Connect with us

Komedija

Matko Marušić: Sve je dobro što se dobro svrši

Published

on

Ovaj članak i nisam trebao pisati. Zapravo nitko nije trebao pisati o tome kako će se epidemija virusa SARS-CoV-2 razvijati nakon Uskrsa godine 2020. Razlog tome je jako dobro znanje, promišljanje i izvješćivanje hrvatskih stručnjaka i Vlade. Oni su sve rekli i rekli su tako da ja ne znam bolje reći. U ime Nacionalnog stožera savršeno su govorili gospoda Beroš, Capak i Markotić (Krunoslav Capak ima tri scenarija: Opisao kako bi epidemija mogla izgledati idućih godinu dana), u ime Vlade premijer Plenković (u „1 na 1“ 14. travnja 2020., v. Plenković o pandemiji, uvođenju eura, gospodarstvu, digitalizaciji, reformama…) a u ime temeljne znanosti dr. Dragan Primorac (u Večernjem listu). Oni koji se prave da znaju bolje, uključivši i protivnike cijepljenja i „borce za zaštitu ljudskih prava“, ušutkani su otvorenošću, jasnoćom i stručnošću Stožera i Vlade i na njih više ne treba trošiti vrijeme. Jer odgovor je da ćemo suzbiti epidemiju. Jako smo je dobro nadzirali i uspjeli suzbiti njezino rasplamsavanje do razine urušavanja kapaciteta zdravstvenog sustava. Dalje je samo stvar mirnog i pametnog nastavka vođenja zdravstva države.

Kad će epidemija proći?

Nema razloga da ovdje ponavljam ono što sam objavio 5. travnja 2020.:  – osim jedne jedine stvari. Držim da vrijedi ponoviti razloge zašto se ne može očekivati skori kraj problema s epidemijom virusa SARS-CoV-2, jer su ti razlozi intelektualno i psihološki važni kao argument za nastavak discipliniranog ponašanja stanovništva.

Osim neke sreće, npr. da virus odluči izumrijeti sam (što nije nepoznato), trenutni odgovor na pitanje završetka brige s COVID-19 nije blistav. Dok ne bude cjepiva. Lijek će se teže stvoriti, a da se i stvori, bez cjepiva bi se opet stvaranje kolektivne otpornosti svelo na razbolijevanje.

Za različite su zarazne bolesti izračunati postotci zaraženih ljudi („prokuženosti“) pri kojima se zaustavljaju odgovarajuće epidemije, jer dovoljno mnogo ljudi razviju otpornost na virus (imunizacija, v. dolje). U toj točki neotporni mogu oboljeti, ali bolest ne može zahvatiti otporne pa oni niti boluju niti bolest prenose. Imunizacija se postiže cijepljenjem ili bolešću; cjepiva nema (barem još godinu dana), dakle zaraziti se i jače ili slabije se razboljeti treba toliko ljudi da (zbog tako proširene otpornosti) virus ne može izazvati epidemiju (lavinu širenja zaraze i bolesti). Nažalost, broj otpornih koji je potreban za sprječavanje („prevenciju“) epidemije nije mali nego velik. On se izražava kao postotak (%) stanovništva koje je otporno (imunizirano).

Uzmemo li da je za COVID-19 razina imunizacije (stvaranja otpornosti zbog obolijevanja) koja bi zaustavila epidemiju 75% (tj. da se razboli i onda ozdravi 75% stanovništva) to bi značilo da bolest treba preboljeti oko tri milijuna Hrvata da bismo se prestali bojati epidemije i sloma zdravstvenog sustava. Postotak od 75% sam izmislio prema podatcima o nekim drugim uzročnicima bolesti; vjerujem da nije točan, ali i netočan je prije premalen negoli prevelik. Neki stručnjaci procjenjuju da je danas broj zaraženih 20 puta (ili više) veći od broja koji dobivamo na osnovi simptoma i testiranja na prisutnost virusa; to nas straši, ali u konačnici bi moglo biti dobro: mnogo se ljudi brzo imunizira bez velikog pritiska na zdravstveni sustav. Pa ako danas znamo za dvije tisuće zaraženih, to znači da je zaraženo njih (nas) čak 40.000. A moramo doći do tri milijuna! I to sa stalnim usporavanjem širenja bolesti održavanjem mjera sprječavanja razbuktavanja epidemije – da zdravstveni sustav ne krahira.

A i kad tri milijuna budu otporni, ostaje pitanje onog jednog milijuna neotpornih. Ne treba lakomisleno pomisliti da virusa više nema – on tinja u nekim zaraženim ljudima koji to znaju ili ne znaju, ali mogu zaraziti neotporne. Starije ljude i kronične bolesnike trebat će i tada čuvati, a to znači da će morati ostati u kućama. Mladi će moći vani jer njih bolest ne ubija, pače im donosi i otpornost. Glavno je da broj oboljelih ni u jednom času ne slomi zdravstveni sustav.

Imunologija i otpornost

Otpornost (imonootpornost) na viruse ima dva oblika – humoralni i stanični. Pisanja stručnjaka u medijima nisu dala dovoljno pozornosti staničnoj imunosti nego razmjerno više humoralnoj. A u imunootpornosti na viruse važnija je stanična negoli humoralna imunost.

Humoralna imunost je stvaranje protutijela protiv virusa. Njih stvaraju bijele krvne stanice koje se zovu limfociti B. Protutijela su bjelančevine koje se specifično (samo za njega ) vežu na virus i ubijaju (sljepljuju, neutraliziraju) ga. No to vrijedi samo za čestice virusa koje plivaju u krvi, jer protutijela ne mogu dosegnuti virus koji je ušao u stanicu. A dok se u tijelu ne ubiju sve virusne čestice, čovjek je i potencijalni bolesnik i prijenosnik virusa.

Stanična imunost ubija virus u tjelesnim stanicama, tako što „ubilački limfociti T“ (podvrsta bijelih krvnih stanica) ubiju zaraženu stanicu vlastitog organizma. Time virus opet dospije u krv gdje ga ubiju protutijela i drugi čimbenici („humoralne“) obrane. Problem je u tome što ispada da vlastite bijele krvne stanice (ubilački limfociti T) ubijaju – zaražene stanice vlastitoga tijela. U načelu (ne znam točno za ovaj virus), to upravo i jest glavni uzrok nastanka oštećenja i bolesti tijekom virusne infekcije, više nego izravno štetno djelovanje samoga virusa. Stanična imunost je, dakle, puno važnija od humoralne i u obrani od virusa i u „pamćenju“ njegove nazočnosti – koja se u ponovnom susretu s virusom očituje kao brza i jaka imunoreakcija. Medicina, međutim, mjeri razinu („titar“) protuvirusnih protutijela u krvi, jer je razinu stanične imunosti jako teško mjeriti. Ipak imamo pravo pretpostaviti da je razina protutijela u krvi dosta dobra mjera razine borbe organizma protiv virusa.

Ponašanje do sretnoga kraja epidemije

Naš pojedinačni i zajednički interes je da se mjere ograničenja kretanja što prije ublaže ili ukinu, ne zbog „ljudskih prava“ nego da se ljudi vrate na posao i u škole. Istodobno nam je pojedinačni interes da se ne zarazimo. No, kao što malo preotvoreno rekoh, u interesu nam je i da se zaraza širi i tako se stvara otpornost koja će se postupno proširiti toliko da ne može izbiti veća epidemija. A proširenje otpornosti će sve više otvarati mogućnosti normalizacije rada i života.

Dakle, ukupno gledajući, mjere ograničavanja će se zasigurno dozirano smanjivati. Ne treba sumnjati da će oni koji vode borbu protiv virusa to činiti znalački i mudro. Držim ipak da će opuštanje i stezanje mjera ići u skokovima („sinusoidalno“) gore-dolje, odnosno da će se mjere pooštravati (uključivši i testiranja, izolacije, ograničavanje kontakata i hospitalizacije) tamo gdje se bolest pojavi, a popuštati tamo gdje je ne bude (dok se ne pojavi). Drugim riječima, borba protiv virusa će se „decentralizirati“ na županije i gradove. I dalje će se strogo čuvati slabije otporne skupine poput starijih i onih koji boluju od drugih bolesti.

Više ne će biti jače i opasnije epidemije i panike. Velika dodatna korist mogla bi se naći u tome da ćemo naučiti discipliniranije živjeti i da ćemo uvidjeti da je to korisno i dobro i kad nema opasnosti od epidemije.

Stariji i gripa

Mogu mi neki stručnjaci koji o virusima znaju više od mene zamjeriti, ali ipak ću reći: mislim da bi bilo korisno starije i slabije koji nisu cijepljeni protiv gripe – cijepiti. Moje razumijevanje imunologije kaže da cijepljenje od jednog virusa može pojačati otpornost na druge. Tko nije suglasan neka prouči koncept idiotipskih-antiidiotipskih mreža (interakcija). Izgubiti se nema što: cjepivo protiv gripe je sigurno i ja ovdje ciljam na ljude koji se nisu cijepili a cijepljenje im je bilo ponuđeno.

Škole i matura

Povratak učenika i studenata na nastavu vrlo je osjetljivo i teško pitanje, jer je tu teško izbjeći bliske dodire (npr. u vrtićima). No i tu se mogu naći modeli postupnosti, primjerice otvaranjem i zatvaranjem pojedinačnih škola (ovisno o pojavi zaraze), smanjenjem skupina uvođenjem višesmjenskoga rada, pa i zadržavanjem (obnavljanjem) određenih oblika nastave na daljinu za pojedine škole ili skupine školaraca.

Siguran sam da se matura ne smije ni ukinuti niti odgoditi! Razloga je više i sasvim su logični: regularna matura ima dalekosežne koristi jer održava normalnost rasporeda (npr. početak nove školske godine), sprječava varanje i korupciju (što je jako važno!) i vraća mir i osjećaj reda učenicima i roditeljima. Odgodu mature traže oni koji vjeruju da se za maturu treba spremati, najčešće plaćenim instrukcijama. Ne! Filozofija postojanja državne mature je da se testira znanje učenika koje su oni stekli u tijeku četiri godine školovanja, a ne u mjesec dana grozničave, plaćene pripreme koja (možda) donosi bolji upis ali ne i bolje znanje. Uostalom, tko je slabo učio u četiri godine škole slabo uči i na pripremama. Pripreme su bačen novac koji podržava mladenačku nesamostalnost, lijenost i kampanjsko učenje. Da ne spominjem sindikalnu mantru da siromašne obitelji („na rubu egzistencije“) to sebi ne mogu priuštiti, ni komunističku strepnju od klasne nejednakosti.

Gospodarstvo

Ne znam dovoljno o gospodarstvu da bih o njemu korisno govorio. Mogu iznijeti samo dojam. On mi je da su Vladine mjere stvarno veličanstvene i primjerene, a koliko će pomoći ne znam. Oni koji slabo rade uvijek slabo rade, a oni koji dobro rade ne mogu propasti. U dubini svoje domoljubne duše nadam sa da će se disciplina koju su donijele mjere za suzbijanje epidemije barem malo prenijeti i na radnu etiku i svagdanji život. Moguće je da se vrlo ugodno iznenadimo brzinom gospodarskog oporavka.

Najviše će stradati turizam. Međunarodni monetarni fond je, primjerice, Srbiji predvidio 3% smanjenja bruto domaćeg proizvoda (BDP), a Hrvatskoj i Italiji 9%. Budući da su Hrvatska i Srbija imale slično intenzivne epidemije a Italija mnogo težu, moramo zaključiti da sniženje BDP-a ne ovisi o epidemiji nego o strukturi gospodarstva. Zajedničko Hrvatskoj i Italiji je da razmjerno velik udio u gospodarstvu čini – turizam. I o turizmu je hrvatski ministar g. Gari Cappelli govorio mudro u skladu sa svojom Vladom: teže će biti hotelima negoli privatnim iznajmljivačima, jer će turisti, bude li ih uopće, birati osamljenija mjesta gdje je lakše držati udaljenost od nepoznatih ljudi koji mogu biti zaraženi.

Možda bi g. Cappelli i naša država mogli organizirati nešto s domaćim turistima – da im ponude jeftinije ljetovanje koje bi uključilo primjerene državne poticaje, turistima ili turističkim poslenicima. To bi smanjilo gubitke u turizmu i povećalo domoljublje upoznavanjem naše lijepe domovine i zemljaka u drugim krajevima. Disciplina u održavanju propisanih mjera čuvanja od zaraze mogla bi se uvesti kao neki oblik uvjeta za poticaje, pa se i nju tako može povećati, što bi bilo dragocjeno.

Kome će biti najgore?

Ne će starijima biti najgore. Oni su ionako mirni, imaju svoju rutinu koju je lako disciplinirati, starački (iskustveno) su mudri, i imaju dobre supruge (u starosti je ljubav veća) koje će umjesto njih ići u nužnu kupovinu a i inače uživaju u kuhanju dijetne hrane.

Na bolesne će bolje paziti doktori, a i oni sami na sebe, jer će se objektivno bojati zaraze.

Nastradat će samo nedisciplinirani – partijaneri, noćobdije, ovisnici o druženju, igrama i tjelesnim užitcima, te zgubidani koji toliko malo rade (i uče) da moraju „iskoristiti slobodno vrijeme za život“. Oni će se razbolijevati i širiti zarazu (koja će, kao što smo rekli, biti brzo suzbijena). No to je dobro i za nas i za njih. Za nas je dobro jer će oni povećavati zalihu otpornih (koji su preboljeli bolest), a za njih je dobro jer će se brzo oporaviti i onda legalno nastaviti svoje zabavne živote, a k tome će se, s pravom, moći hvaliti da su zaštitili cijelu populaciju.

Sve je dobro što se dobro svrši.

Matko Marušić
Profesor emeritus / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari