Medijska depra svuda, svuda oko nas…

Upornost viđenijih medija u nastojanju da zapanjujuće napredovanje Hrvatske unazad 7 dobrih godina nakon isto toliko gladnih pod svaku cijenu omalovaže teško je držati tek pukom slučajnošću i ostati trijezan.

Prije će biti da je riječ o dijelu šireg plana i programa, u okviru kojega usiljena kritičnost radi kritičnosti same prerasta u nesnošljivost i opsjednutost, naposljetku i u patološki oblik zloće. I ne radi se tu samo o otvoreno protuvladinim, uvijek kontraškim medijima. Ne zaostaju ni oni kojima se katkad, doduše, obično na marginama, omakne i realan prikaz stanja. Zajedničko im je obilno korištenje tehnika rastezanja i izopačivanja istine, karakterističnih za pokvarene ili, kako bi sami za druge kazali, korumpirane. Metodama u rasponu od zanemarivanja cjeline nauštrb beznačajnog djelića sve do rastezanja konteksta nemilice izvrću čak i brojčano mjerljive pokazatelje, ne bi li uspjehe stavili pod znak pitanja i izvrnuli ih u suprotnost – neuspjehe!

 

Hrvatska mora biti jadna i zadnja… pa i kad više nije

Otkako je Hrvatska uvela euro, utjecajniji mediji u pravilu iznose opće gospodarske statistike na razini eurozone, elitne jezgre Unije, a ne, kao dotad, na nivou čitave Europske unije. Tako jednim udarcem ubijaju dvije muhe. Hrvatska je, kao novak u elitnoj ligi, u manje-više svim kategorijama, posve razumljivo, na dnu, samo je u neslavnima, poput inflacije, pri vrhu (jedino Slovačka ima višu). S druge strane, time ujedno prikrivaju kako se Hrvatska odmiče od dna kad se gleda čitava EU. A ne bi li bilo prirodnije da se frišku članicu eurozone uspoređuje upravo s onim državama EU koje euro još nisu uvele? Ne bi li se tako efekt uvođenja europske valute vidio jasnije, nego mjereći se s državama koje ju već odavno imaju?

No, mana tog pristupa, mana s gledišta viđenijih medija, je što bi pokazao da Hrvatska u mnogim kategorijama više nije na samome dnu, primjerice, da usporedive postkomunističke države izvan eurozone bilježe višu inflaciju. Ne mogavši podnijeti što je Hrvatska već godinama po gospodarskom rastu u vrhu EU, utjecajni dnevni list donosi kako je po tomu ipak samo prosječna, gleda li se ni po čemu s Europom usporediv čitav svijet. Kad, pak, donose povijest rasta plaća u Hrvatskoj u odnosu na ostatak EU, razdoblje usporedbe protegnu sve do 2013. godine, i tako opet ubiju dvije muhe. Protegnuvši raspon, prikrivaju kako su plaće u Hrvatskoj stagnirale sve do 2016. godine (drugdje u EU, naravno, nisu), što je posljedica Milanovićeve vladavine, no, ujedno i zamagljuju znatan porast plaća koji je uslijedio za Plenkovićevih vlada. Ako, pak, vladajući kažu da su plaće od 2016. godine rasle trostruko više od akumulirane stope inflacije, utjecajni medij staje na zadnje noge i kaže da lažu, jer nije trostruko nego samo dvostruko! No, bilo trostruko ili dvostruko, bit je valjda u tome da Hrvati sad imaju osjetno viša primanja nego prije 7 godina.

Osokoljeni šibicarskim medijskim manipulacijama, oporbeni političari se trude ne zaostati previše. Ismijavaju predsjednika Vlade, jer se hvali učinkovitim korištenjem fondova europske solidarnosti, svisoka mu docirajući da to samo znači da je Hrvatska jadna i siromašna. Ta je teza u javnost bačena iz radionice Mostovih umnika s visokim znanstvenim titulama bez ikakva upravljačkog iskustva, da bi ju sad, u svojstvu premijerke u pokušaju, papagajski reciklirala Sandra Benčić. No, suprotno željenom, ova sve što ova teza razotkriva jest vrlo ograničeni intelektualni kapacitet njezinih promicatelja, kadrih razmišljati tek po binarnom načelu ima/nema, crno/bijelo, bogato/siromašno….

Ne razumiju siroti da je razvoj mukotrpan proces s usponima i padovima, a ne zamah čarobnim štapićem. A kako bi to razumjeli kad ništa takvo u životu nisu radili, niti su čime iole složenijim upravljali, a da nije propalo. Kad bi mostovski jurišnici i možemovka Benčićeva doista htjeli znati kako Hrvatska napreduje, malo bi se informirali i doznali da je mjereno paritetom kupovne moći Hrvatska u razdoblju od 2015. do 2022. godine napredovala sa 61% na 73% prosjeka EU, premda drugi nisu sve to vrijeme stajali u mjestu čekajući Hrvatsku, nego su također napredovali. Trend ubrzanja približavanja prosjeku EU osobito je vidljiv zadnjih godina, zahvaljujući i fondovima europske solidarnosti. Zato itekako ima smisla hvaliti se s njima, a još i više, biti zahvalan na njima. U svijetu barem minimalnih kriterija promicatelji ovakvih umotvorina ne bi lako nalazili mjesto u javnosti. Ako bi uopće, onda bi ga našli možda tek u porno terminu, uz kolege im gatare, hiromante i tarot-majstore,… na što se svodi njihovo politikantstvo, No, imajući u vidu tko im tako velikodušno ustupa širok prostor, te onu kako se sličan sličnome raduje, i nije neko čudo što je takvih pun ekran.

 

Ne vrijede ni 1 cent

U moru medijskih nesuvislosti počasno mjesto zauzima skanjivanje kako je moguće da roba u trgovačkim lancima sad odjednom može pojeftiniti, a tijekom cijelog ljeta to nije bio slučaj, štoviše, cijene su rasle. Ta, nije li već prema intuitivno razumljivim gospodarskim zakonima ponude i potražnje posve logično da ljeti, kad u Hrvatskoj dva mjeseca boravi skoro milijun ljudi više, uslijed pojačane potražnje i cijene rastu? Je li baš slučajno što je, primjerice, hotelski i ini smještaj skuplji na vrhuncu sezone nego izvan nje? Pa zašto to ne bi i roba u trgovačkim lancima, na tržnicama i slastičarnicama, a u konačnici i cestarina zbog osjetno gušćeg prometa? Taj nerijetkima nedokučivi trik nije nikakva zavjera, još je manje prljavština. Riječ je o temeljnoj ekonomskoj zakonitosti, koja državi inflacijom napaćenog naroda omogućava više prihode od potrošnje stranaca, kao izvoza naplaćenog na licu mjesta. S jenjavanjem navale turista jednako je logično i da cijene padnu. Vlada je u čitavoj priči mogla vrtjeti prstima i čekati da to polako odradi nevidljiva ruka slobodnoga tržišta, makar potrajalo i sve do nove turističke sezone. Nasuprot tome, mogla je ubrzati proces pritiščući trgovačke lance da što prije snize cijene. Učinivši potonje, postupila je odgovorno na opću korist.

Ogledni primjer fosilizirane svijesti medijskih trudbenika i oporbenjaka zacijelo je na sva zvona razglašena afera „Plin za cent“, u sklopu koje je 1% od 1% ukupne potrošnje plina u Hrvatskoj kupljeno za 1 cent. Postupak se odvio u uvjetima potpune transparentnosti, s nekoliko desetaka tržišnih sudionika, a sve poradi osiguravanja tehničke održivosti sustava, utoliko da ne bi bilo nepošteno ni da je kupcima plaćeno, što su kupnjom viška plina u danim okolnostima učinili uslugu preopterećenom sustavu. Revni promicatelji ove nategnute afere nisu ništa drugo razotkrili osim vlastite moralne i  intelektualne golotinje. Osim nerazumijevanja tehnikalija, pokazali su i da nemaju osjećaj za red veličine, da ne razlikuju bitno od nebitnog, eure od centi, milijarde od milijuna. Jedino im je na pameti napumpavanjem djelića prikriti cjelinu, čime zapravo posredno potvrđuju kako ozbiljnijih pritužbi na rad vladajućih i nemaju. A kako okarakterizirati pojedince koji u svemu vide pljačku, pa i u „aferi“ tijekom koje, zbog pravodobne intervencije sustava što ga je postavila vlada, sredstva uopće nisu otuđena? Jedno je sigurno, tko god ih plaća više od 1 centa, preplatio ih je!

 

Peđa i Bilja, ciao!

Malošto je razotkrilo združenu medijsku kliku kao HDZ-ovo podsjećanje na kvislinško miniranje nacionalnog cilja, ulaska Hrvatske u šengen, u izvedbi medijskih miljenika, SDP-a i Možemo. Peđa Grbin i Biljana Borzan su najoštrije osudili hrvatsku policiju, jer je onemogućila dolazak talijanskih im kolega socijalista na dio granice s BiH gdje prijelaz nije zakonit. Spomenuti tamo nisu išli brati šumske jagode, nego kako bi dočekali nezakonite migrante u pompoznoj pratnji predstavnika talijanskih medija, čija je svrha bila kompromitirati rad hrvatske policije u najosjetljivijem trenutku glede ulaska Hrvatske u šengenski prostor. HDZ podsjeća da su pritom aktivnu ulogu odigrale i nevladine udruge, i to one gdje su zanat pekli viđeniji pripadnici Možemo, družine koja im je tom prigodom pružila nesebičnu političku potporu. Nakon svega, mediji sad gotovo jednodušno osuđuju HDZ, zato što napada ljevicu, kao da optužba nije ničim argumentirana, kao da nisu predočene provjerljive činjenice i dokazi. Pritom, znakovito, ne iznose nikakve protuargumente, niti se trude oboriti HDZ-ove. To im je opet ne-tema, kao što je bila i u vrijeme odigravanja ove sramotne diverzije.

Čak i kad je bjelodana, istina očito medije nepodnošljivo nervira. Njihova željezna logika glasi – istina ne može biti istina čim ju iznosi HDZ. No, zato s olakšanjem primaju također argumenata lišenu objavu centrale europskih socijalista kako je riječ o fake news. Jednako im lako povjeruju kao bivšem ruskom veleposlaniku Azimovu kad reče da Rusi nisu rušili Kolindu Grabar Kitarović, nego su, štoviše, s njom imali izvrsne odnose. Šteta što dotičnoga nisu pitali i o trenutnoj situaciji u Ukrajini te razvoju koji je do nje doveo. Zacijelo bi im to pitanje rasvijetlio još jasnije nego što to čini Zoran Milanović. Isti onaj Milanović, koji tvrdi kako je u njegovo vrijeme mirovina u odnosu na plaće rasla više nego u Plenkovićevo. Ovim sofizmom, zbog kojega bi u uređenom društvu bio trajno diskvalificiran kao sugovornik o bilo čemu, pokušava zamagliti da su mirovine u njegovo vrijeme stagnirale, dok su u Plenkovićevo rasle dvostruko brže od pomahnitale inflacije. Drugim riječima, čak i siroti umirovljenici sad imaju osjetno više nego onomad dok se Milanović tako beskompromisno razračunavao s korupcijom da su bili uhićivani samo njegovi politički protivnici i neposlušni mu saveznici.

 

Proizvođači depre u totalnoj depri

Podsjetivši na podmetanje klipova nastojanjima oko ulaska u šengen iznutra, HDZ nije razotkrio samo prljavu rabotu SDP-a i Možemo protiv temeljnih hrvatskih nacionalnih interesa, nego je na vidjelo izveo i medije koji su zataškavali istinu i kad se događala. A što drugo zaključiti, nego da su i sami mediji bili zdušno angažirani na istom poslu, pušući u diple ucjenama Hrvatske izvana? Stoga i nije čudo što HDZ u medijima uživa popularnost poput Ivana Pernara, ne onog starog, u očima sedme sile romantičnog mladenačkog buntovnika, nego ovog novog, podlog desničarskog provokatora. Tu titulu nije zaslužio toliko zato što provocira njihovog zagrebačkog liblinga, koliko jer time iritira medije, podsjećajući ih što sve više ne smiju pitati, a nekad su prethodnika trenutnog gradonačelnika smjeli.

Vođeni istim razlozima zbog kojih štite neuspješnu Hrvatsku, predstavnici medija se mršte na svaki hrvatski uspjeh, u oba slučaja gimnasticirajući brojkama ne bi li povodljive uvjerili da kad miriše, smrdi, ali i obrnuto – kad smrdi, miriše. Tu ih donekle treba i razumjeti. Poriču hrvatske uspjehe duboko svjesni kako ih od njih hvata depra. Štoviše, tamo gdje ih nikako ne mogu poreći, recimo u nogometu, neke već i jest. Dobro znajući da od svega što Hrvate čini radosnima njih hvata depra, a što im preostaje nego nasuprot za njih tako okrutnoj stvarnosti servirati sumornu virtualu? Lako za njih, no što s Hrvatima spremnima lakomo progutati svu tu depru? Mogu li ostati zdravi, a biti uvjereni da im nikad nije bilo gore nego sad kad im ide najbolje u povijesti?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?