Pratite nas

Analiza

Matković i Pilić: Odgovor na neistine iz Goldsteinova pamfleta

Objavljeno

na

pupovac goldštajn

Matković i Pilić: Odgovor na neistine iz Goldsteinova pamfleta ‘Jasenovac – tragedija, mitomanija, istina’

[ad id=”93788″]

Povjesničari Blanka Matković i Stipo Pilić odgovorili su Slavku Goldsteinu. Priopćenje pročitajte u nastavku:

U posljednju godinu dana, naročito od objavljivanja knjige Jasenovački logori – Istraživanja u svibnju 2015., mi, koautori izvornog znanstvenog rada „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“, izloženi smo linču kojeg provode raznorazni mediji (koji umjesto da izvještavaju ustvari propisuju nove dogme), režimski povjesničari (u čije leno smo dirnuli) i ignoriranju državnih institucija (Ured predsjednice RH i Ministarstvo kulture) kojima smo se između siječnja 2015. i travnja 2016. u više navrata obratili. Nismo iznenađeni ovakvom hajkom i na nju smo bili spremni jer smo se, proučavajući milijune dokumenata, nebrojeno puta uvjerili u modus operandi protiv svih onih koji se usude prkršiti pionirsku zakletvu i skrenuti s partijske linije. A u nedostatku Golog Otoka i sličnih „ustanova“, čuvarima tekovina revolucije drugo i ne preostaje.

Ljudska i novinarska etika nalažu svakom pojedincu i nakladničkoj kući da provjere informacije kojima se nanosi šteta ugledu i časti drugih osoba, no do toga u našem slučaju nije došlo. U posljednju godinu dana nikada nismo bili kontaktirani od strane ijednog medija ili drugih osoba koje su se javno služile našim radom ili prenosile stavove nekih trećih osoba i koje su uz naš znanstveni rad povezivale riječi poput „laž“, „neistina“ i „falsifikat“. Jedini kontakti koje s medijima jesmo imali su naša reagiranja na ove huliganske ispade u javnom prostoru.

Naš izvorni znanstveni rad objavljen je u prosincu 2014. u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. Objavi tog rada prethodilo je dugogodišnje istraživanje u svim hrvatskim arhivima na kojemu smo radili samostalno. Naš rad o poslijeratnom logoru Jasenovac, kao i prethodno objavljeni radovi, prošao je recenzentski postupak u skladu sa svim pravilima struke za razliku od radova osoba čija se mišljenja konstantno prenose u javnom prostoru i koje za ocjenu bilo čijeg znanstvenog rada nisu kvalificirane. Do ovog trenutku dokaze iznesene u spomenutom radu nitko nije znanstveno opovrgnuo. Dijelovi naših objavljenih radova citirani su u dizertaciji koju je Blanka Matković pod naslovom „Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime Against Croatian Citizens at the End and After the Second World War (1944-1945)“ obranila na Odsjeku za povijest Sveučilišta Warwick u Velikoj Britaniji. Ta dizertacija ocijenjena je veoma pozitivno i to od strane uglednih stranih profesora koji su doktorate iz povijesti stekli na najprestižnijim svjetskim sveučilištima, a među njima je bio i stručnjak za holokaust.

Detalj da je riječ o izvornom znanstvenom radu objavljenom od strane HAZU redovito se prešućuje u hrvatskim medijima ne bi li se time lakše opravdali niski udarci raznoraznih „stručnjaka“, „publicista“, „političara“ i drugih samoproglašenih sveznadara koji se u nedostatku valjanih argumenata obračunavaju na njima dobro poznate načine. Spomenuti znanstveni rad naknadno je uvršten i u knjigu „Jasenovački logori – Istraživanja“ ne bi li se time široj hrvatskoj javnosti omogućio uvid u što cjelovitije podatke o poslijeratnom logoru Jasenovac. Urednici i izdavači spomenute knjige nismo te ne snosimo odgovornost za stavove drugih autora izrečene u toj knjizi.

Posljednji napadi na nas zabilježeni su povodom prikazivanja filma Jakova Sedlara „Jasenovac – Istina“. G. Jakova Sedlara i ostale koji su radili na tom filmu ne poznajemo niti smo s njima ikada imali ikakav kontakt. O tome na čemu se temelji njihov rad potrebno je upitati onoga tko je to istraživanje proveo. G. Sedlar nije nas konzultirao niti je u svom dokumentarnom filmu iznio ključne dokumente i teze navedene u našem znanstvenom radu. Stoga smatramo nekorektnim isticanje naših imena i pozivanje na naš rad u filmu s kojima nama nije imao nikakve veze te se ograđujemo od određenih zaključaka iznesenih u filmu g. Sedlara. Ovim putem ističemo da naše stavove i znanstveni rad ne predstavlja niti jedna druga fizička ili pravna osoba, a svi upiti o našem radu trebaju biti upućeni isključivo nama.

Što se tiče nedavno tiskanog pamfleta Slavka Goldsteina, teško da se on može nazvati polemičkom knjigom s obzirom da autor u njoj nama po običaju pripisuje navode koje nikada nismo napisali, a izvorne arhivske dokumente koje smo objavili naziva našim izmišljotinama. U privitku ovog priopćenja dostavljamo analizu Goldsteinovog „rada“ i usporedbu sa stvarnim činjenicama navedenima u našem znanstvenom radu koje je Goldstein, u potpunom očaju da sačuva kakvu takvu čast, prešutio ili ih je prenio na pogrešan način. Dokument se može naći i na internetu. O određenim ovim „propustima“ nakladničke kuće Fraktura i autora Slavka Goldsteina obaviješten je Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

Zbog prenošenja Goldsteinovih stavova o našem radu i ignoriranja našeg odgovora Hrvatskom novinarskom društvu bit će prijavljeni svi mediji koji su u ovoj situaciji postupili izrazito neetički. Zbog nazivanja Stipe Pilića „medicinskim slučajem“ Hrvatskom novinarskom društvu već je ranije prijavljen novinar Slobodne Dalmacije Vladimir Matijanić, a u subotu 9. travnja radi iznošenja neistina o našem radu prijavljen je i novinar Ivica Đikić. Svi novinari, urednici i nakladničke kuće koje bez ikakve provjere naš rad budu nazivali laži, neistinom i falsifikatom također će biti prijavljeni nadležnim institucijama i po potrebi ćemo pokrenuti kaznene prijave. U tijeku je i podnošenje prijave protiv Ministarstva kulture. Od Ministarstva znanosti zatraženo je očitovanje o članku 1. Zakona o znanosti RH kojim se garantira sloboda znanstvenog istraživanja, a na koje do ovog trenutka nismo primili nikakav odgovor zbog čega ćemo se obratiti institucijama Europske unije.

Ovim završavamo svaku daljnju raspravu s mitomanima koji zadojeni mržnjom i ideologijom nisu u stanju raspravljati argumentirano, već isključivo nasilnički te krijući se iza fasade tzv. intelektualaca i državnih institucija RH koje ih sustavno štite. Ostale, koji se još uvijek drže osnovne logike i načela da su dva plus dva ipak četiri, pozivamo na javnu raspravu u kojoj novim dokumentima i dokazima mogu dokazivati eventualne pogreške u našem radu. Uostalom, gdje i kada smo mi izjavili da smo objavili baš SVE?

Prethodna priopćenja mogu se naći na web portalu Academia.edu gdje se također nalazi i odgovor Slavku Goldsteinu na 22 stranice pisane znanstvenim, ali i satiričko-publicističkim stilom. Dio analize pročitajte u nastavku.

Osvrt na Goldsteinov pamflet „Jasenovac – tragedija, mitomanija, istina“

Knjigu „Jasenovac – tragedija, mitomanija, istina“ u nakladi izdavačke kuće Fraktura većim dijelom je napisao Slavko Goldstein, a jedan članak o brojčanim žrtvama potpisuje njegov sin Ivo. Promocija knjige održana je 8. travnja 2016. u Hrvatskom novinarskom domu u Zagrebu, a predstavili su je izdavač Sead Serdarević, novinar Ivica Đikić, dr.sc. Nataša Mataušić i autor Slavko Goldstein. Goldsteinu uzvraćamo znanstvenim argumentima i dokazima, no ovog puta pišemo satiričko-publicističkim stilom ne bismo li njemu i družini olakšali razumijevanje pročitanog.

Već uvodni dio knjige ukazuje čime se autor zapravo bavi. To je Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koje je nakon odbijenice Ureda za Udruge grada Zagreba tek nakon deset mjeseci registrirano odlukom Ministarstva uprave Republike Hrvatske. U nemogućnosti javnog djelovanja Društvo je u međuvremenu otvorilo svoju mrežnu stranicu koja je uskoro postala prilično posjećena. Vrlo brzo po registraciji Društvo je krajem svibnja 2015. izdalo svoju prvu knjigu već objavljenih radova o tematici ratnog i poslijeratnog logora Jasenovac i to pod naslovom „Jasenovački logori – istraživanja“.

Prvo izdanje od 1000 primjeraka veoma brzo je rasprodano, pa je već u studenom uslijedilo drugo izdanje knjige u istom broju primjeraka. U knjizi su objavljena tri rada. Prvi je rad dr. sc. Vladimira Horvata koji se općenito osvrnuo na problem istraživanja ratnog i poslijeratnog logora u Jasenovcu. U drugom radu novinar Igor Vukić fokusira se na jasenovački logor tijekom Drugog svjetskog rata. Oba rada objavljena su u obliku feljtona u Glasu Koncila 2013. i 2014. Rad mr. sc. Blanke Matković i Stipe Pilića „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“ objavljen je u broju 56. Radova Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru u prosincu 2014. Sve ove podatke o tome gdje su objavljeni radovi autor Slavko Goldstein precizno ne navodi, osim što kaže kako su već bili objavljeni. Prešućivanje i krojenje informacija vlastitim škarama, umetanjima i podmetanjima dobro je poznati rad Slavka Goldsteina, komunističkih i neokomunističkih sličnih mu autora i suradnika od 1945. pa sve do danas. Razumljivo je zašto Goldstein osobito za posljednji rad ne navodi mjesto objavljivanja: umanjiti značaj i autora i rada, ali i ukloniti neispunjenu ambiciju i traumu njegova sina i njega osobno – neuspjeh ulaska među akademijine besmrtnike. Taj dio nas kao autore ne zanima. Ono što jest važno napomenuti da je taj rad zadovoljio uvjete i kriterije znanstvenog časopisa u kojem je objavljen. Goldstein je svojim postupkom podcijenio naš rad svrstavajući ga u red publicističkih radova, gdje njemu ni po čemu nije mjesto, no svojim stavom podcijenio je i kvalitetu i značaj izdanja HAZU.

Iako su S. Goldstein i promotori njegovu knjigu nazvali polemičkom, njegov odnos, pristup i osvrt na naš rad mogu se opisati kao pamflet. Povjesničar teško izlazi na kraj s takvom vrstom rada, jer je svaki povijesni pristup, pogotovo ovako osjetljivoj i do sada opterećenoj tematici složen i težak i za medije i novine, kako to ovih dana reče dr. sc. Ivo Banac. Autor se našim radom bavi u poglavlju pod naslovom: Poslijeratni Jasenovac (72-85). U ovoj analizi osvrnut ćemo se samo na Goldsteinove navode i na njih još jednom odgovoriti argumentirano i dokazima. No, potrebno je napomenuti da je Goldstein u svom uratku ignorirao čitav niz izvornih arhivskih dokumenata na kojima počiva naš znanstveni rad. Ovdje ćemo izdvojiti nekoliko bitnih laži na kojima se temelji Goldsteinov uradak, ali pozivamo sve zainteresirane da pročitaju našu analizu u cijelosti. Rad se može naći na Internetu.

Već na str. 72 Goldstein navodi kako su u Jasenovcu „od oko 500 kuća ustaše i Nijemci u povlačenju su zapalili čak 433“ jer eto „očaj i bijes totalnog poraza teško je kontrolirati“. Tko je sve palio i zapalio Jasenovac nije baš tako jednostavno kako navodi Goldstein, ali ovdje se nećemo time baviti jer imamo točan i jasan izvor i podatak za ukupan broj kuća i broj srušenih kuća u Jasenovcu. Ukupan broj kuća u Jasenovcu 1945. iznosio je 494, od čega je potpuno srušeno 80 kuća, a manje oštećeno 130 (Državni arhiv u Sisku, f. 19, Narodni odbor kotara-NOK Novska, kut. 62). Dakle, teorija o potpunoj razrušenost Jasenovca je – mit.

Na istoj stranici Goldstein nastavlja samo djelomično točnu priču o tome kako je u potpunosti bio razrušen i jasenovački logor, osim vanjskog zida. Demantira ga izvješće Konzervatorskog zavoda Narodne Republike Hrvatske na koje se poziva čak i Spomen područje Jasenovac na svojoj web stranici:

„ U izvješću Konzervatorskog zavoda Narodne Republike Hrvatske od 15. travnja 1956. navodi se da još postoje tragovi baraka i građevina (temelji i dio zidova), a velikim dijelom bila je sačuvana ciglana, dijelovi logorske pruge i temelji logorskog zida. Predložene su mjere za zaštitu ostataka zgrada te obilježavanje i uređenje masovnih grobnica. Tragom temelja logorskog zida postavljena je ograda od žičane mreže, a logorski objekti označeni su pločama s natpisima.“

Unatoč tome, Goldstein brani teoriju o potpuno razrušenom logoru jer mu je on „otporna točka“ za njegovu izmišljenu radnu grupu i naravno za nepostojanje poslijeratnog logora u Jasenovcu. Daleko je važnije pitanje tko je, kada i zašto naredio uništavanje ostataka jasenovačkog logora nakon podnošenja ovog izvješća 1956. kojim su predložene mjere za njihovu zaštitu. Goldstein tvrdi da su ustaše minirale logor prilikom povlačenja, no istinu nikada nećemo saznati jer se netko pobrinuo da uništi sve materijalne dokaze. Osim toga, uvođenjem u igru Pane Peleše iz Kotarskog NOO Novska, navodno zaduženog za raspoređivanje cigle (Jasenovac, 3)., Goldstein nastoji iz igre izbaciti one čija se imena uistinu spominju u dokumetima Narodnog odbora kotara Novska, među njima i Anatolija Avramova, upravnika zatočenika logora u Jasenovcu (Državni arhiv u Sisku, Narodni odbor kotara Novska, kut. 3).

Goldstein nadalje tvrdi da je nova vlast dozvolila stanovništvu koristiti ciglu iz zida i građevni materijal iz logorskih ruševina za obnovu domova i naselja (Jasenovac, 73). No, pronađeni dokumenti svjedoče o drugačijem tijeku događaja. O tome kako su mjesne vlasti vodile brigu o cigli u Logoru III. u Jasenovcu govori nam i zabilješka u urudžbenom zapisniku Mjesnog narodnog odbora Jasenovac kojom se zabranjuje izdavanje cigle iz bivšeg logora (Državni arhiv u Sisku, f. 321, Mjesni narodni odbor Jasenovac, uruč. zap. za 1946., br. 409. ; Jasenovački logori, 206). Nakon toga, i to 13. svibnja 1946., mjesne vlasti upućuju upit ministarstvu može li se izvršiti razdioba cigle iz bivšeg logora. Na taj upit dobivaju odgovor 29., a proknjižuju ga 31. svibnja 1946. Isti dan daju se upute za izvoz materijala iz logora. Riječ je dakle o događajima u proljeće i ljeto 1946., a ne 1945. kako to uporno tvrdi Goldstein. Osim toga, Goldstein uporno ponavlja mantru o „premalo kuća koje su poslije ustaškog pustošenja ostale upotrebljive“, no kao što se vidljivo iz ranije spomenutog dokumenta Narodnog odbora kotara Novska, takvih je potpuno očuvanih kuća bilo 284, što je 58 % od ukupnog broja kuća u Jasenovcu.

U daljnjem tekstu Goldstein nas tobože hvali kao marljive, a zapravo omalovažava i vrijeđa rezanjem (cut) i umetanjem (paste) pojedinih dijelova teksta sa stranica 176 i 153 knjige Jasenovački logori – istraživanja. U tom dijelu svog rada Goldstein nam u usta stavlja novu izmišljotinu da „do sada nitko nije uspio bez ikakve dvojbe potvrditi postojanje ovog logora (poslijeratnog – op.a.) na temelju arhivskih dokumenata“ jer „dosadašnji izvori o tome svode se ponajviše na kratka usmena svjedočanstva koja do sada nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim ispravama“ (Jasenovac, 74). Opširnije o ovome vidjeti u deljanoj analizi.
U daljnjem tekstu S. Goldstein ide još dalje i još gore po sebe i svoju stručnost u povijesti. Tako navodi da „nema izvornih dokumenata, ali ima očevidaca koji tvrde da je tim područjem prošla jedna, a možda i više kolona zarobljenika na Križnom putu i da je nad dijelom jedne kolone izvršena grupna likvidacija oko ušća rijeke Trebež u Savu, nedaleko Jasenovca“ (Jasenovac, 75). Ovom tvrdnjom namjerno izostavlja Izvješće javnog tužitelja II. Jugoslavenske armije Ministarstvu unutrašnjih poslova Federalne Države Hrvatske od 11. srpnja 1945. na koje smo se u tom radu pozvali, a u kojemu se navodi da je
“od Siska preko Jasenovca do Novske praćena od straže Komande mjesta Sisak 900 zarobljenih domobrana i da je kod jarka Muratovica u blizini Jasenovca nađeno 5 ubijenih od kojih je jedan bio zaklan drugom razbijena lubanja. Isto po ovoj točci nije ništa pozitivno utvrđeno do sada. Izvid će se ponovo vršiti” (Hrvatski državni arhiv, f. 421, Javno tužiteljstvo Narodne/Socijalistike Republike Hrvatske, kut. 92, Izvještaj o stanju u logorima…; Radovi, 357; Jasenovački logori, 186).
Želi li nam Goldstein reći da je on bolje upoznat s događajima u okolici Jasenovca u srpnja 1945. od II. Jugoslavenske armije i MUP-a, i ako je to zaista tako, može li objasniti što je on u tim trenucima radio i gdje je bio? Ponavljamo još jednom: Goldstein tvrdi da izvornih dokumenata o kolonama križnog puta preko Jasenovca NEMA.
U Goldsteinovom tekstu o tzv. radnoj grupi Jasenovac, objavljenom 2003., Goldsteinovu teoriju o jednoj koloni Križnog puta koja je eto samo prenoćila u Jasenovcu trebao je svojim svjedočenjem „pojačati“ Goldsteinov krunski svjedok Mirko Šimunjak koji je prema vlastitom iskazu u Jasenovcu boravio od travnja 1946. do svibnja 1947. (JUSP Jasenovac. Izjava Mirka Šimunjaka dana kustosici Jelki Smreki 7.IV.2000. u Puski, Luka, Zaprešić, s vlastoručnim potpisom). Moramo se ponovo pitati kada je to Šimunjak bio u logoru u Jasenovcu: 1945. ili 1946. ili 1947.? Ili su se kolone Križnog puta kretale po Hrvatskoj godinama nakon završetka rata? Toliko o vjerodostojnosti svjedoka na čijem svjedočanstvu počiva čitava Goldsteinova teorija o tzv. radnoj grupi Jasenovac.

Goldstein nastavlja raspravu o demontiranju električne centrale i drugih uređaja te njihovo odnošenje iz Jasenovca. Postavlja se pitanje na temelju čega Goldstein izvodi zaključak o demontiranju električne centrale ako je ista stavljena u pogon početkom listopada 1945. o čemu svjedoči zabilješka urudžbenog zapisnika Mjesnog narodnog odbora Jasenovac od 1. 10. iste godine (Državni arhiv u Sisku, f. 321, Mjesni narodni odbor Jasenovac, u. z. za 1945., 511; Jasenovački logori, 186).
U bježanju od Babaroge dokumenata i izvora, S. Goldstein pripisuje nam da „neke incidente koji su se zaista dogodili u Staroj Gradiški ili u mjestu Jasenovac autori Pilić i Matkovićeva drže da su se događali ili bar mogli dogoditi i u poslijeratnom jasenovačkom logoru pod partizansko-komunističkom upravom“ (Jasenovac, 78-79). Ne znamo na koje „incidente“ misli S. Goldstein jer to po običaju ne navodi i ne citira, ali mogla bi biti riječ o ubojstvima iz 1946. i to ubojstvu nedužnog svinjara Vladimira Trivunčića u studenom 1946. te likvidaciji na smrt osuđenih policijskih detektiva Marka Radića i Josipa Batarela ranije te godine. Trivunčić, koji je eto preživio „ustaško zlo“, ubijen je od strane pripadnika Jugoslavenske armije pred ulazom u logor u Jasenovcu. Što rade čuvari-vojnici na ulaznim vratima logora? Čuvaju ruševine od „opasnih“ jasenovačkih svinjara? Radić i Batarelo još se uvijek nalaze na popis žrtava ratnog logora Jasenovac.

Slavko Goldstein se dalje čudi zašto nema nikakvih svjedočenja mještana Jasenovca o poslijeratnom jasenovačkom logoru i zašto si nismo takvo pitanje postavili. Pa, ustvari, mi smo takvo pitanje doista postavili, a odgovor i pronašli. Kome iz Jasenovca bi palo na pamet da svjedoči nakon što je šumar Matija Mačković završio u zatvoru i osuđen na osam godina zatvora samo zato što je u lipnju 1945. prijavio plutajuće leševe u Savi, a što je čovjeku bila moralna i zakonska obveza? Zar se tako nagrađuju oni koji narodnim vlastima prijavljuju leševe žrtava fašističkog terora koje bi upravo te vlasti trebale dostojno pokopati? Ili je ipak bila riječ o leševima nekog drugog?

Goldstein također iznosi optužbu kako smo na tri mjesta izbacili dijelove „dovoz materijala iz logora Jasenovac“ (dnevnik Matije Helmana iz 1946.) koje po njemu pobijaju glavnu ideju knjige Jasenovački logori – istraživanja (Jasenovac, 83). I ovdje se postavlja pitanje čita li uopće Goldstein radove na koje se osvrće. Jer, ukoliko je pročitao izvornik našeg rada u zadarskim Radovima, trebao je svakako primjetiti dva druga dokumenta na stranicama 363 i 374 te bilješke 219 i 259. Da je Goldstein to učinio, vidio bi da „falsifikatori“ Pilić i Matković ustvari objavljuju dva izvorna dokumenta koja se odnose na „sporni“ dovoz materijala iz logora. Pa pogledajmo sada prijepise tih dokumenata u knjizi Jasenovački logori:
„Da mjesnim vlastima nije bilo svejedno što se događa u logoru govori nam zabilješka od 26. veljače u urudžbenom zapisniku prema kojoj je iznošenje materijala iz logora zabranjeno“. (Državni arhiv u Sisku, f. 321, Mjesni narodni odbor Jasenovac, u.z. za 1946., br. 347; Jasenovački logori, 192)

„O tome kako su mjesne vlasti vodile brigu o cigli u Logoru III. u Jasenovcu govori nam i zabilješka u uručbenom zapisniku koja zabranjuje izdavanje cigle iz bivšeg logora. Jasno je da je vlastima bilo iznimno važno da pri raspodjeli vlada red. Mjesne vlasti upućuju 13. svibnja 1946. upit istom ministarstvu može li se izvršiti razdioba cigle iz bivšeg logora. Na taj upit dobivaju odgovor 29., a proknjižuju ga 31. svibnja 1946. Isti dan, a vjerojatno po dogovorenim uputama od 15. svibnja 1946. daju se upute za izvoz materijala iz logora. Ove zabilješke i gornji dokumenti Narodnog odbora kotara Novska dovoljno govore o jasnoj organizaciji iznošenja i podjele materijala i cigle iz Logora III.“ (Državni arhiv u Sisku, f. 321, Mjesni narodni odbor Jasenovac, u. z. 1946., br. 409; Jasenovački logori, 20)
Čita li Goldstein onaj podcrtani dio? Tko to uklanja „nepoćudne“ sintagme o kojima priča Goldstein? Štoviše, Goldstein očito pri ruci nije ni imao originalni dokument jer da jest tada bi znao da u njemu ne piše „dovođenje materijala iz logora“, kako on to navodi, već „dovoz materijala iz logora“. Goldsteinova sintagma čak i nije u duhu hrvatskog jezika jer materijal se dovozi, a ne dovodi. Da je Goldstein malo bolje pogledao, primjetio bi bio čak i naš podnaslov na stranici 203 koji glasi Sustavno odnošenje cigle iz bivšeg logora, a isto poglavlje odnosi se upravo na razdoblje kada je ondje bio Helman. Goldsteinovu teoriju da dovoz materijala iz logora „dokazuje“ da ondje više nije mogao postojati logor demantiraju dokumenti iz srpnja i kolovoza 1946. s imenom Anatolija Avramova na kojeg se Goldstein uopće ne osvrće jer jednostavno ne zna što bi s tim podatkom uradio.

Goldstein također ističe kako „falsifikatori“ u nadnevku od 4. VI. nisu izostavili drugi „sporni“ detalj o „rešetkama na prozorima osuđeničke nastambe“, jer , kako zaključuje Goldstein, u logoru nije bilo zatvora. Vidi li itko, osim Goldsteina, igdje riječ ZATVOR? Osvrnimo se ovdje i na Zapisnik o saslušanju UDB-e za okrug Baniju u kojemu „isljednik“ pita Ivana Križanovića „tko je organizirao bjegstvo iz logora Jasenovac i na koji način?“, a Križanović mu odgovara „dogovorili smo se na tavanu naše NASTAMBE“. Riječ je o bijegu nekoliko zatvorenika potkraj kolovoza 1946. (Državni arhiv u Sisku, f. 765, Sudski predmeti političkih procesa Sisak, Petrinja, kut.9, Stup 251 – 46., Jasenovački logori, 208). Spomenimo ovdje i dokument Odsjeka unutrašnjih poslova pri Kotarskom Narodnom odboru Sisak, broj 3407/46 od 6. rujna 1946. u kojemu se navodi da je Đuro Lavrnja iz Galdova izdržao kaznu prisilnog rada od 24. lipnja 1946. do 28. kolovoza 1946. u ZAVODU ZA PRISILNI RAD JASENOVAC (Državni arhiv u Sisku, fond 765, Sudski predmeti političkih procesa Sisak, Petrinja, kutija 5). U krajnjem očaju da spasi svoju teoriju na super klimavim nogama, Goldstein priznaje da je lokalno stanovništvo tzv. radnu grupu Jasenovac nazivalo „malim logorom“, a „ideološki zaslijepljeni“ Matković i Pilić koji su se najeli ludih gljiva „logorom“. Naravno, pritom je potpuno nebitno kako su „to“ nazivale jugoslavenske institucije onog doba. Na kraju ove analize moramo se zapitati želi li nam Goldstein svojim uratkom poručiti da su se sve te silne institucije njegovih jugoslavenskih vlasti (narodni odbori, II. Jugoslavenska armija, sudovi, Udba) urotili davne 1945. i krivotvorili čitav niz dokumenata s namjerom da 2014.-2016. dokažu da njihov poručnik JA Slavko Goldstein ne govori istinu??? Ukoliko je tako, što nas priječi da izrazimo sumnju u svaku riječ napisanu nakon 1945. i izvršimo reviziju kompletne poratne povijesti? Jer, kako stvari trenutno stoje, ili laže Goldstein ili laže Partija.

Detaljnu analizu možete pročitati OVDJE.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Njemačke oružane snage ne isključuju raspad Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Njemačke oružane snage polaze od mogućnosti raspada Europske unije u sljedećih dvadesetak godina, proizlazi iz internog strateškog dokumenta u koji je imao uvid tjednik Der Spiegel.

Kako prenosi Der Spiegel u najnovijem broju, Bundeswehr u svojoj studiji “Strateška prognoza 2040” donosi nekoliko mogućih scenarija razvoja situacije na europskom kontinentu.

Jedan od scenarija nosi naslov “EU u raspadu i reakcija Njemačke” koji polazi od “višestrukih konfrontacija” i raspada postojećeg sustava vrijednosti.

“Proširenje EU je zaustavljeno, mnoge članice su napustile zajednicu, a Europa je izgubila na globalnoj konkurentnosti”, stoji u ovom scenariju.

Pritom autori studije, koja je jedan od priloga razmišljanjima o budućnosti Bundeswehra, ne polaze isključivo od sukoba unutar EU kao glavnom razlogu raspada sustava vrijednosti.

“Kaotična, stihijska i sve konfliktnija globalna situacija dramatično je promijenila sigurnosno-političko okružje za Njemačku i Europu”, stoji u dokumentu.

Kao daljnje moguće scenarije budućnosti europskog kontinenta autori predviđaju povratak sukoba na liniji istok-zapad pri čemu se predviđa samoizolacija nekih istočnih članica EU te čak priključenje nekih članica “istočnom bloku”.

“Kod nekih EU partnera je moguće približavanje državno-kapitalističkom modelu po uzoru na Rusiju”, stoji u studiji.

Iza ovih “simulacija” stoje znanstvenici Bundeswehr akademije.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Stručna analiza Istanbulske konvencije – odgovornost vladajućih

Objavljeno

na

Objavio

 Istanbulska konvencija

U posljednje vrijeme svjedočimo sve žučnijim i bučnijim raspravama oko potrebe žurnog ratificiranja Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno zvanom još i Istanbulskom konvencijom.

Najčešće se rasprave svode na navijačku debatu pri čemu se argumentacija za ili protiv svodi na nabrajanje zemalja koje su spomenutu Konvenciju ratificirale, bez ulaženja u sadržaj normativnog uređenja koji bi trebao postati djelom pravnog poretka Republike Hrvatske, kao suvremene i suverene ustavne države.

Sam naziv ovog međunarodnog ugovora upućuje na plemenitu ideju o nužnosti zaštite nježnijeg spola te obitelji kao nukleusa društvene zajednice. Samo bi, blago rečeno, nerazuman čovjek mogao imati nešto protiv zaštite koja bi se prema nazivu same Konvencije trebala pružati njezinim adresatima, odnosno subjektima i objektima nasilja kao nedvojbeno nedopuštenog socijalnog ponašanja koje uz društvenu osudu zaslužuje i kaznenopravnu sankciju.

Hrvatska je u oblasti sprječavanja nasilja nad ženama normativno uzorna država

Uprkos uvriježenom stajalištu koje se provlači kroz javni prostor, a na temelju kojega se naša zemlja doživljava pravnom neuređenom, na normativnoj razini smo glede promatrane materije uzoriti. Naš Ustav u čl. 3., jednakost, ravnopravnost spolova, te vladavinu prava utvrđuje najvišim vrednotama ustavnog poretka i temeljem za tumačenje Ustava.

Ljubic Dubravko

Nadovezujući se na ovu stožernu ustavnu odredbu, čl. 14. st. 1. Ustava određuje kako svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovom spolu, dok je na temelju odredbe čl. 61. st. 1. obitelj pod osobitom zaštitom države. Nasilje pak, kao fizički ili psihički napad na život i tijelo, prevenira se i prohibira kroz Kazneni zakon te Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji na način imanentan demokratski razvijenim europskim državama.

Ujedno, ovdje treba napomenuti kako je ulaskom u Europsku uniju u pravni sustav naše zemlje ušla Povelja temeljnih ljudskih prava EU koja u glavi III razrađuje načelo jednakosti, pri čemu se zabranjuje diskriminacija po društveno relevantnim osobinama kao što su spol, genetičke osobine i seksualna orijentacija (čl. 21/1). Poveljom se također jamči ravnopravnost muškaraca i žena na svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću, čime se ne sprječava poduzimanje mjera koje u biti predstavljaju povlastice podzastupljenom spolu.

Također, na temelju glave I Povelje u naš ustavnopravni sustav ulazi i ljudsko dostojanstvo kao kategorija koja jamči svakome poštivanje tjelesnog i duhovnog integriteta, pa samim time predstavlja pravnu osnovu za zabranu nasilja bilo koje vrste.

Ne sprječava se socijalni darvinizam aktima kao što je Istanbulska konvencija

Ovdje cijenim potrebnim opetovano naglasiti dostatnost uređenja promatrane materije na normativnoj razini, jer će se u društvu uvijek pojaviti netko tko smatra kako se odnosi među ljudima mogu rješavati putem socijalnog darvinizma utemeljenog na isključivom pravu fizički jačeg ili društveno moćnijeg.

Neprestano će svoju animalnu prirodu neki ministri, župani, veleposlanici ili obični smrtnici manifestirati kroz ne prihvaćanje činjenice kako premlaćivanje bračne družice, potomstva ili roditelja nije društveno prihvatljiva anti-stres terapija. Također, siva brojka kriminaliteta u konkretnom slučaju će uvijek biti velika, ne zbog manjkavosti zakonodavnih rješenja, već zbog iracionalnih i emotivnih razloga zbog kojih zlodjela počinjena unutar četiri zida, odnosno u lažnoj sigurnosti doma, žrtve i njihova okolina ponekad tretiraju na pogrešan način.

Dakle, analizirajući domaći pravni sustav može se zaključiti kako na normativnoj razini i nema posebne potrebe za uvođenje dodatne regulative.

Istanbulska konvencija je prilog hiper-normiranosti

Ujedno, hiper-normiranost nikada nije bila izvor konzistentnosti pravnog sustava. Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.

Istanbulska konvencija

S druge strane, u 21. stoljeću na europskom kontinentu teško je zamisliva opstojnost društva u kojem bi se prihvaćalo nasilje kao metoda rješavanja međusobnih odnosa između ljudi. Poglavito to vrijedi za članice EU, gdje se zapravo zadnji bastion diskriminacije uklonio u Liechtensteinu 1990. godine kad je u toj kneževini ženama priznato jednako biračko pravo.

Stoga se osnovanim čini postaviti pitanje, čemu Istanbulska konvencija uopće služi, poglavito imajući u vidu kako u svom uvodu promatrana Konvencija upućuje na njezinu utemeljenost na sadržaju niza međunarodnih dokumenata kao što su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europska socijalna povelja, Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima, Konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, Preporuka o zaštiti žena od nasilja, Preporuka o standardima i mehanizmima ravnopravnosti spolova, Preporuka o ulozi žena i muškaraca u sprječavanju i rješavanju sukoba i izgradnji mira, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Opća preporuka br. 19 o nasilju nad ženama, Konvencija UN o pravima djeteta, Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda te Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Sumnju u ciljeve Istanbulske konvencije izaziva svojevrsni međunarodni centralni komitet GREVIO

Potpuno je utemeljeno ovdje izraziti sumnju u svrhovitost usvajanja još jedne konvencije o sprječavanju nasilja nad ženama i u obitelji, budući da su pobrojani međunarodni dokumenti do sada učinkovito regulirali uređenje društvenih odnosa koje isključuje silu ili nasilje.

Stoga, što je u ovom međunarodnom dokumentu toliko važno i koje su to okolnosti koje bi upravo sada opravdavale njegovo donošenje?

Promatrajući normativni dio Konvencije, on u svom sadržaju s obzirom na naziv zapravo ne donosi ništa spektakularnog i progresivnog u problematiku koju obrađuje, osim možebitne novine sadržane u nemogućnosti stavljanja rezervi na njezin bitan sadržaj te osnutka svojevrsnog centralnog komiteta međunarodnih stručnjaka (GREVIO) kao nadzornog mehanizma provođenja Konvencije, koji bi valjda trebao upozoravati tijela domicilnih državnih vlasti kako batina ipak nije izašla iz raja.

Iz uvoda Konvencije proizlazi kako su države članice Vijeća Europe: “Osuđujući sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; prepoznajući da je ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprječavanju nasilja nad ženama; prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena; prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce; prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane “časti” i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca; prepoznajući stalna kršenja ljudskih prava tijekom oružanih sukoba koja pogađaju civilno stanovništvo, posebno žene, u obliku široko rasprostranjenog ili sustavnog silovanja i seksualnog nasilja te mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba; prepoznajući da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci; prepoznajući da nasilje u obitelji nerazmjerno pogađa žene te da muškarci također mogu biti žrtve nasilja u obitelji; prepoznajući da su djeca žrtve nasilja u obitelji, uključujući i kao svjedoci nasilja u obitelji; u težnji za stvaranjem Europe bez nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”, odlučile dodatno odrediti međunarodne standarde zaštite od nasilja.

Vijeće Europe ovom Konvencijom države članice svodi na barbarska društva

Čitajući citirani tekst, teško se oteti dojmu kako Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Ili drugim riječima, kolijevka civilizacije se preko noći pretvorila u socijalnu noćnu moru, gdje zločini obični ili oni ratni svakodnevno uzimaju svoj krvavi danak, a sve to zbog nepostojanja zakonske regulative koja bi zabranom deliktnog ponašanja pridonijela prevenciji kriminaliteta.

Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji po prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti kako je ovdje Danteov pakao izašao na površinu u punini svih svojih devet krugova. Međutim, ma koliko se zapravo uvredljivim i šokantnim može smatrati uvod Konvencije, njen pravi smisao otkriva se tek analizom manjeg dijela njezinih uzgrednih odredaba.

Tekst same Konvencije uglavnom prati njezinu osnovnu svrhu što bi trebala biti zaštita žena od svih oblika nasilja te potreba sprječavanja, progona i uklanjanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te potreba suzbijanja svih oblika diskriminacije žena i promicanja njihove pune ravnopravnosti s muškarcima, čineći to na uobičajeni deklaratorni konvencijski način.

Gdje se skriva prava svrha Konvencije?

Gender

Međutim, prava svrha cijele parade zapravo postaje razvidna po analizi čl. 3. Konvencije u kojem se daju operativne definicije određenih pojmova. Tako je “nasilje nad ženama” svako djelo rodno utemeljenog nasilja koje ima za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Potom se daje i definicije pojma “rod” koji označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, te pojma “rodno utemeljenog nasilja nad ženama” kojim se označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene, pri čemu pojam “žene” uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina.

S tim u vezi Konvencija u čl. 6; 12. i 14. nadalje propisuje da će države uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije te promicati učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanje žena, te poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Nametanje ideološke sadržine Konvencije u obrazovne sustave država potpisnica

Spol

Ujedno, Konvencija državama utvrđuje obvezu poduzeti potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja, zatim u neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, u okruženjima za provođenje slobodnog vremena te u medijima.

Službeno obrazloženje konteksta Konvencije glasi: “Termin rod, utemeljen na postojanju dva spola, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Tako određene društvene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, Konvencija uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprječavanje nasilja. Stoga Konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao osnove za sve mjere za zaštitu i potporu žrtvama. To znači da se ti oblici nasilja moraju rješavati u kontekstu prevladavajuće neravnopravnosti žena i muškaraca, postojećih stereotipa, rodnih uloga i diskriminacije žena kako bi se adekvatno odgovorilo na složenost ovog fenomena. Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji”.

Teorijska i pravna definicija nasilja, pojava nove kategorije – rodnoga nasilja

Enciklopedistički gledano, riječ nasilje dolazi od riječi sila, i označava odnos između dviju strana u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom upotrebe sile utječe na drugu stranu. Nasilje može biti fizičko, koje se sastoji u namjernom nanošenju tjelesnih ozljeda; zatim emocionalno ili psihičko nasilje koje se očituje kao verbalni ili neverbalni oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi; odnosno seksualno kao specifičan oblik fizičkog nasilja učinjenog kroz neželjeni seksualni kontakt. Nasilje može biti i strukturalno kao posljedica neodgovarajuće ili nepostojeće akcije države. Upravo kad bi čovjek pomislio da je nasilje nedvojbeno jedinstven pojam s nekoliko pojavnih oblika, u tekstu Konvencije se javlja neko posebno, rodno, nasilje, koje je zapravo novokomponirana ispraznica, utvrđena dogmom znanstveno nedokazanih teza, oformljena radi ostvarivanja ideoloških ciljeva, pri čemu pod pojmom ideologije podrazumijevam sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet. Na kraju cijele priče ispada kako je cjelokupni tekst Istanbulske konvencije krinka izrađena u svrhu nametanja svim članicama Vijeća Europe određenog svjetonazora, pri čemu zaštita žena i obitelji ima tek sekundarni karakter.

Zlouporaba međunarodnih institucija za promoviranje manjinskog svjetonazora

Nažalost, izgleda kako su u konkretnom slučaju međunarodne institucije uporabljene za promoviranje ali i nametanje nedvojbeno manjinskog svjetonazora ogrnutog u plašt političke korektnosti, zaboravljajući pri tome kako politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu. Time je izigrana i temeljna uloga međunarodnih ugovora, shvaćenih kao slobodno izraženo suglasje volja usmjereno ka postizanju dopuštenih pravnih učinaka. Kamuflažno inzistiranje na nasilnom uvođenju svjetonazora bez prethodne društvene rasprave o njegovom sadržaju, zapravo je nasilje nad integralnom slobodom shvaćenom kao istovremenom slobodom države, društva i pojedinca.

Istanbulskom konvencijom se pokušava nametnuti dogmatska rodna ideologija

Svjetonazor o kojem se ovdje radi u sociologiji se određuje terminom rodne ideologije. Navedeni izričaj označava skup ideja, očekivanja i djelatnosti koje su proizašle iz feminizmatrećeg vala, odnosno koje su vezane uz ustanove osnovane u svrhu izučavanja i promicanja feminizma i LGBTIQ aktivizma. Ta ideologija počiva na dogmi da je spol puka društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na osnovu genitalija i reproduktivnih funkcija, te je kao društveni konstrukt osnova diskriminacije i neravnopravnosti među ljudima. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti naznačena ideologija vidi kroz koncept “roda” koji određuje društvene uloge muškarca i žene ali prema vlastitom izboru i predstavlja samostalno individualno određenje izražavanja identiteta koje potvrđuje, negira i nadilazi spolno određene i socijalno formirane uloge muškaraca i žena u društvu. Pobornici rodne ideologije zalažu se za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od “heteronormiranosti”, to jest od kulturalnog programiranog ponašanja kao “muško” ili kao “žensko”.

Američki kritičari rodnu ideologiju nazivaju „kulturnim marksizmom“

Kritičari sadržaja rodne ideologije, poglavito oni iz redova konzervativaca u SAD, opisanu ideju pak označavaju sintagmom “kulturni marksizam”. Neovisno o tome, početkom 21. stoljeća akcije koje promoviraju rodnu ideologiju, i pored ozbiljnijih protivljenja, bivaju ugrađene u brojne zakone i političke agende širom svijeta, čineći ovu ideologiju predmetom najvećih javnih prijepora. Najuočljivije posljedice rodne ideologije razvidne su iz zakonodavne djelatnosti na temelju koje se omogućuje homoseksualcima svoje zajednice registrirati pod imenom “brak”, uz mogućnost adopcije djece. U SAD-u, zemlji gdje je rodna ideologija i nastala krajem 20. stoljeća, do kolovoza 2014. godine je 13 saveznih država donijelo zakone kojima se dopuštaju homoseksualni brakovi. Drugih 40 saveznih država usvojilo je pak odredbe kojima se priznavanje statusa braka zajednicama homoseksualaca zabranjuje. Od toga su u 31 saveznoj državi, na temelju ustavnih narodnih referenduma, takve prohibitivne odredbe unesene u državne ustave. Dakle, čak je većina sastavnica u državi u kojoj je rodna ideologija nastala, tu ideologiju odbacila putem neposrednog demokratskog izjašnjavanja građana.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s hrvatskim ustavom

O sociološkim aspektima rodne ideologije već je u javnom prostoru mnogo toga napisano, pa bih se stoga nastavno zadržao na ustavnopravnoj komponenti nepodobnosti Istanbulske konvencije za akt ratifikacije.

Republika Hrvatska Ustavom je definirana kao demokratska država hrvatskog naroda u etničkom i političkom smislu utemeljena na vladavini prava. U demokracijama politička vlast jest podređena uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U njima se promjene događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Demokracija jest zaštita društva od totalitarizama svih vrsta. Ustav priječi politici pretvarati se u pravni poredak i na taj način izolirati se i alijenirati od društvenog okruženja. Ustav uređuje način borbe za vlast predstavnika konkurentnih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Svaki ustavnopravni poredak utemeljen je na načelu ustavnosti i zakonitosti. Prema načelu ustavnosti svi zakoni moraju biti usklađeni s ustavom, dok normativna djelatnost mora imati svoje ishodište u ustavnim institutima ili u zakonodavnoj delegaciji. Vladavina prava pak zahtijeva ujedno da ustav i pravni poredak koji iz njega proizlazi imaju određen sadržaj.

Zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologije

U pravnom poretku, utemeljenom na vladavini prava, zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno, zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima adresata u svakom konkretnom slučaju, u kojemu se zakon na njih neposredno primjenjuje.

Zbog navedenog, zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologija, jer je to odlika totalitarnih sustava. Zakoni moraju sadržavati određenja koja su prihvaćena konsenzusom, a u slučaju njegovog izostanka onda na temelju većinskog mnijenja usvojenog nakon provedene javne rasprave. Propisi s izrazito ideološkim karakterom ne mogu biti sastavnica ustavnopravnog poretka u demokratskim državama.

Istanbulsku konvenciju Hrvatske ne može ratificirati bez ustavnih promjena

S druge strane, Istanbulska konvencija i formalno ne može biti ratificirana bez prethodnih Ustavnih promjena. Ustav Republike Hrvatske, kao ni prethodno spomenuta Povelja temeljnih ljudskih prava EU, ne poznaje pojam “rod”, odnosno kako je već ranije istaknuto poznaje kao ustavne kategorije isključivo spol i ravnopravnost spolova. Dok se u naš Ustav ne uvede kao ustavna kategorija i pojam roda, Istambulska konvencija u dijelu prakticiranja rodne ideologije jest neustavna. Pojašnjenja radi ističem da je još u prvoj ustavnosudskoj rješidbi na svijetu (Marbury v. Medison (1803.)) Vrhovni sud SAD-a istaknuo kako se zakonom ne može propisivati sadržaj koji nema pravnu osnovu u Ustavu ili za kojeg ustav zakonodavcu ne daje izričitu zakonodavnu delegaciju. U slučaju konflikta između ustava i zakona, neposredno se mora primijeniti Ustav. Svi, pa samim time i zakonodavac, se moraju držati Ustava jer je Ustav iznad svakog zakonskog akta.

Njemačka ustavna praksa

Nadalje, s tim u vezi Njemački savezni ustavni sud u odluci (BVerfGE 111,307) Würdigung, izrazio je stajalište prema kojemu se konvencijsko pravo, kao i odluke međunarodnih sudova iz domene temeljnopravne sfere, tumače u okvirima metodološki dopuštenog tumačenja zakona. Opći ili pojedinačni akti nastali izvan domaćeg pravnog poretka ne mogu se primjenjivati automatizmom, bez prethodne ocjene njihove koherentnosti s višim, ustavnim pravom.

Propisi niže pravne snage od ustava se neće primjenjivati ukoliko njihovo djelovanje na nacionalni poredak ima za posljedicu narušavanje balansa uspostavljenog unutar temeljnopravne sfere, odnosno destruktivno utječe na uravnoteženi sustav ljudskih prava utvrđen normom ustavnog ranga. Utjecaj konvencijskog prava ovdje se ograničava na razinu pomoćnog sredstva za tumačenje dometa, sadržaja i značaja temeljnih prava sadržanih u Ustavu.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s temeljnim postavkama demokracije

Slijedom svega iznijetoga, opetovano želim naglasiti kako u demokratskim zemljama normativa se ne može temeljiti na ideologijama, jer se to kosi s temeljnim postavkama demokracije. Zakonodavna rješenja ne smiju nametati ljudima način razmišljanja ili stil života jer zakonodavac za takvo djelanje nema ovlaštenje. Pod krinkom plemenitih ciljeva nametati ideološka rješenja u obrazovni sustav, sport ili kulturu, u direktnoj je opreci s ustavnim pravom i dužnošću roditelja brinuti se i odlučivati o obrazovanju svoje djece (čl. 63/1 Ustava RH).

Vlada i saborski zastupnici moraju ozbiljno razmisliti u što se upuštaju eventualnom potporom Istanbulskoj konvenciji

Slijedom izrečenog, svi oni koji će možebitno u Saboru dizati ruke za ratifikaciju ove Konvencije moraju biti svjesni svoje odgovornosti, odnosno moraju biti svjesni činjenice kako u pravni poredak uvode norme koje nisu usuglašene s Ustavom Republike Hrvatske. Također, oni moraju biti svjesni da poslije toga nema drugog tijela koje bi njihov propust moglo ispraviti. Naime, naš Ustavni sud (rješenja U-I-825/2001; te U-I-1583/2000, U-I-559/2001.) izrazio je stajalište kako nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom, dok je u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora, njegova nadležnost ograničena jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samoga međunarodnog ugovora koji je sastavni dio takvog zakona. Ovakvo stajalište nedvojbeno ima za posljedicu opstojnost odredaba međunarodnih ugovora u našem ustavnopravnom poretku kao sadržajno jedinih općih akata koji ne podliježu kontroli ustavnosti. Postojanje pravnih pravila u ustavnopravnom sustavu koja ne podliježu klasičnoj hijerarhiji propisa i koja su još k tome izuzeta ispod ingerencije ustavnog sudovanja, ne pridonosi koherentnosti i konzistentnosti ustavnopravnog poretka. Hoće li se opisana praksa Ustavnog suda mijenjati, stvar je nagađanja. Do trenutka promjene ustavnosudske prakse dužnost je svakoga upozoriti na društvenu štetu koja bi ishitrenim odlukama ovdje mogla nastupiti.

Preventivno je nužno odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije

Istambulska konvencija trenutno nije ni formalno niti materijalno spremna ući u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske bez prethodno izvršenih ustavnih promjena i bez prethodno provedene javne rasprave o njezinom sadržaju, uključujući ovdje i možebitno provođenje referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Stoga preventivno odustajanje od ratifikacije Istambulske konvencije u ovom trenutku cijenim nužnim i oportunim. Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih normi i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će doprinijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svog šarlatanskog i neznanstveno uspostavljenog sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija sa ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama.

Recepcija međunarodnih ugovora nije olimpijska disciplina u kojoj moraš biti brži kako bi bio bolji od drugoga. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijeg sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno doprinose društvenom progresu. Odgovorna vlast u pravni poredak ne će uvoditi normativu koja je u koliziji sa temeljnim postulatima utvrđenim u najvišem pravno-političkom aktu svoje države, koji kao takav neminovno predstavlja deskripciju društvene sadašnjice i projekciju njene budućnosti. Svako suprotno djelanje predstavljalo bi ugrozu za ostvarenje nacionalnih interesa.

dr. sc. Dubravko Ljubić / HKV

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari