Pratite nas

Komentar

Med(iji) i mlijeko

Objavljeno

na

Na pisanje ovoga osvrta natjerao me jedan članak koji je jučer objavljen u jednom listu, a čija je misao vodilja već neko vrijeme panično vrištala iz pojedinih dnevnih tiskovina: “Hrvatskom će, po prvi puta u posljednjih 100 godina, vladati praktični vjernici!“, kao da je to karakteristika nad kojom bi se javnost trebala zgražati.

[ad id=”93788″]

Ako uistinu žive po kršćanskim i katoličkim načelima, to za Hrvatsku može biti jedino pozitivno, jer su, između ostaloga, temelj tih načela i Deset Božjih zapovijedi – do današnjeg dana najbolja uputstva za stvaranje istinski slobodnog i pravednog društva.

Na stranu to što je članak očito pisan u žurbi, obzirom da sadrži kako gomilu tipfelera, tako i gomilu ostalih grešaka, mnogo je informacija unutar samoga teksta koje ne stoje. Dok su autori na početku teksta još donekle i pokušavali samo „izvještavati“ o događajima, cjelokupna je priča brzo pala u vodu, jer se počelo sa slabo provjerenim informacijama na kojima su se temeljile druge, daleko više huškačke. Huškačke i slične informacije nikad ne čine dobar članak, ne zato što su same po sebi subjektivne, već zato što gotovo nikada nisu istinite. Nije tajna da određen dio vrlo prominentnih novinara gaji neskriven animozitet prema Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj i šire, ali se postavlja pitanje zašto se isti ne informiraju kvalitetnije. Materiju o kojoj se piše, a osobito kada se kritizira, valja dobro poznavati, a ne tek natucati nešto što se nekada čulo negdje, iz tko-zna-kakvog izvora. I upravo toga smo se stvarno naslušali i previše u posljednjih nekoliko godina, s naglaskom na posljednjih nekoliko mjeseci – kojekakvih visokih izvora koji su, više ili manje (premda češće manje) točno, predviđali svakojake događaje.

Iskreno sam tužan svaki put kada pročitam takav članak, ne zbog toga o čemu piše, već zbog načina na koji se u njemu piše, prije svega o ljudima. Razumljivo mi je da u suvremenoj slobodnoj državi postoji pluralizam mišljenja, i dapače, hvala Bogu na tome, ali određeni diskurs koji slušamo u posljednje vrijeme zaista prelazi sve granice dobrog ukusa i pristojnog ponašanja, a sa spomenutim pluralizmom nema veze. I to upravo od strane novinara.

Novinarski posao je težak, možda ne zato što je fizički zahtjevan, već zato što je odgovoran. Barem bi trebao biti. Svaki novinar ima moć krojenja mišljenja ljudi, svjesno ili podsvjesno – to je činjenica. Sumnja je nevjerojatna stvar, dovoljno je da netko jednom nešto spomene, i ta će se tvrdnja propagirati godinama, pogotovo u podjelama opterećenom društvu kao što je naše. A što se događa kada se neke tvrdnje ponavljaju iz dana u dan, uvijek i iznova? Najsvježiji primjer takvih manipulacija javnošću jesu nedavne predizborne ankete, pa čak i ove nove, postizborne. A da ne spominjemo napade na Crkvu, branitelje i slične slučajeve, koji gotovo da su postali norma hrvatskog novinarstva. Često novinari ne razmišljaju koliko su zla, ili s druge strane, dobra, sposobni načiniti jednim potezom pera. “Ne ukradi” ne sugerira samo da je zlo ukrasti nekome njegovu svojinu, imovinu, već i njegov ugled ili dostojanstvo. Koliko razmišljamo o tome?

Malo, nažalost, vrlo malo. Svjedočili smo brojnim histeričnim ispadima raznoraznih novinara, kao i ostalih komentatora društveno-političkih događaja u posljednjih nekoliko tjedana, gotovo dva mjeseca, i to nerijetko upravo od onih novinara koji se plaćaju direktno iz džepa poreznih obveznika. Svaki normalan čovjek preispituje se svakodnevno, svoje postupke, djela i riječi. Kako se čovjek može osjećati, i kako čovjek može suditi o sebi na kraju dana, kada se pogleda u ogledalo, ako čitav dan nema mira niti privatnosti, ako ga se prati maltene u nužnik, a kada god progovori – te se izjave pojedinci hvataju poput lešinara, te kreću izvlačenja iz konteksta, koja su do te mjere usavršena, da se čak i Svetom Ocu u usta stavljaju riječi koje ne samo da nikada nije izustio, već nikada nije rekao niti išta slično.

Koja je uloga članaka koji se bave time tko je što obukao, gdje je tko bio i inih? Ili, još gore – potpuno u maniri najžuće štampe, naslovi poput: „On je napravio nešto, a što je ona na to odgovorila ostavit će vas bez daha!“. Svakome je jasno da su spomenute vijesti prisutne jednostavno da bi privlačile pažnju i da bi ih ljudi otvorili, čime (zbog različitih reklama i sličnih načina financiranja) portali i mediji zarađuju, ali nitko ne razmišlja da to ujedno i srozava standard novinarstva samog, spušta ljestvicu onoga što ljudi od novinara i medija očekuju općenito. Informativne emisije tako postaju zabavnim programom, novinari javno pozivaju na prosvjede, a sve ono što priželjkuju objavljuju pod oznakom „visokih izvora“ iz ove ili one institucije, stranke ili bliskog suradnika neke osobe. Prokušani, gotovo izlizani trikovi, ali nije problem u trikovima, već u nečemu drugome.

“Ne reci lažna svjedočanstva” govori nam daleko više od puke zapovijedi, to je kodeks koji definira postojanje prava i pravičnosti. Ako živimo u društvu u kojem se laž svakodnevno propagira, u kojemu se svakodnevno lažno svjedoči, kako onda prosječna, normalna osoba, može donijeti sud o bilo čemu? Kako može postojati pravda kada je istina, temelj pravičnosti i pravde, poljuljana? Ako slušamo jedan dan jedno, drugi dan protuslovlje onoga jučerašnjeg, može li oboje u isto vrijeme biti istina? Odgovor se nameće sam, i time se postavlja još jedno pitanje. Ako ne postoji istina, to jest, ako ona nije ponuđena čovjeku koji treba donijeti sud o nečemu, kakva će i koja vaga njemu biti mjerodavna? Koja je vjerojatnost da padne u malodušje i digne ruke od svega?

Potrebni smo dobrih novinara, kao što smo potrebniji i dobrih liječnika, svećenika, inženjera ili političara. Ako smo ih potrebni, onda je ispravno i dobro zapitati se – što to onda čini dobrog novinara, i koja je naša uloga u svemu tome? Rekao bih, na tragu ovoga razmišljanja, da dobrog novinara, prije svega, čini istinita, provjerena i cjelovita informacija. Jednom riječju – iskrenost – počelo i vrhunaravno načelo kojega se svaki novinar treba držati. Primijetit ćete, ne moramo se nužno slagati u mišljenju, ali ako držimo do iskrenosti, kako našeg razgovora, tako i naših argumenata, možemo vrlo ugodno i prijateljski razgovarati, bez obzira na stavove. Tek kada svaki novinar svoje slovo u srcu izvaže i procijeni da je istinito, a ne da je podobno, možemo očekivati da će na temeljima takvoga izvještavanja nastati kvalitetan i zdrav mentalitet jednoga naroda. A sve je to ključno za bolje društvo.

Antonio Stanešić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Oktobarska revolucija jugokomunističkih snaga A. D. 2019.

Objavljeno

na

Objavio

Volja naroda u preši politike neoproštene pobjede

U razdoblju Tuđmanove „hrvatske mlade demokracije“ proistekle iz volje naroda, poražene snage (komunistička, velikosrpska i jugoslavenska ideja) tijekom listopada u Hrvatskoj su izvele stanovitu „oktobarsku revoluciju“. Na meti zaostalih revolucionarnih snaga bili su hrvatski jezik, Dani kruha, udžbenici… Važne identitetske točke hrvatske većine. U udžbenicima revolucionarima smeta sve što je hrvatsko i kršćansko, Biblija, pa i sam starozavjetni Jahve. Na Danima kruha poraženim snagama smeta ne samo kruh naš svagdašnji već i nazočnost katoličkoga svećenika. A hrvatskom jeziku je, poručuju ocvali pioniri jugokomunizma, navodno „svejedno“ je li srpski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski ili behaes gulaš.

Pupovac: Svaka hulja se može danas pozivati na volju naroda

Dodajmo još kako u ofenzivu spada, s jedne strane zaobilaženje Rezolucije o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, koja izjednačava sve totalitarizme, pa zbog toga ne odgovara totalitarnim poraženim snagama od „mlade hrvatske demokracije“. A s druge strane, tu je i kontinuirano olajavanje Hrvatske kao prostora nove fašizacije, što je, da se razmemo, osmišljeno u srbijanskim strateškim dokumentima, a provoditelj olajavanja dolazi iz ovdašnje vladajuće koalicije. Stara je to praksa „na ovim prostorima“. Ono što je na planu totalitarizama osmišljeno u Europi, u nas se prešućuje, a ono što je osmišljeno u „naprednom“ Beogradu, provodi se bez ikakva otpora – u otpor ne ubrajam inscenirane igrokaze npr. Đakića i njegove udruge. To je nama podarila politika „lokomotive Zapadnoga Balkana“, jedan od krakova temeljne politike neoproštene pobjede s kojom se nijedna politička stranka ne želi ozbiljno uhvatiti u koštac.

Takvoj unutarnjoj agresiji Hrvatska se i nadalje ne odupire na onim razinama koje po definiciji moraju skrbiti za nacionalnu sigurnost i ustavnopravni poredak. Pobunjene snage, štoviše, imaju snažnu potporu na političkoj razini. One mogu računati na gotovo pa sve parlamentarne stranke. Stupanj odnarođenosti „političke klase“ dosegnuo je gornju granicu izdržljivosti. Država i nacija strpane su u luđačku košulju. Iz nje mogu promatrati, samo kao zarobljeni statisti, silne uspjehe: predsjedanjem EU, uvođenju eura, petljanjima oko ulaska u „šengensku zonu“, instaliranju najpodobnijih eurofila u tijela EU. S tako slabašnom nacionalnom državom svi njezini protivnici, pa i oni povijesno poraženi, mogu računati na uspjeh svojih dobro osmišljenih, kadrovski ekipiranih (KOG-ova) i vrhunski podmazanih ofenziva i kontraofenziva.

Nacionalna država u svim svojim segmentima izložena je cjelogodišnjoj, non-stop politici neoproštene pobjede. Kako Hrvatskoj može oprostiti pobjedu nad jugoslavenskom, velikosrbijanskom i komunističkom idejom, primjera radi, jedan Milorad Pupovac, kad je on ideološki pravovjerno godine 1991. zastupao totalitarno stajalište da „Hrvatska ne može iz Jugoslavije bez suglasnosti Srba u Hrvatskoj“, a u naše dane u Hrvatskom saboru izjavljuje: „Svaka hulja se može danas pozivati na volju naroda“?

Cijeđenje životnoga soka i odgoj za neoproštenu pobjedu

Budući da je Hrvatska izašla iz Jugoslavije voljom naroda i bez suglasnosti srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj (i bez suglasnosti hrvatskih komunista!), nezadovoljnima preostaje dugotrajna politička borba za uspostavu protuustavnih jugoslavenskih odnosa u bilo kom obliku s cijelom ili samo s nekim dijelovima Hrvatske, te za proglašenje zločinom hrvatski egzodus i uspostavu pune državnosti. Vrhunski je doseg činjenica da takvu politiku izdašno plaća „narod“ protiv čije se volje „politička klasa“ bori namećući Hrvatima dušu i mozak Beograda, kako je to nalagao Vladimir Čerina prije negoli je i sam završio u luđačkoj košulji, baš kao i desetljećima kasnije njegov istomišljenik Jovan Rašković.

Dugotrajna i kontinuirana politička borba protiv iz Jugoslavije izašle Hrvatske, uz pomoć osmišljene širokopojasne politike neoproštene pobjede, poražene snage proistekle iz dvaju nikad lustriranih totalitarizama (komunizma i velikosrpstva), provode na svim strateški važnim područjima nacionalne države. Kako i ne bi!? Vremena imaju napretek. Love, također. Pozicije su im nedodirljive. Sinekure trajne. Politički sustav i izborni sustav posložili su prema svojim, a ne nacionalnim interesima. Višestranačje je svedeno na „jednu, jedinu i jedinstvenu“ partiju s dvije dominantne i nekoliko prikrpanih frakcija. Sve su to pretpostavke za uspješne ofenzive hrvatske manjine uz pomoć kojih se gricka nacionalna država, urušava hrvatska državnost, zaobilazi volja i razvodnjava težnja hrvatskoga naroda. Samo „hulja“ (M. Pupovac) ne može to ne vidjeti.

Još za vrijeme, a osobito poslije izlaska iz Austro-Ugarske Hrvatska je neprestano na meti jugoslavenskih gusaka i srbijanskih agenata. Njima su se u obnovljenoj komunističkoj Jugoslaviji pridružile komunističke zmije. Poraz kakav im je nanijela „mlada hrvatska demokracija“ tijekom devedesetih godina, nikad ranije nisu doživjeli. Hrvatska, međutim, nije znala kako pobjedu pretvoriti u trajno stanje države i nacije. S druge strane poražene su snage odmah shvatile kako trebaju raditi samo i jedino na tome da poraz pretvore u pobjedu. Kako bi to ostvarile morale su svojim ciljevima podčiniti političke stranke, kulturalne ustanove, civilno društvo i napokon politički sustav. I tu im treba skinuti kapu, odlično su to odradile, krinkajući krajnje ciljeve i postupne izdaje, uglavnom postizborne.

Posljedica je politički poražena volja hrvatskoga naroda. Sad više ništa ne krinkaju. Preostaje im zatezanje preše i cijeđenje životnoga soka države i nacije. Provode otvorene ofenzive neoproštene pobjede, prolaze kroz državne ustanove, medijski prostor i društvo u cjelini kao kroz rupe ementalera. I pritom izdvajaju nemala sredstva za odgoj novih naraštaja koji će prema Hrvatskoj nastaviti provoditi politiku neoproštene pobjede.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ćirilici nije mjesto u Vukovaru – Ona u ovom slučaju nije obično pismo, nego sredstvo agresije

Objavljeno

na

Objavio

1. Svakoj normalnoj državi koja drži do sebe, svoga digniteta, pravnog poretka i dobrobiti svojih građana, bilo bi u interesu da najprije kazni ratne zločince koji su u Hrvatskoj pa i gradu Vukovaru počinili bestijalne zločine: masovne egzekucije, silovanja, razaranja – a ne bi kao svoj prioritet odredila nametanje bilo čega, pa i ćiriličnog pisma, pogotovu na stratištima i mučilištima kakvo je bio Vukovar;

2. I danas se u potpunosti zanemaruje Članak 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji glasi:

„Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima“. (Vidi)

Dakle, zakon isključuje svako nametanje građanima lokalne samouprave bilo kojeg manjinskog prava ako to remeti razumijevanje i snošljivost u toj sredini, a sve se mora provesti i sa svrhom poštivanja ne samo manjina, nego i hrvatskoga naroda;

3. Nad Vukovarom je počinjen genocid, urbicid i ekocid – najgori i najveći zločin u poratnoj Europi. To su počinili Srbi: Srbi koji su bili u „JNA“, Srbi koji su bili četnici, Srbi koji su bili „teritorijalci“, Srbi koji su tamo dolazili iz Srbije s Arkanom, Šešeljem, Jovićem, Bokanom i drugim četničkim vojvodama, Srbi koji su bili pripadnici paravojnih postrojbi „Vojske Krajine“, Srbi koji su izlazeći iz podruma predavali naše civile agresoru koji ih je ubijao;

4. Na granatama i bombama koje su razarale Vukovar i ubijale nedužne civile natpisi su bili na ćirilici, na čela našim zarobljenim žrtvama urezivana su ćirilicom četiri „ocila“ (ćirilična slova „S“) koja su ujedno i dio velikosrpske, četničke ornamentike – oznake čije značenje je za Hrvate jednako onomu što ga ima četnička „kokarda“;

5. Naše zarobljenike i logoraše velikosrpski agresori su pod prijetnjom smrti tjerali na to da kleče pred tim oznakama i ćiriličnim natpisima i parolama, oni su ispisivani njihovom krvlju, prije smrti su doživljavali poniženja i mučenja – i sve je to bilo obilježeno velikosrpskom simbolikom uključujući ćirilicu kao njezinu bitnu sadržajnu komponentu;

6. Ćirilica se ultimativno nameće Vukovaru, iako je nema niti u Beogradu i gradovima Srbije, što je još jedan u nizu dokaza kako je ona u ovom slučaju samo sredstvo ponovne viktimizacije hrvatskih žrtava, metoda provokacije i u suštini sredstvo puzajuće velikosrpske agresije koja ne dolazi samo iz Srbije, nego i iz redova SDSS-a, odnosno političkih lidera Srba u Hrvatskoj: Milorada Pupovca, Dejana Jovića, Borislava Miloševića, Dragane Jeckov i drugih. Bez njih ne bi Srđan Milaković u Vukovaru činio to što čini niti bi se Đorđe Ćurčić (dožupan Vukovarsko-srijemske županije) ponašao tako kako se ponaša;

7. Ultimativno nametanje ćirilice u Vukovaru ide u korak s onim što u smislu puzajuće agresije poduzima i danas Srbija, što je više nego očito prati li se sve što tamo događa, a naročito uzme li se u obzir dugoročna velikosrpska strategija zacrtana u „Memorandumu 2“ (Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Drugi_Memorandum_SANU) ;

8. Provokacija koju je dana 18. listopada 2019. godine osmislio i u Gradskom vijeću Vukovara smišljeno izveo dogradonačelnik Vukovara Srđan Milaković sračunata je na dizanje tenzija i stvaranje nemira i nereda u ovom gradu, pa i šire u Hrvatskoj, jer dotični i njegovi suradnici i nalogodavci jako dobro znaju što u ovoj situaciji znači na sjednicu Gradskog vijeća donijeti i gradonačelniku Vukovara gurnuti pod nos Statut grada ispisan ćirilicom, Dokaz kako je ćirilica samo jedno od sredstava za vođenje specijalnog rata protiv Hrvatske, jeste i izjava istoga Srđana Milakovića koji je neposredno poslije incidenta za hrvatske medije u opuštenoj i relaksiranoj atmosferi (budući da je svoj cilj postigao) izjavio među ostalim kako će „ako ne reagira, Plenkoviću Vukovar doći glave“. (Vidi: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/dogradonacelnik-milakovic-za-tportal-ako-ne-reagira-plenkovicu-ce-vukovar-doci-glave-foto-20191018). Ne dokazuje li to kako i srpski politički lideri na nižim razinama – a ne samo saborski zastupnici, imaju ambicija uređivati Hrvatsku po svojoj mjeri, neovisno o pravima i osjećajima većinskog, hrvatskog naroda?;

9. Hrvatska već dugi niz godina ima jako negativno iskustvo s političkim liderima srpske manjine (pogotovu Miloradom Pupovcem i njegovim suradnicima), koji ne samo da smišljeno provociraju i javno vrijeđaju hrvatski narod i većinu građana ove zemlje, nego protiv Hrvata i Hrvatske vode specijalni rat preko svojih ‘Novosti’ i portala u kojima i na kojima se neštedimice, vulgarno, rasistički, primitivno i javne komunikacije nedostojno to čini. Ovaj primitivizam i rasistički šovinizam krije se iza „njegovanja manjinske kuture, jezika i pisma“ i financira novcem iz državnog proračuna;

10. Nas Hrvate nitko ne mora podučavati što je ćirilica. Mi jako dobro znamo kako je ona u prošlosti bila i hrvatsko pismo, ali ovdje je u pitanju ODNOS PREMA PUZAJUĆOJ AGRESIJI I ĆIRILICI KAO SREDSTVU GRUBE PROVOKACIJE I PONOVNE VIKTIMIZACIJE ŽRTAVA U VUKOVARU, ALI I SVIH DRUGIH ŽRTAVA KOJE JOŠ UVIJEK NISU DOČEKALE ZADOVOLJŠTINU KAŽNJAVANJA NAJVEĆIH I NAJGORIH RATNIH ZLOČINACA I SILOVATELJA.

Zakoni Republike Hrvatske ne smiju se primjenjivati selektivno, nitko (pa ni Ustavni sud) ne može i ne smije zanemarivati pojedine članke Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, nitko nema pravo na temelju lažnih popisa stanovništva manipulirati pravima manjina ili silom i protiv volje većinskog naroda činiti bilo što u bilo kojoj lokalnoj sredini, nitko (pa ni najviše institucije ove države) nema i nemaju pravo tražiti od žrtve pokornost, poslušnost i pristanak na ponižavanja kojima kraja nema…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari