Pratite nas

Analiza

Matko Marušić: Žuti prsluci su povezani s komunizmom

Objavljeno

na

Takozvani „žuti prsluci“ i dalje nastupaju, iz Francuske se polako šire u Belgiju i Nizozemsku, a pojavili su se i u Hrvatskoj

Imaju svoje navijače i poticatelje, ali ti zasad ne znaju, ili ne otkrivaju kud bi „žute prsluke“ uputili.

Tri su mogućnosti podrijetla pojave „žutih prsluka“: politička nezrelost, neoanarhizam i neokomunizam. To što možda privremeno među njih zalutaju naivni koji misle da imaju više razloga za pobunu nego za rad na svojoj dobrobiti, ne čini taj pokret „pobunom naroda“ tipa one Matije Gupca.

  1. Politička nezrelost

Pročitao sam dosta hrvatskih analiza pojave „žutih prsluka“, ali one se svode na rečenice poput: „Žuti prsluci su proizvod globalizacije, a sada su socijalnom auto-eko-reorganizacijom postali proizvođač novih odgovora na socijalnu ugrozu koja ih je proizvela.“ Po čemu su „žuti prsluci“ proizvod globalizacije? Što je to „socijalna auto-eko-reorganizacija“? Po čemu su oni novi odgovor na socijalnu ugrozu, zar po vrijeđanju pristojnih ljudi? I koja ih je socijalna ugroza stvorila, jesu li to neki siromasi? Ne čini mi se da su „žuti prsluci“ siromašni ljudi koje je zeznula globalizacija. Ako jesu, neka iznesu u javnost svoje prosječne prihode i imovinu, barem oni hrvatski.

Najotvorenije a time i najjasnije se u prilog „žutim prslucima“ izjasnila splitska Slobodna Dalmacija (https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/579915/sutra-krece-okupljanje-zutih-prsluka-hrvatske-pozvani-su-svi-bez-ikakvog-politiziranja-a-jedina-podjela-je–narod-nasuprot-vladajuce-kaste). Ona je prenijela priopćenje stranke „Slobodna Hrvatska“, kako slijedi:

Pokret se već proširio diljem kontinenta, a ciljevi su jednostavni: zahtjeva se dostojanstven život građana. Oni odbacuju sve međusobne podjele i zajedno su stali nasuprot odnarođenih vlada.

To je čisti komunizam, doduše u svojemu primitivnom obliku: što se krije u zahtjevu za „dostojanstvenim životom građana“? Komunistička uravnilovka, nema što drugo biti! Što znači izraz „odnarođene vlade“? Kako vlade mogu biti odnarođene ako ih narod bira svake četiri godine na slobodnim izborima? U sustavu slobodnih izbora to može biti samo politička nepismenost ili subverzija s drugim nakanama. To je stari komunistički izraz koji je vodio u masovno nasilje i pljačku zvano revolucija.

Iako je pokret u Francuskoj postao vrlo nasilan zbog pokušaja vlasti da represijom uguši otpor, Žuti prsluci ne zagovaraju nerede. Prosvjedi su počeli vrlo mirno i dostojanstveno, sve dok se nije pokazala potreba za samoobranom.

Otkud „potreba za samoobranom“? Zar nisu neredi počeli paljenjem automobila i razbijanjem izloga? Koji prosvjed u Europi je policija napala ako je on bio miran i dostojanstven?

U Hrvatskoj je pokret započeo Facebook grupom “Žuti prsluci Hrvatska”, u koju se u 48 sati učlanilo više od 8.000 osoba, a aktualno ih je preko 16.000. Administratori grupe su objavili zahtjeve te ih članovi konstantno nadopunjavaju.

Poziva se na ujedinjavanje građana s jednim jedinim ciljem: dostojanstven život za SVE građane Republike Hrvatske. Je li došlo vrijeme da uspavani div – građani – sprovede prvi članak Ustava RH u djelo? On vrlo decidirano kaže: “Vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu…”

Ponavlja se ideja da su ti tipovi s Facebooka narod, a ne oni ljudi koji su na slobodnim izborima izabrali Sabor i Vladu (bez obzira na to koliko su te dvije institucije zadovoljile svojim radom).

Pozvani su svi, bez ikakvog politiziranja, ideologiziranja i strančarenja. Žuti prsluci su pokret građana za Hrvatsku i njene građane. A jedina podjela je: narod nasuprot vladajuće kaste!

Hrvatski „žuti prsluci“ tvrde da nema politiziranja, a prva ideja im je bila otići pred dom premijera Plenkovića i vrijeđati ga. Zašto, po logici „vladajuće kaste“ nisu otišli i pred Štromarov i pred Pupovčev dom?

Stranka „Slobodna Hrvatska“ je derivat Živoga zida, što znači da nema ni plan ni program sukladan s demokratskim uređenjem društva i osnovnom logikom razumnog življenja. Njezin je program aktivizam („javni mirni prosvjedi, pasivni otpor i građanski neposluh“), ali aktivizam nije politika, niti program, nego ili nezrelo politikantsko aktiviranje bez znanja i iskustva, ili toljaga u rukama subverzivnih koji žele srušiti sustav i doći na vlast.

Anarhizam

Moguće je da je pokret „žutih prsluka“ neki novi anarhizam. Na to upućuje nasilje, nepostojanje vođa koje bi se kao takvi identificirali i odbijanje pregovora s vladom. Anarhizam je poznat u povijesti čovječanstva, ali o njemu se malo zna i govori. Razloga je više; prvi je da se on brzo rastopi jer je po definiciji neodrživ, a drugi je da ga se brzo ušutka, jer tolika iracionalnost nije spojiva ni s jednim sustavom upravljanja ni načinom života. Ona je protuljudska, razarajuća i glupa.

Najjači anarhizam, koliko ja znam, vezan je uz Španjolski građanski rat 1936.-1939. O tom su ratu pisali uglavnom komunistički autori (odnosno, druga se mišljenja i iskustva taje), pa je on prikazan kao radnička, komunistička revolucija. No, anarhisti su u tim događajima brojem daleko nadmašivali svoje saveznike komuniste. Komunisti su u tijeku vremena anarhiste pobili i neutralizirali, pa komunistički pisci izbjegavaju njihovo spominjanje. Likvidirali su ih prema komunističkom, Kominterninom programu: potaknuti pobunu, bilo koje vrste, a onda joj se „staviti na čelo“ (stručni, tehnički izraz!) i – preuzeti vlast. Ta je taktika primijenjena prilikom napada Njemačke na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. Takvu je zapovijed izdala Kominterna svim komunistima na svijetu. Poslušali su je i hrvatski komunisti, pa su tako odmah nastradali Splitski, Solinski i Šibenski partizanski odredi, a u sisačku se je šumu sakrila nekolicina tamošnjih komunista, bez ikakve akcije, pa su preživjeli. Tek 27. srpnja 1941. dolazi do „ustanka“, a to je bio četnički pokolj Hrvata u Srbu i okolici, sve do Drvara i Prijedora. Zato se 45 godina taj pokolj slavio kao „Dan ustanka“ naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine protiv okupatora i domaćih izdajnika. Na kraju su komunisti napisali povijest tih događaja, koja je potpuno lažna, a kao istinita se uči i danas.

Španjolski su se anarhisti pokazali dobrima u obrani a očajnim u napadu; razlog je bio što su bili anarhisti pa nisu imali hijerarhiju zapovijedanja. Staljin je slao NKVD-ovce u Španjolsku da ubijaju anarhiste kako bi komunisti preuzeli vlast, pa će se jednoga dana i to doznati i izbrojiti, i mnogi će biti iznenađeni podatcima koji se još uvijek kriju. Tako su komunisti preuzeli vlast u španjolskoj pobuni, ali nisu uspjeli uspostaviti komunističku državu. Sve do nedavno. Ona je počela odbijanjem premijera da lojalnost svojoj državi prisegne na Sveto pismo i promptnom odlukom o raskidanju Vatikanskih ugovora.

Kakve to veze ima sa „žutim prslucima“? Ima – za slučaj da je to anarhistički pokret! U njega će se onda ubaciti komunisti i doći će do masovnih stradanja koja su nam poznata iz svih komunističkih revolucija.

Komunizam

No, moja analiza nije toliko dubokoumna: ja otpočetka držim da su „žuti prsluci“ izravna komunistička djelatnost. Budem li u krivu, bit će mi draže nego da sam bio u pravu, ali bojim se da sam u pravu. Zato ponavljam: ako pokret „žutih prsluka“ i jest anarhistički, svejedno će ga preuzeti komunisti. Nije šija nego vrat.

Ima više dokaza da se radi o komunističkom pokretu.

  1. a) Pokret je počeo u Francuskoj. Svaka čast velikoj naciji Francuskoj, ali ona je donijela i Revoluciju 1789., koja je osnova komunizma. Tamo je počela i komunistička (fol studentska) revolucija 1968. Francuski predsjednik F. Holland („socijalist“) izbacio je kršćanske temelje Europe iz Ustava Europske Unije. Zbog sasvim nejasnih razloga, u tom negdašnjem stupu kršćanstva, kulture, etikete i časti, neprestano buja komunizam, antiteizam i izopačenosti svake vrste. U Parizu su bili izbili ozbiljni nemiri čak i u svezi vlastite pobjede na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2018.
  2. b) Pokret „žutih prsluka“ počeo je nasiljem. Nasilje, ulično i svako drugo, obilježje je komunističkih pobuna. Ne vidim razloga da uljuđeni francuski građani divljaju po ulicama Pariza i prije i nakon prihvaćanja svojih zahtjeva. Ako se pokret „žutih prsluka“ nastavi, on će ostati nasilan. No ako je više anarhistički negoli komunistički, brzo će propasti.
  3. c) Negdje sam pročitao da se antife ubacuju u nerede koje izazivaju „žuti prsluci“. I naši i zapadni mediji to još skrivaju, ali isplivat će na vidjelo, makar i nakon nestanka toga „pokreta“. Ubacivanje ima već spomenutu funkciju koju je 1941. donijela Kominterna; citiram komunističkoga povjesničara Boru Leontića (http://www.historiografija.hr/hz/1955/HZ_8_3_LEONTIC.pdf):

… Time se komunističkim partijama svih okupiranih zemalja, pružila jedinstvena prilika da dizanjem oružanih ustanaka, u rodoljubivoj borbi za oslobođenje svoje zemlje, zauzmu komandne položaje, steknu golem prestiž i – bez velikih unutarnjih trzavica – ostvare svoje revolucionarne ciljeve. (masno označio MM).

  1. d) Pokret „žutih prsluka“ neodoljivo podsjeća na komunističku revoluciju iz 1968., koja je također počela u Parizu (i dospjela do Beograda, a abortivno i u Zagreb). Imala je iste ili vrlo slične parole i dokazano je bila podmetnuta od komunista i neomarksista Frankfurtske škole, na čelu s Herbertom Marcuseom.

Frankfurtska škola je komunistička škola modificirana u odnosu na propast komunističkih revolucija i režima (https://hr.wikipedia.org/wiki/Frankfurtska_%C5%A1kola). Ona u svemu traži razloge za dizanje novih revolucija, novim parolama i novim mehanizmima, a s ciljem uspostave svjetskoga komunističkoga poretka. Danas se služi zloporabom ljudskih prava, feminizma i migranata. Ona stoji iza Istanbulske konvencije i Marakeškoga sporazuma. Bezbroj njima srodnih i s njima povezanih konstrukcija i prevara ovdje ne mogu nabrojiti, jer ih je previše. O tome katkad otvorenije govore Orban i Trump, pa ih neokomunisti mrze i klasično – proglašavaju fašistima. Opet stari Staljinov trik: tko se opire svjetskoj pobjedi komunizma, taj je fašist. Zvuči poznato, zar ne?

  1. e) Pokret ima podršku lijevih medija (a to je većina medija) i autora, što je znakovito, jer je ovladavanje medijima (i kulturom i školstvom) jedna od ključnih strateških postavki Frankfurtske škole, kao što vidimo i u Hrvatskoj. No, budući da ta podrška zasad nije uobičajeno žestoka i glasna, moguće je da su „žuti prsluci“ tek blesavi anarhizam osuđen na propast, ili amatersko politiziranje od kojega čak i komunisti zaziru.

Matko Marušić/Split

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Zoran Meter: Turski boj na dva fronta – protiv SAD-a i EU-a

Objavljeno

na

Objavio

Promjene na geopolitičkoj i geostrateškoj razini

1. Front SAD-Turska

U petak, 12 srpnja, i konačno se dogodilo ono što je bilo neizbježno (barem smo to takvim, usprkos mnogim suprotnim mišljenjima analitičara diljem svijeta najavljivali mi na portalu Geopolitika News još od 2018. g.): iz ruske baze Akhtibinsk u tursku zrakoplovnu bazu Mürted, pokraj Ankare, sletio je ruski vojni transportni zrakoplov s prvim komponentama ruskog protuzračnog i proturaketnog sustava S-400.

Vijest su potvrdili rusko i tursko Ministarstvo obrane, kazavši, kako će se nastavak isporuka odvijati sukladno odredbama međusobnog ugovora.

Time su razbijene i one posljednje nade američke administracije i NATO saveza da će se turski državni vrh u posljednji čas ipak predomisliti i odustati od tog, po imidž Zapada (a puno manje njegovu sigurnost iako se upravo taj element dominantno predstavljao kao ključan razlog zbog kojega bi Ankara trebala od svega odustati) vrlo neugodnog turskog vojnog posla s Rusijom.

Ta se tinjajuća nada oslanjala prije svega na oštre najave mogućih protuturskih sankcija od strane američkog Kongresa.

Međutim, neshvatljiva je naivnost i kratkovidnost američkih analitičara i stratega, očito još uvijek uljuljkanih u svemoć SAD-a nakon potpunog američkog trijumfa u hladnom ratu i globalne dominacije koju je Washington zbog toga ostvario ali pri tom i iz vida izgubio uvid u razvoj novih globalnih političkih i vojnih procesa koji su i doveli do potrebe da se Sjedinjene Države od prije nekoliko godina ponovo moraju grčevito boriti za očuvanje svog položaja svjetskog hegemona, kojeg, zapravo, više i nemaju, iako su u svijetu i dalje dominantan igrač.

Trump erdogan

Oni, redom, ili nisu prepoznavali ili su ignorirali važnost dvaju ključnih elemenata u svijetu i mentalitetu Istoka, čiji je Turska sastavni dio: prvo, emocije – zbog kojih su turske političke odluke vrlo često nepredvidljive; i drugo, nacionalni (i individualni) ponos – zbog kojeg su Turci spremni trpjeti posljedice, znatno više nego što to mogu u lagodnom životu pa i hedonizmu ogrezli stanovnici razvijenoga Zapada. Turska će obitelj zato radije, ako treba, umjesto kilograma dnevno jesti pola kilograma mesa, ili umjesto zapadnih automobila voziti one jeftinije i nepopularnije – istočne.

Ali na stranu sada promašaji američkih stratega i državne politike, kojih je, čini se, jedini svjestan (ili se barem o tome javno usudi govoriti) samo američki predsjednik Donald Trump. Podsjećam, on je nedavno, na medijskoj konferenciji, nakon neuspjelog sastanka s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom u Osaki, približno točno konstatirao nastalo stanje, kazvši, kako je za krizu s Turskom kriva Obamina administracija koja se nije dobro ponašala prema Erdoganu, ignorirajući i odbacujući njegove želje za kupnjom američkih PRO sustava Patriot, nakon čega je Erdogan posao sklopio s Rusima. Naravno, ova Trumpova teza je vrlo pojednostavljena jer treba reći kako je i njegova administracija do sada činila sve da sprječi tursko-ruski posao, a prijetnje izbacivanjem Ankare iz programa proizvodnje zrakoplova F-35 upravo su i njezin, a ne Obamin produkt.

Bilo kako bilo, rizik uvođenja američkih sankcija po Tursku i dalje ostaje vrlo visok. Ankaru u svakom slučaju očekuju neke negativne posljedice odluke o kupnji S-400, barem ako je suditi prema priopćenju State Departmenta od 9. srpnja (tri dana prije isporuka ruskih sustava Turskoj), kada je rečeno kako se stav te američke institucije po tom pitanju nije promijenio i da svi dobro znaju kako je u Kongresu već ranije usvojen zakon CAATSA (o suprostavljanju protivnicima SAD-a preko sankcija).

„Mi smo već kazali kako Tursku očekuju realne i negativne posljedice ako dobiju S-400“, izjavila je glasnogovornica SD, ponovivši kako se to, između ostalog, odnosi na isključenje Ankare iz programa proizvodnje nevidljivog lovca-bombardera F-35.

Washington Ankari može obustaviti isporuku četiri zrakoplova F-35 koje je ona već platila (od ukupno 100 koliko bi željela nabaviti) ali se postavlja pitanje koliko to više uopće ima smisla i vrijedi li sada kažnjavati Tursku za „grijeh“ samoga Washingtona (kojega je priznao i Trump osobno, što je jasan dokaz svima onim dogmaticima, uvjerenim kako SAD nepogrješivo promišljaju sve svoje poteze godinama pa i desetljećima unaprijed, da i Washington zna griješiti – i to strateški).

Jer bez obzira na moguće sankcije, uključno i one gospodarske od strane SAD-a i NATO saveza, Turska je takve opcije sigurno već ranije uzela u obzir i, očito, podredila svom diplomatskom suverenitetu i pravu na ovladavanje suvremenom vojnom tehnologijom koju joj saveznici u NATO-u nisu željeli predati. Ankara smatra kako je cijena koju za taj cilj mora platiti vrijedna spomenutih rizika.

A ta bi cijena uistinu mogla biti visoka ukoliko Washington odluči primjeniti oštre ekonomske mjere protiv Turske. „U zraku još visi“ i prijetnja zbog turske suradnje s Iranom i Venezuelom usprkos američkim sankcijama, kao i ranije evidentirana pomoć velikih turskih banaka Iranu oko šverca naftom u vrijeme protuiranskih sankcija Obamine administracije.

Turska

Ostaje vidjeti hoće li se Washington usuditi oštro „udariti“ po Turskoj jer je izazov po SAD u tom smislu golem, a Erdogan već dokazao kako misli ozbiljno: prvo, oštrim udarom po Turskoj SAD tu zemlju lako mogu još više gurnuti u orbitu ruskog i kineskog utjecaja, a u regiji i onog iranskog (tursko-iranska bliskoistočna suradnja bila bi smrt po američke bliskoistočne ciljeve, pri čemu se ne smije zaboraviti da je Turska zavađena i s ključnim američkim arapskim saveznicima – Saudijskom Arabijom i Egiptom, kao i Izraelom!); i drugo, ako bi izostale američke sankcije, sve ovo skupa može ozbiljno destabilizirati NATO savez jer bi Turska (ukoliko bi ostala nekažnjena zbog svoga „neposluha“) otvorila put i za samostalne odluke (barem što se tiče onih od koga će nabavljati naoružanje) i za ostale članice NATO saveza, od kojih one ponajveće, poput Njemačke i Francuske, ionako sve otvorenije izražavaju nezadovoljstvo zbog prekoatlantskih pritisaka za kupnju novog i skupog, ali „savezničkog“ američkog oružja u sklopu politike povećanja njihovih vojnih proračuna na čemu je, gotovo ultimativno inzistirao Trump odmah po dolasku na vlast.

Naravno, pri tome ne mislim kako te zemlje podržavaju tursku odluku o kupnji ruskih raketnih sustava, štoviše, ali pojedine od njih bi nedvojbeno bile više sretne da Ankara kupuje njihovo nego američko oružje (od Velike Britanije, preko Francuske i Njemačke do Italije).

2. Front EU-Turska

Iako nema neposredne veze s pogoršanim američko-turskim odnosima i turskom kupnjom ruskih S-400, opasna prijetnja otvaranja drugog ekonomskog bojišta po Tursku otvara se i od strane Europske unije, koja je, k tome, pored Kine, najveći turski gospodarski partner. A sve to u vrijeme kada tursko gospodarstvo prolazi kroz složena vremena, a domaća valuta lira klizi prema minimalnim povijesnim pokazateljima. Evo o čemu je riječ:

U četvrtak, 11. srpnja, Maja Kocijančič, glasnogovornica šefice EU diplomacije, na medijskoj konferenciji u Bruxellesu izjavila je kako EU priprema paket mjera protiv Turske zbog njezinih protuzakonitih geoloških istraživanja u ciparskim vodama Sredozemnog mora, kojima Ankara „krši suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Cipra“.

Kazala je kako su Europska komisija i EU vanjskopolitička služba pripremile protuturske mjere za razmatranje Vijeću EU koje te mjere mora usvojiti. Zasjedanje Vijeća EU održat će se 15. srpnja. Prema navodima Reutersa, to bi Vijeće moglo donijeti odluku i o smanjenju financijske potpore Turskoj za 2020.g., ali i preporučiti (čitaj: obvezati) Europskoj investicijskoj banci da ponovo razmotri financiranje svojih projekata u Turskoj. Reuters navodi kako je EU spremna i na još veće sankcije ako Turska ne obustavi svoja geološka istraživanja u spornom akvatoriju.

Nikozija je proglasila granice svog isključivog gospodarskog pojasa koje Ankara osporava, tvrdeći kako dio njih pripada i međunarodno nepriznatoj ali faktički samostalnoj i od Ankare priznatoj „Turskoj Republici Sjeverni Cipar“). Turska je prije cca dva mjeseca u sporne vode poslala svoj istraživački brod „Fatih“, objavivši kako će probno bušenje trajati do 3. rujna.

Međutim, 10. lipnja ciparske pogranične službe uhitile su članove posade turskog broda, da bi nakon neuspješnog diplomatskog natezanja oko njihovog oslobađanja Ankara 4. srpnja u isti akvatorij poslala svoj drugi istraživački brod „Yavuz“, uz Erdoganovo jasno upozorenje kako je Turska spremna zaštititi prava ciparskih Turaka i uporabom vojne sile.

Prošli je tjedan tursko MVP objavilo kako Turska ne namjerava odustati od geoloških istraživanja u ciparskom priobalju usprkos kritikama međunarodne zajednice, jer je izvjesna turska naftna tvrtka dobila pravo na istraživanje plinskih nalazišta u toj zoni od „vlade“ sjevernog Cipra još 2011. g.

Inače, u isključivoj gospodarskoj zoni Cipra pronađena su velika nalazišta prirodnoga plina. Samo nalazište „Afrodita“, kojega je 2011.g. otkrila američka tvrtka Noble Energy, procjenjeno je na 140 milijardi m3 plina.

Nakon što je Turska u spornu zonu uputila i svoj drugi brod, „ispraćen“ Erdoganovim prijetnjama uporabom vojne sile ako zatreba, predstavnici članica EU žurno su se sastali 10. srpnja kako bi razmotrili varjante protuturskih sankcija, kako ekonomskih tako i onih političkoga karaktera, usmjerenih prema smanjenju intenziteta kontakata na relaciji Bruxelles-Ankara. 15. srpnja trebala bi se donijeti konačna odluka. Ali EU je, kao i uvijek i u svemu, puno više ranjiva u odnosu na druge globalne igrače, pa tako niti po ovom pitanju u njoj ne postoji jedinstveni stav.

Dovoljno je podsjetiti na sporazum između Bruxellesa i Ankare o financijskoj pomoći Turskoj oko zbrinjavanja više milijuna izbjeglica iz Sirije na svom teritoriju. Zato članice EU na tzv. balkanskoj ruti ne iskazuju previše entuzijazma za potpuru protuturskim sankcijama zbog problema te zemlje sa Ciprom.

Prije svega se radi o Bugarskoj, Hrvatskoj, Mađarskoj i Sloveniji, koje se boje da će u tom slučaju Anakra izići iz sporazuma, „otvoriti ventil“ i propustiti novi veliki izbjeglički val iako se Balkan već i s ovim sadašnjim, koji stiže s drugih stana (ne iz Turske) već ionako vrlo teško nosi.

Takav razvoj događaja ne sviđa se ni Austriji ni Italiji, a vjerojatno i ne samo njima. Osim toga, pojedine od spomenutih zemalja, prije svih Bugarska i Mađarska, uvođenjem oštrih protuturskih sankcija boje se i za svoje planove vezane uz izgradnju drugog kraka plinovoda „Turski tok“, koji bi se s turskog teritorija protezao prema Jugo-istočnoj i Srednjoj Europi, dovodeći nove količine jeftinog i sigurnog ruskog plina.

Bilo kako bilo, Bruxelles će neke sankcije Turskoj sigurno morati uvesti (Cipar je ipak član EU), ali kakve će one biti teško je reći. Pri tom ni Erdoganu sasvim sigurno nije svejedno. On (preciznije, njegov kandidat vladajuće Stranke pravde i razvoja) je nedavno teško poražen na ponovljenim izborima u Istanbulu, prije svega zbog lošeg gospodarskog stanja u zemlji.

Pa iako se čini kako Erdoganova borba za bogate energetske resurse u spornim ciparskim vodama ima upravo ekonomski značaj, ekonomija je tu ustvari posve drugorazredno pitanje. Eskalacijom napetosti s Ciprom (a preko njega i s Grčkom) turska vuče snažan geoplitički potez, velike geostraterške važnosti, kojemu je cilj ojačati i ozakoniti postojeći stastus quo koji se odnosi na turske pretenzije u vodama Istočnog Sredozemlja, temeljene na njezinom jednostranom priznanju „Turske Republike Sjeverni Cipar“.

Jačanjem nacionalističke atmosfere u Turskoj (koju u ovom slučaju nije teško pokrenuti) Erdogan bi elegantno skrenuo pozornost s teškog poraza u Istanbulu, a nova homogenizacija naroda omogućila bi mu jednostavniju provedbu ionako novim ustavnim ovlastima danog mu prava za donošenje odluke o smanjenju ovlasti gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua iz oporbene Turske republikanske narodne stranke. Radi se o tzv. Planu B kojega sam spomenuo u svojoj analizi.

Politika pojela ekonomiju

Iako su rizici Erdoganove politike istodobne turske borbe na dva velika fronta, sa SAD-om i EU vrlo veliki, taj nesumnjivi majstor geopolitike, vrhunski retoričar, ali i emotivac, i karizmatični političar ipak je donio snažne odluke koje možemo okarakterizirati riječima „politika je pojela ekonomiju“.

Erdogan očito smatra kako Turska ima još samo jednu jedinu povijesnu šansu za povratak na međunarodnu scenu kako samostalnog igrača, koji će primarno voditi računa o svojim nacionalnim interesima, a tek onda onim općim – zajedničkim.

Plin

Ta je šansa upravo sada, kada se urušava dosadašnji – posljeratni, a kroji budući, dugoročni svjetski poredak (dijelom i u krvi), u kojemu će opstati samo snažni i pametni dok će drugi biti roblje, potrošna roba i moneta za raskusuravanje među velikima (riječima „opstat će samo snažni i pametni“ prošli se tjedan u intervjuu za američki „Time“ izrazio i izraelski premijer Benjamin Netanjahu).

Turska je za sada smogla očuvati i snagu i um, a hoće li joj to uspjeti i do kraja, na putu do konačnoga cilja – nitko sa sigurnošću ne može reći. Ali da joj vrijedi pokušati s obzirom na sve komparativne prednosti kojima ta zemlja raspolaže, kao i na prebogato povijesno nasljeđe, to joj nitko tko nastupa s neutralne pozicije ne može osporiti.

I upravo danas prispjela vijest:

„Zbog nastavka i novih protuzakonitih turskih istraživačkih radova (na bušenju plina u ciparskom isključivom gospodarskom pojasu-IGP) Vijeće EU donosi odluku o zaustavljanju pregovora o sporazumu o zračnom prometu i odlučuje ne održavati sastanke Vijeća za pridruživanje i druge sastanke visoke razine u okviru dijaloga između EU i Turske“, priopćeno je iz Bruxellesa.

Dakle, sankcije EU za sada su, zapravo, simboličkog karaktera. Strah od turske protureakcije očito je prevagnuo, što nije čudo za pragmatične EU birokrate. Međutim, i nakon današnje odluke EU tursko MVP je najavilo nastavak svojih istraživačkih bušenja u ciparskom IGP, štoviše, poslat će i dodatni – četvrti brod k već aktivnim trima brodovima.

Opasnost od sukoba bit će tim veća što je Nikozija koncesiju za tamošnju eksploataciju plina dala američkom „ExxonMobil“-u, a SAD su još u proljeće u tu zonu poslale dodatne brodove svoje 6. flote, što je, tada, i sa strane Washingtona i sa strane Ankare bilo predstavljeno kako vojna vježba. Ali „zamagljivanje očiju“ i skrivanje problema ne može trajati vječno.

A u sve se ovo, naravno, miješa i Moskva, čiji su interesi u Istočnom Sredozemlju isto tako veliki, ne samo zbog Sirije. Rusija će se negativno odnositi prema odluci EU o uvođenju sankcija Turskoj, što ne znači kako ruska strana podupire turske aktivnosti vezano uz bušenja podmorja u isključivoj gospodarskoj zoni Cipra, izjavio je danas zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije Aleksandar Grushko.

„Moskva je protiv sankcija na adresu Ankare, a jednostrane sankcije proturječe kako međunarodnom pravu, tako i procedurama Vijeća sigurnosti UN-a“, izjavio je ruski diplomat, i time jasno potvrdio snažnu rusku političku potporu Turskoj.

Iako Rusija ima snažno razvijene veze i sa Ciprom, kako one gospodarske tako i financijske, Moskvi je u nastalim geopolitičkim okolnostima kudikamo važnije razvijati partnerske odnose s Turskom.

Osim toga, ovim potezom Moskva jasno daje do znanja kako se namjerava suprostaviti i najavljenim američkim sankcijama protiv Turske zbog kupnje njezinih sustava S-400, na što Turska svakako računa.

Sve to skupa može iz temelja promijeniti geopolitičke i geostrateške odnose snaga na Jugo-istoku Europe i Bliskom istoku.

Zoran Meter
Geopolitika.news

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek: Srbija sije sjeme novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Danas se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, koji su prije 24 godine izvršile srpske snage masakriravši više od 8,300 Bošnjaka.

Taj golemi zločin Srbija ne priznaje kao genocid, unatoč međunarodnim presudama. Bio je i jedan od faktora u pokretanju veličanstvene oslobodilačke operacije Oluja, kojom nije samo oslobođena većina Hrvatske od srpske okupacije, već je i spašen Bihać kojeg su srpske snage držale u okruženju i gdje bi se nesumnjivo odvio još jedan genocidni zločin, ali s daleko više ubijenih Bošnjaka.

24 godine poslije, situacija na Balkanu sve je gora, remećena prvenstveno velikosrpskim režimom Aleksandra Vučića, koji vještim manipuliranjem javnosti, medija i diplomacije provodi vrlo uspješnu kampanju pretvaranja Srba i Srbije u isključivu žrtvu, te demonizacije susjednih naroda.

Srbija nije sposobna učiti iz svoje povijesti, i umjesto da se s njom pokuša pomiriti, režim sve očitije priprema „ravnanje računa“, kad god se za to pruži prilika.

I dalje se prijeti ujedinjenjem s Republikom Srpskom i razbijanjem BiH, što bi izazvalo novi sukob. Svim sredstvima se napada i prijeti Crnoj Gori, u kojoj je pokušaj puča prije 3 godine gotovo sigurno orkestriran iz Beograda, a režimski tabloidi sve češće napadaju i Makedoniju.

Posebno kada je u pitanju nacionalistička Srpska pravoslavna crkva, čiji utjecaj te zemlje pokušavaju ograničiti. O neprekidnoj kampanji mržnje i dehumanizacije režimskih medija protiv Albanaca i Hrvata, koje velikosrpska ideologija vidi kao glavne neprijatelje, ne treba ni govoriti. Ne odustaje se ni od snova o izlasku na Jadran.

Ukratko, Srbija sije sjeme novih ratova u kojima će se osvetit za sve nepravde koje smatra da su joj počinjene.

No umjesto suradnje protiv ove zajedničke prijetnje, u BiH je na djelu marginalizacija Hrvata, koji se politički obespravljuju, ekonomski napadaju, te se u njihove sredine nameću islamski migranti, a umjesto suradnje s državom čija je vojska spriječila još veći genocid Bošnjaka od srebreničkog, bošnjačko se vodstvo odlučuje za islamizaciju i podilaženje neoosmanskim ambicijama turskog diktatora Erdogana, te potkopavanje Hrvatske svakom prilikom.

Kako bi se spriječili budući ratovi,Hrvatska treba jačati suradnju s državama koje su posebno izložene napadima iz Srbije: Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom.

Uz zaključivanje otvorenih pitanja, Hrvatska im može prenijeti vrijedna znanja i iskustva, ponuditi proizvode vojne industrije, te zajedničkim snagama raditi na suzbijanju malignog utjecaja Srbije te osigurati trajnu stabilnost na Balkanu, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek na facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari