Connect with us

Feljton

Matrica ’korčulanske memorije’ u zrcalu ’komunističke memorije’

Published

on

Osvrt dr. fra Bernardina Škunce na starije i novije napade na fra Bernardina Sokola ( II.dio )

FRA BERNARDIN SOKOL
franjevac, glazbenik i mučenik

(Osvrt na starije i novije napade na fra B. Sokola)

Matrica ’korčulanske memorije’ u zrcalu ’komunističke memorije’

U dosadašnjim istraživanjima nitko nije uspio pronaći nikakve dokumente (OZNA-e, njemačke, partizanske, zapisana svjedočanstva) iz toga vremena u kojima se Sokol spominje ili optužuje za bilo što. Sve optužbe na račun Sokola temelje se na sjećanjima i pričanjima gdje se nikada potpuno ne navodi tko se sjeća, čega se o Sokolu sjeća, komu i kako je to posvjedočio.

Tek se u drugom desetljeću 21. stoljeća javlja tiskana optužba protiv Sokola. Nikola Anić (koji je sudjelovao u Drugomu svjetskom ratu kao partizanski oficir) 2013. godine u knjizi Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.) Od okupa­cije do oslobođenja, knjiga I., str. 108 (izdavač: Udruga antifašista Dubrovnik), donosi optužbu protiv Sokola za izdaju partizana na Vrniku prema izjavi Ivana Jeričevića zvanog „Čompo”, pred­sjednika Antifašističkog vijeća saveza boraca otoka Korčule koji je bio rukovodilac OZNA-e. Nikola Anić se poziva na dokument u Hrvatskome državnom arhivu koji se, kako je saznao Fra Stipe Nosić, nalazi tamo, ali dokumenti u njemu nemaju veze sa Sokolom (pojedinosti vidi u radu fra Stipe Nosića u zborniku Fra Bernardin Sokol iz 2018. godine, str. 77 – 102). Anićeve navode osporava Joško Radica u radu „Vrijeme je za vjerodostojne povjesničare” (Zadarska smotra, br. 3-4, 2017., str. 188-191.). Na kraju odlomka o Sokolu, Radica donosi preslik zasad najstarijeg dokumentiranog zapisa o Sokolovu uhićenju napisanog rukom gvardijana o. Nikole Španjola pod nadnevkom 28. rujna 1944. na str. 109 i 110 nekrologija franjevačkoga samostana na Badiji. U tom zapisu nema ni traga prikazanim navodima i optužbama iz izja­ve šefa OZNA-e.

Lažne podatke o Sokolovom ustaštvu iznio je Viktor Novak u svojoj knjizi Magnum crimen iz 1948. godine (str. 542.) krivotvorenjem činjenica da bi opravdao ratne zločine, o čemu je temeljito pisao fra Stipe Nosić u prethodno navedenomu radu. Optužbu o ustaštvu nalazimo i u radu Franka Miroševića „Dubrovnik i dubrovački kotar od Banovine Hrvatske do talijanske reokupacije (od rujna 1939. do rujna 1941.)”, objavljenom 2011. godine u Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 53/2011, na 256. str., gdje se Sokol ubraja u ustaše koje su se okupile u Kneževu dvoru. Franko Mirošević ne navodi kada su se okupili niti u kojim okolnostima. Kao izvor za ovaj podatak navodi stranicu 136 u Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji, zbornik 2, no na toj stranici nema niti jednog navedenog podatka koji citira, niti se igdje spominje Sokol u oba sveska navedenog zbornika dokumenata. Sličan popis osoba (početak popisa uz oznaku „i drugi”) nalazimo u knjizi Franka Miroševića iz 2016. godine Dubrovački kotar u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, str. 75 – 76, (Udruge antifašista Dubrovnik, istog izdavača kao Anićeve knjige) koji se i na tom mjestu nazivaju ustašama. Franko Mirošević se na tom mjestu poziva na već spomenutu Anićevu knjigu (str. 26) istoga izdavača (premda u prethodnoj fusnoti navodi stvarni izvor, ali za druge podatke) i knjigu Susreti i doživljaji 1938. – 1945. (Knjiga prva: 1938-1945.), str. 58, koju je napisao Ivo Rojnica 1995. godine, a u kojoj se navedeni događaji opisuju tek od 68. stranice i u kojoj nema spomena Sokolu. Anić se, pak, poziva na knjigu Dubrovnik u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941. – 1945., Split, 1985., gdje na 1053. stranici konačno nalazimo izvor optužbe o Sokolovu ustaštvu, a to je knjiga koju je napisao Mato Jakšić Dubrovnik 1941. Sjećanja, u izdanju Prosvete iz Beograda 1966. godine (koja je poslužila kao izvor scenariju filma Okupacija u 26 slika Lordana Zafranovića, a koju je već spomenuti izdavač Udruga antifašista Dubrovnik htio ponovno otisnuti u njihovoj biblioteci „Da se ne zaboravi” 2018. godine), gdje se na 13. i 14. stranici navode brojni advokati, pravnici, profesori, svećenici i drugi kao ustaše koji su se okupljali u Kneževu dvoru nakon njemačke i talijanske okupacije. I ovdje je riječ o „sjećanju” bez ikakvih dokumenata (koje bi zahtijevalo ozbiljnu kritičku studiju Jakšićevih navoda te „žongliranje” s njima i s datumima, događajima i osobama koje su iz nje preuzete u navedenoj literaturi), a o motivaciji tih optužbi je dovoljno prenijeti formulacije navedene knjige Dubrovnik u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941. – 1945. (članak „Odnos građanskih političkih struktura Dubrovnika prema borbi za nacionalno oslobođenje i socijalni preobražaj (1941-1945)” Dušana Plenče, str. 1046-1061), gdje se u fusnotama prenose Jakšićevi popisi, a Sokol razvrstava u „ekstremne nacionalističke snage buržoazije, okupljene u klerikalne organizacije” (str. 1053) kojima se na teret stavljala „antijugoslavenska orijentacija” (str. 1048). Te su organizacije bile, prema navodu iste knjige (fusnota 40), „Križari”, „Družba Isusova”, „Mala Braća i drugi”. To su zapravo bile dječje i omladinske organizacije katoličke crkve koje su bile motivirane različitim pobožnostima, a ne politikom, a čiji su voditelji proganjani i ubijeni samo zbog vjere, čovjekoljublja, domoljublja prema Hrvatskoj domovini, a ne prema Jugoslaviji, i utjecaja koji su imali na mladež. Ovomu se još može samo dodati da u cjelokupnoj Sokolovoj sačuvanoj glazbenoj ostavštini nema niti jednog jedinoga glazbenoga uratka koji bi na bilo koji način vrijeđao bilo čije osjećaja ili veličao ikakav režim. On je, kao predani franjevac i svećenik, svoj umjetnički credo postavio u duhu Motu propria Pija X., koji je zahtijevao da crkvena glazba bude opća, da ne djeluje neugodno ni na kojega pripadnika stranih naroda niti da vrijeđa ičije osjećaje. Uglazbio je himne brojnim katoličkim društvima na području Dubrovnika, pa tako i himnu Hrvatske katoličke akcije (na stihove Ive Lendića), pokreta čija je želja za pomirbom s liberalnim i sličnim skupinama te težnjom za nacionalnim jedinstvom izražena pod geslom koje je Sokol uglazbio kao refren „Mi smo za Boga, mi smo za hrvatski Narod i Socijalnu Pravdu!” i ponovno tiskao 1941. godine kao zadnju skladbu svoga niza u 80 svezaka tiskanih glazbenih izdanja Pjevajte Gospodinu pjesmu novu koje je priređivao i izdavao od 1929. godine.

Sve optužbe protiv Sokola koje su nastale uoči 75. godišnjice od njegova ubojstva potaknute su nedokumentiranim Anićevim navodom Ivana Jeričevića „Čompe”, a potom postupno prilagođavane podatcima iz poglavlja „Hapšenja” (str. 574 – 578) iz zbornika Sjećanja jedne generacije. Grad korčula 1900–1946 iz 1990. godine, kojega je uredio Zvonko Letica (Je li ovaj ugledni novinar isti Zvonko Letica koji je „od oslobođenja Dubrovnika do kraja rata” bio raspoređen u kartoteku Okružnog opunomoćstva OZN-e? Usp. Dubrovnik u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941. – 1945., str. 485). „Ova svojevrsna kronika grada Korčule za gotovo pola stoljeća nastavak je radova u kojima je, mnogo ranije, Svetko Tedeschi pionirski istraživao i bilježio imena, događaje i datume.” U navedenom poglavlju nema ni spomena o Sokolu, a kamoli optužbe. Nadalje, u zborniku Sjećanja jedne generacije se navode imena osoba koje su iznijele pojedina svjedočanstva. Njihova sjećanja, skupljana do 1990. godine, bitno se razlikuju od sjećanja koja se podastiru u medijskim napisima 2019. godine, a koja se lažno pozivaju na autoritet navedenoga zbornika kada Sokolu podmeću iskrivljene navode.

Pozivanje na ’sjećanje’ u medijskim napisima nakon otkrivanja biste fra Bernardina Sokola na Badiji, osim lažnog pozivanja na autoritet navedenoga zbornika, jasno ukazuje da njihovi autori smatraju kako sjećanja Sokolove subraće ne smatraju relevantnima (odnosno smatraju relevantnim franjevačka ’sjećanja’ koja nitko od franjevaca nikada nije potvrdio), a postojanje drugačijeg sjećanja među njihovim sugrađanim u potpunosti isključuje. Nisam pobornik nedokumentiranih sjećanja, pa ću ovdje navesti samo jedno sjećanje koje je djelatnik Hrvatskoga državnog arhiva pismeno uputio provincijalu fra Mariju Šikiću 1994. godine (Pismo se čuva u Provincijskom arhivu u Zadru, u kutiji „Fra Bernardin Sokol”, bez posebne signature listova). U pismu se navodi opis pozadine stradanja fra Bernardina Sokola: „U Korčuli se priča da su Njemci među partizanima imali svog špijuna, a da je upravo on da sebe zakamuflira, iznio glas da je padre Sokol vidio partizane u Vrniku, kad je bacao vrše i dojavio Njemcima, te da je taj partizan, špijun, navodno iz Čare, ubio padre Sokola”. Nije li ovo drugačije sjećanje, možda, razlog zašto se Sokola ne spominje i ne optužuje u zborniku Sjećanja jedne generacije?

Iz ove ’igre sjećanja’ vidljivo je da se u većini optužbi na račun Sokola (izuzevši jedino zbornik Sjećanja jedne generacije) poriče postojeća dokumentirana građa ili da se podmeće u pogrešnim navođenjima, da se poziva na dokumente koji ne postoje ili u kojima se Sokol uopće ne spominje, a da se u velikom postotku prešućuju stvarni svjedoci i dokumenti te na taj način krivotvori istina.

Stradanja od komunističkih partizana na dubrovačkom području

Treba ovdje dodati i činjenicu da su upravo na dubrovačkom području – u koje područje spada i Korčula – nakon rata komunisti izvršili najstrašnije zločine. U tom strašnom času u Dubrovniku je osvanuo plakat na oglasnoj ploči: „U IME NARODA JUGOSLAVIJE”. Na plakatu su bila napisana imena osuđenih na smrt, među kojima su bili svećenici, školski profesori, od kojih dr Niko Koprivica, Milan Gosl, Stijepo Barbijeri, Ante Brešković, Frano Vojvodića, i dr. (O tome: Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve, Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama (početak Bleiburga), Zagreb, 2017., str. 33-36). „U ime naroda Jugoslavije” – nije li to stravična komunistička satira, poput mnogih na našim prostorima?

Uhićenja i likvidacije komunisti su izvršavali prema Uredbi o vojnim sudovima, čl.18.st.1.: „Postupak vojnih sudova imade biti brz i bez suvišnih opširnosti, ali potpun”. Sudova nije bilo, osim ’u ime narodne oslobodilačke vlasti’ (Podaci se iznose prema: Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve, jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama (početak Bleiburga), Zagreb, 2017., str. 45-56). Uhićeni, čija imena su pomno popisana prije ulaska komunista u Dubrovnik, nisu imali pravo na obranu, a niti su znali zašto su optuženi. Svi su imali nešto zajedničko: Bili su ugledni građani Dubrovnika i potencijalna buduća smetnja novoj vlasti. Glavna stratišta bila su: Orsula, Daksa, Boninovo, kraj Gospe od milosrđa i Slanome; glavne pak optužbe bile su popraćene poznatim komunističkim floskulama: ’narodni neprijatelji’, ’sluge okupatora’ i ’špijuni’. Ante Jurjević Baja u zagrebačkom Vjesniku u prosincu 1992. izjavljuje: „Tada još nije bio formiran sud, ali je bilo rečeno da će se formirati pri komandi južnodalmatinskog područja”. U izvješću iz 1944. Isti navodi: …što se tiče narodnih neprijatelja, do sada smo ih otpremili, što ovamo, što onamo 60, među njima i osam popova, odnosno fratara”. Na Daksi je tih dana bilo ubijeno 8, a sve skupa na dubrovačkom području 24 svećenika, odnosno redovnika (vidjeti: Augustin Franić: Svećenici mučenici svjedoci komunističkog progona. Dubrovnik: Društvo hrvatskih katoličkih intelektualaca, 1996.).

Likvidacije se provode nesmiljeno: u listopadu i studenom 1944. ubijene su u Vraninu blizu Vele Luke 32 osobe, a u prosincu 1944. do ožujka 1945. na vojnom groblju Gospe od Milosrđa, više od 20 osoba. S pojedinačno ubijenim radi se o 193 osobe, uz samo 13 presuda u kojima se spominje 46 osuđenika na smrt. Dakle, 147 je pogubljeno bez ikakve, pa i formalne presude (vidjeti: Radica Joško: Sve naše Dakse, Ogranak Matice Hrvatske-Dubrovnik, 2003.; Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve, jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama (početak Bleiburga), Zagreb, 2017., str. 45-56).

Tako su komunisti stvarali vlast ’naroda Jugoslavije’. ’Oslobađali’ su komunističku Jugoslaviju ne samo od nacista, fašista i ustaša, nego – tragična je to činjenica – od ponajboljih sinova naše Hrvatske. Takvu sudbinu među prvima doživio je fra Bernardin Sokol. ’Suđen’ je i ubijen poput onih s Orsula, Dakse, Boninova, kraj Gospe od milosrđa i Slanome. Svi ti naši stradalnici imali su zajedničku ’krivicu’: Bili su ugledni građani Dubrovnika i dubrovačkoga kraja, i kao takvi, potencijalna buduća smetnja novoj vlasti. Strašno načelo jugoslavenskih komunista.

Tužna sudbina ’partizanske’ Badije

U novim napisima protiv fra Bernardina Sokola govori se i o ’badijskim partizanskim fratrima’, naime fratrima u badijskoj zajednici koji su bili na strani partizana. Posebno se voli isticati padre Vida Mihičića i padre Vjenceslava Banderu. Prvi od spomenutih se doista priključio u aktivne partizane, ali ne dugo nakon rata – kao izvrstan poznavatelj umjetnosti i pisac dugo godina je bio uvaženi profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Valjalo bi, između ostalog, čitati njegove sjajne književne uratke, od kojih i pjesničke, u kojima nerijetko izriče vlastitu ispovijest o prijeđenom životnom putu. (Naslove knjiga Andra Vida Mihičića može se naći na internetu). Drugi pak od spomenutih, dr. fra Vjenceslav Bandera, i on veoma učen, kasnije je vidio svu strahotu komunističkih zločina. Gdjekad je to i javno izražavao. Primjerice, povodom Staljinove smrti godine 1953., u jednoj propovijedi u zadarskoj katedrali, naveo je strahote Staljinova komunističkog režima. Bio sam među slušateljima.

O badijskim partizanima navedimo svjedočanstvo samoga fra Bernardina Sokola: uz spomenutoga fra Vida Mihičića, koji je prešao u partizanski pokret, O. Vjenceslav Bandera, O. Leonard Mihalić i O. Pavao Dodič (Slovenac) bili su za partizane; drugi pak, O. Marurij Gugić, O. Vjekoslav Bonifačić, O. Nikola Španjol, gvardijan, i sve četiri časne sestre koje su radile na Badiji, bili su protiv partizana (usp. MUP RH/I Kut 1219., Pismo s datacijom: Badija, na ime Marijino 1944., naime 12. rujna, str. 4). Usprkos razlika, o fratrima na Badiji Sokol piše: „Mi javno i u refektoru (blagovaonica) govorimo o stvarima prema vijestima i novinama, ali oni (fratri skloni partizanima, op. BŠ) drže tajno svoje vijesti, koje dobivaju od partizana, preko Vrnika i Grada” (Isto mjesto).

Očito je, dakle, da je komunistički pokret imao podršku od dijela fratarske zajednice na Badiji. Pri tome se tim više treba upitati: Kako se moglo dogoditi da su komunisti – ne bez korčulanske komunističke vlasti u Korčuli – takvim ’partizanskim’ fratrima ubrzo nakon rata oduzeli Badiju. Odlukom Predsjedništva komunističke vlade NR Hrvatske od 12. prosinca 1949. izvršena je eksproprijacija otoka Badije i samostana i tamo smještena vojska, pa zatvor, potom sportske udruge. Redom, Badija je iz dana u dan sve očitije sličila razbojničkom mjestu. ’Komunistička Badija’ sramotno je vrijeme devastacije samostana i otoka. Samostanska crkva – upotrebljavana u najnečasnije svrhe – doživjela je rušenja ili velika oštećenja visoko vrijednih umjetničkih oltara. Zbog eksproprijacije Badije i samostana od strane komunističkog režima, samostanski i gimnazijski namještaj i biblioteka u najvećem dijelu prebačeni su u samostane Svetoga Frane u Zadru i u samostan Male braće u Dubrovniku. Glasoviti Badijski Sveti Križ smješten je u franjevačku crkvu nad Orebićem. Većina badijskih umjetničkih slika završila je u pologu crkve/katedrale u Korčuli (Usp. Šematizam franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, str. 41, 42). Uspostavom hrvatske države nakon Domovinskog rata 1991. – 1995., godine 2003. došlo je do vraćanja Badije u krilo matične Provincije svetog Jeronima. Nakon poduhvata provincijske zajednice da se otok i samostan vrate svojem višestoljetnom vlasniku, potpisani, kao tadašnji provincijal spomenute provincije, uz vještu asistenciju fra Joakima-Jaki Gregova, preko tadašnje ministrice Vesne Škare Ožbolt, godine 2005. privodi posao vraćanja Badije matičnom vlasniku. Nalazeći se u poteškoćama s obzirom na broj fratara u provincijskoj zajednici, uprava Provincije preko provincijala referendumski pita za mišljenje sve članove Provincije, te svjesna nužnosti temeljite obnove Badije, zadržavajući pravo vlasništva, odlučuje da se otok Badija sa samostanom dade na upravljanje franjevcima sa sjedištem u Mostaru (Usp. Arhiv Provincijalata, Zadar, Trg sv. Frane 1, Ugovor o najmu otoka Badije hercegovačkim franjevcima.). Nakon desetljeća devastacije i profanacije, sada je na Badiji u tijeku temeljita obnova samostanskih i crkvenih objekata u svrhu stvaranja duhovnog središta šireg značenja. Za posao obnove posebno je zaslužan fra Jozo Zovko, pa sada Badija ponovno ide u okvire višestoljetnog djelovanja franjevaca na tom lijepom malom otoku.

U duhu strogih kriterija povijesne znanosti

Svaki ozbiljni povjesničar uložiti će napor, jer se radi o ubojstvima ljudi, da ocjeni je li takav čovjek, odnosno fratar fra Bernardin Sokol, mogao sebe i svoju savjest staviti pred eventualnom odlukom da bude dojavljivač Nijemcima i time sukrivac smrti grupe korčulanskih partizana. Upućenom i dobronamjernom čovjeku očito je iz svega da fra Bernardin Sokol nije učinio zločin dojavljivanja partizana Nijemcima. Nije se dopadao partizanima jer je iz dubine svojega bića – kao temperamentni Hrvat iz Dalmacije i osvjedočeni katolik – sva svoja uvjerenja isticao hrabro i istinito: svoje domoljublje, svoju ljubav prema katoličkoj Crkvi s papom na čelu, te ljubav prema glazbi i prema svim ljudima dobre volje. Duh kardinala Alojzija Stepinca smatrao je svojim putem svjedočenja vjere i domoljublja. Fra Bernardin je – kad je u pitanju domoljublje i vjera – pokazivao ono isto što je kard. Alojzije Stepinac kazao pred komunističkim sudom i pred čitavom hrvatskom/jugoslavenskom javnošću: „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog Naroda (…) Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost.” (Izvor: https://miportal.hr/2019/10/02/hrvatski-crni-i-zlatni-3-listopada/

Zar takvi ljudi ne zaslužuju kredibilitet? Povijest je to već izdašno pokazala prema Alojziju Stepincu i prema Ivanu Peranu, prema mnogima, pa i prema fra Bernardinu Sokolu. Past će u prašinu i noviji ostatak laži na račun velike osobe fra Bernardina, te će njegov sjaj biti još ljepši.

Ostaje neupitno da je pitanje kredibiliteta – osobe i događaja, kazivanja i memorije, potom arhiva, studija i knjiga – jedno od bitnih polazištu u traženju istine. Ozbiljni povjesničari nikada ne zaboravljaju taj kriterij. U našem slučaju, to je iznad svega važno kad je riječ o tako strašnom zločinu kao što je ubojstvo korčulanskih partizana, fra Bernardina Sokola i stotine drugih zločina učinjenih u vremenu i nakon Drugog svjetskog rata na našim prostorima.

Završna želja

Što nam je činiti pred orkestriranom navalom na fra Bernardina Sokola? Pisac ovog osvrta svjestan je da istina, prava, duboka, čista istina, ima dugi, često naporan put. Zacijelo će dobronamjernima značiti gornja zapažanja, procjene i ocjene, i iznad svega činjenice, ali hoće li ’druga strana’ imati volje – baš volje, jer činjenice moraju biti objektivne, svima dostupne – da u slobodi, bez ideoloških i svjetonazorskih stanja duha mogu trijezno i mirno istraživati i trijezno donositi zaključke. Nama u hrvatskom društvu teško ide pomirba, kakvu je istinski želio prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman. Pri tome, dakako, pomirbe nema bez istine, bez priznanja, bez žaljenja i pokajanja. Ali drugog puta nema!

Na takav put pomirbe – nužno povezane s istinom – potiče nas Europska zajednica. Našu javnost – uzduž i poprijeko – treba upoznati na prevažne rezolucije o osudi svih zločina počinjenih od totalitarnih režima, kakav je bio i naš komunističko-jugoslavenski.

U Rezoluciji skupštine Vijeća Europe od 25. Siječnja 2006., napisano je da zločini počinjeni za vrijeme komunističkih vlasti budu kažnjeni, pa i kada je kazneni progon zastario. U Rezoluciji se također traži da se radi uvođenja demokracije u zemlje, koje su bile pod komunizmom, provede lustracija i dekomunizacija. Također se navodi i da „komunističke totalitarne režime bez izuzetka karakteriziraju teška kršenja ljudskih prava, koja uključuju pojedinačna i kolektivna ubojstva i egzekucije, smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenje, ropski rad i druge oblike fizičkog terora, progon zbog nacionalne ili vjerske pripadnosti, kršenja slobode savjesti, mišljenja i izražavanja, slobode tiska te nedostatka političkog pluralizma”. Točka 7. Rezolucije ističe da je: „svijest o komunističkim zločinima jedan je od preduvjeta njihova izbjegavanja u budućnosti i da ta svijest igra važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja” (Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Rezolucija_Vijeća_Europe_1481/2006)

Europskom parlamentu je razvidno da navedena Rezolucija nije zaživjela na našim prostorima. Uzalud prebrojni povijesni arhivski dokazi, od kojih smo gore iznijeli tek jedan dio. Očito da ni politička tijela – ni desna, ni lijeva – nisu ozbiljno shvatila navedenu Rezoluciju. Sada baš, u času kad se umnažaju optužbe na račun fra Bernardina Sokola, izlazi Nova europska Rezolucija. Nužno je upozoriti na važnost, težinu i istinitost iskaza u Rezoluciji. Evo o čemu je riječ.

Europski parlament je, naime, 19. rujna 2019., usvojio Rezoluciju naziva „Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)”, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih režima. U njoj se između ostaloga podsjeća kako su „nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”, a također i poziva „sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim”.

Nadalje, Europski parlament u Rezoluciji također izražava zabrinutost jer „u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi”.

U Rezoluciji se također ističe: Europska tragična povijest ne smije zaboraviti kako bi se odala počast žrtvama, osudili počinitelji i postavili temelji za pomirenje koje počiva na istini i sjećanju.

Dodajmo još da se u Rezoluciji izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe te podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola; napominje se da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava (Izvor za gornje citate vidi: https://narod.hr/eu/europski-parlament-izglasovao-rezoluciju-kojom-izjednacava-i-osuduje-nacisticki-i-komunisticki-rezim).

Svi totalitarni režimi, bez iznimke, po svojoj prirodi, morali su, da bi se održali, uskraćivati ljudska prava i time neminovno činiti zločine. Vrijednost pak ljudskog života je beskrajna. Stoga, namjerno oduzet život i samo jednoj osobi, zločin je svemirskih razmjera. Nažalost, svi su totalitarni režimi činili masovne zločine, nezamislive po načinu ubijanja i brojnosti ubijenih, ne samo u ratu, nego i nakon rata, u miru, najčešće bez ikakvog suda. Brojni nevini ljudi su osuđeni na smrt i na montiranim sudskim komunističkim (nacističkim i fašističkim) procesima, a koji su velikim dijelom, dolaskom demokracije rehabilitirani. Danas s vremenskim odmakom, na što nas upućuju preporuke i Deklaracije Europske Unije, bilo bi potrebno da povjesničari i ostali znanstvenici, objektivno i bez ideoloških zastranjivanja konačno iznesu istinu i samo istinu, kako bismo krenuli naprijed i djeci ostavili mir!

Završimo s riječima kardinala Franje Kuharića. Svi će se složiti, i desni lijevi, da je kardinal Kuharić u mnogome pomogao da dobijemo neovisnu i slobodnu državu Hrvatsku. Poput kard. Alojzija Stepinca bio je čovjek od najvišeg stupnja kredibiliteta. Kazao je: „Ima istina od kojih se ne može odstupati. Ima granica na kojima se mora stati i položaja s kojih se ne smije uzmicati” (Izvor: https://www.hkv.hr/vijesti/hrvatska/11038-kardinal-kuhari-ovjek-kojeg-je-narod-sluao-.html). Istina je, naime, neumoljiva, nepopustljiva, nerijetko je spora ali uvijek dostižna, i kad je dosegnuta, nepomična je, postojana i nerazoriva. Mislimo na istinu u svemu: u svjetonazoru, u domoljublju, vjeroljublju, u povijesnom istraživanju, u kulturi, u gospodarstvu, u sportu, itd. Otkrivanje nevinosti mučenika i istodobno otkrivanje glazbenog stvaralaštva fra Bernardina Sokola dobiva znakove Božje nazočnosti među nama: pred licem Istine, Dobrote, Pravednosti i Svjetlosti, laž nikada i nigdje ne može dobiti konačno mjesto, ona nezaustavljivo tone u Tamu, a mučenik i dobro u njemu poprima Božji sjaj. Našoj hrvatskoj javnosti upravo to želimo pokazati u ovom strpljivo napisanom osvrtu, bez gnjeva, bez srdžbe, bez sakrivanja činjenica, bez namještanja ’svoje’ istine, bez ideologije.

Posve na kraju: Valjalo bi nastaviti ono prema čemu je smjerala ’pomirba’ našeg prvog i najvećeg predsjednika, dr. Franje Tuđmana. U duhu istine nužno je naučiti priznati, pokajati se i pokloniti se pred svima koji su tragično završili živote, bez razlike na svjetonazor i ideologiju. Naše je odlučno načelo: biti u potpunosti otvoreni istini. Samo istini. One koji su kršćani-katolici na takav put snažno potiče Kristovo evanđelje, a sve ljude dobre volje – hrvatske građane – razum i savjest te, ako već ne uspijevamo sami, i gore navedene europske Rezolucije.

Priredio:

dr. sc. fra Bernardin Škunca

u suradnji s članovima Stalnog odbora za život i djelo fra Bernardina Sokola: prof. dr. Mihovil Biočić, dr. fra Stipe Nosić, dr. Vito Balić, Milivoj Bratinčević, dipl. oec.

Prvi dio ovdje: https://kamenjar.com/svjedocanstva-iz-pisma-kronike-fra-bernardina-sokola/

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari