Pratite nas

Komentar

Med(iji) i mlijeko

Objavljeno

na

Na pisanje ovoga osvrta natjerao me jedan članak koji je jučer objavljen u jednom listu, a čija je misao vodilja već neko vrijeme panično vrištala iz pojedinih dnevnih tiskovina: “Hrvatskom će, po prvi puta u posljednjih 100 godina, vladati praktični vjernici!“, kao da je to karakteristika nad kojom bi se javnost trebala zgražati.

[ad id=”93788″]

Ako uistinu žive po kršćanskim i katoličkim načelima, to za Hrvatsku može biti jedino pozitivno, jer su, između ostaloga, temelj tih načela i Deset Božjih zapovijedi – do današnjeg dana najbolja uputstva za stvaranje istinski slobodnog i pravednog društva.

Na stranu to što je članak očito pisan u žurbi, obzirom da sadrži kako gomilu tipfelera, tako i gomilu ostalih grešaka, mnogo je informacija unutar samoga teksta koje ne stoje. Dok su autori na početku teksta još donekle i pokušavali samo „izvještavati“ o događajima, cjelokupna je priča brzo pala u vodu, jer se počelo sa slabo provjerenim informacijama na kojima su se temeljile druge, daleko više huškačke. Huškačke i slične informacije nikad ne čine dobar članak, ne zato što su same po sebi subjektivne, već zato što gotovo nikada nisu istinite. Nije tajna da određen dio vrlo prominentnih novinara gaji neskriven animozitet prema Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj i šire, ali se postavlja pitanje zašto se isti ne informiraju kvalitetnije. Materiju o kojoj se piše, a osobito kada se kritizira, valja dobro poznavati, a ne tek natucati nešto što se nekada čulo negdje, iz tko-zna-kakvog izvora. I upravo toga smo se stvarno naslušali i previše u posljednjih nekoliko godina, s naglaskom na posljednjih nekoliko mjeseci – kojekakvih visokih izvora koji su, više ili manje (premda češće manje) točno, predviđali svakojake događaje.

Iskreno sam tužan svaki put kada pročitam takav članak, ne zbog toga o čemu piše, već zbog načina na koji se u njemu piše, prije svega o ljudima. Razumljivo mi je da u suvremenoj slobodnoj državi postoji pluralizam mišljenja, i dapače, hvala Bogu na tome, ali određeni diskurs koji slušamo u posljednje vrijeme zaista prelazi sve granice dobrog ukusa i pristojnog ponašanja, a sa spomenutim pluralizmom nema veze. I to upravo od strane novinara.

Novinarski posao je težak, možda ne zato što je fizički zahtjevan, već zato što je odgovoran. Barem bi trebao biti. Svaki novinar ima moć krojenja mišljenja ljudi, svjesno ili podsvjesno – to je činjenica. Sumnja je nevjerojatna stvar, dovoljno je da netko jednom nešto spomene, i ta će se tvrdnja propagirati godinama, pogotovo u podjelama opterećenom društvu kao što je naše. A što se događa kada se neke tvrdnje ponavljaju iz dana u dan, uvijek i iznova? Najsvježiji primjer takvih manipulacija javnošću jesu nedavne predizborne ankete, pa čak i ove nove, postizborne. A da ne spominjemo napade na Crkvu, branitelje i slične slučajeve, koji gotovo da su postali norma hrvatskog novinarstva. Često novinari ne razmišljaju koliko su zla, ili s druge strane, dobra, sposobni načiniti jednim potezom pera. “Ne ukradi” ne sugerira samo da je zlo ukrasti nekome njegovu svojinu, imovinu, već i njegov ugled ili dostojanstvo. Koliko razmišljamo o tome?

Malo, nažalost, vrlo malo. Svjedočili smo brojnim histeričnim ispadima raznoraznih novinara, kao i ostalih komentatora društveno-političkih događaja u posljednjih nekoliko tjedana, gotovo dva mjeseca, i to nerijetko upravo od onih novinara koji se plaćaju direktno iz džepa poreznih obveznika. Svaki normalan čovjek preispituje se svakodnevno, svoje postupke, djela i riječi. Kako se čovjek može osjećati, i kako čovjek može suditi o sebi na kraju dana, kada se pogleda u ogledalo, ako čitav dan nema mira niti privatnosti, ako ga se prati maltene u nužnik, a kada god progovori – te se izjave pojedinci hvataju poput lešinara, te kreću izvlačenja iz konteksta, koja su do te mjere usavršena, da se čak i Svetom Ocu u usta stavljaju riječi koje ne samo da nikada nije izustio, već nikada nije rekao niti išta slično.

Koja je uloga članaka koji se bave time tko je što obukao, gdje je tko bio i inih? Ili, još gore – potpuno u maniri najžuće štampe, naslovi poput: „On je napravio nešto, a što je ona na to odgovorila ostavit će vas bez daha!“. Svakome je jasno da su spomenute vijesti prisutne jednostavno da bi privlačile pažnju i da bi ih ljudi otvorili, čime (zbog različitih reklama i sličnih načina financiranja) portali i mediji zarađuju, ali nitko ne razmišlja da to ujedno i srozava standard novinarstva samog, spušta ljestvicu onoga što ljudi od novinara i medija očekuju općenito. Informativne emisije tako postaju zabavnim programom, novinari javno pozivaju na prosvjede, a sve ono što priželjkuju objavljuju pod oznakom „visokih izvora“ iz ove ili one institucije, stranke ili bliskog suradnika neke osobe. Prokušani, gotovo izlizani trikovi, ali nije problem u trikovima, već u nečemu drugome.

“Ne reci lažna svjedočanstva” govori nam daleko više od puke zapovijedi, to je kodeks koji definira postojanje prava i pravičnosti. Ako živimo u društvu u kojem se laž svakodnevno propagira, u kojemu se svakodnevno lažno svjedoči, kako onda prosječna, normalna osoba, može donijeti sud o bilo čemu? Kako može postojati pravda kada je istina, temelj pravičnosti i pravde, poljuljana? Ako slušamo jedan dan jedno, drugi dan protuslovlje onoga jučerašnjeg, može li oboje u isto vrijeme biti istina? Odgovor se nameće sam, i time se postavlja još jedno pitanje. Ako ne postoji istina, to jest, ako ona nije ponuđena čovjeku koji treba donijeti sud o nečemu, kakva će i koja vaga njemu biti mjerodavna? Koja je vjerojatnost da padne u malodušje i digne ruke od svega?

Potrebni smo dobrih novinara, kao što smo potrebniji i dobrih liječnika, svećenika, inženjera ili političara. Ako smo ih potrebni, onda je ispravno i dobro zapitati se – što to onda čini dobrog novinara, i koja je naša uloga u svemu tome? Rekao bih, na tragu ovoga razmišljanja, da dobrog novinara, prije svega, čini istinita, provjerena i cjelovita informacija. Jednom riječju – iskrenost – počelo i vrhunaravno načelo kojega se svaki novinar treba držati. Primijetit ćete, ne moramo se nužno slagati u mišljenju, ali ako držimo do iskrenosti, kako našeg razgovora, tako i naših argumenata, možemo vrlo ugodno i prijateljski razgovarati, bez obzira na stavove. Tek kada svaki novinar svoje slovo u srcu izvaže i procijeni da je istinito, a ne da je podobno, možemo očekivati da će na temeljima takvoga izvještavanja nastati kvalitetan i zdrav mentalitet jednoga naroda. A sve je to ključno za bolje društvo.

Antonio Stanešić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Čovjek sa stotinu lica, a ni jedno pravo

Objavljeno

na

Objavio

Fašizam na sve strane, radikalizam cvjeta u regionu (naročito kod Srba i Hrvata), jedino ga kod muslimana – Bošnjaka nema; tako bi se mogao u jednoj rečenici ocijeniti sadržaj današnje emisije Nedjeljom u 2, odnosno, ideja vodilja koju je gost Emir Hadžihafizbegović pratio tijekom emisije.

Mada je protiv ustaške simbolike – i to konzekventno i do kraja – smatra da je HOS u BiH bio “sjajna vojska”, pogotovu hvali zapovjednika Blaža Kraljevića iako se jako dobro zna kako je ta postrojba ratovala pod znamenjem “Za dom spremni”. Emir je i intimni prijatelj generala HOS-a Ante Prkačina koji se nikad nije odrekao Ustaškog pokreta. Bio bi spreman čak doći i na Thompsonov koncert “kad bi se on ogradio od nekih stvari” (a to od čega bi se trebao ograditi odredio bi valjda Emir).

U današnjoj emisiji kod našeg “Ace nacionale”, gost ipak nije glumio finoću i nije bogzna kako pazio što će i kako reći. Osim što je voditelja oslovljavao intimno (kao da su na Baščaršiji na ćevapima a ne na javnoj TV) s “Aco”, nekoliko je puta sočno opsovao.

Na samome početku emisije, voditelj Aca je pročitao jedan fb komentar u kojemu izvjesni Jurić definira E.H. kao “mrzitelja Hrvata i Hrvatske” i ocijenio kako to nije istina, ali i dodao da komentar “nije reprezentativan” (odn. da ne predstavlja većinsko javno mišljenje u Hrvatskoj), što čini se, i nije baš bilo po volji gostu.

Na pitanje voditelja zašto se opredijelio za politiku, kaže: “Ja nisam htio da pripadam zombi kategoriji…i da gledam sa strane…”

Evo samo nekih natuknica iz razgovora (mada se cjelokupni dojam dobiva tek nakon gledanja cijele emisije):

Stanković: “Podržali ste Željka Komšića i napali Thompsona…to su Vam mnogi Hrvati zamjerili…”

Emir:”.. Ja stojim iza toga…U tom intervjuu sam dobio pitanje o heroju nacije (Thompsonu – op. Z.P., kako podrugljivo Emir zove M.P.T.) ja sam rekao više kao anegdotu: ‘Da je Isus živ, on bi ga zabranio’…Gospodin Marko se nije javio, al’ se ovaj polusvijet na društvenim mrežama i klozetskim vratima javio…Oni sad meni, dok traje ova emisija jebu balijsku mater..”

Stanković: “Što Vas briga, ako Vam ne prijete, što Vas briga za to…”

Emir: “Oni su čak tražili da vratim hrvatsko državljanstvo. Nisam ja hrvatsko državljanstvo dobio za 5.000 eura…”

Stanković: “Oni nisu u većini na svu sreću…”

Emir (osjećajući da nema materijala za hrvatski esktremizam): “Ja bih volio da taj razgovor proširimo, da govorimo o regionalnom fašizmu…”

Stanković: “Podržali ste Željka Komšića…”

Emir: “Komšić je Hrvat po nacionalnosti i izuzetno častan čovjek…”

Stanković: “Zašto bi uopće bilo normalno da Vaš narod bira predstavnika Hrvatima?”

Emir: “Zato što je tako po zakonu…”

(Treba li Emira podsjetiti da je i Hitler također postupao po zakonu, Staljin i Tito isto tako?)

U nastavku emisije, voditelj mu je ovaj problem (Komšića) spustio na razinu glumačke branše i pitao što bi on kao glumac rekao za onoga tko bi bio izabran za predstavnika glumaca od pekara i drugih izvan struke, na što je Emir počeo zamuckivati i nije znao odgovoriti.

Ponovio kako NEMA OPROSTA za zločine Srba nad muslimanima – ne spominjući ni jednom riječju muslimanske zločine nad drugima.

Oni koji koliko-toliko poznaju Emira Hadžihafizbegovića ne čude se njegovom vrludanju i prevrtljivosti. To je takav čo’ek (rekao bi Josip Pejaković).

Pa spomenimo neke detalje iz njegovog CV-a, tek toliko da se podsjetimo i znamo s kime imamo posla.

Godine 1992. pjevao je s hrvatskim bojovnicima (iz HVO-a) pjesme Marka Perkovića Thompsona, pogotovu najpopularniju – “Čavoglave” u kojoj se na početku čuje ono “Za dom – spremni” (ali to mu nije smetalo da 2019. godine za medije izjavi: “Da je Isus živ, zabranio bi Thompsona” – bogohulno je i uvredljivo za kršćane Krista uopće stavljati u takav kontekst!).

(Vidi: https://kamenjar.com/hadzihafizbegovic-da-je-isus-ziv-on-bi-zabranio-thompsona/)

Držao je tih ratnih godina monodrame po hrvatskim područjima BiH (za HVO) u kojima je ismijavao neodlučnost, kukavičluk i bježanje s fronte svojih muslimana (“Kud’ ću, šta ću…ni sam ne znam…”) i toga se živo sjećaju stariji žitelji koji su ga slušali i gledali tada.

U vrijeme muslimansko-hrvatskog oružanog sukoba Hrvate nazivao “ustašama”. Srbe je cijelo vrijeme rata zvao “četnicima”. Stav prema Hrvatima ublažio kad je zbog posla riješio doći u Hrvatsku – dakle, iz čisto pragmatičnih razloga vezano za zaradu.

Kao pripadnik 2. korpusa borio se u redovima “Armije BiH” nakon što je obitelj smjestio na sigurno, kod “ustaša” (odnosno u Hrvatsku). Poslije velikih klanja što su ih napravili Srbi u BiH, javno zaklinjao svoj narod (krvlju, kostima mrtvih i djecom) da “nikad ne halali” – koju godinu kasnije okrenuo ploču i počeo glumiti “mirotvorca” uvlačeći se tim istim Srbima pod kožu i zagovarajući zajedništvo.

(Vidi: https://kamenjar.com/tri-lica-jednog-glumca-emir-u-zemlji-cuda/)

Najprije je proklinjao “izdajicu” Emira Kusturicu što se “vratio srpskim korijenima” i postao Nemanja, pa ga onda zvao da se vrati u Sarajevo tvrdeći kako mu ne bi ništa. Zadnjih godina počeo glumatati “velikog borca” za mir, bratstvo-jedinstvo i “građansku” BiH, kao da ne vidimo što radi, govori i kako se ponaša – puna su mu usta “bošnjačkog” novogovora i islamske vjerske frazeologije.

Nedavno je opet, po tko zna koji put, pokazao koliko iskreno drži do suživota sa Srbima i Hrvatima najavljujući “borbu” protiv sljedbenika legitimnih političkih predstavnika ova dva naroda i izražavajući uvjerenje kako je to jedini spas za BiH.

Kako on i njemu slični misle ovu “borbu” voditi, nije se izjasnio, ali je čini se potpuno smetnuo s uma da većina Srba podržava Dodika, kao što većina Hrvata podržava Čovića – pa bi se njegova buduća “borba” morala voditi na dvije fronte i protiv dva konstitutivna naroda, koji, usput rečeno, imaju neotuđivo i legitimno pravo za političke predstavnike birati koga žele i da im to ne može određivati ni on (Emir), ni Bakir Izetbegović, a bogme niti njihov mentor, Turčin Recep Tayyip Erdoğan koliko god službeno Sarajevo klečalo pred njim i u njega gledalo kao u boga.

I dok planira borbu protiv Hrvata i Srba koji su sljedbenici svojih legitimnih političkih predstavnika, podržava Željka Komšića kojega su muslimani – bošnjaci svojim glasovima nametnuli za “hrvatskog člana” Predsjedništva BiH. I još usput se ljuti što je dio hrvatske javnosti ogorčen na njegove javne istupe!?

Ono što se, međutim, “dobrodušnom” Emiru, čovjeku “velikog srca i široke duše”  nikako i nikad ne može dogoditi, to je da istupi protiv mafije u Sarajevu i svoga intimusa Bakira Izetbegovića – najvećeg lopova i ratnog profitera od svih političara na području bivše SFRJ koji je sve što ima zgrnuo na krvi vlastitog naroda i koji i danas truje odnose u Bosni i Hercegovini, huška, širi mržnju i potpaljuje – kao da i ovako nije dosta jada i nereda u ovoj nesretnoj zemlji i njezinu okruženju.

To “našem” Emiru, vala, ne smeta!

Ne smeta mu ni to što u muslimanskom političkom vrhu vlada kriminalna zločinačka organizacija okupljena u SDA, jer i sam je njezin član (a protiv čega se bune i mnogi muslimani), ne smetaju mu selefije i vehabije koji unose nemir i razdor u BiH, niti agresivna islamizacija Federacije s tendencijom stvaranja kriznog žarišta koje bi moglo zapaliti Europu. Ne brine ga ni mogućnost islamskog terorizma čak što više, to uopće nije u njegovom vidokrugu. Ništa što je muslimansko i islamsko, koliko god je radikalno, ne smeta mu. “Opasnost” je uvijek na drugim stranama.

Nije mu smetala muslimanska agresija na hrvatske prostore u srednjoj Bosni ni masovni zločini što su ih pripadnici vojske u čijem je sastavu i sam bio činili, kao što mu nisu smetali u vrijeme rata mudžahedini (i njihovi krvoločni obredi mučenja i ritualna odsijecanja glava žrtvama).

Emir se samo svojim “šehidima” klanja, kod njega su muslimani jedine žrtve, a uz sve to i jedini božji pravednici koji su potpuno nevini i nedužni po svim pitanjima vezano za ono što se događalo 90-ih godina. Njega ne zanimaju spaljena i etnički očišćena hrvatska sela, 1.606 ubijenih Hrvata (od čega su 1.088 civili), ne zanimaju ga srpske žrtve na Vlašiću, u Posavini…Važni su samo “šehidi” i njihova žrtva.

Emir je mentalno u razdoblju Sulejmana Veličanstvenog. On živi u uvjerenju da su Turci još uvijek gospodari BiH.

Samo da je nekako stisnuti Srbe i Hrvate i uspostaviti islamsku državu po šerijatskim zakonima (i pod krinkom “građanske države”) i šućur Allahu.

U njegovoj (Hadžihafizbegovićevoj) viziji “građanske” BiH nema mjesta za druga dva naroda (mada to nikad neće otvoreno reći), jer njemu je sasvim normalno da muslimani (koji su sebe 1994. godine proglasili “Bošnjacima” – upravo kako bi mogli svojatati cijelu BiH) kao “temeljni narod” određuju svima drugima mjeru njihovih prava.

Zar odnos prema “slučaju Komšić” ne govori upravo to? Što bi rekao kad bi Srbi ili Hrvati izabrali “bošnjačkog” predstavnika?

I to je samo djelić onoga što bi se moglo u jednom skraćenom prikazu “lika i djela” Emira Hadžihafizbegovića reći.

Iza maske dobrodušnog glumca i čovjeka široke duše koji “voli sve ljude na svijetu” krije se jedna zloćudna narav, nepopravljivi unitarist, kripto-islamist, individua sa stotinu lica od kojih ni jedno nije pravo.

Da nije ove posljednje radikalne izjave (“moramo se boriti protiv sljedbenika Dodika i Čovića“), prevrtljivac Emir bi se dobro načekao poziva u studio HTV-a, ali budući da Aleksandar Stanković diže rejting i gledanost svojoj emisiji na dovlačenju baš takvih kontroverznih i incidentnih gostiju, nije čudo da je završio tamo.

Istini za volju, Stanković se u ovom slučaju ipak pokazao na visini zadatka, pa je prevrtljivca i ljigavca Emira doveo nekoliko puta u situaciju da nije znao što reći. Onda kad treba biti principijelan i objasniti nešto što je u raskoraku s univerzalnim i temeljnim načelima – tu Emir ostaje bez teksta. Inače, ako ga pustiš da drži monolog, uhvati se svoje napamet naučene šprance i ode…

Ne razumijem tko uopće može mrziti takvog jednog lika. Čovjek je jednostavno kameleon, ljigavac, prevrtljivac, a takvih nam bogme ne fali, imamo ih na sve strane i kod nas…

Meni se osobno gadi… ništa drugo.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

SPC nije vjerska, nego politička ustanova

Objavljeno

na

Objavio

Vijest kaže kako je srbijanski predsjednik Vučić i u crkvenim krugovima pokušao dobiti saveznike za razgovore s Albancima, ali ni oporba ni SPC ni veći dio srpskog naroda ne pristaje ni na kakve kompromise.

Kad god je riječ o najvažnijim i najosjetljivijim nacionalnim temama s najviše se pozornosti sluša glas Srpske pravoslavne crkve, pa bi neobaviješten promatrač mogao pomisliti da je Srbija izrazito religiozna nacija.

No vjerska odanost Crkvi u narodu gotovo je zanemariva u usporedbi s političkom moći te kultne institucije koja je odigrala sramotnu huškaču ulogu i u agresiji na Hrvatsku.

Beogradski list “Blic” u deset je gradova proveo istraživanje prema kojem “tek svaki sedmi vernik kaže da u crkvu ide redovno, a isti je broj onih koji uopšte ne idu u Božji hram”.

A Arsenije Arsenijević, starješina Vaznesenjske crkve u Beogradu, na čijem području ima 20.000 ljudi, kaže da na nedjeljno bogoslužje dođe oko 200 ljudi, dakle, svaki stoti stanovnik.

I odbijanje suradnje s Vučićem u razgovorima s Kosovom pokazuje staru istinu – Srpska pravoslavna crkva u kojoj vjernika gotovo i nema nije vjerska nego politička ustanova.

Milan Ivkošić / Večernji list

 

Crna Gora je shvatila što je SPC, ali ne i Hrvatska

 

 

Bujica objavila fotografiju: Patrijarh SPC Irinej s četnicima u okupiranom Žitniću kod Drniša!

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari