Pratite nas

Analiza

Matko Marušić: Žuti prsluci su povezani s komunizmom

Objavljeno

na

Takozvani „žuti prsluci“ i dalje nastupaju, iz Francuske se polako šire u Belgiju i Nizozemsku, a pojavili su se i u Hrvatskoj

Imaju svoje navijače i poticatelje, ali ti zasad ne znaju, ili ne otkrivaju kud bi „žute prsluke“ uputili.

Tri su mogućnosti podrijetla pojave „žutih prsluka“: politička nezrelost, neoanarhizam i neokomunizam. To što možda privremeno među njih zalutaju naivni koji misle da imaju više razloga za pobunu nego za rad na svojoj dobrobiti, ne čini taj pokret „pobunom naroda“ tipa one Matije Gupca.

  1. Politička nezrelost

Pročitao sam dosta hrvatskih analiza pojave „žutih prsluka“, ali one se svode na rečenice poput: „Žuti prsluci su proizvod globalizacije, a sada su socijalnom auto-eko-reorganizacijom postali proizvođač novih odgovora na socijalnu ugrozu koja ih je proizvela.“ Po čemu su „žuti prsluci“ proizvod globalizacije? Što je to „socijalna auto-eko-reorganizacija“? Po čemu su oni novi odgovor na socijalnu ugrozu, zar po vrijeđanju pristojnih ljudi? I koja ih je socijalna ugroza stvorila, jesu li to neki siromasi? Ne čini mi se da su „žuti prsluci“ siromašni ljudi koje je zeznula globalizacija. Ako jesu, neka iznesu u javnost svoje prosječne prihode i imovinu, barem oni hrvatski.

Najotvorenije a time i najjasnije se u prilog „žutim prslucima“ izjasnila splitska Slobodna Dalmacija (https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/579915/sutra-krece-okupljanje-zutih-prsluka-hrvatske-pozvani-su-svi-bez-ikakvog-politiziranja-a-jedina-podjela-je–narod-nasuprot-vladajuce-kaste). Ona je prenijela priopćenje stranke „Slobodna Hrvatska“, kako slijedi:

Pokret se već proširio diljem kontinenta, a ciljevi su jednostavni: zahtjeva se dostojanstven život građana. Oni odbacuju sve međusobne podjele i zajedno su stali nasuprot odnarođenih vlada.

To je čisti komunizam, doduše u svojemu primitivnom obliku: što se krije u zahtjevu za „dostojanstvenim životom građana“? Komunistička uravnilovka, nema što drugo biti! Što znači izraz „odnarođene vlade“? Kako vlade mogu biti odnarođene ako ih narod bira svake četiri godine na slobodnim izborima? U sustavu slobodnih izbora to može biti samo politička nepismenost ili subverzija s drugim nakanama. To je stari komunistički izraz koji je vodio u masovno nasilje i pljačku zvano revolucija.

Iako je pokret u Francuskoj postao vrlo nasilan zbog pokušaja vlasti da represijom uguši otpor, Žuti prsluci ne zagovaraju nerede. Prosvjedi su počeli vrlo mirno i dostojanstveno, sve dok se nije pokazala potreba za samoobranom.

Otkud „potreba za samoobranom“? Zar nisu neredi počeli paljenjem automobila i razbijanjem izloga? Koji prosvjed u Europi je policija napala ako je on bio miran i dostojanstven?

U Hrvatskoj je pokret započeo Facebook grupom “Žuti prsluci Hrvatska”, u koju se u 48 sati učlanilo više od 8.000 osoba, a aktualno ih je preko 16.000. Administratori grupe su objavili zahtjeve te ih članovi konstantno nadopunjavaju.

Poziva se na ujedinjavanje građana s jednim jedinim ciljem: dostojanstven život za SVE građane Republike Hrvatske. Je li došlo vrijeme da uspavani div – građani – sprovede prvi članak Ustava RH u djelo? On vrlo decidirano kaže: “Vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu…”

Ponavlja se ideja da su ti tipovi s Facebooka narod, a ne oni ljudi koji su na slobodnim izborima izabrali Sabor i Vladu (bez obzira na to koliko su te dvije institucije zadovoljile svojim radom).

Pozvani su svi, bez ikakvog politiziranja, ideologiziranja i strančarenja. Žuti prsluci su pokret građana za Hrvatsku i njene građane. A jedina podjela je: narod nasuprot vladajuće kaste!

Hrvatski „žuti prsluci“ tvrde da nema politiziranja, a prva ideja im je bila otići pred dom premijera Plenkovića i vrijeđati ga. Zašto, po logici „vladajuće kaste“ nisu otišli i pred Štromarov i pred Pupovčev dom?

Stranka „Slobodna Hrvatska“ je derivat Živoga zida, što znači da nema ni plan ni program sukladan s demokratskim uređenjem društva i osnovnom logikom razumnog življenja. Njezin je program aktivizam („javni mirni prosvjedi, pasivni otpor i građanski neposluh“), ali aktivizam nije politika, niti program, nego ili nezrelo politikantsko aktiviranje bez znanja i iskustva, ili toljaga u rukama subverzivnih koji žele srušiti sustav i doći na vlast.

Anarhizam

Moguće je da je pokret „žutih prsluka“ neki novi anarhizam. Na to upućuje nasilje, nepostojanje vođa koje bi se kao takvi identificirali i odbijanje pregovora s vladom. Anarhizam je poznat u povijesti čovječanstva, ali o njemu se malo zna i govori. Razloga je više; prvi je da se on brzo rastopi jer je po definiciji neodrživ, a drugi je da ga se brzo ušutka, jer tolika iracionalnost nije spojiva ni s jednim sustavom upravljanja ni načinom života. Ona je protuljudska, razarajuća i glupa.

Najjači anarhizam, koliko ja znam, vezan je uz Španjolski građanski rat 1936.-1939. O tom su ratu pisali uglavnom komunistički autori (odnosno, druga se mišljenja i iskustva taje), pa je on prikazan kao radnička, komunistička revolucija. No, anarhisti su u tim događajima brojem daleko nadmašivali svoje saveznike komuniste. Komunisti su u tijeku vremena anarhiste pobili i neutralizirali, pa komunistički pisci izbjegavaju njihovo spominjanje. Likvidirali su ih prema komunističkom, Kominterninom programu: potaknuti pobunu, bilo koje vrste, a onda joj se „staviti na čelo“ (stručni, tehnički izraz!) i – preuzeti vlast. Ta je taktika primijenjena prilikom napada Njemačke na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. Takvu je zapovijed izdala Kominterna svim komunistima na svijetu. Poslušali su je i hrvatski komunisti, pa su tako odmah nastradali Splitski, Solinski i Šibenski partizanski odredi, a u sisačku se je šumu sakrila nekolicina tamošnjih komunista, bez ikakve akcije, pa su preživjeli. Tek 27. srpnja 1941. dolazi do „ustanka“, a to je bio četnički pokolj Hrvata u Srbu i okolici, sve do Drvara i Prijedora. Zato se 45 godina taj pokolj slavio kao „Dan ustanka“ naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine protiv okupatora i domaćih izdajnika. Na kraju su komunisti napisali povijest tih događaja, koja je potpuno lažna, a kao istinita se uči i danas.

Španjolski su se anarhisti pokazali dobrima u obrani a očajnim u napadu; razlog je bio što su bili anarhisti pa nisu imali hijerarhiju zapovijedanja. Staljin je slao NKVD-ovce u Španjolsku da ubijaju anarhiste kako bi komunisti preuzeli vlast, pa će se jednoga dana i to doznati i izbrojiti, i mnogi će biti iznenađeni podatcima koji se još uvijek kriju. Tako su komunisti preuzeli vlast u španjolskoj pobuni, ali nisu uspjeli uspostaviti komunističku državu. Sve do nedavno. Ona je počela odbijanjem premijera da lojalnost svojoj državi prisegne na Sveto pismo i promptnom odlukom o raskidanju Vatikanskih ugovora.

Kakve to veze ima sa „žutim prslucima“? Ima – za slučaj da je to anarhistički pokret! U njega će se onda ubaciti komunisti i doći će do masovnih stradanja koja su nam poznata iz svih komunističkih revolucija.

Komunizam

No, moja analiza nije toliko dubokoumna: ja otpočetka držim da su „žuti prsluci“ izravna komunistička djelatnost. Budem li u krivu, bit će mi draže nego da sam bio u pravu, ali bojim se da sam u pravu. Zato ponavljam: ako pokret „žutih prsluka“ i jest anarhistički, svejedno će ga preuzeti komunisti. Nije šija nego vrat.

Ima više dokaza da se radi o komunističkom pokretu.

  1. a) Pokret je počeo u Francuskoj. Svaka čast velikoj naciji Francuskoj, ali ona je donijela i Revoluciju 1789., koja je osnova komunizma. Tamo je počela i komunistička (fol studentska) revolucija 1968. Francuski predsjednik F. Holland („socijalist“) izbacio je kršćanske temelje Europe iz Ustava Europske Unije. Zbog sasvim nejasnih razloga, u tom negdašnjem stupu kršćanstva, kulture, etikete i časti, neprestano buja komunizam, antiteizam i izopačenosti svake vrste. U Parizu su bili izbili ozbiljni nemiri čak i u svezi vlastite pobjede na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2018.
  2. b) Pokret „žutih prsluka“ počeo je nasiljem. Nasilje, ulično i svako drugo, obilježje je komunističkih pobuna. Ne vidim razloga da uljuđeni francuski građani divljaju po ulicama Pariza i prije i nakon prihvaćanja svojih zahtjeva. Ako se pokret „žutih prsluka“ nastavi, on će ostati nasilan. No ako je više anarhistički negoli komunistički, brzo će propasti.
  3. c) Negdje sam pročitao da se antife ubacuju u nerede koje izazivaju „žuti prsluci“. I naši i zapadni mediji to još skrivaju, ali isplivat će na vidjelo, makar i nakon nestanka toga „pokreta“. Ubacivanje ima već spomenutu funkciju koju je 1941. donijela Kominterna; citiram komunističkoga povjesničara Boru Leontića (http://www.historiografija.hr/hz/1955/HZ_8_3_LEONTIC.pdf):

… Time se komunističkim partijama svih okupiranih zemalja, pružila jedinstvena prilika da dizanjem oružanih ustanaka, u rodoljubivoj borbi za oslobođenje svoje zemlje, zauzmu komandne položaje, steknu golem prestiž i – bez velikih unutarnjih trzavica – ostvare svoje revolucionarne ciljeve. (masno označio MM).

  1. d) Pokret „žutih prsluka“ neodoljivo podsjeća na komunističku revoluciju iz 1968., koja je također počela u Parizu (i dospjela do Beograda, a abortivno i u Zagreb). Imala je iste ili vrlo slične parole i dokazano je bila podmetnuta od komunista i neomarksista Frankfurtske škole, na čelu s Herbertom Marcuseom.

Frankfurtska škola je komunistička škola modificirana u odnosu na propast komunističkih revolucija i režima (https://hr.wikipedia.org/wiki/Frankfurtska_%C5%A1kola). Ona u svemu traži razloge za dizanje novih revolucija, novim parolama i novim mehanizmima, a s ciljem uspostave svjetskoga komunističkoga poretka. Danas se služi zloporabom ljudskih prava, feminizma i migranata. Ona stoji iza Istanbulske konvencije i Marakeškoga sporazuma. Bezbroj njima srodnih i s njima povezanih konstrukcija i prevara ovdje ne mogu nabrojiti, jer ih je previše. O tome katkad otvorenije govore Orban i Trump, pa ih neokomunisti mrze i klasično – proglašavaju fašistima. Opet stari Staljinov trik: tko se opire svjetskoj pobjedi komunizma, taj je fašist. Zvuči poznato, zar ne?

  1. e) Pokret ima podršku lijevih medija (a to je većina medija) i autora, što je znakovito, jer je ovladavanje medijima (i kulturom i školstvom) jedna od ključnih strateških postavki Frankfurtske škole, kao što vidimo i u Hrvatskoj. No, budući da ta podrška zasad nije uobičajeno žestoka i glasna, moguće je da su „žuti prsluci“ tek blesavi anarhizam osuđen na propast, ili amatersko politiziranje od kojega čak i komunisti zaziru.

Matko Marušić/Split

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Dijanović: Velikosrpstvo u novome zamahu

Objavljeno

na

Objavio

Tanjug
Velikosrpska ideologija i dalje živi i proizvodi sve luđe ideje i mitove

Od Garašaninovih Načertanija 1844. godine, Karadžićeva Srbi svi i svuda 1849., preko Stojanovićeva Srbi i Hrvati (‘do istrage naše ili vaše’) 1902. i Moljevićeve Homogene Srbije 1941. do Memoranduma SANU-a 1986. kontinuitet velikosrpske ideologije ostao je neprekinut. Unatoč porazima u ‘ratovima devedesetih“ (kako ih Srbi zovu), velikosrpska ideologija, duhovno poticana od strane Srpske pravoslavne crkve (SPC), i dalje živi i proizvodi sve luđe i luđe ideje i mitove. Tko god barem površno prati srpske medije, znade o čemu govorimo. U Srbiji postoji barem stotinjak svakodnevno dežurnih velikosrpskih udarnika koji iz dana u dan, iz sata u sat na nizu nacionalnih i lokalnih televizija neumorno peru mozak srpskom narodu i održavaju mit o ‘nebeskoj Srbiji’ i Srbima kao predmetu mržnje i ugroze okolnih naroda. Svaki i najmanji incident koji se dogodi u okolnim državama, a ima veze sa Srbima (npr. netko opali čveger Srbinu u seoskoj birtiji na Banovini) medijski se uzdiže na razinu međunarodnoga skandala. Ako je potrebno i otvoreno lagati, preuveličavati ili izmišljati o drugima – velikosrpski udarnici u tomu imaju neprocjenjivoga dara i iskustva.

Srbi su vječito ugroženi pa se tako danima govori o incidentu sa srpskim vaterpolistima u Splitu (ponašanje koje se ne može opravdavati, ali bi, s obzirom na to da je riječ o očiglednoj provokaciji, slično prošli i Dinamovi navijači da su se na rivi šetali u Dinamovim dresovima), no u rijetko se kojemu srpskom mediju moglo nešto više doznati o incidentu koji se upravo tih dana dogodio u Kruševcu gdje su dva tamnoputa igrača Napretka od strane navijača napadnuta mentalnim šipkama. Kult ugroženoga Srbina podrazumijeva da Srbin može biti jedino žrtva, a nikada i ni u kome slučaju krivac.

Bjelosvjetska urota protiv Srba i srpstva

Bjelosvjetska urota protiv Srba i srpstva provodi se na svim razinama: ustaše, Šiptari, Nijemci, Amerikanci, Bugari, Rumunji, nacionalni Crnogorci, Muslimani, Vatikan i svi ostali, osim možda Rusa, urotili su se da unište Srbiju, a sve zato što su Srbi strašno bitan narod, najstariji narod svijeta iz kojega je, kako po srpskim televizijama naučava Jovan Deretić, potekao i sam Isus Krist. Nema toga naroda koji nije potekao od Srba, pa čak i veliki ruski narod, pa zato, upozoravaju neki srpski naučnici, ne treba govoriti o Srbima kao o ‘malim Rusima’, nego o Rusima kao o ‘malim Srbima’. Tamo gde se slava slavi, šljivovica gde se pije, nebesko je naše carstvo, Bog je rodom iz Srbije, slušamo u jednoj popularnoj srpskoj pjesmi koja se izvodi po televizijskim programima. U drugoj pak pjesmi slušamo: Nebo je plave srpske boje. A u njem stanuje srpski bog. Oko njega anđeli srpski stoje. I služe Srbina boga svog! Ako bi netko pomislio kako je ovdje riječ o guslarskoj poeziji nakon popijene litre šljivovice, gadno bi se prevario. Jedan od spomenutih velikosrpskih udarnika, novinar, književnik i redatelj Milan Vidojević još davno je objasnio: Srbi su, za razliku od svih drugih naroda, pravljeni u svemiru! Oni su predodređeni za narod kontrolora nad drugim narodima koji su pravljeni na zemlji. Vidojević pritom nije marginalac koji gusla velikosrpsku poeziju nakon popijenoga vrča bunike, nego ugledni intelektualac koji često nastupa u emisijama za politiku i kulturu.

Navedenim udarnicima: Deretiću i Vidojeviću, ali i Dejanu Lučiću, Dragoslavu Bokanu, Jovanu Peinu, Ratku Dmitroviću, Radovanu Damjanoviću, Miroljubu Petroviću, Vojislavu Šešelju, Draganu Petroviću, Aleksandru Rakoviću itd. (mnogi od njih imaju vrlo vjerojatno i medicinsku dijagnozu), zajedničko je neumorno potenciranje jasenovačkoga mita u suludim milijunskim brojkama. Kao što je nedavno u emisiji Suočavanje rekao mladi srpski politolog Aleksandar Vujović (1992. godište), glavni urednik portala Novi standard: uz svetosavski i kosovski mit potrebno je kao konstitutivni mit srpske ideje inaugurirati i jasenovački mit. A na tome se već dobrano radi: ne postoji niti jedan dan, a da se u srpskome medijskom prostoru ne objavljuju izmišljotine o logoru Jasenovac. Uskoro te će laži dobiti svoj izraz u filmu koji će režirati Emir Kusturica. U isto vrijeme dok ističu kako su Hrvati opsjednuti mržnjom prema Srbima, velikosrpski trabanti svakodnevno se s nevjerojatnom mržnjom bave Hrvatima. Kada bi Hrvati, kao objekt patološke mržnje, nestali, velikosrpski bi ideolozi izgubili smisao svoga postojanja ili bi, alternativno, svoju mržnju još snažnije projicirali prema Albancima ili Muslimanima.

Više od stoljeća i pol ispiranja mozga dovelo je do toga da je velikosrpski narativ (kult ugroženoga Srbina, svojatanje teritorija okolnih država, tvrdnje kako su okolni narodi porijeklom Srbi) u Srbiji postao mainstream (elite moderiraju mišljenje naroda, a posebno su to mogle činiti u prošlim vremenima). Kao što smo već pisali na stranicama Hrvatskog tjednika, srpski novinar Teša Tešanović u jednome je hrvatskom podcastu bio vrlo jasan oko toga pitanja: ‘Isto kao što Hrvati imaju neke stvari oko kojih nitko ne spori, nešto što ni najveći liberal među Hrvatima ne će reći kako to nije točno, takve stvari postoje i kod Srba. Kod Srba, 99.99 posto Srba smatra Hrvate Srbima. To čak i najveći srpski liberali smatraju.’

Velikosrpstvo kao psihopatologija

Memorandum 2

Velikosrpska politika 1986. iznjedrila je Memorandum SANU koji je i službeno objavljen u tadašnjem tisku. Dvadeset i pet godina kasnije, 2011., u vremenu kad vojvoda Tomislav Nikolić dolazi na predsjedničku funkciju, a Vučićev SNS počinje uživati simpatije većine srpskih birača, napravljen je Memorandum 2 (također djelo akademika), koji tehnički nije uobličen kao službeni dokument, ali je proslijeđen kao interni dokument svim članovima srbijanske vlade. Cilj je ovoga dokumenta spašavanje Srbije nakon poraza u prošlim ratovima, u smislu postizanja ravnopravnosti sa zemljama na koje je Srbija izvršila agresiju. Memorandum 2 sadrži upute kako umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja te kako ju montiranim sudskim procesima staviti u ravnopravan položaj sa zemljama u okruženju. Ključan način kojim se pozornost međunarodne javnosti želi skinuti sa Srbije podizanje je optužnica i pokretanje sudskih postupaka koji će se pred srbijanskim pravosuđem voditi protiv građana Hrvatske, BiH i Kosova (sjetimo se slučaja Purda i Marić). U Memorandumu se predlažu i načini kako destabilizirati vlade susjednih država i kako u tim državama provocirati nezadovoljstva i nemire, jer – kažu memorandumaši – u političkim nestabilnim zemljama slabi se oštrica optužbi protiv Srbije. Jedan od pisaca Memoranduma 2 otac je bivšega srpskoga predsjednika Borisa Tadića – Ljuba Tadić. On je pak upravo tih dana kad je nastao Memorandum 2 bio vrlo eksplicitan u izjavi za jedan srpski medij: ‘Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smemo nikad prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu’.

U jesen 2017. srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić predložio je donošenje tzv. deklaracije o pravima Srba. Tportal je 27. rujna 2017. izvijestio: ‘Predsjednik Republike Srpske (RS) Milorad Dodik i predsjednik Srpskoga narodnog vijeća iz Hrvatske i saborski zastupnik Milorad Pupovac u srijedu su tijekom razgovora u Banjoj Luci dali podršku izradi deklaracije o pravima i zaštiti Srba u regiji. (…) Deklaracija o zaštiti Srba u regiji ideja je srpskoga predsjednika Aleksandra Vučića. Deklaracija bi trebala obuhvatiti pravo na uporabu srpskog jezika i ćiriličnoga pisma, zatim pravo na proučavanje i njegovanje srpske kulture, pravo na proučavanje srpske povijesti i njegovanje srpske slobodarske tradicije, očuvanje nacionalne geografije, pravo na očuvanje i zaštitu srpskoga kulturno-povijesnog naslijeđa i pravo na informiranje na srpskom jeziku’.

Ono što je najavljeno u jesen 2017. finalizirano je 4. ožujka 2019. u Srijemskim Karlovcima. Ministar kulture i informiranja Republike Srbije Vladan Vukosavljević i ministrica prosvjete i kulture tzv. Republike Srpske Natalija Trivić potpisali su 4. ožujka 2019. godine u Srijemskim Karlovcima Povelju o srpskom kulturnom prostoru, kojom su definirane smjernice za jedinstvenu kulturno-prosvjetnu politiku srpskog naroda. Pod srpskim kulturnim prostorom podrazumijeva se, kako je navedeno u dokumentu, prostor na kojem je srpski narod u dugom povijesnom trajanju živio ili još uvijek živi, ostavljajući tragove materijalnoga i nematerijalnog kulturnog naslijeđa, bilo da se nalazi u okviru granica ili izvan granica njegovih državnih tvorevina.

Iako su tijekom potpisivanja Povelje izrečene ‘pacifističke’ rečenice o tomu kako Povelja nije samo na korist srpske kulture i tradicije nego će biti od koristi i drugim narodima s kojima Srbi dijele isti geografski, povijesni i kulturni prostor (vjerojatno su i Garašanin i Karadžić bili uvjereni kako će svojom politikom silno koristiti okolnim narodima), Vukosavljević je (ne mogu velikosrbi, kao niti guja iz Šume Striborove skriti svoj zmijski jezik) prilikom potpisivanja povelje o srpskome kulturnom prostoru rekao: ‘Na srpskom kulturnom prostoru, od Hilandara, preko Skoplja, Arada, Temišvara, Kotora, Dubrovnika, Pešte, Budima, Sent Andreje, gdje god živi srpski narod i gdje god postoje srpski kulturni tragovi, moći će se provoditi jedinstvena kulturna i obrazovna politika.’

Niti Grci, niti Rumunji, niti Mađari, niti Talijani, naravno, da ne trebaju strahovati zbog navedenih Vukosavljevićevih rečenica. Srbija nije ’91. napala ove države: nije granatirala niti Temišvar niti Budimpeštu. Ne trebaju toliko strahovati niti Makedonci premda velikosrpski primitivci redovito Makedoniju zovu ‘južnom Srbijom’. Kad je u pitanju kulturološka agresija, oni koji trebaju strahovati jesu Hrvati jer su u novome kulturnom memorandumu očito Dubrovnik i Kotor označeni kao srpsko kulturno nasljeđe.

Svojatanje hrvatske kulture Kotora i Dubrovnika

Kotor je grad i općina na obali Bokokotorskoga zaljeva, jednoga od najljepših zaljeva svijeta. Kulturno nasljeđe u Bokokotorskome zaljevu hrvatsko je i katoličko nasljeđe. Oko 60 posto crnogorskoga kulturnog blaga upravo je nasljeđe hrvatskog naroda koji je živio, a danas u ostatcima ostataka živi na području Bokokotorskog zaljeva. Ovaj je zaljev 1921. istrgnut iz sastava hrvatskih zemalja, odlukom kojem je Boka kotorska izdvojena iz Dalmacije i pripojena Zetskoj oblasti. Komunisti na čelu s Milovanom Đilasom kasnije su samo legalizirali otimačinu prve Jugoslavije. No hrvatsko i katoličko nasljeđe ostalo je, pa je i bl. Alojzije Stepinac prilikom posjeta zaljevu rekao da ‘svaki kamen Boke kotorske dovoljno jasno kazuje visoku kulturnu razinu hrvatskoga življa, ujedno je najbolji dokaz tko je zapravo autohtoni element Boke kotorske’. Proglašavati hrvatsko i katoličko nasljeđe Boke kotorske srpskim nasljeđem može jedino bolesni um velikosrpskoga primitivca. A još bolesniji um imaju oni koji dubrovačku književnost proglašavaju srpskom književnošću. A ne radi se pritom samo o političarima. I ovdje, kao i u drugim projektima, kolo vode akademici i intelektualci. Svojatanje dubrovačke književnosti djelo je srbijanskoga akademika Mire Vukasnovića, glavnoga urednika knjižnice Matice srpske u Novome SAD-u i urednika Petra Milosavljevića koji su Marina Držića i Ivana Gundulića proglasili srpskim piscima.

GudlićO svojatanju dubrovačke književnosti pisao je akademik Mirko Tomasović u knjizi Raspre i rasprave (2012.). Kako su Srbi mogli naslijediti jezičnu baštinu Marina Držića – pita se Tomasović u ovoj knjizi – kad su toga najvećega hrvatskog komediografa stoljećima ignorirali. U Srbiji je Držić postavljen na pozornicu tek 1946., kad ga je glumilo Hrvatsko narodno kazalište iz Subotice. Hrvatska se poezija četrdesetih i pedesetih godina 19. stoljeća dobrano gundulizira, metrički i leksički, a ta je pojava u srpskoj istodobnoj poeziji potpuno izostala. Dokaz hrvatske pripadnosti dubrovačke književnosti je i činjenica da su hrvatski pjesnici ranog romantizma imali uzore u Ivanu Gunduliću, Ignjatu Đurđeviću, Hanibalu Luciću, dok su se srpski obraćali onome što su imali, narodnoj i folklornoj poeziji. Marin Držić i Ivan Gundulić nikada nisu živjeli u Srbiji, niti su poznavali tamošnji jezik, pisali su na latinici i bili katolici, pa ne mogu ni po čemu biti srpski pisci, a niti ‘dvojni pisci’, kako ih umjereniji velikosrbi nazivaju. Tomasović u spomenutoj knjizi citira srbijanskoga književnog povjesničara Jovana Skerlića, koji je zapisao: ‘Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti (…) Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao svojom’.

Prema Tomasovićevu istraživanju, uključivanje dubrovačkih pisaca u srpsku literaturu javlja se tek sredinom XIX. stoljeća, kao neposredan refleks Garašaninova političkog manifesta Načertanije, s jasnim aspiracijama prema južnoslavenskim izvansrpskim teritorijima. ‘Ministar u njegovoj vladi (Garašaninovoj, nap. D. D.), Stojan Novaković, napisao je Istoriju srpske književnosti (Beograd, 1866. i 1867.), a čini se da je od te knjige započelo uključivanje literature nastale na tlu Dubrovnika u srpske priručnike, monografije, hrestomatije, antologije, čitanke, s eksplicitnim ili implicitnim znacima prisvajanja, što traje i danas’.

Još jedan uradak iz velikosrpske kuhinje

Kasnijem svojatanju dubrovačke književnosti pridonijela je pojava tzv. Srba katolika u Dubrovniku. O tome Karadžićfenomenu dosta je toga napisano, no korijene toga pokreta, koji nikada nije masovnije zaživio, treba tražiti s jedne strane u tadašnjoj slobodarskoj percepciji Srbije nakon borbe protiv Turaka i uspostave Kneževine Srbije (mnogi su Hrvati sve do 1918. imali pogrješnu percepciju Srbije i Beograda), a s druge strane dominantno u propagandističkom djelovanju Vuka Karadžića koji je od prosinaca 1834. do travnja 1835. boravio i propagandno djelovao upravo u Boki kotorskoj i Dubrovniku. Nakon njegova boravka u Dubrovniku rođen je pokret Srba katolika, a prvi Srbin katolik bio je Medo Pucić u čijoj je kući Karadžić boravio. Srpski nacionalist Laza Kostić u knjizi Katolički Srbi (str. 9.) to je i priznao: ‘Tek od druge polovine XIX. veka počinju da se pojavljuju i Srbi koji nisu pravoslavni: i Srbi katolici i Srbi muslimani’.

Ono što predstavlja identifikacijsku iskaznicu svakoga velikosrpskog dokumenta narativ je o srpskoj ugroženosti kao izraz kulta ugroženog Srbina. Naravno da se i u novome kulturnom memorandumu govori o ugroženosti srpske kulture, o dugoročnoj političkoj strategiji nepriznavanja, prikrivanja i relativizacije i o pojavama genocidnoga karaktera prema Srbiji koje su prisutne sve do danas. Summa summarum: Povelja o srpskome kulturnom prostoru predstavlja kulturni memorandum, tj., da budemo precizniji, još jedan uradak iz velikosrpske kuhinje koji pseudopacifističkim diskursom i eufemizmima želi skriti svoj pravi velikosrpski karakter. Filip Lukas pisao je da svaki narod ima svoj duh koji se objektivizira u kulturi i da ga upravo ta kultura diferencira od svakoga drugog naroda. Napad na hrvatsku kulturu koji Povelja čini stoga je napad na hrvatski narod.

Da je Hrvatska ozbiljna država, onda bi se velikosrbima koji prisvajaju hrvatsku kulturu (iskompleksirani činjenicom što su Srbiju gotovo potpuno zaobišli humanizam, renesansa i barok) samo konstatirala medicinska dijagnoza. Problem je u tomu što Hrvatska i sama financira velikosrpske tiskotine koje iz broja u broj udaraju na same temelje moderne hrvatske države. Problem je i u tomu što je velikosrpstvo penetriralo i u same hrvatske državne institucije pa je tako još prije nekoliko godina u hrvatskome Ministarstvu kulture o potporama knjiga odlučivao bivši obavještajac tzv. SAO Krajine.

Problem je što Hrvatska nema nekoga modernog Izidora Kršnjavoga koji bi kao ministar kulture bio svjestan da ‘u teškoj borbi za opstanak naroda kultura je jak i sjajan štit’. Pred koju godinu imali smo ministra kulture koji je razumio kolika je važnost kulture, no njegov mandat nije dugo trajao. Pseudokulturnjaci popeli su se na zadnje noge da ga smijene. I zato danas ponovno imamo grotesku: u situaciji dok Srbija svojata tuđe kulture, pa i hrvatsku kulturu, hrvatski porezni obveznici putem kulturnih institucija financiraju propagandističke uratke kao što je film Posljednji Srbin u Hrvatskoj.

O tempora, o mores, živio hrvatski progres!

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Dinko Pejčinović: Zagonetka Cutileirovog plana

Objavljeno

na

Objavio

Cutileirov plan

Cutileirov plan (ili, kako ga se još naziva Carrington-Cutileirov plan) bio je posljednji pokušaj međunarodne zajednice da spriječi izbijanje rata na prostoru Bosne i Hercegovine.

Ime je dobio po svome tvorcu, portugalskom diplomatu Joseu Cutileiru, kojega je na dužnost posrednika postavila Europska zajednica, odnosno predsjedatelj Mirovne konferencije o Jugoslaviji Peter Carrington.

Sam plan predviđao je podjelu BiH na tri konstitutivne jedinice prema etničkom načelu. 18. ožujka 1992. plan su u Sarajevu potpisali predstavnici sva tri naroda – Alija Izetbegović u ime Muslimana, Radovan Karadžić u ime Srba, i Mate Boban kao predstavnik Hrvata.

Samo deset dana kasnije, nakon razgovora s američkim veleposlanikom u Jugoslaviji Warrenom Zimmermanom, Izetbegović je povukao svoj potpis i tako dao svoj „skromni“ doprinos ratnom kaosu koji je uskoro zahvatio čitavu BiH.

Nakon toga i Srbi su povukli svoj pristanak, pa je Cutileirov plan otišao u povijest. Međutim, neke su zagonetke ostale!

Carrington Cutileiro plan

CC plan

Prvobitni Carrington-Cutileirov plan (u daljnjem tekstu CC plan) predviđao je podjelu BiH na tri konstitutivne jedinice („constituent units“) isključivo prema etničkom kriteriju, odnosno popisu stanovništva iz 1991. godine.

Svaka od 109 bosanskohercegovačkih općina trebala je pripasti odgovarajućoj nacionalnoj jedinici zavisno o apsolutnoj (natpolovičnoj) ili relativnoj (ispodpolovičnoj) većini pojedinog naroda.

Prema tom mjerilu Muslimani su trebali dobiti 52 općine (oko 44% teritorija BiH), Srbi 37 općina (također 44% BiH), a Hrvati skromnih 20 općina (12,5% BiH) u kojima su prije rata imali apsolutnu ili relativnu većinu.

Uzmemo li u obzir etničku strukturu tadašnje BiH – 17,3% Hrvata, 31,4% Srba i 43,7% Muslimana, ali i neke druge pokazatelje, CC plan bio je za Hrvate katastrofalan, a za druga dva naroda vrlo prihvatljiv, pa tim prije iznenađuje što su ga najveći gubitnici prihvatili, a najveći dobitnici odbacili?!

Cutileirova Herceg-Bosna

Prema izvornom planu razdiobe BiH Hrvati su trebali dobiti dvadeset općina – četiri u Posavini (Bosanski Brod, Odžak, B. Šamac, Orašje), šest u središnjoj Bosni (Novi Travnik, Vitez, Busovača, Kiseljak, Kreševo i Vareš), te deset općina na širem prostoru Hercegovine (Livno, Tomislavgrad, Posušje, Grude, Čitluk, Ljubuški, Čapljina, Neum, Široki Brijeg, Prozor).

Hrvatska nacionalna jedinica tako bi obuhvatila 6392 četvorna kilometra, odnosno 12,5% BiH. Drugim riječima, Hrvati bi dobili za trećinu manje teritorija nego što je iznosio njihov udio u stanovništvu, i to bez ijednog većeg urbanog središta!

Najveći grad pod hrvatskim nadzorom tako bi postao Bosanski Brod sa svojih 14.000 stanovnika. Osim toga, Cutileirova Herceg-Bosna obuhvatila bi samo manji dio hrvatskog naroda u BiH (oko 41 posto), pa je razumljivo da je prihvaćanje plana izazvalo veliko ogorčenje Hrvata u čitavoj republici.

Najveću poviku digli su malobrojni, ali vrlo glasni zagovornici „bratstva i jedinstva“, ljudi koji su u kasnijem razdoblju stekli zasluženi epitet „Alijinih Hrvata“, a svoje nezadovoljstvo iskazali su i ljutiti pravaši (v. članak „Izdaja hrvatske državnosti“, Slobodna Dalmacija, 2. 4. 1992. i „Pravaši protiv kantonizacije“, Večernji list, 25. 3. 1992.).

No, bilo je dosta kritika i iz HDZ-ovih redova: „Vrlo sam nezadovoljan dosadašnjim rezultatima pregovora o Herceg-Bosni. Naši pregovarači svojim nerazgovijetnim izjavama ne mogu promijeniti raspoloženje… 59 posto Hrvata ostalo bi izvan tzv. hrvatske jedinice, koja bi imala samo 12 posto teritorija BiH te oko 9 posto pučanstva BiH.

Mislim da se hrvatski narod neće suglasiti s takvim pregovaračkim rezultatima“, izjavio je dr. Vlado Pandžić, predsjednik Kluba zastupnika HDZ BiH. (V. list, 21. 3. 1992.) U istom broju večernjaka objavljene su i dvije predložene karte razgraničenja, te članak novinara J. Re. (vjerojatno Joze Renića), u kojem se opovrgava teza o hrvatskoj kapitulaciji: „Mnogobrojni dnevni listovi objavili su prekjučer kartu koja je tobože nastala dogovorom triju vladajućih stranaka, po kojoj npr. općine Derventa i Mostar ne pripadaju hrvatskom narodu i po kojoj bi Hrvatima pripalo samo 12 posto teritorija.. Međutim, prava karta po kartografu EZ-a izgleda sasvim drukčije – premda ni ona ne odgovara predlošku od strane delegacije Hrvatske demokratske zajednice u Bruxellesu niti zadovoljava hrvatska povijesno-etnička prava.“

Slično mišljenje iznio je i drugi dopredsjednik HDZ-a BiH Vlado Šantić: „Karta objavljena u medijima nije naša karta. Ona je samo osnova za iduće razgovore, nju nam je Europa ponudila kao podlogu.. Karta koju je ponudila EZ predstavlja samo popis općina i nacionalnu strukturu, na osnovi podataka popisa stanovništva iz 1991. godine. Za konačne karte EZ zahtijeva popise stanovništva iz 1991., 1981. i 1971. godine.“ (V. list, 26.3.1992.)

Konferencija u Bruxellesu – posljednja šansa za mir

„Trojna konferencija o unutrašnjem uređenju Bosne i Hercegovine počela je jučer u Bruxellesu, uvelike opterećena najnovijim sukobima u toj republici. Do Bruxellesa je stiglo i nezadovoljstvo hrvatske strane sarajevskom „kartom“, jer bosanskohercegovački su Hrvati „glavni gubitnici“ u tom sporazumu o podjeli teritorija.

 

Karadzic Izetbegovic

Kako navode bruxelleske novine, oni u svojoj jedinici nemaju ni velikog grada, ni sveučilišta, ni bolničkog centra, ni puta… (Šef delegacije HDZ-a Miljenko Brkić) ističe da neće potpisati kartu, jer je nacionalni princip u njoj „prilično kruto shvaćen“.

Karta koja se zasniva samo na popisu pučanstva iz 1991., a ne i na prijašnjim popisima, koja, uz etnički, ne uzima u obzir povijesni, kulturni i gospodarski princip, i koja polazi od općinskih granica, nije realna karta, ocjenjuje Brkić.“ – javio je iz Bruxellesa poznati novinar Mirko Galić. (V. list, 31. 3.1992.)

Doista, kad pogledamo što su Hrvati dobili (bolje rečeno – izgubili!) Cutileirovim planom, mora se priznati da bi i unitarna „Bosna“ bila prihvatljivije rješenje.

Međutim, je li baš moralo biti tako? U nastavku briselske konferencije ipak je dogovoreno „da se formira posebna radna grupa za izradu nove političke mape i za definiranje sastavnih jedinica u BiH.. Glavni pregovarač HDZ Brkić smatra to najznačajnijom odlukom, s obzirom na to da je s mandatom u izradi nove mape prestala vrijediti ranija karta koja je bila priložena Sarajevskoj izjavi, i koja je bila nepovoljna, posebno za Hrvate iz BiH, budući da ih je lišavala većih gradskih i kulturnih centara, i čak 60 posto hrvatskog pučanstva ostavljalo izvan hrvatskih jedinica.“ – izvještava Mirko Galić. (Vjesnik, 2. 4. 1992.)

Dobar članak o završetku briselskih pregovora objavio je i riječki Novi list: „Prvi se pred novinarima oglasio vođa SDS-a BiH Radovan Karadžić. Izražavajući zadovoljstvo, posebno zbog jedinstvenoga apela za prekid neprijateljstava u BiH kako bi šansu dobili politički pregovori o miru, on je podržao izradu nove mape.

Vođa delegacije HDZ-a BiH Miljenko Brkić ocijenio je neke Karadžićeve ustupke važnom gestom i također izrazio zadovoljstvo zbog izrade nove karte teritorijalne podjele BiH. Čelnik SDA-a Alija Izetbegović smatra da će svaka nova teritorijalna podjela pokazati svoju apsurdnost i ostaje pri opciji o BiH kao unitarnoj republici građana.“ – prenosi Anđelko Perinčić. (Novi list, 2. 4. 1992.)

Popis 1991. vs. popis 1981.

Za svakoga tko proučava tadašnja zbivanja ključno je pitanje zbog čega su europski posrednici – Jose Cutileiro i lord Carrington, odlučili da se popis stanovništva iz 1991. godine uzme kao početni kriterij za razdiobu teritorija?!

Zašto se kao osnovno mjerilo nije uzeo daleko pouzdaniji i pravedniji popis iz 1981. godine? Po njemu, uz navedenih dvadeset općina, Hrvati bi dobili još dvije ključne – Mostar (1300 km2) i Derventu (516 km2), čime bi se hrvatska nacionalna jedinica povećala na 8208 četvornih kilometara (16% BiH), što bi, u danim okolnostima, bilo sasvim zadovoljavajuće.

Hrvati bi tako dobili barem jedan veliki grad (Mostar), značajne proizvodne i energetske objekte (hidrocentrale na Neretvi), te mogućnost razmjene teritorija sa susjednim narodima (npr. prekrajanjem općinskih granica).

Osim što bi primjena jugoslavenskog popisa stanovništva iz 1981. godine dramatično poboljšala položaj Hrvata, ne ugrožavajući bitno prava druga dva naroda, postojao je još jedan snažan argument koji bi europski posrednici morali uvažiti da im je stavljen na stol.

Naime, popis iz 1991. godine drsko je krivotvoren na štetu Hrvata u čitavoj BiH, a posebno u tri općine: na Kupresu (gdje je i poništen!), u Derventi i Mostaru. Zašto je to učinjeno, može se naslutiti iz prethodnog teksta. Autor članka u to je vrijeme i sam radio kao popisivač, i poznato mu je da se podatke o etničkoj strukturi i brojnosti pojedinih naroda moglo vrlo lako naštimavati. (Uostalom, potpuno ista stvar dogodila se i na nedavnom popisu 2013. godine!)

O zlokobnim, predratnim okolnostima koje su vladale u vrijeme posljednjeg jugoslavenskog popisa i samim time utjecale na njegov ishod ne treba previše trošiti riječi; one su dobro poznate svakome tko se sjeća početka devedesetih. Zašto taj argument nije iskorišten? U vrijeme kada su svi narodi na prostoru bivše SFRJ crtali svoje etničke karte i isticali teritorijalne pretenzije hrvatski pregovarači morali su znati koliko je lažirani popis iz 1991. opasan za hrvatske interese.

Moguće je da su na njihov „nehajni“ stav prilikom pregovora utjecala još dva važna čimbenika; prvi je bio oštra borba između nacionalne i unitarističke struje u HDZ-u BiH, koja je završila ostavkom dotadašnjeg predsjednika stranke Stjepana Kljuića (2. veljače 1992.) i izborom v. d. predsjednika Miljenka Brkića (15. ožujka.)

Drugi, još važniji čimbenik bila je golema želja hrvatskog vrhovništva u Zagrebu da se pred međunarodnom zajednicom pokaže kao konstruktivan sudionik u rješavanju jugoslavenske krize, što se ponajviše obilo o glavu Hrvatima u BiH (npr. u slučaju referendumskog pitanja).

Iz svega navedenog proizlazi da je izvorni Cutileirov plan za Hrvate u BiH bio potpuno neprihvatljiv, pa ga je trebalo izmijeniti ili odbaciti, neovisno o prijetnjama, ucjenama i dobronamjernim savjetima.

Cutileirova Republika Srpska

Prema početnom Cutileirovom planu Srbi su trebali dobiti 22.405 četvornih kilometara teritorija, odnosno 44% BiH. Srpski entitet tako bi se veličinom svrstao negdje između Slovenije i Sjeverne Makedonije.

Osnovni problem ležao je u tome što čak ni tako velik teritorij nije mogao zadovoljiti nezajažljive apetite velikosrba, koji su kao svoj cilj zacrtali i posavski koridor, i Podrinje, i pola Sarajeva, i granicu na Neretvi, i izlaz na more… Da bi se svi ti ciljevi ispunili trebalo je uzeti barem dvije trećine BiH, što druga dva naroda nikada ne bi prihvatila.

Koliko je srpska strana „nerazborito“ ušla u pregovore s Hrvatima i Muslimanima pokazuje i analiza Cutileirovog plana, odnosno njegove već spomenute inačice prema popisu iz 1981. godine, koju su, kao glavni kriterij razdiobe, Srbi mogli nametnuti europskim posrednicima bez ikakvih poteškoća (pri čemu bi imali i sigurnu hrvatsku podršku!)

Prema tako izmijenjenom CC planu Srbi bi izgubili Derventu (516 km2) u korist Hrvata, ali bi zato dobili Doboj (684 km2), Prijedor (834 km2) i dvije sarajevske općine – Ilidžu (165 km2) i Novo Sarajevo (47 km2), dakle, prostore na kojima su 1981. imali (tanku) etničku većinu.

Kad se sve zbroji i oduzme, srpski entitet narastao bi na 23.600 četvornih kilometara, ili 46% BiH!!! Usporedimo to s današnjom Republikom Srpskom koja obuhvaća 24.500 km2, dakle, tek neznatno više prostora. Zar se isplatilo ratovati tri i pol godine za taj smiješni dobitak?

Od zacrtanih strateških ciljeva Srbi nisu ostvarili gotovo ništa; brčanski distrikt presjekao je koridor u Posavini, Sarajevo je pripalo Muslimanima, granica na Neretvi i izlaz na more također su otpali. Jedini uspjeh Srbi su zabilježili u Podrinju, ali i on je plaćen gubitkom srpskih etničkih prostora u zapadnoj Bosni.

I tako ispada da su Srbi vodili čitav rat za dodatnih dva posto teritorija koje su uspjeli iskamčiti u Daytonu od Amerikanaca. Tko je ono svojedobno rekao da su Srbi „lud narod“?

Alijina fildžan-državica

Prema prvobitnom CC planu Muslimani i Srbi trebali su dobiti nacionalne jedinice jednake veličine (44% BiH), ali različite kvalitete; Muslimanima bi pripala urbana područja, a Srbima pasivni, brdsko-planinski krajevi.

Od šest najvećih gradova Muslimani bi dobili pet (Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać, Mostar), Srbi jedan (Banja Luka), a Hrvati nijedan. Od 70 naselja s više od 5.000 stanovnika Muslimani bi dobili 41, Srbi 21, a Hrvati samo 8 naselja.

U muslimanskom entitetu našla bi se i brojna industrijska postrojenja i elektroenergetski objekti (HE Jablanica, HE Višegrad, TE Tuzla, TE Kakanj…), pa bi tako muslimanska jedinica u svakom pogledu nadmašila srpsku, a o hrvatskoj da i ne govorimo!

Veličinom teritorija (22.000 četvornih kilometara) Alijina tobožnja „fildžan-država“ debelo bi nadjačala Sloveniju (20.000 km2), odnosno, bila bi dvaput veća od Kosova.

Unatoč svemu navedenom, Alija Izetbegović prvo je potpisao pristanak na CC plan, da bi, nakon deset dana razmišljanja, na nagovor američkog veleposlanika, povukao potpis?! Bila je to kap koja je prelila čašu, i ubrzo je ratni požar zahvatio čitavu BiH.

U idućim godinama međunarodni predstavnici predlagali su zaraćenim stranama niz mirovnih planova, ali niti jedan nije nudio tako mnogo teritorija muslimanskom narodu. Niti jedan! Kad bi se Bosna i Hercegovina danas raspala, Muslimani-Bošnjaci dobili bi, u najboljem slučaju, trećinu njenog teritorija, što je „samo“ 5.000 četvornih kilometara manje nego što im je nudio Cutileirov plan, i to bez ratovanja.

Unatoč svim pokazateljima o katastrofi u koju je gurnuo svoj narod, za mnoge je Alija Izetbegović i dalje „otac nacije“, ili, što bi rekli njegovi turski obožavatelji, „bedem islama“.

Jedan od rijetkih zapadnih političara koji je otvoreno kritizirao Izetbegovića bio je portugalac Jose Cutileiro, opravdano ogorčen zbog opstrukcije i propasti plana koji ga je mogao lansirati u povijest.

Njegove izjave nisu nimalo pohvalne niti diplomatske: „Alija Izetbegović bi jedno govorio nasamo, a drugo javno. Na prvom ručku tijekom pregovora uvidio sam da je lažljivac i da mu se ne može vjerovati. On je uvijek odstupao od onog što je već bio prihvatio“, rekao je Cutileiro. Zar je Izetbegović stvarno mislio da može izigrati oba susjedna naroda i postići više od onog što mu se nudilo?

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

Rat je bio uzaludan

„Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a Muslimane možda u nestanak. Muslimani se ne mogu obraniti ako ovdje bude rat…“

Radovan Karadžić u Skupštini BiH, 15. 10. 1991.

Portugalski diplomat Jose Cutileiro i britanski pregovarač lord Carrington od samog početka svog rada u tzv. „Konferenciji o BiH“ shvatili su da je podjela BiH na tri konstitutivne nacionalne jedinice jedino moguće rješenje za sprječavanje rata kojim je srpska strana otvoreno prijetila.

Ono u čemu su europski posrednici teško pogriješili bila je karta razgraničenja, koja je kao osnovni kriterij uzela nepouzdani popis stanovništva iz 1991. godine, što se u kasnijem razdoblju rada konferencije pokušalo popraviti.

Nažalost, prekasno! I Cutileiro i Carrington morali su znati da prijedlog radne karte po kojoj bi od šest najvećih gradova u BiH Muslimanima pripalo čak pet gradova, Srbima jedan, a Hrvatima nijedan, nema nikakve šanse za ostvarenje, tim prije što je bio duboko nepravedan prema najmanjem narodu – Hrvatima.

U takvoj situaciji rješenje nije bilo u ponovnom crtanju karata i prepravljanju općinskih granica (što bi tek izazvalo kaos!), nego u prihvaćanju kriterija koji se nametao sam od sebe, a to je uvažavanje rezultata popisa stanovništva iz 1981. godine, po kojem bi se teritorij, gradovi i „resursi“ ravnomjerno rasporedili na sva tri konstitutivna naroda.

Srbi bi dobili 46% BiH, Muslimani 38%, a Hrvati 16% teritorija. Sve tri strane bile bi podjednako (ne)zadovoljne takvom razdiobom, što bi otvorilo kakvu-takvu mogućnost da se međunacionalni sporovi razriješe mirnim putem. Srbi, koji bi dobili najveći dio kolača, ipak ne bi ostvarili svoje strateške ciljeve.

Muslimani bi, bez ispaljenog metka, dobili svoju nacionalnu jedinicu i četiri velika grada. Hrvati bi dobro prošli u Bosanskoj Posavini i Hercegovini, dok bi u središnjoj Bosni dobili bar nešto. „Cutileirov plan bio je najrazumniji pokušaj da se postigne dogovor uoči rata.

Najrazumniji jer, sudeći po izjavama koje su predstavnici stranaka dali po povratku iz Lisabona, svi su tada pokazali volju da učine ustupak i to je ono što tom planu daje posebno mjesto u tragičnim zbivanjima u BiH.“ – zaključak je vojnog povjesničara Davora Marijana. („Rat Hrvata i Muslimana u BiH od 1992. do 1994., str.150.)

Na nesreću, umjesto razumne razdiobe, konstitutivni narodi dobili su krvavi rat, čiji konačni ishod još uvijek nije jasan. Tko je za to odgovoran? Srpsko-muslimanska megalomanija, pogreške i neodgovornost europskih posrednika, i, „last but not least“, tradicionalna hrvatska popustljivost i naivnost. Svi ti čimbenici, udruženi, odveli su Bosnu i Hercegovinu ravno „u pakao“.

Dinko Pejčinović / HKV

 

Što su predviđali Cutileirov, Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov plan?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari