Connect with us

Kolumne

Medijska željezna zavjesa

Published

on

Mada ne odveć zapaženo, kroz filter pravovjernih medija prošlog se tjedna ipak nekako provukla vijestica kako je predsjedniku SDP-a Davoru Bernardiću Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa utvrdilo prekršaj. Nimalo bezazlen prekršaj, ma koliko izostanak sankcija i mlake medijske reakcije na to navodili.

Berino masno berivo (besplatno školovanje samo njima, a ne svima)

Još 2014. godine privatna poslovna škola Cotrugli, nazvana po latiniziranoj inačici prezimena Benedikta Kotruljevića, Hrvata kojemu svijet ima zahvaliti temelje računovodstvene struke, dodijelila je Bernardiću pozamašnu stipendiju u iznosu od 263 tisuće kuna kako bi stekao skupo znanje, ali i obvezao se promovirati Školu kao njezin ambasador. Činjenica kako je Bernardić u to vrijeme javnosti bio već dobro znan kao etablirani političar koji mnogo obećava (ne samo u smislu davanja obećanja nego i osobne perspektive), upućivala je na sumnju kako je transfer znanja ovdje poslužio tek kao smokvin list, a da je stvarna svrha „stipendije“ bila prikrivena politička korupcija.

Najmanje što je lider SDP-a mogao učiniti a da ostane barem prividno čist, iako je takvu mrlju nemoguće posve izbrisati budući primjerom ohrabruje i druge, je vratiti subvencioniranu protuvrijednost besplatno primljenog, nimalo jeftinog znanja, najkasnije čim je postao predsjednikom druge najveće stranke u Hrvatskoj, i javno obznaniti kako je njegov odnos s Cotruglijem time okončan. Onako kako je nedavno izvijestio javnost o rastavi od bračne partnerice. Umjesto toga, našavši se sad već s prstima duboko u pekmezu, bahato je i cinično izjavio kako prihvaća odluku Povjerenstva, ali, eto, nije znao da stjecanje znanja može biti sukob interesa. Providno se napravivši nevježom, izbjegao je bilo što reći o meritumu stvari, o tome da mu znanje nije darovano na lijepe oči, nego kako bi se subvencionist okoristio njegovom, u perspektivi izglednom, političkom moći. Slično kao što nogometni menadžer ulaže u mlade, darovite igrače da bi jednog lijepog dana profitirao iz njihova transfera. Međutim, mediji su sve to popratili kao paralizirani. Nisu žurili do iznemoglosti mu turati krušku pod njušku, kako običavaju kad su u pitanju neki drugi političari. Možda zato što je za njuške iz Bernardićeva čopora lovostaj na snazi tamo negdje još od ’45? A moguće i stoga što drug drugu ne kopa oči?

Štoviše, spremno su pohitali prikriti nestašluk antikorupcijskog Bere usmjeravanjem reflektora na strašan zločin koji ledi krv u žilama, pripadnika suparničke političke opcije, Glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića, koji je, istina, u imovinskoj kartici prijavio kuću na Krku, ali, avaj, ne i okućnicu, sve to promptno popraćeno slikama impozantnog zdanja. E, sad, što je veći grijeh – primiti pozamašan dar za između redaka očekivanu političku uslugu ili u formularu ne navesti veličinu okućnice? Čovjeku donekle očuvana razuma ne bi trebao biti osobit problem dokučiti da se radi o neusporedivim stvarima. Baš kao što mu ne bi trebalo predstavljati nerješivu enigmu spoznati u čemu je to razlika između stranke koja je stvorila Hrvatsku, dovela ju za stol najvećeg svjetskog vojno-političkog saveza i izborila joj mjesto pod suncem u kući europskih naroda, i partije koja slobodnu Hrvatsku isprva nije baš žarko željela, da bi ju, čim bi došla na štih, nastojala što više prispodobiti bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. No, oni uma zarobljena s onu stranu medijske željezne zavjese, k tome poduprtog i razornom zloćom u srcu, spremno izjednačuju nebo i zemlju – HDZ = SDP! Pa još bedastije kliču – briselska kolonija = beogradska kolonija!

U uvjetima potpune nezainteresiranosti kreatora javnog mnijenja, kao i priručnih im sveznadara, neovisnih stručnjaka za sve i sva, a korupciju najviše, kraterske razmjere mrlja pekmeza na Bernardićevu obrazu nije imao primijetiti tko doli njegov izravni politički rival, HDZ. Jednako kao što se još uvijek traži stručnjak koji bi suvislo i pošteno vrednovao vanjskopolitička i gospodarska dostignuća HDZ-ove vlasti i usporedio ih s SDP-ovima. Makar, kad bi se takav i našao, bi li tko uopće prenio njegovo viđenje? A ako bi ga i prenio, zacijelo bi ga smjestio u neki mračni kutak i ne bi o tome tjednima bubnjao… da ljudi slučajno ne primijete! Stoga je HDZ prinuđen, kako besramnog takmaca raskrinkavati, tako i sebe sama hvaliti, što ostavlja otprilike jednako uvjerljiv dojam kao kad Ci.., ovaj Rom, svoga konja hvali, čak i kad je posrijedi lako dokaziva, mjerljiva istina.

Grčićevo grčevito grčenje

Da su mediji slijepi – kao da im je neka mrena, da ne kažemo baš željezna zavjesa, zakrila oči – kad je posrijedi otkrivanje upravo takve, elementarne, jednostavno mjerljive istine, pokazuju i nebulozni statistički nasrtaji Bernardićevog partijskog druga, Branka Grčića. Drijemež medijskih radara kad su drugarska mudrovanja u pitanju taj uredno koristi kako bi sad već opetovano kontaminirao javnost besramnim neistinama. Grčić uporno tvrdi da su rezultati gospodarskih politika prošle SDP-ove i sadašnje HDZ-ove vladavine jednaki, pojašnjavajući kako planirani rast BDP-a u sljedećoj, zadnjoj godini tekućeg HDZ-ovog mandata iznosi 2,5%, što, dodaje, odgovara rastu iz zadnje godine prethodnog SDP-ova mandata. Naposljetku radosno poentira – eto, nadošli smo na isto!

Čak dvije diletantske laži u jednom! Prva, manja, krije se u netočnom navodu – BDP je 2015. godine porastao 1,6%, dakle, ipak nešto manje od 2,5%. A druga je suštinska budući za usporedbu uzima samo zadnju godinu mandata, a ne čitavo razdoblje vladanja. I dok je za SDP-ove vladavine Hrvatska tri godine zaredom bila u minusu (i to nakon što mu je HDZ 2011. ostavio čistu stagnaciju, ni rast ni pad), za trenutne HDZ-ove vlasti dosad je svake godine rasla više od 2,5%, i to unatoč u amanet ostavljenima Agrokoru i Uljaniku. To su jasno uočile i međunarodne agencije za kreditni rejting, baš kao što su ranije znale prepoznati grčeve vlasti u kojoj se grčio Grčić.

Uvrnutost Grčićeve logike može se ilustrirati usporedbom dvije utakmice – prve, izgubljene s 3:1 (pri čemu je jedini gol postignut u zadnjih 15 minuta), i druge, dobivene s 4:0 (tako da je u zadnjih 15 minuta zabijen isto samo jedan gol). Grčić bi iz toga zaključio kako je konačni rezultat isti. A da mu silovanje statistike, matematike i elementarne logike nije strano, posvjedočio je u jednoj televizijskoj raspravi u kojoj se kao predstavnik vlasti sučelio s tada još oporbenjakom Tomislavom Čorićem. Debelo se osramotio pogrešno izračunavši približni utjecaj promjene postotka PDV-a na prihode državnog proračuna. A kako onda ne primijetiti da mu još od rane mladosti bolje ide baratanje balvanima nego postotcima! No, to nije spriječilo splitski ekonomski fakultet da ga imenuje dekanom. Štoviše, vjerojatno mu je predstavljalo i prednost prilikom izbora.

Koliko god bio s brojkama na Vi, Branko Grčić ipak nije toliko nesposoban da ne bi znao upaliti računalo i pokrenuti računalni softver, kako se nemušto izgovarao hineći da je baš to uzrok odgode povlačenja sredstava iz europskih fondova za njegova stolovanja u Vladi. Uzrok tomu je ipak ležao drugdje. I ne ide na dušu Grčiću, nego „kandidatu s karakterom“. Naime, europska pipa je bila zatvorena, posljedično i BDP padao, a Hrvati odlazili u pečalbu u većoj mjeri nego što je trebalo, sve dok dvojac PM (Perković-Mustač) nije napokon otišao u PM (prijateljski München). A sve dotle je i Grčićevo računalo bilo u PM (Pause Mode). I sad onima kojima svega toga nije bilo dosta velikodušno nude antikorupcijski repete – pa da opet sve ode u 3 PM!

Jasno je da u sustavu obrazovanja u kojem na višim instancama caruju grčići ni situacija na nižima ne može biti bajna. A što ne znači da se i tamo ne vole nabacivati postotcima. Tako je prošlog tjedna napokon otkrivena najstrože čuvana tajna u Hrvatskoj – odakle onih 6,11% u zahtjevu za povećanje koeficijenata sindikata zaposlenih u školstvu. Pa, jednostavno, da bi se našao neki „dobar“ razlog kako bi se dana 6.11. bučilo i đipalo Vladi pod prozorima. Naime, 6,12% je otpalo već stoga što je datum 6.12. malo predaleko (osim toga, to je i dan darivanja djece, ali i onih koji se takvima još osjećaju, a Vlada ih je već darivala povećanjem primanja za upravo 6,12%, čime ih, doduše, nije smela u upornom nastojanju da do 6.12. zasluže još i šibu). Ni 6,13% nije dolazilo u obzir već i stoga što u kalendaru nema 13 mjeseci… dalje je lako…

A onima koji se lako vežu za brojeve nije strano vezivati se i za riječi. Baš im je prirasla srcu ta kratka, odsječna riječ – ŠTRAJK – koju odrješito i prkosno ispisuju po školskim pločama. Pritom im samopouzdanje jača spoznaja kako ta gruba germanska riječ ne sadrži nikakve mine u vidu slova č i ć, pa joj se psihički mogu puno lakše posvetiti nego, recimo, ućenicima. Kao da je netko u njima ugasio svjetlo i duh prosvjete. Ili ih je možda prekrio nekom zagasitom, zašto ne i željeznom zavjesom?

Nepodnošljiv tračak svjetlosti preko željezne zavjese

Upravo je spomen željezne zavjese, s čije se tamne strane našla bivša država – što je u pravo vrijeme, na pravome mjestu i u pravome kontekstu istaknula predsjednica Grabar Kitarović primajući Fulbrightovu nagradu za životno djelo – djelovao na medijsku aždaju poput mača sv. Jurja na posestrimu joj. Na bljesak svjetlosti u tren oka joj se spustila željezna zavjesa preko kapaka pa zamračena pogleda i pomračena uma stade bjesomučno rigati vatru. Kako u šahovskoj partiji obično bude, u prve je redove gurnula pijune, tek gdjekojeg konja, a prije svih figurice razmještene na desnome krilu. Logično, jer konvertitima dokazivanja vladajućem medijskom agitpropu nikad dosta.

Stoga je upadljiv prostor za iskaliti se na Predsjednici dobila zastupnica Mosta, Ines Strenja Linić, zatornica prava nerođenima na rođenje, ali zato gorljiva zaštitnica manjinskih prava kolege Željka Jovanovića, upamćenog kao isušivača najplodonosnije močvare na svijetu. Nije trebalo dugo čekati da se javi i njezin šef, Božo Petrov, koji je imao priliku sudjelovati u rasvjetljavanju, da bi u konačnici samo zaštitio mračnjake koji Hrvatsku još drže iza željezne zavjese. I sad je za račun istih pokušao ismijati Predsjednicu tvrdnjom kako je stekao dojam da je ona sama jurišala na Berlinski zid. Stekao je on svojedobno dojam i da Hrvatska dobro stoji u arbitražama s mađarskom naftnom tvrtkom pa eto,… I evo ga opet, pun stečenih dojmova neumorno prebrojava proračunske milijune i milijarde bez primisli da nadoknadi ili se barem ispriča za stotine milijuna izgubljenih kuna na ime pravorijeka arbitraže s MOL-om, u usporedbi s čim je Bernardićev grijeh pravi kikiriki. Razlika je tek u tome što se Božo nije (ha, valjda nije?) osobno okoristio. Pravedan kakav jest, on Hrvatskoj štetu čini pro bono.

Već i samo verbalno osvjetljenje istinom, neki bi rekli – lustracija, kad već ne na razini pojedinaca, a ono barem zločinačkog sustava u cjelini, razdražilo je i Petrovljevog političkog saveznika, doktora Škoru. Zna Škoro dosta toga za nekoga tko za sebe kaže da ništa ne zna. Recimo, zna svisoka ironizirati druge pa mu tako nije strano one, nedohvatljive mu u svakom pogledu, nazivati veleumnicima i veleumnicama, jer bulazne o tamo nekakvoj željeznoj zavjesi. Eto, baš one koji se pred krugovima koji imaju presudnog upliva na zbivanja u velikom dijelu svijeta, pa i u ovome, usude reći ono što se on ne bi usudio kazati ni bećarcem. Ako je nešto sigurno, poradi njega u Hrvatsku ne će trebati iz Washingtona žurno doletjeti specijalni izaslanik za holokaust kako bi ga uvjeravao da je NDH ipak bila samo fašistička tvorevina. Naime, već je više puta potvrdio kako to dobro zna. Za razliku od Predsjednice, on jednostavno više i nema što izdati. Pa kako će izdati kad je dosad već na sve pristao, nabubavši medijske antifašističke pjesmice od riječi do riječi. I da je Hrvatska dala pet korpusa antifašističke narodno-oslobodilačke vojske, a tek šačicu ustaša, kao i da je Zagorje dalo dva predsjednika, od kojih je jedan bio dobar samo od ’39 do ’45, dok drugome dopušta da je takav bio i kasnije. Sve on to već zna, jedino je, izgleda, profulao natječaj – jer bira se onaj koji bi trebao voditi narod, a ne onaj koji zna samo da ništa ne zna pa bi za sve, jadan ne bio, pitao taj isti narod kojeg bi, kao, trebao voditi. U međuvremenu, dok ne pita narod, čovjeku koji zna da ništa ne zna šapću drugi. A ti u jednome ipak imaju pravo – tko ga se SAD ne srami, taj ga se ne će sramiti NIKADA!

Ostavština života iza željezne zavjese

Osim „desnih“, k’o Milanović bijesnih boraca za umanjivanje značaja izrečene istine o željeznoj zavjesi u pravo vrijeme i na pravome mjestu, prigodu istresti se na Predsjednicu nisu propustila ni dežurna društveno-politička piskarala, od onih opće prakse do specijalista za sport i glazbu. Kako se već ustalilo, javio se i aktiv kulturnjaka, estradnjaka i raznih drugih -njaka koji se povodom svakog Predsjedničinog inozemnog uspjeha redovno oglašuju njakanjem. U središtu tog neprobavljivog čušpajza sad se našla jedna već pomalo zaboravljena, ocvala pjevaljka koja se ranih devedesetih – valjda slijedeći trag potencijalnog predsjedničkog kandidata koji danas puca od domoljublja, a onomad je, namirisavši potencijalni dim baruta, šmugnuo – otisnula preko velike bare. A takvima, nenadano iznova otkrivenima, obično ne treba zagrepsti duboko po rodoslovnom stablu kako bi se naletjelo na nekog oficira JNA – Titove vojske, koja je pod drugim imenom režirala najprije Bleiburg i nebrojene križne putove, da bi sve to pola stoljeća potom ponovila zdrobivši Vukovar, besprijekorno organiziravši zločine na Ovčari, Veleprometu i tko zna gdje sve ne, kao i torture po zatočeničkim logorima diljem Srbije. Sve to s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, ako ćemo radije vjerovati Međunarodnom sudu pravde nego prevladavajućim medijima u Hrvatskoj, koji su i tu istinu, kao i mnoge druge, obavili željeznom zavjesom.

Baš kao i o JNA, svim se silama upinju održati idiličnu sliku i o njezinoj matičnoj jazbini – Jugoslaviji. Koja, kažu, ipak nije bila iza željezne zavjese budući su mnogi mogli otići van kupiti neke osnovne životne potrepštine kojih na jugo-policama nije dostajalo ni prije, a pogotovo ne nakon što je Jugoslavija 1983. bankrotirala, s čime su vladajući, doduše, propustili upoznati podanike… Ha, neka ljudi sami zaključe iz nestašice kave, deterdženta, benzina, struje,… Da, mogli su ići van oni podobni, bezopasni po ljudskim slobodama nenaklonjen, a gospodarski dozlaboga neuspješan komunistički režim. No, pritom bi, što mnogima promiče, sklapali i svojevrsni ugovor s đavlom.

Naime, lopovska država, koja je već u prvim danima revolucionarne diktature skoro sve tuđe zatečeno sebi prisvojila, uistinu se genijalno, kao jedinstven slučaj u ondašnjem komunističkom lageru, u drugoj polovini vladavine dosjetila dopustiti, pa čak i poticati podanike da ju prevare. Ne bez računice, jer zauzvrat je dobila znatno više. Kao u nekom religijskom inicijacijskom obredu, pred namrgođenim carinikom u ulozi državnog svećenika obični, mali čovjek se zaklinjao na laž, prometnuvši se tako u lopova na sliku, priliku i ponos komunističke države. Taj pristanak na kršenje zakona, prihvaćanje laži kao dopuštenog i normalnog oblika ponašanja, popratno i neizbježni gubitak prirodnog ljudskog srama zorno ilustrira prizor iz legendarnog „Malog mista“. Na povratku iz šopinga u Trstu glavni likovi (Roko, Anđa i Dotur Luiđi) slažu cariniku na granici ni ne trepnuvši, samo prostodušna Bepina šuti, šuti,… samo šuti… pa napokon progovori – „Šjor, meni su rekli da šutim jer znaju da sam bidna, poštena, i ne znam lagat’“… pa kako bi carinika bolje čula, nastavi – „Ajde, Roko, molim te, gasi taj radio! Bilo je puno bolje dok smo polazili od kuće kad ga nije bilo…“

I pošto su temelji višestoljetnog civilizacijskog okvira razvaljeni, što je drugo moglo nastupiti nego festival drpanja šakom i kapom svega i svačega iz svačijih, dakle ničijih poduzeća, što se već kome našlo pri ruci (nekima čavli, nekima čizme, nekima cigle,… a nekima i devizni računi domaćih tvrtki u inozemstvu), a usput, s tim ruku pod ruku, i bespravna gradnja posvuda. Ukratko, sve ono sažeto u glasovitoj maksimi za maksimizaciju osobne koristi u pravednom društvu sve samih jednakih – snađi se, druže! Posljedično, došlo je do raslojavanja među podobnima, elem korumpiranima komunizmom – na one već visoko korumpirane i one koji bi takvima htjeli tek postati – posljedice čega Hrvatska i dan-danas bolno osjeća. Tako je ono, što je kršćanstvo stoljećima mukotrpno gradilo, u jedva pokoljenje-dva devoluiralo u, čast nepokorenim iznimkama, skroz dezorijentiranog živog mrtvaca okljaštrena morala, pogubljenog razuma i zatomljenog osjećaja za istinu. Kao da se Riječ u njemu nikad nastanila nije. I kako onda takav ne će prihvatiti sve izvrnuto i izopačeno što mu se nudi? Za tim i žudi… Nije li upravo to najžalosnija ostavština života iza željezne zavjese?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari