaze, pisma i svjedočanstva kao i sve drugo (npr. fotografije, preslike dokumenata) treba slati na četiri e-adrese – predsjednika Vijeća akademika Zvonka Kusića i troje njegova administrativnih pomoćnika, kako slijedi:

Akademik Zvonko Kusić, [email protected];

g.Davor Božinović, [email protected];

g.Karlo Ressler, [email protected]; i

gđa Terezija Gras [email protected].

Ako se šalje poštanska pošiljka, ona treba biti naslovljena na sva četiri navedena imena

Vlada Republike Hrvatske

Trg svetog Marka 2, 10000 Zagreb

s povratnicom

  1. Da bi dokumentacija koju pošaljete Vijeću dospjela u javnost i time bila osigurana od zanemarivanja, zaborava ili iskrivljenja, pošaljite je i na jedan od portala koji su zasad prihvatili prijedlog da tu dokumentaciju objavljuju:

Portal Hrvatske udruge Benedikt i portal Croactive: [email protected];

Portal Hrvatskoga kulturnoga Vijeća: g. Davor Dijanović: [email protected].

Vjerujem da će se brzo na svojim stranicama za taj doprinos javiti i drugi portali; za svoje dokumente izaberite jedan.

Matko Marušić

PRILOG: Pismo akademiku Kusiću:

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sjećate li se Kate Šoljić, sjećate li se hrvatskih  mučenica iz Domovinskog rata?

Objavljeno

na

Jedna od najponosnijih majki u Hrvata – Kata Šoljić, rodila se 23. veljače 1923. Mnogi su na žalost već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u hrvatskom Domovinskome ratu poginula čak četiri sina: Niko (r.1942.), Mijo (r.1945.), Mato, (r. 1952.) i Ivo (r. 1948.). Svi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još braće, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

O tome smo pisali i pisat ćemo.

Da se ne zaboravi!

Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e. Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji!) i tada ledenim glasom upitala nazočne: “Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga “ne smije” promovirati u Zagrebu?” Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: “Do 1990. nisam smjela govoriti da sam izgubila  braću, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?”

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje-Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Odaziv je bio izvanredan. Sve do te svečanosti uručenja ovog priznanja dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo joj je priznanje toliko pogodilo u srce da je poslije morala ići čak – tri puta tjedno. Obećavali su joj med i mlijeko, za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu, gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji. O Kati Šoljić objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odaziv, prije bi se reklo da su prešućeni. Milan Bandić, koji je bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah kupiti najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. (Prihod bi išao u korist stradalih branitelja). Znate koliko je knjiga kupio Bandić-ni jednu!

Već duže razmišljam da bi trebalo ponovno tiskati prvu i jednu knjigu o Kati Šoljić, ali vjerujte nema zainteresiranih sponzora!?

Obitelj Šoljić prošla je  pakao i u vrijeme komunizma. Brozovi Udbaši (gdje ste sada perkovići?) neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji danas s njom počiva na vukovarskom groblju.

Kata Šoljić recimo u Vukovaru, nema svoju ulicu, ni trg, po njezinom imenu se ne zove ni jedna kulturna ustanova, iako je zaslužila i spomenik. (U Zagrebu „na kraju grada“ po njoj se zove jedan park!). A cijeli se život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje, nije dozvolila da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu. Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje vodi dr. Zvonimir Šeparović,  čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena. Umrla je 8. srpnja 2008. Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majki, poput Kate Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnja, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još  najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu?

Hrvatske majke, poput Šoljić, Jović i Šegarić, dale su ogroman, nemjerljiv doprinos u svetom Domovinskome ratu.

Kad smo hrvatskom Saboru (lani) predlagali da te žene-mučenice dobiju barem Spomen dan – odbili su!

Sve smo o tome pisali, pa se samo ponavljamo.

Ali, kao da i nismo.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

U Puli održana promocija knjige ‘Mit o Jasenovcu’, unatoč sabotažama

Objavljeno

na

Objavio

U petak 22.02. je u Puli održana promocija filma i knjige Mit o Jasenovcu Romana Leljaka, usprkos žestokom protivljenju IDS-ovog gradonačelnika Pule Borisa Miletića, prijetnjama i grafitima po zidu Crkve Sv. Ivana Krstitelja u Puli.

Neviđena, neprimjerena i degutantna medijska hajka protiv autora, istraživača Romana Leljaka , protiv Katoličke crkve i vjernika, od strane Glasa Istre, nije urodila otkazivanjem promocije, kao što je Boris Miletić sugerirao.

Ne samo da je neprimjerena hajka Glasa Istre na Romana Leljaka, nego je i krajnje neljudska, jer ne razmišljaju urednici o ljudskosti, ne vode računa da g. Leljak ima malodobnu djecu i kako se takvi novinski članci odražavaju na dječju psihu. U agitpropovskom zadatku koji su dobili za odraditi, vjerojatno po političkom naređenju IDS-a izgubili su svaki smisao za etičnost i ljudskost. Gospodina Leljaka nazivaju prevarantom!?

Dvorana ispod Crkve bila je prepuna. Provokatori koji su došli sa novinarima, bili su udaljeni. Osim jednog povika” smeće jedno” nisu imali progodu dalje vrijeđati.

Postavlja se pitanje, kako je moguće u jednoj, po IDS-ovom gradonačelniku Pule, Borisu Miletiću demokratskoj, tolerantnoj, multikulturalnoj sredini, gdje “cvate “suživot, ispoljavati toliku mržnju prema neistomišljenicima i prema drugoj političkoj opciji?

Nameće se samo jedan mogući zaključak, da IDS i njegov pulski gradonačelnik Boris Miletić ne znaju što ti pojmovi znače, ili ako i znaju primjenjuju demokraciju, toleranciju i suživot samo na njima podobne, a za nepodobne koriste metode poznate iz totalitarnog režima; medijske napade, diskvalifikaciju, progone i prisilu.

I onda kao ” osvetu mićeg malog” moram se nasmijati koliko je djetinjasto i mizerno, odmah organiziraju protupredavanje, poznatog jugofila Ive Goldsteina, koji je kao veleposlanik države Hrvatske u Francuskoj, u svojoj radnoj sobi držao sliku J.B.Tita, pokojnog predsjednika pokojne države! Vjerodostojno zar ne?

Ali za razliku od IDS-ovaca, Borisa Miletića i Radničke fronte mi koji smo nazočili promociji Romana Leljaka, nećemo vas ometati, niti pisati gnjusne izjave i članke po novinama, niti privatno diskreditirati g. Goldsteina, već ćemo poštujući demokratska načela, po Rezoluciji UN i Ustavu RH o slobodi i pravu na javno izražavanje svog mišljenja, pustiti čovjeka da ostvari svoja demokratska prava.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari