Pratite nas

Analiza

Matko Marušić: Što otkriva prijedlog rektora Borasa o uvođenju ćirilice u hrvatske osnovne škole?

Objavljeno

na

Zašto je rektor Sveučilišta u Zagrebu u siječnju 2016., tek nekoliko dana prije (teškog) formiranja nove vlade, iznebuha javnosti predložio da se u osnovne škole u Hrvatskoj uvede učenje ćirilice?

[ad id=”93788″]

Osobno sam bio zaprepašten, a učinilo mi se da su zatečeni i svi stručnjaci i političari koje su hrvatski mediji ushićeno pozvali komentirati Borasov prijedlog. Taj zaključak izvodim iz opažanja da su svi govorili o potrebi, ovakvoj ili onakvoj, uvođenja ćirilice, a skoro nitko o razlozima zbog kojih je g. rektor to upravo sada predložio.

Stanje nacije na dan objave Borasova prijedloga

Iako nije ni ratno niti okupacijsko, stanje nacije na dan objave Borasova prijedloga jako je složeno, krhko i zapaljivo. Navest ću samo natuknice, jer je sve to dobro poznato hrvatskoj javnosti: (1) problem s prekonoćnim nametanjem ćirilice u Vukovaru i topogledno nasilje i arogancija Milanovićeve vlade, a onda nasilje građana Vukovara razbijanjem dvojezičnih ploča, (2) smrtonosno ranjavanje Darka Pajčića, hrvatskoga branitelja kojeg je ozlijedio policajac nehrvat dok je Pajčić razbijao ploču, laži i grubosti ministra unutarnjih poslova Ostojića u odnosu na taj slučaj te smrt Darka Pajčića od posljedica napada (3) traženje referenduma o ćirilici od strane Vukovaraca, obraćanje Milanovićeve vlade Ustavnom sudu, poštena presuda Ustavnoga suda koju vlada ne samo da nije poslušala, nego je i ocrnjivala sud, prosvjedi branitelja, pritisak SDP-a na Vukovarce, njihov otpor i pritisak medija, bez otpora, (4) predizborne prljavštine Milanovića i drugova o ustašama i desnim primitivcima, a divljenje ćirilici, (5) migrantska kriza i prijepori oko nje, (6) strašno stanje gospodarstva, koje izaziva brigu građana za vlastitu budućnost, (7) izbori s tijesnim rezultatom, SDP-ovi pritisci na gđu Predsjednicu, ružno ponašanje Milanovića i njegovih ministara prema Predsjednici, prijetnje Milanovića, Grbina i sličnih Ustavnom sudu (do ukidanja, „plagijati“), (8) udbaški „slučaj Prgomet“ i Milanovićevi uporni i nečasni pokušaji razbijanja Mosta, (9) stalni pritisak Pupovca i njegovih, te nevladinih udruga i medija da se uvede ćirilica u Vukovaru, pri čemu Pupovac i dio predstavnika manjina odmah daju glasove SDP-u, slučaj prokazivanja g. Milana Raškovića, (10) suradnja Domoljubne koalicije i Mosta, dolazi g. Orešković kojega se odmah (na Božić!) pita o ćirilici, ružan, prljav, veleizdajnički performans u Srpskom nacionalnom vijeću (na Božić!) s razbijenim pločama s oba pisma, komunistički i medijski linč g. Ilčića, (11) strašne Milanovićeve izjave o neoustaškom karakteru suradnje Domoljubne koalicije i Mosta, (12) mukotrpno sastavljanje vlade… i – tri dana prije glasovanja u Saboru o povjerenju vladi – Boras hladnokrvno – predlaže uvođenje ćirilice u osnovne škole u cijeloj Hrvatskoj!

Nevjerojatno!

Borasov argument je da je to staro hrvatsko pismo. Ne zanimaju ga staroslavenski, dijalekti, pravopis, krivotvorena povijest, filozofija, teologija, slovenski jezik, čak ni „građanski odgoj“, nego tek stidljivo i usput spominje glagoljicu. Da ne zaboravimo: datum njegova prijedloga također pada u vrijeme mukotrpnoga rada stotina hrvatskih nastavnika i pedagoga na reformi programskih sadržaja u hrvatskim školama – jer su učenici preopterećeni i jer je nužno pojačati nastavu informatike, matematike i prirodnih znanosti zbog potreba tržišta rada za tim profilom stručnjaka, a zasićenosti diplomcima društvenih i humanističkih znanosti.

Zašto je Boras predložio uvođenje ćirilice i to upravo sada?

Na prvi pogled, tri su moguća razloga tom Borasovu prijedlogu: da je previše pametan, da je nevjerojatno nepametan ili da je nečiji eksponent („igrač“).

  1. Boras je toliko pametan i vidovit da mi ne shvaćamo utemeljenost, umjesnost i pravodobnost njegovog prijedloga. No onda je g. Boras mogao jednako pametno prijedlog i objasniti, uključujući i odnos toga prijedloga prema trenutnom stanju nacije. Pitao sam ljude koje držim učenijima i pametnijima od mene i otkrio da su svi u istom stanju zaprepaštenosti i nerazumijevanja kao ja. Zaključujem da Borasov prijedlog ne možemo proglasiti proizvodom natprosječne inteligencije čije zamisli ne možemo pojmiti.
  2. Boras je toliko nepromišljen da je ćirilicu predložio usprkos opisanom delikatnom stanju nacije; on ne shvaća što je učinio. Razlog tom prijedlogu ne može biti njegova ljubav prema humanističkim znanostima, zaljubljenost u ljepotu ćirilice („zdrava za oči“) ili kakav interes njegova sveučilišnoga senata. Motiv mu je mogla je biti nakana da se prikaže kao iznimno „demokratičan, multikulturalan i tolerantan“ da se dodvori nevladinim udrugama i medijima. Moguće je i da sebe zamišlja kao „vrhunskog intelektualca koji je iznad politike i puka koji ne brine o kulturi nego o kruhu svagdanjemu“, ali to bi bila kontradikcija subjekta, jer vrhunski intelektualac nikad ne bi napravio nešto toliko štetno. G. rektor Boras može nam biti simpatičan ili nesimpatičan, drag ili nedrag, ali ipak nitko normalan ne može pomisliti da je toliko nepametan, pa posljedično ljudski neoprezan, politički nezreo i društveno neodgovoran. Zaključujem da njegov prijedlog ne možemo proglasiti incidentom niti tranzitornog zatajenja inteligencije, jer bi to nekorektno pretjerivanje.
  3. Boras je taj prijedlog dao namjerno, da bi dodatno poremetio odnose u hrvatskom društvu. To je zastrašujuća misao i nije moja; ja se ne opterećujem teorijama zavjere, čak se ni Udbe ne bojim. Tu mi je misao prenio jedan kolega, jako razuman, obrazovan i pristojan sveučilišni profesor (i time „dobro upućen u stvari“). On me je zabrinuto uvjeravao da se radi o „udbaškom spinu“ koji je dodatno povezao s Milanovićevom najavom „pakla“ novoj vladi. Cilj bi bio produbljenje lijevo-desnog rascjepa hrvatskoga društva: neutemeljen pritisak za forsiranje ćirilice slabi poziciju nove vlade jer je tjera da se usprotivi i tako je izlaže kritikama za netoleranciju i fašizam, zamagljuje njezine moguće radne uspjehe i smanjuje joj snagu i podršku za provođenje obećanih reforma.

Činjenica jest da je rektor Boras dao vrlo opasan, remetilački i potpuno nepotreban prijedlog, ali da je dio ili instrument strašne organizacije Udbe ili Milanovićeva „pakla“ ja ipak ne mogu zamisliti. Kolega zauzvrat tvrdi da poznaje situaciju i da se moramo prisjetiti koliko je teško Boras izabran na funkciju rektora Sveučilišta u Zagrebu. To razumijem: u sadašnjem sustavu izbora akademskih dužnosnika, ponajprije rektora sveučilišta i dekana fakulteta, vlada zastrašujuća korupcija. Korupciju generira sam sustav, jer rektore i dekane biraju kolege – rektore sveučilišni senati a dekane fakultetska vijeća, tajnim glasovanjem. Budući da nema nikakvih kriterija niti nadzora vrsnoće i kvalificiranosti za te dužnosti, i da radi se o jako lukrativnim pozicijama, s vrlo visokim primanjima, beneficijama, vlašću i utjecajem a bez ikakve kontrole ili opasnosti u slučaju izigravanja ili kršenja zakona („akademska autonomija“), aktiviraju se mehanizmi klasične akademske korupcije: kandidati glasačima obećavaju sve dobitke koje žele ako za njih glasuju. Tajno glasovanje tu ne suzbija, nego pojačava korupciju: zbog tajnosti glasovanja glasač može kandidata iznevjeriti a da to kandidat ne zna, pa obećanja o naknadnom plaćanju glasa moraju biti vrlo velika i potencijalno dugotrajna. Nakon (sretnog) izbora, izabrani se usredotočuje na plaćanje svojih glasača. To ukida ne samo nuždan red i rad sustava, nego i dodatno proširuje korupciju, ruši moral i povjerenje, obezvrjeđuje rad i poštenje i vodi – točno u ono stanje u kojemu se danas nalaze hrvatska sveučilišta i fakulteti.

Ne možemo znati je li Borasov prijedlog neko plaćanje duga njegovim glasačima na izboru za rektora, ali znamo da je izbor bio jako uzbudljiv, da se čulo svega i svačega i da je g. Boras pobijedio za dlaku. No, ima i dobra vijest: Borasovo ponašanje otkrit će nam tajnukada (ako) novi ministar znanosti, obrazovanja i športa pođe reformirati visoko školstvo prema europskim naputcima. Reforma je nužna zbog barem dvaju razloga: reformu smo potpisali u pristupnim pregovorima, a stanje hrvatskoga visokoga školstva takvo je da bez reforme postaje sasvim beskorisno, pače i štetno po naciju. To bi trebao biti prvi i osnovni ministrov potez, ali borasovci su toliko jaki da je pitanje hoće li se ministar uopće usuditi krenuti u promjene odgovarajućih zakona, a kamoli hoće li u tome uspjeti.

Što treba gledati da se dozna istina?

Ja imam četvrtu hipotezu. Boras se priprema na borbu za sprječavanje modernizacije hrvatskoga visokoga školstva i organizacije sveučilišta i sustava znanosti prema europskom modelu i direktivama. Vrsnoća sveučilišta mjeri se, u načelu, trima mjerama: a) uspješnost studiranja i vrsnoća poslova na kojima se zapošljavaju studenti kada diplomiraju, b) količina novca koje članovi sveučilišta dobiju za svoja istraživanja na međunarodnim natječajima, c) broj i vrsnoća znanstvene produkcije po glavi sveučilišnih nastavnika. Na to bi se trebao usredotočiti rektorov posao, a ne na svečanosti, obljetnice ili brigu za nastavne programe osnovnih škola. Rektor svakog sveučilišta je „ekspresija“, simbol, „brand“, znak pa i – rezultat stanja na sveučilištu koje vodi. Samohvale, svečanosti i putovanja više otkrivaju slabosti nego snagu. No, kada rektor najuglednijega nacionalnog sveučilišta dade neobičan prijedlog, stvar ne zvuči kao samohvala nego kao nešto mudro i važno; delikatnost prijedloga diže medijsku prašinu koja skriva armadu koja će spriječiti reformu sveučilišta, kao što je to učinila 2010.

O rektoru Sveučilišta u Zagrebu profesoru Borasu znam da je kao dekan Filozofskoga fakulteta u Zagrebu bio organiziran, agresivan i gorljiv protivnik ustroja sveučilišta kao integriranog i da je nepokolebljivo zastupao „pravo“ fakulteta da upisuje studente koji nisu zadovoljili propisani prag znanja za upis, s tim da to kompenziraju plaćanjem, čiji najveći dio ide u povećanje profesorskih plaća. Bio je jedan od simbola protivljenja zakonima koje je 2010. predložio tadašnji ministar znanosti, obrazovanja i športa g. Radovan Fuchs, a koji su ciljali na modernizaciju visokoga školstva i organizacije sveučilišta i sustava znanosti. Bizaran Borasov prijedlog o ćirilici dovodi me do pomisli da svojim prijedlogom g. Boras kani hrvatsku javnost pripremiti na svoje buduće neobične nastupe, stavove i nazore „širine, slobode procjena i uzvišenu nedodirljivost“, a sve u sklopu stvaranja „uzvišene akademske“ slike nezavisnosti od politike odnosno izabrane vlasti. To znači da Boras ne će dopustiti reforme sveučilišta, za što nema argumenata osim slike svoje važnosti, glasnosti i – originalnosti. Neka mi oproste svi oni koji pomisle da slabo mislim, širim paniku, ili pametujem siromašnim građanima, ali ako uskoro dožive spektakularan sraz g. rektora Borasa i njegovih vojnika s ministrom koji će, poput Fuchsa 2010., tražiti reforme, neka se sjete da sam im ovom crticom ispravno objasnio zašto je rektor Boras iznio taj nevjerojatni prijedlog o uvođenju ćirilice u hrvatske osnovne škole. No, i to je bolje nego da se radi o „udbaškom spinu“, zar ne?

dr. Matko Marušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Razlozi zbog kojih su velikosrbi i ‘veliki patrijarh’ protiv proglašenja Stepinca svetim

Objavljeno

na

Objavio

Povodom nedavne promocije nove knjige povjesničara Stjepana Loze u javnost je isplivala fotografija današnjeg patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Irineja, okruženog bradatim četnicima. Kojima je 1993. godine išao na prvu crtu bojišnice u okolicu Drniša, dati potporu u ubijanju i protjerivanju Hrvata s tada okupirane jedne trećine područja Hrvatske. Ta fotografija izravni je dokaz da je sadašnji patrijarh SPC blagoslivljao i podupirao zločinačke bande terorističke paradržave, tzv. Krajine, koja je bila inspirirana i stvorena na platformi četničke ideologije i planova iz 2. svjetskog rata.

Normalnom čovjeku, pogotovo ako je Hrvat i katolik, koji zna koliku su golemu štetu u dva posljednja rata takve velikosrpske pretenzije preko četničkog pokreta nanijele Hrvatskoj, ovakvo ponašanje trenutnog poglavara SPC apsolutno je neprihvatljivo.

Ono što je još neprihvatljivije je to što za tog ‘velikog patrijarha’, kakvim ga nedavno nazva papa, grabežljivo-zločinačka priča s početka 90-tih, očito još nije završena. Sudeći po božićnim poslanicama koje svake godine šalje ‘vernom pravoslavnom narodu srpske Slavonije, Like, Korduna i Dalmacije’ on javno ‘urbi et orbi’ obznanjuje da ne odustaje od osvajačkih pretenzija na željeni hrvatski teritorij.

Kao narod koji je do sada toliko puno propatio zbog velikosrpskih nasrtaja na njegove teritorije vjeru i identitet, posebice zbog svoje privrženosti Vatikanu i katoličkoj vjeri, za nas Hrvate veliko je razočarenje to što današnji papa, tobože nije upoznat s povijesnom ulogom i namjerama SPC u odnosu na ‘njegovu’ Hrvatsku. Najkatoličkiju državu u Europi.

Svojatanje hrvatskih krajeva

Zar nije malo čudno da je papa Franjo toliko sklon suradnji s današnjim srpskim patrijarhom iako je taj, za vrijeme ne tako davne velikosrpske agresije na Hrvatsku, dolazio na njen okupirani dio blagoslivljati četničke teroriste. Koji su, uz pomoć bezvjerničke JNA, od 1991. do 1995. na tom području počinili grozne zločine, pobivši petnaestak tisuća i protjeravši 180 tisuća Hrvata – katolika.

Ili što uopće nije zabrinut činjenicom da poglavar SPC u svojim poslanicama još uvijek tvrdi da su Slavonija, Lika, Kordun i Dalmacija – Srbija!? Umjesto toga, on ga je nedavno, vraćajući se zrakoplovom iz posjeta sjevernoj Makedoniji, nahvalio, nazvavši ga ‘velikim patrijarhom’. Toliko velikim da se u odluci o tome hoće li proglasiti Stepinca svetim ili ne, morao obratiti baš njemu za pomoć. Uz obrazloženje da je Irineju, isto kao i njemu, – ‘jedini interes istina’!?

Za malo osvježiti memoriju svetom ocu u vezi s istinom o ‘velikom patrijarhu’ i ulozi SPC u Hrvatskoj, bilo bi dobro poslati mu prigodan paketić. U kojem bi bile dvije fotografije, dvije knjige i jedan znakovit govor koji ne dolazi od ‘zločestih’ Hrvata, nego od Irinejovog ‘drugog oka u glavi’.

U paketiću bi dakle trebala biti gore spomenuta fotografija ‘ekumenskog’ posjeta ‘velikog patrijarha okolici Drniša iz 1993. i ona do temelja razrušenog Vukovara nakon ‘oslobođenja od hrvatskih klerofašista’ . Jednu staviti u knjigu Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’ a drugu u knjigu ‘Serbia’s secret war’, američkog Židova, Philipa J. Cohena. I sve to umotati u fini papir na kojem je otisnut tekst povijesnog govora crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića što ga je održao u Nikšiću, prije samo tjedan dana.

U tom, ozbiljne pozornosti vrijednom govoru, koji je izazvao burne reakcije u Srbiji i kojeg su hrvatski mediji, naravno prešutjeli, Đukanović je vrlo jasno i precizno dijagnosticirao prave namjere SPC-e i ulogu njenih prekograničnih eparhija. Govoreći hrabro i državnički odgovorno, nedvosmisleno je optužio Srpsku pravoslavnu crkvu ‘da ona u Crnoj Gori samo čuva infrastrukturu Velike Srbije u koju još uvijek vjeruje’. Istaknuvši pri tom kako je ‘njihova priča o prekograničnim eparhijama suprotna osnovnim principima pravoslavne organizacije svuda u svijetu.’

Prava religija Srbije

Ovdje treba podsjetiti kako je na isti taj problem, kada je u pitanju odnos SPC-e prema Hrvatskoj, još prije 100 godina upozorio Ivo Pilar. A krajem 90-tih i Cohen kada je u intervjuu negdašnjem zagrebačkom Vjesniku doslovce rekao: ‘Religija Srba uopće nije kršćanska. To je religija osvajanja tuđih teritorija i etničke čistoće, a takve formulacije su sličnije nacizmu nego kršćanstvu. Ono što Srbi žele i što će uvijek željeti jeste proširena Srbija na račun Dalmacije i dijela Slavonije. To je prava religija Srbije’.

Očito svjestan i zabrinut zbog opasnosti koja s te strane prijeti njegovoj maloj zemlji i narodu, crnogorski je predsjednik , bez dlake na jeziku, u svom govoru nastavio raskrinkavati prave namjere SPC-e i njenih prekograničnih eparhija rekavši: ‘Oni vjeruju da je Crna Gora grješkom postala nezavisna država i da će nas vrijeme dovesti do spoznaje te griješke i potrebe da se ponovo pokrene izgradnja Velike Srbije. Moramo naravno, svojom postojanošću, odlučnošću i vizionarstvom pokazati im da od toga nema ništa ‘

Svoj znameniti govor (koji bi ga mogao koštati glave) Đukanović je završio riječima: ‘Nećemo dopustiti da suvremena Crna gora živi pod diktatom jedne vjerske organizacije koja predstavlja relikt prošlosti i ne može shvatiti da je to vrijeme odavno prošlo.’

Đukanović može misliti da je za njega i njegovu malu zemlju vrijeme diktata SPC možda prošlo, ali današnji papa očito ne misli tako. Nego čak dopušta da mu ‘veliki patrijarh’ SPC diktira hoće li ili ne, proglasiti jednog istaknutog katoličkog mučenika za Kristovu vjeru, svecem.

I ne samo da se u vezi s tim savjetuje s Irinejom, nego još i sa svjetovnim barjaktarima velikosrpstva, poput bivšeg srbijanskog predsjednika Nikolića i primitivno bahatog Dodika. Koji mu dolaze u Vatikan dokazati ‘istinu’ o ‘zločincu Stepincu’ i ‘preko milijun’ nastradalih Srba u Jasenovcu.

Inače, Nikolić je četnički vojvoda koji je u Srbiji slavu stekao masakrom nad hrvatskim starcima iz sela Antin u Istočnoj Slavoniji. A Dodik je čelnik na genocidu nastale tzv. Republike Srpske, s čijeg je prostora etnički očišćeno 350 tisuća Hrvata zbog čega se najbrojnija Banjalučka nadbiskupija sa 180 tisuća katolika svela na 6 tisuća.

Znakovit događaj

Interesantno je u svezi s tim spomenuti znakovit događaj koji se zbio 17. travnja 2015. prigodom Nikolićeva leta za Vatikan. Kada je s torbom punom ‘dokaza’ krenuo papu nagovarati da ne proglasi Stepinca svetim. Prema beogradskim Novostima od tog datuma, čim je državni zrakoplov Srbije ušao u zračni prostor Hrvatske, negdje iznad Imotskog, na visini od 10 tisuća metara najednom mu je, bez ikakvog vidljivog razloga, iznenada otkazao motor. Tada je nastala panika i prava drama. Izgubivši snagu zrakoplov je počeo naglo ponirati na nos i za kratko vrijeme je propao 2000 metara.

I onda se isto tako najednom, nekim čudom Božjim i ‘vještim manevrom’ pilota , uspio stabilizirati. Ugruvani i šokirani tim neobjašnjivim događajem, pilot i članovi delegacije odlučili su zaokrenuti zrakoplov i vratili se natrag u Srbiju.
‘U jednom trenutku bukvalno smo padali kao kamen. Slavit ću ovaj dan kao drugi rođendan’ izjavila je povratku u Beograd savjetnica tadašnjeg predsjednika Srbije, Stanislava Pak.

Interesantno je još spomenuti kako je nakon toga zrakoplov bez problema odletio iz Beograda u Basel na detaljnu pretragu i mu nije pronađena nikakva grješka.

Sotonizacija hrvatskog naroda

Odavno je već postalo jasno da se žestoka kampanja ocrnjivanja Stepinca od strane službenog Beograda i srpske pravoslavne crkve vodila i vodi isključivo s ciljem sotonizacije želje hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom državom.
Svatko normalan i pošten kada se suoči s činjenicama o Stepinčevom plemenitom ponašanju u spašavanju progonjenih Židova i Srba za vrijeme 2. svjetskog rata (Ester Gitman ‘When courage prevail’) zna da je on bio potpuno drugačiji od onog kakvim ga velikosrbi i svetosavci žele prikazati papi.

Sve njihove apsurdne i odvratne optužbe na račun blaženog Stepinca u međuvremenu su se pokazale kao zlonamjerne gluposti.

Primjer uzoritog kardinala Stepinca, kojeg su lomile režimi dviju totalitarnih ideologija, nacizma i komunizma, ali ga nisu uspijeli pokolebati u vjeri i čovjekoljublju, primjer je odanog, skrušenog i bez kompromisnog služenja Bogu i bližnjem svomu. Što ga je koštalo mučeničkog života i na koncu prijevremene smrti.

On je možda više nego itko osjećao bilo svog naroda, njegovu duboku patnju i vjeru. I veliku, neutaženu žeđ za slobodom nakon stoljetnog ropstva. To što je kao domoljubni Hrvat, koji je svjedočio nacionalnom i vjerskom ugnjetavanju Hrvata u prvoj Jugoslaviji, pozdravio proglašenje Nezavisne države Hrvatske 10. travnja 1941. ne znači da se on slagao s načinom na koji je ona (uz pomoć Hitlera) stečena. I to se nije bojao javno reći, zbog čega su ga Nijemci i Pavelić od početka smatrali neprijateljem.

Posebice je izazvao njihov bijes kada je 1942. obraćajući se vjernicima u svojoj korizmenoj propovijedi o Isusu Kristu javno rekao: ’Svaka nacija i svaka rasa koja postoji danas na kugli Zemaljskoj ima pravo na život vrijedan Njega i biti tretirana na način vrijedan Njega. Svi, bez obzira na razlike, bili to Cigani ili članovi bilo koje druge rase, da li Crnci ili uglađeni Europljani, da li prezreni Židovi ili ponosni Arijevci, svi imaju pravo reći – Oče nas koji jesi na nebesima. I ako im je Bog dao to pravo, koja im ga onda vlast može oduzeti ‘?

Uzmu li se dakle u obzir uvjeti u kojima je živio i djelovao blaženi Alojzije Stepinac, postavlja se pitanje – je li i jedan drugi vjerski vođa u fašizmom okovanoj Europi tako hrabro demonstrirao odlučnost i žrtvu u zaštiti ugroženih i progonjenih?

Najveće prokletstvo Europe

Ako dakle netko, posebice papa, ne vidi razliku između kršćanski nesebičnog zalaganja blaženog kardinala Stepinca za spas progonjenih Židova i Srba u NDH za vrijeme 2. svjetskog rata i podržavanja ubijanja i progona Hrvata-katolika i muslimana za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH od strane ‘velikog patrijarha’, Irineja, onda je zaista cijeli svijet otišao do đavola.

I dok svakako treba pohvaliti papin plemeniti napor na zbližavanju rimokatoličke i pravoslavne crkve, odnosno Srba i Hrvata, možda bi to ipak trebalo prepustiti Božjoj volji. Onako kako je to savjetovao blaženi Alojzije Stepinac kada je rekao: ‘Hrvati i Srbi dva su svijeta koja se nikada neće približiti osim čudom Božjim. Shizma (odcjepljenje pravoslavlja od rimske crkve) najveće je prokletstvo Europe. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja’.

Na temelju dosadašnjeg povijesnog iskustva moramo dakle zaključiti da je velikosrpska ideja i namjera najopasniji remetilački čimbenik na Balkanu.

Malo je danas u Europi i svijetu povjesničara i političara kojima nije jasno da velikosrpska crkveno-državna osvajačka misao neumorno radi na ostvarivanju svojih ekspanzionističkih ciljeva. Opsjednutost osvajanjem, nastala na svetosavskom crkvenom temelju, postala je važnom sastavnicom kako politike negdašnje kraljevine Srbije, velikosrpskih političara i elite u bivšim Jugoslavijama, tako i današnje srpske države. Takvo ponašanje sa srpske strane stvarni je razlog zašto je miran suživot između Srba i njihovih susjeda nemoguć.

Unatoč svojim katastrofalnim porazima i posljedicama za susjedne narode i same Srbe, velikosrpska osvajačka misao intelektualno i duhovno toliko jaka da za račun svojih ciljeva često uspijeva pridobiti utjecajne europske i svjetske centre moći. I tako utrti puteve novom širenju (tzv. Republika Srpska).

Povijesna je činjenica da su velikosrpstvo i njegova vjerska eminencija svetoslavlje u svojoj biti krajnje neprijateljski raspoloženi prema Zapadu,

Vatikanu, papi i katolicima, a zbog gorljive želje za izlaskom na more, poglavito prema Hrvatima. Takvo raspoloženje i dalje se među Srbima čvrsto cementira na temelju tog povijesnog obilježja. Pa se tako trenutna vlast i medijska situacija u Srbiji gotovo po ničemu se ne razlikuje od one u Miloševićevo doba.

Pogledajte samo to svekoliko političko i medijsko ludilo koje trenutno plamti u Srbiji. Gdje zahuktala tabloidna i TV Pink propagandna mašinerija običan narod i mlade naraštaje 24 sata dnevno pumpaju neprijateljstvom i mržnjom prema Albancima, Hrvatima, Bošnjacima, Crnogorcima, Amerikancima, Englezima, Vatikanu, Židovima, muslimanima… I prema svima koji se na bilo koji način, kolektivno ili individualno, odupiru grabežljivom velikosrpskom ekspanzionizmu.

Željko Dogan/Hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Milanoviću u biznisu ‘ne cvjetaju ruže’ – Više bi zaradio kao predsjednik nego kao poduzetnik

Objavljeno

na

Objavio

Iako se u anketama i medijima gotovo svakodnevno pojavljuju spekulacije ili najave o novim kandidatima, zasad nitko od spomenutih (Miroslav Škoro, Mislav Kolakušić, Anto Nobilo….) nema previše izgleda ugroziti sadašnju hrvatsku predsjednicu. U SDP-u zasad očito ne postoji suglasje o jednom kandidatu. Neki bi radije u utrku gurnuli bivšeg predsjednika Ivu Josipovića ili europarlamentarca Tonina Piculu. No čini se da Zoran Milanović ipak ima više izgleda.

Portal Direktno.hr analizirao je poslovanje njegove konzultantske tvrtke, o čijim se aktivnostima u javnosti uistinu vrlo malo zna, i otkrio da Milanović ne ostvaruje senzacionalne prihode o kojima je maštao dok je boravio u Banskim dvorima.

Tvrtka EuroAlba Advisory d.o.o., čiji je Milanović osnivač i jedini direktor, u 2018. ostvarila je prihod od 745.292 kune. Rashodi tvrtke iznosili su 115.407 kuna, a nakon plaćenog poreza na dobit (76.933 kune) tvrtka je iskazala neto dobit od 552.953 kune. Milanovićeva tvrtka zadržava dobit, odnosno neće ju isplatiti vlasniku, odnosno osnivaču.  U odnosu na prethodnu godinu tvrtka bilježi rast prihoda od 19,2 posto, neto dobiti od 20,3 posto, ali i rashoda od 13,2 posto.

U strukturi prihoda Milanovićeva tvrtka u inozemstvu je ostvarila tek nešto više od 28 posto, odnosno 209.970 kuna, što znači da glavninu poslovanja čine poslovi u Hrvatskoj. Za plaće, poreze i doprinose na plaće tvrtka je isplatila u 2018. godini 56.698 kuna, što znači da je trošak neto plaća iznosio 40.010 kuna.

Prema podacima dostavljenima Financijskoj agenciji Milanović nije isplatio sebi ni dobit ostvarenu u 2017. već ju je usmjerio u zadržanu dobit. To znači da je tvrtka u dvije godine poslovanja akumulirala više od milijun kuna dobiti iz poslovanja. Ako bi se bivši premijer odlučio na povlačenje ostvarene dobiti, tj. isplatu dobiti vlasniku morao bi je umanjiti za porez. No to, prema dostupnim podacima, nije učinio već očito, kao i mnogi drugi poduzetnici, povremeno sam sebi odobrava pozajmice ili isplaćuje predujmove dobiti.

Prema poslovnom izvješću tvrtka nema značajnih potraživanja niti neplaćenih obveza, a glavninu imovine čini novac na računu.

Usporedimo li to s plaćom hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja prema podacima iz svoje imovinske kartice mjesečno zarađuje 40.156,47 kuna bruto ili 24.376,20 kuna neto, vidljivo je kako Milanović kao poduzetnik ima sedam puta nižu neto plaću, odnosno 8,5 puta nižu bruto prijavljenu plaću. Povuče li i svu dosad zadržanu dobit, ako to već dijelom i nije učinio kroz pozajmice, još uvijek bi više zaradio kao predsjednik države nego kao poduzetnik, a pritom ne bi morao biti prijavljen na plaći malo iznad minimalne. Boljeg razloga za ulazak u predsjedničku utrku nema, piše Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari