Pratite nas

Kolumne

Medijska željezna zavjesa

Objavljeno

na

Mada ne odveć zapaženo, kroz filter pravovjernih medija prošlog se tjedna ipak nekako provukla vijestica kako je predsjedniku SDP-a Davoru Bernardiću Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa utvrdilo prekršaj. Nimalo bezazlen prekršaj, ma koliko izostanak sankcija i mlake medijske reakcije na to navodili.

Berino masno berivo (besplatno školovanje samo njima, a ne svima)

Još 2014. godine privatna poslovna škola Cotrugli, nazvana po latiniziranoj inačici prezimena Benedikta Kotruljevića, Hrvata kojemu svijet ima zahvaliti temelje računovodstvene struke, dodijelila je Bernardiću pozamašnu stipendiju u iznosu od 263 tisuće kuna kako bi stekao skupo znanje, ali i obvezao se promovirati Školu kao njezin ambasador. Činjenica kako je Bernardić u to vrijeme javnosti bio već dobro znan kao etablirani političar koji mnogo obećava (ne samo u smislu davanja obećanja nego i osobne perspektive), upućivala je na sumnju kako je transfer znanja ovdje poslužio tek kao smokvin list, a da je stvarna svrha „stipendije“ bila prikrivena politička korupcija.

Najmanje što je lider SDP-a mogao učiniti a da ostane barem prividno čist, iako je takvu mrlju nemoguće posve izbrisati budući primjerom ohrabruje i druge, je vratiti subvencioniranu protuvrijednost besplatno primljenog, nimalo jeftinog znanja, najkasnije čim je postao predsjednikom druge najveće stranke u Hrvatskoj, i javno obznaniti kako je njegov odnos s Cotruglijem time okončan. Onako kako je nedavno izvijestio javnost o rastavi od bračne partnerice. Umjesto toga, našavši se sad već s prstima duboko u pekmezu, bahato je i cinično izjavio kako prihvaća odluku Povjerenstva, ali, eto, nije znao da stjecanje znanja može biti sukob interesa. Providno se napravivši nevježom, izbjegao je bilo što reći o meritumu stvari, o tome da mu znanje nije darovano na lijepe oči, nego kako bi se subvencionist okoristio njegovom, u perspektivi izglednom, političkom moći. Slično kao što nogometni menadžer ulaže u mlade, darovite igrače da bi jednog lijepog dana profitirao iz njihova transfera. Međutim, mediji su sve to popratili kao paralizirani. Nisu žurili do iznemoglosti mu turati krušku pod njušku, kako običavaju kad su u pitanju neki drugi političari. Možda zato što je za njuške iz Bernardićeva čopora lovostaj na snazi tamo negdje još od ’45? A moguće i stoga što drug drugu ne kopa oči?

Štoviše, spremno su pohitali prikriti nestašluk antikorupcijskog Bere usmjeravanjem reflektora na strašan zločin koji ledi krv u žilama, pripadnika suparničke političke opcije, Glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića, koji je, istina, u imovinskoj kartici prijavio kuću na Krku, ali, avaj, ne i okućnicu, sve to promptno popraćeno slikama impozantnog zdanja. E, sad, što je veći grijeh – primiti pozamašan dar za između redaka očekivanu političku uslugu ili u formularu ne navesti veličinu okućnice? Čovjeku donekle očuvana razuma ne bi trebao biti osobit problem dokučiti da se radi o neusporedivim stvarima. Baš kao što mu ne bi trebalo predstavljati nerješivu enigmu spoznati u čemu je to razlika između stranke koja je stvorila Hrvatsku, dovela ju za stol najvećeg svjetskog vojno-političkog saveza i izborila joj mjesto pod suncem u kući europskih naroda, i partije koja slobodnu Hrvatsku isprva nije baš žarko željela, da bi ju, čim bi došla na štih, nastojala što više prispodobiti bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. No, oni uma zarobljena s onu stranu medijske željezne zavjese, k tome poduprtog i razornom zloćom u srcu, spremno izjednačuju nebo i zemlju – HDZ = SDP! Pa još bedastije kliču – briselska kolonija = beogradska kolonija!

U uvjetima potpune nezainteresiranosti kreatora javnog mnijenja, kao i priručnih im sveznadara, neovisnih stručnjaka za sve i sva, a korupciju najviše, kraterske razmjere mrlja pekmeza na Bernardićevu obrazu nije imao primijetiti tko doli njegov izravni politički rival, HDZ. Jednako kao što se još uvijek traži stručnjak koji bi suvislo i pošteno vrednovao vanjskopolitička i gospodarska dostignuća HDZ-ove vlasti i usporedio ih s SDP-ovima. Makar, kad bi se takav i našao, bi li tko uopće prenio njegovo viđenje? A ako bi ga i prenio, zacijelo bi ga smjestio u neki mračni kutak i ne bi o tome tjednima bubnjao… da ljudi slučajno ne primijete! Stoga je HDZ prinuđen, kako besramnog takmaca raskrinkavati, tako i sebe sama hvaliti, što ostavlja otprilike jednako uvjerljiv dojam kao kad Ci.., ovaj Rom, svoga konja hvali, čak i kad je posrijedi lako dokaziva, mjerljiva istina.

Grčićevo grčevito grčenje

Da su mediji slijepi – kao da im je neka mrena, da ne kažemo baš željezna zavjesa, zakrila oči – kad je posrijedi otkrivanje upravo takve, elementarne, jednostavno mjerljive istine, pokazuju i nebulozni statistički nasrtaji Bernardićevog partijskog druga, Branka Grčića. Drijemež medijskih radara kad su drugarska mudrovanja u pitanju taj uredno koristi kako bi sad već opetovano kontaminirao javnost besramnim neistinama. Grčić uporno tvrdi da su rezultati gospodarskih politika prošle SDP-ove i sadašnje HDZ-ove vladavine jednaki, pojašnjavajući kako planirani rast BDP-a u sljedećoj, zadnjoj godini tekućeg HDZ-ovog mandata iznosi 2,5%, što, dodaje, odgovara rastu iz zadnje godine prethodnog SDP-ova mandata. Naposljetku radosno poentira – eto, nadošli smo na isto!

Čak dvije diletantske laži u jednom! Prva, manja, krije se u netočnom navodu – BDP je 2015. godine porastao 1,6%, dakle, ipak nešto manje od 2,5%. A druga je suštinska budući za usporedbu uzima samo zadnju godinu mandata, a ne čitavo razdoblje vladanja. I dok je za SDP-ove vladavine Hrvatska tri godine zaredom bila u minusu (i to nakon što mu je HDZ 2011. ostavio čistu stagnaciju, ni rast ni pad), za trenutne HDZ-ove vlasti dosad je svake godine rasla više od 2,5%, i to unatoč u amanet ostavljenima Agrokoru i Uljaniku. To su jasno uočile i međunarodne agencije za kreditni rejting, baš kao što su ranije znale prepoznati grčeve vlasti u kojoj se grčio Grčić.

Uvrnutost Grčićeve logike može se ilustrirati usporedbom dvije utakmice – prve, izgubljene s 3:1 (pri čemu je jedini gol postignut u zadnjih 15 minuta), i druge, dobivene s 4:0 (tako da je u zadnjih 15 minuta zabijen isto samo jedan gol). Grčić bi iz toga zaključio kako je konačni rezultat isti. A da mu silovanje statistike, matematike i elementarne logike nije strano, posvjedočio je u jednoj televizijskoj raspravi u kojoj se kao predstavnik vlasti sučelio s tada još oporbenjakom Tomislavom Čorićem. Debelo se osramotio pogrešno izračunavši približni utjecaj promjene postotka PDV-a na prihode državnog proračuna. A kako onda ne primijetiti da mu još od rane mladosti bolje ide baratanje balvanima nego postotcima! No, to nije spriječilo splitski ekonomski fakultet da ga imenuje dekanom. Štoviše, vjerojatno mu je predstavljalo i prednost prilikom izbora.

Koliko god bio s brojkama na Vi, Branko Grčić ipak nije toliko nesposoban da ne bi znao upaliti računalo i pokrenuti računalni softver, kako se nemušto izgovarao hineći da je baš to uzrok odgode povlačenja sredstava iz europskih fondova za njegova stolovanja u Vladi. Uzrok tomu je ipak ležao drugdje. I ne ide na dušu Grčiću, nego „kandidatu s karakterom“. Naime, europska pipa je bila zatvorena, posljedično i BDP padao, a Hrvati odlazili u pečalbu u većoj mjeri nego što je trebalo, sve dok dvojac PM (Perković-Mustač) nije napokon otišao u PM (prijateljski München). A sve dotle je i Grčićevo računalo bilo u PM (Pause Mode). I sad onima kojima svega toga nije bilo dosta velikodušno nude antikorupcijski repete – pa da opet sve ode u 3 PM!

Jasno je da u sustavu obrazovanja u kojem na višim instancama caruju grčići ni situacija na nižima ne može biti bajna. A što ne znači da se i tamo ne vole nabacivati postotcima. Tako je prošlog tjedna napokon otkrivena najstrože čuvana tajna u Hrvatskoj – odakle onih 6,11% u zahtjevu za povećanje koeficijenata sindikata zaposlenih u školstvu. Pa, jednostavno, da bi se našao neki „dobar“ razlog kako bi se dana 6.11. bučilo i đipalo Vladi pod prozorima. Naime, 6,12% je otpalo već stoga što je datum 6.12. malo predaleko (osim toga, to je i dan darivanja djece, ali i onih koji se takvima još osjećaju, a Vlada ih je već darivala povećanjem primanja za upravo 6,12%, čime ih, doduše, nije smela u upornom nastojanju da do 6.12. zasluže još i šibu). Ni 6,13% nije dolazilo u obzir već i stoga što u kalendaru nema 13 mjeseci… dalje je lako…

A onima koji se lako vežu za brojeve nije strano vezivati se i za riječi. Baš im je prirasla srcu ta kratka, odsječna riječ – ŠTRAJK – koju odrješito i prkosno ispisuju po školskim pločama. Pritom im samopouzdanje jača spoznaja kako ta gruba germanska riječ ne sadrži nikakve mine u vidu slova č i ć, pa joj se psihički mogu puno lakše posvetiti nego, recimo, ućenicima. Kao da je netko u njima ugasio svjetlo i duh prosvjete. Ili ih je možda prekrio nekom zagasitom, zašto ne i željeznom zavjesom?

Nepodnošljiv tračak svjetlosti preko željezne zavjese

Upravo je spomen željezne zavjese, s čije se tamne strane našla bivša država – što je u pravo vrijeme, na pravome mjestu i u pravome kontekstu istaknula predsjednica Grabar Kitarović primajući Fulbrightovu nagradu za životno djelo – djelovao na medijsku aždaju poput mača sv. Jurja na posestrimu joj. Na bljesak svjetlosti u tren oka joj se spustila željezna zavjesa preko kapaka pa zamračena pogleda i pomračena uma stade bjesomučno rigati vatru. Kako u šahovskoj partiji obično bude, u prve je redove gurnula pijune, tek gdjekojeg konja, a prije svih figurice razmještene na desnome krilu. Logično, jer konvertitima dokazivanja vladajućem medijskom agitpropu nikad dosta.

Stoga je upadljiv prostor za iskaliti se na Predsjednici dobila zastupnica Mosta, Ines Strenja Linić, zatornica prava nerođenima na rođenje, ali zato gorljiva zaštitnica manjinskih prava kolege Željka Jovanovića, upamćenog kao isušivača najplodonosnije močvare na svijetu. Nije trebalo dugo čekati da se javi i njezin šef, Božo Petrov, koji je imao priliku sudjelovati u rasvjetljavanju, da bi u konačnici samo zaštitio mračnjake koji Hrvatsku još drže iza željezne zavjese. I sad je za račun istih pokušao ismijati Predsjednicu tvrdnjom kako je stekao dojam da je ona sama jurišala na Berlinski zid. Stekao je on svojedobno dojam i da Hrvatska dobro stoji u arbitražama s mađarskom naftnom tvrtkom pa eto,… I evo ga opet, pun stečenih dojmova neumorno prebrojava proračunske milijune i milijarde bez primisli da nadoknadi ili se barem ispriča za stotine milijuna izgubljenih kuna na ime pravorijeka arbitraže s MOL-om, u usporedbi s čim je Bernardićev grijeh pravi kikiriki. Razlika je tek u tome što se Božo nije (ha, valjda nije?) osobno okoristio. Pravedan kakav jest, on Hrvatskoj štetu čini pro bono.

Već i samo verbalno osvjetljenje istinom, neki bi rekli – lustracija, kad već ne na razini pojedinaca, a ono barem zločinačkog sustava u cjelini, razdražilo je i Petrovljevog političkog saveznika, doktora Škoru. Zna Škoro dosta toga za nekoga tko za sebe kaže da ništa ne zna. Recimo, zna svisoka ironizirati druge pa mu tako nije strano one, nedohvatljive mu u svakom pogledu, nazivati veleumnicima i veleumnicama, jer bulazne o tamo nekakvoj željeznoj zavjesi. Eto, baš one koji se pred krugovima koji imaju presudnog upliva na zbivanja u velikom dijelu svijeta, pa i u ovome, usude reći ono što se on ne bi usudio kazati ni bećarcem. Ako je nešto sigurno, poradi njega u Hrvatsku ne će trebati iz Washingtona žurno doletjeti specijalni izaslanik za holokaust kako bi ga uvjeravao da je NDH ipak bila samo fašistička tvorevina. Naime, već je više puta potvrdio kako to dobro zna. Za razliku od Predsjednice, on jednostavno više i nema što izdati. Pa kako će izdati kad je dosad već na sve pristao, nabubavši medijske antifašističke pjesmice od riječi do riječi. I da je Hrvatska dala pet korpusa antifašističke narodno-oslobodilačke vojske, a tek šačicu ustaša, kao i da je Zagorje dalo dva predsjednika, od kojih je jedan bio dobar samo od ’39 do ’45, dok drugome dopušta da je takav bio i kasnije. Sve on to već zna, jedino je, izgleda, profulao natječaj – jer bira se onaj koji bi trebao voditi narod, a ne onaj koji zna samo da ništa ne zna pa bi za sve, jadan ne bio, pitao taj isti narod kojeg bi, kao, trebao voditi. U međuvremenu, dok ne pita narod, čovjeku koji zna da ništa ne zna šapću drugi. A ti u jednome ipak imaju pravo – tko ga se SAD ne srami, taj ga se ne će sramiti NIKADA!

Ostavština života iza željezne zavjese

Osim „desnih“, k’o Milanović bijesnih boraca za umanjivanje značaja izrečene istine o željeznoj zavjesi u pravo vrijeme i na pravome mjestu, prigodu istresti se na Predsjednicu nisu propustila ni dežurna društveno-politička piskarala, od onih opće prakse do specijalista za sport i glazbu. Kako se već ustalilo, javio se i aktiv kulturnjaka, estradnjaka i raznih drugih -njaka koji se povodom svakog Predsjedničinog inozemnog uspjeha redovno oglašuju njakanjem. U središtu tog neprobavljivog čušpajza sad se našla jedna već pomalo zaboravljena, ocvala pjevaljka koja se ranih devedesetih – valjda slijedeći trag potencijalnog predsjedničkog kandidata koji danas puca od domoljublja, a onomad je, namirisavši potencijalni dim baruta, šmugnuo – otisnula preko velike bare. A takvima, nenadano iznova otkrivenima, obično ne treba zagrepsti duboko po rodoslovnom stablu kako bi se naletjelo na nekog oficira JNA – Titove vojske, koja je pod drugim imenom režirala najprije Bleiburg i nebrojene križne putove, da bi sve to pola stoljeća potom ponovila zdrobivši Vukovar, besprijekorno organiziravši zločine na Ovčari, Veleprometu i tko zna gdje sve ne, kao i torture po zatočeničkim logorima diljem Srbije. Sve to s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, ako ćemo radije vjerovati Međunarodnom sudu pravde nego prevladavajućim medijima u Hrvatskoj, koji su i tu istinu, kao i mnoge druge, obavili željeznom zavjesom.

Baš kao i o JNA, svim se silama upinju održati idiličnu sliku i o njezinoj matičnoj jazbini – Jugoslaviji. Koja, kažu, ipak nije bila iza željezne zavjese budući su mnogi mogli otići van kupiti neke osnovne životne potrepštine kojih na jugo-policama nije dostajalo ni prije, a pogotovo ne nakon što je Jugoslavija 1983. bankrotirala, s čime su vladajući, doduše, propustili upoznati podanike… Ha, neka ljudi sami zaključe iz nestašice kave, deterdženta, benzina, struje,… Da, mogli su ići van oni podobni, bezopasni po ljudskim slobodama nenaklonjen, a gospodarski dozlaboga neuspješan komunistički režim. No, pritom bi, što mnogima promiče, sklapali i svojevrsni ugovor s đavlom.

Naime, lopovska država, koja je već u prvim danima revolucionarne diktature skoro sve tuđe zatečeno sebi prisvojila, uistinu se genijalno, kao jedinstven slučaj u ondašnjem komunističkom lageru, u drugoj polovini vladavine dosjetila dopustiti, pa čak i poticati podanike da ju prevare. Ne bez računice, jer zauzvrat je dobila znatno više. Kao u nekom religijskom inicijacijskom obredu, pred namrgođenim carinikom u ulozi državnog svećenika obični, mali čovjek se zaklinjao na laž, prometnuvši se tako u lopova na sliku, priliku i ponos komunističke države. Taj pristanak na kršenje zakona, prihvaćanje laži kao dopuštenog i normalnog oblika ponašanja, popratno i neizbježni gubitak prirodnog ljudskog srama zorno ilustrira prizor iz legendarnog „Malog mista“. Na povratku iz šopinga u Trstu glavni likovi (Roko, Anđa i Dotur Luiđi) slažu cariniku na granici ni ne trepnuvši, samo prostodušna Bepina šuti, šuti,… samo šuti… pa napokon progovori – „Šjor, meni su rekli da šutim jer znaju da sam bidna, poštena, i ne znam lagat’“… pa kako bi carinika bolje čula, nastavi – „Ajde, Roko, molim te, gasi taj radio! Bilo je puno bolje dok smo polazili od kuće kad ga nije bilo…“

I pošto su temelji višestoljetnog civilizacijskog okvira razvaljeni, što je drugo moglo nastupiti nego festival drpanja šakom i kapom svega i svačega iz svačijih, dakle ničijih poduzeća, što se već kome našlo pri ruci (nekima čavli, nekima čizme, nekima cigle,… a nekima i devizni računi domaćih tvrtki u inozemstvu), a usput, s tim ruku pod ruku, i bespravna gradnja posvuda. Ukratko, sve ono sažeto u glasovitoj maksimi za maksimizaciju osobne koristi u pravednom društvu sve samih jednakih – snađi se, druže! Posljedično, došlo je do raslojavanja među podobnima, elem korumpiranima komunizmom – na one već visoko korumpirane i one koji bi takvima htjeli tek postati – posljedice čega Hrvatska i dan-danas bolno osjeća. Tako je ono, što je kršćanstvo stoljećima mukotrpno gradilo, u jedva pokoljenje-dva devoluiralo u, čast nepokorenim iznimkama, skroz dezorijentiranog živog mrtvaca okljaštrena morala, pogubljenog razuma i zatomljenog osjećaja za istinu. Kao da se Riječ u njemu nikad nastanila nije. I kako onda takav ne će prihvatiti sve izvrnuto i izopačeno što mu se nudi? Za tim i žudi… Nije li upravo to najžalosnija ostavština života iza željezne zavjese?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Damir Pešorda: Od čega Čičak strahuje?

Objavljeno

na

Objavio

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ”povratka totalitarizma u novom obliku”. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ”da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti ‘nova’ vlast, jer je sve bilo zatrto.”

Drži također da je problem i to što su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši komunisti predvođeni Tuđmanom. Koliko me sjećanje služi, pred prve višestranačke izbore Čičak je sa svojim dijelom Hrvatske seljačke stranke bio u koaliciji s Tuđmanom. Dakle, tada mu nije smetala Tuđmanova komunistička prošlost. Naravno, zbog Čičkove prevrtljivosti to koaliranje s HDZ-om bilo je kratko i bez ikakva korisna ploda.

Sada su to ionako efemerne činjenice iz bliske povijesti, međutim važno je spomenuti da su upravo bivši komunisti, osobito njihovi propagandisti u sferi kulture i medija odigrali ključnu ulogu u izgradnji takozvanog civilnog društva, dakako uz izdašnu financijsku pomoć izvana. Puhovski, Pusić, Tripalo, Prodanović… sve su to istodobno provjereni ”drugovi” i korifeji civilnog društva u Hrvatskoj.

Uz zdušnu pomoć ponekog bivšeg disidenta kao što je bio Čičak. Provjereni ”drugovi” se svoje komunističke prošlosti nikada nisu odrekli, dok je Tuđman s druge strane svoje mladalačke zablude osvijestio, evoluirao u hrvatskog državotvorca i na koncu se suprotstavio komunizmu onda kada je on bio najjači riskirajući pri tome ne samo položaj i karijeru, nego i golu egzistenciju. Istina bio je okružen i tipovima poput Manolića i Mesića, ali ih je znao i odstraniti iz HDZ-a kada je za to došlo vrijeme. S druge strane Čičak se Mesiću, opet ako me sjećanje ne vara, približio kada je ovaj otpao od HDZ-a i svjedočio u Haagu. Okrenuo se protiv njega tek kada ga Mesić nije htio imenovati za savjetnika ili veleposlanika u Srbiji.

No, od tih zgoda i zgodica važnije je prokomentirati Čičkovu slutnju o totalitarizmu koji je, pribojava se Čičak, pred nama. Tu bih se mogao složiti s Čičkom, ako se stvari ovako nastave razvijati, doista bismo mogli zaglaviti u totalitarizmu. Još gorem i još tvrđem od totalitarizama dvadesetog stoljeća jer su današnjim upravljačima na raspolaganju neusporedivo moćniji alati nego nekadašnjim.

Na žalost, i tu je Čičak bio na strani onih koji grade novi totalitarizam, dok je Tuđman, unatoč stanovitoj generalskoj krutosti, bio na strani koja taj novonastajući totalitarizam razgrađuje. Jer jačanje nacionalnih država za sada jest jedina brana sve agresivnijem globalizmu, ideologiji koja svijetu prijeti novim totalitarizmom.

Elementi za slagalicu totalitarističke strave već su tu, treba ih samo složiti i učvrstiti. Zasnivaju se na herostratskom rušenju svih tabua i potpunoj reviziji morala, pa čak i prirodnih datosti utoliko ukoliko one ne konveniraju s ludorijama nove ideologije koja se kiti atributom znanstvenosti, a sve se to nastoji cementirati terorom političke ispravnosti.

U tom kontekstu nacionalna zakonodavstva često predstavljaju prepreku širenju tih novih ”sloboda” i aberacija, a nacionalne granice kakvu-takvu prepreku planiranom miješanju stanovništva koje za cilj ima razaranje afektivnog zajedništva nacionalnih i drugih zajednica te potpunu atomizaciju društva. Izolirani pojedinci bez moralnog kompasa lak su plijen i pogodan materijal za oblikovanje i preoblikovanje po volji ili hiru upravljača.

Ovih će dana biti dvadeseta godišnjica smrti Franje Tuđmana. Gledano iz ove perspektive, njegovih nepunih deset godina ukazuju se – unatoč ratu i svim onim nevoljama koje uz rat idu – kao deset hrvatskih najuspješnijih godinu u posljednjih devet stoljeća. Zato su ih hrvatski neprijatelji precizno označili kao deset mračnih godina. Jer po logici neprijateljstva koje ih pokreće ono što je za Hrvate sjajno za njih je mrkli mrak.

Također, usprkos Čičkovim opservacijama o Tuđmanu kao komunistu, tih deset godina, osobito nakon što je Manolić odmaknut od vlasti, jesu i u demokratskom smislu najbolje hrvatske godine. To je i logično jer su nakon Tuđmanove smrti stare strukture i njihovi biološki i ideološki potomci, preuzevši HDZ i ostale stranke s hrvatskim predznakom, u potpunosti preuzeli poluge sistema u svoje ruke. I vratile se starim, protudemokratskim navadama promijenivši tek retoriku, to jest uskladivši je s retorikom ljudskopravaške ideologije globalizma.

Naravno, i Tuđman je griješio. Četiri su njegove ključne grješke bile: stavljanje ZAVNOH-a u Ustav, blagonaklon odnos prema Titu i njegovu nasljeđu u Hrvatskoj, neprovođenje lustracije nakon devedeset pete te ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne, to jest pristajanje na to da Hrvati u BiH ostanu bez entiteta.

Međutim, lako je to reći iz ove perspektive, pitanje je jesu li se sve te stvari uistinu mogle i provesti i bi li njihovo provođenje izazvalo neku drugu teško popravljivu štetu po Hrvatsku? No, jednu sam stvar siguran: da se bilo koja od ovih stvari počela provoditi u Tuđmanovo vrijeme, Čičak i HHO bi bili žestoko protiv! Tako da… kad se uzme u obzir koji su sve likovi igrali važnu ulogu u hrvatskom javnom i političkom životu, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti. Stvorio je državu. Mi ćemo je urediti ili ćemo, da se poslužim čuvenom Milanovoćevom podjelom, pustiti Njima da je do kraja unerede.

Damir Pešorda/hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Vukovar u medijskom željeznom obruču

Objavljeno

na

Objavio

Idućeg ponedjeljka pada nadnevak kojeg prevladavajući mediji u Hrvatskoj već tradicionalno očekuju kao ozebli sunce. Na stranu sad što, upravo nastrano, njihove redove udjelom od nekih 80% popunjavaju oni za koje je predsjednik Tuđman procijenio da ih u čitavoj Hrvatskoj ima tek 20%, a nisu širom raširenih ruku dočekali uskrsnuće hrvatske države. Na stranu i to što, ne manje nastrano, među tih 80% (uključujući i u međuvremenu izučene šegrte) ima i do 20% njih, kojima, kad se sjete tog za Hrvate pretužnog dana, zatitra oko srca i poradi pobjede crvene zvijezde petokrake nad ustaškom utvrdom. Jednostavno, preplavi ih osjećaj miline čim dozovu u sjećanje prizor u kojem major JNA Veselin Šljivančanin, kao pobjednik i sudac, gospodar života i smrti, odrješito ispod brka očitava bukvicu francuskom humanitarcu, dok istodobno jednog drugog, na humanost još spremnijeg Francuza njegovi podčinjeni čereče na Ovčari. Ipak, sve i kad bi se to htjelo, nije moguće ostaviti postrani kako i jedni i drugi, lili 18.11. krokodilske suze ili suze radosnice, kao gusjenice proždrljivo izjedaju nutrinu hrvatskog nacionalnog bića razvaljujući zidine njegova identiteta. Jednako nemilosrdno kako su gusjenice oklopnjaka JNA gazile Vukovar.

Humano nasilje nad istinom

Toga dana glavnina te privilegirane, destruktivne kaste, zvane još sedmom silom, a zapravo neformalne grane vlasti, kadre, ako ne srušiti, onda dobro uzdrmati svaki stup legitimno izabrane vlasti, s prijetvornim se ganućem usredotočuje na žrtvu. Sve kako bi na vidjelo izašla njihova brižnost, humanost, punina suosjećanja, i pritom se, naravno, elegantno zaobišlo neugodno pitanje tko je to i zašto žrtve žrtvama učinio. Usmjerenost isključivo na žrtve, na tragične pojedinačne ljudske sudbine, bez navođenja izrijekom glavnog počinitelja i motiva, ključna je kockica u pojednostavljenom mozaiku nepotpune istine koja podupire tezu o građanskom ratu. Takvu istinu zdušno promoviraju slijednici i simpatizeri JNA, kako ovi domaći, tako i oni koji podižu spomen-ploču generalu pod čijom je palicom i paskom razrušen Vukovar. Jer žrtava, baš kao i zločinaca, u svakom se ratu može naći na obje strane, što, lišeno poimanja šire slike, običnog, poslovično misaono lijenog promatrača neumitno navodi na zaključak o izjednačavanju krivnje svih uključenih.

Ogledni primjer takva novinarstva koje podmuklo gradi vjerodostojnost fokusom na žrtve, da bi, čim bi te iste žrtve i stradalnici digli glas protiv nepravde i neistine, spremno na njih sasulo drvlje i kamenje iz svih oruđa, usput ih i pogrdno nazivalo, primjerice, „šatorašima“, je novinarka Večernjeg lista Renata Rašović. Ona je ovog studenog otišla i korak dalje, dirljivim prilogom o susretima vojnika, ratnih veterana s obiju strana bojišnice. Pritom uopće nije sporno kako vojnika istinski može razumjeti samo onaj koji je slično proživio. Kao što nije prijeporna činjenica da je časnih vojnika bilo na svim stranama, kao i onih u kojima je, gdjekad samo na tren, a nekad i dulje, prevladalo zlo.

Sporno je, točnije nedopustivo, svoditi rat na sudbine pojedinaca kao da se radilo o elementarnoj nepogodi ili udaru meteora, svejedno, bila pritom riječ o civilnim žrtvama rata ili vojnicima, tim mučenicima koji trpeći u ratu zadobivene, nezacijeljene rane na tijelu i u duši postaju i žrtvama mira. Naime, niti bi žrtve postale žrtvama, niti zločinci zločincima, a bome se ne bi ni junaci prometnuli u junake da netko nije promišljeno i organizirano stvorio ratni kontekst. Samo bi krajnje nerazborit čovjek mogao povjerovati da bi i u mirnodopskim prilikama Jova iz Borova, Aca iz Negoslavaca, Žika iz Orolika, Toša iz Gaboša, Laza iz Srijemskih Laza,… tako otvoreno i brutalno digli ruku na susjeda „pogrešne“ vjere ili nacije. Za takvo što je netko morao izgraditi prikladan okvir, u tomu ih poticati i huškati. Stoga u svakom pojedinom njihovom zločinu, koliko god čudovišan bio, udio organizatora i čelnih ljudi vodećih institucija debelo preteže u odnosu na onaj neposrednih počinitelja.

Tetošenje krvnika

Nevoljkost medija stacioniranih u Hrvatskoj da progovore o stvarnom počinitelju vukovarskog pokolja, a ako ga i spomenu, to bude tek onako usput, tim više zapanjuje što glede toga postoji presuda neovisnog autoriteta, Međunarodnog suda pravde. U slučaju tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije Sud je utvrdio činjenično stanje nedvosmisleno identificiravši i počinitelja i motiv – JNA i srpske snage počinile su niz zločina prema jasno utvrđenom obrascu s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Zanimljivo, u protutužbi Srbije protiv Hrvatske Sud ne uočava istovjetan zločinački obrazac, nego tek pojedinačna nedjela pojedinih pripadnika hrvatske vojske i policije. Time je zapravo izrečena skoro pa krovna istina o ratu devedesetih, koju mediji u Hrvatskoj, pa i neki udžbenici iz povijesti, prešućuju. A kad o tome nešto i zucnu, redoslijedom navođenja počinitelja prikrivaju njihov značaj, posredno i udjel u zločinu. Suprotno viđenju međunarodnog arbitra, oni redovito ispred JNA, tog glavnog nositelja i izvršitelja udara na Hrvatsku, u prvi plan stavljaju bande bradatih došljaka iz Srbije i horde razularenih, lokalnih srpskih pobunjenika. A potonje su čak neko vrijeme, primjerice u Večernjem listu, nazivali teritorijalcima (pripadnicima teritorijalne obrane), čime se besramno sugerirao obrambeni karakter njihove borbe. Pa kako onda, uzevši sve to u obzir, očekivati od predstavnika i pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj da se suoče s prošlošću?

Teško se oteti dojmu kako sustavnom prikrivanju zločinačke uloge JNA kumuje to što među etabliranim novinarima i urednicima, kreatorima javnoga mnijenja, nerazmjeran udjel čine potomci oficira i podoficira te komunističke vojske. Iskrivljujući povijest, oni se zapravo bore za bolju prošlost svojih očeva, što zasigurno predstavlja jak motiv. No, čuvanjem laži na vlastitu korist sudjeluju u novome zločinu nad istom žrtvom otimajući joj pravo na istinu.

Ipak, to što je međunarodni pravni autoritet jasno identificirao počinitelja i motiv agresije na Hrvatsku ne znači da je time doista utvrđena i cjelovita istina. Naime, vojska je, kako god moćna bila, ipak samo operativno sredstvo, nju pokreće i njome upravlja politika. Oni koji bi i tu politiku amnestirali, i sve svalili na mrtvog Miloševića (obično i Tuđmana u paketu radi ravnoteže krivnje), zacijelo ohrabruju ponašanje baštinika te politike, koji se nje sve manje srame, a kamoli odriču. Znakovito, trenutne se srpske vlasti, percipirane kao, kolokvijalno rečeno, četničke, uopće ne sustežu veličati počinitelje najgrozomornijih okupatorskih zlodjela, pripadnike komunističke JNA – generala Bratića, krvnika Vukovara, i majora Milana Tepića, koji je, jedini među kolegama koji su se našli u sličnoj situaciji, izveo suludi samoubilački akt povevši sa sobom u smrt i tucet hrvatskih vojnika.

Pri utvrđivanju potpune istine nije moguće zaobići ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja nije čak ni moralno osuđena, unatoč tome što je ujesen ’91 njezin čelnik, patrijarh Pavle, pisao mirovnom posredniku lordu Carringtonu kako Hrvati i Srbi ne mogu živjeti jedni s drugima u Hrvatskoj. Još prije je u glasilu SPC-a „Pravoslavlje“ najavio i neizravno blagoslovio zvjerstva koja će Srbi uskoro počiniti nad susjedima, kumovima, do jučer i prijateljima. Podsjetio je, naime, kako su pola stoljeća ranije neki Srbima radili ono što Srbi ne bi ni zvijerima, da bi zatim sve to uredno pobrojao, nesumnjivo dobro znajući kako u uzavrelim vremenima time samo potpiruje vatru, i ujedno, kao moralni autoritet daje mig i opravdanje za zločine koji imaju nastupiti. Srbi su ga, naravno, „pogrešno“ razumjeli, učinivši Hrvatima sve ono pobrojano što ne bi činili ni zvijerima. Usporedba djelovanja patrijarha Pavla i njegovih episkopa s onim kardinala Kuharića i šibenskog biskupa Ivasa, koji su pozivali na odbacivanje osvete kad se pripadnicima njihova stada ukazala prilika za nju, kao i spomenuti opis činjeničnog stanja u pravorijeku Međunarodnog suda pravde, nedvojbeno pokazuju da se Srbi i Hrvati u ratu nisu pokazali istima, ma koliko god se pojedinačnih slučajeva dobrote i zloće može naći na objema stranama. I koliko god ih se istima trudili prikazati oni koji i danas Hrvatsku zatrpavaju balvanima stvarajući sliku u kojoj se od stabla ne vidi šuma.

Klice razdora

Takvi jedva čekaju dane sjećanja na žrtvu Vukovara, ne samo kako bi u zapećak šutnuli cjelovitu istinu, himbeno naričući za žrtvama, još i cinično dodajući kako za te zločine nitko nije odgovarao (pri čemu opet ciljaju na individualne zločine i zločince, kako bi se odvratila pozornost od organizatora zločinačkog okvira koji je te zločine učinio mogućima), nego i kako bi posijali razdor među Hrvatima. Jedan od podmuklijih primjera navedenog zasigurno je diverzija izvedena povodom obilježavanja 20. godišnjice pada Vukovara u režiji tada još HTV-ova tandema „Šprajc-Zovko“. Oni su ususret parlamentarnim izborima koji će iznjedriti Milanovićevu vlast, koristeći se montiranim uratkom kontraobavještajne službe JNA i izjavom istaknutog oficira JNA iz tog vremena, Andrije Rašete, predsjednika Tuđmana optužili za vojni poraz, bešćutnost iskazanu prema očajnim Vukovarcima pod opsadom, te spremnost na trgovanje teritorijem. Ništa manje napeto nije bilo ni 2014. godine, tada uoči predsjedničkih izbora, kad se žrtve rata i medijski dirigiranog poraća („šatoraše“) optuživalo za širenje razdora pričom o dvije kolone u Vukovaru, mada je kolona, kao i uvijek, i tada bila samo jedna. Naime, ono što je tvorila Josipovićeva svita prije bi se moglo prispodobiti kolonu nego koloni, organu pomoću kojeg se zdrav organizam rješava štetnih, neprobavljivih i, općenito, beskorisnih tvari.

Ponavljanja sindroma vukovarskog kolona sad se moguće pribojava i Zoran Milanović, kao predznaka istovjetnog raspleta predsjedničkih izbora. Mada, nikad se ne zna! Jer iz njegovih se riječi – „Pristojnim ljudima tamo nije mjesto“ – dade iščitati suptilna najava kako je ipak spreman pojaviti se u koloni sjećanja. Došao Milanović ili ne, u njoj će u svakom slučaju mjesto zauzeti potencijalni predsjednički kandidat, doktor Škoro. Hvale vrijedan potez, jer prošle godine ga tamo nije bilo. Tako barem reče u intervjuu RTL-ovoj oštrokondži, promrmljavši nešto tek napola razumljivo o poslovnim obvezama, koje su ga valjda spriječile u toj nakani, no ništa detaljnije. Budući ga je inače nasrtljiva oštrokondža nehajno propustila upitati za pojašnjenje, ostalo je visjeti u zraku je li ga od pohoda Vukovaru odvratilo udaranje u žice tambure ili možda vinogradarske obveze, kojih u to doba, doduše, u samom vinogradu nema, no u podrumu ih ipak još ima. A nipošto ne treba isključiti ni mogućnost da se čovjek jednostavno nešto dulje oporavljao shrvan posljedicama proslave Martinja.

Kako bilo da bilo, doktor Škoro je u sklopu cirkularnog pohoda kultnim mjestima hrvatske duhovnosti i žrtvoslovne povijesti već obišao Aljmaš na Veliku Gospu (nije, doduše, rečeno je li to učinio s obitelji, kako to svakog ljeta čine katoličke obitelji iz tog dijela Hrvatske, ili sam, samcat), a već neko vrijeme se sprema, sad već zašavši u ozbiljne godine, debitirati i na Bleiburgu. Štogod kumovalo ovom naglom prosvjetljenju, valja primijetiti kako za prave i dobre stvari nikad nije kasno, i nadati se da će doktor Škoro držati do posjeta ovim mjestima i nakon što mu zgasne zvijezda na političkom nebu.

Dan tuge između dva dana radosti

Baš zbog takvih poput Škore, koji pod teretom poslovnih obveza mislima i tijelom lako odlutaju od sjećanja na žrtve Vukovara, a za neradni dan uzimaju slavljenje poganskog kulta, Martinja, koje bezočno patvori katoličkog svetca Martina, što i jest prirodni slijed stvari nakon što se maniš Očenaša, dobro je 18. studenog uvesti u kalendar državnih blagdana kao neradni dan. Ujedno je to i suvisao odgovor na kritike onih koji dosljedno i razložno zastupaju desnu političku poziciju, za razliku od onih koji žmigajući desno zapravo sve više skreću ulijevo. Pa sad više nisu na čistu ni što bi s 30. svibnja, tim prijelomnim datumom hrvatske povijesti, danom kad je postavljen kamen zaglavni staze najsjajnijih hrvatskih dostignuća. Od donošenja prvog demokratskog Ustava, preko proglašenja neovisnosti, međunarodnog priznanja, prijama u Ujedinjene narode, do oslobađanja okupiranih područja, i, napokon, povratka u matično kulturno-civilizacijsko jato – članstvom u još uvijek najjačem svjetskom vojnom-političkom savezu, kao i u zajedničkoj kući europskih naroda. Pa kako će onda smetenjaci i smutljivci, koji više nisu u stanju prepoznati ni značaj prijelomnog trenutka najslavnijeg dijela moderne hrvatske povijesti, znati razlučiti izazove ovoga vremena i povesti Hrvatsku danas?

Uostalom, zašto bi ju i poveli kad već ima netko tko se pokazao sposobnim dovesti stvari u red, možda ne sve i posvuda, ali ipak u prilično dojmljivom opsegu i mjeri – i državne financije, i kreditni rejting, i vanjsku politiku (tako da Hrvatska sad već diktira europske teme, a ne prima samo direktive), i odnose s konstruktivnim susjedom (Mađarska), i neutralizirati destruktivnog međaša (Slovenija), i vratiti dostojanstvo hrvatskoj vojsci i policiji, ali i stradalnicima Domovinskog rata, čak i, do jučer nezamislivo, onima iz HVO-a…

A kako je najavljeno, razriješit će i davno posijanu zbrku u kalendaru državnih blagdana, pa uz spomen na euforični početak (30.5.) i furiozni završetak (5.8.) četiri godine potom, među ta dva povijesna nadnevka velike radosti i sreće umetnuti i sjećanje na neizmjernu tugu (18.11.), kao trajan podsjetnik kako nije sve teklo kao po loju. I da je veličanstveno djelo stvaranja međunarodno priznate hrvatske države i osiguravanja njezine teritorijalne cjelovitosti plaćeno prevelikom cijenom kako bi se ona opet predala u ruke lijevih smetala – žmigali oni lijevo ili desno, takvi su u biti i, napose, po djelima mahom svi izazivači – nepodnošljivo nalik onima koji su i u danima ponosa i slave sijali zavodljive ideje kako bi Hrvatsku gurnuli na stranputicu.

Naposljetku, je li baš svejedno povjeriti vodstvo i reprezentativnu dužnost nekome tko Hrvatsku predstavlja s lijepim, prirodnim osmijehom na licu ili onima čije lice, bilo rošavo, bilo obješeno, prečesto isijava ljutnju i gorčinu? Nekome tko ne bježi od zvonke, radosne domoljubne pjesme ili onima koji tek samosažalno, tugaljivo pjevuše? Nekome tko se izborio da mu se otvore vrata gospodara Svijeta ili onima koji ni u primisli ne dosežu dalje od kapije nesvrstanih autsajdera? Međutim, kako poneke, gunđanju sklone Hrvate više impresionira isprazno blebetanje i od najsjajnijih postignuća, možda im pri tom, njima očito teškom izboru, pomogne osluhnu li pozornije kako zbore medijski predstavnici onih Tuđmanovih 20%. Kako oni, suprotno elementarnim demokratskim uzusima, u toj branši tvore, brat bratu, 80%-tnu većinu (čak i ne računajući „domoljubne“ i „katoličke“ kolaboracioniste koji više od prve preziru samo osmu Božju zapovijed), ne čudi da su u stanju i nešto tako bjelodano kao što je istina o Vukovaru zatomiti i izvrnuti naglavačke, pa gdje ne će onu o kandidatima za najviše državne dužnosnike?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari